Svježe obojeno

/

Svje탑e obojeno

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Planet Friedman

-2-

Josip Mlakić

Svježe obojeno

Fraktura -3-

© Josip Mlakić i Fraktura, 2014.

All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-586-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 885011

-4-

i. dio (U labirintu)

-5-

-6-

1.

Voljela je promatrati plastičnu djecu. Vidjela ih je stotine, a ponekad ih je sanjala. U snovima bi oživjela: smijala su se, trčala, plakala... Ili su treptala očima. Vidjela je crne dječake i djevojčice u drečavožutim i svijetlozelenim kišnim kabanicama; male, anemične hokejaše s plastičnim palicama i klizaljkama. Dresovi su im bili žuti, u boji švedske nacionalne reprezentacije, kacige na glavama također. Bile su prevelike, i lica su im zavjerenički virila ispod njih. Podsjećali su na utamničenu koloniju ET-a zatvorenu u staklene kaveze. A jednom, tijekom izleta u Rusiju, u Moskvi, u jednoj od ulica koje su uvirale u Crveni trg, vidjela je desetak dječjih klonova odjevenih u dresove ruske hokejaške reprezentacije. Njihove klizaljke bile su od bakelita, a na glavama nisu imali kacige. Smeđi valovi njihove kose bili su ljepljivi, masni i zaglađeni. Zatim male, voštane Kineze (ili Japance?) s kosim prorezom umjesto očiju, njihove zjenice podsjećale su na živinu kap u libeli. Bili su odjeveni u šarene ljetne krpice s krupnim cvjetnim uzorcima koji su podsjećali na motive s istočnjačkih kimona. Viđala je plastične mališane u svim nijansama boje ljudskog tena: od blijedih čovječjih ribica pa do djece sa samrtnom staračkom bojom. Ili, jednom, dekapitiranog dječaka i djevojčicu u izlogu talijanskog krojačkog salona. Djeca su bila u svečanoj odjeći za prvu pričest. Dječak je podsjećao na prepariranog pingvina, a -7-

djevojčica, sva u bijelom, na mrtvog, pogubljenog anđela.

Zatim, mnoštvo djece u plastičnim obiteljskim idilama izlōgā. Prazni pogledi nakinđurenih i ukočenih roditelja mimoilazili su se, prolazili su jedan pokraj drugog, kao slučajni prolaznici. Mali mornari, turisti u havajskim košuljama ili pingvini u klasično krojenim odijelima bili su u tim hladnim, bezdušnim kompozicijama suvišni.

Jedan dan gledala je kako ih odijevaju. Lutke su bile crne boje. Međutim, plastični mališani nisu imali izražene karakteristike ijedne rase: to su bili tusti, bespolni plastični anđeli, poput onih što lebde po obodima baroknih frizova.

Vidjeli su im se zglobovi na ramenima i kukovima. Podsjećali su na izgladnjelu afričku djecu čije kosti, presvučene mrtvom, zategnutom i istanjenom kožom, strše izvan tijela.

Ili na androide. Mogla je zamisliti tiho i melodično zujanje zupčanika i njihove ruke, kako se beskrajno sporo podižu uvis.

Bilo ih je dvoje: blijeda anoreksična djevojka kose obojene u žarkocrveno i mladić koji je podsjećao na Kurta Cobaina. Uređivali su izlog dječjeg odjela trgovine odjeće.

Djevojka je zastala i promatrala ih. Cijeli dan je sniježilo, valovi snježne prašine zasipali su uspavani grad. Snijeg se lijepio po odjeći i kosi. Gradom su kružila vozila za čišćenje. Čim bi napadao centimetar-dva novog snijega, komunalni radnici revno su ga uklanjali. Zamišljala ih je kako negdje nestrpljivo čekaju i netremice zure u snijeg koji pada, i raste.

Podsjećaju na nogometaše koji se spremaju izvesti jedanaesterac. Čekaju da snijeg dosegne određenu visinu. Iza njihovih leđa bruje motori vozila za čišćenje. Snijeg napada do određene visine, i oni tada kreću, usredotočeni i agresivni kao hokejaška izmjena.

