Tragaci

Srebrni foliotisak sjaj

Biblioteka Platforma

2

širenje

tragači

3

Felipe Fernández-Armesto

Tragači Globalna povijest istraživanja prevela s engleskog Ivana Šojat-Kuči

Fraktura

4

širenje

Naslov izvornika Pathfinders © 2006. Felipe Fernández-Armesto © za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. © za prijevod Ivana Šojat-Kuči i Fraktura 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-160-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742099

tragači

5

Posvećeno Rafaelu del Pinou Podaj mi dakle te sile dvije što ljubav i čežnja se zovu, koje omamljuju bogova misli i ljudsko svako poimanje, jer moram stići do samih počela, do mjesta iz kojega izvire Zemlja, prijeći moram Ocean iz kojeg božansko se rađa.

Homer, Ilijada XIV.

6

širenje

Sine moj, prvo neka ti jasno bude da u svijetu ovome putujemo kroz privide i zagonetke, jer duh istine nije od ovoga svijeta, niti ga se kroz njega može spoznati. Nošeni smo prema nepoznatome, ali samo metaforički...

Nikola Kuzanski, pismo Nicolausu Albergatiju

tragači

7

Predgovor Ovo je knjiga o sučeljavanjima – sučeljavanjima kultura – i dosezima ambicija, imaginacija, napora i otkrića koji su ih učinili mogućima. I sama je ova knjiga posljedica susreta različitih umova. Ideja da napišem nešto poput ovog po glavi mi se vrtjela najmanje desetljeće i pol – još otkako sam počeo raditi na The Timesovu Atlasu svjetskih istraživanja. No nikada se nisam istinski ponadao da će mi se pružiti prilika da to i učinim, odnosno da ću uspjeti dosjetiti se prikladnoga pristupa toj glomaznoj i širokoj temi, barem ne do večere koju sam podijelio s prijateljima Carlosom Martínezom de Camposom, predsjednikom Sociedad Geográfica Españole, i Virgiliom Oñateom, predsjednikom Fundación Geográfica Españole, koji su me potaknuli da zamisao provedem u djelo i pomogli mi pronaći put.

Odlučujući utjecaj na mene izvršio je Rafael del Pino y Moreno, inženjer, poslovni čovjek i izniman filantrop. Susreli smo se u vrijeme kada je on upravo bio okončao svoje putovanje tragom velikih pomorskih istraživača u jahti načinjenoj prema njegovim nacrtima. “Nadam se”, rekao je, “da ću prije smrti vlastitim očima uspjeti vidjeti kako pišeš globalnu povijest istraživanja.” U njegovoj je izjavi bila natruha morbidnosti, jer tada je još bio nesvakidašnje živahan, robustan i vitalan osamdesetogodišnjak. No, na samim počecima mojega rada na ovoj knjizi, zadesila ga je strahovita tragedija, nakon koje je bio gotovo posve paraliziran, a koja je moj projekt pretvorila u srčanu borbu s vremenom. Don Rafael je svoj križ na plećima nosio s nevjerojatnom unutarnjom snagom. Veliki sam mu dužnik zbog poticaja što mi ih je dao u pisanju, kako zbog interesa što ga je iskazao tako i zbog ideja kojima me nadahnjivao. Jednako sam veliki dužnik i fondaciji koja nosi njegovo ime, zbog stipendije koju mi je dodijelila, ali i velikodušne financijske potpore kojom su plaćeni troškovi izrade

8

predgovor širenje

zemljovidâ i ilustracija: bez njihove velikodušne pomoći nikada ne bih uspio odvojiti vrijeme za rad na ovoj knjizi. Prije svega, tu je Amadeo Petitbò, ravnatelj Fondacije del Pino, koji mi je bio od ogromne pomoći, prepun razumijevanja i podrške. Dok sam pisao, on i Virgilio Oñate veliki su trud uložili u čitanje tek napisanih tekstova, sve kako bi mi pomogli osvrnuti se na napisano i poboljšati ga.

Zahvalan sam i lektorima Oxford University Pressa za pronicave komentare koji su mi bili od velike pomoći, kao i svojim urednicima, Luciani O’Flaherty iz Oxford University Pressa, Steveu Formanu iz Nortona i Mauriciju Bachu iz Destina, kojima zahvaljujem na umijeću i strpljivosti. Zahvaljujem svojim kolegama s katedri za geografiju i povijest na Londonskome sveučilištu, gdje sam napisao glavninu ove knjige, koji su mi pružili – uz svesrdnu pomoć krajnje prosvijetljene sveučilišne uprave – najbolje moguće okruženje za učenje i poučavanje. Knjigu sam završio na katedri za povijest Sveučilišta Tufts, gdje sam imao sreće pronaći velikodušnu dobrodošlicu i neiscrpnu kolegijalnost. Tijekom dugoga vremenskog razdoblja, glavninu onog što o istraživanjima znam doznao sam od svojih kolega, članova Društva Hakluyt i suradnika na The Timesovu Atlasu svjetskih istraživanja. No mrlje neznanja ili pogrešnih činjenica jamačno su ipak narušile i ovu knjigu: ako i jest tako, onda je riječ o samo mojim pogreškama.

F. F.-A.

tragači

9

Sadržaj 1. Širenje

11

Prvi pronalazači novih putova – od sakupljačkih kultura do velikih carstava

2. Protezanje

55

Istraživanje oceana prije 1000. godine

3. Komešanje

87

Kopnena istraživanja u kasnoj antici i srednjem vijeku

4. Naviranje

127

Pomorski preokret u kasnom srednjem vijeku i prodiranje u Atlantik

5. Preskakanje

175

Veliki skok tijekom 1490-ih

6. Nizanje

219

Povezivanje globalnih putova, od približno 1500. do približno 1620. godine

7. Povezivanje

277

Ponovno globalno okupljanje, od približno 1620. do približno 1740. godine

8. Produbljivanje

325

Izoštravanje slike svijeta, od približno 1740. do približno 1840. godine

9. Globalizacija

391

Sužavanje obzora, od približno 1850. do približno 2000. godine

Bilješke

451

Popis ilustracija i priloga u boji

468

Popis zemljovida

470

Zahvale za fotografije i slike

472

Indeks

473

10

širenje

tragači

11

1. Širenje Prvi pronalazači novih putova – od sakupljačkih kultura do velikih carstava Toliko bogova, toliko vjerovanja, toliko putova koji nam neprestano oduzimaju dah...

Ella Wheeler Wilcox, “Potreba svijeta” Povijest nam može ispričati dvije velike priče. Prva je veoma duga priča o tome kako su se ljudske civilizacije razišle – kako su se razdvojile i razvile različitosti, a sve u neznanju ili međusobnom preziru. Druga je priča ključna tema ove knjige: relativno kratka i nedavna priča o stapanju – o tome kako su ljudske skupine ponovo stupile u vezu, razmijenile kulture, počele oponašati jedna drugu i ponovo postale sličnije.

Prva priča zauzima veći dio povijesti, proteže se unutar razdoblja dužeg od 150.000 godina, odnosno, ugrubo, od pojave Homo sapiensa pa gotovo do današnjega dana: govori nam kako su se oblikovale ljudske kulture, kako su se počele međusobno razlikovati, udaljavati, postajati sve disparatnije i različitije, sve dok nismo dospjeli tu gdje smo sada: do svijeta koji vrvi različitostima, u kojemu je pluralizam, paradoksalno, jedna od zajedničkih vrijednosti koje se ne želimo odreći. Zamislimo kozmičkog promatrača koji čovječanstvo promatra s beskrajno udaljenog mjesta i vremena, čije je promatranje popraćeno objektivnošću koju mi – zapleteni u vlastitu povijest – jednostavno ne možemo dosegnuti.

Zamislite kako bi ona – budući da me je vlastito životno iskustvo nagnalo da sveprisutnost i sveznanje doživljavam kao ženske osobine – okarakterizirala povijest našega planeta i naše vrste. Pokušajte si predočiti njezin odgovor. Bio

12

širenje

bi kratak: jer tako sićušna bića na tako malenoj točki u svemiru teško da zavrjeđuju opširniji komentar. Kozmički promatrač jamačno bi rekao da je naša povijest prvenstveno bila iskustvo povećanja raznolikosti.

