To smo bili mi

To smo bili mi

To smo bili mi Golnaz Hashemzadeh Bonde -1-

-2-

Golnaz Hashemzadeh Bonde

To smo bili mi Prevela sa ĹĄvedskog Sonja Bennet

Fraktura -3-

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika Det var vi © Golnaz Hashemzadeh Bonde, 2017 Objavljeno prema sporazumu s Ahlander Agency. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Sonja Bennet i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-211-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1057022

-4-

Vjerujem da je smrt uvijek bila sa mnom. Zvuči banalno, možda jednako tako govore i drugi koji moraju umrijeti. Ipak, rado bih vjerovala da sam u tom pogledu posebna, kao što sam i u svemu ostalom. Zaista tako mislim. To sam rekla i kad je umro Masood.

Kao da smo živjeli na kredit. Čudo je da smo uopće toliko poživjeli. Mogli smo umrijeti u revoluciji. U potresu. U ratu. No dobila sam dodatnih trideset godina. Više od polovine svog života. Nije to malo. Budimo zahvalni. Toliko godina ima moja kći. Moglo bi se reći da sam je ja oblikovala. Iako joj nisam bila potrebna baš ovoliko dugo. Takve potrebe nema.

Kao roditelj smatraš da si potreban, ali to nije točno. Svak se snalazi sam. Tko kaže da je ukupno opterećenje koje stvaram drugima manje od ukupnog olakšanja koje im pružam. Ne mislim da je tako. Nisam ja ta koja olakšava, prije opterećujem.

A trebala bih to moći. Kao majka. To mi je posao. Olakšavati drugima. Nikad to nisam učinila nikome.

-5-

“Preostalo vam je još najviše godinu dana života”, rekla je prokleta vještica.

Rekla je to kao da me obavještava o nezgodi koja se dogodila.

Kao kad bi mi tete u vrtiću rekle da se Aram udarila. Nezgoda.

S mrvicom krivnje. Nije me gledala dok je to izgovarala. Zurila je u svoj kompjutor. Kao da je on saznao istinu. Kao da se to njemu događa. A onda su joj suze počele teći niz obraze i ostala je gledati sebi u krilo. Sad je nju pogodilo. Trebalo ju je tješiti.

Zaveži! došlo mi je da viknem. Tko si ti da mi kažeš da ću umrijeti. Tko si ti da plačeš kao da moj život ima veze s tobom.

Ali nisam zavikala. Ne ovog puta. Iznenadila sam samu sebe. “Želim razgovarati s vašim nadređenim”, rekla sam umjesto toga.

Ostala je zapanjena. Sigurno je pomislila da je to kriva reakcija. I ja bih morala plakati.

“Razumijem da je teško... Teško je to čuti. Ali nema razlike s kim razgovarate”, rekla je. Magnetska rezonanca, nalazi. Sve je jasno. Imate rak. Koji je... Jako je uznapredovao.”

Ušuti i gleda me. Očekuje neki izraz na mojem licu koji će joj potvrditi da shvaćam. Ali ne nalazi ga, pa nastavlja. “U četvrtoj je fazi. Rak. To znači da nećete još dugo.”

“Zaveži!” sad sam joj rekla. “Medicinska sam sestra, radila sam u zdravstvu dvadeset pet godina. Znam da mi ovo ne smiješ reći na ovaj način. Nemaš pojma koliko ću dugo živjeti. Nisi ti Bog!” -6-

Ustuknula je. Vidjela sam da je uzbuđena. Imala je tridesetak godina. Kosu skupljenu u dva djetinjasta mišja repića. Sliku bebe na pisaćem stolu. Zatresla sam glavom. Nije imala pojma o tome što zna, a što ne zna.

Sjedile smo u tišini dok je rukavom brisala suze pa je otišla.

Sjedila sam kao zamrznuta još trenutak, prije nego što sam dohvatila torbicu i izvadila mobitel. Trebala bih nekoga nazvati.

Trebala bih nazvati kćer. Reći: A-joj, pile moje malo. Sad će ti i ma­ ma umrijeti.

