uvodna riječ
1
Tvrtko Jakovina
TRENUCI KATARZE Prijelomni dogaaji XX. stoljeÊa Trenuci katarze
2
Od istog autora u izdanju Frakture: Treća strana Hladnog rata
tvrtko jakovina
uvodna riječ
3
Tvrtko Jakovina
Trenuci katarze Prijelomni događaji XX. stoljeća
Fraktura
4
tvrtko jakovina
© Tvrtko Jakovina i Fraktura, 2013. All rights are represented by Fraktura, Croatia. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-479-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 841500
uvodna riječ
5
Sadržaj Uvodna riječ
7
Veliki rat i novi svijet
11
Pobjeda i kraj europskog imperija
41
Rooseveltov obračun s banditskim nacijama
59
Nezaustavljivi buldožer Josifa Visarionoviča Staljina 67 Pobjeda koja je bila početak Hitlerova kraja
75
Zašto su Saveznici željeli da Hitler preživi?
83
Dan kad je Amerika pobijedila europsko zlo
89
Partizani koji su stvorili Hrvatsku
99
Povijesni raskid pape iz Kremlja i heretika s Dedinja
105
Savez za mir
133
Carstvo Sredine od revolucije do kapitalizma pod Maovom zastavom
147
Mađarska tragedija – revolucija 1956.
169
Zid koji je dijelio svjetove, ideje i sudbine
193
John Fitzgerald Kennedy: osrednji političar ili polubožanska ličnost
199
Čehoslovački eksperiment socijalizma s ljudskim licem
219
Dijabolički genij ili princ realpolitike?
231
6
tvrtko jakovina
Idealističnoj, hrabroj (i ludoj) mladosti
241
Iranska revolucija i trijumf političkog islama
251
Baršunasta revolucija
267
Kako su pregovarali Budimir Lončar i Saddam Hussein
273
Što je Tito Hrvatima?
285
Kako je Jugoslavija spasila Nesvrstane (i tako spasila sebe)
311
Raspad Jugoslavije i svijet devedesetih
333
Autorova bilješka
355
Literatura i izvori
359
Kazalo imena
373
uvodna riječ
7
Uvodna riječ Sabrani tekstovi iz novina, pa i tekstovi pisani za znanstvene zbornike ili slične publikacije, česti su u hrvatskoj publicistici. Usudio bih se reći da mnogi od onih koji nisu novinari povremene angažmane u tiskovinama i prihvaćaju s idejom da bi se jednoga dana ono što su proizveli moglo skupiti i objaviti. Očito i sâm imam potrebu biti prisutan, objavljivati u medijima koji su drukčiji od znanstvenih, pomoću kojih je komunikacija sa širim krugom ljudi brža, u kojima se stavovi i razmišljanja izlažu na drukčiji način. Oni koji o određenim fenomenima mogu i znaju progovoriti utemeljeno, to moraju činiti; mislim da je to sastavni dio mojega posla. Sviđa mi se što nešto mogu napisati i vidjeti to objavljeno ni 24 sata poslije, što je toliko drukčije od procesa objave u znanstvenim publikacijama koji katkada traje i po nekoliko godina, a zahvaća tek vrlo malo ljudi. Kad sam postao redoviti profesor i kada je u jesen 2012. urednik Seid Serdarević predložio tekstove za ovu publikaciju, takvih je priloga bilo puno, puno više od opsega ove knjige. Do trenutka kada je rukopis eseja o 20. stoljeću otišao u tisak, samo za različite novine, neke strane, ali najviše hrvatske (najprije Vjesnik, pa Novi list, Slobodnu Dalmaciju i od 2006. za Jutarnji list, tjednik Globus i ponekad Vijenac i Zarez, a onda i Tportal.hr) napisao sam oko 320 tekstova. Više izdavača tražilo je da napišem predgovore knjigama koje su objavljivali: Naklada Ljevak za monografije o Versaillesu 1919. i Churchillu, Profil za autobiografiju Milke Planinc, za knjigu o studentima
8
tvrtko jakovina
1971., knjigu o Ivi Vejvodi. Pogovore sam napisao TIM pressovu izdanju Predsjednika Stephena Graubarda, VBZ-ovoj knjizi o Stevanu Dedijeru, Leykamovoj knjizi o konferencijama koje su vodile raspadu Jugoslavije, Povijesti Kine u izdanju Naklade Sandorf, Mozaiku za njihovu uspješnicu Tito i drugovi Jože Pirjevca, Golden marketingovoj knjizi Globalni hladni rat Odda Arne Westada, a za Frakturu za maestralno djelo Treći Reich – Nova povijest Michaela Burleigha. Ti tekstovi nikada nisu bili tek obični, lapidarni opisi onoga što slijedi, niti sam u njima previše ili samo hvalio autore. Nastojao sam uvijek ponešto istražiti, iskoristiti izvore koje autori nisu imali, dopuniti tekst koji slijedi informacijama koje se u njemu ne nalaze. Iskustvo koje imam kao član Žirija Jutarnjeg lista za najbolje publicističko izdanje jasno mi je ukazivalo da su sabrani novinski prilozi, pa bili i književni eseji, uvijek nekako manje atraktivni, uvijek obilježeni trenutkom u kojem su nastali. Opet, takvih tekstova koje sam napisao i objavljivao posvuda bilo je puno i mnogi su bili, pretpostavljam, trajniji od jednodnevnih ili prigodnih tekstova naručenih za ovu ili onu publikaciju, pa su dvojbe o objavljivanju ili djelomičnom objavljivanju onoga što je pisano za neko drugo vrijeme i neku drugu svrhu konačno razriješene na ovaj način. Dio napisa je izbačen jer su se bavili suviše specijalnom temom ili su bili obilježeni trenutkom. Primjerice, tekst o sportskim borilištima kao političkoj areni ili o Mongoliji, u trenutku kada je predsjednik Stjepan Mesić tamo putovao, pa o predsjedničkim izborima u SAD-u u vrijeme prvog izbora predsjednika Obame, o brodu Galeb i sl. nisu se uklapali u glavnu ideju: naime objaviti eseje koji govore o važnim, “velikim” političkim događajima i ličnostima 20. stoljeća. Odustali smo od ideje da se naprosto pretiska već objavljeno, osim u nekoliko slučajeva. Urednik je predložio da se od više tekstova o jednom događaju stvori jedan, prilog očišćen od dnevnih asocijacija. Budući da sam o raskolu s IB-om 1948. u istoj godini za različite izdavače pisao tri puta, a nikada nisam ponavljao što je već bilo rečeno, baš kao i 2006. na obljetnicu revolucionarnih događanja u Mađarskoj 1956., ti su tekstovi objedinjeni.
