Taksi by Fraktura

Halid Al-Hamissi

Taksi prevela s engleskog Iva KarabaiĂ&#x160; KraljeviĂ&#x160;

Fraktura 3

Naslov izvornika Taxi ∞ Khaled Al Khamissi, 2007. by Arrangement with Sphinx Agency. ∞ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∞ za prijevod Iva KarabaiÊ KraljeviÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-179-8 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 744813

PosveÊujem ovu knjigu životu koji se skriva u rijeËima obiËnih ljudi, neka proguta prazninu koja nas spopada veÊ godinama

Naša Gospa s djetešcem Isusom u svojim rukama spustila se na zemlju da posjeti samostan. U svojoj su radosti redovnici stajali u redu da joj iskažu štovanje: jedan od njih recitirao je poeziju, drugi joj je pokazivao iluminirane sliËice iz Biblije, treÊi je nabrajao imena svih svetaca. Na kraju reda bio je ponizni redovnik koji nikad nije imao prilike uËiti od mudraca svojeg doba. Njegovi su roditelji bili prostodušni ljudi koji su radili u putujuÊem cirkusu. Kad je došao na red, redovnici su htjeli dovršiti odavanje poËasti bojeÊi se da Êe ih on osramotiti. No i on je želio pokazati svoju ljubav prema Djevici. U nelagodi, osjeÊajuÊi neodobravanje braÊe, uzeo je nekoliko naranËi iz džepa i poËeo ih bacati u zrak ∑ žonglirao je kao što su ga njegovi roditelji u cirkusu uËili. Tek se tada djetešce Isus nasmiješio i veselo zapljeskao svojim ruËicama. I samo je prema poniznom redovniku Djevica ispružila ruke, dopuštajuÊi mu da nakratko drži njezina sina. Paulo Coelho, Maktub 7

RijeËi koje treba izreÊi

VeÊ sam godinama tako dobra mušterija taksija koji me voze putovima i stranputicama Kaira da znam uliËice i rupe bolje od bilo kojeg vozaËa. (Mala obmana nikad nikome nije naškodila.) Jedan sam od onih ljudi koji vole razgovarati s taksistima, jer oni su jedan od barometara nepokornih egipatskih ulica. Ova knjiga izmeu korica sadržava neke od priËa koje sam podijelio s taksistima i neke dogaaje koji su se zbili dok sam bio u njihovu društvu od travnja 2005. do ožujka 2006. Kažem da ova knjiga sadržava neke priËe, a ne sve, jer mi je prijatelj, odvjetnik, rekao da bi mi njihovo cjelovito objavljivanje garantiralo zatvor pod optužbom za klevetu i da bi moglo biti opasno zabilježiti toËna imena u šalama ili odreenim priËama koje naveliko kruže egipatskim ulicama. Opasno je to, mladiÊu. Što je prava šteta jer te Êe se popularne priËe i šale izgubiti ako ih se ne zabilježi. Pokušao sam prenijeti ove priËe takve kakve jesu, uliËnim jezikom ∑ posebnim, neuglaenim, živim i 9

