Stoner by Fraktura

John Williams

STONER Stoner

NajveÊi ameriËki roman za koji nikada niste Ëuli! ∑ The New Yorker -1-

Dizajn Roko Crnić -2Fotografija Stephen Carroll Photography / Getty Images

Kada je 1965 je gotovo po poruka posl voljom se od književnu se priče o tihom “malom” živ Je li u njegov bračnoj ljuba strasti prem napustiti rod Shakespeare neru. William i koje je lako u svome pos – ljudski živ punije, sretn Stoner je izni čovjeku, u ko

John Williams

Stoner prevela s engleskog Patricija Vodopija

Fraktura -3-

Naslov izvornika Stoner © 1965 by John Williams © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Patricija Vodopija, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-696-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 924882

-4-

Smjestili su ga na kat, gdje se nekoć nalazila sprema; od pokućstva je imao samo crni željezni krevet uleknutog okvira s tankim madracem od perja, potrgan stol na kojem se smjestila kerozinska svjetiljka, drvenu stolicu ravnog naslona koja je stajala neravno na podu i veliku kutiju koja mu je služila kao radni stol. Zimi se grijao jedino toplinom što je dopirala kroz podne daske iz prostorija ispod; umotao bi se u pohabane poplune i deke koje su mu udijelili i puhao u ruke da ne potrga stranice knjiga dok ih okreće. Obveze na sveučilištu ispunjavao je na isti način kao i obveze na farmi: temeljito, savjesno, ne osjećajući ni zadovoljstvo ni malodušnost. Na kraju prve godine prosječan mu je uspjeh bio neznatno ispod četvorke; bilo mu je drago što nije niži i nije ga mučilo to što nije viši. Bio je svjestan da je naučio stvari koje prije nije znao, ali to je za njega značilo jedino to da bi na drugoj godini mogao biti jednako uspješan kao na prvoj. Tijekom ljeta nakon prve godine studija vratio se na očevo imanje kako bi mu pomogao s usjevima. Otac ga je jednom upitao sviđa li mu se na fakultetu, a on je odgovorio da mu se sviđa. Otac je kimnuo i nije više načinjao tu temu. Tek kad se vratio na fakultet početkom druge godine studija, William Stoner shvatio je zašto je došao studirati. Do druge godine već je bio prepoznatljiv lik u kampusu. U svako doba godine nosio je isto crno odijelo, bijelu košulju i tanku kravatu; ispod rukava sakoa provirivala su mu zapešća , a nogavice se nespretno uvijale oko nogu, kao da je riječ o odori koja je nekoć pripadala nekom drugom. Njegov je poslodavac bivao sve ljenji, tako da je Stoner morao sve više raditi, a duge je večeri provodio u sobi predano rješavajući zadatke; upisao se na smjer koji ga je trebao dovesti do naslova prvostupnika iz prirodnih znanosti na Poljoprivrednom fakultetu

