Tinejdžerke i drugi monstrumi

o ovoj knjizi

1

Lana Pukanić

Tinejdžerke i drugi monstrumi Tinejdžerke i drugi monstrumi

2

lana pukanić, tinejdŞerke i drugi monstrumi

o ovoj knjizi

3

Lana Pukanić

TinejdĹžerke i drugi monstrumi

Fraktura

4

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

© Lana Pukanić i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-204-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1054549

marie, marie i ja

H r va t s k a s u k u b a

35

36

lana pukanić, tinejdŞerke i drugi monstrumi

pobjednice

37

Pobjednice

Ima jedan mjesec koji me proganja, a nije puni Mjesec. Vjerojatno ste zaboravili tih nekoliko tjedana usred 2011., jer se nisu posebno razlikovali od drugih tjedana, s pripadajućim tragedijama i skandalima. Možda bih i ja, da se nije radilo o presudnim danima pro­mjene mog životnog stanja iz tekućeg (studentica) u plinovito (nezaposlena osoba). Uz zurenje u diplomski postojalo je samo zurenje u TV, a tamo se događao život i smrt i skoro sve što o njima znamo na ovim prostorima. Nije onda čudno što sam se za pobjedničkog govora Kolinde Grabar-Kitarović, tri i pol godine ka­snije, sjetila upravo Marijane Čvrljak. *** Marijana sama sjedi na otpadu i čeka da je Veliki Brat pozove u vanjski svijet, odjevena u malu zelenu haljinu koja je jako daleki rođak one s Jennifer Lopez. Sluša fućkanje i hukanje publike pred studijem u Beogradu, oči su joj crvene, lice u nervoznom grču.

Ranije te večeri, njen ljubavnik, muškarac s kojim je nekoliko dana nakon ulaska u kuću započela vatrenu aferu, javno je se odrekao. “Ja ne želim van”, odmahujući glavom govori nikome i svima.

38

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

Za to vrijeme, u svijetu odmah pored Big Brother kuće, Antonija Blaće nezadovoljnoj publici viče: “Nemojte baš sad bit’ Balkanci!

Ljudi! Imamo POBJEDNICU! Prvi put je u Big Brotheru pobijedila ŽENA!” Publika neumorno urla: “Buuuuuu!” *** Prvi regionalni Big Brother počeo se emitirati 15. ožujka 2011. pod geslom “Ljubi bližnjega svoga”. U kuću Velikog Brata na Košutnjaku ušlo je 16 stanara iz pet zemalja (Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore), a kasnije ih se pridružilo još nekoliko.

Marijana Čvrljak (27, Šibenik), kućanica, među kamere je ušetala kao udana žena i majka dvogodišnje djevojčice. Tjedan dana bilo je dovoljno da se izgledi za opstanak tog braka i njena želja da u njemu ostane potpuno rasplinu zbog studenta pjevanja Nikole Nemeševića Nemeša (22, Požarevac). U kući je bilo, i do samog finala izdržalo, još nekoliko pamtljivih ličnosti, poput Soraje (24, Beograd), Duška (55, Galibabinac), Horvata (33, London/Split) i Brandona (24, Čenta), no svi su oni ipak ostali sporedni u epskoj hoće-neće, ljubav-ili-gluma romansi Nemeša i Marijane.

Dok su se svi zajedno mjesecima vrtjeli po kući kao miševi po kavezu, u monotoniji forsirane teatralnosti njihovih strogo kontroliranih života, u fokusu bi se uvijek ponovno našli Marijana, u haljinici i uggsicama, i Nemeš, bez majice, kako prigušenih tonova raspravljaju o nečemu ili si obećavaju ljubav. Marijana se brinula oko viđanja kćeri, od početka pomirena s izvjesnim

pobjednice

39

razvodom po izlasku, a Nemeš ju je uvjeravao da će stajati uz nju.

Svađe su bile dramatične, “prekidi” nerijetki.