Ona druga, nama toliko važna priča, no koju kozmički promatrač, nažalost, po svoj prilici ne bi ni zamijetio, s prvom se pričom preklapa približno posljednjih 10.000 godina. Postupno je međutim postala dominantna, budući da se kulturna razmjena ubrzala i proširila područja svojega djelovanja, tako da danas, kada se globalna kultura čini sve homogenijom – pa čak i jednoličnom – ova priča prerasta u ključnu temu ljudskoga iskustva diljem svijeta.1 Priznajem, obje su priče zapravo priče o istraživanjima. O prvoj međutim znamo premalo, te joj možemo posvetiti tek ovih nekoliko stranica koje slijede.

Društva se nikada ne bi razvila odvojena jedna od drugih bez tragača koji su ih različitim putovima doveli u oprečna okruženja i odvojene domovine. Nikada ne bi došla u uzajamne odnose, niti bi se uzajamno mijenjala bez kasnijih generacija istraživača koji su pronašli putove kontakta, trgovine, sukoba i zaraza koji su ih iznova povezali. Istraživači su bili inženjeri povijesne infrastrukture, graditelji cestovnih nasipa kulture, kovači veza, tkalci mreža.

Konvergencija je iza sebe ostavila mnoštvo preživjelih dokaza; razdoblje razilaženja niti jedan. Konvergencija je priča koju smatramo vlastitom: upravo nam je to potrebno da bismo objasnili i shvatili svijet u kojem živimo, ali i isplanirali njegovu budućnost. To opravdava činjenicu da sam knjigu posvetio objašnjavanju tog procesa. No prvo bi ipak bilo vrijedno truda osvrnuti se na djelovanje tragača koji su ljudske zajednice odvojili jedne od drugih, jer i njihovo je djelovanje bilo trijumf istraživanja. S njima kao pozadinom, jasnije ćemo si predočiti uspjehe kasnijih istraživača, te shvatiti koliko je važno bilo stvaranje svijeta u kojem danas živimo.

Razilaženje započinje Veliko pitanje koje se nameće povjesničarima jest “Zašto se povijest događa?”

Svrhu tog pitanja možete shvatiti usporedite li ljude s ostalim društvenim i kulturnim životinjama. Ljudska se društva mijenjaju znatno brže od društava drugih vrsta. Proces promjene što ga zovemo poviješću za većinu je vrsta tako polagan i neznatan, toliko nepromjenjiv, ili se pak u tolikoj mjeri ponavlja da je nezamislivo govoriti o povijesti primjerice jata kitova ili kolonije mrava. U jednakoj se mjeri mogućim čini napisati povijest čimpanzi. Jane Goodall vodila

tragači

13

je dnevničke zapise o sukobima i krizama vlasti unutar čopora čimpanzi što ga je promatrala u divljini, a njezina se naracija ne razlikuje pretjerano od izviješća o političkome djelovanju bilo koje manje ljudske skupine – povijesti neke zločinačke skupine ili loše ustrojene organizacije. Još jedan stručnjak za primate s revolucionarnim idejama, Frans de Waal, predočio je strukture politike moći kod čimpanzi, a principe te i takove politike povezao je s politikom koju iznosi Machiavelli, jer i kod čimpanzi se protivnici bore za prevlast, organiziraju subverzije, provode državne udare.2 Pa ipak, s obzirom na dosadašnja istraživanja, čak ni zajednice čimpanzi čije društvene organizacije najviše nalikuju ljudskima nemaju ni trunku blistave eksplozivnosti ljudske kulture. Među čimpanzama i ostalim društvenim životinjama političke se promjene događaju prema predvidivim parametrima. Vođe se mijenjaju, savezi se sklapaju, raspadaju, ponovno sklapaju, no obrasci su uvijek isti. A kada je o drugim oblicima kulturnoga života riječ, same se skupine čimpanzi između sebe ni približno ne razlikuju toliko kao ljudske. Isto vrijedi i za ostale društvene životinjske vrste.

Pa ipak, čimpanze i brojne druge životinjske vrste nedvojbeno imaju kulturu: razvijaju nove prakse, tehnike i strategije kako bi izišli na kraj s poteškoćama koje susreću u svojim okruženjima, osobito kada je riječ o prikupljanju i raspodjeli hrane. Uzajamno se podučavaju i uče nužne strategije, te ih prenose s koljena na koljeno. Na neki bi način i u rijetkim slučajevima čak bilo smisleno govoriti o ritualizaciji preraspodjele hrane kod čimpanzi: čimpanze lovci primjerice ulovljenu hranu preraspodjeljuju prema prilično jasno određenom obrascu koji je ugrubo određen hijerarhijom čopora i seksualnim strategijama vodećih lovaca. Kad usvoje kulturne inovacije, kulturne ih životinje putem tradicije prenose dalje. To pak posljedično dovodi do početka kulturne divergencije. Odvojene skupine razvijaju se različito jedna od druge. U šumama Gombéa neki čopori čimpanzi primjerice termite love pomoću grančica; drugi pak orašaste plodove lome pomoću kamenja koje im služi kao bat i nakovanj.

Na ravnicama Istočne Afrike, neke skupine pavijana generacijama se pridržavaju monogamije, dočim druge poligamni mužjaci okupljaju u hareme. Na Borneu i Sumatri orangutani sudjeluju u različitim igrama. U najbolje dokumentiranome slučaju, što su ga u Japanu pratili stručnjaci za primate, iznimno je darovit makaki po imenu Ima otkrio kako oprati slatke krumpire, te je tomu poučio čitav svoj čopor. Bilo je to 1950. Taj čopor do današnjega dana vrši istu praksu, koja je ostala samo njima svojstvena.3 S obzirom na to ne začuđuje da se i ljudska društva mijenjaju, a samim tim

14

širenje

međusobno razilaze. Naposljetku, i ljudi su primati, pa je za očekivati da i naša povijest sadrži primatske karakteristike. Ono što međutim želimo znati jest zašto se ljudska društva toliko razlikuju i zašto se tako brzo mijenjaju. Želimo li proniknuti u ova pitanja, najbolja će nam polazišna točka biti naš najbliži zajednički predak: žena – ili, bolje rečeno, mitohondrijski DNK – koju su paleoantropolozi prozvali “mitohondrijskom Evom”, a koja je živjela prije 150.000 godina.4 Realno možemo pretpostaviti kako je u Evino vrijeme nekoliko tisuća ljudskih bića nastanjenih u Istočnoj Africi dijelilo istu kulturu: istu ekonomiju, tehnologiju, istu hranu, a za pretpostaviti je i da su dijelili istu religiju i isti jezik, ako je takvo što postojalo u tako ranoj fazi ljudskoga razvoja.

Isprva polagano i na mahove, nepoznati, anonimni istraživači počeli su pojedine skupine iz zavičaja mitohondrijske Eve odvoditi u nova okružja, gdje su se jedinke morale mijenjati kako bi se prilagodile. Skupine su izgubile vezu jedne s drugima, te su u relativnoj izolaciji počele razvijati sve veće raznolikosti.5 Prvi veliki problemi vezani uz povijest istraživanja zato su sljedeći: Kako su se ljudi proširili svijetom? Kako je to bilo moguće? Što ih je na to navelo i zašto?

Kako su se putem mijenjali?

Riječ je o uistinu velikim, zbunjujućim problemima koje razriješiti ne može baš nikakva usporedba. Druge su vrste znatno odlučnije vjerne okolišima kojima su se ponajbolje prilagodile. Kada i migriraju, one to čine sezonski, u potrazi za ambijentalnom stabilnošću. Kada se i raštrkaju, drže se susjednih područja, a nakon krize koja ih je pokrenula s mjesta često se vraćaju starim staništima.

Lisice su gotovo jednako široko rasprostranjene kao i ljudska bića, no znatno su veće genetske varijacije između različitih vrsta lisica u različitim staništima nego između bilo kojih dviju skupina ljudi. Pomoć u shvaćanju kako su i zašto ljudi migrirali mogu nam, možda, ponuditi primjeri drugih vrsta koje su zamijenile staništa: dobro dokumentirani, nedavan slučaj jest onaj planinskih gorila u Ruandi koji su se, po svemu sudeći, kao izbjeglice preselili iz tropskih nizinskih šuma u hladnije i više stanište. Premda su to platili siromašnijom ispašom, zbog čega su ovi biljojedi znatno sitniji i krhkiji od ostalih gorila, ondje su si stvorili prihvatljivo životno okruženje. No ovo je ipak samo slučaj veoma ograničenog preseljenja u okruženje blisko prijašnjemu staništu gorila. Ne može nam poslužiti kao predložak pomoću kojega bismo objasnili daleke dosege prvih ljudskih kolonizatora. Čak i ljudske populacije rijetko traže nova okruženja, a i ne prilagođavaju im se lako. U ne tako davnim, dobro dokumentiranim slučajevima koji su se događali tijekom posljednjih petstotinjak godina, glavnina uspješnih koloniza-

tragači

15

cija pokušala je iznova stvoriti okruženje slično onome na kojemu je migracija započela. Općenito gledajući, migranti uvijek iznova pokušavaju stvoriti osjećaj pripadništva novome području. Kolonisti su utemeljili Novu Englesku, Novu Francusku, Novi Zeland, Novi Južni Wales i druge, blago modificirane verzije domovine. Stvorili su Novu Španjolsku, a kada su se aklimatizirali, preselili su se u Novi Meksiko. Vlastite su se kulture držali kao utjehe, a u prtljagu su trpali onoliko fizičkoga okružja koliko je u nju moglo stati. Sa sobom su ponijeli njima poznate životinje i žitarice: što je obično značilo da namjeravaju pronaći područja slična onima koja su napustili.