- 13 -

i tijekom prvoga semestra druge godine slušao je predavanja iz dva osnovna prirodna predmeta, stručni predmet o kemiji tla i predmet čije se pohađanje rutinski tražilo od svih sveučilišnih studenata – semestralni pregled engleske književnosti. Nakon prvih nekoliko tjedana pokazalo se da neće imati poteškoća s prirodnim predmetima; mnogo je toga trebalo napraviti, a vrlo malo zapamtiti. Kemija tla u općem je smislu pobudila njegovo zanimanje; nikad mu prije nije palo na um da su smećkaste grude kojima se bavio većinu života bilo što drugo do ono što jesu i nejasno je počeo uviđati da bi mu sve veće znanje koje stječe o njima moglo koristiti po povratku na očevu farmu. Ali pregled engleske književnosti koji je bio obvezan slušati budio je u njemu uznemirenost i tjeskobu kakve nikad dotad nije osjetio. Predavao ga je sredovječan muškarac u ranim pedesetima; zvao se Archer Sloane i zadatku podučavanja pristupao je naizgled s omalovažavanjem i prezirom, kao da između svoga znanja i onoga što može izreći zapaža strahovito dubok jaz, tako da se i ne vrijedi truditi da ga premosti. Većina je studenata prema njemu osjećala strah i odbojnost, a on je uzvraćao distancirano i ironično, kao da ga sve to zabavlja. Bio je srednje visine, dugačkog, pomno izbrijanog, duboko izboranog lica; imao je običaj nestrpljivo prolaziti prstima kroz bujnu, valovitu sijedu kosu. Glas mu je bio ravnomjeran i trpak, a izlazio je bezizražajno i bez intonacije kroz usne koje su se jedva primjetno pomicale; no njegovi dugački, tanki prsti kretali su se graciozno i uvjerljivo, kao da riječima daju oblik koji im on ne može podariti glasom. Izvan učionice, obavljajući poslove na farmi ili žmirkajući na slaboj svjetlosti svjetiljke dok je učio u tavanskoj sobi bez prozora, Stoner je često postajao svjestan da mu se slika toga čovjeka pojavljuje pred očima. Teško se prisjećao lica ostalih predavača i poje dinosti o bilo kojem drugom studijskom predmetu; no na pragu njegove svijesti neprestano se zadržavao lik Archera Sloanea, njegov - 14 -

trpki glas, njegove prezirne, improvizirane riječi o nekom ulomku iz Beowulfa ili nekom Chaucerovu rimovanom dvostihu. Shvatio je da se prema pregledu književnosti ne može odnositi kao prema drugim predmetima. Premda je zapamtio imena autora, njihova djela, datume i utjecaj, na prvomu se ispitu jedva provukao, a na drugomu prošao tek neznatno bolje. Toliko je često čitao i ponovno iščitavao zadane tekstove iz književnosti da je počeo zaostajati u drugim predmetima; no i dalje su riječi koje je čitao bile tek puka slova na stranicama i nije uviđao svrhu onoga što čini. Na satu se udubljivao u riječi koje je Archer Sloane izgovarao kao da bi iza njihova jednoličnog, ravnodušnog značenja mogao otkriti trag koji će ga odvesti onamo kamo želi stići; nagnuo bi se pogrbljen nad pisaću plohu pričvršćenu za stolicu suviše malenu da bi se udobno smjestio na njoj; toliko bi se čvrsto držao za njezine rubove da su mu se zglobovi bijeljeli odudarajući od tamne, grube kože; pozorno bi se mrštio i grizao donju usnu. Ali što su se zdvojnije Stoner i njegovi kolege usredotočivali, to je prezir Archera Sloanea bivao snažniji. Jednom je prilikom taj prezir prerastao u bijes i poput užarene lave izlio se baš po Williamu Stoneru. Prethodno su pročitali dvije Shakespeareove drame, a tjedan su završavali proučavanjem soneta. Studenti su bili nervozni i zbunjeni te pomalo strahovali od napetosti što je rasla između njih i pogrbljene figure koja ih je motrila iza katedre. Sloane im je naglas pročitao sedamdeset treći sonet; zatim se osvrnuo po prostoriji, usana skupljenih u neveseo smiješak. “Što znači ovaj sonet?” naglo je upitao i zastao, prelijećući pogledom preko studenata, smijuljeći se kao da mu ta beznadna situacija čini zadovoljstvo. “Gospodine Wilbur?” Nije bilo odgovora. “Gospodine Schmidt?” Netko se nakašljao. Sloane je uperio tamne, blistave oči u Stonera. “Gospodine Stoner, što znači ovaj sonet?” Stoner je progutao slinu i pokušao otvoriti usta. “To je sonet, gospodine Stoner”, hladno je ustvrdio Sloane, - 15 -