Kao romantična voajerka, uživala sam u njihovoj priči iako ih nisam posebno voljela. Nemeš je bio samodopadan, preglasan i agresivan kad stvari nisu bile po njegovom. Marijanu nisam razumjela, pa sam na forumima čitala polarizirajuća mišljenja koja su me samo još više zbunjivala. Tamo sam otkrila i da je Vodenjak s mjesecom u Ovnu, kao i ja, te da je taj aspekt zaslužan za njenu fatalnost, u što nisam sigurna.

Bilo je lako čitati je kao suvremenu Emmu Bovary, ženu iz malog mjesta čiji je život dosadan, muž dalek, a glad za strašću i uz­ buđenjima velika. Dvojila sam je li Marijana strašno hrabra ili jednostavno luda jer je toliko riskirala za jednog narcisoidnog opernog pjevača. Dok su se drugi borili za malo slave i novca a onda otišli kući, ona je detonirala vlastiti život i imali smo osje­ ćaj da bi s Košutnjaka mogla izaći na zgarište, bez ičega. Sviđalo mi se što nije postala stereotip zaljubljene žene koja vene zbog ljubavnika iako je sve učinila radi ljubavi. Bila je čvrsta i srezala svaki Nemešov pokušaj dominiranja i kontroliranja njenog ponašanja, a to je bio dodatan razlog da neki sumnjaju u njenu iskre­ nost. Teorije da je odglumila cijelu romansu kako bi osvojila na­gradu zvučale su mi nebulozno – žene, a pogotovo majke koje javno varaju svoje muževe baš nikada nisu pobjednice.

Marijana se vrlo rijetko spominjala kao favorit, a njen je dečko ispao u iznenađujućem izbacivanju prije superfinala. A onda je došao 26. 6., dan napuštanja kuće i proglašenja pobjednika. Nakon nekoliko sati uzbudljivog showa (nisam ironična) u natjecanju

40

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

su ostali još samo Marijana i Duško. Kad je voditeljica Marijana Mićić objavljujući pobjednika pročitala njeno ime, Marijana je ostala u potpunoj nevjerici, i rekla samo: “Je l’ to istina?”

Ni ja nisam očekivala da će osvojiti najviše glasova publike. Vjerojatno sam podcijenila druge gledatelj⁞e ne očekujući da će nagraditi iskrenost njenog (autodestruktivnog?) ponašanja, u čemu su pomogle i tisuće ružnih komentara na netu. No svakako sam precijenila publiku u Beogradu.

Trenuci kad uplašena Marijana hoda prema pozornici, susreće svog oca s kojim se onda grli i plače te takvi zagrljeni izlaze u val glasnog, ljutog negodovanja još uvijek u meni izazovu emocionalnu reakciju. Isto je s nastavkom u kojem joj jedva plješću, a polovica stanar⁞a – okupljena oko Nemeša – ne priđe joj ni čestitati. Nakon toga, kao da nije bilo dovoljno, još mora slušati Nemešovu pjesmu “Znam taj smešak”.

Način na koji je Marijanina pobjeda ponašanjem publike i dijela bivših ukućan⁞a obezvrijeđena i metaforički ispljuvana ne mogu promatrati nikako osim kao reakciju patrijarhalne sredine na uspjeh žene koja to, po njenim pravilima, ne zaslužuje. Marijana je upravo kršenjem pravila prikladnog ženskog ponašanja postala prva žena u regiji koja je pobijedila u Big Brotheru – da nije uvukla gledatelj⁞e u svoju ljubavnu aferu, pobjednik bi jamačno opet bio muškarac. Istovremeno je tim postupcima na sebe navukla ogroman hejt, uobličen primarno u komentare da je nemoralna, kurva i užasna majka koja je osramotila vlastitu obitelj. Hrvatski su mediji za ranijih Big Brothera teoretizirali kako je razlog muškim pobjedama prvenstveno ženska (i mlađa) publika showa. Ipak,

pobjednice

41

pobjedu nije odnio markantni Nemeš, već njegova partnerica u zločinu. Dio komentator⁞a odmah je zavapio kako je show namješten jer Marijanu baš svi mrze; dogovorila se s produkcijom da će zavesti stanara, a oni su joj zauzvrat dali novac. Osim što je neuvjerljiva, tu je teoriju demantirao i epilog showa: pomirba Marijane i Nemeša i sljedeće tri i pol godine njihove veze.