Kvragu. Umjesto toga počnem pisati poruku Zahri. Ali izbrišem je. Što reći. Bok, prijateljice, nakon sve ove borbe došao je kraj. Ne mogu to. Čujem da se približavaju dva glasa, liječnica i njezina šefica.

Staju pred vratima. Šapuću. Shvaćam da se ne sreću tako često sa smrću, u ovoj ambulanti. Dogovaraju se tko će ući i dalje razgovarati sa mnom. Razumijem da žele nastaviti s poslom. Primiti sljedećeg pacijenta. Bez usporavanja. Najmanje od svega žele ostati sa ženom koja će umrijeti i slušati je kako ih vrijeđa. Razmišljam. Da se pokupim i odem. Da ih poštedim. Da samu sebe poštedim. Uzimam kaput. Crven je. Pružim ruku da dohvatim torbicu. I ona je crvena. Pogledam čizme. Također su crvene.

Sve te stvari koje su mi važne. Koje su mi bile važne. Ruke mi se počinju tresti, zatim ramena. Torbica mi pada na pod. Po­ kušavam ispraviti tijelo koje se savija prema naprijed. U tom trenutku otvaraju se vrata. Ulaze. Ugledaju me. Vidim da bi najradije odmah pobjegle. Ne želim ih plašiti. Pokušavam se nasmiješiti. Ali sve se ruši na mene. Sve ono o čemu one nemaju blage veze. Ono što nitko u ovoj prokletoj zemlji ne shvaća, iako znaju toliko toga. Sve što ima veze s bolom, gubitkom i borbom.

Plačem. Ona također plače, ta prva liječnica. Jadnica. Misli da ima zašto plakati.

-7-

U svakom slučaju, ta mi se starija liječnica ispričava. Kaže da ne zna koliko ću dugo živjeti. Možda nekoliko tjedana, a možda nekoliko godina.

“Ali umrijet ćete od raka”, kaže. “Najbolje da budete iskreni i to kažete svojim najbližima. Naročito svojoj djeci...”

Reci to ti mojoj djeci, pomislim. Ne vjerujem da sam to uistinu izgovorila, jer ona nastavlja.

“Može biti teško, znadete. Biti iskren s djecom, može biti teško. Ali oni zaslužuju znati. Tako da se mogu pripremiti.”

Gledam je začuđeno. Ne razumije čemu se čudim, ali pretpostavljam da je to jedini način na koji je mogu gledati.

“Masood je upravo umro... Njezin tata. Umro je nedavno”, kažem.

Kimne.

“Umro je naprasno. Ne mislite li da je to bolje? Za Aram, moju kćer? Nego da živi sa smrću, čeka na nju. Nije li bolje da i ja tek tako umrem jednog dana?”

“Ne znam”, kaže. Kao da sam od nje tražila ispravan odgovor.

“Ali bit će vam potrebna vaša kći. Neće biti lako.”

Pruža mi brošuru. Priprema za smrt, ili tako nešto. Odmahujem glavom.

“Ja neću umrijeti! Borit ću se. Želim odmah početi s terapijom!”

Oklijeva.

-8-

“Dobro, poslat ćemo uputnicu. Ali postoji lista čekanja.

Usko­­ro će Uskrs. Proći će dosta vremena prije nego što vas uzmu u obradu, Nahid.”

Naginjem se naprijed u stolcu.

“Ali rekli ste da ću umrijeti. Umrijet ću ako nešto ne napravite! Akutno je!”

Odmahuje glavom.

“Rak nije tako akutan. Nekoliko tjedana ovamo ili onamo, nema razlike, Nahid.”

“Kako to mislite? Što je, ako nije akutan?”

“Dakle, na svoj rak možete gledati kao na kroničnu bolest.”

Gledam je začuđeno.

“Kako može biti kronična kad ću uskoro umrijeti?” “Žao mi je.”

Naslanja se na dovratak, nije ni ušla u sobu. Zastala je tamo, na nekoliko metara udaljenosti, kao da je zarazno. Rak. Smrt. “Žao mi je.”

