Šutnja bijeloga grada by Fraktura

Ĺ utnja bijeloga grada

Z1Y

“Prvi dio Trilogije bijeloga grada Eve García Sáenz de Urturi zavodljivo je pisano djelo impresivna dosega i dubine.” Kirkus “Nevjerojatno je kako te drži u neizvjesnosti. Otvarala sam tu knjigu čak i kad sam znala da imam samo deset minuta za čitanje.” Graciella Pisiani “Sa strepnjom, tako sam čitala Šutnju bijeloga grada. Inteligentna, zabavna i puna iznenađenja – pročitajte je i nećete se pokajati!” Cristina Castro “Čista desetka za ludo originalnu radnju! Kad počneš čitati, ne možeš prestati.” Carme F. Martínez

Z2Y

Eva García Sáenz de Urturi

Eva García Sáenz de Urturi (Vitoria, 1972.) diplo optometriju, radila na nekoliko rukovodećih polož tičarskom sektoru, a potom se njezina karijera na Sveučilištu u Alicanteu. Slavu izvan Španjolske romanom Saga o dugovječnima (La saga de l vos, 2012.), koji je postao bestseler u SAD-u i Veli prevela sa španjolskog niji. Godine 2014. objavila je Adamove sinove (Lo Silvana Roglić Adán) i povijesni roman Putovanje na Tahiti (Pa hití). Vrhunce ljestvica najprodavanijih naslov 2016., kada je u knjižare došla Šutnja bijeloga gra dio trilogije koja slavi baskijski grad Vitoriju, a upoznaje s Krakenom, briljantnim policijskim stru za profiliranje zločinaca. Šutnja bijeloga grada ekr je, a romani trilogije drže mjesto najprodavanijih d izdanja u Španjolskoj. Eva García Sáenz de Urtur od španjolskih spisateljica s najviše pratitelja na dr mrežama.

Šutnja bijeloga grada

Fraktura Z3Y

Naslov originala: El silencio de la ciudad blanca © Eva García Sáenz de Urturi, 2016. © La vieja familia SLU, 2016 Dijelovi teksta pjesme “Abrazado a la tristeza” na stranicama 463. i 480. Autori: Roberto Iniesta, Iñaki Antón, Manuel Muñoz i Adolfo Cabrales © Extrechinato y tú © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-224-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1063286

Z4Y

Mojemu djedu. Razloga imam napretek

Z5Y

Z6Y

“Svijet treba zle ljude. Mi smo ti koji druge zle ljude držimo podalje.” Rust Cohle, True Detective

Z7Y

Z8Y

prolog

Vitoria, kolovoz 2016. Televizijske su kamere uporno u stopu pratile moju družinu. Trebao im je naslov i bili su uvjereni da će im ga moji prijatelji dati. Slijedili su ih uzduž i poprijeko Vitorije otkad je pukla vijest da me ubojica nastrijelio: od toga časa nije bilo predaha ni za koga. Odmah ujutro ustobočili bi se na ulazima u njihove veže. I popodne, kad bi se družina dogovorila u baru Saburdi, u Ulici Dato, da prigrizu pintxose* u tišini. Ali tih dana nikomu nije bilo do priče, a neprestana blizina reportera nije pomagala. “Žao nam je zbog onoga što se dogodilo inspektoru Ayali. Idete li popodne na okupljanje?” pitao ih je novinar dok je pred njima vitlao novinama s viješću na naslovnici i mojom fotografijom koja je bila gotovo veća od naslova. Krupan crnomanjast tip koji je neuspješno pokušavao sakriti lice od kamera bio sam ja, nekoliko dana prije nego što sam propucan. Moji su prijatelji pognuli glave, moji su prijatelji okrenuli leđa kameri. “U šoku smo”, započeo je napokon Jota ispijajući crno vino. “Život nije fer, nije fer.” Možda je mislio da je to dovoljno da ih puste na miru, ali tad su

Pintxos – baskijski naziv za zalogaje uz pivo ili vino; u nas je poznatija španjolska riječ tapas. (op. prev.) *

Z9Y

reporteri ugledali Germána, mojega brata, kojeg je bilo nemoguće ne spaziti s njegovih metar i dvadeset visine kojima ga je kaznila zaostalost u rastu. Germán je pokušao kliznuti prema zahodu. Reporter, oka prekaljena tisućama ekskluziva, dao je znak kamermanima čim ga je prepoznao. “To mu je brat, za njim!” Moj se brat okrenuo prije nego što mu je zatvorio vrata zahoda pred nosom, gestom koja je te večeri prikazana na svim nacionalnim kanalima. “Jedite govna”, samo je rekao, čak ne srdito, čak ne uvrijeđeno. Jednostavno iscrpljeno. Znam da su svi Vitorijci bili preneraženi što sam završio s metkom u glavi i da sam u tim trenucima mogao razmišljati, što je fiziološki nemoguće, usrao bih se od preplavljenosti osjećajima. Policajac nikad ne očekuje da će zaključiti slučaj tako što postane posljednja žrtva serijskog ubojice od kojega strepi čitav grad, ali život baš nađe kreativne načine da ti smjesti. I... da: nisam baš dobro prošao. Završio sam, kako rekoh, s metkom u mozgu. No možda bih trebao podrobno iznijeti sve pojedinosti onoga što se u početku zvalo “Dvostruko ubojstvo kod dolmena”, a na kraju svršilo kao pokolj u svakom smislu te riječi, koji je godinama planirao zločinački mozak znatno višega kvocijenta inteligencije od onoga koji smo posjedovali mi koji smo ga pokušavali uhvatiti na vrijeme. Kad je tip koji poželi postati masovni ubojica usrani genijalac, preostaje ti samo da se moliš da iz zlatnoga bubnja ne izađe tvoja kuglica i da dječak drhtavim glasom ne otpjeva tvoj broj.*

Aluzija na glavni zgoditak na lutriji koji dječaci prodavači listića stvarno izvikuju ulicama pjevajući. (op. prev.) *

Z 10 Y

star a k atedr ala

24. srpnja, nedjelja Uživao sam u najboljem komadu tortilje od krumpira na svijetu, jaje se tek napola zgrušalo, a krumpiri su se skuhali dobro, ali i ostali hrskavi, kad sam primio poziv koji mi je promijenio život. Nagore, tek da se zna. Bilo je to uoči Svetoga Jakova i svi u Vitoriji pripremali smo se za Dan bluza, odavanje počasti nama, mladim ljudima koji uveseljavamo svetkovine što započinju na početku kolovoza. Zalogajnica u kojoj sam pokušavao do kraja pojesti onu mikrodeliciju bila je toliko krcata i toliko bučna da sam, kad sam osjetio da mi mobitel vibrira u džepu košulje, tik uza srce, morao izaći na Ulicu Prado. “Što je, Estíbaliz?” Partnerica me nije običavala ometati za mojih slobodnih dana, a Dan bluza i dan uoči njega, naravno, bili su previše sveti da se ide na posao dok je čitav grad izvrnut naglavce. Graja uličnih svirača i bujica ljudi koja ih je pratila, skačući i pjevajući, onemogućile su me da u prvi mah čujem ono što mi je Estíbaliz pokušavala reći. “Unai, moraš doći u Staru katedralu”, požurivala me. Taj ton, ta nijansa, mješavina smetenosti i hitnje, nije bio uobičajen za žensku koja je imala veća muda od mene, mislim, to se tako samo kaže. Iste sam sekunde shvatio da se dogodilo nešto gadno. Pokušao sam se odmaknuti od sveprisutne buke koja je toga dana Z 11 Y