Kurt Cobain je donosio lutke i postavljao ih na pod -8-

obložen tamnozelenim platnom, na mjesta označena kredom, dok ih je djevojka, sporo i bezvoljno, odijevala. Kurt je nosio lutke desnom rukom, dok je lijevom, širokim pokretom svaki čas skidao kosu s čela. Njegova ruka podsjećala je na automobilski brisač. Bio je svjestan svoje sličnosti s Cobainom, ti pokreti nisu bili slučajni. Zamišljala je kako obriše kosu, a zatim odsvira nekoliko akorda na gitari. I pjevao je: Tell me where did you sleep last night...

Primijetio je da ih djevojka promatra. Spustio je lutku iz ruku, postavio je na bijeli križić na podu, uspravio se, lijevom rukom obrisao kosu s čela i mahnuo joj. Zatim je nastavio pjevati: In the pines, in the pines / Where the sun don’t ever shine... Crvenokosa je tupo zurila u njega. S obje je ruke prema djevojci, kao da joj je pokazuje, držala narančastu majicu na kojoj je sitnim crnim slovima nešto pisalo.

Nije mogla pročitati što. Zamišljala je zatim Kurta, golog do pasa, kako stoji nepomično na jednoj od oznaka, dok mu djevojka navlači onu majicu. Nasmijala se, mahnula mu i produžila niz ulicu. Ususret joj je klizilo vozilo za čišćenje snijega. Pospano su treptala signalna svjetla na njemu. Zastala je, a zatim prešla na drugu stranu ulice. Noge su joj tonule u snijeg. Zastala je na pločniku i čekala da vozilo prođe. Vidjela je svoje tragove u snijegu, podsjećali su na riblje kosti. Zasuo ju je oblak snježne prašine. Po licu su joj plazili ledeni trnci. Njene stope bile su izbrisane. Iza vozila, po dvojica sa svake strane, koračali su zaleđeni muškarci u fluorescentnim narančastim prslucima. Jedan od njih dovikivao je nešto na hrvatskom. A možda na srpskom, ili bosanskom? Razumjela je, naime, dio psovke. Na svim tim jezicima, u obiteljskom Babilonu nerazumijevanja, zvučala je isto. Gledala je za njima. Signalna svjetla mutno su se odražavala u Cobainovu izlogu.

-9-

Ušla je u lokal koji se nalazio u blizini. Željela je još neko vrijeme promatrati izlog. Sjela je uz prozor i naručila čaj.

Nije zatražila čaj od lipe, iako je taj najviše voljela, i ona i njena majka. Nisu ga imali, zapravo ona je bila sigurna da ga nemaju. Promatrala je izlog. Nije vidjela Cobaina, samo crvenokosu. U izlogu se vidjelo šest lutaka. Tri dječaka i tri djevojčice, pretpostavljala je. Ovdje u Švedskoj pazili su na slične stvari.

Bližila se večer. Ulične svjetiljke blijedo su žmirkale.

Njen čaj se ohladio. Imao je boju hrđe. U izlogu su ostale samo lutke, crvenokosa i Cobain su nestali. Ipak, i dalje je gledala prema izlogu. Iza trgovine prestajao je grad. Tamo gdje se nebo spajalo sa zemljom nekada su rasle breze. Stanovala je blizu, dvjestotinjak metara niz ulicu. Nekada ih je mogla vidjeti iz svoje sobe. Sjećala se vremena kad su ih posjekli. To je trajalo danima. Iz dana u dan nestajali su dijelovi široke kompozicije na horizontu. Zamišljala ih je tamo, netaknute. To joj nije bilo teško: sada se od snijega ionako ništa nije vidjelo. Pitala se zašto se odjednom sjetila breza. Godinama nije o njima razmišljala.

U lokal su ušla dvojica muškaraca. Vidjela je kroz stakla kad su se susreli na ulici. Išli su u suprotnim pravcima. Zastali su, rukovali se, kratko porazgovarali, a zatim ušli unutra. Jedan je imao desnu ruku do lakta u gipsu. Razgovarali su na hrvatskom. Pretvarala se da pije čaj i slušala ih.

– Bio si dole? – upitao je muškarac s rukom u gipsu.

– Jesam.

Pozvali su konobara. Obojica su loše govorila švedski.