uvodna riječ
9
Tekstovi su uglavnom složeni kronološki. Prvi je prilog o Prvome svjetskom ratu, a posljednji o uspostavi neovisne Hrvatske. Budući da na Filozofskom fakultetu predajem Svjetsku povijest 20. stoljeća i povijest Hladnog rata, prilozi su najvećim dijelom takvi, dio svjetske povijesti, jer to je područje koje imam obvezu istraživati, ali gotovo redovito i vezani uz naš prostor. Nijedna nacionalna povijest ne može se razumjeti bez poznavanja širega konteksta, nijedna lokalna povijest nije lokalna ako se piše dobro. Dio tekstova govori o temama koje su uži predmet mojega zanimanja, primjerice o Danu D ili početku Drugoga svjetskog rata, o čemu predajem, ali to nikada nisam istraživao. Neki od priloga većim su dijelom nastali na temelju građe koju sam istraživao, koja je bila posve nepoznata barem u trenutku njihove objave (veći dio materijala iz privatnog arhiva Josipa Vrhovca i Budimira Lončara poslije je iskorišten u mojoj knjizi Treća strana Hladnog rata, Fraktura 2011.). Oni pokazuju što je u hrvatskoj javnosti u nešto manje od 10 godina bilo prisutno, o čemu se javnost informirala, što je bilo zanimljivo urednicima s kojima sam surađivao. Moj tata Ivan Jakovina bio je novinar. Za novine sam počeo pisati još kao student 1996., isprva u sada ugaslom dnevniku Vjesnik, gdje je urednica kulture bila Vesna Kusin. Osobno sam uvijek u novinama želio pročitati nešto što se, bez obzira na dnevno ili tjedno ograničenje toga medija, može izrezati i čitati i poslije. Temelj ove publikacije članci su koje sam pisao od 2006., kada je od mene naručen prilog o Henryju Kissingeru za tjednik Globus. Od tada pa do 2013. surađivao sam sa svim glavnim urednicima toga tjednika, iako u nejednakom omjeru (Nenad Polimac naručio je samo jedan tekst, Nino Đula i njegov pomoćnik Dalibor Šimpraga dva veća priloga). Najviše tekstova objavljeno je dok je glavni urednik Globusa bio Igor Alborghetti. Igorov interes za prošlost, ali i osjećaj da neke povijesne ličnosti prodaju novine, pretvorio se u dugogodišnju suradnju koja je nastavljena i kada je postao zamjenik Mladenu Pleši u Jutarnjem listu (s Jutarnjim sam surađivao i prije). Bez Alborghettija velik broj priloga ne bi bio napisan. Potom su tekstove naručivali i drugi urednici i novinari u Jutarnjem ili subot-
10
tvrtko jakovina
njem prilogu lista Magazin: Ivana Mikuličin, Sanja Simić, Gordan Zečić, Ivica Buljan, Boris Vlašić, Vlado Vurušić, Adrijana Piteša, Mark Cigoj. U posljednje vrijeme sve više pišem za Tportal urednice Alemke Lisinski. Jedni i drugi, tekstovi za tjedne i dnevne novine i oni koji su pisani s većom ambicijom i za stručne publikacije ili kao predgovori, sa svim obilježjima stručnoga rada, trebali bi biti dovoljno atraktivni, informativni, ukazivati na (meni) zanimljive fenomene, događaje koji su obilježili svijet. Od početka svoje profesionalne karijere zalažem se za razgovijetnost i razumljivost, pristupačnost svih znanstvenih tekstova. Tekstovi koji ne mogu izdržati test vremena i oni koji su (tobože) znanstveni samo zato što ih malo tko razumije, bez obzira na to je li riječ o obrazovanom čitateljstvu ili ne, mislim da su više vrijedni prijezira negoli divljenja. Nadam se da su ovi prilozi, poglavito osvježeni, na tome tragu, nadam se da sam ovakvom pripremom tekstove koji su jednu namjenu već imali učinio atraktivnijima i podario im još jedan život. Dio tekstova objavljuje se prvi put, dio je toliko izmijenjen da se veza s izvornikom može tek naslutiti. Budući da oni koji bi bili opsjednuti mojim radom na pozitivan ili negativan način, a takvi – za prve pretpostavljam, a za druge se nadam – ne postoje, držim da ova zbirka može biti zanimljiva i nova svima koji žele pročitati eseje o važnim ličnostima i događajima 20. stoljeća, nešto kratko, ali ne i banalno. Objavljeno može biti zanimljivo studentima koji ponavljaju za ispit, bivšim studentima koji pripremaju nastavu u školama, nekom tko voli povijest velikih događaja i ličnosti. Naravno, zanimljivosti su velikim dijelom, kako se običava reći, zasluga onih na čije sam se radove oslanjao; sve greške, mada nenamjerne, moje su. U prethodnim sam knjigama običavao zahvaljivati nizu prijatelja i suradnika. Ponovno bih zahvalio svima koji su već spomenuti, i onima kojih u međuvremenu više nema ili su iz moga života nestali, a pridodao bih one koji su u moj život ušli u posljednjih nekoliko godina i pomogli mi da lakše prebrodim jednu tešku životnu fazu.
veliki rat i novi svijet
11
Veliki rat i novi svijet Kraj dugog 19. stoljeća i početak novog doba za svijet i Hrvatsku “U Bosni sabor bez prava, u Hrvatskoj Cuvajev apsolutizam, u Dalmaciji veleizdajnički procesi, u Sloveniji nasilno ponjemčavanje – to je jugoslavenska politika službene Austrije”, pisao je u osvit Velikog rata o politici Austro-Ugarske Monarhije slovenski pjesnik Ivan Cankar. Južni Slaveni u Monarhiji bili su podijeljeni između austrijskog i ugarskog, cislajtanskog i translajtanskog dijela zemlje, kako je 1867. uređena zajednička država. Hrvatske su zemlje, pa i svi Hrvati osim onih koji su i prije, a od kraja 19. stoljeća masovno, iseljavali u Novi svijet, živjele pod istom krunom, ali stvarnog okupljanja i jedinstva nije bilo. Istra, Dalmacija i slovenske zemlje bile su cislajtanske. Imale su Zemaljski sabor i Zemaljsku vladu u Zadru, odnosno Pokrajinski sabor u Poreču. Slavonija, Hrvatska, Baranja, Srijem, Bačka bili su translajtanski. Bosna i Hercegovina, zemlja koja je 1908. formalno ušla u sastav Austro-Ugarske nakon burnih tjedana svjetske krize, od 1878. i Berlinskog kongresa, bila je pod dvojnom upravom Beča i Pešte. Bosnu je željela i Srbija, ali joj Rusija 1908., iscrpljena porazom u ratu s Japanom nešto ranije, nije mogla pomoći. Uzburkane odnose na Balkanu nakon Mladoturske revolucije iskoristili su Bugari da se osamostale, pa i Austro-Ugarska da uzme Bosnu i Hercegovinu. “Pokazali smo Europi još jednom da smo
12
tvrtko jakovina
još uvijek velevlast. Izvrsno!”, slavio je ministra vanjskih poslova nadvojvoda i prijestolonasljednik Franjo Ferdinand nakon konačnog proširenja Monarhije.1 Optimizam je prevladavao Europom, vladarske kuće i diplomati bili su ispremreženi rodbinskim vezama, svijet već desetljećima nije stupao u ozbiljne ratove, pa se činilo da se živi u jednoj sigurnoj fazi. Ono što su povjesničari kasnije nazvali dugim 19. stoljećem, pa i dobom mira, rasta i napretka, bilo je, ipak, na izmaku. Među južnoslavenskim narodima, samo je Sabor u Zagrebu, što će biti osobito važno za sve Južne Slavene u Monarhiji, imao poseban položaj, a Hrvatska i Slavonija stvarnu autonomiju. Zapovjedni jezik Hrvatskog domobranstva, koje je bilo dio mađarskog Honveda, bio je hrvatski, kako je to jamčila Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. Ban, Vlada u Zagrebu, autonomija, sve to nije značilo previše ako su Beč i Pešta nešto jako željeli, kako je jasno opisao Cankar. Slavko Cuvaj postao je ban 1911. Čvrstorukaš koji je gušio novinstvo, zatvorio škole kada je objavljen generalni štrajk učenika, pacificirao je zemlju u kojoj je pravo glasa imao malen dio stanovništva. U industriji, prometu, obrtu i trgovini radilo je jedva 20% građana Hrvatske. Nepismenih je 1910. u kontinentalnoj Hrvatskoj bilo čak 56%.2 Obrtničkih radionica bez zaposlenih bilo je čak 68%, a onih s više od 20 zaposlenih tek 0,54%, pa je jasno da su seljaci posve dominirali u stanovništvu. U vrijeme kada su nacionalnosti i nacionalizmi postajali glavna pokretačka snaga, imali su politički potencijal koji je trebalo artikulirati. Prve napore u tome su smjeru poduzeli Antun i Stjepan Radić, koji su 1904. osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Razumijevali su tužno stanje hrvatskog puka, bili uspješni u njegovu organiziranju, ali su zadržali osjećaj za realnost. Antun Radić u to je vrijeme napisao: “Kod nas Hrvata nema još svakakvih fabrika, naši ljudi ne znadu izrađivat željeza i željeznog oružja i stotinu drugih stvari. A tko će biti tako lud, da se uči ovo i ono, da troši, kad sve to gotovo dolazi iz tuđine? I tako se mi
1 2
Glenny 1999:289; Boban 1995:7-8. Goldstein 2003:222-223.