Ja vjerujem da je pobijedila legitimno jer me ta pomisao, pomisao da su za Marijanu zaista glasale velikom većinom žene, i to mlađe, dubinski usrećuje. Ne mislim da je ono što je učinila bilo super, niti da je to dobar način završavanja brakova i počinjanja veza.

Jednostavno, zaljubila se u krivo vrijeme i na krivom mjestu i prepustila do kraja, spremna suočiti se s posljedicama čim je zgriješila. Pred očima svijeta koji neumorno glorificira loše muško ponašanje (Nemeš je na samom početku spomenuo da živi kao Hank Moody!), Marijana se usudila biti loša djevojka – djevojka koja radi ono što želi, jer to želi, bez obzira na druge. Njena je pobjeda razbjesnila patrijarhalne moraliste koji razumiju da se muškarci jednostavno ne mogu suzdržati, a žene su pokvarene kurve; da muškarci moraju živjeti svoje živote, a žene svoje posvetiti djeci. Nisu joj mogli zapljeskati jer je trijumf posrnule, amoralne žene nešto najgore što mogu zamisliti: nagrizanje samih temelja normalnog društva. Kad je Marijana pobijedila, nad Košutnjakom je zasjalo jedno neonsko JEBITE SE, a ja sam malo plakala. *** Kolinda stoji na pozornici okružena razdraganim koleg⁞ama, u moru hrvatskih zastavica, i nasmiješena čeka da šef njene

42

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

stranke prestane pričati. Upravo je pobijedila na predsjedničkim izborima, no Tomislav Karamarko prvi se latio mikrofona i obznanio da “Imamo predsjednicuuUu!”, a onda nastavio govoriti još nekoliko minuta.

“Hrvatski narod donio je pravi izbor da smo za predsjednicu dobili doista jednu hrabru ženu koja se borila, gledali smo ovih mjeseci što su sve radili, i njoj i stranci, i pobijedila je. Hvala svima na toj pobjedi, i tebi, Kolinda draga, najviše, i Jakovu koji je to morao trpiti!” govori Karamarko.

“JAKOVE! JAKOVE! JAKOVE!” skandiraju okupljeni. *** Obje su pobjednice pobijedile glasom naroda, u natjecanjima koja su dotad snažno favorizirala muškarce. Obje su se susrele sa seksističkim reakcijama. Gledajući oba pobjednička trenutka, imala sam osjećaj da im na rubovima treperi tama, poput one koja ti se uvuče u potiljak kad sama hodaš noću.

Dok je Marijana pobjeđivala, policija je tragala za Antonijom Bilić, čije će ime uskoro upisati u niz u kojem joj prethode Kristina Šušnjara i Anđela Bešlić, a slijedi Selena Macedo, među ostalima.

Smrti tih mladih žena povlačile su se po naslovnicama novina i otvarale različite teme, no prerijetko onu najvažniju – žilavu patrijarhalnost ovih prostora i njenu sadomazohističku dinamiku.

Snažno sam proživjela ružan tretman Marijane jer sam u njemu, u benignijem obliku, vidjela istu mizoginiju koja je te muškarce

pobjednice

43

ohrabrila na ubojstvo, istu lakoću negiranja ženskog prava na izbor i život. Bilo je zastrašujuće, ali Marijana je pobijedila.

Prvih nekoliko minuta svog trijumfa Kolinda je morala čekati da Karamarko završi s govorom kako bi dobila riječ, doslovno postavljena na drugo mjesto. Šef HDZ-a obratio joj se s “Kolinda draga”, s nježnošću politički rezerviranom samo za žene, a potom se “šaljivo” zahvalio njenom mužu koji je morao trpjeti ambicioznost svoje supruge, žrtvujući se onako kako se supruge političara konstantno žrtvuju, ali ne dobiju skandiranje. U tih smo nekoliko minuta mogli dobro vidjeti konzervativni, rodno normativni, duboko patrijarhalni okvir njene pobjede. Bilo je zastrašujuće i Kolinda je pobijedila.

