Taksim
-1-
Od istog autora Na putu za Babadag Moja Europa Devet
-2-
Andrzej Stasiuk
Taksim preveo s poljskog Siniťa Kasumović
Fraktura -3-
Naslov izvornika Taksim Copyright © by Andrzej Stasiuk 2009. All rights reserved. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Siniša Kasumović i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-428-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 827224
-4-
Za M.
-5-
-6-
Ujesen se vidi da će taj grad umrijeti. Oni koji su trebali otputovati, odavno su već otputovali. U sumrak se osjeća miris spaljena lišća. Dim se miješa s maglom i zastire periferiju. Svjetla žute i blijede. Treba paziti na pješake jer su crni kao asfalt. Katkad se uzduž i poprijeko vozim kroza nj i vidim da nema ni mjesta ni razloga zbog kojih bih se za ustavio. Četiri raskrižja, jedan kružni tok, semafori trepću žuto već u deset navečer. Kad puše sjevernjak, nosi smrad mrtve tvornice. Svi su već otputovali. Ostali su samo oni koji ne znaju kako. Bude se ujutro, gledaju kroz prozore i ne izlaze. Samo ako imaju psa. Tada idu na trg pogledati osmrtnice, provjeriti tko je umro i tješiti se da ovaj put još nije njihov red. U deset navečer sve je mrtvo. Živi samo benzinska postaja. Nitko ne ulijeva gorivo. Svi kupuju alkohol ili sjede u krčmi. Imaju sve veće, sve jeftinije i sve starije automobile. Kupuju ih od prefriganaca koji prodaju inozemni krš. Da, svi brišu odavde ili nešto dovlače. Ovdje nema ničega. Ti će se automobili ubrzo raspasti, ispast će im podovi, a karoserije će završiti u šumama iza grada. Nitko ih više neće kupiti. U njima će se nastanit lisice i jarebice. Lisice su mudre. Viđam ih sve bliže gradu. Ljudi bacaju hranu. Kupuju je i ne mogu je pojesti. Jeftina je i odvratna. Kao stvorena za lisice. Katkad pretrčavaju cestu poput mačaka ili pasa. Žderu ko-7-
basice za ljude i obitavaju u zahrđalim limuzinama. Ta nitko to neće pospremiti. Stara, jedva živa hrpa željeza. Ali onima s benzinske to ne smeta. Uglavnom su ćelavi, mršavi i imaju klempave uši. Kao da su neuhranjeni. Katkad noću točim gorivo i gledam ih kroz prozor. Pokreti su im nervozni, kao u kukaca. Zasigurno su ih tukli u djetinjstvu. Uzalud. Glupi su i beskrajno psuju. Ali poslije, kad se raziđu, kad ostanu sami, šuljaju se u sjeni zidova i ne podižu pogled. Ondje se okupljaju i panduri. I oni su uglavnom ćelavi. Možda su malo uhranjeniji, veći, potkoženi i s više samopouzdanja. Ali to je gard koji su pokupili iz američkih filmova. Osim benzinske, u gradu su noću otvorene još samo videoteke. Ljudi posuđuju dva, tri, četiri filma i vraćaju se u stanove. Panduri se ni po čemu ne razlikuju od ljudi. Možda im se samo čini da su bolji od drugih. Ali nisu. Isti su kao ćelavci s klempavim ušima. Gledaju iste filmove i isto tako sjede u krčmi na benzinskoj. Jednako čekaju nekakvu revoluciju koja će sve promijeniti. To se može osjetiti u tom gradu – iščekivanje. Svi oni žive nekakav provizoran život. Iščekuju ga u nadi da će se sve okrenuti naglavačke, da će nastati nekakav život posve drugačiji od ovoga sada, da će posljednji napokon biti prvi. Sinoć sam sjedio sam, tik uz stolić koji su zauzeli otac i sin. Bili su u prolazu. Takve je lako prepoznati, ne osjećaju se sigurno. Stalno se osvrću. Čak i kad je mirno, ne mogu se suzdržati od pogledavanja ustranu, kao da očekuju udarac ili zadirkivanje. Otac je bio velik, debeo, s brkovima. Sjedio je nonšalantno zavaljen, ali je stalno pogledavao. Sin mu je bio sličan, već je bubrio od pretjerane i jeftine klope. Čekao sam nekoga i slušao ih pola sata. Uglavnom je govorio stari. O nekakvu autu, točnije o vratima auta: isplati li se lakirati ih i mijenjati presvlake. Sin se zapravo slagao sa -8-
svime i kimao. Riječ “presvlaka” pala je valjda deset, petnaest puta, ritmizirajući bljedunjavo izlaganje. To je trabunjanje očito trebalo biti nešto kao očinska pouka o smislu i zamkama života. Jeli su juhu od graha. U kuhinji su se za njih pržili odresci. U jednom trenutku monolog je neprimjetno skliznuo na mobitel po pristupačnoj cijeni “s cijelim paketom”. Sin je ponovno kimao glavom i ubacivao pokoji slog. Onda je ustao i otišao do šanka po tanjure s glavnim jelom. Nosio je tamnoplavu trenirku od balonske svile. Otac kožnatu jaknu. Nisam uspio dočekati revoluciju i morao sam ići. Vidio sam ih još kroz staklo. Stari je polagano gutao i govorio između zalogaja. Mladac je jeo, pogleda zabuljenoga u tanjur. Nisu bili odavde, ali putovali su u slično mjesto. Recimo, negdje . do Złobiske, ili još dalje, do granice. U najboljem