veliki rat i novi svijet
13
nikada ne ćemo osobiti na svoje noge, ako k nama bude smjela dolaziti tuđa roba, uvijek ćemo morati kupovati tuđu. Kako ćemo se mi obraniti od tuđe robe? Mi Hrvati nijesmo sami svoji, mi ne možemo – kad bi i htjeli – zabraniti tuđe robe, ne možemo na tuđu robu udariti carine. Mi nijesmo sami u svojoj državi, pak ne možemo reći: Ovo nam treba, ovoga nam ne treba.”3 Mnogi su Hrvati bili nezadovoljni stanjem u Monarhiji. Svejedno, desetljeća ljutnje ne bi bila dovoljna da se promijeni stanje u državi. U doba kada su prevrati, atentati i ubojstva kraljeva, predsjednika i ministara bili česti, jedno je ubojstvo moglo pokrenuti rat i promijeniti svijet. Kraljevina Srbija kao i ostale balkanske zemlje 1912. i 1913. u Balkanskim su ratovima proširile teritorij, Srbija dramatično prema jugu, uzimajući prostor koji su Bugari, a dijelom i Grci, smatrali svojim. Apsorbirati nove krajeve u Makedoniji, učiniti ih Srbijom, nije bila laka zadaća za siromašnu zemlju koja je tek nekoliko godina prije bila izložena sankcijama i uspostavi vlasti nove dinastije. Stoga nije jasno je li srbijanska vlada, nakon dva, doduše uspješna rata, stajala iza skupine oficira, članova Crne ruke, tajnog udruženja “Ujedinjenje ili smrt”, koji su pripadnicima Mlade Bosne, nacionalističke skupine Srba, dali oružje i cijanid za samoubojstvo, ukoliko im pokušaj atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda uspije? Moguće je da je sve bio hazarderski, neodgovorni pokušaj krajnjih nacionalista da promijene svijet, opijenih pobjedom u srcu Balkana. Želja za ratom postojala je i među drugima. “Kad bi samo prilike konačno proključale – mi smo spremni. Što prije, to bolje”, izjavio je Helmuth von Moltke, načelnik njemačkog stožera, prvog dana lipnja 1914. 4 Kad uz njega nisu bili diplomati i političari, već samo najbliži suradnici iz vojske, Moltkeove izjave bile su manje odlučne. O dvojbama nije govorio javno i glasno, pa su mnogi neopravdano vjerovali da je vojska Njemačkog Reicha spremna pobijediti bilo koju kombina-
3 4
Murgić 1937:159. (Prema DomI, br. 21, str. 332, “Što su to trgovački ugovori?”) Bombauer 1999:417.
14
tvrtko jakovina
ciju neprijatelja. Još 1916. kancelar Bethmann Hollweg rekao je kako ga je Moltke uvjerio da će sraz s Francuskom trajati jedva četrdesetak dana. Jedan od paradoksa ulaska svijeta u Veliki rat bila je upravo nemogućnost elita da procijene kako veliki potres koji su izazvali može pomesti ne samo carstva već i način života kakav je postojao. Tako se i dogodilo. Europa je sama pokrenula proces koji će Stari kontinent, nekoliko desetljeća poslije, pretvoriti u drugorazrednog svjetskog igrača. Nadvojvoda Franjo Ferdinand dolazio je u Bosnu i Hercegovinu na Vidovdan, u nedjelju 28. lipnja 1914., nadgledati manevre. Nezamislivo prema današnjim sigurnosnim standardima, nakon što je atentat bombom koju je bacio Nedeljko Čabrinović izbjegao, kao da se ništa nije dogodilo, Franjo Ferdinand otišao je u Belediju, gradsku vijećnicu. Bio je bijesan jer mu je tekst govora sada bio natopljen krvlju onih koji su ga pratili. Potom je zeleno-crni kabriolet u kojem je sa suprugom i generalom i guvernerom provincije BiH Potjorekom, na putu do bolnice gdje su trebali obići ranjene, skrenuo u pogrešnu ulicu. Češki je vozač pogriješio, zastao ispred još jednog atentatora, Gavrila Principa, koji je imao pištolj. “Sofija, moraš živjeti zbog naše djece”, bile su posljednje riječi prijestolonasljednika, na koga se supruga bacila i tako dobila metak namijenjen guverneru. Ubojica budućeg kralja nije likvidiran jer je bio maloljetan. Umro je u Kleine Festungu u Theresienstadtu nakon četiri godine tamnovanja, zgrožen sudbinom Srbije do toga trenutka, ali ne i žalostan zbog učinjenog. Srpski su dućani u Sarajevu razbijani nakon ubojstva. U Beču su ispred poslanstva Kraljevine Srbije održane male demonstracije. Nije se činilo da se događa nešto posebno, da je ubojstvo previše uzbunilo Beč, Europu, čak ni Srbiju. No atentat je pokrenuo postojeće ratne planove i sustave, a onda ih je bilo nemoguće zaustaviti. Austro-Ugarska je Srbiji uputila ultimatum, Srbija ga je u jednom dijelu odbila. Objavljen je rat. Srbiji je ovoga puta u pomoć pritekla Rusija, koja je bila članica Antante s Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom. Crno-žuta Monarhija bila je u Centralnom savezu s Njemačkom i Italijom. Stariji su povjesničari mislili da je tako došlo do rata. Sve je krenulo sporo, ali je bilo nezaustavljivo. Druga škola govori kako je ubojstvo Franje Ferdi-
veliki rat i novi svijet
15
nanda samo iskorišteno kao povod za sukob o kojem se već godinama pričalo i koji se dugo pripremao. Austro-Ugarska je prijetila mobilizacijama Srbiji i 1909. i 1912., ali linija nikada nije bila prijeđena, nije bilo rata. Nije ni St. Petersburg ušao u sukob. Njemačka je, čini se, još od prosinca 1912., kada je car Wilhelm sazvao najviše časnike i izložio kako je ulazak u sukob što prije potreban, zagovarala rat, tražila povod za njega.5 Njemačka je gubila prednost u naoružavanju u odnosu na suparnice u Europi. Kako god, želja za ratovanjem ne bi se ostvarila da Europa u međuvremenu nije militarizirana, da nisu postojala ekonomska trvenja, natjecanje u razvoju mornarice, sukobi u kolonijama, nacionalizmi, kriza kapitalističkog sustava, da nije postojao osjećaj da će rat trajati kratko, da vojni planeri nisu bili tako kruti i bezosjećajni, da se na Bliskom istoku nije mijenjala strateška situacija. Kada je Franjo Ferdinand ubijen, Mađari su bili oduševljeni. “Moji zemljaci i ja smo se složili da možemo biti sretni što je svinja mrtva”, rekao je Joseph Roth.6 Mađare je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand osobito prezirao, smatrajući ih glavnim protivnikom Carstva, uz “Židove, slobodne zidare i socijaliste”. Cilj Franje Ferdinanda bio je ne federirati državu, mada su ustupci i koketiranje s nekim od malih, slavenskih naroda to mogli sugerirati, već ograničiti mađarski utjecaj, završiti s dualizmom i obnoviti centralizirani režim koji je postojao do 1867.7 Atentat je mnogima bio dobar povod da se obračunaju sa Srbima, koji su ugrožavali Monarhiju nastojanjem da se predstave kao Pijemont Južnih Slavena. Mada je najkasnije od pobjeda Kraljevine Srbije u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. bilo jasno kako će Beograd imati važnu ulogu u novoj političkoj arhitekturi Jugoistoka Europe, tek je ubojstvo nadvojvode Franje Ferdinanda to učinilo mogućim. Time je i vjerovanje da će Hrvatska biti središnja točka Južnih Slavena u Monarhiji nužno moralo biti redefinirano. Kažnjavanje Srbije nije trebalo uključiti i teritorijalno proširenje, jer bi tako slavenska kom-