Dok je Marijana trijumfirala kao preljubnica i majka koja je napustila svoje dijete na tri mjeseca, Kolinda je postala predsjednica na valu svoje čestitosti i uzoritosti, kao, riječima sisačkog biskupa Košića, “domoljubna i visokim idealima poštenja predana žena, majka i političarka”. Vjerojatno bi pobijedila u svakom slučaju, izabrana od naroda koji se želi vratiti HDZ-u u njedra, no njeno besprijekorno utjelovljivanje tradicionalnog ideala ženskosti bilo je neophodno. U Marijani smo mogle prepoznati vlastitu nesavršenu ljudskost, no Kolinda je osvojila moć o kakvoj možemo sanjati predstavljajući se kao naša nova, brižna majka (“Svi ste vi moji”). Obje su, na kraju, pobijedile zbog pokazane ljubavi.

Samo, hoće li nas Kolinda moći voljeti kao što je Marijana voljela Nemeša?

44

lana pukanić, tinejdŞerke i drugi monstrumi

glazba i ironični seksizam

45

Glazba i ironični seksizam

“Mislim da mnogo ljudi oklijeva prozvati seksizam u glazbi jer im ga je lakše ignorirati i to me stvarno deprimira. Ljudi ne misle da je toliko važno govoriti o tome jer se žene u glaz­­bi ne shvaća ozbiljno. A čak i kad prozovem ljude zbog seksističkih sranja koje naprave ili kažu, uplašim se jer se žene uči da ne uzrujavaju muškarce, i netko će vam sigurno reći da radite dramu od nečega što ni ne postoji. Ljudi će uvijek omalovažavati vaše osjećaje i iskustva i protiv toga se vrlo teško stalno boriti. Ali to je uvijek bio problem s glaz­­bom, i nisam sigurna je li sad posebno gore ili bolje nego što je bilo prije. Mislim da ljudi samo pronalaze nove načine da budu seksisti, čini se da je to jedina stvar koja se mijenja.”

Ovo je citat iz intervjua koji je za Drowned in Sound prošli mjesec dala Alanna McArdle, pjevačica grupe Joanna Gruesome. O seksizmu u glazbi proteklih su tjedana govorile i Neko Case, Jen Calleja iz grupe Feature te razne glazbenice u tekstu Allison Crutchfield za časopis Impose.

46

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

Nikad se nisam bavila glazbom, niti planiram jer nisam sadistkinja, ali od pubertetskih godina do danas provela sam vjerojatno tjedne stojeći u publici pred različitim glazbenicama i glazbenicima. Koliko god volim ići na koncerte, koliko god radosti u njima pronalazim i koliko god prostore u kojima ih slušam i gledam doživljavam kao svoje, savršeno razumijem o čemu McArdle i osta­­le govore. Razumijem jer sam više puta stajala pred pozornicom i slušala šaljiva muška dobacivanja izvođačicama (“Skini se!”), kao i rasprave o tome koju bi od njih radije barili nakon koncerta. Razumijem jer se glazbenice prije zagrebačkih koncerata prečesto najavljuje kao da pripadaju nekom vrlo specifičnom, vrlo egzotičnom žanru. Razumijem, na kraju, jer izvještaji s tih koncerata nerijetko počinju ovako: “Da ne okolišamo bespotrebno i previše, muškarac naprosto voli vidjeti zgodnu ženu, što je pravilo koje ne ovisi ni o kakvim promjenama konteksta osim onih seksualne preferencije. Muzika nije nikakva iznimka, dapače, iako jest barem malčice ironično kako se i u tome sigurnom okrilju, u koje smo kao njonjavi tinejdžeri i pobjegli da bismo se pjesmama koje nas razumiju tješili od problema izazvanih curama i njihovim postojanjem, volimo razveseliti zanosnim ženama. Ženski bend nekako uvijek prati i pitanje koliko su njegove članice lake na oku – naravno, nismo baš toliko površni da bismo muziku koja nam se sviđa otpisali zato što je stvaraju djevojke koje nam se ne sviđaju, ali uvijek je ljepše paketu dodati i plusove članstva koje bismo gledali i da ih ne želimo slušati. Dum Dum Girls, koje su preksinoć u Purgeraju odsvirale vrlo sladak koncert, neporecivo spadaju u ovu drugu skupinu zgodnih

glazba i ironični seksizam

47

cura koje sviraju zgodnu muziku, odnedavno još pojačane i novom basisticom Malijom James, koja se u svoje slobodno vrijeme, kako kaže internet, bavi manekenstvom.