Ustajem.

“Ne mora vam biti. Nisam još mrtva.”

Izvlačim ruž i mažem usne. Pokazujem da imam snage. Odlazim. Prođem pored nje. Zazivaju me, ali ja nastavljam naprijed. Žurim, žurim da se ne bih osvrnula i bacila joj se u zagrljaj, mo­ leći je da me tješi. Moleći topla obećanja i utjehu.

Tek po dolasku kući opažam da mi je maskara izbrazdala lice.

Da sam se našminkala preko usnica. Da izgledam zastrašujuće.

Da sam ja vještica. Strašilo. Preparirani čovjek. Mrtav čovjek.

Netko tko ne zna kako je to biti živ.

-9-

Preostalo mi je šest mjeseci života. Ili nekoliko tjedana. Ili nekoliko godina. Sjedam na sofu, neumivena. Sjedim s rukama u krilu i pitam se što ću sad. Što se radi kad čovjek sazna da će umrijeti.

Košare s papirima stoje na tepihu. Tu su već mjesecima, možda i godinama. Smatram, ako su tu, brže ću se njima pozabaviti. Prazniti ih. Možda moram to sad napraviti. Pregledati svoje dokumente. Složiti sve. Stare telefonske račune. Bankovne izvatke. Porezne listiće. Pomislim da nikad nije postojao razlog za te košare, da se sve može baciti. Treba sve baciti.

Neka to učini Aram. Poslije. Nakon.

Podižem blok i olovku što leže na stolu. Počinjem zapisivati.

Prisjetim se da moji zapisi također leže u tim košarama. Da barem njih sad sakupim i bacim. Što će ona misliti ako ih pročita.

Shvatit će koliko sam bila osamljena. Koliko sam bila ljutita.

Trebala bih je zaštititi, ali ne želim. Pravo joj budi! Nek osjeti moju bol. Znam da je to krivo, da bi mi moj materinski nagon morao govoriti nešto drugo. Ali kako ništa ne čujem, neka tako i ostane.

Olovka klizi po papiru. Želim znati što ostavljam za sobom.

Kad sam se razvela od Masooda, on je uzeo sve. Ništa nisam ponijela sa sobom. Otada skupljam. Sakupila sam, gradila. Izgradila sigurnost. Izgradila budućnost. A sad je nemam. Smijem se. Kad bi to ljudi znali. Čovjek potroši toliko vremena da osmisli - 10 -

i planira budućnost, a onda je odjednom nema. Tko bi to pomislio.

Da sam to znala, bih li živjela drugačije? Odbila raditi u smjenama godinu za godinom. Živjela na kredit i ostavila za sobom velike dugove. Nisam u to sigurna. Možda bih. Vjerojatno bih.

Hoću reći, zašto ne. Koja bi me misao u tome spriječila?

Popisujem. Stan u kojem živim. Zlato u bankovnom sefu.

One vražje akcije Telije koje su nam naprtili. Novac na štednoj knjižici. Novac sakriven u garderobi! Zapisujem i zbrajam. Mno­ ­go je. Ima poprilično novca!

Pomislim na trenutak da je to mnogo novca za nekog poput mene. Ali u krivu sam. Ima mnogo ljudi koji su se rodili i rasli u ovoj zemlji, a nemaju, ne mogu, nisu mogli. Ljudi koji su bili prekomotni, prelijeni. Koji nemaju to što imam ja. Koji za sobom ništa ne ostavljaju.

Nije riječ o tome da je to mnogo novca za osobu kao što sam ja. Mnogo ga je. Mnogo je to novca za Aram. Ako to ne shvaća, onda dovraga sve! Dijete je rata. Trebala bi biti zahvalna. Bit će zahvalna, znam to. Njoj će novac bolje doći nego meni. Život joj pruža veću mogućnost da ga živi i provodi se nego što je imam ja. Ne samo zato što ću umrijeti. Nego zato što tu mogućnost nikad nisam ni imala, sposobnost da živim život. Ono s čim sam se rodila, u čemu sam se rodila, bila je sposobnost da preživim.