“pjesnička kompozicija od četrnaest stihova, određenog obrasca koji ste jamačno zapamtili. Napisan je na engleskom jeziku, za koji vjerujem da ga govorite već neko vrijeme. Autor je William Shake speare, pjesnik koji je mrtav, ali usprkos tome zauzima prilično važan položaj u mislima nekih ljudi.” Još nekoliko trenutaka zurio je u Stonera, a zatim mu je pogled postao bezizražajan, kao da je uperen u nešto izvan razreda, nešto nevidljivo. Ne gledajući u knjigu ponovno je izgovorio pjesmu; glas mu se produbio i smekšao, kao da su riječi, zvukovi i ritam na trenutak postali on sam: “U meni možeš gledat ono vrijeme Kad rijetko žuto lišće visi nice S grana što drhte od hladnoće, nijeme Ko prazni kor gdje pjevale su ptice; U meni vidiš dan što mora proći Iduć na zapad u svoj blijedi pokoj, Jer ga polako vuče tama noći, Ta druga smrt, što svemu nosi spokoj; U meni vidiš takvog ognja plam Što na pepelu mladih dana gori Kao na odru gdje će zgasnut sam, Jer to što hrana bje mu sad ga mori: To gledaš stog da možeš jače ljubit Ono što moraš ubrzo izgubit.”* U trenutku tišine netko je pročistio grlo. Sloane je ponovio posljednje stihove, a glas mu je ponovno postao bezizražajan, ponovno karakteristično njegov.

U: William Shakespeare: Soneti, preveo Luko Paljetak, Matica Hrvatska – Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2009. (op. prev.) *

- 16 -

“To gledaš stog da možeš jače ljubit Ono što moraš ubrzo izgubit.” Sloane je još jednom pogledao Williama Stonera i hladno mu se obratio: “Gospodin Shakespeare obraća vam se s udaljenosti od tri stotine godina, gospodine Stoner; čujete li ga?” William Stoner shvatio je da je nekoliko trenutaka zadržavao dah. Nježno ga je ispustio, točno osjećajući kako mu se odjeća pomiče na tijelu dok mu je zrak izlazio iz pluća. Skrenuo je pogled sa Sloanea i pogledao po prostoriji. Svjetlost je prodirala ukoso kroz prozore i smještala se na lica studenata te se stvarao dojam da osvjetljenje izvire iz njih samih i suprotstavlja se tmini; jedan je student trepnuo i tanka je sjenka pala na njegov obraz, čiju je kosinu obasjala sunčeva zraka. Stoner je postao svjestan činjenice da mu se prsti odvajaju od pisaće plohe koju je dotad čvrsto stezao. Promotrio je svoje ruke okrećući ih, čudeći se njihovoj smeđoj boji i zakučastom načinu na koji nokti prianjaju uz tupe vrhove prstiju; pomislio je kako osjeća krv koja nevidljivo teče sićušnim venama i arterijama te obzirno, nesigurno podrhtava u njegovim prstima i putuje kroz cijelo tijelo. Sloane je ponovno progovorio: “Što vam govori, gospodine Stoner? Što znači ovaj sonet?” Stoner je polako, teška srca podignuo pogled. “Znači”, započeo je i gotovo neprimjetno podignuo ruke u zrak; osjetio je kako mu se oči cakle dok je tražio lik Archera Sloanea. “Znači”, ponovio je, ali nije uspio dovršiti započetu rečenicu. Sloane ga je znatiželjno pogledao. Onda je naglo kimnuo i rekao: “Sat je gotov.” Ne gledajući ni u kog, okrenuo se i izišao iz predavaonice. William Stoner jedva je primjećivao studente koji su, gunđajući i mrmljajući, ustajali oko njega sa sjedalica i izlazili iz prostorije vukući noge. Još nekoliko minuta nakon što su svi otišli, nepomično - 17 -

