Tamo gdje su tigrovi kod kuće

JEAN-MARIE BLAS DE ROBLÈS

Tamo gdje su tigrovi kod kuc´e Tamo gdje su tigrovi kod kuće

R O M A N

–1–

–2–

Jean-Marie Blas de Roblès

Tamo gdje su tigrovi kod kuće preveli s francuskog Tatjana Brodnjak i Ivo Klarić

Fraktura –3–

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français.

Ova knjiga objavljena je uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Institut français.

Naslov izvornika Là où les tigres sont chez eux © Editions Zulma, 2008.

Objavljeno prema sporazumu s književnom agencijom Agence de l’Est. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Tatjana Brodnjak, Ivo Klarić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-536-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 864839

–4–

Za Laurence, Virgilea, Félixa i Hippolytea U sjećanje na Philippea Hédana

–5–

–6–

Nitko ne prolazi nekažnjeno ispod palmi i mišljenja se naša neizbježno mijenjaju u zemlji gdje su slonovi i tigrovi kod kuće. johann wolfgang goethe Srodne duše

–7–

–8–

i . p o gl av lj e

Koje govori o rođenju & o nježnim godinama Atanazija Kirchera, junaka ove priče.

Danas, na blagdan Svete Genoveve, treći dan ljeta Gospodnjega 1690., ja, Kaspar Schott, sjedeći poput običnog đaka za jednim od stolova knjižnice koja mi je povjerena, započinjem priču o životu, u svakom pogledu uzornom, velečasnog oca Atanazija Kirchera. Taj čovjek, čija su nadahnuta djela mudrošću obilježila našu povijest, ostao je samozatajno skriven iza svojih knjiga: stoga se iz dubine duše nadam da će mi čitateljstvo biti zahvalno što ću pažljivo podići veo kojim je zastrt & stidljivo progovoriti o sudbini koju je slava ionako već učinila besmrtnom.

Na pragu tog teškog zadatka, predajući svoj usud Mariji, majci našoj, onoj koju Atanazije nikad ne zazivaše uzalud, laćam se pera kako bih oživio čovjeka koji bijaše mojim učiteljem punih pedeset godina & koji me, usuđujem se ponosno reći, počastio svojim istinskim prijateljstvom.

Atanazije Kircher rodio se u tri sata ujutro, drugoga dana mjeseca svibnja, na blagdan Svetoga Atanazija, ljeta Gospodnjega 1602. Nje­ govi roditelji Johann Kircher & Anna Gansekin bijahu gorljivi & čestiti katolici. U vrijeme njegova rođenja živjeli su u Geisi, gradiću udaljenom tri sata putovanja od Fulde.

Atanazije Kircher ugledao je svijet na pragu jednoga razmjerno mirnog razdoblja, u pobožnoj & složnoj obitelji, u ozračju znanja & sabranosti, koje zacijelo nije bilo beznačajno za njegovo buduće zvanje. To više što je Johann Kircher posjedovao veoma bogatu knjižnicu pa je Atanazije već kao dijete bio stalno okružen knjigama.

Kasnije mi je uvijek s ganućem & zahvalnošću spominjao neke od – 17 –

naslova što ih je držao u rukama u Geisi, posebice De Laudibus Sanctae Crucis Rabana Maura iz kojeg je takoreći naučio čitati.

Prirodno nadaren, taj je učenik kao od šale svladavao najteže predmete, ali je unatoč tomu marljivo učio & u svemu nadvisivao svoje drugove. Nije bilo dana da se nije vratio iz škole s nekim novim odličjem pričvršćenim za odijelo i tim se nagradama njegov otac s razlogom veoma ponosio. Kao najbolji u razredu pomagao je uči­telju objašnjavajući Kanizijev katekizam početnicima & ispitivao polaznike nižih razreda. Već s jedanaest godina čitao je Evanđelje & Plutarha u izvorniku. S dvanaest je pobjeđivao na svim javnim sučeljavanjima na latinskom, deklamirao bolje nego itko & zapanjujućom vještinom pisao stihove & prozu.

Atanazije je nadasve volio tragediju pa je u dobi od trinaest godi­na, za osobito uspjeli prijevod s hebrejskoga, od oca dobio dopuštenje da sa svojim drugovima ode na kazališnu predstavu u Aschaffenburg: putujuća družina davala je Flavija Mauricija, Imperatora Orijenta. Johann Kircher povjeri malu grupu seljaku koji je kolima putovao u taj gradić – udaljen dva dana hoda od Geise – & koji ih je poslije predstave morao dovesti kući.

Atanazije bje oduševljen darovitošću glumaca & njihovom upra­ ­vo čudesnom sposobnošću da udahnu život liku kojemu se oduvijek divio. Na daskama, pred njegovim ushićenim pogledom, taj je srčani Tiberijev nasljednik ponovno gromoglasno pobjeđivao Perzijance; sokolio je svoje trupe, protjerivao Slavene & Avare preko Dunava & ponovno uspostavljao veliko Carstvo. A u zadnjem činu, kad izdajica Foka okrutno usmrćuje toga uzornog kršćanina ne poštedjevši ni njegovu suprugu ni sinove mu, malo je nedostajalo da gomila ne rastrgne jadnoga glumca koji je igrao podlog centuriona.

Svim žarom svoje mladosti Atanazije stane na stranu Mauricija, a kad dođe vrijeme povratka u Geisu, naš nestaško odbije poći s drugovima u kola. Seljak kojemu su povjerili dječake uzalud ga je pokušavao uhvatiti: čeznući za uzvišenom smrću & izgarajući od želje da svoje vrline odmjeri sa svojim uzorom, Atanazije Kircher odluči se suočiti, sam, poput svog antičkog junaka, sa šumom Spe-

– 18 –

ssart, nadaleko poznatom po drumskim razbojnicima, ali & po opasnim zvijerima koje se ondje moglo zateći.

Nakon nepuna dva sata hoda u šumi se izgubio. Lutao je tako cijeli dan, pokušavajući prepoznati put kojim bijaše krenuo, ali šuma je postajala sve gušćom & on je s užasom gledao kako se hvata noć.

Prestrašen priviđenjima što su se u tami rađala u njegovoj mašti, proklinjući glupu oholost koja ga je navela na tu pustolovinu, Atanazije se popne na stablo ne bi li se sklonio barem pred divljim zvijerima. Tako provede noć šćućuren na grani, usrdno se moleći Bogu, drhteći od straha & grizodušja. Sutradan ujutro, gladan, više mrtav nego živ od umora & tjeskobe, zaputi se još dublje u šumu.

Lutaše tako devet sati, posrćući od stabla do stabla, kad šuma odjednom posta svjetlijom, a kroz nju se naziraše velika livada. Ispunjen radošću, Kircher ode do žetelaca koji su ondje radili i raspita se gdje se nalazi: mjesto koje je tražio bilo je još uvijek udaljeno dva dana hoda! Ovi mu pokažu put & dadu nešto hrane & tek je pet dana nakon odlaska za Aschaffenburg stigao u Geisu, na veliko olakšanje svojih roditelja, koji su ga već smatrali izgubljenim.