Rasla sam da preživim. To je nešto drugo nego život ovdje. Ne znam ima li moja kći tu sposobnost da preživi. Možda je ima, pa rodila se takoreći u skloništu. Ali nemaju je njezini prijatelji, niti je imaju djeca rođena u Švedskoj.

Ponovno pomislim na liječnicu u ambulanti. Na njezine suze.

Zbog čega je ona imala plakati?

- 11 -

Mamu su udali kad joj je bilo devet godina. Nisam u stanju to izgovoriti. Stid me je. Kao da dajem svoju privolu kad to spomenem. Zato ne spominjem. Bilo joj je devet, a tati dvadeset šest.

U to vrijeme to nije bilo neobično. Ali ne vjerujem da joj je zbog toga bilo imalo lakše. Da joj je to pomoglo u trenutku kad je bila prisiljena napustiti roditelje i započeti seksualne odnose s nepoznatim, potpuno odraslim muškarcem.

Ne mogu se ljutiti na svog tatu jer je postupio kako se tada postupalo. Ali mislim na malu djevojčicu, kakva je bila, i pomisao na nju budi u meni više majčinskih osjećaja no što sam ih imala za vlastito dijete. Mislim na tu malu djevojčicu i čini mi se, kad bih je mogla spasiti, spasila bih i sebe. Kad bih je mogla spasiti, spasila bih i svoju kćer.

Mami je bilo dvanaest kad je rodila Maryam. Srce mi krvari zbog obiju.

Dvanaestogodišnjakinja s bebom u naručju. Beba s dvana­ estogodišnjakinjom kao svojom najbližom zaštitnicom.

Ne znam što se u njoj događalo. Mislim da se ogradila. Mislim da je jedino to mogla napraviti. Dvanaestogodišnjakinja s bebom u naručju. Što je mogla s nama?

Rano je ostala sama. Kad je tata umro, bilo joj je trideset sedam i imala je sedmero djece. Nije bilo nikakve razlike kad ga više nije bilo. Dugo je bolovao. Za nju je vjerojatno bio kao još jedno dijete. Ne znam. Nije o njemu govorila. Nije govorila - 12 -

o muškarcima. Na svim našim vjenčanim fotografijama stoji uspravna, ponosna majka mladenke, ali nikada s osmijehom. Na muškarce i brak gledala je kao na nužno zlo. Možda i ne toliko nužnu, koliko neizbježnu komplikaciju.

Moja mama. Kako je samo patila za vrijeme revolucije. Čovjek smatra da žena koja je rodila sedam kćeri može biti mirna. Ne mora slati sinove u rat. Ne mora žaliti za sinovima. Ali bilo je to krivo vrijeme, ili smo mi pak bile kriva vrsta žena. Borile smo se po ulicama, a ona je ostajala budna noćima. Čekala je, hodala gore-dolje i plakala.

- 13 -

Nekoliko tjedana. Pola godine. Nekoliko godina. Ima li ikakve razlike? Nisam sigurna. Razlika je u vremenu. Shvaćam to. Ali kakvu razliku donosi vrijeme, u ovom času? Što će mi vrijeme?

Bolesničko. Samotno. Vrijeme čekanja smrti. Što da čovjek radi s vremenom ako njime ne gradi budućnost? Ne znam. I mislim da je baš zbog toga. Možda se zbog toga ovo baš meni događa, možda me zbog toga rak odabrao. Zato što ne znam što ću s vremenom. Zato što ne znam što ću sa životom.

Neću izdržati, ne s takvom misli.

Dižem se i uzimam telefon. Biram broj. Jedini broj koji mogu nazvati.

“Halo?!”

Vidim je pred sobom. Spustila se na šamlicu kod telefona, duboko uzdahnuvši prije no što je podigla slušalicu. Očekuje loše vijesti. Priprema se na njih u samoobrani.

“Selam, mama.” Progutam odlučno ne bih li potisnula to što želi provaliti iz mene.

“Nahid? Nahid, jesi li to ti? Nešto se dogodilo? Je li sve u redu?”