slučaju, ondje ima manje uličnih svjetiljki i auta, ali ostalo je, čini se, isto. Kako god, sada su sjedili na umjetnoj koži, za imitacijom drvenog stola, ispod plastične biljke lončanice, u toj pospremljenoj unutrašnjosti od nikla, i uopće im se nije žurilo kući. Tako je nastao ovaj grad. Ljudi su nahrupili ovamo jer nisu mogli izdržati ondje gdje su bili. Sada tako bježe odavde i prave mjesto za takve kao što su ovi za stolom. Važno da se kotrlja. Potom sve zamire i cijela se ta vreva, zajedno s poslićima, seli nekamo drugamo. Ostaju oni koji više nemaju snage. Takvi svugdje ostaju i bave se ostacima. Kao i ja. Dovoljno je deset minuta da bi se prevezlo s jednoga kraja na drugi. U cijelom gradu postoje dvadeset dvije trgovine s rabljenom odjećom. Jedne izgledaju kao da prodaju nove stvari – zrcala, svlačionice, mnogo svjetla – a u druge se ulazi kao u podrum. Nemaju prozore ni ventilaciju. Sve -9-
to dovoze iz Europe. Tako kažu. Jedanput na tjedan na sporedni se kolosijek dokotrlja teretni vlak i iskrca velike bale zgnječene odjeće. Vlasnice trgovina, jer to su isključivo žene, među sobom dijele robu, važu je, plaćaju i utovaruju u furgone. To se događa svakog utorka i tada su trgovine otvorene tek od podneva. Ljudi govore da sve to dolazi iz Europe. To govore jer im je Pariz uvijek nekakva utjeha. Osobito ženama, koje razgledaju krpice sa svih strana, podižu ih prema svjetlu, rasprostiru, a onda kažu: “Molim, ostavite mi to. Sutra ću doći s novcima.” Taj vlak što dolazi utorkom kreće zatim prema planinama, prema granici, i vuče te iste vagone do Sabinova, Gönca i Bistrice. Na platoima čekaju žene, automobili i tipovi, unajmljeni utovarivači, a osim automobila, u Bistrici čekaju i konjske zaprege. Žene plaćaju po kilogramu, ali nema načina kako sve to izvagati, pa se onda svađaju s vagonskim veletrgovcima, kojima se miješaju psovke na pet jezika. Ovdje to izgleda baš tako: blajhane plavuše vade po jedine komade iz tijesnih paketa, podižu ih, guraju pod nos masnim prepredenjacima u kožnatim jaknama i vrište: “To da je Pariz, to da je Francuska?! To je jebena Turska!” Dobro to znam. Vozio sam furgon za njih. Nazivale su me i govorile da dođem u sedam, u šest ili ranije. Sjećam se tog smrada jeftinog deterdženta. Ljeti ne bih mogao izdržati. Pola sata ispod limenoga krova i čovjek se gušio. Vozio . sam robu čak do Złobiske, do Grobowa i još dalje. Onda sam upoznao Władeka i ušli smo u to za svoj račun, bez posrednika, bez babetina, uzimali smo stvari iz vagona kako su ih skidali, davali smo novce i – ajmo. Mogao je brzo računati i vraćati ostatak. U glavi je imao sve tečajeve: sedam, osam, deset valuta. Dijelio je, množio, oduzimao i računao postotke, a istodobno je razgovarao, pušio, cjenkao - 10 -
se i svađao se s kupcima. Ostalo mu je to još iz davnih dana kada se s džepovima punim rubalja, leja, forinta i kruna vozio kroz Czerniowce do Sučave i onda se vraćao preko Satu Marea, Tokaja i Košica. . Sada smo se zaustavljali negdje u Ozennoj ili s druge strane planina, u Havaju, u Mikovoj, dalje od pruge, dalje od glavnih cesta. Władek se udebljao i postao sporiji, ali još je znao kako smotati seoske babetine. Bolje krpice vješali smo na stalke – bilo je dovoljno izvaditi ih iz kombija i postaviti ih na trg ispred trgovina ili krčme: sakoi, kaputi, žaketi. Ostalo smo vozili u plastičnim sanducima. Od nekoliko dasaka napravili bismo nešto u stilu štanda i mogli smo početi. Władek je poznavao seoskog starješinu u Torysi, pa kada bismo rasprostirali robu, starješinina tajnica najavljivala je preko zvučnika seoskog razglasa jedinstvenu priliku za kupnju europske i svjetske odjeće po nevjerojatno niskoj cijeni, za lokalne novce. A onda su dolazile žene s ljubičastim maramama; podizale su do očiju umjetnu svilu, isprani pamuk, izlizanu vunu, gledale ih pod svjetlom, gnječile ih u dlanovima i pitale: “Kol’ko košta?” a Władek je tada uznosio oči do neba, kao da ga je netko dirnuo u živu ranu, i odgovarao: “Poštovana gospođo i draga direktorice, nema tu nikakvog ‘kol’ko’, jer to košta skoro pa ništ’, to je badava, to je jeftino, lacno i odavde do Preszwara nećete naći ništa olčšob.” Uzimao je prozirni zeleni nabrani najlon, prislanjao ga uz okrugao trbuh, išao pola koraka u jednu stranu i pola u drugu, a žene su ga pratile pogledom kao da je mađioničar, čudotvorac koji je doputovao ovdje kako bi promijenio njihov život. “Paris – London – New York, tako piše ovdje”, gurao im je pod nos divne etikete šivane zlatnim koncem, izrađene zasigurno negdje u Istanbulu ili Pekingu. “Hej, Pariz”, odgovarale bi, a vjetar bi im iz ruku otimao te - 11 -