Sheffield 2002:36-37. Mak 2010:80. 7 Glenny 1999:284-285. 5 6
16
tvrtko jakovina
ponenta u državi mogla još ojačati i doista otvoriti put ka federiranju Crno-žute Monarhije. Kada je rat na Balkanskom bojištu napadom na Šabac počeo mjesec dana po atentatu u Sarajevu, mnogi su bili oduševljeni. Gotovo su svi bili uvjereni da će se do Božića ili malo kasnije vratiti kući. Ono što je izgledalo kao početak trećega Balkanskog rata pretvorilo se u svjetski sukob u koji su ušle zemlje Antante i Centralnih sila, s tim da je Italija proglasila neutralnost. Trebalo je nagovoriti Bugare i Osmanlije, Grke i Rumunje, da se uključe u sukob. Rat je podijelio hrvatski politički narod. Dio je političara odmah bio uhićen, interniran ili barem nadziran, prije svega oni koji su bili pristaše Hrvatsko-srpske koalicije. Tek je iznimno djelovanje bana Skerlecza onemogućilo da Korpskommando u Zagrebu uspostavi potpunu dominaciju ljudi u uniformama nad političkim životom.8 Dio je političara ostao u inozemstvu. Velik dio muškog stanovništva, gotovo 14% Bosanaca, Hercegovaca, Hrvata i Srba, mobiliziran je u vojsku Crno-žute Monarhije. Bilo je to više od ostalih, više no što je bio njihov udio u ukupnom stanovništvu zemlje. Frano Supilo, važni političar iz Hrvatsko-srpske koalicije, suočen s naznakama da se rat doista približava, uzeo je ušteđevinu i 15. srpnja 1914. otputovao iz Rijeke u Tirol, pa u Veneciju. Tamo se, na Trgu sv. Marka, susreo s Antom Trumbićem, pravaškim političarem iz Splita. Trumbića je pak slavni skulptor Ivan Meštrović nagovorio da napusti Split, jer nije mislio da će Monarhija izabrati ulazak u sukob sa Srbijom, što je značilo i s Rusijom.9 “Ili Jugoslavija ili – ništa!”, uzviknuo je član budućeg Jugoslavenskog odbora njegovu budućem predsjedniku. Budući da je u Austro-Ugarskoj protiv njega bio pokrenut proces zbog veleizdaje, na kojem je i osuđen, Supilo nije mogao u Monarhiju. Počela je borba za Slavene u Monarhiji, u kojoj je Srbija sada imala važno mjesto bez obzira na rasplet.10
Horvat 1938:436. Isto, 439. 10 Petrinović 1988:150-151. 8 9
veliki rat i novi svijet
17
Kraljevina Italija, umjesto da u sukob uđe na strani Beča i Berlina, kako je bilo određeno Trojnim ugovorom, početkom kolovoza 1914. objavila je deklaraciju o neutralnosti. Talijanski je kralj svog njemačkog brata, kaisera Wilhelma II., obavijestio da u Rimu postoje utjecajni krugovi koji bi rado zaratili s Dvojnom Monarhijom, jer ona drži krajeve na koje Talijani pretendiraju. “Hulja”, napisao je na margini pisma Wilhelm.11 Talijanska propaganda počela je sve češće i sve glasnije govoriti o talijanskim teritorijima s druge strane Jadrana. Srbija je također imala teritorijalne aspiracije na teritorij koji je bio hrvatski. Čak i neovisna hrvatska država, da je do takve u onim okolnostima moglo doći, bila bi trajno ugrožena od Talijana. Snažna slavenska država na Jadranu onemogućila bi i germansko širenje na istok, tvrdili su Supilo i drugi Rusima. Mogla je i očuvati slavenstvo od Romana. Mogućnost da se hrvatski teritorij rasparča, da se dijelovi okupe pod različitim vladama, bila je vrlo neugodna za Hrvate, ali se nije uklapala ni u srbijanske vojne ciljeve. Najbolja obrana od Talijana mogla je biti jedinstvena država sa Srbima, i u tome su smjeru djelovali hrvatski emigranti. U isto vrijeme, Supilo i Trumbić Hrvate su i dalje, kao “depozitare državnopravnih ostavština”, smatrali narodom s “vodećom ulogom” prvih među jednakima među Južnim Slavenima. Uskoro je započela grozničava akcija tajne diplomacije koja je, mada su o njoj mnogi jedva čuli, najviše strašila Hrvate i Slovence u Dvojnoj Monarhiji, pa Albance i Turke. Jugoslavenski odbor, koji su sačinjavali politički emigranti okupljeni oko Supila i Trumbića, formiran je u Parizu 30. travnja 1915., dijelom i na poticaj glasina o talijanskom ulasku u rat.12 Rat koji je postao pozicijski sve više je otvarao mogućnost i potrebu za diplomatskim djelovanjem. U Londonu, kamo je prešao i Trumbić, postojao je i Češki odbor. Masaryk, Beneš i Štefánik bili su u Parizu, dio Čeha djelovao je u Moskvi, Poljaci su imali svoj odbor u Parizu na čelu s Padarewskim.13 Svako nacionalno tijelo imalo je važnu
Historija diplomacije II 1951:241. Petrinović 1988:177. 13 Renouvin 2008:459. 11
12
18
tvrtko jakovina
ulogu u senzibiliziranju sila Antante za probleme nacionalnosti u Srednjoj Europi. Nuditi ono što nemate, golema područja protivničkog teritorija, nije skupo, pa su sile Antante velikodušno ušle u pregovore i obećavale zemlje gdje su živjeli narodi koje nisu nadzirale i koje su slabo poznavale. Talijani su ipak nastavili pregovarati i sa Centralnim silama, posebno dok se činilo da Nijemcima, Osmanlijama, Austro-Ugarskoj i Bugarima na bojištu ide nešto bolje.14 I Sveta Stolica zagovarala je talijansku neutralnost u nadi da će se tako sačuvati Austro-Ugarska, jedina velika katolička zemlja Europe. Kupovalo se vrijeme. Njemački knez Karl von Bülow, nekadašnji carski poslanik u Rimu, osobno je pokušao nagovoriti Talijane da barem ne ulaze u rat, ako već ne žele na stranu Beča i Berlina. Kada je ušao u kabinet talijanskog ministra vanjskih poslova Sidneyja Sonnina, Bülowa su dočekali poslanici Francuske, Britanije i Rusije u Italiji. “Dobri Krupenski poletio je k meni i stao me uvjeravati da se njegovo osobno osjećanje prijateljstva prema meni nije nimalo promijenilo. Pametni i uglađeni Rodd pružio mi je ruku i rekao engleski: ‘Stežem vam ruku i molim vas da izrazite moje najljepše želje kneginji Bülow.’ Od sve trojice poslanika Antante bio je Camille Barrère moj najstariji prijatelj. Ali, kada me je ugledao, on me je, s glumačkim talentom koji je prirođen svim Francuzima, prestravljeno pogledao, zatim rukama pokrio oči i okrenuo se.”15 Bilo je sve jasnije da će velika teritorijalna obećanja Italiju privući u tabor Antante. “Vaša Ekscelencija nas je izdala”, govorio je Frano Supilo, član Jugoslavenskog odbora u Londonu, ruskom ministru vanjskih poslova Ser geju Dmitrijeviču Sazonovu kada su detalji tajnog Londonskog ugovora kojim je Italija postala jedna od sila Antante, potpisanog 26. travnja 1915., procurili. Začuđeni i ipak postiđeni Rus jedno je vrijeme poricao. Potom je priznao. “Rijeka (…) mi je nismo htjeli ustupiti, jer bez nje Hrvatska ne bi imala luke od vrijednosti… ali, na kraju rata ne zna se
14 15
Kovačević 2004:219. Historija diplomacije II 1951:243.