Vidiš ti šta je Amerika, ja uopće ne mogu ni zamisliti hrvat­ sku manekenku koja bi makar samo i znala za neke opskurne grupe tipa The Ramones ili The Supremes, a kamoli zasvirala u nezavisnom rock’n’roll bendu. Dobro, mogu.

Ovo prvo.”

Goran Pavlov, relativno mladi doajen hrvatskog glazbenog no­ vinarstva i autor ovog izvještaja, nije u ovim rečenicama vidio pro­blem. To je zato što se nikad nije morao brinuti o tome hoće li čitatelji imati problema s perspektivom koju predstavlja u tekstu – podrazumijeva se da će je razumjeti jer se podrazumijeva da su muškarci. Ako nisu muškarci, onda su bar žene koje razumiju da je sve to samo kompliment i malo dobre stare boys will be boys zabave. U tekstovima o glazbenicama ipak je ključno ustanoviti kolike su šanse da se recenzent u njih zaljubi.

Takvi se tekstovi ne obraćaju meni, ali uvijek me podsjećaju koje je moje mjesto i koliko se u malom svemiru ovdašnje glazbene scene neki osjećaju ugodnije, više doma od drugih.

Slično se osjećam i kad pijani tip iz publike glazbenici Naadyn viče što sve treba raditi s njegovim penisom iako je vidno uznemirena i uplašena, a kasnije se to prepričava kao šaljiva anegdota.

Slično se osjećam kad dođem doma nakon koncerta Molly Nilsson, na kojem sam u prvom redu s mnogo drugih djevojaka umi­rala od sreće, i na internetu pročitam ovakve komentare:

48

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

manmachine pojeo molly Like • Comment • Share • 3 hours ago 5 people like this.

bahatost pojela molly, neko joj je trebao dat’ šamar.

2 hours ago • Like • 1 kurvetina 2 hours ago • Like

Ovo su tek dva svježija primjera iz zagrebačkih klubova, igrom slučaja s koncerata Žive muzike, naših rodno najosvještenijih organizatora. Ovaj s Facebooka, gdje je u nastavku rasprave komentatore kritizirao upravo ManMachine, drugi izvođač te večeri, da bi ga se onda ismijavalo jer ne razumije humor, savršeno ilustrira suvremeni ironični seksizam.

Za razliku od običnih seksista koji imaju neskriveno rudimentarne poglede na rodove i njihove uloge, ironični seksisti njeguju imidž intelektualizma s primjesama sirovosti. Ta se sirovost ma­nifestira u obliku seksističkih “šala” ili govora (žene = kurve, pičke, drolje, itd.) koji govornicima daje štih coola i buntovništva.

Jer je svijet pretolerantno, presretno i previše politički korektno mjesto pa ga treba prodrmati ironičnim omalovažavanjem žena.

Postoji jedna stvar o humoru koju mrzitelji političke korektnosti često zaboravljaju: humor ne nastaje u vakuumu. Humor nije nešto sveto i nedodirljivo. Humor je konstrukt koji izrasta iz kulture i uz kulturu i neprestano evoluira. Kao i sve drugo, humor je izraz moći, ili nemoći. Subverzivni i zaista efektni humor uvijek je onaj koji se iz pozicije nemoći ruga moćnome, nikada obrnuto.

glazba i ironični seksizam

49

Ironični seksizam ili seksistička ironija dvaput pokazuje svoje sljepilo na vlastitu moć, odnosno vlastitu neduhovitost. Prvi put kad se seksistička ili mizogina šala priča – jer ne prepoznaje da je patrijarhat tu ironiju odavno kooptirao, da je pokvarena i da u njoj nema nikakvog subverzivnog naboja, pa tako ni humora. Drugi put kad se one koje se ne smiju uvjerava da ne razumiju šalu, odnosno da ne razumiju da je šala šala, i upravo one, a ne oni koji se loše šale, postaju problem i ubojice zabave. Jer se podrazumijeva da kao žena moram naučiti čitati sve u tuđem šaljivom/seksističkom kodu. Štoviše, podrazumijeva se da to već znam, i odbijam samo zato što želim raditi probleme.