obavijala cijeli grad i nesvjesno sam se zaputio prema Parku Florida, a sve u namjeri da ostavim za sobom decibele koji su me prisiljavali da razgovor slušam minimalno koncentrirano. “Što se dogodilo?” pitao sam pokušavajući razbistriti misli nakon posljednjega gutljaja Rioje koji bi bolje bilo da nisam popio. “Nećeš vjerovati, sve je isto kao prije dvadeset godina.” “O čemu ti, Esti? Znaš, danas mi nisu baš sve na broju.” “Arheolozi restauratorske tvrtke koja radi u katedrali našli su dva gola tijela u kripti. Momak i djevojka, jedno drugomu drži ruku na obrazu. Zvuči poznato, ha? Dođi odmah, Unai. Ovo je ozbiljno, ovo je vrlo ozbiljno.” I prekine. »Nemoguće«, pomislio sam. »Nemoguće.« Nisam se ni oprostio od družine. Ostali su u zalogajnici Sagartoki, usred one ljudske plime, i nije mi se činilo odveć vjerojatno da će netko od njih čuti mobitel ako nazovem i javim da je moj Dan bluza završio upravo te sekunde. Dok su mi posljednje partneričine riječi odzvanjale u glavi, zaputio sam se prema Trgu Virgen Blanca, prošao ispred svoje veže i uspeo se do ulaza u Correríji, jednoj od najstarijih ulica srednjovjekovnoga dijela grada. Loš izbor. Bila je krcata, kao i čitav centar toga dana. La Malquerida i ostali barovi koji su stajali uz ulaze u veže u staroj jezgri bili su puni Vitorijaca i trebalo mi je više od petnaest minuta da dođem do Trga Burullería, stražnjega dvorišta katedrale, gdje sam se dogovorio s Estíbaliz. Trg je nosio to ime jer se u 15. stoljeću na njemu održavao sajam tkača, tkalaca rubaca koji su grad pretvorili u jednu od trgovačkih arterija sjevernoga dijela Poluotoka u koju je neizostavno valjalo svratiti. Hodao sam popločenjem, a brončani kip zabrinuta Kena Folletta gledao me dok sam prolazio, kao da pisac naslućuje mračne niti koje su se počele tkati oko nas.

Z 12 Y

Estíbaliz Ruiz de Gauna, inspektorica u Odjelu za kriminalističku istragu kao i ja, čekala me obavljajući tisuću poziva, nervozna i hodajući s jedne strane trga na drugu, poput kakva guštera. Crvene kose što joj je sezala do brade, s tek metar i šezdeset, jedva je zadovoljila prijamne uvjete za policiju, a Vitoria je zamalo izgubila jednu od svojih najboljih i najtvrdoglavijih istražiteljica. Oboje smo bili jebeno dobri u zaključivanju slučajeva, premda ne i tako dobri u poštovanju pravila. Imali smo više od jedne packe zbog neposluha, tako da smo se naučili međusobno pokrivati. Što se poštovanja pravila tiče... pa, radili smo na tome. Radili smo na tome. Ja sam znao zažmiriti na neke ovisnosti koje su se još uvijek znale uvući u Estin život. Ona je gledala na drugu stranu kad ja ne bih slušao nadređene i kad bih istraživao na svoju ruku. Specijalizirao sam se za kriminalističko profiliranje, pa su me trebali kad bi izronili serijalci: ubojice, silovatelji... Bilo kakva bagra koja ponavlja zločin. Ako bi se pojavila više od tri zločina s razdobljem hlađenja, to je bilo za mene. Estíbaliz se koncentrirala na viktimologiju, na zaboravljene velikane. Zašto baš ta osoba, a ne neka druga? Bolje i od koga drugog vladala je bazom podataka SICAR-a, koja je uključivala sve zamislive otiske nogu i guma, ili bazom SoleMate, priručnikom sa svim markama i modelima cipela i tenisica međunarodne proizvodnje. Čim me spazila, zaboravila je mobitel i sućutno me pogledala. “Što je unutra?” zanimalo me. “Radije idi i pogledaj”, promrmljala je kao da nas nebo može čuti, ili možda pakao, teško je reći. “Zvao me načelnik Medina osobno. Žele stručnjaka za profile poput tebe, a tražili su i mene da se fokusiram na viktimološku stranu slučaja. Ubrzo ćeš shvatiti. Reci mi prve dojmove. Tehničari s Forenzike već su tu, isto kao i patologinja i sudac. Ući ćemo iz Cuchija.” La Cuchillería je bila još jedna od onih starih ulica u kojima su se grupirali cehovi u srednjem vijeku. U Vitoriji smo imali stalan

Z 13 Y

podsjetnik zanimanja svojih prapradjedova: Herrería, Zapatería, Correría, Pintorería...* Prvobitni plan bademaste srednjovjekovne jezgre ostao je netaknut unatoč prolasku stoljećâ. Zanimljivo je da se u katedralu i dalje ulazi kroz prolaz koji se na prvi pogled čini kao još jedan ulaz u vežu. Dva su policajca već čuvala ulaz, masivna drvena vrata na broju 95. Pozdravili su nas i pustili unutra. “Već sam uzela izjave dvoje arheologa koji su ih našli”, izvijestila me partnerica. “Došli su danas da nadoknade kašnjenje, očito ih stišće Zaklada katedrale Svete Marije da s kriptama i jamom završe do kraja godine. Ostavili su nam ključeve. Brava je netaknuta, kao što vidiš. Neobijena.” “Kažeš da su došli raditi popodne, uoči Svetoga Jakova? Nije li to malo... čudno za jednog Vitorijca?” “Nisam vidjela ništa čudno u njihovim reakcijama, Unai.” Odmahnula je glavom. “Bili su izvan sebe, bolje rečeno prestravljeni. Takav se užas ne može odglumiti.” »U redu«, pomislih. Imao sam povjerenja u Estíbalizin utisak kao što se stražnji vozač tandem-bicikla uzda u prednjega. Tako smo funkcionirali, tako smo pedalirali. Ušli smo u restaurirani trijem i moja partnerica za nama je zatvorila vrata. Buka od fešte napokon je utihnula. Sve do toga časa vijest da su nađena dva tijela odzvanjala mi je glavom, ali nije baš sasvim prodrla u nju, jer previše je odudarala od vesele i bezbrižne graje svud oko mene. Čim su se vrata zatvorila, u onoj tišini klaustra, s lampama koje su blago osvjetljavale drvene stube što su nas vodile do kripta, sve mi se učinilo stvarnijim. Ali ne i poželjnim. “Natakni šljem, daj.” Pružila mi je jednu od onih bijelih kaciga s plavim logom Zaklade kakve su morali nositi svi turisti koji su posjećivali katedralu. “Tako visok, sigurno ćeš se opaliti po glavi.”

Kovačnica, postolarska radnja, remenarnica, bojadisaonica... (op. prev.)

Z 14 Y

“Neću”, ignorirao sam je zauzet razgledavanjem prostorije. “Obavezno je”, navaljivala je pružajući mi ponovno to bijelo čudo, prstima blago dotičući rub mojega dlana. Bila je to igra koju smo igrali, sa samo jednim, vrlo jasnim pravilom: “Sad je dosta.” Zapravo, bilo je još jedno, dopunjeno: “Ništa ne pitaj. Sad je dosta.” Smatrao sam da dvije godine bez ikakva napretka među nama predstavljaju status quo, već uhodan način ophođenja, a Estíbaliz i ja zapravo smo se dobro slagali. Na to je utjecala i činjenica da je ona bila usred priprema za vjenčanje, a ja sam obudovio prije... no, dobro, nije važno. “Kukavice”, protisnuo sam i uzeo plastičnu kacigu. Uspeli smo se zakrivljenim stubama i ostavili za sobom makete sela Gasteiza, prve naseobine iz koje se poslije digao grad. Estíbaliz je morala ponovno zastati da potraži odgovarajući ključ koji bi nam omogućio pristup unutrašnjosti Stare katedrale, jednog od naših simbola. Restaurirali su je i krpali češće od mojega bajsa iz djetinjstva, a i sad nas je zdesna pozdravljao natpis OTVORENO RADI RADOVA. Poznavao sam sve znamenje svojega kraja, držao sam ga pohranjenog u sljepoočnom režnju još od vremena kad je dvostruki zločin kod dolmena duboko potresao čitavu generaciju Vitorijaca dvadeset godina i četiri mjeseca prije sadašnjega trenutka. Dolmen Chabola de la Hechicera, keltsko nalazište La Hoya, rimska solana u Añani, srednjovjekovne zidine... to su bila prizorišta koja je odabrao serijski ubojica i time uvrstio Vitoriju i pokrajinu Álavu na svjetsku kartu aktualnih zbivanja u svim vijestima. Tad su čak organizirali turističke ture, zahvaljujući bolesnoj znatiželji koju je pobudila njegova osobita i jezovita mise-en-scène. Imao sam dvadesetak godina kad se to zbilo i toliko me zaokupilo da je upravo to bio razlog što sam se priključio policiji. Svakodnevno sam pratio istragu sa strepnjom koja se može shvatiti samo ako si postadolescent kojega zanima samo jedno, analizirao sam ono malo podataka koji su procurili u El Diario Alavésu i mislio sam: »Ja bih to mogao bolje. Nesposobni su, previđaju ono najvažnije: motiv, Z 15 Y