U velikome razdoblju europskih kolonizacija nepoznatih dijelova svijeta u devetnaestome i dvadesetom stoljeću, Europljani su se držali poznatoga i nepoznato uobličavali u “Nove Europe” – odnosno područja gdje su klimatski uvjeti slični onima u postojbini, temperirane dijelove Sjeverne i Južne Amerike, Južnu Afriku i Australiju. Potkraj toga razdoblja napustili su glavninu tropskih okruženja u kojima su se prethodno nastanili samo kao privremena elita koja tim područjima upravlja, štiti ih, razvija i iskorištava. Tako se i danas najčešće ponašaju migrantske zajednice. Kineski kolonisti pretvaraju danas dijelove Središnje Azije u nešto što miriše, izgleda i zvuči kao Kina; isto čine i u kineskim četvrtima na Zapadu. Sva naša trenutačna zabrinutost vezana uz uspjeh multikulturalnosti izvire iz sljedeće činjenice: kada se sele u novo okružje, ljudi obično ne odbacuju staro.

Domovina afričke Eve nije bio Eden; no to je okružje odgovaralo našoj pramajci i njezinu potomstvu. Ovdje su mogli nadoknaditi mane s kojima su evoluirali. Bili su loši penjači; no na područjima gdje su se travnate površine izmjenjivale s onima na kojima su rasla stabla, naši su preci to mogli kompenzirati uspravnim držanjem i boljim pogledom. Ovladali su vatrom, kojom su mogli zavladati životinjama koje su lovili. Mogli su pronaći materijale za izradu oružja i alatki, osobito za izradu vrhova za koplja kojima su lovili, odnosno oštrica pomoću kojih su mogli komadati lovinu. U usporedbi s konkurentskim vrstama, ljudi imaju slabije osjetilo vida, njuha, sluha, usporene kretnje, bezopasne zube i nokte, slabu probavu i krhka tijela koja nas ograničavaju na zemlju.

Imamo – odnosno pripadnici naše vrste koji su u dobroj tjelesnoj kondiciji – samo dvije velike fizičke prednosti: prva je naša sposobnost da tijekom dugog trčanja održavamo energiju i hladimo se obilnim znojenjem; druga je naša spretnost u bacanju predmeta – preciznost bacanja i dobra usklađenost očiju i pokreta ruku – a to nam omogućava da se zaštitimo od suparničkih predatora.

Iz navedenih bismo razloga mogli očekivati da će se Homo sapiens držati

16

širenje

savane. No migracije su ga ipak dovele u izazovno drukčija okruženja: duboke šume i močvare, gdje su tehnike kojima je ovladao imale ograničeno djelovanje; hladnije klime, na koje je čovjek bio manje prilagođen; pustinje i mora, koji su od njega zahtijevali tehnike koje još nije uspio razviti. Možemo pretpostaviti kako su se u tim novim okruženjima razvile i nove, do tada nepoznate bolesti; pa ipak, migranti su nastavili prodirati dalje, susretati nepoznato vođeni prvim istraživačima. Još uvijek se upinjemo shvatiti kako se to događalo.

Dogodilo se to i ranije – to ili nešto veoma slično tome. Prije približno milijun i petsto tisuća godina, hominidi nama poznati pod imenom Homo erectus počeli su napuštati Istočnu Afriku, te se čini kako su se proširili većim dijelom onoga što danas zovemo Afrika i Euroazija. Bila je to polaganija i neujednačena civilizacija daleko od onog što ćemo kao vrsta postići. Trebalo je najmanje 300.000 godina, a vjerojatnije pola milijuna, da Homo sapiens ode dalje – da dopre do najudaljenijih granica erectusa u Aziji i Africi, prodre dublje u Europu, pa čak dođe i do Australije za trećinu, a možda i samo desetinu tog vremena, kako navode optimistični izračuni.6 Na neki je način erectusovo širenje nagovijestilo ono sapiensovo: jer oba su pokrila približno jednaku površinu. I u ovome su slučaju, baš kao i kada je riječ o sapiensu, putnici nekako uspjeli preploviti otvoreno more, jer erectusovi su fosili pronađeni u dijelovima Indonezije koji su se od azijske kopnene mase odvojili prije početka kolonizacije. Erectus je na čelu svojih skupina možda čak imao predane – u iskušenju sam reći “profesionalne” – odrede istraživača. Clive Gamble je iznio tvrdnju kako se u zajednicama hominida mlade mužjake slalo u potragu za hranom, dijelom kako bi ih se držalo podalje od partnerica starijih mužjaka, ali i zato što su bili mobilniji. Ova je specijalizacija mogla dovesti do novih: na prvome je mjestu tu izviđanje u potrazi za putovima sezonskih migracija, a zatim su, možda, uslijedila dalekosež7 nija istraživanja vezana uz pronalaženje područja bogatijih hranom. No postoji opasnost da odemo predaleko u izvođenju analogije između Homo erectusa i Homo sapiensa. Erectus se u Africi nepokretan zadržao približno pola milijuna godina prije no što se počeo rasprostirati – što znači da se na jednome mjestu zadržao dva ili tri puta duže no što se (koliko znamo) Homo sapiens održao kao vrsta. Isto su širenje, prije nekih 250.000 godina, izvele i migrantske skupine vrste koja je očigledno bila preteča suvremena čovjeka, poznate pod imenom Homo helmei; no silovito ledeno doba koje je uslijedilo izbrisalo je sve kolonije Homo helmeija smještene izvan Afrike, a one koje su u Africi postojale ubrzo su nestale, jer naši su ih preci možda premjestili ili uništili.

Moguće je rekonstruirati, odrediti kako i kada je Homo sapiens putovao tije-

tragači

17

kom pradjedovskog naseljavanja Zemlje – premda su arheološki dokazi veoma neujednačeni i premda se, kako analize trenutačno govore, često doimaju kontradiktorno – mjerenjem razlika sadašnjih populacija u krvnim grupama, DNK-u, a u određenim slučajevima i jeziku.8 Pojednostavljeno govoreći, što su veće razlike, to je vjerojatnije da je narod o kojemu je riječ duže bio izvan dodira s ostatkom čovječanstva; a to pak znači da je ranije došlo do njegove migracije u sadašnju postojbinu.

Teško je biti siguran u točnost takovih izračuna. Izolacije rijetko dugo traju.

U glavnini Euroazije i Afrike, odnosno na područjima gdje su migracije populacija u pisanoj povijesti bile veoma kaotične, uslijed pomicanja je dolazilo i do miješanja. Kad je o jezicima riječ, ne raspolažemo dogovorenim načinima mjerenja različitosti, a subjektivne prosudbe mogu iskriviti otkrića koja se temelje na tako neuhvatljivim dokazima. Pa ipak, koliko znamo, prema najtočnijoj trenutačno raspoloživoj shemi Evino je potomstvo na Bliski istok stiglo prije približno 100.000 godina. Kolonija je međutim doživjela propast, a ponovno je uspostavljena možda 20.000 do 30.000 godina poslije. Sva ljudska bića izvan Afrike potomci su jedne jedine migracijske skupine čiji su se potomci pak nevjerojatnom brzinom proširili Zemljom. Čini se kako su do područja u blizini Penanga u Maleziji stigli još prije 74.000 godina, kada je vulkanska erupcija njihova naselja prekrila pepelom. Najraniji prihvaćeni arheološki dokazi o nazočnosti Homo sapiensa u Kini stari su 67.000 godina (premda su neka iskapanja navijestila zbunjujuću mogućnost ranijeg datiranja ostataka koji nevjerojatno nalikuju onima Homo sapiensa).