dronjke razvučene u pranju, te prnje odbačene poslije triju nošenja, te kreacije koje su izašle iz mode prije nego što je na njih pao ljudski pogled. Da, bez njega, bez Władeka ne bismo prodali ništa, čak ni Ciganima. A ako je to doista i bilo u Torysi, Cigani su sišli s onoga svojega očajničkoga drvenog puebla sklepanoga na brežuljcima iznad sela. Da, ništa im ne bismo prodali, iako su izgledali kao ljudi kojima je potrebno baš sve. To su uglavnom bile žene, žene s djecom. Stajale su u polukrugu i čekale da se ove bijele malo razdvoje, da se nagledaju, da nešto kupe za plavu ili crvenu novčanicu. Te bijele još su nekako i izgledale. Nosile su na sebi nešto normalno, nešto što su same izabrale, nešto što je imalo nekakva smisla, marame s cvjetnim uzorkom, suknje, pregače, nešto što su nosile njihove majke, nešto obično. Ali ove druge, to je već bio svjetski konfekcijski svemir: žute, crvene, zelene i plave boje, goruće fosforne, poput vatre koja vodi prema iskušenju. Ispod toga provirivala su čokoladna tijela, smeđa koža u poderotinama i sjaj tisuću i jedne noći u rastvorenim patentnim zatvaračima. “Crna braćo i sestre...” tako je počinjao, i ja im više nisam bio potreban. Ostavljao sam ga i promatrao uredne zidane kuće s pročeljima što su gledala na ulicu. Ta su sela izgledala kao niski gradići. Kakvo je to selo u kojemu ne možeš vidjeti ni kokoš ni konjsko govno? Sve je negdje skriveno, iza zidova i dveri. Na četverostranim crkvenim tornjevima nacrtani su satovi s kazaljkama zamrlima na petnaest do dvanaest, kao da će se odjednom nešto dogoditi, nešto naići, nešto se promijeniti, kao da bi trebali naići Tatari ili Turci, ili Nijemci, ili Ruje, ili Amerikanci, ili kao da će se u tih četvrt sata dogoditi nekakvo čudo pa onda na vijeke vjekova više nitko neće naići. - 12 -
“Dakle, crna braćo i sestre! Znam da nemate novca, znam da ga nemate mnogo, iako sam za to, braćo i sestre, da ga imate, i to što više, i to najbolje svoj, ciganski novac, iz ciganske narodne banke, jači od dolara i eura zajedno...” Ali ne bih dao ruku u vatru da je to bila Torysa. Možda smo onuda vozili dalje na jug? I nisu nas prvo okružile bijele žene, nego one druge, jer to je možda bilo u Vlachyma ili Bystranyju. On je uvijek određivao smjer i pronalazio ceste, on je izmislio cijeli taj biznis i jednog mi je dana prišao i rekao: “A zašto bismo se morali voziti unaokolo po toj vukojebini i razvoziti za tih dvadesetak babetina, kojih će uskoro biti trideset? Idemo ondje gdje smo doista potrebni i gdje još nema babaca. Idemo ondje gdje je još bjednije.” Upitao sam ga zašto sâm ne krene onamo. “Zato što ne volim voziti. Ali zato se volim napiti poprilično rano ujutro. To je proturječnost.” No nije počinjao baš tako rano, nego negdje oko podneva, i to s pola čašice. A ako smo bili na putu, na poslu, držao je pravilan ritam svaki sat do večeri, do sumraka. Po njemu si sat mogao navijati. Potrošnja mu je bila precizna poput kemijske reakcije u laboratorijskim uvjetima. Rekao sam tada da je to rješenje dobro jer je jednako beznadno kao i sva ostala, ali da sam barem siguran da nikomu prije nas nije palo na pamet. “No nemam love”, dodao je na kraju. Ali to “dobro” izgovorio sam tek poslije nekog vremena. Prije toga morao mi je jako mnogo pričati. Hvatao me na sporednom kolosijeku, na benzinskoj postaji, dok sam točio gorivo ili jeo, ili je jednostavno uskakao kada sam stajao na semaforu. Danas mi se čini kao da sam ga oduvijek poznavao, ali ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kako i kada - 13 -
smo se upoznali. U ovakvom mjestu uvijek nanovo susrećeš jedne te iste ljude pa ti na kraju stranac postaje netko koga viđaš, onda znanac, a onda više i ne možeš zamisliti da je svijet bez njega mogao postojati. “Sve se promijenilo”, govorio je. Nekada sam vozio novu robu u gradove. Na najveće tržnice. Na primjer do Sučave, ili bilo gdje drugdje, do izgladnjelih Ruja, ili do Keletija, ali to je prošlost. Prošlost je čak i Mexikoplatz. Sada treba ići sa starom robom na selo. Sa stvarima previše rabljenima za grad, ali još dobrima za selo. I šarenima kao na televiziji, i to ondje gdje još nikoga nije bilo prije nas. No dobro, možda samo nekolicina njih. Razmisli! Roba iz inozemstva! To će razgrabiti. Od svojih neće uzeti, ali od nas hoće. Vozili smo se preko mrtvoga graničnog prijelaza usred planina. Velike staklene zgrade stajale su na pustopoljini i šibao ih je vjetar. Iz daljine su