Istina je da znam, a odbijam zato što sam umorna od toga da empatično, nenaporno, nezlonamjerno i u njihovom kodu čitam postupke ljudi kojima nikad ne pada na pamet gledati svijet iz moje perspektive. Zlo mi je od toga da me kultura i društvo sustavno uvjeravaju da moja perspektiva zaista jest sporedna. I vrlo mi se nemetaforički povraća od smiješenja i imanja razumijevanja za neduhovite, nemaštovite ljude.

Odbijam opravdavati takva muška ponašanja alkoholom i humorom, ali vjerujem da svi oni imaju prijateljice (i prijatelje) koje se smiju iz pristojnosti, koje ih ne prozivaju iz pristojnosti i koje ne žele gnjaviti svoje inače tako drage frendove. I potpuno ih razumijem. Mnogo je lakše kritizirati strance nego prijatelje. Feministički smisao za humor nije praktičan. Ako želimo biti voljene, moramo biti kul; moramo kužiti šalu. Ako želimo uspjeti, moramo se smijati zajedno s dečkima.

50

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

Osobno sam završila s tim. Objesila sam osmijeh o klin. Više mi se ne da smijati, ni smiješiti, ni šutjeti. Jer nije smiješno. 2014. je, više nikako ne može biti smiješno – riječ je o najstarijoj i najdosadnijoj šali na svijetu.

o ovoj knjizi

377

O autorici

Lana Pukanić (1986.) živi u Zagrebu i radi u Institutu za političku ekologiju. Po struci je anglistkinja i književna komparatistkinja.

Bila je jedna od urednica portala Muf (2014.–2018.), a od 2018. uređuje portal Krilo.

378

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Marija Ott Franolić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Hana Vrca Godina izdanja 2020., veljača Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-204-7 Biblioteka Platforma, knjiga 84 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

o ovoj knjizi

379

380

lana pukanić, tinejdžerke i drugi monstrumi

Slika feministkinje u javnosti i dalje je slika glasne, ljutite, naporne žene koja neprestano prigovara jer je ogorčena i nevoljena. Umjesto da pokuša dokazati da su feministkinje smirene i sretne, književna i kulturna teoretičarka Lana Pukanić prigrlila je sliku nerazumne, militantne feministkinje, kao i imidž ljute vještice i nevoljene nesretnice.

U zbirci eseja Tinejdžerke i drugi monstrumi Pukanić pokazuje kako su ljutnja, strast i naporna svakodnevna borba sastavni dio femi­ nizma. Feminističku borbenost pronalazi na rubnim i potisnutim prostorima: među tinejdžerkama, “ludim butrama” u književnosti i kulturi, u slučaju Marijane Čvrljak i Nives Celzijus, među djevojkama i ženama koje previše traže i daju, previše vole i mrze, koje su jed­ nostavno “previše”. U ovoj inventivnoj knjizi izmjenjuju se analitički eseji o seksizmu u hrvatskom društvu, seksualnom radu te transfobiji s duhovitim i nadrealnim tekstovima u raznim žanrovima poput kviza, kolaža, putopisa te parodijske poezije i eksperimentalne kratke priče.

Povezujući osobno i političko, publicistiku i književnost, ozbiljno i zabavno, knjiga Tinejdžerke i drugi monstrumi Lane Pukanić pred­ stavlja nov i jedinstven glas na domaćoj feminističkoj i književnoj sceni. Autorica sadržajem i formom svojih eseja otkriva politički potencijal u naizgled frivolnim, minornim, pa i čudovišnim feno­ menima s kojima se naše društvo ne zna nositi. Time nam pokazuje da feminizam postoji u mnogo raznolikih oblika i da ga nikada ne može biti previše.

149,00 kn ISBN 978-953358204-7

9 789533 582047

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma