Svi jezici svijeta

Svi jezici svijeta prepress.pdf

1

12/2/10

10:40 AM

-2-

Zbigniew Mentzel

Svi jezici svijeta preveo s poljskog Mladen MartiĂŠ

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava iskljuËivo autorove stavove, a Komisija se odriËe odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Wszystkie je˛zyki s´wiata ∂ Zbigniew Mentzel, 2005. ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Mladen MartiÊ i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-188-0 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 750170

-4-

Smrt i 탑ivot u vlasti su jeziku, a tko ga miluje jede od ploda njegova.

Mudre izreke 18,21*

*

Navodi iz Biblije preuzeti su iz izdanja Stvarnosti, Zagreb 1968.

-5-

-6-

1 Buenje

San je bio strašan.

IspoËetka se nisam uspio u njemu snaÊi, nisam znao što zapravo sanjam, Ëega se bojim, što su ti komadi sirovoga mesa, koji umlaÊeni u krvavu kašu još uvijek daju znakove života.

Tek malo kasnije, kada se slika iznikla iz meteža približila, zaoštrila, ugledao sam mnoštvo ljudskih jezika išËupanih živima ili mrtvima, jezika od kojih su neËije nevidljive ruke podizale veliku graevinu u obliku piramide, a možda do neba sežuÊu žrtvenu gomilu.

Gledao sam užasnuto kako jezici nadolaze: tamno smei, modri, skoro crni, i Ëinilo mi se da netko i nadalje njima vlada, jer Ëak i kada su se sljubljivali meusobno, zbijali, stvarali bezobliËnu masu što je služila kao graa, Ëak i tada jezici se ni na trenutak nisu sleivali u nepomiËnosti, veÊ su se neprestano micali u grozniËavim paroksizmima, kao da cijelo izranjeno ËovjeËanstvo, kao da cijeli svijet ∑ ovaj svijet ∑ doziva u pomoÊ?... pita nešto?... proklinje?... moli se?... preklinje za milost?

Zanimljivo da se i pored sve te grozote nisam probudio s krikom užasa, uplašen, mokar od samrtniËkog znoja. Naprosto sam otvorio oËi i ležao u postelji, disao sam duboko, ravnomjerno, uroena srËana mana nije se javljala; mirno, vrlo mirno bilo je to buenje.

Nalazio sam se u Varšavi, u svom rodnom gradu, u stanu na prvom katu omanje kuÊe u ulici Henryka Siemiradzkog, slikara koji je sto godina prije slikao simboliËke

-7-

prizore na golemom platnu ∑ najveÊoj kazališnoj zavjesi u Europi.

Zimski dan otezao je s ustajanjem, vladala je tama i samo sam iz sjeÊanja mogao raspoznavati naslove knjiga koje su me u sobi okruživale sa svih strana. Podignuo sam glavu da bih provjerio vrijeme na liniji marke Sony.

Digitalni sat pokazivao je šest nula nula, no bilo je pet.

Nakon promjene vremena nisam još podesio brojke i ura je žurila za jedan sat.

Na trenutak sam se pokušavao sjetiti kako se naziva zimsko vrijeme na koje smo ujesen prešli s ljetnoga: istoËno-, zapadno-, ali mogao sam se varati. A možda je ipak zapadno-? Uostalom, svejedno.

Otkad je Duh sišao i obnovio obliËje zemlje ∑ ove zemlje ∑ otkad su komunisti izgubili vlast, otkad su se srušili zidovi i raspalo se carstvo, promjene vremena objavljivane svake godine nisu za mene više imale znaËenja koja sam im nekoÊ pridavao s djetinjom naivnošÊu.

Bilo je pet. Pet nula tri.

Znao sam da Êe se ubrzo, Ëim okonËa posljednji sat noÊne tišine, pored stare zgrade preko puta u kojoj su se na prostranom tavanu gradile mansarde za zaposlenike ameriËke banke, buËno pokrenuti miješalica za beton, a teretno dizalo, škripeÊi u ËeliËnom oknu, poËeti voziti tamo i natrag dozivano poklicima: Dižii!

Spuuštaj!

Dižii!

Spuuštaj!