Budući da je Atanazije iscrpio očevo strpljenje, ovaj odluči poslati ga na školovanje u internat isusovačkog kolegija u Fuldi.

Stega je ondje, razumije se, bila stroža nego u osnovnoj školi u Geisi, ali su učitelji bili učeniji & lakše su mogli zadovoljiti nezasitnu znatiželju mladog Kirchera. Bio je tu & grad, bogat poviješću & arhitekturom, crkva Svetog Mihovila, sa svoja dva nesimetrična zvonika & nadasve knjižnica, ona koju je svojedobno osnovao Raban Mauro od svojih osobnih knjiga & u kojoj je Atanazije provodio sve svoje slobodno vrijeme. Osim Maurovih djela, posebno originalnih primjeraka De Universo & Pohvale Svetoga Križa, knjižnica je sa­ državala & raznovrsne rijetke rukopise, kao što su Pjesma o Hil­ debrandu, Codex Ragyndrudis, Epifanijev Panarion, Summa Logicae Williama Occama, pa čak & jedan primjerak Malja za vještice što ga Atanazije nikad nije otvorio bez zebnje.

O toj mi je posljednjoj knjizi često govorio, svaki put kad bi spomenuo svojeg prijatelja iz djetinjstva Friedricha von Speea Lan-

– 19 –

genfelda. Taj je mladi profesor predavao u sjemeništu u Fuldi; prepoznavši u Kircheru vrline po kojima se uvijek razlikovao od svojih drugova, ubrzo ga je zavolio. Upravo je zahvaljujući njemu Atanazije otkrio sav pakao knjižnice: Marcijala, Terencija, Petronija... Von Spee mu je predstavio sve autore koje zbog upitne doličnosti ne bi smjele čitati nevine duše; naš je đak, doduše, izišao iz tog sumnjivog iskušenja ojačan u svojem stremljenju k vrlini, no njegov učitelj unatoč tomu snosi određenu krivnju, jer “porok je kao smola, čim je dotaknemo, zalijepi se za prste”. No oprostit ćemo mu tu malu povredu morala, to više što je na Kirchera blagotvorno utjecao: nije li s njim svake nedjelje odlazio na Frauenberg – planinu Djevice Marije – da se u napuštenom samostanu moli & razmišlja o svijetu promatrajući brda & grad ispod njih? Što se tiče Malja za vještice, Atanazije se veoma dobro sjećao bijesa svojega mladog mentora pred okrutnim & svojevoljnim postupanjem prema tobožnjim opsjednutima koje bi Inkvizicija uhvatila u svoje mreže.

– Kako ne priznati da ste ubili oca & majku ili općili s demonom – govorio bi – dok vam gnječe noge čeličnim cipelama ili vam kroz tijelo zabijaju duge igle ne bi li pronašli onu bezbolnu točku koja, prema mišljenju budala, dokazuje vašu povezanost s vragom?

Tako je učenik morao smirivati učiteljevu žestinu, pozivajući ga na više opreza u govoru. Na to bi Von Spee nasred planine stao šaptati, a kako bi potkrijepio svoje tvrdnje, citirao bi Ponzibinija, Weiera ili Corneliusa Loosa. Nije prvi, tvrdio je uporno, koji osuđuje neljudske postupke inkvizitora. Johann Ervich već je 1584. osudio provjeru vodom, Jordaneus provjeru neosjetljivom točkom & govo­ reći o tome von Spee bi se ponovno ražestio, povisivao ton, ulijevao strah mladom Atanaziju koji mu se zbog te nerazumne hrabrosti još više divio.

– Razumiješ li, prijatelju – uskliknuo bi von Spee, a oči bi mu zasjale – na jednu vješticu, a usuđujem se sumnjati da su ikad postojale, dolazi tri tisuće kolebljivaca, tri tisuće bjesomučnika čija poremećenost podliježe prije nadležnosti liječnika negoli inkvizitora. Ono što tim okrutnim nadriučenjacima omogućuje da likuju – 20 –

jest izlika da djeluju u interesu Boga & religije. No time samo priznaju svoje strašno neznanje & sve te događaje pripisuju nadnaravnim uzrocima samo stoga što su im nepoznati prirodni razlozi koji upravljaju svim stvarima!

Kircher će mi cijelog svog života ponavljati koliko je bio očaran tim čovjekom & kakav je utjecaj ovaj imao na njegov duhovni razvoj.

Mladi mu je učitelj s vremena na vrijeme čitao neke od prekrasnih pjesama koje je u to doba pisao, iste one koje su nakon njegove smrti objedinjene pod naslovima Tvrdoglavi slavuj & Zlatna knjiga Vrlina.

Atanazije je imao u malom prstu mnoge od njih & ponekad bi za tužnih večeri u Rimu neke od njih govorio u pola glasa, kao što se izgovara molitva. Osobito mu je bila draga pjesma Idolopoklonik, čija ga je egipatska nota posebno očaravala. Čini mi se da još sad čujem njegov dubok & suzdržan glas kako izgovara te stihove: Peroliki Istharu, spomeni se bdjeti!

Niskolika zvijezdo, mjesečeva Družice, Svojstvenim što žarom sjaš ponad stabala breza!

Ubavi jednorože što dohodiš od sedam himera, Ljuta hijeno, salamandre, žrtvovani glifu, Budalasta prijo, zaplešimo čakonu: Za taurobolije grešnik se ukoči Bolan špiljom ričuć’ dok ga Isus krsti...

Demona ponizi, Spasitelju, u onom tko požudno slabinama hlepi!

Završavao bi sklopljenih očiju & ostajao tako šuteći, posve obuzet ljepotom stihova ili tko zna kojom uspomenom vezanom za to čitanje. Taj bih trenutak iskoristio da se povučem, siguran da ću ga sutradan opet zateći u njegovu uobičajenu dobrom raspoloženju.

Ljeta Gospodnjega 1616. von Spee bje premješten u isusovački kolegij u Paderbornu da ondje završi svoj novicijat, a Atanazije, koji se odjednom zasitio Fulde, odluči otići u Mainz studirati filozofiju.

– 21 –

Zima 1617. bila je posebno oštra. Mainz je stenjao pod snijegom; sve su rijeke u okolici bile zaleđene. Atanazije se svom snagom bacio na učenje filozofije, nadasve Aristotela, koju je volio & usvajao zapanjujućom brzinom. No, poučen ponekad grubim primjedbama školskih drugova u Fuldi na račun svoje oštroumnosti, Atanazije je učio u tajnosti & nije pokazivao svoje znanje. Hineći skromnost pa čak & priglupost, slovio je za marljiva učenika ograničenih sposobnosti razumijevanja.

Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Mainz, Kircher izrazi želju da uđe u Družbu Isusovu. Budući da je, barem naizgled, bio nedarovit, njegov se otac morao zauzeti za njega kod Johanna Coppera, isusovačkog starješine Rajnske provincije, ne bi li ovaj prihvatio njegovu kandidaturu. Dan njegova odlaska za novicijat u Paderbornu odgođen je za jesen 1618., nakon posljednjih ispita iz filozofije. Atanazija obradova ta vijest; pomisao da će se ponovno naći sa svojim prijateljem von Speeom zacijelo nije u tome bila beznačajna.