Naseljavanje se, kako se čini, isprva odvijalo uz obale Afrike i Azije, vjerojatno morskim putovima, ali nedaleko od obale i u potrazi za otocima. Činjenica da se nautička tehnologija tako rano razvila mogla bi se činiti iznenađujućom: no prvi kolonizatori Australije, prije, možda, 60.000 godina, njome su jamačno raspolagali, budući da se tada ono što danas nazivamo Australijom i Novom Gvinejom već bilo odvojilo od azijskog kontinenta. Na određeni način za australski narod međutim nije toliko čudno što su do svoje postojbine dospjeli tako rano koliko je, zapravo, čudna činjenica da su naknadno ostali tako dugo izolirani. Uska ili monsunska, lako prebrodiva mora dijelila su ih od Jave, ili od Nove Gvineje. Tijekom dugih stoljeća koja su prethodila dolasku novih valova istraživača zasigurno je bilo trgovine s Novom Gvinejom. Premda nema nikakvih dokaza koji bi tome išli u prilog, čini se nemogućim da nije bilo baš nikakvih kontakata s Javom. Činjenica da su prvi stanovnici Australije u novu postojbinu došli morskim putem sama je po sebi izazovna – no ona još tajnovitijim čini

18

širenje

Homo erectus prije oko 1 milijun godina Homo sapiens prije oko 100.000-35.000 god.

Homo sapiens prije oko 15.000 godina

9

naknadno siromaštvo povijesti navigacije tog područja. Prema teoriji koju prezire glavnina paleoantropologa, Homo sapiens se razvio iz “vodenoga čovjekolikog majmuna”10 – ona bi, da je istinita, mogla objasniti zašto nas toliko privlači more. No njezini su argumenti u najbolju ruku slabašni, a temelje se isključivo na približnim sličnostima između čovjeka i vodenih sisavaca.

Odmah po naseljavanju novih područja, migranti bi nastavljali prema unutrašnjosti. Vjerojatnost da ćemo ikada uspjeti rekonstruirati putove koje su istraživači slijedili čini se slabašnom; no dvije su pretpostavke utemeljene: pratili su reljef i držali su se vode. Zato možemo pretpostaviti da su putovali porječjima rijeka koje se izlijevaju u Indijski ocean; no kojih su se zatim principa pridržavali? Možda su putovali od gornjega toka Inda i Žute rijeke, u sjeni planina Središnje Azije, slijedili ono što ćemo, znatno kasnije, prozvati Putem svile; ili su, što se doima vjerojatnijim, putovali od gornjega toka Amura, preko sibirske stepe, sjeverno od pustinje Gobi: tu, oko Bajkalskoga jezera i na području velikih sibirskih rijeka, nalaze se arheološka nalazišta starija od 30.000 godina.11 Europa je Homo sapiensa na svoje tlo primila tek prije približno 40.000 godina: upravo je ovdje naš predak susreo i nadživio – možda čak i istrijebio – neandertalca. Kolonizatori Europe nisu iz Afrike putovali odvojenim i izravnim, vlastitim putem: i oni su bili potomci istih onih migranata koji su nastanili Aziju. Putovali su od gornjih tokova Eufrata i Tigrisa, vjerojatno uz priobalni rub Anatolijske visoravni, a duž sjeverne obale Sredozemlja, ili uz dolinu Dunava. Genetski dokazi upućuju na još jedan put otvoren nekih 10.000 godina

Istraživanja Homo sapiensa i Homo erectusa

tragači

19

poslije, a koji se od ruske stepe protezao preko sjeverne europske ravnice.12 Sjeverna Azija i Amerika – u kritičnome razdoblju izolirane neprobojnim zaslonom ledene klime – vjerojatno su kolonizirane znatno kasnije; oko kronologije se vode oštre rasprave; kao što ćemo vidjeti, na području Novoga svijeta još ne raspolažemo općeprihvaćenim arheološkim dokazom za naseljavanja starija od nekih 15.000 godina. Ponovo se međutim genetski dokazi čine savršeno jasnima: doseljenici koji su se nastanili u Americi također su bili potomci iste one migracijske skupine iz Afrike. Od danas nastanjenog svijeta, samo je Polinezija tada ostala nenastanjena: njezino je nastanjivanje iziskivalo razvoj navigacije na morskoj pučini koja je pak zadovoljavajuću razinu dosegnula tek prije 3 ili 4 tisuće godina.

Ako je točna, ova shema širenja Homo sapiensa podrazumijeva zapanjujući rast populacije. Nemamo zapravo predodžbu – izuzmu li se proizvoljna nagađanja – o stvarnome broju jedinki uključenih u migracije, no na kraju čitavoga procesa možemo se služiti milijunskim brojkama. Evina su se djeca tako namnožila da su se glavninom nastanjiva Staroga svijeta uspjela proširiti za manje od 100.000 godina. No je li rast populacije bio uzrokom migracija, ili jedna od posljedica?

Tada su, čini se, svi sakupljali hranu kako bi preživjeli. Sakupljači hrane obično brojčano ograničavaju svoje obitelji: ili imaju stroge propise vezane uz to tko se s kime pari kako bi smanjili broj parova s pomlatkom; ili provode neki od drugih oblika nadzora populacije. Osnovna im je kontracepcijska metoda produžena laktacija: majke koje doje relativno su neplodne. Velik broj djece nije prikladan za sakupljački način života, jer majke ne mogu lako sa sobom nositi više od dvoje djece, a samim tim ni voditi nomadski život.13 Sakupljačke zajednice zato imaju stabilne populacije. Rast populacije koji je omogućio naseljavanje Zemlje čini se da je uzdrmao uobičajene koncepcije. U potragu za objašnjenjem moraju se uključiti dvije osnovne karakteristike ljudi toga doba: razmnožavanje i mobilnost.

Jednom od objašnjenja moglo bi, možda, doprinijeti kuhanje hrane na vatri.

To je uvelike doprinijelo poboljšanju čovjekove prehrane i povećalo njegovu brojnost, budući da je povećalo probavljivost i poboljšalo okus hrane. Jer za bića poput nas – s kratkim crijevima, slabim čeljustima, tupim zubima i samo jednim želucem, a koja su upravo zato veoma ograničena po pitanju izvora energije koju mogu sažvakati i probaviti – sve što je povećalo raspon raspoložive hrane predstavljalo je veliku evolucijsku prednost. No mi jednostavno ne znamo kada je došlo do prvog spravljanja hrane na vatri. Nepobitni dokazi potječu iz vremena

20

širenje

od prije približno 150.000 godina te se jasno podudaraju s počecima populacijske eksplozije; no također je vrlo vjerojatno da su i vatre koje su u spiljama gorjele prije pola milijuna godina također namjerno zapalili hominidi kojima je na pameti bilo upravo kuhanje. Nalazište Zhoukhoudian u Kini priskrbilo nam je krajnje uvjerljiv primjer. Tu je znanstvenik, isusovac Pierre Teilhard de Chardin, jedan od utemeljitelja suvremene ekologije, 1930. iskopao dokaz.

Junak moderne arheologije, opat Breuil, istoga je trena nalaz identificirao kao ognjište. “To je nemoguće”, rekao je isusovac, “to je iz Zhoukhoudiana.” “Uopće me ne zanima odakle je”, odgovorio je opat. “To je načinjeno ljudskom rukom, a čovjek koji je to načinio znao se koristiti vatrom.”14 A nedavno je jedan od vodećih svjetskih paleoantropologa, Richard Wrangham, ustvrdio kako je spravljanje hrane na vatri započelo prije više od dva milijuna godina: njegova se tvrdnja međutim ne temelji na izravnome dokazu, već se kao zaključak nameće iz evolucije oblika zuba hominida koji su, tvrdi se, postali manji i tuplji u vrijeme kada se pretpostavlja da je vatra modificirala hranu.15 Nije preostao ni jedan dokaz koji bi išao u prilog činjenici da je čovjek tako rano ovladao vatrom16.

Jednako je nesigurna i kronologija drugih tehnologija koje su prehranu poboljšale tako što su olakšale lov: izrada termičkom obradom nastalih čvrstih vrhova koplja (najstariji poznati primjerci stari su samo oko 150.000 godina), ili izgradnja obora, odnosno prolaza za provođenje plijena.

Ako ljudi migracije nisu započeli osnaženi novim tehnikama, možda ih je na pokret nagnala izloženost novim pritiscima. Smanjene zalihe hrane ili ekološke katastrofe mogle bi objasniti nužnost, no ne postoje dokazi koji bi išli u prilog takovim nagađanjima. Nestašice i nedaće ne čine se kompatibilnima s porastom populacije. U svim nama poznatim slučajevima, kod svih nama poznatih vrsta, sa smanjivanjem izvora hrane smanjuje se i populacija.

Postoji međutim još jedan izvor pritiska: ratovanje. Među jahačima Apokalipse, rat je čudan lik koji se izdvaja od ostalih: dok kuga, glad i prirodne katastrofe sputavaju čovjeka, rat nas potiče na inovacije. No kada su započeli ratovi?

To je jedan od najdojmljivijih povijesnih problema. Prema respektabilnoj, liberalnoj tradiciji, ratovanje je sastavni dio ljudske prirode. Zapovjednik britanskih snaga tijekom Drugoga svjetskog rata, feldmaršal Montgomery, ljudima koji bi od njega tražili opravdanje za rat jednostavno bi savjetovao neka pročitaju Maeterlinckov Život mrava. Niz glasovitih antropologa dvadesetoga stoljeća dijelio je njegov stav, te su tvrdili kako je, sukladno ostalim životinjama, evolucija u čovjeka ugradila agresivne i nasilne instinkte.17 Romantični su se primitivisti skanjivali nad time: ljudska je priroda bila temeljno miroljubiva, sve dok ju

tragači

21

nadmetanje nije iskvarilo. Margaret Mead, velika antropologinja 20-ih i 30-ih godina dvadesetoga stoljeća, ustrajala je u tvrdnji da je rat “izum, a ne biološka nužnost”.18 Isprva se činilo kako su dokazi dvosmisleni. Još ni danas ne raspolažemo ni jednim arheološkim dokazom koji bi svjedočio o ratu širokih razmjera, a prije najveće nama poznate bitke na svijetu, one koja se odigrala kod Jebel Sahabe, u blizini sadašnje egipatsko-sudanske granice, prije približno 11.000 godina, u vrijeme kada je zemljoradnja bila još u povojima.19 Jedinstveno okrutan pokolj nije bio usmjeren isključivo protiv određenog neprijatelja, nego se njime trebalo masakrirati i iskorijeniti. Mnoge su žrtve bile višestruko izbodene.

Ovo je, dapače, bio totalni rat koji nije bio usmjeren isključivo protiv neprijateljskih vojnika, nego i protiv žena i djece. Jedno je žensko tijelo na sebi imalo dvadeset dvije ubodne rane. Strategiju pokolja danas pronalazimo među zajednicama koje prakticiraju rudimentarnu zemljoradnju koliko i među zajednicama koje bi trebale predstavljati ono “suvremeno” i “civilizirano”. Te nas činjenice dovode u iskušenje da počnemo špekulirati da je prvi rat izbio između sjedilačkih zajednica koje su se međusobno borile kako bi nadzirale izvore hrane. Ili se, u najmanju ruku, čini kako je rat dobio na intenzitetu, ili ga se počelo sistematičnije voditi od trenutka kada su ljudi prigrlili sjedilački način života, kako bi se bavili zemljoradnjom.

Pa ipak, čini se kako je ratovanje između različitih zajednica jamačno započelo znatno prije. Jane Goodall je 70-ih godina dvadesetoga stoljeća prvi put izvijestila o ratovima između čopora čimpanzi u šumama Gabona. Čimpanze su se divljački borile kako bi eliminirale “frakcije”, odnosno skupine koje su se odvojile od primarne. Upravo bi to moglo biti ključ zagonetke kada je riječ o procesu koji je pokrenuo migracije ljudi: sukobi su možda potaknuli ili prisilili pojedine frakcije da migriraju na sigurna područja. Ako je točna, ta bi pretpostavka za sobom povukla daljnja pitanja: kakav je to pritisak mogao pokrenuti rat prije 100.000 godina? Ponovno porast populacije? Ili sve veći sukobi oko navodno sve manjih zaliha hrane? Ili se iznova trebamo vratiti na sveprisutnu “životinjsku” agresivnost?20 Toliko je dugo trebalo da se nastani Zemlja, da je taj proces morao imati brojne uzroke, a sve u različitim kombinacijama, na različitim mjestima, u različita doba. Neke su migracije nesumnjivo bile sui generis: “izdvojeni” događaji koje nisu potaknuli uobičajeni razlozi. Budući da danas o istraživačima volimo razmišljati kao o revolucionarima, o onima koji prelaze granice kao inovatori, vjerojatno podcjenjujemo konzervativnost kao silu koja zajednice može nagnati na pokret. Nedavne, dokumentirane migracije odnose se na progonjene vjerske

22

širenje

i ideološke manjine – od amiša u Apalačkome gorju do nacista u Chacou – koje su se izložile riziku preseljenja na nova područja kako bi sačuvale stari način života. Volim zamišljati prvi “narod čamaca” koji je nastanio Australiju kao “otpadnike” koji su, prije 50.000 godina, odlučili zamijeniti svjetove i nastaniti novi kontinent samo kako bi mogli zadržati svoj tradicionalni način života.

Općenito, ako se neki narod preselio u novo okružje, na to ga je nešto nagnalo, a ne prisililo. Na pokret ga nije nagnala nestašica hrane na prvobitnome području, nego obilje nove hrane na nekom drugom području; to ga je nagnalo, zavelo. Pod tim se podrazumijeva, a možda je i temeljni razlog, činjenica da su nove prilike zapravo bile neizbježne promjene u okolišu: novi trendovi u globalnoj klimi.

Ledeni čovjek Naseljavanje svijeta odvijalo se u razdoblju obilježenom najdrastičnijim klimatskim promjenama što ih je Homo sapiens iskusio do našega doba. Ne bi se moglo reći da su klimatske promjene bile “uzrokom” velikih migracija; no na njih su izvršile neizbježan utjecaj. Faze hlađenja i zagrijavanja planeta redovite su pojave. U tijeku je uvijek jedna ili druga. Približno svakih 100.000 godina Zemljina se orbita nakrivljuje, što sjevernu hemisferu odvlači dalje od Sunca.

A u češćim, znatno nepravilnijim ciklusima, Zemlja se naginje i koleba na vlastitoj osi. Kada se ta dva fenomena dogode istodobno, temperature se dramatično mijenjaju. Započinju ledena doba. Veliko hlađenje započelo je prije približno 150.000 godina: okvirno se poklopilo s počecima velikih migracija kojima je nastanjen čitav planet, i to kao da ljudi ne samo da su hladnoći pružili dobrodošlicu nego su i aktivno tragali za njom.

A onda se, prije približno 20.000 godina, hlađenje okončalo. Svijet je počeo izvirati iz ledenog doba. Globalno zagrijavanje smatramo suvremenim problemom: a ono to i jest. No iznimno intenzivno globalno zagrijavanje što ga upravo proživljavamo zapravo je samo najdramatičnija faza zagrijavanja koje traje još od svršetka posljednjega ledenog doba.

Hladni klimatski uvjeti zapravo su odgovarali ljudima toga vremena. Čovjekova je građa manjkava, a u usporedbi s glavninom predatora i takmaca naših predaka, loše je ustrojena za opstanak. Zato što smo – rekapitulirajmo – spori, slabi, tupih zuba i slabašnih čeljusti, izbirljivoga probavnog sustava. Glavnina naših evolucijskih prednosti mentalne je prirode: fizički smo vrsta bez ikakvih

tragači

23

prednosti – mi smo bogalji prirode. No čovjekova je tjelesna građa postigla dva značajna evolucijska boda u vrijeme najvećih klimatskih promjena.

Kao prvo, naša je tjelesna građa dobro prilagođena različitim klimatskim uvjetima. Izuzmemo li mikroorganizme, kojih su naša tijela prepuna i koji nas posvuda prate, te izuzmemo li lisice, koje se mogu pronaći u gotovo svim tipovima staništa, naša su tijela staništima najprilagodljivija tijela u živome svijetu.

U principu je baš to ljudima i omogućilo da slijede migracijske putove preko i između pojedinih klimatskih zona, a tijekom razdoblja intenzivnih i brzih klimatskih promjena.

Naša druga velika prednost jest vještina koju je razvio naš predak u svojoj drevnoj savanskoj postojbini i uvelike se njome služio: naša relativna preciznost u bacanju projektila. I drugi primati bacaju projektile, no rijetko išta pogađaju.

Ljudska koordinacija ruka-oko našim je precima omogućila da projektil razviju kao sredstvo ubijanja suparničkih vrsta koje su previše brze da bi ih se uhvatilo, ili koje su prevelike, odnosno odveć snažne da bi ih se izbliza svladalo. Moram međutim napomenuti da bacanje projektila nije bila omiljena metoda ubijanja lovaca ledenoga doba. Najjednostavnija i najproduktivnija strategija bila je dovesti krda velikih četveronožaca do litica u čijim podnožjima danas pronalazimo kosti žrtava pokolja, kojih je bilo toliko da ih se nije moglo pojesti, što svjedoči o smrtonosnoj rasipnosti lovaca. Tamo gdje međutim u blizini nije bilo litica, najbolja alternativa bile su rijeke, jezera ili močvare, kojima su se lovci služili kao zamkama: u tim je okolnostima spretnost u rukovanju kopljem jamačno bila dobrodošla. Bez obzira na okolnosti, projektili su uvijek bili korisni u obrani, ili kako bi se s lovišta otjerali strvinari.

U sprezi, ta su dva obilježja – tijela prilagodljiva klimi i spretnost u bacanju projektila – ljudske zajednice dovela do ruba leda. Hladnoća nije bila samo podnošljivo okružje: zapravo je odgovarala lovcima opremljenim projektilima koji su mogli loviti veće životinje kako bi se prehranili. Što je veća bila životinja, veća je bila i nagrada: hajka kojom se mamut dovodi do ruba litice iziskuje relativno manje energije od praćenja manje, žustrije lovine; a u konačnici se dobije više hrane. Zapravo, općenito gledajući, što je klima hladnija, to životinje raspolažu većim zalihama masnoće. A masnoća je – premda je suvremeni dijetetičari nepravedno preziru – tijekom povijesti uglavnom bila najcjenjenija ljudska hrana, i to zbog velike količine energije koju sadrži. Život je bio ugodan u blizini ledene granice, a kada se led počeo povlačiti, ljudi su ga slijedili. Daleki sjever Skandinavije bio je uvijek iznova nastanjivan još prije više od 11.000 godina. Čak i na prvi pogled marginalni visinski predjeli

24

širenje

bili su kolonizirani oko 7000 godina prije Krista. Šume su pratile povlačenje ledenih kapa prema sjeveru. Ljubiteljica hladnoće, breza se svijetom proširila prije približno 11.000 godina. Hrast je prije približno 7000 godina bio više ili manje jednako rasprostranjen kao i danas.21 Za ljude koji im se nisu prilagodili, šume su okružje u kojemu je znatno teže preživjeti nego u tundri: povlačenje lovaca na sobove prema sjeveru objašnjava žustrost kojom su nastanjivana područja nastala povlačenjem leda.

Iza klimatskih granica okoliš je istodobno postajao sve raznolikiji, a vrste su se umnažale. Povlačenje leda iza sebe je ostavilo za ljude blagotvorna okružja: umjerene klime, plodna tla, plovne rijeke, rudom bogata gorja. Blagonaklone okolnosti vidljive su u dobro obrađenim nalazištima na jugu Francuske koja datiraju iz vremena od prije približno 10.000 do 20.000 godina, gdje je pronađen velik broj kostiju jelena i svinje, tura i europskog losa; ili u naseljima sakupljača koja su nešto kasnije počela nicati na području plodnoga polumjeseca, ali i u dijelovima Kalifornije i Japana, gdje su šume lijeske i hrasta, odnosno nakupine jestivih trava rasle dovoljno bujno da omoguće preživljavanje. Kako su staništa postajala sve raznolikija, migranti su se širili u svim smjerovima. A kako se kultura prilagođavala okolišu, kulturna je raznolikost bivala sve akutnijom.

Pa ipak, čini se kako je teško razjasniti migracije kojima su nastanjene obje Amerike. Postoji dugo prihvaćena teorija prema kojoj je potkraj ledenoga doba, dok je morsko dno još bilo uzdignuto na području koje je danas poznato kao Beringov prolaz, pleme lovaca prešlo iz Azije i velikom se brzinom raširilo novom hemisferom. I premda je američka arheologija doista tek u začecima, novi dokazi taj mit sada čine neodrživim. Toliko je nalazišta razbacanih od Yukona do Urugvaja, od Beringova prolaza do ruba Beagleova kanala, koja pokrivaju tako veliko vremensko razdoblje, tolike različite stratografske kontekste, u kojima je raspon kulturne raznolikosti tako širok, da se nameće neizbježan zaključak: kolonisti su dolazili u različitim razdobljima i sa sobom donosili različite kulture. Neki su od njih nesumnjivo iz Azije došli preko kopnenoga mosta; no ostali su jednako tako mogli doći i morskim putem.

Ni jedan općeprihvaćeni dokaz nastanjena nalazišta u tom dijelu svijeta ne postavlja u razdoblje starije od 15.000 godina; a u još većoj mjeri zbunjuje činjenica da su neka od najstarijih nama poznatih nalazišta smještena na području danas poznatom kao istočno područje Sjedinjenih Država, između rijeka Ohio i Savannah.22 Prije približno 12.500 godina, zajednica lovaca živjela je u Monte Verdeu, u Čileu, u šest metara dugačkoj drvenoj nastambi prekrivenoj kožama.

Hranili su se mastodontima, s obale donosili sol, a s planina trave, sve u radijusu

tragači

25

većem od 64 kilometra. Na napola sažvakanim gvaljama morske trave još uvijek su vidljivi otisci njihovih zuba. U glini oko jedne jame još uvijek su vidljivi okamenjeni tragovi dječačkih stopa.23 Ako su ti ljudi do južnoga čunja Južne Amerike uspjeli stići nakon migracija koje su započele kod Beringova prolaza, onda bi bilo predivno doznati kako se to događalo: kolonizacija koja se odvija preko toliko klimatskih pojaseva, preko toliko neprijateljskih okruženja prava je rijetkost.

Sintetiziramo li dokaze i argumente, dolazimo do prihvatljive sheme kojom se objašnjava nastanjivanje svijeta. Nastanjivanje je započelo u vrijeme intenzivnoga globalnog hlađenja, kada su neke ljudske zajednice napustile savanu i zaputile se prema obali kako bi prihvatile dijelom morski način života u blizini laguna i kamenitih uvala bogatih hranom. Otkrili su izvore hrane u hladnim stepama, tundrama, ali i na rubovima ledenjaka. Kada je hlađenje dosegnulo vrhunac i led se počeo povlačiti prema sjeveru, neke su ga skupine slijedile.

Migracijske su skupine, kako se čini, bile dvostruko dinamične: nisu bile samo mobilne i podložne društvenim promjenama – dramatičnim i nasilnim – nego su bile i spremne na suradnju u konstruktivnoj organizaciji zajedničkog života.

Preživjeli dokazi teško da nam o tome mogu išta reći, no ipak si možemo dopustiti dobro upućena nagađanja. Krize i povoljna razdoblja stimuliraju promjene u vodstvu. Vođe otpadnika svoje su skupine vodili prema novim područjima.

Pronalaženje novih putova jamačno je bilo jedna od funkcija novih predvodnika koji su zahvaljujući klimatskim promjenama dobili na važnosti.

Kulturna se diversifikacija nastavila čak i kada su migracije prestale. Na određeni se način zapravo samo ubrzala od trenutka kada su se ljudi počeli na jednome mjestu okupljati u fiksne zajednice, jer do tada je kultura uvelike bila jednaka čak i kada je riječ o široko raspršenim skupinama: svim se skupinama ekonomija temeljila na sakupljačkome načinu života, što posljedično znači da su imale sličnu prehranu, slične tehnologije, a sudeći prema dokazima koje nam nudi kognitivna arheologija, te su skupine vodile i sličan duhovni život koji se vjerojatno temeljio na šamanizmu i kultovima božanske, plodne ženke. Smatra se kako je kulturna ujednačenost diljem svijeta nov fenomen našega doba globalizacije. A velika je to zabluda: velika era globalne kulture – “najglobaliziranija” era u povijesti – dogodila se u kameno doba. Po okončanju toga doba, diversifikacija se ubrzala. U trenutku kada su neki narodi počeli napuštati sakupljački način života i postajati uzgajivači, kada su nomadski način života zamijenili onim urbanim, upravo su tada nastale najveće kulturne razlike što ih je ikada ijedna vrsta iskusila.

26

širenje

Počeci konvergencije I tako bi kozmički promatrač – ako sam mu dobro ušao u psihu – bio u pravu.