iskrenim jezikom popriliËno razliËitim od jezika salonâ i seminarâ na koji smo nauËeni. Moja uloga ovdje zasigurno nije provjeravati toËnost informacija koje sam sakupio i zapisao. Ovdje je važno ono što odreeni pojedinac u društvu kaže u odreenom povijesnom trenutku o odreenoj temi, jer na ljestvici prioriteta ove knjige sociologija nadilazi Ëinjenice. Taksisti uglavnom pripadaju ekonomski zakinutom dijelu populacije. Rade u struci koja tjelesno iscrpljuje: neprestano sjedenje u rasklimanim automobilima ošteÊuje im kralježnicu, a neprestana vika na kairskim ulicama uništava njihov živËani sustav. Neprestani gusti promet cijedi ih psihiËki, a bitka za egzistenciju, doslovna bitka, do krajnjih granica stavlja na kušnju snagu njihovih tijela. Dodajte tome neprestano prepiranje s mušterijama, zbog nepostojanja bilo kakvog sustava izraËuna cijene vožnje, kao i policiju, koja ih opÊenito tretira na naËin zbog kojeg bi se Markiz de Sade osjeÊao udobno u svojem grobu. Povrh svega, dohodak od taksija neisplativ je sto posto, ako se znanstveno razmotri, odnosno uzmu li se u obzir svi elementi poput amortizacije, plaÊe vozaËa, davanja, troškova rezervnih dijelova, kazni i tome sliËno. VozaËi misle da taksi zarauje jer ne uzimaju u obzir mnoge skrivene troškove. Stoga se veÊina taksija raspada, bijedni su i prljavi, a vozaËi u njima rade poput robova. »itav niz zakonskih odluka potaknuo je nezapamÊeno zanimanje za taksiranje u tolikoj mjeri da je broj 10

taksija u širem prstenu Kaira narastao na 80.000. Najvažnija odluka, donesena u drugoj polovini devedesetih, omoguÊila je da svaki stari automobil može biti pretvoren u taksi. Druga odluka potaknula je banke na davanje kredita za kupnju automobila, u što su bili ukljuËeni i krediti za taksije. Tako se veliki broj nezaposlenih pridružio krugu taksista i poËeo uistinu mukotrpan put da pokrije rate svojih kredita. Trud tih nesretnika na mukama pretvorio se u još veÊi proﬁt za banke, automobilske tvrtke i uvoznike rezervnih dijelova. Kao rezultat toga, danas možete pronaÊi taksiste iz svih životnih sredina i s razliËitim stupnjevima obrazovanosti, poËevši od nepismenih do ljudi s magisterijima. Doduše još nisam naišao na taksista s doktoratom. Ti taksisti imaju široko znanje o društvu jer u praksi žive na ulici i svakog se dana susreÊu sa zadivljujuÊom mješavinom ljudi. Kroz razgovore koje vode odražavaju mješavinu stavova koji najbolje zastupaju siromašne u egipatskom društvu. Mora se reÊi da u politiËkim analizama nekih vozaËa Ëesto uoËavam veÊu dubinu nego što je pronalazim kod brojnih politiËkih analitiËara koji popuju nadugaËko i naširoko. Na taj naËin kultura ovog naroda dolazi na vidjelo kod obiËnih ljudi, a egipatski su ljudi uistinu uËitelji svakome tko želi uËiti. Halid Al-Hamissi Kairo, ožujak 2006.

Jedan

O moj Bože, koliko je star ovaj vozaË? I koliko je star ovaj auto? Nisam mogao vjerovati svojim oËima kad sam sjeo kraj njega. Na njegovu je licu bilo onoliko bora koliko ima zvijezda na nebu, a svaka je bora bila lagano naslonjena na iduÊu, tvoreÊi onu vrstu egipatskog lica kakvu je stvarao kipar Mahmud Muhtar. Njegove su ruke stezale volan, a dok je pružao i privlaËio ruke, primijetio sam istaknute vene, poput tokova koji hrane suhu zemlju vodom iz Nila. Pomalo se tresao, ali se volan nije micao ni lijevo ni desno. Auto se mirno nastavljao kretati naprijed, a iz njegovih se oËiju, ispod golemih kapaka, širio unutarnji mir, koji je mene i ostatak svijeta prožimao osjeÊajem sigurnosti. SjedeÊi kraj njega, kroz energetsko polje koje je zraËio osjetio sam kako je život dobar. Iz nekog sam se razloga sjetio svojeg omiljenog belgijskog pjesnika Jacquesa Brela te kako je bio u krivu kad je tvrdio da je bilo koja vrsta smrti bolja od starenja. Da je Brel sjeo kraj ovog Ëovjeka, obrisao bi tu svoju pjesmu. “Sigurno veÊ jako dugo vozite”, rekao sam mu. 13