Te je zime priličilo baviti se klizanjem; u toj vještini Atanazije je pokazivao takvu darovitost da se osjećao gotovo krivim što se s tolikim zadovoljstvom njome razmeće pred svojim drugovima. Tašt kakav je bio, volio ih je nadmašivati u okretnosti & brzini. Dok je tako jednoga dana pokušavao preteći svojega druga, shvati da se na ledu više ne može zaustaviti: noge mu odskližu svaka na svoju stranu & on svom snagom padne na tvrdo tlo. Od tog ozbiljnog pada, pravedne kazne za njegovu oholost, Kircheru osta gadna kila & nekoliko rana po nogama što ih je zbog iste te oholosti pomno skrivao.

U veljači spomenute su se rane inficirale. Budući da ih nije liječio, stale su se gadno gnojiti & za nekoliko dana noge našeg nesretnika tako su natekle da je jedva hodao. A kako je još više zahladnjelo, Kircher je nastavio učiti u najgoroj studeni & neudobnosti. Bojeći se da ga ne odbiju na isusovačkom kolegiju, na koji su ga teškom mukom primili, prešuti svoje bolove pa se stanje njegovih nogu postupno pogoršavalo sve do odlaska u Paderborn.

Putovati pješice Hessenskom pokrajinom bilo je za nj pravo

– 22 –

muče­nje. Hodajući tako danima & noćima, Atanazije se prisjećao svojih razgovora s Friedrichom von Speeom o mukama kojima su inkvizitori podvrgavali vještice: upravo je tako & sam trpio & samo su mu vjera u Isusa & pomisao da će uskoro ponovno vidjeti svog prijatelja pomogli da donekle nadvlada tjelesnu patnju. Drugoga dana listopada 1618. Atanazije je, jedva šepajući, stigao u isusovačku gimnaziju u Paderbornu. Odmah nakon prvih izljeva dobrodošlice von Spee, koji ga dočeka, nagovori ga da mu otkrije svoju tajnu.

Kirurg kojega hitno pozvaše bje užasnut stanjem Kircherovih nogu, ustanovi gangrenu & objavi da mu nema spasa. Smatrajući da je jedna neizlječiva bolest već sama po sebi dostatna, Atanazije prešuti svoju kilu. Johann Copper, starješina kolegija, dođe mu obzirno priopćiti da će se, ne bude li mu za mjesec dana bolje, morati vratiti kući. Na njegov su se nagovor, međutim, svi mladi redovnici stali moliti Bogu ne bi li olakšali muke tom kukavnom novajliji.

Nakon nekoliko dana, za kojih su se Atanazijeve patnje samo pogoršale, von Spee svojem štićeniku predloži da se obrati onoj koja je oduvijek bdjela nad njim. U crkvi u Paderbornu nalazio se veoma stari kip Djevice Marije za koji se govorilo da ima čudotvornu moć.

Narod toga kraja veoma ga je štovao. Stoga Kirchera odvedu u crkvu, gdje se cijelu noć molio Majci Božjoj da se smiluje patnji svojega bolesnog sina. Oko dvanaestog sata, opipavši se da provjeri jesu li mu molbe uslišene, osjeti neizmjerno zadovoljstvo. Ne sumnjajući više u svoje ozdravljenje, nastavi s molitvama sve do jutra.

Kad se nekoliko sati kasnije probudio iz sna bez snova, ustanovi da su mu noge zacijeljele & da je kila nestala!

Kirurg je uzalud upirao pogled kroz svoje naočale, bio je prisiljen priznati da je riječ o čudu: na svoje veliko zaprepaštenje, našao je samo ožiljke & ni traga gnojnim ranama koje su se doimale kobnima za njegova bolesnika... Razumjet ćemo stoga osobitu pobožnost što ju je Atanazije cijeloga svojeg života gajio prema Majci Božjoj koja mu je pritekla u pomoć u tako teškom iskušenju & koja svjedoči da je Kircher bio predodređen služiti Bogu unutar Družbe.

– 23 –

na putu za corumbu | “Vlak smrti” Neudobno smještena na tvrdoj klupi odjeljka, Elaine je promatrala krajolik koji je promicao iza prozora. Bila je to lijepa tridesetpetogodišnja žena duge, crne, kovrčave kose podignute u maštovito i nemarno skupljenu punđu. Odjevena u safari jaknu kratkih rukava od žućkastog platna i isto takvu suknju, noge je, i ne primijetivši, ili se i ne obazirući na to, prekrižila prilično visoko, otkrivajući tako više nego što je trebalo zagasitu put lijevog bedra. S nekom ishitrenošću, koja je odavala da u tome baš nema neko dugo iskustvo, pušila je dugu mentol cigaretu. Na drugoj klupi, otprilike nasuprot njoj, raskomotio se Mauro: nogu ispruženih gotovo do sjedala pred sobom, ruku podignutih iza glave, sa slušalicama na ušima, slušao je kazetu Caetana Velosa tresući glavom u ritmu muzike. Koristeći priliku što je Elaine okrenuta prema prozoru, s užitkom je promatrao njezina bedra. Nije mu se svakog dana pružala prilika da se divi intimnoj anatomiji profesorice von Wogau i mnogi bi studenti sveučilišta u Braziliji rado bili na njegovu mjestu! Ali ona je baš njega izabrala da je prati u Pantanal, jer je maestralno obranio diplomski iz geologije – s ocjenom ótimo, molim lijepo – jer je imao ljepuškastu facu nepopravljivog zavodnika, a možda i stoga, no to po njegovu mišljenju nije baš igralo neku osobitu ulogu, što mu je otac bio guverner Države Maranhão. “Cavaleiro de Jorge, seu chapéu azul, cruzeiro do sul no peito...” Mauro pojača ton, kao svaki put kad bi zasvirala njegova najdraža pjesma. Sav obuzet ritmom pjesme, počne pjevušiti njene riječi, produljujući krajeve na ”u”, kao što je činio sam Caetano. Elainina su bedra podrhtavala svaki put kad bi se vlak zatresao; bio je izvan sebe od oduševljenja.

Budući da ju je neumjesno zavijanje njezina pratioca trgnulo iz sanjarenja, Elaine naglo okrene glavu i uhvati pogled usredotočen na svoja bedra.

– Bilo bi bolje da se zanimate za krajolik kojim prolazimo – reče, skupivši koljena i povukavši suknju.

Mauro istog trena ugasi svoj walkman i skine slušalice.

– Oprostite, nisam čuo. Što ste rekli?

– 24 –

– Nije važno... – odvrati ona sa smiješkom, ganuta Maurovim odjednom zabrinutim izrazom lica. Bio je tako sladak s tom raskuštranom kosom i zbunjen poput djeteta koje je nešto skrivilo. – Gledajte ovo – doda ona, pokazujući prema prozoru – geolozi iz cijelog svijeta dolaze ovamo da to vide.