razlog.« Da: s dvadeset godina mislio sam da sam pametniji od policije. Kako mi to sad sve djeluje naivno. Poslije me istina opalila po licu žešće od boksačke rukavice, oma mila me, kao i ostatak zemlje. Nitko nije očekivao da je krivac Tasio Ortiz de Zárate. Bilo bi mi svejedno da je to bio bilo tko drugi: moj susjed, kakva redovnica klarisa, kakav pekar, sam gradonačelnik... Bilo bi mi svejedno. Ali ne on, naš lokalni junak, više od idola: uzor. Medijski eksponiran arheolog, zvijezda televizijskoga kanala s rekordnom gledanosti svake emisije, autor knjiga o povijesti i misterijima koje bi se rasprodale u nekoliko tjedana, Tasio je bio najkarizmatičniji i najšarmantniji tip kojeg je Vitoria iznjedrila posljednjih desetljeća. Pametan, vrlo privlačan, u tome su sve žene bile jednoglasne i, usto, duplikat. Da, duplikat. Mogli smo birati između dvojice. Tasio je imao jednojajčanoga blizanca, identičnoga čak i po načinu na koji je rezao nokte. Neraspoznatljivoga. Optimist kao i on, iz dobre obitelji, veseo, zafrkant, obrazovan, pristojan... Imali su jedva dvadeset četiri godine, a Vitoria im je bila pod nogama i čekala ih je više nego blistava budućnost: zvjezdana, stratosferična. Ignacio, njegov blizanac, naginjao je zakonskim temama: postao je policajac u teškim godinama, najčestitiji tip kojeg smo imali. Nitko nije očekivao da će njihova priča završiti onako kako je završila. Sve je, i pritom mislim “sve”, bilo odveć prljavo i odveć okrutno. To da jedan brat nađe neoborive dokaze da je njegov blizanac najtraženiji i najproučavaniji serijski ubojica iz doba demokracije,* to da on sam mora izdati uhidbeni nalog, a do tog su časa bili nerazdvojni kao sijamski blizanci... Ignacio je postao lice godine, junak vrijedan divljenja, onaj koji je imao hrabrosti istupiti i učiniti ono što bi učinili rijetki: smjestiti vlastitu krv iza rešetaka.

U Španjolskoj je demokracija nastupila nakon Francove smrti, 1975. (op. prev.)

Z 16 Y

Što me dovelo do uznemirujućega pitanja: kako El Diario Alavés tako i El Correo Vitoriano, naša dva lokalna lista, međusobno nasmrt zaraćena, tih su dana stalno podsjećala da će Tasio Ortiz de Zárate za tjedan-dva izaći, nakon dvadeset godina zatvora, zahvaljujući svojem prvom zatvorskom dopustu. I sad, baš sad, grad s najnižom stopom kriminaliteta u sjevernoj regiji bilježi dva trupla u jezovitom statističkom brojaču? Protresao sam glavom, kao da će taj pokret rastjerati moje utvare. Prisilio sam se da ostavim zaključke za poslije i da se usredotočim na ono što smo imali pred sobom. Ušli smo u netom obnovljenu kriptu i stvarno sam morao saginjati glavu zbog niskih stropova. Prostor je još mirisao po friško tesanom drvu. Gazio sam sa strepnjom po pločama od siva kamena, uglačanim, pravokutnim, savršenim, koje je mogao napraviti samo stroj iz 21. stoljeća. Djelovale su kao nove i bila ih je šteta prljati. Dva debela stuba pred nama držala su kako su znala i umjela težak prolazak stoljeća, prave temelje te stare katedrale koja se poginjala. Kad sam ugledao dva nepomična tijela, ondje ispružena, osjetio sam kako mi se diže ušće želuca. Ali othrvao sam se. Othrvao sam se. Tehničari, obavijeni bijelim odijelima i nazuvcima za cipele, već su neko dulje vrijeme obrađivali poprište. Smjestili su nekoliko re flektora kako bi osvijetlili mračnu kriptu i činilo se da je fotografiranje već gotovo jer sam na podu vidio nekoliko forenzičarskih oznaka. Estíbaliz je tražila skicu poprišta i, nakon što ju je pomno proučila, proslijedila ju je meni. “Reci mi da nemaju dvadeset godina, Estíbaliz”, molio sam je glasno. »Bilo koliko, samo ne dvadeset.« Brojenje prethodnoga serijskog ubojice zaustavilo se na petna estoj godini: četiri para, muško i žensko, goli, a svatko od njih nježno je prislanjao dlan na obraz onoga drugog, u neobjašnjivu pokretu punom nježnosti koji dotad nitko nije uspio rastumačiti, jer dokazano je da se ni u jednom slučaju žrtve nisu poznavale. Svi su imali Z 17 Y

složena alaveška prezimena: López de Armentia, Fernández de Re tana, Ruiz de Arcaute, García de Vicuña, Martínez de Guereñu... Kod dolmena Chabola de la Hechicera, kraj alaveškoga sela Elvillar, osvanula su beživotna tijela dva novorođenčeta. Ubrzo nakon toga, na nalazištu keltiberske naseobine La Hoya u Laguardiji, petogodišnji dječak i djevojčica. Ruku koje tješe onoga drugog, pogleda izgubljena na nebu. U Valle Saladu u Añani, bogatom crpilištu soli još od rimskih vremena, našli su trupla desetogodišnjega mališana i mališanke. Kad su zločini doprli do Vitorije i kad su se pojavili petnaestogodišnji momčić i djevojka, zajedno, kraj ulaznih vrata srednjovjekovnih zidina, psihoza je već bila tolika da smo mi dvadesetogodišnjaci ostajali kod kuće i kartali mus s bakama i djedovima. Ali nitko se nije usudio hodati Vitorijom osim u čoporu. Kao da dob žrtava raste kronologijom iz povijesti naše zemlje. Sve vrlo arheološki, vrlo tasiovski. Onda su ga uhvatili. Inspektor Ignacio Ortiz de Zárate naredio je da uhite Tasija Ortiza de Záratea, najpoznatijeg i najomiljenijeg arheologa u zemlji. Sudili su mu, proglasili ga krivim za osam počinjenih ubojstava i strpali u zatvor. Žetva vitorijske djece odmah je stala. Partneričin glas vratio me u sadašnjost. Patologinja, doktorica Guevara, vitka pedesetogodišnjakinja glatkih i rumenih obraza, razgovarala je ispod glasa sa sucem Olanom, starijim muškarcem širokih ramena, nabijena trupa i kratkih nogu, koji ju je slušao jedne noge usmjerene prema vratima kao da želi izjuriti odande. Zasad smo odlučili da im nećemo prilaziti, nisu djelovali kao da žele da ih itko prekida. “Još ih nismo identificirali”, dala mi je do znanja Estíbaliz stišavajući glas, “uspoređujemo podatke s prijavama o nestalima. Ali oboje, i mladić i djevojka, izgledaju kao da imaju dvadeset. Misliš li što i ja, ha, Krakene?” Katkad mi se obraćala mojim nadimkom iz adolescencije. Bila je to jedna od onih intimnih gesta koje dolaze s vremenom. Z 18 Y