“Sve je u redu. Dapače, izvrsno. Samo... mi vi nedostajete.”

“To je život, Nahid. To je život.”

Obje šutimo na trenutak, zatim ona počinje govoriti, kao i uvijek. O susjedima, o cijeni rajčica, o svojem reumatizmu.

Slušam je. Sličan razgovor kakav smo vodile i prošli tjedan. Kao - 14 -

i svi ostali razgovori. Razgovor na koji ovaj dan nema nikakvog utjecaja, jedino što pritišćem jastuk na lice, ne bih li ugušila zvuk same sebe.

“Nahid, jesi li još tu?”

Znam da moj glas neće izdržati, pa prekidam. Pomislit će da je došlo do prekida veze, kako se to događalo više puta, tijekom godina. Sljedeći put kad nazovem, sve će biti zaboravljeno.

- 15 -

Kad sam napokon ponovno podigla slušalicu, već se počelo smra­ čivati. Ne znam kako sam odabrala koga da nazovem ni zašto sam nazvala baš Zahru. Ali jesam i bio je to dobar osjećaj. Bilo je ugodno sve ispričati i bilo je ugodno čuti drugog čovjeka da plače. Bilo je tako dobro čuti da se ražalostila. Da ću joj nedostajati. Da tako treba reagirati. Da se tako smije reagirati. Još sam neko vrijeme tiho slušala njezine suze, a onda sam je počela tješiti.

“Nije strašno”, rekla sam. “Nisam imala loš život.”

Zašutjele smo. Nisam znala je li to istina. No nismo nastavile govoriti o tome. Obje smo slušale svoju tišinu i to nam je bilo dovoljno.

“Jesi li rekla Aram?” upitala je. Odmahnula sam glavom.

“Halo?”

“Oprosti”, kazala sam. “Nisam joj rekla. Ni njoj niti ikome drugom.”

Kimne. Čujem je. “Želiš li da joj ja kažem?”

Odahnem.

“Da. Da. Možeš li to?”

“Ne znam”, odgovori. Što zapravo možemo zahtijevati od drugih? Sve, pretpostavljam. Smijem iskoristiti sve usluge, odmah. Sve do jedne.

- 16 -

“Bit ću ti zahvalna ako ti to učiniš, napravi mi to, molim te.” Čujem je kako opet plače. Ali neka to učini, na neki način mora to učiniti.

“Dolazim k tebi”, kaže i spuštamo slušalice.

Legnem na leđa. Zatvaram oči. Nekoliko tjedana, pola godine, nekoliko godina. Ovaj čas moram jedino žmiriti. *** Zaista stižu, sve moje prijateljice. Ležim na sofi i gledam ih poluzatvorenim očima. Dopuštaju mi to. Ne govore mnogo. Sjede i drže se za brade. Povremeno pogledaju jedne druge i zatresu glavama. Onako polagano, tek s vremena na vrijeme. Kao što se čini kad je žalost veća nego što izgleda. Kad ta žalost stoji za sve žalosti. Znam što misle. Toliko toga smo izgubile. Već smo toliko toga izgubile. Zašto moramo još gubiti. Zašto je tako da moramo još gubiti. Slažem se s njima. Ne vide to, jer se ne usuđuju pogledati me, a ja ležim poluzatvorenih očiju i jednako tako tresem glavom. S vremena na vrijeme. Žalost nad žalostima.

To su Zahra, Leila i Anne, i Firozeh. Sve su tu. Došle su odmah, unutar jednog sata. Nisam stigla ni oči otvoriti, a već su bile tu. Razmišljam o svojim bilješkama, onima koje leže u košari. Onima koje govore o mojoj samoći. Želim ih pokazati i reći im: Zašto dolazite tek sad? Zašto niste došle ranije, ranije, dok sam bila osamljena? Ali ne znam baš. Istovremeno razmišljam da ih poderem na tisuću komadića. Zato što nikada nisam bila sama, ili? Ne znam. Što je samoća? Jesi li sam kad želiš da te netko zabavlja ili si sam kad ti se bliži smrt. Možda nikad nisam bila sama. Čujem kako počinju šaputati. Ne razaznajem isprva, no ubrzo mi postaje jasno. Nisu obavijestili Aram. Dođe mi da ustanem

- 17 -

i da napravim scenu. Zamolila sam vas za jednu stvar! Za jednu jedinu stvar! Ali savladavam se. Znam da ni izdaleka to nije najvažnije što ih molim. Znam da tražim previše.