Mauro baci pogled na Mjesečev krajolik ravnice koja se jedva primjetno pomicala unutar prozorskog okvira: činilo se kao da je neko divovsko biće njome bez ikakva reda nabacalo neobične ogriske od crvenog pješčenjaka.

– Veoma erodirani, oštećeni prekambrijski reljefi – odvergla mladić lagano mršteći obrve.

– Nije loše... No mogli ste dodati: “Prekrasan krajolik čija divlja ljepota podsjeća ljudsko biće na njegovu prolaznost na Zemlji.”

Nažalost, to nikad ne piše u priručnicima iz geologije.

– Rugate mi se, kao i obično – uzdahne Mauro. – Dobro znate da sam slab na sve to, inače bih bio izabrao povijest ili matematiku.

Zapravo, postajem umoran.

– I ja, priznajem. Ovo putovanje nema kraja. Ali mislite na to da ćemo se u Braziliju vratiti zrakoplovom. Odsjek nema previše novca, trebalo se prilagoditi. No nije mi krivo što putujem ovim vlakom, već dugo o tome sanjam. Kao što sanjam i o tome da ću jednoga dana putovati Transsibirskim.

– Vlakom smrti! – izgovori Mauro ozbiljnim glasom. – Ovo je jedini vlak na svijetu za koji ne znate hoće li ikada stići...

– Ah, ne počinjite opet, Mauro! – odvrati Elaine smijući se – donijet ćete nam nesreću...

Vlak smrti, nazvan tako zato što su se na njemu redovito događale nesreće ili oružani napadi, povezivao je Campo Grande i Santa Cruz u Boliviji. Tik prije granice zaustavljao se u Corumbi, gradiću u kojem su se naša dva putnika trebala pridružiti ostatku ekipe, profesoru Dietlevu H. G. Waldeu, stručnjaku za paleozoologiju na sveučilištu u Braziliji, i Miltonu Tavaresu Junioru, redovitom profesoru na katedri i pročelniku odsjeka za geologiju. Da smanje troškove ekspedicije, Elaine i Mauro malim su se kamionetom dovezli do Campo Grandea, posljednjeg grada do kojeg se stizalo cestom – 25 –

prije ulaska u Matto Grosso. Ostavili su automobil kod nekog automehaničara – Dietlev i Milton koji su ovaj prvi dio puta putovali zrakoplovom, pokupit će ga na povratku – i čekali na kolodvoru do zore. Vlak je bio pravi pokretni antikvitet, s parnom lokomotivom dostojnom Divljeg zapada, vagonima obloženima drvom izblijedjelih boja i prozorima šiljatih lukova. Zbog drvenih obloga od lakiranog mahagonija i male kupaonice s umivaonikom od ružičastog mramora odjeljci su podsjećali na brodske kabine. U kutu se našao čak i poniklani ventilator pričvršćen o kardanski zglob, što je nekoć zacijelo bio vrhunac luksuza. Sada se, međutim, kroz slavinu jedva probijao tanak mlaz tekućine, toliko je hrđa izmijenila njen oblik, zupčanik prozorske kvake okretao se u prazno, žice ventilatora s gumenom izolacijom kao da su bile iščupane prije bezbroj godina, a posvuda je bilo toliko prljavštine, toliko rupa na pustenoj presvlaci klupa, da je bilo nemoguće zamisliti u kojem je to dalekom vremenu sva ta oprema mogla biti znakom udobnosti i suvremenosti.

Vrućina je postajala nepodnošljivom; Elaine obriše čelo i odčepi svoju čuturicu. Pod Maurovim dobroćudnim pogledom pokušavala je svladati trzaje vlaka, kad se iz hodnika začuje vika. Nadglasavajući štropot osovina, jedan je ženski glas pokušavao uzbuniti cijeli svemir. Vidjeli su kako nekoliko osoba hita prema stražnjem dijelu vagona i za njima tustog kontrolora u razdrljenoj košulji, s naherenom kapom na glavi, koji je načas zastao dašćući pred otvorenim vratima odjeljka. Povici su postajali sve glasniji, dok ih dva tupa udarca, od kojih se zatresla cijela stijena vagona i od kojih su podrhtavala stakla i zveckao ventilator, nisu trenutno utišala.

– Idem pogledati – reče Mauro ustajući.

Probijao se kroz prtljagu koja je zakrčila hodnik i stigao do grupice ljudi okupljene oko kontrolora. S protupožarnom sjekirom u ruci, ovaj kao da je odlučio uništiti vagon počevši od vrata zahoda!

– Što se događa? – upita Mauro jednoga od seljaka koji je hladnokrvno promatrao cijeli prizor.

– Ništa. Neki je desgraçado opljačkao neku ženu. Zatvorio se unutra i odbija izići.

– 26 –

Punih deset minuta kontrolor se obračunavao s vratima. Uzeo bi zamah, snažno udario sjekirom, od čega je podrhtavao njegov masni podbradak, načas odahnuo, pa nastavljao. Mauro je bio zadivljen dubokom smirenošću te žestine, a još više odobravajućim kimanjem glava koje ju je pratilo.

Kad je napokon provalio vrata, unutra ugledaju jadnog pijanca koji je spavao na školjci s novčanikom na koljenima. Nakon što je provjerio pa stavio u džep predmet krađe, kontrolor pokuša spavača izbaciti iz male izbe. Uz pomoć jednog putnika prenese ga do platforme, zastane trenutak, pa ga kroz vrata izbaci iz vlaka. Mauro je zapanjen gledao kako tijelo poput vreće pijeska pada na nasip. A čovjek se samo okrenuo na bok, kao da traži bolji položaj, pokrio lice rukom i nastavio spavati.

– Da mi je samo uhvatiti prokletog klinca koji mi je ukrao otpirač! – promrmlja kontrolor vraćajući sjekiru na mjesto. Pa, obraćajući se Mauru kao svjedoku, doda: – Bila su to dobra vrata, čvrsta...

Takva se više ne proizvode.

fortaleza | Avenida Tibúrcio Cavalcante “Querido tata!

Ne boj se, nisu loše vijesti. Naprotiv. Samo trebam malu pomoć od tisuću dolara za ovaj mjesec... (Napiši mi ček, znaš da sve mijenjam na crno zahvaljujući svojem Grku iz Rija...). Dakle, da ti objasnim: moja frendica i ja došle smo na ideju da otvorimo mali simpa kafić u starom gradu, nedaleko od mora. Mjesto za mlade, s muzikom ao vivo svake večeri (Thaïs poznaje sve muzičare u gradu!) s ugođajem koji će privlačiti studente i umjetnike. Ako sve krene kako smo predvidjele, čak smo pomišljale na večeri poezije i likovne iz­ ložbe. Genijalno, ne?!

Kako bismo se mogle useliti u prostor koji sam našla, treba mi upravo svota koju tražim. Pola za najam za prvi mjesec, a pola za stolove, stolce, pića itd. S obzirom na oduševljenje svih onih kojima

– 27 –

smo obznanile svoj plan, kafić će funkcionirati bez problema. Osim toga, bacala sam si tri puta tarot i tri puta zaredom otvorila su mi se Bojna kola. Što reći!