Dižiiii!

Spuuuštaj!

Najmanje bih još dva sata trebao spavati, ali nisam bio pospan. Ležao sam otvorenih oËiju, slušao kako u meni -8-

kuca srce, po prvi put dugo ne osjeÊajuÊi ni najmanji poremeÊaj njegova ritma, i razmišljao što Êe mi donijeti dan koji upravo zapoËinje.

Toga je dana moj otac u osamdeset drugoj godini života trebao zadnji put poÊi na posao u ljekarni gradske zarazne bolnice, a ja sam obeÊao da Êu mu pomoÊi prevesti torte i kolaËe za sudionike skromne oproštajne sveËanosti.

Diplomac Vojne akademije, potporuËnik pješaštva, kojega su u rujnu trideset devete zarobili Nijemci, nakon pet godina logora u Woldenbergu vratio se u Poljsku ∑ drugaËiju Poljsku, oprostio se s odorom, oženio, postao farmaceut, poËeo raditi u ljekarni svoga tasta, a kada su ubrzo zatim komunisti oduzeli ljekarne privatnim vlasnicima, prešao u državnu službu i pokušao nekako vezati kraj s krajem.

U gradskoj zaraznoj bolnici, koja je prije rata pripadala obitelji Bauman, otac nije propustio nijedan radni dan i nijednom nije zakasnio. Radio je. Radio najbolje što je znao, a nakon dvadeset pet godina na Praznik rada ∑ Prvi svibnja ∑ dobio je BronËani križ za zasluge i torbu od imitacije svinjske kože. Novine Sindikata zdravstvenih radnika objavile su tom prigodom o njemu Ëlanak s fotografijom.

Kada je majka uzela novine u ruke i vidjela kako je naslovljen tekst o ocu, prasnula je u histeriËan smijeh.

Naslov: Od sablje do pilule, meni se takoer u poËetku uËinio vrlo smiješnim. ∑ No ne… Takvo što… Od sablje do pilule… ∑ majka je u nevjerici vrtjela glavom i smijala se kroz suze, Ëitala Ëlanak naglas.

“Možda je i u njegovu ruksaku drijemala maršalska palica, ali Rudolf Hintz se našao na drugom odgovornom položaju u službi domovini, Narodnoj Republici Poljskoj.”

-9-

DoËitala je do kraja. Zamrla je na trenutak otvorenih usta, kao da je u pola rijeËi zanijemjela, a zatim je bijesno bacila novine pod noge i poËela ih gaziti. Vidio sam kako se fotografija oca odjevenog u bijelu kutu raspada na komadiÊe. ∑ Podlaci! Podlaci! ∑ novine su se derale na krpice. ∑ Ja takve idiotizme u životu nisam Ëitala. Zašto nisu napisali koliko on zarauje i kako time može izdržavati obitelj?

Pomislio sam kako Êe se u našoj kuÊi za trenutak dogoditi nešto strašno. Otac je gledao majku, stišÊuÊi usta, i pokušavao sastaviti poderane novine.

Otkako pamtim, roditelji se nisu slagali.

- 10 -

2 Prastara onomatopeja

Dugo me je majka držala uspješnim djetetom, bila je Ëak i Ëvrsto uvjerena da Êu od cijele naše obitelji upravo ja dospjeti u životu najdalje i napraviti karijeru, p r a v u karijeru, ispoËetka na razini cijele Poljske, a zatim i cijeloga svijeta. Otputovat Êu tada u inozemstvo, zasnovati ondje obitelj, kupiti stan ili kuÊu, slat Êu majci pakete, možda ju Ëak i jednom pozvati u BeË ili u Pariz. ∑ Karijera, karijera… ∑ govorila je, zažmirivši, po njezinu je licu bludio tajanstveni osmijeh, Ëinilo se kao da Ëuje škljocanje aparata kojima me fotoreporteri snimaju u zrakoplovnim lukama i uzbuene glasove novinara što mole intervjue za desetke televizijskih postaja.

Pristajem. Dajem intervjue. Govorim teËno strane jezike.

“Ako sam išta u životu postigao, zahvaljujem to ponajprije svojoj majci.”