“Vozim

taksi od tisuÊu devetsto Ëetrdeset osme”, odgovorio je vozaË. Nisam mogao zamisliti da je u poslu veÊ gotovo šezdeset godina. Nisam se usudio pitati koliko je star, no zatekao sam se kako se pitam o ishodu. “I što je, pitam se, bit vašeg iskustva, što biste mogli reÊi nekome poput mene kako bih iz njega mogao nešto nauËiti?” rekao sam. “Crni mrav na crnoj stijeni u crnoj noÊi za kojeg se brine Bog”, odgovorio je. “Što mislite pod time?” upitao sam ga. “IspriËat Êu vam priËu o neËemu što mi se dogodilo ovog mjeseca kako biste mogli razumjeti što pod time mislim.” “Molim vas.” “Bio sam ozbiljno bolestan deset dana i nisam mogao ustati iz kreveta. Naravno da sam priliËno siromašan i živim od danas do sutra. Nakon tjedan dana u kuÊi nije bilo ni pare. Znao sam to, ali moja je žena to nastojala sakriti od mene. Stoga sam joj rekao: ‘Što da napravimo, ženo?’ ‘Sve je u redu, Abu Husseine’, odgovorila je iako je prosila hranu po cijelom susjedstvu. Jasno je da moja djeca imaju dovoljno vlastitih briga, jedan je poženio pola svoje djece i ne zna kako poženiti drugu polovicu, a drugi ima bolesnog unuka i obilazi bolnice s njim, hoÊu reÊi da nije imalo smisla od njih tražiti nešto. Ja bih trebao pomagati njima. Nakon deset dana rekao sam svojoj staroj: ‘Moram otiÊi na posao.’ Ona je inzi-

stirala da ostanem i stalno vikala da je za mene smrt ako odem raditi. Da vam kažem istinu, nisam bio sposoban otiÊi van, ali rekao sam sâm sebi da moram. DobroÊudno sam joj slagao da Êu izaÊi i sjesti na sat vremena u kaﬁÊ kako bih bio malo na zraku jer Êu se inaËe ugušiti. Izašao sam, upalio auto i rekao: ‘O Bože, o Hranitelju.’ Vozio sam se naokolo dok nisam došao do botaniËkog vrta Orman i naišao na pokvareni Peugeot petsto Ëetiri i njegovog vozaËa koji mi je mahao. Stao sam, on mi je prišao, rekao da ima Arapina koji ide na aerodrom i pitao me mogu li ga ja preuzeti jer mu se pokvario auto. PrimjeÊujete li Božju mudrost? Imao je Peugeot petsto Ëetiri u izvrsnom stanju i on se pokvario! Rekao sam da Êu ga preuzeti. Putnik je ušao k meni i ispalo je da je iz Omana, iz istog mjesta kao i sultan Kabus. Pitao me koliko Êu mu naplatiti, a ja sam rekao koliko god plati. Provjerio je još jednom hoÊu li uzeti onoliko koliko plati, a ja sam mu rekao da je tako u redu. Na putu sam saznao da idemo na špediciju jer ima neku robu koju treba prijaviti. Rekao sam mu da mi unuk ondje radi i da mu mogu pomoÊi s carinskim odobrenjem. On je rekao u redu, a ja sam stvarno otišao i pronašao unuka na poslu. Vidite, jasno je da ga možda i ne bih pronašao. Riješili smo što je želio pa sam ga vratio u Dokki. Opet me je pitao: ‘Koliko Êeš mi naplatiti, starËe?’ Rekao sam mu da smo se dogovorili onoliko koliko