veliki rat i novi svijet
19
nikada (…) ono što se činilo pod pritiskom može se i ispraviti, ako bi Italija dobila kompenzacije drugdje, na primjer u Africi. (…) Nije to posljednji rat, nijedan se narod još nije oslobodio jednim mahom…”16 Petrograd je, prije svega, gledao prema Dardanelima. Supilo je bio uništen, svi hrvatski političari morali su osjećati jezu zbog onoga što se događalo. Ulazak Italije u rat otvorio je novo bojište, na rijeci Soči. Rat s Italijom pogurao je i sazivanje prvog ratnog saziva Hrvatskog sabora 14. lipnja 1915. Političari koji su ostali u Zagrebu iznijeli su politička načela: riječ je bila o egzistenciji Južnih Slavena, za koje traže samoupravu i ujedinjenje, ali još uvijek ne propituju Monarhiju. Uz zastupnike iz Banske Hrvatske i Slavonije, bili su tu i izaslanici Dalmatinskog i Istarskog sabora. Naglašen je hrvatski karakter istočne obale Jadrana. Konačno, na novom su se bojištu iznimno srčano protiv Talijana borili uglavnom Slaveni. Četrnaest su puta na Soči Talijane porazili do nogu, posebno kod Caporetta u studenom 1917. Bojištem je zapovijedao Svetozar Borojević, koji je i najzaslužniji što nije bilo ulaska Talijana u
Isto, 222-223; Kardum 2006:115-119. Supilo je bio jedna od najzanimljivijih političkih figura hrvatske povijesti druge polovine 19. i početka 20. stoljeća. Wickham Steed, politički urednik Timesa, ovako je opisao gledišta dvojice vodećih britanskih političara početkom rata o Supilu: “Taj glomazni dalmatinski seljak, bez diplomatske elegancije, smjesta je stekao poštovanje sir Edwarda Graya i bio pozvan za stol premijera Asquitha. Mada je slabo govorio engleski, a francuština mu je bila barbarska, Supilo je privlačio pozornost punu simpatija (…) svojim razumijevanjem bitnih čimbenika europske situacije, svojom snažnom vjerom u pravdu i u životnu važnost jugoslavenske stvari za Saveznike. U povoljnim okolnostima i da je imao bolje temeljno obrazovanje, Supilo bi postao veliki europski državnik. Watson tvrdi da mu je Grey kazao da bi Supilo po svojim sposobnostima mogao biti britanski ministar vanjskih poslova, a Karlo Sforza da mu je lord Asquith govorio o Supilu kao elementarnoj sili. Mogli smo se oduprijeti, kaže on, navaljivanju srpskih diplomata ili dokazivanjima oštroumnih hrvatskih intelektualaca, ali kako da vas ne zbuni i pokoleba vjera ovog čovjeka u samobitnost svoga naroda, njegov prezir prema neznanju državnika i ona snaga, pod čijim ste utjecajem osjećali da je u interesu Antante da prizna opravdanost jedne nacionalne stvari.” Marjanović 1960:97. 16
20
tvrtko jakovina
dubinu slavenskih prostora, već su se tukli na granici dviju država. Slavenska je komponenta u Monarhiji svoju samosvijest pokazala i Bečkom ili Majskom deklaracijom iz svibnja 1917. Predstavnici hrvatskih i slovenskih parlamenata u Cislajtanskom parlamentu, organizirani u Jugoslavenskom klubu, tražili su da se na temelju narodnog načela i hrvatskog državnog prava svi Južni Slaveni u Monarhiji ujedine, ali i ostanu pod habsburškom krunom.17 Talijanski ulazak u sukob u drukčiju je situaciju stavio i vladu Srbije. Nikola Pašić bio je, prije svega, zainteresiran za okupljanje pravoslavnih područja, a manje zainteresiran bio je za različite dijelove zemalja u kojima su dominirali Južni Slaveni.18 Uspješna ofenziva austro-ugarske vojske, zauzimanje Beograda početkom listopada 1915., pa povlačenje Srba na Kosovo, vojsku Kraljevine Srbije dovelo je u neobično tešku situaciju. Postojali su prijedlozi da se u situaciji kada su Austrijanci stiskali iz pravca Dalmacije, Bugari Makedonije, Srbi, kao u srednjem vijeku, na Kosovu polju opet sukobe s neprijateljem.19 Mitska se bitka nije ponovila; odlučeno je da se povlačenje nastavi preko Albanije, ali situacija se promijenila. Na Krfu su u ljeto 1917. Trumbić i predstavnici Jugoslavenskog odbora pregovarali s Nikolom Pašićem i srpskom vladom, suglasivši se o potrebi da se jugoslavenske zemlje ujedine na temelju slobodne volje. Trebala je nastati nova država, ustavna i parlamentarna monarhija. Iako nisu uvršteni u Krfsku deklaraciju, bilo je jasno da je Pašić protiv bilo kakve autonomije, dok Jugoslavenski odbor ne može nametnuti rješenja. Bilo je to privremeno, vjerojatno pragmatično rješenje. Srbija je bila u posebno teškoj situaciji i takav joj je dogovor samo mogao olakšati političku borbu sve dok se ne poprave prilike na bojištima. Austro-Ugarska je za svoju borbu trebala Nijemce. Prevelik utjecaj Njemačke na kraju je onemogućio stvaranje federalne monarhije koja bi eventualno ostala bez dijela teritorija, ali bi imala mogućnost pre-
Boban 1995:8. Horvat 1936:446-451; Boban 1995:9. 19 Glenny 1999:33. 17
18
veliki rat i novi svijet
21
življavanja. Bliski savez s Nijemcima omogućio je Monarhiji da dugo izdrži na brojnim bojištima; istodobno je bitno smanjio mogućnost za političke manevre, za koje je vrijeme svejedno prebrzo prolazilo. Car i kralj Franjo Josip umro je u 86. godini 21. studenog 1916. Bio je jedan od najdugovječnijih vladara u povijesti monarhija, osoba koja je za povezivanje države značila više od mnogih institucija. Konzervativnog protivnika reformi, ne osobito bistrog vladara, koji je, doduše, imao golemo iskustvo, naslijedio je Karlo IV. Njegove ideje o vladanju Carstvom bile su drukčije. Zagreb je u vrijeme Velikog rata, kao i mnogi drugi gradovi, gladovao. Izvanredno je stanje uvedeno odmah po izbijanju sukoba, što je posve umrtvilo politički život. Namirnica nije bilo, mnogi nisu imali posla. Selo je – a mnogi su tamo imali rođake – hranilo grad; odatle su se donosili ogrjev i mast, grah i meso. Šverca i crne trgovine nije smjelo biti, ali mnogi su to kršili. Uz teškoće na bojištu, iz pozadine su javljali o manjku hrane, inflaciji, racionalizaciji opskrbe, rekviriranju civilne imovine. Pojedini dijelovi Monarhije ljubomorno su čuvali viškove, ako su ih imali, pa je nacionalnim partikularizmima pridodan partikularizam hrane i prehrane. Udovice i siročad bili su posebno ugroženi. U dijelovima Monarhije napadaju se žitnice, širi se socijalistička propaganda koju, kao ni mnogo toga drugog, cenzura ne može obuzdati. Nezadovoljnika je bilo mnogo, ali sve do kraja rata snage Centralnih sila nalazile su se duboko na neprijateljskom području. Cijena koju su za to platili obični vojnici, kako je pisao Miroslav Krleža – “domobrančetina je jeftinija od prasetine” – bila je strašna. Vojarne su bile prepune bezvoljnika, činovnici su bili polugladni. Regrute se mlatilo, disciplina se utjerivala vezanjem u spone. “Čovjek visi na podlakticama vezanim unakrst, jedva dodirujući vršcima prstiju zemlju čitavom svojom težinom, onesviješćujući se. Vezali su vojnike sapete u klupko kao pse, lijevu ruku o članku desne noge – po devet sati i to još u rovu i to zato što čovjek nije iskazao dovoljnu počast višem činu.”20 U carsko-kra-
20
Lovrenović 1988:7.