djelovale kao napušten svemirski brod ili razjeban supermarket. Bijelo-crvene brklje stršile su u nebo i hrđale. Staklo je bilo porazbijano. Napravila su to djeca, ptice selice, vjetar – ne zna se. Kada je stizalo proljeće, kad je postajalo toplije, nagrnuli bi Cigani s južne strane planina i ovdje podizali nešto poput taborišta. Vani su palili vatre, kuhali, jednostavno su živjeli i spavali kada je vrijeme bilo lijepo. Unutra, do ureda, do prostorija carinarnice, do kućica u kojima su nekada uredovali graničari – sa svojim kompjutorima, pištoljima Glock i tipkama za podizanje rampi – selili su se kada je kišilo. Zapravo, za neke, postali su nalik na novu carinsku službu. Automobili su, kao i prije, usporavali na tome mjestu. S naučenim su poštovanjem ulazili u sjenu otvorenog hangara ispunjenoga udarima vjetra, a oni bi tada izlazili iz zakutaka, pregrađivali bi cestu i jednostavno zahtijevali mito: dječurlija i žene s
- 14 -
bebama, a muškarci su se držali malo straga, ali dovoljno blizu. I većina koja bi onuda prolazila plaćala je. Odškrinuli bi prozor i dali nekakav sitniš. Dvadeset centa, zlot, petnaest kruna, sto forinta, pedeset kopjejka, dvadeset bani – davali su rado jer je to bilo nešto poput pečata u putovnici. Tamnoputa su se dječurlija ljuljala na brkljama kao na ljuljačkama, očevi su stajali s prekriženim rukama na prsima i gledali nepomičnim pogledom, a žene su jednostavno prilazile s ispruženim dlanom, kao da uzimaju lovu za ulaznice, za predstavu. Na konopcima je visjelo oprano rublje i lebdio plavičast dim. Prolazili smo onuda tako često da od nas nisu htjeli ništa. Stali bismo, a muškarci su dolazili pozdraviti se s nama. Katkad bih stao sa strane, na mjesto na kojem su carinici nekada pretraživali prtljagu, a Władek bi gurao bočna vrata. Izabrao bi jedno, drugo i treće fluorescentno čudo i, uz naklon, darovao ga nekoj ženi koja bi izgledala malo dostojanstvenije. Tipove je častio pljugom. Onda bismo krenuli cestom kroz šumu, uspinjući se na karpatsku vodenu razvodnicu, i poslije petnaest minuta bili bismo s druge strane planina. “Uskoro će ih ovdje biti više od nas”, govorio je kad bi ugledao prve uredne kuće pokraj puta. “Osnovat će svoju državu, i basta.” Takve je ideje imao jer je živio u prošlosti. Na kraju krajeva, baš zbog toga sam i pristao. Da ne bih morao misliti o tome što će se dogoditi ako bih to nekomu ostavio. No i zato da ne bih osjećao miris grada. Po njemu sam se vozio ukrug. Baš kao oni jadni glupi ćelavci koji ugrađuju dvostruke auspuhe i misle da bi tako trebao izgledati život prepun pustolovina. Baš tako. Samo s tom razlikom što sam ja imao
- 15 -
staroga muljavog dizelaša s kojim sam pokušavao zarađivati. “Oni su oduvijek živjeli od onoga što se baca, što nikomu nije potrebno. I dolazili su tamo odakle su već svi otišli”, govorio je dok smo zaobilazili Zborov s mrtvom crkvom s dvama tornjevima. Sada su ondje ležale ptičurine i vidjeli smo kako na plavoj pozadini kruže gavrani, čavke, možda čak i vrane, svakako nešto crno. Cijela jata izlijetala su iz rupa u krovnoj ljusci pokrivenoj crepovima. Možda smo se baš tada prvi put otisnuli s robom na jug, a najviše me začudilo to što crkva može biti jednostavno napuštena i što u njoj žive vrane. Ondje je bilo raskrižje. Lijevo se išlo Rusinima, desno Ciganima. Tako sam to upamtio i, premda je otad prošlo poprilično vremena, ponavljao sam sebi da sam još u Zborovu, da je lijevo Rus, a desno Indija. “No kada su granice prestale biti in, vidio si to i sam, odmah su se odselili.” “Trebali bismo u tim staklenicima urediti prodavaonicu, umjesto da se vozimo”, rekao sam. “Zaboravi. Kad su maknuli graničare, svakojaki su štošta pokušavali ondje. Krčma, krčma s diskotekom, kupleraj, kupleraj s krčmom, kupleraj s diskotekom, a oni što bi dolazili – ili s one, ili s naše strane – posjedili bi, nagledali se, popili pivo i vraćali se svojima. Katkad bi došli još jedanput, dvaput, ali na kraju bi uvijek otišli i nitko ih više ovdje ne bi vidio. Nisu se osjećali sigurno. Kupleraj na prijevoju usred šume dobar je za kakvu romantičnu knjigu. Bio je previše na vidiku, premda na pustopoljini.” “Cesta je preuska”, rekao sam. “Što?” “Kamioni gotovo i ne mogu ovuda. A zimi uopće ne mogu.” - 16 -
