2
ALAN BENNETT
prevela s engleskog Patricija Vodopija
Fraktura
3
Naslov izvornika: The Uncommon Reader Ÿ Forelake Ltd. 2007 Ÿ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. Ÿ za prijevod Patricija Vodopija i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-189-7 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 747697
4
Windsoru se održavao državniËki banket.
U
Kad je predsjednik Francuske zauzeo mjesto pokraj Njezina VeliËanstva, kraljevska
je obitelj oblikovala povorku iza njih i lagano se pomicala prema dvorani Waterloo. “Sad kad vas imam samo za sebe…” progovori kraljica, sa smiješkom okreÊuÊi glavu nadesno i nalijevo dok su klizili kroz blještavu gomilu, “veÊ vas neko vrijeme žarko želim upitati za pisca Jeana Geneta.” “O”, izusti predsjednik. “Oui.” Na zvuke “Marseljeze” i nacionalne himne povorka se zaustavi, ali kad su sjeli za stol, Njezino se VeliËanstvo okrene prema predsjedniku i nastavi. “Premda homoseksualac i zatvorska ptiËica, je li doista bio tako loš kao što su ga prikazivali? Ili je
5
možda toËnije upitati” ∞ ona podigne žlicu za juhu ∞ “je li doista bio tako dobar?” NeupuÊen u temu Êelavoga dramatiËara i romanopisca, predsjednik se poËne paniËno osvrtati tražeÊi pogledom ministra kulture. No njega je u razgovor uvukao canterburyjski nadbiskup. “Jean Genet”, susretljivo ponovi kraljica. “Vous le connaissez?” “Bien sûr”, uzvrati predsjednik. “Il m’intéresse”, reËe kraljica. “Vraiment?” Predsjednik odloži žlicu. »ekala ga je duga veËer. a sve su bili krivi psi. Po prirodi snobovi, obiËno
Z
su se nakon boravka u vrtu uspinjali prednjim
stubama, gdje bi im lakaj otvorio vrata. Toga su dana meutim iz nekog razloga jurili terasom, lajuÊi kao sumanuti, zatim se ponovno sjurili stubama, zašli za ugao pa protrËali cijelom duljinom kuÊe, a onda ih je zaËula kako štekÊu na nešto u dvorištu. Bila je to putujuÊa knjižnica Grada Westminstera, veliki furgon nalik na kamion za selidbe parkiran u
6
blizini kanta za smeÊe pokraj jednih kuhinjskih vrata. Nije Ëesto obilazila taj dio palaËe i nedvojbeno tamo nikad nije vidjela knjižnicu, a oËigledno nisu ni psi, koji su podigli zaglušnu galamu. Ne uspjevši ih umiriti, uspela se malim stubama furgona, namjeravajuÊi se ispriËati. VozaË je sjedio okrenut leima prema njoj, lijepeÊi naljepnicu u knjigu, a jedini je posjetitelj, izgleda, bio mršav, crvenokos momak u bijelom radnom kombinezonu, koji je ËuËeÊi Ëitao u prolazu. Nijedan nije primijetio pridošlicu, pa se nakašljala i rekla “Oprostite zbog ove strašne galame”, na što je vozaË tako naglo ustao da je udario glavom o policu s priruËnicima, dok se momak u prolazu žurno uspravio na noge i srušio knjige iz odjeljka Fotogra∫ja i moda. Promolila je glavu van. “Odmah ušutite, vi luckasta stvorenja.” Tim je potezom, kako je i namjeravala, dala vozaËu-knjižniËaru vremena da se pribere, a momku da podigne knjige. “Nikad vas nismo vidjeli ovdje, gospodine…” “Hutchings, Vaše VeliËanstvo. Svake srijede, milostiva.”
7
“Doista? Nisam znala. Dolazite li izdaleka?” “Ne, milostiva, iz Westminstera.” “A vi ste…?” “Norman, milostiva. Seakins.” “A gdje radite?” “U kuhinji, milostiva.” “O! Imate li mnogo vremena za Ëitanje?” “Baš i nemam, milostiva.” “Ni ja. Premda sad, kad smo veÊ ovdje, pretpostavljam da bismo trebali posuditi knjigu.” Gospodin Hutchings susretljivo se nasmiješio. “Što Vaše VeliËanstvo voli Ëitati?” Kraljica je oklijevala jer, iskreno reËeno, nije bila sigurna. »itanje je nikad nije posebno zanimalo. »itala je, dakako, kao i svi, ali ljubav prema knjigama prepuštala je drugima. Bio je to hobi, a u prirodi njezina posla nije bilo mjesta za hobije. TrËanje, uzgajanje ruža, šah ili alpinizam, ukrašavanje torta, sastavljanje maketa zrakoplova. Ne. Hobiji podrazumijevaju sklonosti, a sklonosti treba izbjegavati; sklonosti su iskljuËive. Ne treba imati sklonosti. Njezin je posao bio da izrazi zanimanje, a ne da bude
8
osobno zainteresirana. Osim toga Ëitati znaËi ne raditi. A ona je bila žena od akcije. Stoga je prelazila pogledom po unutrašnjosti furgona prepunoj knjiga kako bi dobila na vremenu. “Smijemo li posuditi knjigu? Nemamo iskaznicu.” “Nema problema”, uzvratio je gospodin Hutchings. “U mirovini smo”, dodala je kraljica, premda nije znala je li to bitno. “Možete posuditi do šest knjiga.” “Šest? Pobogu!” U meuvremenu se crvenokosi mladiÊ odluËio za knjigu i pružio je knjižniËaru kako bi ovaj lupio žig u nju. I dalje pokušavajuÊi dobiti na vremenu, kraljica je podigla dotiËnu knjigu. “Što ste izabrali, gospodine Seakins?” OËekivala je… pa, nije baš bila sigurna što je oËekivala, ali zasigurno ne ono što je ugledala. “O! Cecil Beaton. Jeste li ga poznavali?” “Nisam, milostiva.” “Ne, naravno da niste. Premladi ste. Uvijek se motao ovuda, škljocajuÊi. A pomalo nas je i terorizirao.