“Posve je nemoguće da se dogodi ono što mislim da se dogodilo”, prošaptao sam stišćući čeljust. “Ali događa se.” “Još ne znamo”, presjekao sam je dok mi se mračilo. Ona je šutjela. “Još ne znamo”, ponovio sam, možda zato da sebe uvjerim. “Usredotočimo se na ono što imamo pred sobom. Ako se slažeš, o zaključcima ćemo razgovarati poslije, u mojem uredu i hladne glave.” “A što ti zapravo vidiš?” Prišao sam tijelima žrtava, kleknuo pred njih i tiho izgovorio svoju mantru: »Ovdje završava tvoj lov, ovdje započinje moj.« “Tri eguzkilorea, vilina sita”, rekao sam naposljetku. “Postavljeni su između glava i s obje strane nogu. Nikako da shvatim što bi mogli značiti u ovom prizoru.” Eguzkilore je bio drevni zaštitni simbol u baskijskoj kulturi koji se smještao nad vrata kuća kako bi spriječio ulazak vještica i drugih demona. Ali u ovom slučaju, suvišno je reći, nije ih zaštitio. “Ne, ni ja ne razumijem što ovdje predstavljaju”, složila se Estí baliz saginjući se kraj mene. “Nastavljam sa žrtvama: žena i mu škarac bijele rase, oboje između dvadeset i dvadeset i koju godinu. Leže licem prema gore, na leđima i goli na podu katedrale. Nema porezotina, tragova udaraca ni znakova nasilja. Ali... gledaj, oboje imaju malenu rupicu na jednoj strani vrata. Ubod. Oboma je nešto ubrizgano.” “Trebat ćemo pričekati izvješća s toksikologije”, rekoh. “U slučaju da nađu droge ili psihofarmake, morat će poslati uzorke na analizu u Forenzičku laboratorijsku službu u Bilbau. Još nešto?” “Po jedna je ruka svakog od njih položena na obraz onoga drugog. Forenzičari će odrediti vrijeme smrti, ali još ih nije zahvatio rigor mortis, tako da pretpostavljam da su mrtvi nekoliko sati”, do dala je. “Tražit ću od tehničara da im zaštite dlanove papirnatim vrećama, ne izgleda kao da su se branili, ali nikad se ne zna.” Z 19 Y

“Dođi bliže”, pokazao sam joj. “Mislim da vonjaju po... benzinu? Dosta blago, ali rekao bih da vonjaju po benzinu ili petroleju.” “Stvarno imaš oštar njuh. Ja to nisam osjetila”, kimnula je ona nakon što je onjušila iznad njihovih lica. “Još moramo ustanoviti uzrok smrti. Misliš da su i njih otrovali, kao i u prijašnjim zločinima? Možda su ih natjerali da popiju benzin?” Kanio sam odgovoriti nakon što se približim djevojčinu licu. Grč bola zaledio joj se na licu. Umrla je u mukama, kao i mladić. Gledao sam njegovu kosu. Bio je friško podšišan sa strana, a pramen kose na čelu još se držao uzdignuto, zahvaljujući gelu iz skupoga frizeraja. Djelovao je njegovano. I djevojka je bila lijepa, privlačna. Imala je lijepo oblikovane obrve, malo nepravilnosti na licu, nije imala ožiljke od akna, djelovala je kao pripadnica onih generacija koje su odrasle rabeći regenerator za kosu i uz raznorazne tretmane. »Šminkići«, pomislih. Kao i onda. I u tom sam času uvidio našu pogrešku. “Estíbaliz”, zaustavio sam je, “moramo se resetirati i krenuti ispočetka. Ne obrađujemo poprište, oboje smo ga odmah počeli uspoređivati s onim drugim. Doći ćemo do toga, prvo ga proučimo kao da je jedinstveno, a poslije ćemo ih uspoređivati.” “Ali mislim da je to upravo ono što želi ubojica, ili ubojice. Mise-en-scène je identična onima u drugim zločinima. Ako me pitaš za žrtve, Krakene, mislim da nastavljaju niz otprije dvadeset godina.” “Da, ali postoje razlike. Ne bih rekao da su otrovani. Mislim, u tisak nikad nije procurila informacija koji je otrov bio posrijedi. Isto tako mislim da nisu umrli od konzumiranja benzina. Miris bi bio mnogo jači, trebala bi mnogo veća količina, a imali bi i kemijske opekline, kojima nema traga. Kao da su bili u kontaktu s jednom ili dvjema kapima.” Prišao sam momkovu licu. Imao je čudan izraz, zatvorena usta, usana blago uvučenih, kao da ih je grizao. Tad sam ugledao nešto, pa sam se približio i djevojci. “Oboma su usta bila začepljena ljepljivom trakom i onda je traka strgnuta jednim potezom. Gledaj.” Z 20 Y

Točno, pravokutan trag selotejpa koji im je prekrivao usta ostavio je zahvaljujući ljuštenju malo više pigmentacije na koži. Onda mi se, dok smo bili okruženi kamenim blokovima crkve koji su nam onako užasnutima pružili utočište, učinilo da nešto čujem. Zujanje, jedva čujan zvuk, ali iritantan. Dao sam Estíbaliz znak da ušuti i prinio uho mladićevu licu, na tek centimetar od njega. Koji je vrag bio taj zvuk? Zatvorio sam oči i usredotočio se samo na zvuk, na nepravilnost, na traženje izvora gdje je malne nečujno zujanje bilo glasnije. Gotovo sam mu dotaknuo vrh nosa, potom sam se spustio kružnim mišićem i došao do usana. “Imaš kemijsku?” Izvukla ju je iz stražnjega džepa hlača i pružila mi je s upitnikom ocrtanim na licu. Otvorio sam jednim krajem kemijske rub usana, a odande je sasvim neočekivano izletjela bijesna pčela, i ja sam pao na leđa. “Jebote, pčela!” pobjeglo mi je, sad već s poda. Svi nazočni okrenuli su se prema nama, tehničari su mi uputili prijekoran pogled jer sam pao tako blizu sredine poprišta. Estíbaliz je reagirala prilično brzo i pokušala ju je uhvatiti, ali kukac je preletio iznad naših glava i u nekoliko sekundi nestao iz našega dosega, udaljavajući se prema prekrivenim ruševinama drevnoga sela Gasteiza. “Trebali bismo je uhvatiti”, rekla je moja kolegica tražeći je pogledom po jami. “Može biti krunski dokaz ako je oružje ubojstva.” “Uhvatiti je u crkvi dugačkoj devedeset šest metara mjereći od vrata do apside? Ne radi takvu facu”, opravdao sam se vidjevši kako me gleda. “Svaki put kad mi dođe neki prijatelj koji ne živi u Vitoriji, dovedem ga u katedralu na vođenu turu.” Estíbaliz je uzdahnula i ponovno se okrenula prema tijelima. “U redu, zaboravimo zasad pčelu. Reci mi, vidiš li seksualni motiv?” pitala me. “Ne”, prišao sam, “na prvi pogled djevojčina vagina djeluje netaknuto, pitat ćemo patologinju, mislim da je gotova sa sucem.” Z 21 Y