22
tvrtko jakovina
ljevskoj vojsci bilo je 12 puta više dezertera nego u britanskoj.21 Poginulo je, možda, čak 190.000 ljudi. Hrvatski političari u zemlji pozorno su promatrali prilike u svijetu. Antun Radić, nakon revolucije u Rusiji, vjerovao je da će zapadnoeuropske demokracije, napose SAD, pomoći Hrvatima. Govor američkog predsjednika Woodrowa Wilsona koji je probudio nadu malim na rodima u pravedno razrješenje Rata, u Monarhiji je postao poznat 21. listopada 1917. Slijedilo je Wilsonovih 14 točaka, pa su političari u Monarhiji sve glasnije razmišljali o odustajanju od tek autonomije i sve više govorili o statusu zaraćene sile i o neovisnosti. Traženje da se narodi među sobom dogovore pojačavalo je nade, još više umanjujući važnost središnjih vlasti. Stoga je Antun Radić, kako se pisalo u literaturi onih koji su mu bili skloni, među prvima u Zagrebu u svom stanu objesio sliku Woodrowa Wilsona.22 Car Karlo jasno je vidio da se Monarhija mora reorganizirati. Jedini pravi problem bilo je to da je vrijeme za takvo što prošlo, ne samo za narode Monarhije već i za Antantu, koja je postupno odustala od očuvanja države kojoj su do jučer namjenjivali sudbinu živih: amputirati, preustrojiti, ali ostaviti na životu. Car je mogućnost da neprijateljske snage stupe na teritorij Monarhije nastojao spriječiti, jer to je moglo samo pojačati zahtjeve za neovisnošću. Nakon propasti njemačke ofenzive na Zapadu 1918. i početka udara s juga, iz Soluna, stanje u Centralnim silama postalo je neodrživo. Prijedlog od 16. listopada 1918. da se narodima u austrijskom dijelu Monarhije dozvoli osnivanje vlastitih političkih zajednica odbijali su Česi i Južni Slaveni koji su živjeli u tome dijelu države. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba 19. je listopada jasno zahtijevalo vlastite predstavnike koji bi Slovence, Hrvate i Srbe predstavljali na budućoj mirovnoj konferenciji i odbilo ujedinjenje koje neće uključiti i ostale dijelove svojih naroda koji su živjeli u Monarhiji.23 U Ugarskom je dijelu stanje
Mak 2010:81. Murgić 1937:157. 23 Boban 1995:10. 21
22
veliki rat i novi svijet
23
bilo još teže, jer je Mađarima unatoč vidljivoj kataklizmi bilo neprihvatljivo čak i toliko. Držali su da Manifest cara i kralja Karla IV. krši odredbe Nagodbe iz 1867.24 Sve je ipak utjecalo na disciplinu, pa su vojnici iz manjinskih naroda pojačano dezertirali. Činili su to, doduše, i prije, napose oni koji su se borili na ruskom bojištu. Mađarski je šef oporbe grof Karoly 16. listopada u Pešti upozorio da bi Ugarska mogla izgubiti i u miru, ne samo u ratu koji je već odlučen. Nekoliko dana poslije s tim se suglasio i István Tisza, glavni mađarski političar toga vremena. I oni su, kao i Karlo, kasnili. Car Crno-žute Monarhije 24. listopada 1918. pokušao je formirati vladu koja bi s novostvorenim nacionalnim državama pregovarala o zajedničkom državnom okviru, Izvršnom vijeću. Budući da su Mađari već bili najavili istupanje iz Monarhije, jer je grof Károly 23. listopada u parlamentu svoju stranu proglasio prijateljem Francuske i formirao Mađarsko narodno vijeće, Dvojnoj Monarhiji više nije bilo spasa. Nije moglo biti spasa ni za povijesnu Ugarsku, bez obzira na to što su u tom proglasu Mađari nudili demokratske reforme, pomirbu s nemađarima, trenutni separatni mir za neovisnu Mađarsku. U Budimpešti je izbila Revolucija astera (zvjezdanih), koji su 31. listopada Károlyja imenovali premijerom, a skupina vojnika likvidirala je Tiszu. Mađari su tada već pomalo odustali od Hrvata i Srba, ali Slovake i Rumunje, ili barem teritorij na kojem su oni bili većina, nisu namjeravali pustiti.25 Talijani su novu, prvu uspješnu ofenzivu pokrenuli krajem listopada 1918. i uspjeli osvojiti Vittorio Veneto. Trideset austro-ugarskih divizija se raspalo, zapovjednici i vojnici Monarhije odustali su od uzaludnog otpora. Još su tinjale nade i planovi – a spominjali su se desetljećima poslije, čak i kad je na kraju Hladnoga rata stvorena Radna zajednica Alpe-Adria – da bi se u Srednjoj Europi mogla stvoriti podunavska federacija, no i to je bilo uzaludno. U Pragu je 28. listopada Narodno vijeće proglasilo Čehoslovačku Republiku. U Zagrebu je to dan poslije, 29.
24 25
Boban 1995:10; Renouvin 2008:442-445. Kontler 335.
24
tvrtko jakovina
listopada 1918., učinjeno na Markovu trgu. Sabor je prihvatio zaključke Središnjeg odbora Narodnog vijeća i oduševljenom mnoštvu proglasio “razrješenje svih dosadašnjih državno-pravnih odnošaja i veza između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te Kraljevine Ugarske i Carevine Austrije s druge strane”. Uspostavljena je nova Država Slovenaca, Hrvata i Srba na etnografskom području Slovenaca, Hrvata i Srba. Predsjednik Narodnog vijeća postao je dr. Antun Korošec, potpredsjednici Svetozar Pribičević i dr. Ante Pavelić, zubar. Bez obzira na to što su kontakti između Jugoslavenskog odbora dr. Trumbića i novih vlasti i do tada bili slabi, Odboru je dano da u inozemstvu zastupa interese nove države.26 Odnosi, zapravo, nisu bili osobiti ni među političarima koji su sjedili u Zagrebu. Starčevićanci, lista Svetozara Pribičevića, Stjepan Radić i drugi različito su gledali na budućnost. Neki su bili za republiku, drugi za monarhiju. Jedna od ulica uz zgradu Hrvatskog sabora nazvana je po datumu formiranja Države SHS kojoj je glavni grad bio Zagreb, a obuhvaćala je Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, sve slovenske i hrvatske zemlje. Danas malo tko ovom datumu pridaje pozornost. Sjetio ga se, ipak, američki predsjednik Richard Nixon kad je američkim Hrvatima uputio čestitku: toj grupi nije mogao čestitati datum koji su slavili oni vezani uz Titovu Jugoslaviju; još manje je, zbog američke publike, mogao čestitati neke druge, proljetne datume, što bi, možda, naišlo na veće odobravanje. Izlazak iz Monarhije pozdravljen je u različitim dijelovima Hrvatske. Mjesni odbori Narodnog vijeća stvarani su po hrvatskim krajevima i prije tog čina. U Požegi se to primjerice dogodilo 24. listopada 1918. Istoga je dana izbila i pobuna domobranskoga garnizona u gradu. Pobunjenim vojnicima – a slično se događalo i drugdje – priključili su se ruski zarobljenici koji su izdržavali kazne posvuda po državi. Uspostavljena je suradnja i sa zelenim kadrom, dezerterima iz austro-ugarske vojske, kojih je posvuda bilo puno. Bjegunci su donosili nered i
26
Horvat 1936:495.