Novinarke su oduševljene.

“Thank you, mister Hintz. Thank you very much!”

“Vielen Dank.”

“Merci beaucoup.” ∑ Karijera, o karijera… ∑ posve je drugaËije majka izgovarala tu rijeË deset i dvadeset godina kasnije. Sanjarski smiješak na njezinu licu se gasio, nestajao, pretvarao u grimasu razoËaranja i ogorËenja. Vrijeme je prolazilo, a ja i dalje nisam ispunjavao nade polagane u mene. ∑ Ne znaš Ëak ni strane jezike ∑ predbacivala mi je majka. ∑ Nikada neÊeš otiÊi odavde, nikada neÊeš otputo- 11 -

vati u inozemstvo, a Ëak i da otputuješ, nikoga neÊeš ondje upoznati, jer se ni sa kim ne bi znao sporazumjeti.

Iako sam dugo uËio njemaËki, engleski, francuski ∑ ne raËunajuÊi ruski, koji je u školi bio obavezan ∑ nijedan od tih jezika još nisam uspijevao g o v o r i t i.

Kada sam navršio trideset godina a još ni jednom nisam uspio nastupiti barem na poljskoj televiziji, majka je priznala da je moja karijera upropaštena jednom zauvijek.

Da. To je kraj, ponavljala je. Nikada, nikada neÊu biti onaj koji sam trebao biti, a trebao sam n e b i t i s v o j o t a c, trebao sam biti n e t k o, netko poznat, kome se dive, nažalost, proÊerdao sam najbolje godine i sam kao prst, bez žene, bez djece, u silaznoj sam putanji, padam, letim nadolje… ∑ Dižiii! Dižiii! Probudi se! Dižiiii! ∑ prodoran krik trgnuo me iz kreveta.

Pogledao sam kroz prozor. Na krovu zgrade preko puta, posred crvene strehe crepova, pojavila se glava radnika koji je urlao: ∑ Dižiiii! Dižiiii!

Pogledao sam dolje. Pospani momak u kapi sa šarenim pomponom prenuo se, prebacio polugu i teretno dizalo napokon je krenulo uvis.

U istom trenutku oglasila se miješalica za beton.

Bilo je šest.

U zgradi preko puta ljudi su se poËeli pripremati za posao. Nasuprot mome prozoru, u sivom zraku, meu golim granama lijeske nazirala se bijela figura Majke Božje leima okrenuta prema meni. Radnik koji je opsluživao miješalicu žustro se uvijao, ubacujuÊi lopatom u otvor bubnja pijesak i cement. U crnom kombinezonu i crnoj vunenoj skijaškoj kapi iz koje su mu virili samo usta, nos i oËi, izgledao je poput vraga sa slika Hieronymusa Boscha ili Pietera Bruegela.

- 12 -

Kako li je on radio! Pun udivljenja spram njegovih okretnih, usklaenih pokreta gledao sam kako neprestano grabi lopatom iz vreÊe cement, kako ga ubacuje u Ëeljust stroja, a zatim zabija lopatu u hrpu pijeska ne preduboko i ne preplitko, tako da se držak poËne za tren spuštati pod vlastitom težinom. Gledao sam kako dohvaÊa lijevom rukom vjedro, desnom pak gumeno crijevo, puni vjedro do polovine, ulijeva vodu u bubanj koji se okreÊe, ispušta ruËku vjedra iz ruke i nehajno podmeÊe dlan na koji toËno u tom trenutku pada držak lopate okonËan drvenom ruËicom, i tada radnik dosipava u stroj pijesak i smjesta ponavlja sve radnje od poËetka.

Kada bi pakao bio na zemlji, a umjesto miješalice na istom se mjestu nalazio kotao s vrelom smolom, oprženi prokletnici ni na trenutak ne bi spoznali spokoj.

Sivi, vislanski pijesak miješao se polijevan vodom s portlandskim cementom i iz dubine miješalice dopirali su do mene gore brboljenje i glogoljenje, u kojima se skrivala nekakva prastara onomatopeja: b-l, b-l; b-lal, b-lal; ba-lal, ba-lal… ∑ Balal? ∑ zaËuo sam vlastiti glas, upalio svjetlo i u iznenadnom prosvjetljenju, kao da sam se prisjetio neËega važnog, neËega Ëega sam se odavno htio sjetiti, prišao sam policama ispunjenim knjigama, skinuo s njih Sveto pismo, otvorio Stari zavjet, pronašao u njemu komentar na jedanaestu glavu Knjige postanka i saznao da se u priËi o Babilonskom tornju pojavljuje… jeziËna igra oslonjena na zvukove “b” i “l”, najjasnije u rijeËi “balal”, odnosno “pomiješao”. ∑ Balal… ∑ opetovao sam, postajuÊi zaËueno svjestan da je prva rijeË koju glasno izgovaram toga dana hebrejska rijeË.

Digitalni sat na liniji marke Sony pokazivao je sedam i dvadeset, no bilo je dvadeset iza šest.

- 13 -

Poželio sam se sjetiti cijele priËe o Babilonskom tornju i upravo sam htio otvoriti Bibliju u Wujekovu prijevodu, kada mi je palo na pamet da je prije dvadeset godina… da, toËno prije dvadeset godina, danas veÊ pokojni književni kritiËar, kojega sam tada upoznao, objavio novi, suvremeni prijevod Knjige postanka u djelu pod naslovom Bog, Sotona, Mesija i…?

Posegnuo sam za tim prijevodom, pronašao pravu glavu i poËeo Ëitati: 1. Sva je zemlja imala jedan jezik i rijeËi iste.

2. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane.

3. Jedan drugome reËe: “Hajdemo lijepiti opeke te ih peÊi da otvrdnu!” Opeke im bile mjesto kamena, a smola im služila za žbuku.

4. Onda rekoše: “Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!”

5. Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi ËovjeËji.

6. Jahve reËe: “Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek poËetak njihovih nastojanja. Sad im ništa neÊe biti neostvarivo što god naume izvesti.

7. Hajde da siemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.”

8. Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada.

9. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.

Nešto mi je zaškripilo u prijevodu. Pogledao sam treÊi redak. “Hajdemo lijepiti opeke”? Zgodno, ali ipak neprihvatljivo. KritiËar se na ovom mjestu kompromitirao

- 14 -

kao prevoditelj Pisma. Izraz “pobrkati” koji je uporabio, premda je u njemu sadržana igra rijeËi oslonjena na poznate zvukove, takoer nije zazvuËao predobro, više sam volio klasiËnu inaËicu “pomiješati”. NeobiËno prikladnima uËinile su mi se rijeËi kojima je u kljuËnim recima, Ëetvrtom i šestom, prevoditelj prenio ono što su rekli ljudi i Bog. Zainteresiralo me to što u kritiËarevu prijevodu vezivo koje su rabili graditelji nije bila “glina ilovaËa”, kao u najbolje mi poznatoj Gdanjskoj Bibliji, veÊ ∑ smola.

Bože kako je taj toranj morao mirisati. ∑ Spuuuštaj! Spuuuštaj! ∑ odjeknulo je za prozorom.

Pogledao sam gore. Na krovu zgrade preko puta, meu crvenim crepovima, opet se vidjela glava radnika koji se derao kao bijesan: ∑ Spuuuštaj! Jebote!

Teretno dizalo krenulo je dolje. ToËno u trenutku kada se zaustavilo na tlu, miješalica je prekinula rad.

U zaglušnoj tišini koja se spustila uokolo, zaËuo sam svoje misli, zaËuo sam ih tako jasno kao da to ne razmišljam ja, veÊ netko u meni govori ili Ëita sve što mi je bilo pisano.

Razmišljao sam o tome kako Êe otac danas zadnji put u životu otiÊi na posao. Razmišljao sam kako bih mu za tu prigodu trebao kupiti dar. Razmišljao sam o majËinoj smrti i o tome što mi je htjela reÊi nekoliko dana pred smrt. Razmišljao sam o Kuli babilonskoj i o zbrci jezika.

Razmišljao sam o knjigama koje još nisam napisao. Razmišljao sam o dionicama koje sam juËer kupio na burzi.

Razmišljao sam o tome da, budu li moje misli slijedile jedna drugu tako brzo, jezik ih neÊe sustiÊi… Ne, razmišljao sam, griješim, tamo gdje su misli mora biti i jezik, a tamo gdje nema jezika ne može biti ni misli.

Odjenuo sam se i izašao po novine.

- 15 -

Dan je bio lijep. Sedam stupnjeva ispod nule. Na barometru ∑ tisuÊu dvadeset jedan hektopaskal. U sjaju izlazeÊega sunca na trenutak mi se uËinilo da je sve što vidim uokolo naslikano na golemu platnu, najveÊoj kazališnoj zavjesi svijeta, i pomislio da Êe se jednoga dana zavjesa možda rastvoriti preda mnom, i da Êu tada shvatiti zašto živim. ∑ Dobar dan, gospoo. ∑ Naklonio sam se kuÊepaziteljici koja je izašla iz zgrade preko puta, noseÊi okruglu košaru punu svježe opranoga rublja. UnatoË minusu od sedam stupnjeva bila je odjevena samo u pamuËnu potkošulju preko koje se prelijevalo njezino bijelo tijelo. S košarom koju je Ëvrsto držala objema rukama, izgledala je poput borca koji se u samrtnom klinËu nadmeÊe sa sebi ravnim protivnikom. ∑ Dobar dan, dobar dan… ∑ KuÊepaziteljica je spustila košaru koja se isparavala na tlo, zaklonila rukom oËi od sunca, pogledala prozor na drugome katu na kojemu je žena paralizirana nakon izljeva krvi u mozak zurila nepomiËnim pogledom u nepojmljivu buduÊnost, i pokazujuÊi mi rjeËitim pokretom najprije ženu, a zatim košaru, tužno rekla: ∑ Smrt išËekuje, a ja p e r e m…

Kimnuo sam i pošao dalje.

Svakoga dana, izlazeÊi iz kuÊe po novine, susretao sam iza ugla dva muškarca koji su u to doba izvodili u šetnju svoje pse.

Obojicu sam slabo poznavao. Kada su komunisti proglasili u Poljskoj ratno stanje, ovaj mlai je organizirao priredbu pod nazivom “Lanac ljudskih srca”. SjeÊam se kako je kroz megafon pozivao prolaznike da u odreeno vrijeme toga dana izau na ulice, uhvate se za ruke i u lancu okruže cijeli naš grad. Priredba je uspjela. Milicija je Ëuvala red, ali nije rastjeravala okupljenu gomilu i samo je nekoliko osoba pretuËeno. Organizator je sveËano na televiziji obeÊao da Êe uskoro lancem ljudskih srca okružiti - 16 -

cijelu Poljsku, zatim cijelu Europu, i napokon cijeli svijet, no dosad se to nije dogodilo.

Drugi, stariji muškarac bio je doministar kulture u komunistiËkoj vladi, a prije toga dugo glavni urednik satiriËnog Ëasopisa. »ime se bavio nakon pada vlade? Nisam znao. PriËalo se da je s njemaËkoga preveo Goebbelsovu biografiju i da pod pseudonimom piše kazališne recenzije u “Trybuni”.

Oba su muškarca veÊ jako Êelavjela ∑ mlai je skupljao ostatke kose na potiljku i vezivao ih u konjski rep, dok se stariji Ëešljao “na kredit”. Za prvim su se vukle dvije olinjale kuje Ëiju pasminu nisam umio prepoznati, drugi je uz nogu vodio golemog alzaškog ovËara, vodio ga je bez brnjice i bez povodca, držeÊi ga samo za ogrlicu uz vrat.

Jednoga dana pas je poËeo lajati i bacati se prema kujama, mlai muškarac nije izdržao pa je eksplodirao: ∑ Takvu zvijer ne može se izvoditi bez brnjice! Ne znate propise?

Stariji je problijedio i snažno stisnuo zube, kao da su mu na vrhu jezika posljednje rijeËi ruskoga romana Vjerni Ruslan: “Drži ga! Drži ga! Drži ga!”