je sjedio i zurio pred sebe u pod od uskih dasaka koji su izlizali nemirni đonovi studenata koje nikad neće ni vidjeti ni upoznati. I on je kliznuo nogama po podu i začuo suho struganje drva pod tabanima te osjetio njegovu grubost kroz kožne potplate. Zatim je ustao i polako izišao na hodnik. Tanahna studen kasnojesenjega dana prodirala mu je kroz odje ću. Osvrnuo se oko sebe, zapažajući ogoljele, kvrgave grane stabala što su se kvrčile i uvijale na pozadini bljedunjavoga neba. Studenti koji su žurili na nastavu okrznuli bi se o njega; čuo je mrmor njihovih glasova i lupanje njihovih potpetica po kamenim stazama, vidio je njihova lica, rumena od hladnoće, spuštena u obranu od povjetarca. Znatiželjno ih je promatrao, kao da ih nikad prije nije vidio, i osjećao se vrlo udaljen i vrlo blizu njima. Zadržao je taj osjećaj žureći na sljedeći sat, zadržao ga je tijekom cijeloga predavanja profesora iz kemije tla čiji je monotoni glas recitirao riječi koje je trebalo zapisati u bilježnicu i zapamtiti postupkom mukotrpnog bubanja koji mu je već u tom trenutku postajao nepoznat. U drugome semestru te akademske godine William Stoner odustao je od temeljnih predmeta iz prirodnih znanosti i prekinuo studij poljoprivrede; upisao se na uvodne kolegije iz filozofije i povijesti staroga vijeka te na dva kolegija iz engleske književnosti. Toga ljeta ponovno se vratio na roditeljsko imanje i pomagao ocu na polju; nije spominjao svoj rad na sveučilištu. U mnogo starijoj dobi prisjećao se tih dviju posljednjih godina dodiplomskoga studija kao da je posrijedi nestvarno vrijeme koje je pripadalo nekom drugom, vrijeme koje nije prolazilo redovitim tokom na koji je bio naviknut, nego iskrzano i isprekidano. Trenuci su se slagali jedan za drugim, ali su ujedno bili odijeljeni jedni od drugih, i imao je osjećaj da je odvojen od vremena, da ga promatra dok mu prolazi ispred očiju poput velike diorame što se neravnomjerno okreće. - 18 -

Postao je svjestan sebe na sasvim nov način. Katkad je promatrao u zrcalu svoje dugo lice i slamnatu, suhu smeđu kosu, dodirujući oštre jagodične kosti; vidio je tanka zapešća kako proviruju nekoliko centimetara iz rukava sakoa; pitao se izgleda li i drugima tako komično kao samome sebi. Nije imao planova za budućnost i ni s kim nije razgovarao o toj neizvjesnosti. I dalje je radio kod Footeovih za smještaj i hranu, ali ne više onako dugočasno kao u prve dvije godine studija. Tri sata svakog poslijepodneva i pola dana vikendom dopuštao je da ga Jim i Serena Foote koriste kako god žele; ostalo je vrijeme proglasio svojim. Dio tog vremena provodio je u tavanskome sobičku na vrhu njihove kuće, ali što je češće mogao, nakon nastave i obavljenog posla kod Footeovih, vraćao se na sveučilište. Povremeno, uvečer, tumarao je dugim, nenatkrivenim, četverouglastim unutarnjim dvorištem, među parovima koji su šetali i tiho mrmljali; iako ih nije poznavao niti im se obraćao, osjećao je povezanost s njima. Ponekad je stajao u središtu i promatrao pet golemih stupova ispred zgrade Jesse Hall kako probadaju noćno nebo izvirući iz prohladne trave; već je prije čuo da su ti stupovi ostaci izvorne glavne zgrade Sve učilišta koju je prije mnogo godina progutao požar. Činilo mu se da onako sivkastosrebrni na mjesečini, goli i čistih oblika, predstavljaju način života koji je prigrlio, kao što hram predstavlja boga. U sveučilišnoj knjižnici lutao je među redovima polica koje su sadržavale tisuće knjiga, udišući ustajali vonj kože, platna i suhih stranica kao da je riječ o kakvom egzotičnom miomirisu. Gdjekad bi zastao, izvadio tom s police i nekoliko ga trenutaka držao krupnim rukama, osjećajući trnce od još uvijek slabo poznatog dodira hrbata, tvrdih korica i podatnih stranica. Zatim bi prolistao knjigu i pročitao pokoji stavak, pažljivo okrećući stranice ukočenim prstima, kao da bi svojom nespretnošću mogli potrgati i uništiti ono što su teškom mukom otkrili. - 19 -