Jedan je htio kraću kavu, do trećine šalice, a zatim do polovice nasuti toplo mlijeko. Međutim, nisu to znali objasniti konobaru. Htjela im je pomoći, ali se predomislila. U tom bi slučaju znali da sluša njihov razgovor. A to joj je bilo - 10 -

ružno. Ipak, nije ustala i izišla. Nastavila ih je slušati. Pomislila je da bi njen otac, da je preživio rat, imao otprilike isto godina kao ova dvojica. Vozila za čišćenje snijega bila su na ulici. Ovaj put dolazila su iz suprotnog smjera. Gromade snijega valjale su se ispred njih.

– Jesam, bio sam.

– Kolko?

– Petnest dana.

– Dosta.

– Volio bih da nisam išo.

– Zašto?

– Tako.

– Ja tri godine nisam bio dole.

– Dugo.

– Prilično dugo.

– Bio sam u Međugorju.

– I? – Nemam pojma.

– Ja u to ne vjerujem. U ta ukazanja.

– Nisam ni ja.

– Zašto si onda išo?

– Ne znam. Svi idu.

– U Međugorje?!

– Da. – Možda vjeruju?

– Ne vjeruju. Ne samo u ukazanje, ne vjeruju ničemu, ni u što.

– Misliš?

– Mislim.

– Onda to nema smisla.

– Ima. Ustvari, dole ništa nema smisla. Na to sam mislio.

Oni, zapravo, ni u što ne vjeruju. Pa ni u ukazanja.

- 11 -

Konobar im je donio kave, i oni su nakratko prestali s razgovorom.

– Još pada. – rekao je čovjek s gipsom na ruci.

Sada su obojica gledala prema ulici. Vidio se uzavreli roj pahulja i djevojka je pomislila na difrakciju. Voljela je nalaziti sličnosti kod ljudi s poznatim osobama, kao maloprije s Cobainom. Čovjek s rukom u gipsu nije ju podsjećao ni na koga. Drugi jest: na Micka Jaggera, zbog usana, drugih sličnosti nije bilo.

– Naporno je putovati dole. – rekao je Jagger. – Sljedeći put kad budem išo, ići ću avionom. Čuo sam da ima iz Stockholma direktna linija za Sarajevo.

– Znači, nisi odusto?

– Ne znam. Vidjet ću kasnije. Možda se predomislim?

Nikad ne reci nikad. Kako tvoja ruka?

– Sad je dobro. Nemam više bolova. Nećeš vjerovat kako se čuje kad kost pukne. Isto da je negdje puklo staklo. Ili ledenica: znaš kako ledenica pukne kad se razbije? Na to, zapravo, najviše podsjeća.

Djevojka je jednom promatrala kako komunalni radnici ruše ledenice s krovova zgrada. Možda su to bili isti ovi ljudi koji su pratili vozilo za čišćenje snijega: imali su iste prsluke.

Bilo je jutro tada. Išla je prema fakultetu. Studirala je fiziku.

Oko pločnika bile su postavljene žute trake, prolaznici su hodali sredinom ulice. S krovova su visjeli grozdovi ledenica. Radnici su ih rušili dugim metalnim štapovima koji su završavali u obliku omče. Pokušavala se sjetiti zvuka razbijanja ledenica o beton.

– Ko ledenica, znači? – rekao je Jagger.

– Jest, tako. Ko ledenica.

– Možda to zavisi i od godina?

– Koje?

- 12 -

– Pucanje kostiju. Možda drukčije pucaju kod djece, a drukčije kod odraslih?

– Možda.

– A možda i nisu? Kost je kost.

– Ko zna!?

Muškarci su zašutjeli. Ona je razmišljala o zvuku pucanja kostiju. Kod djece su to visoki, oštri zvukovi, poput zvuka pucanja žice na gitari. Zatim slijedi prasak stakla, lomljenje ledenica... Kako završava? Kako pucaju kosti kod staraca?

Osipaju se poput pijeska? Možda je to zvuk curenja pijeska u pješčanom satu? Ili tišina? Zamišljala je grafikon s krivuljom koja slijeva pada udesno. Na osi y je frekvencija zvuka, a po osi x dob, godine. Točka u kojoj krivulja dodiruje os x je smrt, vječita tišina. Što je, onda, veliki prasak? Taj im je dan profesorica Karlsson govorila o teoriji velikog praska.

Profesorica je bila uključena u projekt CERN-ova akceleratora. Govorila im je o tome, a zatim o teoriji. Veliki prasak bio je sve: smrt i život, početak i kraj... Gdje je on u njenom Hz-t koordinatnom sustavu? Zamišljala je milijune krivulja sličnih njenoj koje se stapaju u jednoličnu tamnu površinu.

- 13 -

2.

Majka je spavala. Nosila je na glavi bijelu lanenu maramu.

Nikada je nije skidala. Niti dok je spavala. Djevojka nije znala je li joj u međuvremenu porasla kosa. I hoće li novoizrasla kosa također biti sijeda. Majka je imala tridesetak godina kada je osijedjela. Desna ruka joj je visjela u zraku.

Daljinski upravljač od televizora ispao joj je iz ruke i ležao na podu. Djevojka ga je podignula, ugasila televizor i ostavila daljinski na stolu. A zatim je podignula majčinu ruku na ležaj. Majka se probudila.

– Klara? – rekla je.

– Ja sam. – rekla je djevojka.

– Stigla si.

– Jesam.

– Ja sam malo zaspala.

– Ugasila sam televizor.

– Šta ima na fakultetu?

Majka je voljela da joj govori o svojim predavanjima.

Nekada je željela studirati fiziku.

– Karlssonova nam je govorila o velikom prasku. To je ona što radi u CERN-u.

– Je li govorila o akceleratoru?

– Da. Obećala je da će nas jednom odvesti tamo.

– To je lijepo.

Majka je dohvatila sa stola daljinski i upalila televizor.

- 14 -

Uključila ga je na jedan od bosanskohercegovačkih ili hrvatskih satelitskih kanala, ili srpskih: gledala je isključivo kanale koje je razumjela. Nije naučila švedski. Nije imala volje za to. Djevojka je otišla u svoju sobu i uključila svoj ThinkPad. Htjela je provjeriti poštu. Tri dana je nije provjeravala. Ovo joj je bio treći laptop. Prvi joj je poklonio ujak, još u srednjoj školi, a ovaj posljednji dobila je od majke kad je upisala treću godinu studija. Bila je najbolji student u generaciji.

U inboxu je imala četrdeset i sedam novih poruka. Pregledala ih je. Sve su bile spam, osim tri obavijesti o neisporučenim porukama. Sve tri su bile za Jensa. Spam je kod nje izazivao osjećaj praznine. Zamišljala je stotine ljudi u oronulim uredima koji zasipaju virtualni svijet svojim porukama. Njihova lica su umorna. Oko očiju im rastu sjene. Ili su njihovi uredi bili u supermodernim staklenim zgradama?

Bila joj je prihvatljivija prva varijanta: ljudi varaju druge iz nužde, to je nekako mogla i shvatiti. Supermoderne zgrade bile su nešto drugo: dobro organizirana i uhodana industrija varanja. Odlučila je nabaviti neki antispamerski softver, iako je imala Jensa. Ona ga je stvorila. To je bio virtualni lik koji će zastati na obalama elektroničkog oceana i podići s vlažnog pijeska bocu u kojoj se nalazi njena poruka. Ili će, kao ona, proći nezainteresirano pokraj nje jer pretpostavlja što je unutra: povoljna i diskretna ponuda preparata za potenciju, viagre na primjer, zatim xanaxa, prozaca ili kakvog drugog čudesnog antidepresiva, ili očajnička molba svrgnutog princa iz kakve afričke ili otočke države za urgentnu novčanu pomoć, ili obavijest o basnoslovnom dobitku na lutriji od kojeg ga dijeli uplata od stotinu i pedeset ili tri stotine američkih dolara na ime administrativnih troškova.

Ili su, pak, ustreptale virtualne ljepotice bulevarskih imena, - 15 -

Carmen, Lili, Mimi, nudile svoja raskošna, nepostojeća tije­ ­la, želatinsko drhtanje virtualnog mesa. Njihova imena bila su slutnja pohote.