veliki rat i novi svijet
25
nestabilnost na ulice i putove, pljačkalo se veleposjede i samostane. Tome su se polovinom studenog 1918. priključile jedinice Srpske vojske koje su započele ulazak na teritorij Države SHS.27 Ulazili su i Talijani, što je bilo daleko ozbiljnije. Na kraju ovoga procesa, 30. listopada 1918. proglašena je država Austrija, ali bez određenja o monarhijskom ili republikanskom uređenju. To je neko vrijeme Caru davalo nade da bi mogao vladati smanjenom, sada samo njemačkom državom. Potom je i to propalo. Primirje je potpisano 3. studenog 1918. Austrijanci su 12. studenog 1918. proglasili republiku i priključenje Nijemcima. U Gyulafehérváru (Alba Iuliji) 20. studenog 1918. Rumunji su proglasili odcjepljenje od Mađarske. Tek su Rusini, svjesni da neće doći do stvaranja ukrajinske države, prihvatili autonomiju u okviru Mađarske. Nakon višegodišnjega krvavog rata konačno je pobijedila ideja nacionalnih država, barem u Europi.28 Nacionalizam je bio sukladan idejama slobode i demokracije. Vjerovalo se da će novonastale države postati liberalne demokracije, ali i pazilo da se ne naruše strateški interesi velikih sila. Trebalo je stvoriti sanitarni kordon prema boljševičkoj Rusiji i novoj Njemačkoj koja je ostala bez dijela teritorija u korist Poljaka, Danaca i Francuza i moglo se pretpostaviti da će Njemačka, budući da na njezinom teritoriju nije bilo stranih trupa i da je na Istoku bila nepobijeđena, biti nezadovoljna poniženjem.29 Nade da će nove zemlje biti demokracije bile su velike, ali slabe i neutemeljene. Nacionalne su se napetosti pojačale. Italija, koja nije bila gubitnica, ali je u ratu uglavnom gubila bitke, bila je također nezadovoljna raspletom. Wilsonovih 14 točaka nije poštovano tijekom rasprava u Versaillesu i dvorcima u okolici Pariza. Mir koji se dogovarao trebao je biti vječan, ali to se teško moglo ako je motiv u Versaillesu bio neke kazniti, a neke nagraditi. Teritorij je bio neobično važan, ključan, za državnike koji su započeli
Ljubljanović 1977:238. Kontler 2007:336. 29 Isto, 331. 27
28
26
tvrtko jakovina
sukob 1914. Francuzi, Britanci, Belgijanci, Japanci nakon 1919. imali su još više zemalja i naroda kojima su upravljali. Bili su to, doduše, prostori gdje je gospodstvo bilo opravdavano većom vrijednošću koja je pro izlazila i iz svjetlije boje kože. Izvan Europe carstva su se proširila. Tomu nasuprot, imperijalni su sustavi u Istočnoj Europi nakon Velikog rata nestali. Austro-Ugarska je prestala postojati, pa se iz Beča više nije vladalo ni Hrvatima, ni Poljacima. Varšava više nije bila u Ruskom Carstvu, već je postala glavni grad neovisne Poljske. Nestalo je i ruske dinastije, a Sovjetska je Rusija bila teritorijem nešto manja, iako je za osamdesetak godina zaustavila raspad jednog kolosa i uvela u svjetsku politiku novu ideologiju. Česi i Slovaci ušli su u zajedničku, samostalnu državu. Samoodređenje (dijela) malih u (dijelu) Europe bila je ideja američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Samo nacionalne države mogu biti stabilne, a jedino takve imaju mogućnost postati demokratske. Samo u demokratskom svijetu ratovi nisu izgledni. Tako je, barem za neke, dio zakona koje demokratske države nameću vlastitim građanima počeo vrijediti i za države. Wilson je bio intervencionist i reformator. Smatrao je da je zadaća najmoćnije države na svijetu, što je SAD doista tada bio, i ostao do danas, urediti svijet.30 Wilson i, doslovno – sreća, nekima su u Europi pomogli. Prvi svjetski rat najpogubnije je posljedice imao za Nijemce i Mađare. Mada i sami tek dijelom samostalni, Mađari su i sebe i ugarski dio Monarhije, dio države na koji su mislili da imaju pravo, doživljavali kao svoju, veliku zemlju od dvadeset, čak trideset milijuna stanovnika.31 Sve do ljeta 1918. izgledalo je da su prilike na bojištu solidne. Potom se, nakon propasti njemačke ofenzive na Zapadu i proboja Solunskog fronta na jugu, sve srušilo. Nakon kapitulacije bugarskog cara Ferdinanda, čija
Westad 2005:16. Kontler 2007:333; Bihari 2006: 165-173. U Mađarskoj su se mogle čuti rodoljubne pjesme poput: “Tri suze na mojim trepavicama / Sve tri tako teške i žareće. Prva, tako vruća, rida zbog Gornje Ugarske. Druga, najdraža od svih, plače zbog južnih zemalja. Treća i najteža, teče zbog Transilvanije. Plač za koji dio? – za cijelu Veliku Ugarsku.” 30 31
veliki rat i novi svijet
27
je zemlja bila u Trojnom savezu, mađarski je političar István Burián kratko zaključio: “To je kraj.”32 Bugari su također poniženi, ali su teritorijalni gubici bili manji. Elita zemlje koja je neprestano sanjala o sanstefanskim granicama i carevini koja izlazi na tri mora, porazom u drugom Balkanskom i Velikom ratu doživjela je strahovit udarac za nacionalnu samosvijest. Nada da će Washington, koji nije objavio rat Bugarskoj, uvažiti principe nacionalnosti iz planova Woodrowa Wil sona kada je riječ o Makedoniji i Bugarskoj, posve je propala. Britanski premijer Lloyd George bio je uvjeren da su poražene zemlje u Velikom ratu iskonski krive, ne držeći da je riječ o drukčijim političkim odlukama i procjenama. Tako je potaknuo Grke da uzmu u Maloj Aziji ono što je nekada bilo bizantsko.33 Grčka nezajažljivost i Mustafa Kemal, vođa nacionalističke Turske, učinili su sve da se to ne dogodi. Mađari nisu mogli izbjeći hudu sudbu. Velika i samosvjesna nacija Srednje Europe koja se vidjela kao država od barem 20 milijuna stanovnika pretvorila se u frustriranu i malenu zemlju. “Tri-a-non” – trostruka negacija – “ne, ne, nikada”, uzvikivali su revizionistički nastrojeni, što su bili zapravo svi, Mađari nakon katastrofe sporazuma u pariškom predgrađu Trianonu. “Vjerujem u jednog Boga, vjerujem u jednu Domovinu, vjerujem u jednu božansku vječnu istinu, vjerujem u obnovu Mađarske – amen”, postala je nacionalna molitva. Buđena je nada da će se kao i u slučaju Tatara i Osmanlija, pa i ugušene revolucije 1848., Mađarska jednom obnoviti. Potom su neki govorili kako je višestoljetno nastojanje Mađara da Zapad brane od Istoka, pa i turanske braće, kažnjeno u Trianonu. Dvadesetak godina poslije mađarski su nacisti nosili strelasti križ, simbolički prekid sa Zapadom i kršćanstvom. Trianonske su granice unatoč ljutnji, ratovima, povijesnom pravu ipak ostale trajni okvir mađarske države sve do ulaska u EU, a očito i dalje u budućnost. Mađari su, slično kao i Bugari, povukli nekoliko povijesno pogrešnih poteza.