Divergencija je dominirala glavninom ljudske povijesti. Pa ipak, većina ljudi uopće tako ne doživljava povijest, a sigurno je i kako je povjesničari uopće tako ne pišu. Povijest konvergencije neodoljivo nas više privlači od povijesti divergencije. Živimo u konvergentnim vremenima – prema standardima glavnine povijesti, riječ je, zapravo, o abnormalnim vremenima – zato što smo globalizatori. Naša se društva preklapaju i ovise jedna o drugima, iskustva međusobno razmjenjuju velikom brzinom i gorljivošću. Naša globalna ekonomija i mreža informacija diljem svijeta su raširile usporedive vrste kultura.

Više je to od banalne priče o “ozapadnjavanju”, ili od svjetskog trijumfa konzumerizma, individualizma, kapitalizma i demokracije, više od zaluđenosti američkom “nježnom moći”, ili globalnoga uspjeha velikih tvrtki, ili pak “McDonaldizacije” ili “Coca-Kolonizacije” – premda su svi ti fenomeni strahovito važni, jer čineći neke stvari posvuda poznatima predstavljaju glazuru zajedničke kulture preko našega pluralističkog svijeta. Konvergencija na svijetu međutim ostavlja još dublje tragove. Nestaju i posljednje sakupljačke kulture. Nekoliko univerzalnih religija priskrbilo si je odanost glavnine svjetskih naroda, a “međuvjerski dijalog” što ga između sebe vode čini ih sve sličnijima. Jezici izumiru, narječja iščezavaju. Engleski, a možda i nekoliko velikih “sekundarnih jezika” postali su globalna lingua franca. Promjene na okolišu znače da se sve više i više iste ili veoma slične vrste namirnica uzgajaju u svim dijelovima svijeta te da ih se posvuda konzumira.

Po tom pitanju, stanje u kojemu se svijet trenutačno nalazi – intenzivna, opća kulturna razmjena – ima kompleksnu pozadinu, duboke korijene i daleku prethistoriju. Konvergencija je stara gotovo koliko i fenomen divergencije, budući da smo poprilično sigurni da su se društva, čim su se razdvojila, počela iznova povezivati i uspostavljati kontakt sa susjednim zajednicama; čim su razvila kulturne razlike, postala su stručnjaci u samo njima svojstvenim tehnikama, koje su mogla kao tržišnu vrijednost ponuditi drugima. Čim su se prilagodila novim okolišima, postala su potencijalni dobavljači proizvoda koji su bili nepoznati narodima nastanjenima u drugim klimatskim pojasevima.

Konvergencija je danas intenzivna (premda bi bilo ishitreno ustvrditi da je divergencija okončana, ili da se divergencija i konvergencija ne mogu simultano odvijati na različitim razinama i u različitim smjerovima). Posljednjih je, možda, 500 godina – što je beznačajno, sićušno razdoblje kojim se kozmički promatrač

tragači

27

ne bi ni zamarao – konvergencija upadljiva. Istraživanja su svijet povezala putovima kontakta. Migracije, trgovina i kulturna razmjena uslijedili su u ogromnim razmjerima. Zato o konvergenciji i znamo znatno više nego o divergenciji.

U posljednjih je petstotinjak godina – razdoblje u kojemu je, zbog globalne demografske eksplozije, živjela većina ljudskih bića – konvergencija bila iskustvo većine čovječanstva. Zbog zanimanja što su ga ljudi iskazali prema podrijetlu i pozadini kulturne konvergencije, sada je možemo pratiti unatrag, daleko u prošlost.

Kako bismo rekonstruirali početke naše priče, imaginacija će morati ispuniti praznine što ih iza sebe ostavlja pomanjkanje dokaza. Pronalaženje komunikacijskih putova između kultura postala je važna, u neku ruku možda i specijalizirana aktivnost u trenutku kada bi nekom narodu bilo nužno stupiti u kontakt sa susjedima iz različitih staništa, a kako bi si priskrbio proizvode koje je nemoguće pronaći u postojbini. Najstarije trgovine na velike udaljenosti odnosile su se na luksuznu robu: ne bi bilo logično da neki narod nastani područje na kojemu nema osnovnih proizvoda nužnih za život. Magični predmeti – crveni oker i vatra – bili su vjerojatno prva trgovačka roba. U nekim je kulturama vatra previše sveta da bi je palili na licu mjesta: treba je neugašenu dopremiti izdaleka, kamo god je potrebno. Čak su i materijalistička, suvremena društva sačuvala odjeke tih drevnih predrasuda u obliku Olimpijske baklje i “vječnoga” plamena posvećenog poginulima u ratovima. U povijesna su vremena neke zajednice australskih Aboridžina inzistirale na tome da vatru dobiju od susjednih plemena, i to ne zato što nisu bili u stanju zapaliti vatru, nego zato što su im običaji zabranjivali takvo bogohuljenje. Oker je bio veoma široko rasprostranjen, ako već ne i univerzalan izvor magije, posvećena pogrebna žrtva na pogrebima prije 40.000 godina – uključujući najstarija nalazišta na kojima su pronađeni pogrebni darovi.

Neke od žrtvenih priloga u grobovima nalazimo stotinama kilometara daleko od mjesta na kojima su iskopani, odnosno nađeni, što znači da su najvjerojatnije pribavljeni nekom od najstarijih svjetskih trgovina. Nakon toga su uslijedili pomasti, začini, kao i predmeti za osobnu uporabu.

Kada bolje promislimo, uopće nije čudno što se najstarija trgovina bavila uglavnom luksuznom robom. Američka antropologinja Mary W. Helms sakupila je dojmljivu zbirku dokaza o ljudskoj sklonosti egzotičnome.24 Takva je sklonost, čini se, primjer rijetke pojave: univerzalne odlike ljudskih kultura. Predmeti dobivaju na vrijednosti sukladno udaljenosti koju su prešli. Prema istom istraživanju, ljudi, baš kao i predmeti, dobivaju na vrijednosti po sretnom završetku puta (premda u nekim kulturnim kontekstima mogu dobiti i negativne kono-

28

širenje

tacije kao izvori prijetnje i tajnovitosti). Premda ne možemo otkriti identitet prvih istraživača koji su utabali putove kulturne konvergencije, možemo biti prilično sigurni da su barem nekima od njih odane počasti: bili su posvećeni udaljenošću koju su prešli, dok ih je posjedovanje egzotičnih proizvoda učinilo čudesnima.

S nastankom najstarijih nama poznatih gradova, koji su se prije približno 9000 i 11.000 godina pojavili u Anatoliji i na istoku Mediterana, počinju se gomilati čvrsti dokazi koji svjedoče o naporima da se održe komunikacijski putovi između veoma raštrkanih, odvojenih zajednica. Tragovi tih istraživačkih pothvata mogu se pronaći u Çatal Hüyüku, najspektakularnijem od svih tih drevnih gradova. Uzdizao se na aluvijalnoj ravnici, pokraj ušća rijeke Çarşamba, koja se ondje ulijevala u jezero koje više ne postoji. Hraneći se pšenicom i mahunarkama, ljudi su ondje živjeli na području veličine 13 hektara, u kućama načinjenim od nepečene opeke koje su se nadovezivale jedna na drugu čineći tvorevinu nalik na saće, a koje međusobno nisu bile povezane ulicama nego, koliko smo do sada uspjeli shvatiti, stazama koje su vodile preko ravnih krovova. Çatal Hüyük je pokrenuo komunikaciju s drugim naseljima. U njegovu je okrilju preživjela zidna slika koja prikazuje nešto što bi moglo biti drugo, slično urbano naselje s kojim je Çatal Hüyük, po svoj prilici, bio povezan trgovačkim ili nekim drugim vezama. Trgovačka je roba u Çatal Hüyük pristizala s Crvenoga mora i gorja Taurus. Planina je jasno prikazana na zidnoj slikariji na arheološkome nalazištu: možda bismo to mogli smatrati najstarijim zabilježenim istraživačkim izviješćem.25 Čak su i starija, od Çatal Hüyüka manja, ali ipak slična naselja komunicirala s relativno udaljenom jordanskom dolinom, gdje se nalazila veća koncentracija naselja: sela poput Çayönüa, čiji su stanovnici podizali stupove od lubanja, prinosili žrtve na uglačanim kamenim pločama. Trampeći rukotvorine za sirovine, stanovnici su se, sukladno standardima tog vremena, obogatili, budući da su posjedovali blaga poput tankih oštrica, zrcala i vulkanskoga stakla, kao i predmete nastale tehnologijom taljenja bakra koju su u međuvremenu razvili.