Êe platiti, a on mi je dao pedeset funta, koje sam uzeo, zahvalio mu i upalio auto. Upitao me: ‘Zadovoljni?’, a ja sam mu odgovorio da jesam. Tada mi je rekao: ‘Vidi, starËe, carinske pristojbe su me trebale koštati tisuÊu Ëetiristo funta, a ja sam ih platio šesto funta. To je razlika od osamsto funta koje sam uštedio i to znaËi da pripadaju tebi, plus dvjesto funta za vožnju taksijem. Evo tisuÊu funta, a ovih pedeset koje sam ti dao moj su dar.’ Vidite, to znaËi da mi je jedna vožnja donijela tisuÊu funta. Mogao sam raditi cijeli mjesec i ne zaraditi toliko. Vidite, Bog me je izveo iz kuÊe, uzrokovao da se Peugeot petsto Ëetiri pokvari i sve posložio da mi osigura taj novac. BuduÊi da to nije tvoja zarada, ni novac nije tvoj. Sve je to Božje. To je jedina stvar koju sam nauËio u životu.” Izašao sam iz taksija žaleÊi jer sam se nadao da Êu sjediti s njim još satima. Ali, na nesreÊu, i ja sam imao dogovor, dio iste neprestane borbe da preživimo.

Dva

Ušao sam u taksi u Ulici Arapske lige ispred zida kluba Zamalek, a vozaËevo je lice bilo tako crveno da sam mislio da Êe eksplodirati. Zbilja mi se Ëinilo da je zmija pronašla put do njegovih arterija i da se svija od neumjerene ljutnje ili da mu je u mozgu upravo nastao ugrušak. “Bez brige, sve Êe to proÊi”, rekao sam mu. “Oprostite, nešto nije u redu, gospodine?” odgovorio mi je. “Izgledate iznervirano, stoga sam pomislio da vam kažem da se ne brinete.” “Nisam iznerviran, umrijet Êu”, rekao je vozaË. “Ali u Ëemu je stvar? Ništa na svijetu nije vrijedno toga.” “O, jest”, rekao je vozaË. “Radim kao konj da prehranim djecu i neki gad doe i to mi uzme. Pa mi sada recite je li vrijedno ili nije. Je, vrijedno je. Radim dok ne padnem s nogu, ne kao vi, gospodine, sav smiren i vedar.”

“O Ëemu govorite?” upitao sam. “Želite iskaliti svoju

ljutnju na meni! Samo mi recite što se dogodilo.” “Pokupio sam Ëovjeka u Madinat el-Nasri i on mi je rekao da idem do Muhandisina, a ja sam rekao u redu. Na cesti je bila gužva i nadvožnjak je bio potpuno blokiran. Mislio sam da on to neÊe uzeti u obzir kad bude plaÊao vožnju, ali nema problema buduÊi da je to bilo do mene jer se nisam s njim unaprijed dogovorio za cijenu. Kad sam došao do obale Aguza, rekao mi je da skrenem na Sﬁngin trg i tako sam uËinio. Rekao je: ‘Skreni na prvom skretanju i parkiraj se pokraj Omar Effendija jer Êemo ondje postaviti nadzornu toËku.’ Nadzornu toËku! Koja katastrofa, rekao sam u sebi. Dakle ispalo je da je on policijski narednik u civilu i oËito mi neÊe platiti ništa. Zaustavio sam auto i sljedeÊa stvar koju je rekao bila je: ‘Tvoju vozaËku dozvolu i sve papire, kurvin sine.’ ‘Ali zašto, naredniËe?’ rekao sam. ‘Nisam napravio ništa.’ ‘Tvoju dozvolu’, rekao je, a ja sam izvukao pet funta. ‘To nema nikakve svrhe’, rekao je, pa sam izvukao deset funta. ‘To nema nikakve svrhe’, rekao je. Dakle gad mi je uzeo dvadeset funta i izašao. Boga mi, vjerujem da Êete mi povjerovati, to je sve što sam danas zaradio nakon što sam natoËio benzin. Mogao sam ga smjesta zadaviti, ali sam pomislio na svoju djecu i ženu. Ali sam budala jer Êu sada umrijeti od gorËine. Trebao sam ga ubiti, život za život.” “Iskreno, ponio se kao pravi razbojnik”, rekao sam. “Razbojstvo prve lige”, rekao je vozaË. “Ne postoji