Već vidim kako gunđaš zbog mojeg studija... ne uzrujavaj se, primljena sam na drugu godinu etnologije, a kako ćemo se u kafiću Thaïs i ja smjenjivati, imat ću vremena pohađati predavanja kad počne nastava.

Mama mi piše da ide u Pantanal u potragu za ne znam kojim fosilom. Vraški joj zavidim!

Nadam se da si ti bolje i da se držiš; ma, razumiješ što želim reći...

Pokušat ću navratiti da te vidim idućih dana, obećavam.

Kako je Heidegger?

Grlim te, beijo, beijo, beijo!

Moéma” Modrina noći ispunjavala je sav prostor iza staklenih vrata salona; osjećao se jak miris joda i jasmina. Sjedeći gola na slamnatoj prostirci koja je prekrivala pod prostorije, Moéma još jednom pročita pismo cvokoćući zubima. Leđima su joj odjednom prošli srsi i jako se znojila. Trebalo je brzo nešto poduzeti. Stavi pismo u omotnicu, zalijepi marku te, nastojeći ne drhtati, napiše očevu adresu. Kad se vratila u sobu, zastane trenutak na pragu promatrajući Thaïs koja je, također gola, ležala ispružena na bijelim plahtama. Oči su joj bile sklopljene, a njezino otežalo, zamamno tijelo bilo je plijenom istih onih ledenih drhtaja od kojih se na trenutke ježila i njezina put. Mjesečina je kroz rebrenice šarala njezino tijelo umirujućim prugama.

Moéma sjedne na rub kreveta i provuče prste kroz gustu djevojčinu kosu.

– Jesi li završila? – upita Thaïs otvorivši oči.

– Da, jesam. Sigurna sam da će mi poslati lovu. Uostalom, nikad mi ništa ne odbije.

– Malo mi je frka, znaš...

– I meni, ali sredit ću to.

Moéma se okrene prema noćnom ormariću i otvori kutijicu od ebanovine u kojoj je bila koka.

– 28 –

Kartonskom lopaticom zahvati malo praha i stavi ga u jušnu žlicu; pravu žlicu, onu koju je svinuta ručka održavala u savršenoj horizontali. Procijenivši da je zagrabila preveliku količinu, vrati dio u kutiju a ostatak, služeći se kapaljkom, rastopi u malo vode.

– Paziš, jel? – prošapta Thaïs koja je promatrala što radi.

– Ne boj se. Ne želim umrijeti, a još manje tebe ubiti – odvrati Moéma zagrijavajući na plamenu upaljača sadržaj žlice. – Nisam tako luda kako izgledam.

Nakon što je usisala mješavinu, Moéma lupne nekoliko puta po šprici koja je poslužila četiri sata ranije; potiskujući lagano cilindar, uvjeri se da nije preostalo nimalo zraka, pa dohvati s poda pojas kućnog ogrtača.

– Krećemo, ljepotice!

Thaïs se uspravi i pruži Moémi svoju punašnu ruku. Ova joj omota pojas dva puta oko bicepsa, zatežući ga dok nije nabrekla debela vena puna krvi.

– Stisni šaku – reče joj i pusti je da sama pridržava pojas.

Zatim parfemom natopi komadić vate i njome joj istrlja ruku.

Zadržavajući dah da ne zadrhti, pažljivo približi iglu veni.

– Baš si sretna što imaš tako debele vene. Sa mnom je uvijek prava muka...

Thaïs sklopi oči, nije mogla podnijeti pogled na zadnji čin tih priprema, na trenutak kad je Moéma lagano izvlačila cilindar: tanki mlaz crne krvi šiknuo je u špricu, kao da sam život istječe iz njezina tijela i razlijeva se u smrtonosnim spiralama. Prvi put, dva mjeseca prije, gotovo se onesvijestila.

– Hajde, ispruži ruku – reče joj Moéma kad je počela ubrizgavati tekućinu.

Kad je ispraznila pola šprice, izvuče iglu i pritisnuvši venu komadićem vate savije Thaïsinu ruku.

– Oh, Bože! Koje sranje, ma koje sranje, Isuse Bože! – ponovi djevojka i svom se težinom svali na leđa.

– Thaïs, jesi li dobro? Odgovori mi! Thaïs?!

– O.K., dobro sam... Nemaš brige... Dođi brzo k meni – procijedi s mukom djevojka.

– 29 –

Nakon što su je djevojčine riječi umirile, Moéma stegne pojas oko svoje lijeve ruke i pridrži ga zubima. Ruka joj je nezaustavljivo drhtala. Stisnuvši čvrsto šaku, ubode se nekoliko puta ne uspijevajući među plavičastim žilama što su se jedva nazirale ispod kože pronaći venu. Na kraju snaga, u želji da to što prije privede kraju, ubode se u nabreklinu na zapešću.

I prije nego što je ubrizgala ostatak sadržaja šprice, u ustima oćuti jak okus etera i parfema: i dok se postupno zatvarala dijafragma svijeta, osjeti se odsječenom od živih, odbačenom u samu tamu svoje biti. Glavom joj je odjekivao neobičan metalni zvuk, kao neka neprekidna, prigušena jeka, slična onoj koju začuje ronilac kad bocom udari o zahrđalo željezo starog broda. I uz to cviljenje brodske olupine, strah. Užasan strah da će umrijeti, da više nema povratka.

No, u tom je paničnom strahu bilo i neke nehajnosti prema smrti, nekog gotovo lucidnog i očajničkog izazova.

Osjetivši da je dotaknula samu tajnu postojanja, pratila je kako polako nestaje sve što nije tijelo, njezino tijelo i njegova želja da se stopi s drugim pohotnim tijelom, sa svim tijelima na svijetu.

Moéma osjeti na grudima Thaïsinu ruku koja ju je vukla k sebi.

Ispruži se i posve se usredotoči na slatko uživanje u tom dodiru.

Thaïs je gricne za usnicu, milujući joj spolovilo i trljajući svoje o njezino bedro. Život je opet prštao u svoj svojoj ljepoti; i mirisao na Givenchy.

favela de pirambú | L’aleijadinho Zbog nesretne igre riječi između aleijado (hendikepiran) i alijado (olakšan), zvali su ga ”olakšani Nelson” ili češće samo ”olakšani”.

Bio je to dječak od petnaestak godina, možda nešto više, koji je imao dar da bude posvuda u isto vrijeme. Kamo god krenuli ulicama Fortaleze, uvijek ste ga mogli zapaziti kako među automobilima, nasred kolnika, prosi nekoliko kruzeira. Cio do ispod pojasa, čak zgodan dečko, poluduge kose, velikih crnih očiju i tek izniklih brčića, bio je ”olakšan” samo za donje udove: rođen s međusobno – 30 –

sraslim koljenima koja su završavala batrljcima, kretao se poput životinje, pomažući si rukama. Uvijek u istim prnjama, bezobličnom komadu tkanine sličnijem onom raspetoga na križ nego kratkim hlačama, i prugastoj majici koju bi zadignuo visoko na prsima kako su to nosili stanovnici Sjeveroistoka, Nordestea, posvuda se motao, vukući se pritom prilično brzo kroz uličnu prašinu. Kako je zbog svojeg hendikepa morao izvoditi kojekakve vratolomije, izdaleka je bio nalik na česalo, ili točnije, na kokosova raka samca.