Uočljivi predlošci na području koje danas smatramo euroazijskim Bliskim istokom uvijek su se iznova pojavljivali ondje gdje bi se razvili gradovi. Prije četiri tisuće petsto godina, primjerice, velika su se gospodarska središta razvila u naplavnim dolinama duž peruanskoga obalnog pojasa, osobito u dolini Supe, gdje je do danas pronađeno više od trideset naselja. Bila su to trgovačka središta u koja su se slijevali proizvodi iz različitih ekosustava, gdje se vršila razmjena

tragači

29

Istok sjeverne Amerike Srednja Amerika

Plodni polumjesec

Kina

Sahel Zapadna Afrika Ande

Uspon najstarijih poljoprivrednih područja, 9000.-7000. g. pr. Kr.

Amazonija

Etiopija Nova Gvineja

živopisnih morskih školjaka, planinske hrane i pernatih rukotvorina iz šumskih predjela istočno od Anda.26 I ponovo se iza dokaza o razmjeni može naslutiti da su ovdje na djelu bili upravo tragači, pronalazači novih putova. Hrana, temeljni građevni i odjevni materijali u svjetsku su trgovinu širokih razmjera ušli tek kada su se velike populacije počele okupljati na točno utvrđenim mjestima.

Dogodilo se to dijelom zato što su narodi koji su prešli na sjedilačku poljoprivredu stvorili višak hrane, koji su mogli ponuditi u zamjenu za rijetku robu kojom su raspolagali njihovi susjedi; dijelom zato što naselja ponekad prerastu raspoložive količine nekog nužnog proizvoda kao što je primjerice sol. I, konačno, urbanizacija je dovela do specijalizacije. Obrtnici su se okupljali u blizini trgovišta – ne nužno na mjestima gdje je bilo i sirovina.

Istraživači su bili vektori: sa sobom su prenosili i kulturu. Poljodjelstvo i sjedilački način života sami su po sebi bili prenosivi oblici kulture, a širili su se ljudskim kontaktom.27 Poljodjelska su naselja u istočnoj Grčkoj postojala već u sedmom tisućljeću prije Krista, no zapadna i sjeverna Europa poljodjelstvo je prihvatila tek kada se krajobraz otvorio, a šume listače povukle, odnosno prije približno pet do šest tisuća godina. U takav su se, sve pogodniji krajolik, po svoj prilici (premda ne obilujemo dokazima, a i oni postojeći se uvijek iznova drukčije tumače), s jugoistoka infiltrirali istraživači – kao osvajači, miroljubivi kolonisti ili trgovci na proputovanju. Sa sobom su donijeli i alatke nužne za

30

širenje

poljodjelstvo, kao i svoj, indoeuropski jezik – iz kojega će se poslije razviti glavnina europskih jezika.

Slične su migracije poljodjelstvo vjerojatno proširile i u Središnju Aziju, južno od stepa. Poljodjelstvo koje se razvilo u naplavnim područjima Anatolije i Jordanske doline proširilo se i preoblikovalo sva područja tih regija na kojima je moglo zaživjeti: stanovnici nekih naselja na području Zagrosa su prije 8, odnosno 9 tisuća godina na nadmorskim visinama iznad 600 metara divlje sjeme zamijenili uzgojenim. Južni je Turkmenistan u razdoblju između sedmog i četvrtog tisućljeća prije Krista imao općenito klimu vlažniju od ove danas, no već je tada bio područje raštrkanih oaza koje su, još prije 6000 godina, bile povezane mrežom i danas uočljivih irigacijskih kanala sličnih onim starijima, smještenim zapadnije. Na indijskome potkontinentu nije bilo prijelaznoga razdoblja između sakupljačkog načina života i poljodjelstva, nema razdoblja kada su sakupljači počeli voditi sjedilački život: zato je iznenadna pojava dobro izgrađenih sela vjerojatno posljedica izvanjskoga djelovanja. Put kojim su prošli tragači s jugozapada Azije može se ucrtati preko Mehrgarha u Baludžistanu, gdje otisci uzgojenoga ječma i žita u nepečenoj opeci, kao i kosti pripitomljenih koza, svjedoče o sustavnome poljodjelstvu prije približno 9000 godina.28 U većem dijelu Sjeverne Amerike kulturna je razmjena bila polagana: usporavale su je klimatske granice i negostoljubiva topografija.29 No ljudski su tragači ipak bili probitačniji. Širenje poljodjelstva obilježeno je rasprostiranjem kukuruza sjevernije od mjesta na kojemu se pojavio, odnosno Oaxaca u središnjem Meksiku – no bio je to usporen, tisućljetni proces koji je zahtijevao opetovano razvijanje novih vrsta kukuruza, od kojih je svaka morala biti prilagođena drukčijem okolišu, a sve tijekom putovanja kroz klimatska područja kojima je žitarica prolazila na svome putu prema sjeveru; istodobno su neki narodi u Sjevernoj Americi počeli uzgajati autohtone biljne vrste jestivih sjemenki ili korijena poput artičoka ili suncokreta. I u Južnoj Americi moguće je trasirati put kojim su se ideje o poljodjelstvu širile sa ili preko visokih Anda, preko gornjeg dijela porječja Amazone.

Pokušavajući razjasniti početke poljodjelstva u Africi, teško je povjerovati kako masovna proizvodnja prehrambenih biljaka u egipatskome dijelu Sahare nema nikakve veze s uzgojem biljaka u dolini Nila prije 9000 godina, ili da je do uzgoja pšenice u dolini Nila došlo posve neovisno u odnosu na prethodne, slične kulture koje su se uzgajale na obje strane sueske prevlake. Ako je tomu tako, onda je ljudski čimbenik, probijajući se kroz neobrađena područja, zasigurno uvelike pridonio čitavome procesu. Do širenja poljodjelstva iz Zapadne

tragači

31

Afrike prema jugu, prije približno četiri i pol i dvije i pol tisuće godina, vjerojatno je došlo u kontekstu migracije (koju možemo pratiti pomoću arheoloških i lingvističkih dokaza) naroda Bantu iz njihove postojbine na području današnjega zapadnog Kameruna i Nigerije prema jugu, uz obale Atlantskoga oceana, istočno, preko rubova Sahare u ekspanziji, sve do doline Nila, odakle su se ponovo zaputili prema jugu.

Podrijetlo poljodjelstva na Pacifičkim otocima predmet je nerazriješenoga prijepora. Prvenstveno nam još uvijek nije jasno kako su onamo dospjeli svinje i slatki krumpiri, koji su temelj prehrambene proizvodnje glavnine sustava toga područja. Najšire prihvaćeno tumačenje kojim za sada raspolažemo poljodjelstvo te regije predstavlja kao posljedicu širenja s Nove Gvineje koje je prošlo kroz niz prilagodbi dok se polagano preko oceana provodilo preko pomorskih naseljenika.

Zagonetka ranih zemljovida Prije no što će ljudi početi putove ucrtavati u zemljovide, razmjeri novootkrivenih putova mogli su se utvrditi isključivo pomoću dometa trgovine i raširenosti kulture. No ljudi su, naravno, zemljovide izrađivali čak i u neolitiku. Na umjetničkim prikazima na stijeni u Africi obično su slikovno prikazani topografski motivi, a ljudi, životinje i nastambe nižu se u odnosu na njih. Crtice i točke prikazuju tragove putova što ih šamani slijede dok zarobljena bića dovode u logor ili putuju u svijet duhova. Zemljovidi s rijekama i planinskim lancima, očigledno upute za lakše pronalaženje lovišta, razbacani su diljem jugozapadnog dijela Sjeverne Amerike. Drugi su pak primjeri uvjerljivo protumačeni kao karte neba ili tumačenja nebeskih događanja. Planovi sela i gradova, zemljovidi na kojima su ucrtana pogrebna ili sveta mjesta mogu se pronaći u nekim od najtradicionalnijih svjetskih kultura.

Ono što nam se neodoljivo nameće kao zaključak jest da ti rani zemljovidi zapravo uopće nisu bili medij za bilježenje putova. Ključ zagonetke najstarijih oblika izrade zemljovida jest njihov najrašireniji oblik u svijetu danas. Ako se kozmički dijagrami – prikazi božanskog poretka u svemiru – mogu smatrati zemljovidima, onda su upravo oni u toj kategoriji i najzastupljeniji. Dogoni u središnjoj Africi svemir primjerice prikazuju kao biće slično mravu, čija glava 30 nalik placenti predstavlja nebo, a noge zemlju. U dijelovima Konga i Angole, četverodijelni kozmogrami – u obliku križa ili dijamanta, s križnim ružama

488

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2010., listopad (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-160-6 Biblioteka Platforma, knjiga 11 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

indeks

tragaÄ?i

487

Srebrni foliotisak sjaj

Biblioteka Platforma