nijedan od tih gadova koji ne uzima mito ili ne krade.* Neka Bog sruši kuÊe njihovih oËeva kao što oni svakog dana ruše naše.” Jedna je od najpopularnijih zabava kairskih taksista vrijeanje Ministarstva unutarnjih poslova istodobno mu iskazujuÊi poštovanje, strah i divljenje jer su oni ∑ vozaËi i odjel prometne policije Ministarstva unutarnjih poslova ∑ uvijek na ulicama. PriËe iz tog podruËja brojne su, ali ova je bila poput snažne pljuske. »esto sam slušao optužbe na raËun policajaca mog Ëarobnog Kaira, ali nikad nisam toliko suosjeÊao kao s ovim jadnim Ëovjekom, žrtvom tog policajca. Novi koncept policajaca s titulom amina bio je krasan san u ranim sedamdesetima, amin na ulicama u svojoj divnoj uniformi, hoda naokolo elegantan, ponosan poput pauna. Tko se od nas ne sjeÊa rijeËi Salaha Jahina u ﬁlmu Pazi na Zouzou kad usporeuje amina Ismalaha s diplomatom? Kako se u proteklih trideset godina taj san pretvorio u noÊnu moru koja salijeÊe egipatske ulice?

PišËeva napomena: neki su mi ljudi savjetovali da napišem kako neki od njih uzimaju mito, radije nego svi, kao što je rekao vozaË, meutim nisam poslušao taj savjet jer on apsolutno nije bio u stanju razborito govoriti ili se suzdržavati od pretjerivanja. *

Tri

Jedna od izravnih društvenih posljedica opozicijskog pokreta Kefeja na kairskim ulicama jest podizanje taksimetara na dane demonstracija. Naravno, pod taksimetrima mislim na cijenu vožnje taksijem, jer je taksimetar tek ukras koji resi auto i para hlaËe mušterija koje sjede uz vozaËa. Tog konkretnog dana bio sam u StreljaËkoj ulici u Dokki i kreÊuÊi prema gradu stao tražeÊi taksi. Kad god sam nekom mahnuo i viknuo “U centar”, vozaË bi me otpilio i nastavio voziti. To je bilo Ëudno. Vratio sam se u osamdesete, kad je bilo lakše naÊi Ali Babino blago nego prazan taksi. Dovoljno je baciti pogled na karikature iz tog vremena da se vidi kako su mušterije poput mene trpjele od “žutog ruËnika” prebaËenog preko taksimetra. Molim te, Bože, ne daj da se ti dani vrate! Sada stojiš manje od minute kako bi se povezao prekrasnim taksijem i možeš birati meu desecima vozila, osim tog dana kad je jedan vozaË ipak poslušao, stao i za put zatražio sedam funta. “Zašto?” povikao sam. “Održavaju se demonstracije, svijet se okrenuo na21