Budući da su zbog gradske žege građani vozili otvorenih prozora, zauzeo bi mjesto na glavnim raskrižjima i čekao crveno svjetlo na semaforu da krene u napad na automobile. Dvije žuljave ruke iznenada bi se dočepale ruba prozora, zatim bi se pojavila glava zastrašujućeg pogleda, dok bi ona grozota od zakržljalih udova udarila o vjetrobran ili čak prijetila da uleti u vozilo. ”Smilujte se, tako vam Bog pomogao, smilujte se!”, preklinjao je aleijadinho nekim prijetećim glasom od kojeg vas je podilazila jeza. Njegova pojava, kao iskrsnula iz zemlje, uvijek je izazivala željeni učinak: vozači bi se istog trena hvatali za novčanik ili nervozno prekapali po neredu automobilskog pretinca ne bi li se što prije riješili te noćne more. A budući da su mu ruke bile zauzete, Nelson je zahtijevao da mu prljavu novčanicu, koju su teškom mukom pronašli, stave u usta. Potom bi se spustio na cestu i bacivši brz pogled na novac, gurnuo ga u džep hlača.

– Bog vas blagoslovio! – promrsio bi kroz zube, dok se vozilo spremalo krenuti; a onda bi se začulo jedno ”Idite k vragu!” koje je izražavalo sav njegov prezir.

Bio je strah i trepet vozača. Ali kad ste ga bolje poznavali i kad ste mu dali milostinju prije negoli ju je morao zatražiti i tako ga poštedjeli penjanja uz automobil, zahvalio bi vam osmijehom koji je vrijedio više od svakog blagoslova.

Za ružna vremena radije bi krao negoli se na gradskom odlagalištu smeća s urubu-kondorima borio za komad trulog voća ili kakvu kost na kojoj se još moglo štogod oglodati. Krao je obično samo da se prehrani i to mu je bila prava muka jer je strahovao od nesmiljene okrutnosti policajaca. Kad su ga posljednji put uhvatili, zbog krađe – 31 –

triju banana, te su ga svinje ponizile preko svake mjere nazivajući ga nakazom; prisilili su ga da se svuče do gola, tobože zato da ga pretraže, a zapravo su se samo htjeli okrutno narugati njegovim zakržljalim udovima, i neprestano mu ponavljali kako bi Brazil trebalo očistiti od takvih protuprirodnih grozota. Zatim su ga cijelu noć zadržali u ćeliji s cascavelom, jednom od najotrovnijih tamošnjih zmija, ne bi li izazvali ”nesretan slučaj”... Zmija ga je, pravim čudom, ostavila na miru, ali Nelson je satima plakao od tjeskobe i povraćao sve dok se nije onesvijestio. Još ga i sad noću opsjeda taj cascavel.

Ujutro se srećom pojavio vozač kamiona Veliki Zé, platio kauciju i tako ga spasio od najgorega.

Nelson je osjećao bezgranično divljenje i zahvalnost prema tom uvijek veselom čudaku koji se s njim sprijateljio i koji ga je s vremena na vrijeme posjećivao u njegovoj faveli. Uvijek bi mu ispripovjedio neku novu priču, a ponekad bi aleijadinha ukrcao u svoj kamion i odvezao ga do mora. Veliki Zé, stric Zé, kako ga je zvao, ne samo što je bio velik i jak i što je u svom golemom šarenom kamionu putovao svijetom, nego je posjedovao i nešto što je Nelson smatrao pravim blagom: automobil Lampiãova nećaka! Bio je to bijeli Willis što mu ga je Zé jednoga dana pokazao ukazujući mu time osobitu čast. Iako više nije bio u voznom stanju, čuvao ga je brižno poput kakve relikvije; Nelson nikad nije osjetio veću sreću nego onoga dana kad mu je bilo dopušteno sjesti u ta kola. Slavni ratni plijen!

Virgulino Ferreira da Silva, alias Lampião, taj proslavljeni razbojnik koji se do 1938. godine sprdao s policijom, konfiscirao ga je Antôniju Gurgelu, bogatom posjedniku koji se odvažio poći u Sertão. Jašući sa svojom bandom napao ga je kao najobičniju diližansu, a ovaj je spasio život samo zahvaljujući tomu što je platio veliku otkupninu.

Nelson je znao sve o tom cangaçou i njegovim ljudima koje su nazivali cangaceirosima, jer su nosili puške na ramenima kao što volovi nose svoj jaram, cangalho. Oni su odbili nositi kangu potlačenih i izabrali da žive slobodni u Sertãou, a to što su na ramenima vukli teške vinčesterke bilo je barem za pravu stvar, za pravdu. Opčinjen Lampiãovom ličnošću, kao i svi klinci iz Nordestea, Nelson se potrudio pronaći što god je mogao o tom Robinu Hoodu s latifundija.

– 32 –

U njegovoj jazbini, u faveli Pirambú, bezbroj fotografija izrezanih iz novina Manchete ili Veja prekrivalo je zidove od lima i šperploče.

Na njima je bio Lampião u svim pozama i svim razdobljima svoje karijere, ali i pustolovka Maria Bonita, njegova družica, i njegovi glavni pomoćnici: Chico Pereira, Antônio Porcino, José Saturnino, Jararaca... mahom likovi čije je podvige Nelson znao napamet, sveti mučenici čiju je zaštitu često zazivao.

Budući da mu je Zé obećao da će ga navečer posjetiti, Nelson se vratio u favelu nešto ranije. U dućanu Terra e mar kupio je litru cachaçe i napunio petrolejem dvije male svjetiljke koje je sam izradio od starih limenki. Uz mnogo krivljenja čak je uspio donekle izravnati pijesak na podu i pokupiti opuške. Sad je čekao Zéa gledajući kako mu otac svijetli u polumraku. Oh, ne može se reći da ga je zanemarivao: čelična šipka bila je ulaštena poput srebrnog čajnika; nauljena i sjajna od svakodnevnog trljanja, odražavala je plamen dušice koja je na njoj stalno gorjela.

Poput mnogih Nordestinaca, njegov je otac nekoć radio u čeličani u Minas Geraísu. Svake večeri pričao mu je o paklu visokih peći, o opasnosti kojoj su bili izloženi radnici zbog pohlepe vlasnika tvornice pukovnika Joséa Moreire da Roche. A onda se jednog dana nije vratio kući. Nezgrapni debeljko u odijelu i dva predradnika posjetili su ga te večeri u nezdravoj potleušici kakve je gazda, velikodušno, stavljao na raspolaganje svojim zaposlenicima. Govorili su o nesreći, opisujući kako mu je otac, njegov vlastiti otac, upao u bazen s rastopljenim metalom. I da od njega nije ostalo ništa osim tog simboličnog komada tračnice koji su mu se smatrali dužnima donijeti. U njemu je, rekoše mu, zacijelo nekoliko atoma njegova oca; težio je šezdeset pet kilograma, točno koliko i pokojnik: bilo ga je, dakle, moguće pokopati sa svećenikom. I kao da to nije bilo dovoljno, zamolili su ga da napusti kuću jer više ni s jednog naslova na nju nije imao pravo.