Njene poruke u boci plovile su s milijunima sličnih, valovi su ih izbacivali po obalama, nakupljale su se po žalu, preplavljivale ga, gomilale se po pijesku u obliku polukruga, po liniji do koje dopiru valovi. Obale su zapljuskivale nove i nove poruke. Beskrajni elektronički ocean iskrio je i šumio.

Među svim tim porukama njene su, ipak, bile jedinstvene: stvarni lik slao je poruke virtualnom, Jensu, odnosno fikciji o njemu. U elektroničkoj evoluciji fikcija je bila prapočetak, sićušna organska tvar u sterilnom i beživotnom svijetu. Ostale poruke bile su spamerska kontraevolucija: virtualni Rusi, Brazilci, Kanađani, Slovenci, Španjolci, Korejci, Australci nudili su svoje usluge stvarnim Nijemcima, Hrvatima, Meksikancima, Rusima, Amerikancima, Iračanima, Srbima, Palestincima... Zamišljala je poruku od imaginarne Aleksandre Semjonove za Jensa. Semjonova je tajnica nekog udruženja zvučnog imena, Royal Academy of..., koja obavještava sretnike o basnoslovnim dobicima.

To je poruka od imaginarnog lika za fikciju o virtualnom.

U elektroničkoj evoluciji to je bilo vrijeme uoči velikog praska.

Nije mu zamišljala lice, niti dob. Niti glas. On je bio netko tko se nalazi u tami, iza izvora svjetlosti koja joj udara ravno u oči. Tu je, i sluša. Jens je mogao biti svatko: novinar National Geographica na primjer. Ima i mail: jens@nationalgeographic.com. On po strmim liticama norveških fjordova snima Canonovim fotoaparatom staništa rijetke vrste morskih ptica koje se tu gnijezde. Još se uvijek koristi analognim fotoaparatom: boje na fotografijama toplije su i prirodnije.

Iza njegovih leđa hladno, poput čeličnog sječiva, bljeska - 16 -

Sjeverno more, a u daljini se vide tornjevi naftnih platformi i golemi tankeri oko njih. Platforma je osvijetljena, i tankeri oko nje podsjećaju na čudovišne noćne leptire koji kruže oko svjetiljke. On je, zatim, fanatični član Greenpeacea (jens@greenpeace.org). Nalazi se na sjeveru Kanade, čisti tijela tuljana od sirove nafte. Tu je negdje i nasukani brod.

Iz prljave magle izranja mu pramac. Kao da se otima iz ljepljivog zagrljaja guste, sive paukove mreže. Oko Jensa, po uljastom blatu koje bljeska u duginim bojama, bespomoćno se batrgaju kontaminirani tuljani. Sredstvo za čišćenje stvara prljave balone od pjene koje vjetar raznosi uokolo.

Rastu i nadimaju se. Svijet podsjeća na gigantsku dječju igračku za pravljenje balona od sapunice. Zatim Jens, reporter CNN-a iz Iraka (jens@cnn.com), umorni i potrošeni veteran koji rutinski odrađuje još jedan rat. Noć je, oko njega su ruševine iza kojih se naziru pustinjski krajolici.

Nagnut nad laptop, puši cigaretu. I on ima ThinkPad. Slabašna svjetlost koju isijava monitor osvjetljava guste pramenove dima ispred njegova lica, pada po tipkovnici, sablasti slova i znakova svjetlucaju iz mraka, a gumeno kursorsko dugme miša, stiješnjeno između tipki, podsjeća na amorfnu mrlju. Jens, volonter Crvenog križa negdje u pokrajini Darfur (jens@redcross.org). Čuje se pucnjava. Vidi se u pozadini izbjegličko šatorsko naselje u kojemu kao da vrije. Podsjeća na porušeni mravinjak po kojem bezglavo trčkaraju izbezumljeni mravi. Na rubu tog ljudskog mravinjaka Jens bezuspješno reanimira pogođenog dječaka. Jens može biti i nekonvencionalni znanstvenik na CERN-ovu institutu (jens@cern.ch). Sjedi za kompjutorom u jednoj od kontrolnih kabina duž akceleratora. Zuri u monitor po kojemu se pjeni zeleni grafikon pokraj kojeg bezglavo izviru brojke i nestaju u vrhu ekrana. Kroz savršeno čisti stakleni - 17 -

zid s prednje strane kabine vidi se djelić tunela u kojem se odvija imitacija drame Postanka.