opaËke i trebat Êe mi sat vremena da vas onamo dovezem”, odgovorio mi je. “Kažem vam, ni sedam funta neÊe biti dosta. UËinit Êu to za deset funta.” Da ne dužim, pristao sam platiti deset funta za put koji inaËe plaÊam tri funte. Uistinu je bilo nemoguÊe pomaknuti se. Automobili su bili jedan na drugi prislonjeni odbojnicima, jedan na drugome na ulici, nisu se micali ni milimetra, kao da smo svi zarobljeni u divovskoj garaži. “Što se dogaa?” upitao sam ga. “Demonstracije”, rekao je vozaË. “Ne znam zašto. Oko dvjesto ljudi drži transparente, oko njih je oko dvije tisuÊe specijalaca i dvjesto policajaca, a vozila specijalaca sve blokiraju.” “Sva ta gungula zbog dvjesto ljudi?” rekao sam. “Gužva nije zbog demonstracija, a zapravo to i nisu bile neke demonstracije. U starim dobrim vremenima izlazilo nas je na ulice po pedeset, sto tisuÊa. Ali sada ne postoji ništa što je bitno. Koliko Êe ljudi izaÊi iz svojih domova za nešto što nitko ne razumije? A Vlada je preplašena, tresu joj se koljena. HoÊu reÊi, jedan dašak i Vlada Êe pasti, vlada bez koljena.” Glasno se nasmijao. “Mislite da Vladi trebaju noge?” rekao sam. “Nema to veze s Vladom, ona se napuhuje od lažnog ponosa. Ali problem je u nama”, rekao je vozaË. “Kako mislite?” “Znate li što je bio poËetak kraja?” “Što?” 22

“Osamnaesti

i devetnaesti sijeËnja”, rekao je on. Bio sam zateËen tim odgovorom, koji sam Ëuo prvi put. OËekivao sam mnoge uobiËajene odgovore, ali osamnaesti i devetnaesti sijeËnja! To je bilo novo i pitao sam se zna li vozaË da su tih dana 1977. održane demonstracije koje je predsjednik Sadat nazvao “Ustankom lopova”. Nisam bio siguran zašto mi je to glupo pitanje palo na um, ali sam ga svejedno izrekao. “Koje je godine to bilo?” rekao sam. “U sedamdesetima, mislim oko tisuÊu devetsto sedamdeset devete”, rekao je. “A zašto je to bio poËetak kraja?” “To su bile zadnje ozbiljne uliËne demonstracije. U šezdesetima smo puno protestirali, a protesti su bili vrlo Ëesti i u sedamdesetima prije rata tisuÊu devetsto sedamdeset treÊe. Nakon što je Sadat, Bog ga prokleo kamo god krenuo, izdao odredbe kojima je sve poskupjelo, svijet se okrenuo naglavaËke. Ljudi su shvatili politiku i izašli na ulicu, natjerali su Sadata da ih ostavi na cjedilu. U to doba smo Ëuli da se preplašio i pobjegao u Asuan, priËalo se da bi da je bio svrgnut kako treba, pobjegao u Sudan, kukavica jedna. Moj Bože, taj je dan mogao doÊi na vlast bilo tko, ali nije bilo nikoga, samo hrpa bijednika koji su htjeli da cijene padnu. U vrijeme Abdela Nassera išli smo na demonstracije koje su imale stvarni utjecaj i iznenada bismo ga zatekli ondje meu nama na Trgu osloboenja. Nije zbrisao u Asuan, pa Ëak ni otišao kuÊi. To je ono što se dogodilo nakon Poraza, ne sjeÊam se toËno kada.” 23

“Još

uvijek ne razumijem zašto su osamnaesti i devetnaesti sijeËnja bili poËetak kraja”, ubacio sam. “Nakon toga je Vlada shvatila da se treba sabrati i da su im demonstracije postale ozbiljna opasnost. Osamnaesti i devetnaesti sijeËnja nisu bili bilo kakvi dani, bio je to poËetak revolucije, ali znate što, ona nije dovršena. A otada Vlada u nas unosi strah od gladi. Uspjela je da svaka žena drži svog muža za ruku i govori mu: ‘Upozoravam te, ne idi van. Djeca Êe umrijeti.’ Usadili su glad u trbuh svakog EgipÊanina, strah zbog kojeg se svatko brine za sebe i misli ‘Zašto bi to bio moj problem?’ i zato su osamnaesti i devetnaesti sijeËnja bili poËetak kraja.” Jesu li osamnaesti i devetnaesti sijeËnja stvarno bili poËetak kraja? I što je taj kraj o kojem je vozaË govorio toliko jednostavno i sigurno?

239

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Margareta MedjureËan GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., listopad (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-179-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

238

240