“Časni suče...” rekla je Estíbaliz skupljajući u rep kosu koja joj je virila ispod kacige. “Dobar dan, da tako kažem”, odvratio je sudac Olano. “Moj će vam tajnik ostaviti izvješće o očevidu da ga potpišete. Meni je dosta za praznik poput današnjega.” “Ne morate to ni reći”, promrmljao sam. Sudac je brzo nestao iz kripte i ostavio nas s patologinjom. “Jeste li našli biološke tragove, doktorice?” zanimalo me. “Pregledali smo i tijela i poprište CrimeScopeom”, rekla je pokazujući na forenzičku lampu. “Ni traga krvi. Tražili smo i spermu Woodovom lampom, ali čini se da je nema. U svakom slučaju, pričekat ćemo rezultate autopsije, bit će precizniji. Ovo će, bojim se, biti veoma zamršeno. Trebate li još što, gospodo inspektori?” “Ne, doktorice. Zasad ne”, oprostila se Estíbaliz uz osmijeh. Čim se patologinja izgubila, okrenula se prema meni. “Onda, Unai, što kažeš na scenografiju?” “Kažem da su goli, to je točno, čime je stvoren naglašen seksualni aspekt, kao i time što su položeni kao par jer su im ruke tako čudno postavljene, premda mislim da je to učinjeno post mortem, kad ih je ubojica doveo ovamo i okrenuo im tijela prema...” Izvukao sam mobitel iz džepa i otvorio aplikaciju koja je glumila busolu. Sagnuo sam se i dao si vremena da budem siguran. “Okrenuti su licem prema mjestu gdje sunce izlazi za zimskoga solsticija”, obavijestio sam je. “Prevedi, nisam neobuzdana duša koja se svakoga vikenda stapa s Majčicom Zemljom, kao ti.” “Ne stapam se vikendom ni s kakvom telurijskom silom, jednostavno idem na selo pomoći djedu u polju. Da imaš djeda od devedeset četiri godine koji se uporno odbija umiroviti, siguran sam da bi radila što i ja. I da odgovorim na tvoje pitanje, tijela su orijentirana u smjeru sjeverozapada.” »Kao u prvom dvostrukom ubojstvu kraj dolmena«, pomislio sam zabrinuto. To je ipak postajalo očito. Ali šutio sam. Z 22 Y

Nisam si htio proturječiti ni navesti Estíbaliz da shvati da sam taj slučaj, unatoč pokušajima da ga izoliram u glavi, i dalje uspoređivao s našim adolescentskim strahovima. Kao i ona, vjerojatno. Činjenica je da je nešto u meni titralo. Nisam mogao prestati razmišljati da udišem isti zrak kao ubojica. Da je nekoliko sati prije toga nekakav kreten s neliječenim psihopatskim poremećajem zauzimao isto mjesto u prostoru kao ja i gledao sam zrak zatočen u katedrali kao da je morao ostaviti vidljive tragove usred ničega. Znao sam njegove pokrete, vidio sam ih na ubrzanoj kameri u svojoj glavi. Kako je zacijelo premještao tijela, kako ih je polagao u kriptu ne ostavljajući nikakav trag. Sve mi je bilo jasno, bio je pedantan i ovo mu nije bilo prvi put. Ovo razmetanje nije mu bilo prvo. Samo mi je falilo da mu vidim lice, jer sam odbijao vjerovati da je rješenje tako jednostavno i tako nevjerojatno da mi stoji pred očima: zagonetka riješena i prije nego što je problem iznesen dokraja. Estíbaliz me promatrala čekajući da izađem iz mentalnih spirala u kojima sam se povremeno zapletao. Dobro me poznavala, poštovala je moju šutnju i moje rituale. Naposljetku sam se digao, pogledali smo se, i znao sam da smo deset godina stariji od ono dvoje istražitelja koji su prije pola sata ušli u taj hram. “Dobro, Unai, što kaže tvoj profilerski mozak?” “Onaj tko je ovo učinio ima profil organiziranog ubojice. To nije spontana agresija, kladio bih se da nije poznavao žrtve, da ih je sveo na stvar. Osim toga posrijedi je posvemašnja i apsolutna kontrola nad prizorom. Ali najviše me uzrujava, Estíbaliz, ta uznemirujuća odsutnost tragova ili drugih ostataka. Uklapa mi se u profil, ubojica vlada forenzičarskim znanjem gotovo kao profesionalac, i to me silno zabrinjava.” “Što još?” stisnula me, znala je da još nisam gotov, da razmišljam naglas pred njom. Tako smo običavali raditi, tako su misli bolje tekle. Z 23 Y

“Žrtve imaju otvorene oči, dakle kod ubojice nema ni kajanja ni žala. To je naglašeno psihopatska crta”, nastavio sam. “Nisi vidio nijednu mješovitu crtu?” “Ne, nema nijednu crtu stihijskog ubojice. Znaš li koliko je to rijetko? Stihijski ubojice obično ostave za sobom poprište obilježeno neljudskim prenagljenim nasiljem. Obično napadaju lice, iznakaze obraze i udaraju priručnim oružjem kao što su štapovi ili kamenje. Ovo je drukčije, ovaj je tip psihotičan, doima se kao psihopat ili sociopat: minuciozan i dobro organiziran, nema duševnih problema, tako da je, nasreću, potpuno okrivljiv. Zabrinjava me vrsta oružja kojoj je pribjegao, ako je to oružje: pčele? To je fetiš-oružje.” “Predmeti koji obično nisu oružje, ali njemu imaju osobito značenje”, razmišljala je Esti naglas. “Bojim se da je tako”, potvrdio sam. “Moram provjeriti koji je otrov rabio ubojica prije dvadeset godina, morat ćemo tražiti stara izvješća čim dođemo u postaju. U svakom slučaju, ako prihvatimo da je ovo ubojstvo nastavak niza od četiri ubojstva iz tisuću devetsto devedeset šeste, govorimo o razdoblju hlađenja od dva desetljeća. Kad govorimo o organiziranim serijskim ubojstvima, što je dulje razdoblje hlađenja, smirenija je osobnost psihopata, ali, statistički gledano, obično su u pitanju tjedni ili mjeseci. Je li ti jasno s kime imamo posla ako je pred nama tip s razdobljem hlađenja od dvadeset godina?” “Ti reci, Unai. Reci glasno. Čitava će se Vitoria to pitati čim se za sat-dva pretvori u nacionalni trending topic i moramo biti spremni dati odgovor kad se tisak obruši na nas.” Uzdahnuo sam. “U redu. Postavit ću odgovarajuća pitanja, da vidimo hoću li uspjeti.” “Samo daj.” I tad mi je na lijevo rame sjela ideja, poput crnoga leptira. Nije bilo sumnje, znao sam: da sam imao kristalnu kuglu, aparat za gledanje u budućnost, da sam znao da će baš mene zapasti da vodim taj slučaj, nikad ne bih postao istražitelj ubojstava. Z 24 Y

Jasno da ne može biti jasnije. Ostao bih u Villaverdeu i s djedom sijao pšenicu. Zato što se nisam htio suočiti s time. Ne s time. S bilo kojim drugim slučajem... u mislima sam bio spreman, godinama sam se pripremao i dotad sam dobro stajao. Dobre statistike, slučajevi riješeni u razumnim rokovima, čestitke i tapšanja po ramenima od nadređenih. Ali ne taj, ne slučaj u koji je upleten Tasio Ortiz de Zárate. No morao sam to verbalizirati, učiniti stvarnim, da to ne postane iritantno zujanje ponad naših glava. »U redu«, oklijevao sam. »Izgovorit ću to.« “Kako je, dovraga, Tasio nastavio sa svojim ubojstvima, nakon dvadeset godina i na isti način, ako je u ovom času u zatvoru Zaballi? Može li netko, ma koliko čudovište bio, istovremeno biti na dva mjesta?”