Zahra ustaje i zove nekog na telefon. Šapuće. Čujem da ne razgovara s Aram. Govori s nekim drugim. Moli svoje vlastito dijete da kaže mojoj kćeri. Kakve smo mi kukavice! Revoluci­ onarke. Nitko od nas nema hrabrosti. Možda čovjek u životu ima ograničenu količinu hrabrosti. Možda je naša ostala ležati na krvavim ulicama demonstracija. Pitam se na koga će pasti odluka da kaže Aram da ću umrijeti. Uviđam da ne znam i da se neću dizati da bih to utvrdila.

- 18 -

Golnaz Hashemzadeh Bonde rodila se u Iranu 1983., a u Švedsku je izbjegla s roditeljima kao dijete. Diplomirala je ekonomiju u Stockholmu, a Goldman Sachs uvrstio ju je među pedeset globalnih lidera. Osnovala je Inkluderu Invest, neprofitnu organizaciju s ciljem borbe protiv marginalizacije u društvu koja podupire društveno poduzetništvo. Njezin prvi roman objavljen je 2012. pod nazivom Hon är inte jag, a drugi roman, To smo bili mi, tiskan je 2017. Živi u Stockholmu sa suprugom i kćeri.

- 177 -

- 178 -

Sonja Bennet rođena je u Zagrebu, gdje je diplomirala engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Go­dinama je živjela u Švedskoj, gdje je završila studij novinarstva na prestižnoj školi Poppius u Stockholmu. Kao slo­ bodna no­vinarka objavljivala je reportaže, recenzije i kozerije u skandinavskom dnevnom tisku. Više godina potpisivala je kolumnu u novinama Svenska Dagbladet. Na slavističkoj katedri u Uppsali neko je vrijeme vodila nastavu simultanog prevođenja i sudjelovala u radu na prvom švedsko-hrvatskom rječniku Lexin.

Po povratku u Hrvatsku počela se sustavnije baviti prevođenjem beletristike i poezije sa švedskoga na hrvatski jezik. Godine 2012. Društvo hrvatskih književnih prevodilaca dodijelilo joj je nagradu za najbolji prijevod poezije, zbirku švedskog nobelovca Tomasa Tranströmera Pjesme i proza 1954.–2004.

- 179 -

Zahvaljujemo Švedskom savjetu za umjetnost – Swedish Arts Council koji je potpomogao prijevod ove knjige.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-211-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 180 -

- 181 -

Mlada Iranka Nahid upisuje studij medicine, no revolucija je pred vratima. U krvavom gušenju demonstracija stradava joj mlađa sestra, a Nahid završi u zatvoru. Nakon nekoliko godina života u strahu od progona, sa suprugom Masoodom i malenom kćeri odlučuje se na drastičan potez – ilegalni izlazak iz zemlje. No kad gotovo trideset godina poslije teško oboli u svojoj drugoj domo­ vini, Švedskoj, Nahid se počinje pitati je li njezin život ikad imao svrhu. Pred njom je ostao još jedan, najteži zadatak: kako ublažiti ljutnju koja je cijelog života pokreće...

To smo bili mi švedske autorice iranskog porijekla Golnaz Hashemzadeh Bonde roman je koji vibrira od osjećaja gubitka, ali i životne radosti. Izvan­ redno opisujući iskustvo migracije, kad bijeg možda spašava život, ali i nosi krivnju i otuđenost, ovo djelo pogađa silovito i ostavlja bez daha.

139,00 kn ISBN 978-953-358-211-5

Sufinancirano sredstvima programa Europske - 182unije Kreativna Europa 9 789533 582115

www.fraktura.hr