“Da”, odgovorio je. “Kamiondžije su kao gladni psi. Turski kamiondžije su poput gladnih pasa”, počeo se smijati. A onda mi je iza Bardejeva kazao da skrenem lijevo, na sporednu cestu, prečac koji nam je trebao uštedjeti dvadeset ili trideset kilometara. “Nekad sam vozio ovuda”, rekao je. “Nekad sam ovdje imao znanca. Vozio sam mu ovčju kožu. Jedanput deset komada. Bilo nas je troje, četvero, a kožu smo prevozili na sjedalima, kao presvlaku. Morali smo na njoj sjediti da je carinici ne bi vidjeli. Trajalo je to pola godine, ta dobra trgovina. Više se ne sjećam što smo vozili natrag, ali zasigurno špirit. Jedanput smo prošvercali valjda petnaest litara špirita u rezervnom kotaču, ali poslije je smrdio po gumi i morali smo ga sami popiti. Cesta se suzila i postala neravna. Stare drvene kuće stisnule su se jedna uz drugu, a odmah iza njih izdizali su se strmi zidovi klisure. Na ravnim komadima između dvorišta ležali su smrekovi i bukovi panjevi u hrpama. Izvukli su ih iz šume i sada ih je trebalo odvesti. U cijelome selu nisam vidio ni jedan auto. Nisam vidio ni ljude. Na strmini je stajao veliki traktor za šumske radove. Bio je hladan i zahrđao. Zaustavili smo se ispred zadnje kuće i zatrubio sam. Vidio sam kako se iza prozora miče zastor. Poslije dugo vremena iza hrpe ugljena izašao je starac, čovjek u prsluku od ovčje vune. Stao je i gledao nas. “To je on. Bolje pričekaj. Ne voli strance”, rekao je i izašao iz auta. Stao je pokraj ulaznih vrata, kao da je čekao da ga starac prepozna, i ušao je tek kad je ovaj kimnuo glavom. To je bila zadnja kuća, pedalj dalje asfalt se pretvarao u šljaku. - 17 -
Zaista se ne mogu sjetiti kada sam ga prvi put sreo. Bio je kao duh toga grada. Utjelovljivao ga je: siv, nevidljiv, gotovo proziran, prvorođeni sin svakidašnjice i od rođenja osuđen na propast. Ali bilo je dovoljno pogledati ga i zadržati pogled, prestati ga gledati kao da gledaš zrak, i odmah se mijenjao. Kad bi ga netko zapazio, postao bi vidljiv. Skupio bi se, napeo, njegova se nazočnost zgušnjavala. Svugdje je bio, sve je vidio i znao, a ostalo je predosjećao. A možda je to bilo u Antałku? Volio sam zalaziti onamo. Parkirao bih auto i hodao petnaest minuta s periferije do središta. Bila je to rupčaga, ali volio sam je. Uzimao bih kriglu i sjedao leđima uza zid, i to tako da vidim televizor koji je visio sa stropa. Kad čovjek bulji u ekran, drugome je teže zadirkivati ga. U gradu je bilo još nekoliko krčma, ali samo se u Antałku gosti nisu prenemagali. Nisu zamišljali da su poslovni ljudi, gangsteri, crna sirotinja iz prekooceanskih slamova, silikonske lutke iz pornića, političari, kuleri upućeni u svjetske trendove i sve ono što pokazuju na televiziji kad lansiraju uzore. Ne, u Antałk su dolazili oni koji su se jednostavno željeli naroljati, i to je sve. Mislim da je to bilo najpoštenije mjesto u tom gradu koji je krepavao. I gosti su zaista izgledali kao da nisu gledali televiziju. Ili možda samo neku staru, prije dvadeset, trideset godina. Nosili su sakoe i džempere koje sam bio uzimao sa sporednoga kolosijeka i razvozio bapcima. To su im kupovale žene, a odjeća je izgledala kao da je nikada nisu skidali. Uzeo bih pivo, onda i drugo, i buljio u televizor. Nije bilo ništa za klopu. Slani štapići i čips. Nikada nisam vidio da bi ih netko kupio. Na televiziji, jedna za drugom vrtjele su se pohvale konzumaciji, ali škvadru je za to boljela guzica. Željeli su se naroljati da ne bi morali misliti, i bili su u pravu. Možda je
- 18 -
baš tada jednostavno sjeo uza me i rekao: “A gospon nije odavde, zar ne?” Zasigurno sam pokušao nastaviti gledati u ekran na kojem se vrtio wrestling, borbe u želeu ili govorancije, ali on nije odustajao: “Znate, gospon, odavde svi radije putuju ili pokušavaju otputovati, pa kada se pojavi netko tko nije odavde, tko je doputovao, to je zanimljivo. I tablice su vam stare.” Zasigurno sam upitao: “Koje tablice?” Mislio je na one na kombiju. Dakle, morao me promatrati, imati me na oku. Možda je, na neki način, jednostavno čekao mene, kao što se čeka da se nešto slučajno dogodi, što podsjeća na određeni oblik sudbine. Ugledao sam ga kako izlazi iza one hrpe ugljena. Kad je već došao do ulaznih vrata, iza prozora se ponovno pomaknuo zastor. Stari ga je pratio pogledom. Sjeo je u kabinu i pokazao mi litrenku punu nečega bijelosivoga. “Mast”, rekao je. “Bravo”, odgovorio sam. “Od jazavca, čovječe... magično djelovanje. Liječi sve bolesti, samo što ne uskrsava. Kažu ljudi.” “Koliko?” “Što, koliko?” “Koliko si mu dao?” “Trideset paketa municije za dvocijevku.” Upalio sam motor, a on je kimnuo pokazujući mi da idem ravno. Sela više nije bilo i s obiju strana puta zaredala je šuma. Došli smo do spuštene brklje. Posegnuo je ispod sjedala i iz kutije s alatom izvadio kliješta. “Četrnaestica”, rekao je. “Siguran si?” upitao sam.
- 19 -
“Čuj, to je prečac, skratit ćemo put za četrdesetak kilometara, a stari je rekao da danas nije vidio šumare. Ako ih sretnemo, reći ćemo da je bilo otvoreno.” “Pa ondje stoji znak zabrane ulaska.” “Onda ćemo im, jebem mu, reći da su kod nas neki drugi znakovi i da nismo skužili.” Uzeo je ključ i izašao. Nije mi se dalo prepirati. Prošao sam, a on je, kao da se ništa nije dogodilo, spustio brklju natrag. Onda je sjeo i krenuli smo uzbrdo. Počela je šuma, a poslije pet minuta s desne mi je strane bio ponor, a s lijeve stijena od škriljevca. Bilo je usko i strmo. Dolje sam vidio vrhove jela. Ako bi nešto došlo iz suprotnog smjera, ne bismo se baš mogli mimoići, ali na putu je rasla trava i vidjelo se da je bilo malo onih koji su si ovuda kratili put. “Nekih sedam, osam kilometara uzbrdo, isto toliko niz brdo, a onda Majdan, ali ondje je samo nekoliko straćara. Idemo do Lipanyja ili do Sabinova. Danas je ondje dobar dan jer dobivaju naknade za nezaposlene i doplatke. Bilo bi nam najbolje da stanemo negdje tik uz općinu. U Lipanyju poznajem valjda čak i pandure. Znaš, pozoveš ih odmah na pivo i borovničku, na pibororo, kako je to govorio pokojni Pankovčin iz Marakeša, koji je isto tako vozio robu, ali starim autobusom preuređenim u trgovinu s namirnicama. Vozilo se tu, brujilo, zvonilo, padalo je s polica na zavojima, a mirisalo kao u pušnici, drogeriji, po dezinfekciji, ali ako si naručio, dovozio je perilicu, hladnjak ili četiri gume za Škodu Favorit. Zimi je stavljao lance kako bi mogao doći do Kalinova ili Haburyja dopremiti ljudima pibororo ili videokasete na posudbu... Tako je bilo prije nego što je umro. Našli su ga tek ujutro. Uspio je još stati sa strane, staviti mjenjač izvan brzine i povući ručnu, ali motor se nije ugasio i pronašli su drndajućeg dizelaša usred šume na Mikovskom - 20 -
Sedlu, a on je izgledao kao da spava, kao da je zadrijemao od umora. Bilo je ljeto; imao je, dakle, otvorene prozore i navodno su ptice čeprkale po krupici, riži i čemu već, cijelo jato šumskih ptica, šojke... Tako su govorili ljudi. Aha, a sada nas čekaju seljaci sa svježom lovom za pivce i bapci s lovom za naše jeftine krpice. To je plan za današnji dan. Vozio sam kao traktor po polju, pet na sat, a on je divanio. Možda od straha i kako ne bi gledao u te dubine. Razmišljao sam: kada je on sve to uspio proživjeti i kojim čudom zapamtiti? Možda je i izmišljao, ali to nije bilo bitno, jer poslije smo na određen način zaista i proživljavali te izmišljotine. Toga dana nigdje nismo dospjeli. Nasred puta stajala je bijela Lada Niva. Tip u uniformi šumara pišao je po kotaču. Vozio sam tako tiho da nas nije čuo. Tek kad smo se zaustavili, podignuo je pogled. Bez žurbe je završio, otresao ga i spremio. Krenuo je prema nama. Imao je pedesetak godina, sijedu kosu i crveno lice. Spustio sam prozor i čekao. Počeo je nešto govoriti, ali odmahnuo sam glavom i pokazao na Władeka. Pocrvenio je još više i obišao auto s prednje strane. Počeli su razgovarati. Razumio sam svaku treću riječ i nipošto nisam želio više. Uopće nisam želio razumjeti. Svađali su se. Šumar se crvenio sve više. Izgledao je kao da će puknuti. Rekao je, valjda, da se nosimo onamo odakle smo došli. Svakako na onu stranu, ispružio je ruku. Okrenuo sam se sedam ili osam puta. Gledao je i čekao da se sjebemo u ponor. “Da. Rekao nam je da odjebemo”, rekao je kada smo već silazili nizbrdo. “Nisi li mu mogao nešto dati?” “Ne bi uzeo.” - 21 -
“Kako znaš?” “Poznajem ih. Morao bi im dati, valjda, pet somova. To je pitanje ideje.” “Kakve ideje?” “Da oni vladaju.” “U šumi? Pa nije bilo svjedoka. Niti da vlada, niti da ne vlada, niti da je uzeo, niti da nije uzeo.” “Čovječe, što ti znaš... Imaju tu svoju državu jedva nekoliko godina, a još malo pa će u njoj biti više Cigana nego građana prve klase. I još Mađari na južnoj granici, stotine tisuća bivših krvnika i ugnjetavača, čovječe... Budi sretan što nismo Mađari... Prostrijelili bi nam gume pri pokušaju bijega, poznajem ih.” Nije prestajao govoriti. Morao je brbljati. Bilo je jasno da toga dana nećemo ništa