Z 25 Y

ar k ade

Na Svetoga Jakova, 25. srpnja, ponedjeljak Fascinirala me neobična simetrija događaja. Uparene žrtve, u godinama koje završavaju nulom ili peticom... Ubojica i policajac identični... To što su zločini stali kad je Tasio ušao u zatvor, to što se zločini počinju ponavljati sad kad je na izlasku... Fascinirala me i donosila mi nesanicu, moram priznati. Ustao sam iz kreveta u šest ujutro, nisam mogao spavati. Djelomice zato što su ljudi još uvijek, pod mojim drvenim balkonom na Trgu Virgen Blanca, slavili Dan bluza kao da ne postoji sutra. Djelomice zato što sam slutio da će dan biti kompliciran: borba s tiskom, slušanje uputa načelnika Medine... Bit će to dugačak uredski dan, trebao sam uzeti zraka za ono što se spremalo. Obuo sam tenisice za trčanje i sjurio se niza stube, džogirajući do ulaza u vežu koji me dijelio od srca Vitorije. Nekoliko godina prije toga uspio sam za pristojnu cijenu naći stan u samome centru grada. Prijateljica koja je radila u Peralesu, ovdašnjoj uglednoj agenciji za nekretnine, dugovala mi je uslugu nakon što sam joj olakšao ishodovanje naloga za ograničenje pristupa za njezina prezahtjevnog bivšeg momka. Iskreno, kretena od glave do pete. Begoña mi je bila više nego zahvalna i znala je da tražim stan nakon onoga što se dogodilo s Paulom i mojom djecom, pa mi je ponudila tu povoljnu priliku prije nego što je objesi u izlog ureda.

Z 26 Y

Netom obnovljen jednosoban stan. Stari susjedi, vrlo dragi, ali gluhi kao topovi. Najbolji pogled s obzirom na to da je posrijedi treći kat, premda bez lifta. Samo za mene, nisam ni s kime morao dijeliti taj prostor, drugim riječima: savršen. Sjurio sam se na pločnik, sudarajući se s rijekom ljudi koji su se povlačili prema kućama, gotovo u procesiji. Razgovori su gasnuli, koraci oteščali, jedan je teturao na početku Zapateríje s ključem u ruci. Odmaknuo sam se od gomile i potražio manje prometne ulice. Sišao sam Trgom do Ulice Diputación, nastavio niz Siervas de Jesús i obišao čitavu srednjovjekovnu bademastu jezgru sve dok se nisam ponovno, nakon pola sata, vratio do Cueste de San Francisco, svježiji i bistrije glave, i zašao u Arkade... i ondje ugledao nju, tajanstvenu džogericu s kojom sam se sretao svakoga svitanja u posljednjih tjedan dana. Jedina dovoljno luda ili motivirana osoba da trči u šest ujutro kao ja. Nikad nije išla tijesnim uličicama, odmicala se od sjena, uvijek je trčala sredinom pločnika, kao da povezuje točke između svjetiljaka, i nosila je itekako vidljivu pištaljku obješenu oko vrata. Oprezna osoba. I više od toga, odveć svjesna opasnosti. Ili ju je netko već bio napao ili se bojala napada. Pa ipak, izlazila je trčati u zoru gotovo svakog jutra. Usporio sam kad sam došao do posljednjeg odsječka trijema prekrivena arkadama, nisam htio ostaviti dojam da je slijedim. Nisam joj htio uliti strah, nisam bio progonitelj, premda me ta cura, crne kose uvijek začešljane u pletenicu i s crnom nezgrapnom kapom, intrigirala više nego što sam htio priznati. Zadržao sam se gledajući divovski poster koji je visio na zidu i koji je najavljivao mjuzikl Moby Dick u Teatro Prinicipalu. »Zovite me Ismael«, pomislio sam prisjećajući se prvih redaka romana. »Prije nekoliko godina – nije važno kada je baš točno bilo – našavši se s malo ili ništa novca u džepu, a ne imajući nikakva osobita razloga da ostanem na kopnu, odlučih da se malo otisnem

Z 27 Y

u svijet, da se nagledam mora. Ja vam tako gonim tugu i dovodim u red krvotok.”«* Ali zapravo je ona, na moje iznenađenje, probila led i izvukla me iz mojih misli. Kad je zastala na čistini ispred ulaza u crkvu San Miguel, zaustavila se kraj Celedónova brončanoga kipa i naslonivši nogu na ogradu počela se istezati. Prošao sam ispred nje, hineći iz čiste pristojnosti da je ne vidim, ali ona je digla glavu. “Ne izlaziš na ovakav dan tulumariti?” Smijala se zračeći čistu energiju koja je doprla do mene i koja me nagnala da se zaustavim. “Ili nisi član nijedne skupine bluza ili jako voliš trčati.” »Kad bi samo znala«, prešutio sam. “Ni jedno ni drugo, bojim se”, odgovorio sam, ne otvarajući se pretjerano. “Ili možda oboje.” Nikad je nisam vidio sprijeda, pozorno. Imala je usko lice, prijateljski izraz, boju očiju koju je bilo teško razaznati pri onoj oskudnoj svjetlosti svjetiljke. Dosta visoka, vrlo svijetle puti. Naočita, poželjna. Sve to istovremeno, i istovremeno daleka. “A ti?” htio sam znati ne prilazeći. “Voliš funkcionirati u suprotnom smjeru od ostatka svijeta?” “Ili je ovo jedini trenutak u danu kad se mogu posvetiti sebi.” »Ili imaš obiteljske obaveze ili stresan posao. Vjerojatno ujutro i popodne. Mnogo prekovremenih sati, odgovorno mjesto«, zaključio sam i zadržao zaključke za sebe. “Drago mi je što ne pripadam vrsti koja izumire”, odvratio sam. Nasmijala se i prišla da se predstavi. “Zovem se... Blanca.” Zastala je na dvije sekunde i brzo pogledala prema niši s Gospom Bijelom koja je stajala pred nama. Previše vremena da se odlučiš koje ti je pravo ime.

Herman Melville, Moby Dick, prijevod Zlatko Gorjan i Josip Tabak, Globus media, 2004. (op. prev.)

Z 28 Y

»Zašto mi lažeš?« “A ti?” pitala je. Zovite me Ismael. “Ismael.” “Ismael... aha. Pa, drago mi je što smo se upoznali, Ismaele. Ako si toliko ćaknut da se dižeš trčati u ovaj sat, pretpostavljam da ćemo se viđati”, rekla je Blanca prije nego što je ponovno potrčala i nestala niza stube. Ja sam ostao kraj Celedóna, vidio sam je kako prolazi ispred moje veže i kreće prema Parku Florida. Dva sata nakon toga pedalirao sam prema svojem uredu u četvrti Lakua, gdje su nam sagradili novu policijsku upravu u veličanstvenoj betonskoj zgradi. Zaključao sam lokot bajsa oko jedne od prečki na parkiralištu i duboko udahnuo prije ulaska. Što će mi udijeliti taj dan, s kojom ću mišlju zaspati te noći? »Samo se fokusiraj na ono što danas nađeš, sve će biti dobro«, pokušao sam se osokoliti ne vjerujući si ni jednu jedinu riječ. Uspeo sam se stubama i ušao na drugom katu. Kad sam se napokon našao pred svojim računalom, počeo sam sabirati sve činjenice i dovoditi u red svoje ideje. Tad je načelnik Medina, čovjek bujnih crnih obrva i guste bijele brade – katkad strog, katkad pun razumijevanja – dvaput snažno pokucao na vrata i ušao ozbiljna izraza lica. “Dobro jutro, inspektore Ayala. Jeste li danas pročitali novine?” “Nisam imao priliku, gospodine. Je li rat već započeo?” “Bojim se da jest.” Uzdahnuo je bacajući mi primjerak El Diario Alavésa. “Netko se izbrbljao o pronalasku dvaju trupala u Staroj katedrali i sinoć su već otisnuli specijalno izdanje.” “Papirnato izdanje preko noći?” ponovio sam u čudu. “Više se ne tiskaju izvanredna izdanja. Koliko znam, sve što ne izađe u jutarnjem izdanju aktualizira se u digitalnoj verziji novina.” “Upravo nam to daje predodžbu kako će El Diario Alavés pratiti ovaj slučaj. A nije ni čudno, s druge strane. Od ponoći nitko na ulicama Vitorije ne govori ni o čemu drugom. Već me nazvalo desetak radijskih postaja i nekoliko nacionalnih televizijskih kuća. Svi Z 29 Y