- 282 -

John Williams (1922.–1994.) rođen je i odrastao u sjeveroistočnom Teksasu. Premda nadaren za pisanje i glumu, nakon prve godine studija morao se ispisati s fakulteta zbog loših ocjena. Tijekom rata nevoljko se pridružio zračnim oružanim snagama i u vojsci je uspio napisati prvu verziju svojega prvog romana. Vrativši se kući, pronašao je malu nakladničku kuću koja mu je objavila roman te se upisao na Sveučilište u Denveru, gdje je diplomirao i magistrirao, a 1954. na istom je sveučilištu počeo predavati pisanje. Sve do umirovljenja 1985. ondje je radio kao nastavnik. Tijekom toga razdoblja bio je aktivan i kao gostujući predavač i pisac te objavio dvije zbirke poezije i tri romana: Butcher’s Crossing, Stoner i Augustus, za koji je dobio književnu nagradu National Book Award. John McGahern (1934.–2006.) bio je jedan od najcjenjenijih irskih pisaca svoje generacije. Njegova djela, uključujući šest romana i četiri zbirke kratkih priča, često tematiziraju irske jade, prouzročene političkim okolnostima i temperamentom. Njegova najpoznatija knjiga Amongst Women nominirana je za nagradu Booker, a po njoj je snimljena i popularna miniserija. Posljednja knjiga, memoari All Will Be Well, objavljena je neposredno prije autorove smrti.

- 283 -

- 284 -

Patricija Vodopija rođena je 31. prosinca 1970. u Osijeku kao Patricija Horvat. U rodnome je gradu diplomirala engleski i njemački jezik i književnost, a nakon studija počela se intenzivno baviti pre vođenjem. Od 1998. živi u Splitu, a otkako je 2004. rodila sina, posvetila se isključivo prevođenju kao samostalnoj djelatnosti. Od 2005. članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i dosad je prevela dvadesetak književnih djela s engleskog na hrvatski jezik. Aktivna je kao književna promotorica i moderatorica književnih događanja u Splitu.

- 285 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-696-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 286 -

Stoner Johna Williamsa nešto je još rjeđe od velikog romana – to je sa vršen roman, ispričan tako dobro i napisan tako lijepo, toliko dirljiv da vam oduzima dah. – The New York Times Book Review Predivna, tužna, neizmjerno uvjer ljiva priča o jednome ljudskom ži votu… Bestseler najplemenitije vrste – onaj koji su gotovo u potpu nosti stvorile preporuke čitatelja. – Ian McEwan Čuo sam da Stonera nazivaju “knji gom za pisce”. Ne znam što bi takvo što moglo značiti. To je knjiga za svakoga, demokratična u tome ka ko vam slama srce. – Colum McCann To je jednostavno roman o tipu koji ode na fakultet i postane predavač. Ali ujedno i jedna od najnevjero jatnijih knjiga na koje ćete ikada naići. – Tom Hanks

- 287 -

Kada je 1965. objavljen, Stoner Johna Williamsa prošao je gotovo posve nezapaženo. Danas, pola stoljeća pre poruka poslije, remekdjelo američkog romanopisca voljom se oduševljenih čitatelja pretvorilo u svjetsku književnu senzaciju. No u čemu je tajna zavodljivosti priče o tihom profesoru engleske književnosti, o njegovu “malom” životu na malome sveučilištu u Missouriju? Je li u njegovu nesretnom braku ili u njegovoj izvan bračnoj ljubavi? U njegovu odnosu s kćeri, ili u njegovoj strasti prema književnosti, zbog koje će kao mladić napustiti roditeljsku farmu, opčinjen čarolijom jednog Shakespeareova soneta? Tajna je, jednostavno, u Sto neru. William Stoner nije junak na kakve smo navikli i koje je lako reklamirati. Nije najhrabriji, ni najbolji u svome poslu, nije najuspješniji, ni najsretniji, a opet – ljudski život teško da se može proživjeti hrabrije, punije, sretnije i bolje od onoga kako je živio Stoner. Stoner je iznimna knjiga o naizgled nimalo iznimnom čovjeku, u kojoj ćemo se, uz malo sreće, prepoznati.

149,00 kn