zaraditi. Dolje se protezalo selo. Plavičasti dim iz dimnjaka letio je ravno u nebo. Starac u ovčjem zobunu sjedio je na klupici ispred straćare. Dlanovi su mu se micali, ali nisam uspio otkriti smisao te geste. Jednostavno je micao prstima. Škiljio je u nas kradom i spustio pogled. “Plete klopke za ptice, i to od konjske dlake”, tako mi je rekao kada sam ga upitao što radi. “Tanke da se gotovo i ne vide.” Selo je imalo pedeset kuća, ali nismo vidjeli ni jednog čovjeka. Kao kod staroga, pomicali su se samo zastori i svi su nas ispraćali pogledima, čekajući da nestanemo i ostavimo ih na miru. Vratili smo se na glavnu cestu. Obeshrabreni, krenuli smo na zapad. U Ruskoj Voli, u zgradama bivšega graničnog prijelaza bila su nekakva skladišta, veleprodaje, vrag bi ga znao što. Dolazili su kamioni sa slovačkim i poljskim re gistarskim tablicama i nešto su utovarivali, pretovarivali, - 22 -
prepakiravali, kotrljali su se viličari s paletama i, sve u svemu, bilo je grozničavo i nervozno, kao da je odjednom procvjetala konjunkcija ne zna se čega. “Vidiš, položili su”, rekao je gotovo za sebe. “Što su položili”, upitao sam. “Sporedni kolosijek, petsto metara sporednoga kolosijeka glavne pruge. Rekao mi je da siđem s ceste. Morao je pronjuškati. Zaustavio sam se na parkiralištu, a on je iskočio i otrčao među kamione i furgone. Negdje iz daljine dopirala je buka vagona koji su se sudarali. Nekada su ovdje stajale barake s votkom i pivom. Prodavali su ih i u kućama pokraj puta. Iznad ulaza, poput grbova starih konačišta, visjele su gajbe Zlatnog fazana, Mnicha, Staropramena i Kelta. U barakama su se na guravali ljudi. I ja sam u njih zalazio. Iza šankova motale su se punašne žene i primale sve novčanice, osim ruskih i ukra jinskih. U ladicama su držale sve izmiješano, ali ostatak su vraćale s točnošću automata i u valuti koju bi netko zatražio. Kupovao sam jeftin viski, vraćao se kući i pio u samoći, slušajući zvukove grada. Živio sam pokraj rijeke, nedaleko od mosta. Slušao sam tutnjavu velikih kamiona, koji se ovdje nikada nisu zadržavali, i brujenje friziranih golfova koji su se vrtjeli ukrug jer nisu imali kamo otputovati. Tri su mi boce bile dovoljne za pet dana jer sam dovozio i pivo. Činio sam to dva puta na mjesec. Gotovo nikoga ovdje nisam poznavao, niti sam koga želio poznavati. Onda se sve promijenilo, nije više bilo mušterija, netko je srušio barake i skinuo gajbe. Između kamiona izašla su dvojica muškaraca. Na dugačkoj su šipci nosili sedam ili osam automobilskih guma. Iza odgurnutih vrata bijelog Transita izronio je dlan, skinuo težinu s ramena prvog nosača i uvukao teret unutra. Začas - 23 -
je motka bila gola pa su je odnijeli natrag. Nosili su otrcane uniforme carinika. Nedostajala im je samo uglađenost. Vratio se poslije deset minuta. Bacio se na sjedalo i posegnuo prema pretincu. Izvadio je čašicu od debelog stakla i bocu palinke od marelica. “Gume”, rekao je. “Vagoni puni guma.” Natočio je i popio. “Vagoni puni rabljenih guma. Pokraj sporednog ko losijeka već su sazidali skladišta. Dovoze ih vlakovima iz Austrije, ali dolaze iz cijele Europe, iz Italije i Francuske, a odavde ih zatim šalju dalje. Ima ih kakvih hoćeš, čak i za traktore, za bicikle, i sve su složene kao u veletrgovca – ovdje Fulda, ondje Goodyear, po veličinama, posebno zimske, posebno za terence – nikada u životu nisam vidio toliko guma, čovječe. I još su razvrstane po cijenama, od najstarijih do gotovo novih, a sve ih imaju upisane u kompjutor, samo kažeš što želiš, a majstor već tipka po tipkama i kaže ima li što za tebe. Vidio sam automobile iz Rumunjske, Bosne, Bugarske, ali stovarište rabljenih guma za pola kontinenta...” “Čije je to?” prekinuo sam ga. “Pitao sam. Nitko ništa ne zna.” “Ne znaju za koga rade?” “Kažu da je to nekakvo društvo. Kad se ne zna, uvijek se kaže ‘društvo’. A to znači: prefrigani lopovi. Zove se Centrum Visegrád.” “Lijepo”, rekao sam. “Ali što to znači?” “Ništa. Grad u Mađarskoj. Zapravo, selo s dvorcem. U njemu su držali Drakulu.” “ Vampira?” upitao je i znatiželjno me pogledao. “Ne. Pravog Drakulu.”