žele znati, svi žele još pojedinosti. Dođite u moj ured, čeka nas inspektorica Gauna. Danas će nam se pridružiti zamjenica načelnika Díaz de Salvatierra, njoj ćete podastirati sve o istrazi. Naravno da smo svi očekivali da će njezin prvi dan biti mirniji, ali aktualnost je na prvome mjestu, kao što kažu novinari. Dođite sa mnom, molim vas.” Kimnuo sam dok sam krajičkom oka čitao novinsku naslovnicu: “Djevojka i mladić nađeni mrtvi u Staroj katedrali”. Uzdahnuo sam s olakšanjem. Naslov je bio prilično opisan, a ton iznenađujuće neutralan, vrlo daleko od rata naslovima u koji se taj list zapleo u prošlosti s vječnim konkurentom, El Correo Vitorianom. Ušao sam u ured zidova obloženih drvom, pomalo nestrpljiv, priznajem. Nova imenovanja uvijek su bila državna tajna, nije imalo smisla pokušavati išta doznati prije vremena. Nadređeni su šutjeli i obično nitko nije znao funkcionare koji se priključuju; uobičajeno je bilo da dođu iz drugih policijskih uprava. Estíbaliz me čekala u uniformi sjedeći za golemim stolom za sastanke. Pogledao sam novu zamjenicu načelnika i čitavu sekundu nisam znao kako da reagiram. “Zamjenice načelnika Alba Díaz de Salvatierra, ovo je inspektor Unai López de Ayala.” Ondje, preko puta mene, pružajući mi ruku, nasmiješila mi se elegantna žena odjevena u kostim, hineći da me vidi prvi put premda smo oboje znali da to nije točno. Bila je to ista ona žena koju sam toga jutra upoznao pod imenom Blanca. “Zamjenice načelnika...” odgovorio sam najneutralnijim mogućim tonom. “Dobro došli u Vitoriju. Nadam se da će vam biti ugodno raditi s nama.” Ona je na meni zadržala pogled desetinku sekunde dulje od oče kivanoga, zaogrnula se prijaznim smiješkom i, drugi put u manje od pet sati, stisnula mi ruku. “Zadovoljstvo mi je upoznati vas, inspektore Ayala. Bojim se da ćemo sad morati navrat-nanos održati prvi sastanak.” Z 30 Y

“Inspektorice Gauna”, upleo se načelnik Medina, “imate li izvješće tehničara koji su obradili poprište?” “Imam”, rekla je Estíbaliz dižući se i dijeleći tri kopije prisutnima. “Sažet ću: ubojice ili ubojica nije ostavio ni jedan jedini trag, ni otisak prsta ni otisak dlana, iako su pokušavali naći tragove dermatoglifa svim sredstvima kojih su se mogli dosjetiti s obzirom na mračnu i poroznu površinu kamena u kripti, od olovnog bjelila do ninhidrina. Nema ni tragova cipela. Bili su mrtvi jedva sat-dva kad su položeni u kriptu katedrale. Kod žrtava nema znakova seksualnog zlostavljanja ni opiranja. Ali možemo odmah zaključiti, u iščekivanju obdukcije koja će biti obavljena tijekom današnjega dana, da je vjerojatni uzrok smrti gušenje uslijed nekoliko pčelinjih uboda u grlu žrtava.” “Pčele?” ponovila je zamjenica načelnika. “Kako su dospjele onamo?” “Inspektor Ayala i ja našli smo indicije da su oboje imali ljepljivu traku preko usta. Mislim da im je ubojica nasilu unio nekoliko pčela u usta i onda im ih začepio trakom. Činjenica je da je oko lica žrtava mirisalo po petroleju. Taj ih miris razjari i zato je ubojica išao za time da ih pčele ubodu u grlu i da im oteklina na sluznici začepi dišne putove i izazove smrt, premda im je za to morao začepiti i nos. Bojim se da je to bila vrlo bolna smrt.” Promatrao sam zamjenicu načelnika: stisnula je čeljusti, potom je to prikrila. “Što je s njihovim identitetom?” pitala je odmičući crni pramen s lica. “O tome sam htjela razgovarati s vama. Uspoređujemo opise s prijavama nestalih u Vitoriji ili u čitavoj pokrajini u posljednjih nekoliko dana. Do jučer popodne nije bilo nijedne svježe prijave nestanka, ali sinoćnji naslov u novinama doveo je do lavine poziva, kojih će, usuđujem se naprečac zaključiti, tijekom jutra biti još, ali će popodne početi jenjavati.” “Ne razumijem.” “Da pojednostavimo, zamjenice načelnika”, odgovorila je EstíbaZ 31 Y

liz. “Roditelji su sinoć pročitali da su u Staroj katedrali nađeni mrtvi momak i djevojka. Prošla je noć bila noć uoči Dana bluza. Mnogo mlađarije od dvadesetak godina još se nije bilo vratilo kući iz izlaska. Sad je jedanaest ujutro. Roditelji su postali histerični, zvali su ih na mobitele i ne javljaju se. Uobičajeno je da dečki ili cure preko noći ugase mobitele i ne javljaju se roditeljima, a poslije kažu da nije bilo signala ili da im se ispraznila baterija. Policijska uprava u Ulici Olaguíbel u ovom času puca po šavovima od zabrinutih roditelja koji ne mogu doprijeti do svoje djece. To je, nažalost, dosta često u ovakvim slučajevima. Kad se dogodila tragedija u madridskoj Areni, bilo je isto tako. Linije 112 su pred kolapsom. Do prije pet minuta izbrojili smo malne tristo pozva roditelja koji prijavljuju nestanak svoje djece. Ali ne možemo ih službeno obraditi dok ne prođu dvadeset četiri sata od nestanka osobe. Većina zove potpuno izvan sebe jer im se djeca nisu vratila s tulumarenja, a jutros ih je uz doručak dočekala ta vijest. Tijekom jutra oni će se vraćati i mnogi od tih roditelja neće ponovno nazvati 112 i obavijestiti nas da su im se djeca vratila, jednostavno će osjetiti toliko olakšanje da će željeti što prije zaboraviti cijelu priču.” “Što ubojici ili ubojicama daje prednost od nekoliko dragocjenih sati”, razmišljao sam naglas. “Nije ih slučajno ubio uoči Dana bluza. Mislim da je upravo to htio: biti ispred nas, i mislim da je išao za tim efektom kolektivne psihoze nakon slavlja.” “Prvi utisci?” ispitivala nas je zamjenica načelnika. “Niski su”, zabrzao sam. “Molim?” “Obje žrtve. Vrlo su niske. Nimalo krupne”, objasnio sam. “Kamo nas to vodi?” pitala je zamjenica načelnika Díaz de Salvatierra zainteresirano. “Zašto to spominjete, Ayala?” “Stalno govorimo o ‘ubojici’, podrazumijevajući da je to muškarac. Ali zasad ne bih odbacio mogućnost da je žena, osobito ako je visoka i raspolaže određenom snagom; tad bi bilo izvedivo da ih ubije jedno po jedno. Dosad su žrtve bile bebe, ili djeca od pet, deset i petnaest godina, a sad su to, ako se naše slutnje potvrde, mladić Z 32 Y