9
Stani tu, stani tamo. Škljoc, škljoc. ZnaËi, sad postoji knjiga o njemu?” “Nekoliko njih, milostiva.” “Ozbiljno? Pretpostavljam da se prije ili poslije o svima napišu knjige.” PoËela je listati. “Vjerojatno je tu negdje i neka moja slika. Evo je. Ova. Dakako, nije bio samo fotograf. Takoer je dizajnirao kostime. Za Oklahomu i sliËno.” “Mislim da se radilo o My Fair Lady, milostiva.” “O, doista?” rekla je kraljica, nenavikla na suprotstavljanje. “Gdje ste ono rekli da radite?” Vratila je knjigu u mladiÊeve krupne crvene ruke. “U kuhinji, milostiva.” Još uvijek nije riješila problem. Znala je, ako ode bez knjige, gospodin Êe Hutchings pomisliti da je njegova knjižnica po neËemu manjkava. A onda je na polici s priliËno pohabanim svescima ugledala poznato ime. “Ivy Compton-Burnett! Mogla bih ovo proËitati.” Uzela je knjigu i dala je gospodinu Hutchingsu kako bi lupio žig.
10
“Kakva poslastica!” Neuvjerljivo ju je zagrlila prije otvaranja. “O, posljednji je put posuena tisuÊu devetsto osamdeset devete.” “Nije popularna autorica, milostiva.” “Pitam se zašto. Dodijelila sam joj poËasni plemiÊki naslov.” Gospodin Hutchings suzdržao se komentara da takvo što ne mora uvijek osigurati put do srca javnosti. Kraljica je pogledala fotogra∫ju na poleini omota. “Da, sjeÊam se te kose, smotane poput hrskavog tijesta za pitu koje joj se proteže oko cijele glave.” Nasmiješila se, a gospodin Hutchings znao je da je posjetu došao kraj. “Dovienja.” Pognuo je glavu, kako su ga u knjižnici uputili da treba uËiniti nae li se kad u ovakvoj prigodi. Kraljica se udaljila prema vrtu u pratnji pasa, koji su ponovno divljaËki lajali, a Norman je noseÊi Cecila Beatona zaobišao glavnoga kuhara, koji je ljenËario pokraj kanti za smeÊe s cigaretom u ruci, i vratio se u kuhinju. Zatvorivši vrata furgona i odvozeÊi se, gospodin
11
Hutchings pomislio je kako Êe joj Ëitanje romana Ivy Compton-Burnett oduzeti popriliËno vremena. On sam nikad nije daleko dogurao i ispravno je zakljuËio kako je posudba knjige bila tek Ëin ljubaznosti. Ipak je cijenio taj Ëin, jer je za njega znaËio više od Ëiste uljudnosti. VijeÊe je naime uvijek prijetilo smanjenjem sredstava za knjižnicu, a pokroviteljstvo jedne takve ugledne posuivaËice (ili klijentice, kako je vijeÊe voljelo reÊi) nije mu moglo naškoditi. “Imamo putujuÊu knjižnicu”, priopÊila je kraljica svome suprugu te veËeri. “Dolazi svake srijede.” “Sjajno. »udima nikad kraja.” “SjeÊaš se Oklahome?” “Da. Gledali smo je dok smo bili zaruËeni.” Kako je Ëudno bilo prisjetiti se onog zanosnog plavokosog momka kakav je nekad bio. “Je l’ kostime radio Cecil Beaton?” upitala je kraljica. “Nemam pojma. Nikad mi se nije sviao taj tip. Zelene cipele.” “Divno je mirisao.” “Što je to?”
12
“Knjiga. Posudila sam je.” “Mrtav, pretpostavljam.” “Tko?” “Beaton.” “O, da. Svi su mrtvi.” “Ali dobra predstava.” Vojvoda se uputio u postelju, sumorno pjevušeÊi “O, prekrasnog li jutra”, a kraljica je otvorila knjigu. ljedeÊega je tjedna namjeravala vratiti knjigu po
S
dvorskoj dami, ali kako se našla u zatoËeništvu
svoga privatnog tajnika, koji ju je prisilio na mnogo detaljniju analizu dnevnog rasporeda no što je smatrala neophodnim, pošlo joj je od ruke prekinuti raspravu o obilasku laboratorija prometnog instituta iznenadnom izjavom da je srijeda, pa mora vratiti knjigu u putujuÊu knjižnicu i posuditi novu. Ostavši sam, njezin privatni tajnik sir Kevin Statchard, presavjesni Novozelananin od kojeg se mnogo oËekivalo, skupljao je papire pitajuÊi se što Êe kraljici pokretna knjižnica kad u svome vlasništvu ima nekoliko nepokretnih.
13
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan Gra∫Ëka urednica Maja GlušiÊ Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja, 2010., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-189-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
144
140