- 24 -
“Nisam znao da je postojao neki pravi”, rekao je pomalo razočarano. “Držali su ga u podrumu. Bio je nešto kao rumunjski kralj. Iz dosade je hvatao miševe i nabijao ih na naoštrene prutove. Isto je radio i ljudima kad je bio na slobodi. Takva je tada bila moda.” Ali njega to više nije zanimalo. Razmišljao je o vlakovima natovarenima gumama, o smeću koje se još može nekomu prodati, o dronjcima za koje se uvijek nađu zainteresirani, o ostacima koje će netko dokrajčiti. Slušao je instinkt. Toga dana više nismo išli dalje. Ništa nismo prodali. Vraćali smo se, a on je budan sanjao. Vidio je vlakove pune izlizanih traperica i kemijski očišćenih sakoa od engleske vune te hale u kojima sve to visi ili leži složeno na gomilama visokima do neba; tisuće haljina, deseci tisuća bluza, košulja, potkošulja, kaputa, jakni, džempera, sve složeno po boji, cijeni i veličini, možda čak i po zemlji podrijetla: ovdje Nizozemska, ondje Portugal, a u samom uglu, recimo, Švicarska. “Da”, govorio je, “to bi bilo nešto. Ali ne ovdje, ne kod nas, negdje blizu Budimpešte, na primjer, negdje u sredini, gdje je sve blizu i komadić svijeta imaš kao na dlanu. Zamisli, odijevali bismo Moldaviju i Makedoniju u krpice iz Lon dona. Vlastitim transportom ili unajmljenim, ili bi oni sami dolazili. Pred izlazom iz Miškolca veliki su tereni u vlasni štvu željeznice, cijeli hektari sporednih kolosijeka, a to je točno pruga za Beč, znači, dobro mjesto, jer u blizini je M3, točnije izlaz za Slovačku, Ukrajinu i sjevernu Rumunjsku, čovječe... A na drugoj strani? Komadić Avenije Róbert Ká roly i odmah je Dunav, Arpadov most i dokovi. Vodom mo žeš prevoziti najviše i najjeftinije, a nizvodno, pa to plovi
- 25 -
samo od sebe: Beograd, komadić Bugarske, Ruse*, Rumunjska, Galati...” “Dobro poznaješ Budimpeštu?” upitah kako bih ga prekinuo. “Malo.” U grad smo došli u smiraj. Odvezao sam ga do kuće. Živio je u četverokatnici. Naselje su sazidali na brdašcu i ondje je neprestano puhalo. Uzeo je palinku i izašao. Gledao sam kako korača pločnikom, zadubljen u svoje snove. Nije vidio ništa oko sebe, nije gledao. Koračao je brzo, spuštene glave, kao da te svoje misli želi što prije donijeti do praznog stana i ostati nasamo s njima. Večer je bila topla i između zgrada vrzmala se dječurlija. Zbijeni u čopore, pušili su cigarete i pljuvali na zemlju. Prozori su bili otvoreni pa su dopirali zvuci televizora – nekoliko izmiješanih programa u zraku. Živjeli su na tom brdašcu kao na otoku. Svijet im je slao signale, ali boljelo ga je dupe za njihove odgovore. To su dobro razumjeli i nikamo nisu namjeravali otići. Probali su imitirati programe. Spuštali su se na skateboardima po okrnjenim stubama ili po komadiću strma asfalta. Jedan put, drugi put, a onda opet cigarete. Ubacio sam u prvu i polagano se provezao po naselju. Podsjećalo je na krijes koji se gasi: prašina, cementni pepeo i hladan ugljen televizora. Skotrljao sam se dolje, obišao središte i kroz odškrinut prozor osjetio vlagu rijeke. Unajmljivao sam prizemnicu od crvene cigle. Soba, kuhinja, i to je to. Ostatak je bio pretrpan starudijom i zatvoren. Ali imao sam komadić dvorišta, plot i ulazna vrata koja su se dala
*
Grad u Bugarskoj (nap. prev.).
- 26 -
Zahvala Januszu Nowakowskom, Zygmuntu Zawiszi i Piotru Nowaku na priÄ?ama.
- 305 -
- 306 -
Andrzej Stasiuk jedan je od najvažnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pisaca. Rodio se 1960. u Varšavi. Za vrijeme služenja vojnoga roka 1980. dezertirao je, a nakon toga proveo više godina u vojnim i civilnim zatvorima. Od 1986. živi u karpatskom planinskom selu Czarne. Prvu knjigu, zbirku Hebronski zidovi, s dvanaest priča temeljenih na zatvorskom iskustvu, objavio je 1992. Od tada objavljuje prozu, eseje i poeziju gotovo godišnjim ritmom. Dobitnik je brojnih poljskih i međunarodnih nagrada, a njegova proza prevedena je na sve važnije svjetske jezike. Sa suprugom vodi nakladničku kuću Czarne, u kojoj objavljuju probrane naslove. U izdanju nakladničke kuće Fraktura objavljeni su mu roman Devet, eseji Moja Europa, te proze Na putu za Babadag.
- 307 -
- 308 -
Siniša Kasumović rođen je 1966. u Osijeku. Ondje je završio srednju školu i svirao bas-gitaru u manje poznatim rockbendovima. Od 1991. živi u Poljskoj, gdje je 2005. diplomirao sociologiju. Prati poljsku rock-scenu, na poljskome piše poeziju i prozu te se bavi prevođenjem s hrvatskoga na poljski i s poljskoga na hrvatski jezik.
- 309 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. . This publication has been subsidized by Instytut Ksiazki – ‘ the © POLAND Translation Programme. . Objavljivanje je potpomogao Institut Ksiazki – ‘ the © POLAND Translation Programme.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Danijela Šašo Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © photocase.com Godina izdanja 2012., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-428-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 310 -
- 311 -
- 312 -