i djevojka od dvadeset godina. Ne previsoki, ne presnažni. Još je uvijek moguće da su to počinili i muškarac i žena. Ako se ubojstva nastave, bit će zanimljivo vidjeti visinu i građu tijela idućih žrtava.” “Idućih žrtava...” ponovila je zamjenica načelnika. “Tako ste sigurni da će se ovo ponoviti?” “No, dajte! Moramo se prestati pretvarati da je ovo jedinstven zločin”, rekao sam ustajući. “Dajemo krivcu prednost. Moramo priznati da se ova dva ubojstva sasvim očito referiraju na ona koja su se dogodila prije dvadeset godina. Nema smisla započinjati od nule. Krenuo je ponovno. Nastavit će se. Moj je savjet da upozorimo stanovnike u dobi od dvadeset pet godina i s alaveškim složenim prezimenom. Ne možemo uspostaviti mehanizam koji će štititi pet tisuća mladih ljudi, ali možemo dati sigurnosne upute. Da ne idu sami ulicom, da se noću ne vraćaju sami iz izlaska, da uvijek budu s nekim. Da ne prilaze sami vežama, da ovaj vikend ne idu sami u brda. Nemamo pojma gdje ih hvata ili otima prije nego što ih ubije. Jednostavno mu trebamo pokušati otežati.” Alba je stala ispred mene prekriženih ruku. “Nećemo to učiniti”, samo je rekla. “Molim?” odgovorio sam u nevjerici. “Nećemo još više uzbuniti javnost.” Odmahnula je glavom s mirnoćom koja me ozlojedila. “Ako objavimo te savjete za samozaštitu, gradom će zavladati panika, i bit će nam još teže raditi. Ne želim da dođe do kaosa.” “Kaos je već došao, on ga je usadio, ubojica. Pokušavate mi reći, zamjenice načelnika, da vaš cilj sada, danas, nije da pokušate spriječiti više nego vjerojatno iduće ubojstvo dvadesetpetogodišnjih mladića i djevojke?” To je bio cilj, uhvatiti ga prije idućega. To je bio cilj. Ali pogledao sam ih sve troje i vidio čudan izraz u njihovim očima, kao da sam pretjerao u vikanju. Možda i jesam, ne sjećam se. U tom je času ušao Pancorbo, jedan od naših najstarijih inspektora, koji je češao zamršene sijede vlasi na okrugloj i uglačanoj ćeli. Z 33 Y

Nešto je prišaptao načelniku i uputio nam zabrinut pogled prije nego što je zatvorio vrata i nestao diskretno kao što je i ušao. Načelnik Medina stisnuo je kažiprstom i palcem korijen nosa između onih moćnih obrva i načas stisnuo vjeđe. “Jesu li vam računala upaljena?” pitao nas je. Estíbaliz i ja slegnuli smo ramenima ne shvaćajući. “Jesu, naravno”, rekla je ona. “Idite smjesta u svoje urede, izađite s intraneta i ugasite ih. Ugasite i internetsku vezu na mobitelima. Ova je policijska postaja pod informatičkim udarom.” Odjurio sam u ured, zatvorio sve dokumente gdje sam zapisao svoje prve dojmove o slučaju u Staroj katedrali i spremao sam se zatvoriti Inbox, kad sam ugledao novu nepročitanu poruku, a ime pošiljatelja sledilo mi je krv u žilama: Fromjail, iliti, prevedeno s engleskoga, “Iz zatvora”. Znao sam da je naredba mojega nadređenog bila da ne otvaram nijednu novu poruku, znam da je rizik bio visok. Znam da... Otvorio sam je. Poruka je bila kratka i prikovala me uz mjesto: Krakene, ti i ja možemo biti tim i uloviti ubojicu. Dođi mi još danas u posjet. Ovo je hitno i ti to znaš. Nastavit će to raditi. Uza sve moje divljenje prema tvojim metodama istrage, Tasio

Z 34 Y

Eva García Sáenz de Urturi (Vitoria, 1972.) diplomirala je optometriju, radila na nekoliko rukovodećih položaja u optičarskom sektoru, a potom se njezina karijera nastavila na Sveučilištu u Alicanteu. Slavu izvan Španjolske stekla je romanom Saga o dugovječnima (La saga de los longevos, 2012.), koji je postao bestseler u SAD-u i Velikoj Britaniji. Godine 2014. objavila je Adamove sinove (Los hijos de Adán) i povijesni roman Putovanje na Tahiti (Pasaje a Tahití). Vrhunce ljestvica najprodavanijih naslova dostiže 2016., kada je u knjižare došla Šutnja bijeloga grada – prvi dio trilogije koja slavi baskijski grad Vitoriju, a čitatelje upoznaje s Krakenom, briljantnim policijskim stručnjakom za profiliranje zločinaca. Šutnja bijeloga grada ekranizirana je, a romani trilogije drže mjesto najprodavanijih digitalnih izdanja u Španjolskoj. Eva García Sáenz de Urturi jedna je od španjolskih spisateljica s najviše pratitelja na društvenim mrežama.

Z 485 Y

Z 486 Y

Silvana Roglić rođena je 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Prevodi ﬁlmove i dokumentarne emisije. Do sada je prevela knjige brojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalbán, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i Clara Usón.

Z 487 Y

Z 488 Y

sadr žaj

Prolog 9 1. Stara katedrala

2. Arkade

3. Zaballa

4. Palača Villa Suso

5. Kuća Cordón

6. Ulica Dato 2

7. Villaverde

8. El Matxete

9. Armentia

105

10. Avenija Senda

112

11. San Antonio

130

12. Zeleni prsten

142

13. Vitorijska bolnica

162

14. San Vicentejo

165

15. Ravna staza među borovima

172

16. Anđeo na groblju Santa Isabel

183

17. Brdo Monte de la Tortilla

190

18. Kip u Ulici Dato

193

19. Txagorritxu

209 Z 489 Y

20. Mural kraj Campilla

219

21. Ulica generala Álave 2

225

22. Park prirode Gorbea

230

23. Procesija sa svjetiljkama

235

24. Krunica na zornici

245

25. Trijem San Miguela

251

26. Avenija Miraconcha

259

27. Neboderi u Ulici Honduras

269

28. Zugarramurdi

275

29. Palača obitelji Unzueta

285

30. Kuća Jaquecas

291

31. Kula doñe Otxande

301

32. Izarra

306

33. Hodač

310

34. Park Prado

320

35. Križ na Gorbeji

325

36. Salburua

332

37. El Paso del Duende

340

38. Put s trostrukim raskrižjem

347

39. Tisa doñe Lole

364

40. Ulica Dato 1

375

41. Prijevoj Aiurdin

384

42. Murguía

389

43. Spomenik bici za Vitoriju

400

44. Akademija Hemingway

411

45. Park Arriaga

423

46. Stara jezgra

437

47. Treviño

448 Z 490 Y

48. Ochate

453

49. Santiago

463

50. Laguardia

466

51. San Tirso

470

52. Krakenov grad

476

Zahvale 481 O autorici

485

O prevoditeljici

487

Z 491 Y

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Fotografije na omotu © Amy Burry, Simon Blyberg, Katarzyna Modrzejewska Godina izdanja 2020., lipanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-358-224-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

Z 492 Y

Z 493 Y

U prvom romanu senzacionalne Trilogije bijeloga grada inspektor Unai López de Ayala zvan Kraken kreće tragom okrutnih ritualnih ubojstava koja potresaju baskijski grad Vitoriju. Uvijek dva tijela. Muško i žensko, s rukom na obrazu onoga drugog, gotovo kao dodir utjehe. Tako je bilo prije dvadeset godina, a tako je i danas, koji dan prije nego što iz zatvora treba izaći čovjek koji je za ubojstva osuđen – nekoć slavljen, a danas omražen, briljantni arheolog Tasio Ortiz de Zárate. Pred inspektorom Ayalom, mladom zvijezdom vitorijske policije, težak je zadatak: otkriti kako je Tasio nastavio ubijati iz zatvora, ili pronaći ubojicu zbog kojega je junak Krakenova djetinjstva u tamnici dva desetljeća proveo nevin. Ali, je li itko nevin u priči koju u sebi skriva Šutnja bijeloga grada? U mističnoj atmosferi Baskije, slijedeći trag krvi, koji od drevnih dolmena i keltskih nalazišta vodi do Stare katedrale i velebnih palača Vitorije – ovaj triler furiozna tempa hvata nas u svoju mrežu i ne dopušta nam da predahnemo. Mogu li se okajati grijesi iz prošlosti? Može li se u srce tame dospjeti slijedeći let pčele? I ima li odatle povratka? Međunarodni bestseler Šutnja bijeloga grada Eve García Sáenz de Urturi napet je, elegantan krimić u kojemu se mitologija i legende, arheologija i obiteljske tajne miješaju sve do vrtoglavog raspleta koji će vas zateći nespremne. 149,00 kn ISBN 978-953358224-5

9 789533 582245

www.fraktura.hr

Z 494 Y