Nelsonu je tada bilo deset godina. Majka mu je umrla još pri porodu, njegova se obitelj već odavno ugasila, i on se preko noći našao na ulici. Unatoč svim nedaćama kroz koje je prošao, sačuvao je taj komad tračnice i pazio na nj kao na svoje najdragocjenije blago.

– 33 –

Taj je pukovnik bio obični pokvarenjak, kurvin sin kojega je izjedao sifilis.

– Ništa se ti ne brini, tatice – promrmljao je Nelson obraćajući se čeličnoj šipki, sredit ću ja njega, možeš u to bit’ siguran: prije ili kasnije tog će gada snaći osveta dostojna cangaçoa.

– 34 –

Jean-Marie Blas de Roblès rođen je 1954. u Alžiru, odrastao u francuskoj pokrajini Var, a studirao na Sorbonni. Predavao je filozofiju na sveučilištima u Brazilu, Kini i Italiji, a potom je radio za Francusku alijansu na Tajvanu. Njegovo prvo objavljeno djelo bila je zbirka kratkih priča La Mémoire de riz, koja je 1982. dobila nagradu Francuske akademije. Uslijedili su romani L’Impudeur des choses (1987.) i Le Rituel des dunes (1989.). Kritika je posebno priznanje odala njegovu trećem romanu Tamo gdje su tigrovi kod kuće, za koji je 2008. dobio Prix Médicis. Uz stvaralački rad na romanima, poeziji i esejima uređuje i knjige o arheologiji.

– 691 –

– 692 –

Tatjana Brodnjak rođena je u Puli, a živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 1978. Od 1987. do 2008. bila je zaposlena u Francuskom veleposlanstvu u Zagrebu. Prevodi s francuskog i na francuski jezik, a među autorima koje je prevodila ističu se Pierre Henri, Françoise Sagan, Jiří Pelikán, Eduard Čalić, Inès Cagnati i Albert Camus.

Ivo Klarić diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu romansku grupu jezika – francuski, talijanski i latinski. Radio je kao profesor, a zatim kao književni prevoditelj, novinar urednik, glavni urednik (tjednik “Školske novine”, revija “Naša knjiga”, časopis “Umjetnost i dijete”). S francuskog, talijanskog i španjolskog jezika preveo je više od 50, uglavnom beletrističkih djela. Među ostalim, s francuskog je prevodio A. Gidea, A. Camusa, S. de Beauvoir, F. Sagan, A. Dumasa, M. de Sadea, J. Geneta.

Za prijevod Genetova romana Gospa od cvijeća (Notre-Dame des fleurs) dobio je nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca za najbolji prijevod proze 1989. godine. Svi njegovi prijevodi, pogotovo oni s francuskog, izvrsno su ocijenjeni od književne kritike.

Dobio je i nagradu “Ivan Filipović”, najvišu nagradu za novinarski rad na području obrazovanja, kao i nagradu “J. J. Strossmayer” za rad u izdavaštvu.

– 693 –

– 694 –

sadr žaj

prolog alcântara | Trg Stupa srama 9 i. p o gl av lj e Koje govori o rođenju & o nježnim godinama Atanazija Kirchera, junaka ove priče.

17 na putu za corumbu | “Vlak smrti” 24 fortaleza | Avenida Tibúrcio Cavalcante 27 favela de pirambú | L’aleijadinho 30 i i. p o gl av lj e O tom strašnom ratu koji je trajao trideset godina & koji je uzdrmao mnoga kraljevstva. I o tome kako je Atanazije dokazao rijetku srčanost u nemilu događaju koji je mogao loše završiti... alcântara | Inteligentna stražnjica, “veoma” inteligentna stražnjica! são luís | Nabrekle usne, mekani plod manga...

35 41 55

i i i. p o gl av lj e Kojim se sretnim slučajem Kircher našao u Provansi; koga je sve ondje sreo & kako je požnjeo svoje prve uspjehe. corumbá | Sitna riba, sasvim sitna ribica...

Eléazardove bilješke

59 64 76

i v. p o g l av l j e U kojem se pripovijeda o tome kako je Kircher upoznao Talijana koji je pune četiri godine prenosio truplo svoje supruge...

79

– 695 –

fortaleza | O indio não é bicho...

84 favela de pirambú | Život je mreža za ležanje koju ljulja sudbina... 96 v. p o g l av l j e Putovanje Italijom: o Vili Morgani, o Atlantidi & o ćudljivosti brda Etne. alcântara | Jedna ptica odlijeće, za sobom ostavlja krik... são luís, fazenda de boi | ...samo stalno sada.

100 107 121

v i. p o gl av lj e Nastavak putovanja po Italiji: tijekom kojeg Kircher proučava središnji oganj & nadmeće se s Arhimedom.

127 | corumba Dvostruki prodoran krik kajmana. 134 Eléazardove bilješke 145 v i i. p o gl av lj e U kojem Kircher pripitomljuje sabljarku & o smućenosti koja je potom uslijedila...

149 | canoa querbada San astronoma koji sniva o divljem i opustošenom planetu... 152 favela de pirambú | Razjapljena usta puna ugrušaka krvi.

165 v i i i. p o gl av lj e Nastavak & kraj ispovijesti Atanazija Kirchera. Kojoj slijedi opis vile Palagonije, njezinih tajni & njezinih neobičnih osobina. 168 alcântara | Euclides na tipkama podešava usporeno kretanje zvijezda... 178 fazenda do boi | Alcântara International Resort... 187 i x . p o gl av lj e Badnja noć & tajne tamne komore... na rijeci paragvaj | Svojevrstan crveni bljesak, među poput Nila zelenim kataraktima prašume...

Eléazardove bilješke

202 211

x . p o gl av lj e U kojem su od riječi do riječi prepričani razvratni razgovori kneževih uzvanika & kojekakve gadosti što Kaspara Schotta izvrgnuše opasnosti od prokletstva...

213

– 696 –

193

canoa quebrada | Kao štit od ludog pijanstva svijeta... općina pacatura | Zrakoplov kompanije Vasp.

220 232

x i. p o gl av lj e U kojem se zaključuje & završava, ad majorem Dei gloriam, priča iz vile Palagonije. são luís | Posvuda su, utopljene u podočnjake, sjale male, glupe oči.

237 243

x i i. p o gl av lj e U kojem se govori o Kircherovu muzeju & o magnetskom proročištu. 257 na rijeci paraguay | Načas joj se učini da šuma vrišti umjesto nje...

264 Eléazardove bilješke 272 x i i i. p o gl av lj e Iz kojeg se vidi kako je Kircher nadmašio Leonarda da Vincija & uključio mačji rod u koncert nad koncertima... canoa quebrada | Služeći se vatrom ili kremenom kao jedinom oštricom... serra da aratanha | Ljudska mast za zaštitu svemirskih brodova od kozmičkog zračenja!

295

x i v. p o g l av l j e Fontana četiriju rijeka: kako je Kircher natjerao svoje klevetnike da mu odaju priznanje. U kojem se govori & o simbolici svjetla & sjene. fazenda de boi | Automobil zavodnika...

298 303

276 283

x v. p o g l av l j e Koje se nastavlja na prethodno & u kojem Kircher priređuje Kasparu Schottu nevjerojatno pedagoško iznenađenje... na rijeci paraguay | Nagli zaroni, prigušeno zapljuskivanje vode, lijeno ključanje mulja...

Eléazardove bilješke

325 333

x v i. p o gl av lj e U kojem započinje priča o Ivanu Benediktu Sinibaldusu & o neobičnom alkemičaru Salomonu Blauensteinu.

336

– 697 –

318

canoa quebrada | A rat je za njega bio poput svečanosti.... fortaleza | Nisam zmija, ali sve ću vas otrovati.... x v i i. p o gl av lj e Kako Kircher otkriva Blauensteinove podvale. alcântara | U spomen na Jima Bowieja i Davyja Crocketta... são luís | Naprosto, pitanje uobičajenog bankarskog poslovanja...

344 351

356 364 373

x v i i i. p o gl av lj e O tome kako je svečano otvorena fontana Pamphili & o ugodnom razgovoru koji je tim povodom Atanazije vodio s Berninijem. mato grosso | Što se zalijeće noću u mrežu za komarce...

Eléazardove bilješke

376 383 391

x i x . p o gl av lj e U kojem doznajemo za neočekivano obraćenje kraljice Kristine. canoa quebrada | Piće nije ozbiljan grijeh... fortaleza, favela de pirambú | Angicos, 1938...

395 401 410

x x . p o gl av lj e Kako je Kircher morao ispripovjediti kraljici Kristini sablažnjivu priču koju je želio zadržati za sebe... alcântara | Nešto strašno i mračno... alcântara | Kod Nicanora Carneira. são luís, fazenda do boi | To će sutra biti u novinama, pukovniče...

413 420 432 434

x x i. p o gl av lj e Atanazijeva mistična noć: kako je otac Kircher ne napuštajući svoju sobu putovao nebom. Kužni crvići & povijest grofa Karnicea.

436 mato grosso | Slobodno izabrati drugi put...

446 Eléazardove bilješke 455 x x i i. p o gl av lj e U kojem se govori o ljesovima s cijevi.

458 | fortaleza To je bio Lourdes, ili Bénarès...

461 favela de pirambú | Vidjeli bi ga kako prolazi noću među zvijezdama... 470

– 698 –

x x i i i. p o gl av lj e U kojem se govori o univerzalnom jeziku & jednoj tajnoj neodgonetljivoj poruci.

473 | são luís Peć na ugljen “Ideal” s cijevi.

477 alcântara | Hoću da pravda bude zadovoljena, gospodine von Wogau! 487 x x i v. p o g l av l j e Kako Kircher neočekivano uspije odgonetnuti sibilsko pismo Francuza. U kojem se upoznajemo s Johannom Grueberom & Henryjem Rothom nakon njihova povratka iz Kine & kako se oni prepiru o stanju u tom kraljevstvu. mato grosso | U mrtvim ustima.

Eléazardove bilješke

489 497 505

x x v. p o g l av l j e O jednoj javanskoj piramidi, o travi Quei & onome što je tomu uslijedilo... 508 fortaleza | Još je bilo nade za tu zemlju…

514 favela pirambú | Princeza Kraljevstva-u-koje-nitko-ne-ide.

524 x x v i. p o gl av lj e Nastavlja se priča Johanna Gruebera o kineskoj medicini.

527 alcântara | O stvarima koje plutaju po moru...

532 são luís | Naći će se u Manausu dok okom trepneš… 543 x x v i i. p o gl av lj e Kako bje odlučeno da se podigne novi obelisk & o raspravi koja se zatim povela o izboru prikladne životinje. mato grosso | Kao strijele sa zadjenutim snovima…

Eléazardove bilješke

548 551 561

x x v i i i. p o gl av lj e U kojem Kircher tumači simboliku slona, dobiva uznemirujuće vijesti iz Kine & krivnjom španjolskog kralja strepi za svoje zbirke… favela pirambú | Samo zakon spašava! favela pirambú | Vidio sam je i nisam je vidio...

564 569 579

– 699 –

x x i x . p o gl av lj e Kako Kircher pomaže mladom Don Luisu Camachu da izrazi neke bitne istine koje ovaj poznaje, premda toga nije svjestan.

585 | alcântara Hodao je naprijed-natrag i, kad god bi posrnuo, počeo bi se cerekati...

592 são luís | Nešto jednostavno, razborito...

600 x x x . p o gl av lj e Kako se iz groznice može roditi knjiga. U kojem se opisuje & stroj za razmišljanje dostojan svakog hvalospjeva. mato grosso | Anđeli su padali...

Eléazardove bilješke

603 609 619

x x x i. p o gl av lj e O susretu Atanazija s crncem Chusom & o neobičnim zaključcima koje je iz toga izveo. fortaleza | Kao u starom izblijedjelom filmu... favela pirambú | Hladnoća metala, težina izbočene sprave…

623 632 644

x x x i i. p o gl av lj e Što se dogodilo s crncem Chusom...

Eléazardove bilješke prema fortalezi | Lifejacket is under your seat.

649 658 662

tužni epilog Kao što, avaj, sam naslov kaže... mato grosso | Jedna vrsta je smrtonosna, druga opasna, a treća posve neškodljiva…

Eléazardove bilješke alcântara | Jeste li sigurni da želite jesti dagnje? fortaleza, plaža budućnost | Bri-gi-te Bardot, Bar-dooo!

O autoru O prevoditeljima

667 679 684 687 688 691 693

– 700 –

– 701 –

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Dubravko Grbešić Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., prosinac (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-536-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 702 –

– 703 –

Blas de Roblès istodobno kroči putevima Umberta Eca, Indiane Jonesa i Jorgea Amada... ono što počinje kao lažna metabiografija postaje pikarska avantura s erotskim eskapadama, varkama i neočekivanim obratima sreće.

Publishers Weekly Ovo je pravi enciklopedijski, ali i mistični roman, pun avantura, oduševljenja i fascinacije... Zadivljujuća galaksija kroz koju putovanje postaje sve vrtoglavije kako se bliži kraj romana.

Le Figaro littéraire

Tamo gdje su tigrovi kod kuće djelo je prštave erudicije, iznimno ambiciozan i zabavan palimpsest.

Marianne U nesputanom pripovijedanju Blasa de Roblèsa miješaju se avantura, magični realizam, društveni komentari, politička satira, uzvišene ideje, popularna kultura te standardna injekcija sadizma i seksa. Ovaj mudri i bogati filozofski roman koji se dugo stvarao pokazuje nam da ne živimo u zaštićenom Edenu, nego na zemlji, gdje kraljuje moć, a tigrovi su više kod kuće nego mi.

Times Literary Supplement

199,00 kn

– 704 – www.fraktura.hr