Skrenuo sam ulijevo, radoznao što Êu ugledati iza ugla danas, ali sam se sjetio da sam po novine krenuo puno ranije no obiËno. Muškaraca s psima nije bilo. Kod ulaza u Glavnu školu vatrogasnih Ëasnika promaknuo mi je umjesto toga lik poznanika arhitekta koji je kanio napisati knjigu o najljepšim mostovima svijeta. Što je radio ondje?

Možda sam ga zamijenio s nekim?

Prešao sam na drugu stranu prometne ulice Słowackog, pažljivo pogledao na lijevo i na desno, jer prijelaz, iako oznaËen zebrom, nije imao semafor i vrlo Ëesto su se na njemu dogaale nesreÊe koje su izazivali vozaËi koji nisu poštovali bezuvjetno pravo prvenstva za pješake.

Kiosk, u kojemu sam kupovao novine, bio je istodobno i cvjeÊarnica. U tijesnoj unutrašnjosti, na pet kvadratnih - 17 -

metara, sin gospoe Terese, Grzegorz, slagao je vijenac naruËen za neËiji pogreb i, priËvršÊujuÊi tankom žicom crvene ruže za osnovu od smrekova granja, istodobno je opsluživao mušterije. ∑ Biranku, živce, superblesana, prosim… ∑ rekao je stojeÊi ispred mene poznati mi državni odvjetnik.

Gospodin Grzegorz mu je, razumjevši, pružio “Gazetu Wyborczu”, “Z˙ycie” i “Super Express”. ∑ I sendviË ∑ zamolio je odvjetnik, radostan toga dana poput Ëešljugara, a gospodin Grzegorz, koji je stigao iz usta izvuÊi komadiÊ žice i priËvrstiti njome još jednu ružu, munjevito je na pult stavio paketiÊ light marlboroa. ∑ Pozdravljam, pozdravljam, poštovani gospodine ∑ pozdravio me je uljudno. U kiosku sam imao ugled dobroga kupca, jer sam uvijek kupovao puno novina: zamalo sve dnevnike, tjednike, pa Ëak i ilustrirane magazine za žene. ∑ Pozdravljam, pozdravljam, lijepo vrijeme ste nam danas pribavili, poštovani gospodine ∑ nastavljao je s dobro hinjenim oduševljenjem i smjesta poËeo priËati o neËemu što mu se dogodilo prethodnoga dana, ali, zadubljen u vlastite misli, nisam ga slušao pozorno, sjeÊam se samo da je svako malo ponavljao: ∑ No i motao se kao Židov po praznom duÊanu.

Platio sam novine i izašao na ulicu.

Ispred kuÊe sam u zraku osjetio prisni miris praška za pranje marke Ariel. U prozoru na drugom katu zgrade nasuprot žena paralizirana nakon izljeva krvi u mozak nije se micala. “Smrt išËekuje, a ja perem…” GledajuÊi ženu, razmislio sam o svom životu.

Zašto, premda sam tako dugo uËio njemaËki, engleski, francuski ∑ ne raËunajuÊi ruski, koji sam u školi morao uËiti obavezno ∑ ni jedan od tih jezika još uvijek nisam uspijevao govoriti?

Zašto ne govorim strane jezike? ∑ mislio sam, otvarajuÊi vrata stana, i nisam znao da Êu za nekoliko sati pronaÊi - 18 -

Sadržaj

1 Buenje

7

2 Prastara onomatopeja

11

3 PisaÊi stroj

20

4 Crni nakit

27

5 Otac i Nathan Rotschild

34

6 Razgovara se? Razgovara! Razgovara! Razgovara!

40

7 Prvo slovo abecede

46

8 Žive slike

54

9 Majka i Charles Baudelaire

63

10 Središnji potporanj

70

11 Prazni kalendari

78

12 Bog Sunce

86

13 Kako postati poliglot

93

14 Speak to me…

104

15 Fibonaccijev niz

117

16 Život ispod mosta

123

17 Zasluga godina

129

18 DvojeziËni Ëovjek

137

19 Šutnja

145

20 Salva

152

21 San

158

O autoru

161

O prevoditelju

163

- 165 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2010., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-188-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 166 -

- 162 -

Svi jezici svijeta prepress.pdf

1

12/2/10

10:40 AM