I još mnogi, mnogi drugi: socijalno senzibiliziran nadzorni inženjer sa slamnatim šeširom širokog oboda na nekom od Bechtelovih gradilišta po Iraku (jens@bechtel.com), nova akvizicija londonskog Arsenala (jens@arsenal.com), njemačkog Bayerna (jens@fcbayern.t-com.de) ili, recimo, Barcelone (jens@fcbarcelona.cat), pristigla odnekle iz ratom zahvaćenog Kavkaza, Reutersov fotograf (jens@reuters. com) negdje u Afganistanu, nadareni pisac iz neke od osiromašenih postsovjetskih republika (jens@hotmail.com, jens@yahoo.com, jens@gmail.com)...

- 18 -

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac.

Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija.

Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002.

Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u re­žiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada.

- 185 -

- 186 -

Sadr탑aj

i. dio (U labirintu) ii. dio (Bijeg u Egipat) iii. dio (Svje탑e obojeno)

171

O autoru

185

5 41

- 187 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2014., studeni (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-586-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 188 -

Čitajte još u izdanju Frakture

Patrick Modiano Mali Dragulj s francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković Neven Orhel Iskra Javier Cercas Anatomija jedne pobune sa španjolskog prevela Silvana Roglić Sami Michael Aida s hebrejskog prevela Laila Šprajc Kjell Westö Privid 1938. sa švedskog prevela Željka Černok Aleksandar Prokopiev Čovječuljak s makedonskog preveo Borislav Pavlovski Semezdin Mehmedinović Knjiga prozorâ Francesca Melandri Viši od mora s talijanskog prevela Ana Badurina Zoran Pilić Nema slonova u Meksiku Mathias Énard Zona s francuskog prevela Ivana Šojat-Kuči - 189 -

Neda Miranda Blažević-Krietzman Potres Banville Gledajući TV-emisijuJohn o iskopavanju masovne grobnice, Svjetlost iz davnine Klara unaprijed zna da su tamo dva dječja kostura, a s engleskog prevela Mia Pervan njezina majka zna da je došao čas da joj kaže sve o Lawrence Norfolk njihovu bijegu iz Bosne.

Klara i njezina majka u Švedsku Gozba Johna Saturnalla s engleskog prevela Mirna su došle kao izbjeglice iz Bosne i Čubranić Hercegovine, a danas, Marica Bodrožić dvadesetak godina poslije, ne prestaje njezina opsjednuBalada o zvjezdanom moru tost dječjim slutkama u izlozima, premda se svoga njemačkog prevela Anda Bukvić djetinjstva tek mutnoAleš sjeća.

Nakon što joj umre majka, Debeljak Klara na osnovi njezinih priča piše tekst o svom spasu Balkansko brvno sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik iz rata, koji je nazvala Bijeg u Egipat.

Chil Rajchman U romanu Svježe obojeno Mlakić uspostavlja izravni Ja sam posljednji Židov dijalog s romanom Cormaca McCarthyja ispisujući s francuskogCesta prevela Mirna Herman Baletić jedinstvenu, dosadCees neispričanu Nooteboompriču o ratu u Bosni.

Pisma Svježe obojeno govori o Posejdonu mnogim pitanjima: odnosu s nizozemskog preveo Radovan Lučić roditelja i djeteta, sreće i patnje, prošlosti i sadašnjosti, Chris Womersley ali Mlakić najviše progovara o bešćutnosti sadašnjeg Shrvan vremena. Svježe obojenoprevela romanIvajeKarabaić koji nam kazuje da bez s engleskog poznavanja prošlosti, otiska svoga kažiprsta na Witoldbez Gombrowicz Posmrtna autobiografija svježe obojenoj površini kao znaka nas danas i jučer, s poljskog preveo Mladen Martić ipak ne možemo krenuti dalje.

Kari Hotakainen Riječ Božja s finskog preveo Boris Vidović

Zsuzsa Bánk Vedri dani s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković César Aira Duhovi 129,00 kn sa španjolskog prevela Dora Jelačić Bužimski

- 190 -

www.fraktura.hr