32 33
Kontler 2007:327. Glenny 2001:363-364.
28
tvrtko jakovina
Da nije bilo američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, pa Trumbićeva Odbora i djelovanja u Londonu, želje srpskih političara da vladaju velikom multinacionalnom državom, Hrvatska bi nakon Prvoga svjetskog rata prošla tragično. U nacionalnom i teritorijalnom smislu mogla se dogoditi katastrofa za Hrvate. Talijani su dobili manje od obećanog zbog loše vojne izvedbe, Wilsona i, najmanje, diplomatske sposobnosti pregovarača u Parizu. Srbija je imala dvije opcije: uzeti puno ili uzeti još više. Uzela je sve, možda i zbog osjećaja u vremenu “teritorijalnog imperativa” da više zemlje znači više moći.34 Da je slučajno pobijedila ili opstala Dvojna Monarhija, to bi značilo da se, barem za dogledno vrijeme, prekida svaka nada za trijalističko uređenje Monarhije koje su tražili slavenski narodi. Da je Monarhija bila poražena, ali ipak očuvana, hrvatski prostori bili bi amputirani, što bi, vjerojatno, bila njezina trajna podjela. Da su pobjednice poželjele ispuniti točke iz tajnih ugovora, ponovo bi hrvatski prostor bio rascijepljen. Ovako se dogodilo najbolje: okupljanje najvećeg dijela hrvatskih zemalja unutar jedne zemlje, pod istim sustavom. Umjesto Beča, gdje su Hrvati bili među najmalobrojnijima i najsiromašnijima, sada je glavni grad postao Beograd, gdje su Hrvati bili drugi po veličini i bogatstvu.35 Vjere, nade i mogućnosti za stvaranje samostalne hrvatske države ionako nije bilo; u to nije vjerovao nitko od tadašnjih političara. Nestalo je Sabora, bana, autonomije Hrvatske i Slavonije, no sve su hrvatske zemlje, osim onih koje su ušle u sastav Kraljevine Italije, sada bile povezane u istom sustavu. Političari koji nikada nisu mogli ni sanjati o ministarskim mjestima sada su postajali, ma kakva da je bila srbijanska dominacija, nositelji važnih resora ili čimbenik koji je mogao znatno utjecati na situaciju u državi. S jedne je strane, tako, postojala vlast u Zagrebu i njezin Jugoslavenski odbor, pa srpska vlada koja je imala ponešto drukčije gledište na pitanje ujedinjenja, mada su određeni dogovori postojali. Ulazak
34 35
Galbright 1981:142-149. Antić 2004:16.
veliki rat i novi svijet
29
Talijana na teritorij Države SHS ponukao je dio političara, prije svega u Dalmaciji, da izvrše pritisak i nastoje što brže postići ujedinjenje s Beogradom. Dalmatinci su već 19. studenog 1918. u zagrebačkom hotelu Royal zatražili pregovore sa Srbijom. Sada su, kako je govorio dr. Josip Smodlaka, taj čin bili spremni dogovoriti s Narodnim vijećem u Bosni i sami otići Srbima.36 U Narodnom vijeću u većini su bili oni koji su držali da se što prije treba ujediniti. Manjina, prije svega predsjednik HPSS-a Stjepan Radić, zagovarala je oprez, određivanje uvjeta i modusa prije no što se to učini. Sve podjele bile su vidljive i tijekom vijećanja Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. i 24. studenog 1918. Predstavnik srpske vlade dr. Ninčić pozvao je na ujedinjenje. Radić i Dragutin Hrvoj zalagali su se za federativni ustroj, saveznu državu u kojoj bi se sačuvao historijsko-nacionalni identitet. Radić nije imao jasnu ideju o rješenju hrvatskog pitanja i svakako nije bio protiv stvaranja zajedničke države. Smatrao je da su u Ratu seljaci postali “potpuni ljudi”, bez želje da ikome služe i robuju. Savezna federativna republika mnogima nije bila po volji, što je uvijek problem manjinske stranke u demokratskom sustavu. Tako je Središnji odbor Narodnog vijeća SHS najprije prihvatio Zaključak o ujedinjenju, pa Naputke, ali se od svega odustalo kada su u palaču Alekse Krsmanovića na Terazijama, gdje su bili privremeni dvor Kraljevine Srbije i regent Aleksandar, došli predstavnici izaslanstva. Naputak je ostavljao otvorenim pitanje budućeg uređenja, monarhijskog ili republikanskog, zadržao i određene ovlasti za Narodno vijeće. Sve je trebalo predati kolegama iz Narodne skupštine Srbije. No njih nije bilo, pa je ceremoniju trebalo obaviti pred regentom Aleksandrom. Tako je nastala Adresa o ujedinjenju, koja je promijenila neke od dogovorenih točaka Naputka. Bio je to početak države, Kraljevstva pa Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koju su mnogi nazivali versailleskom tvorevinom, mada je nastala puno prije završetka pregovora s pora ženim zemljama u okolici Pariza i s Njemačkom u francuskom kra
36
Horvat 1938:144.
30
tvrtko jakovina
ljevskom dvorcu.37 Prvog prosinca 1918. s Kraljevinom Rumunjskom ujedinili su se i transilvanijski Rumunji. Rumunjska je bila dijete sreće, zemlja koja je, unatoč tome što je drugi put Njemačkoj objavila rat nakon što je potpisano primirje u Compiegneu, bila jedna od pobjednica Velikog rata, zemlja koja je teritorij povećala na račun Austro-Ugarske, Rusije i Bugarske. Sretna je bila i nova država, s obzirom na to da se teritorijalno proširila na prostor na koji su pretendirali ili ga držali Talijani, Nijemci, Mađari, Bugari... Govor koji je Radić izgovorio prije odlaska u Beograd uključivao je poznatu rečenicu o nesrljanju kao guske u maglu, jednu od najčešće spominjanih u hrvatskom javnom i političkom diskursu 20. stoljeća, napose od desnih političara. Čuveni govor nije zapisan neposredno, već po sjećanju, gotovo osam mjeseci poslije, kad je Radić već bio u zatvoru. Radić je doista imao fotografsko pamćenje, no je li u uvjetima u kojima se tada nalazio, s pojačanim animozitetom prema Svetozaru Pribičeviću, novom ministru unutarnjih poslova i žestokom unitaristu, koji mu je do toga trenutka, kao designirani skrbnik za “prečane” u Monarhiji, postao glavni politički protivnik, a onda ga dao zatvoriti, točno reproducirao ono što je izgovorio, nije sasvim jasno. Radić je bio osumnjičen da je inspirator demonstracija koje su 5. prosinca 1918. izbile u Zagrebu, a za Narodno vijeće predstavljale su pokušaj puča. Na Trgu bana Jelačića došlo je do obračuna u kojem je poginuo dio vojnika 53. pukovnije. Bio je to kraj oružane snage Države Narodnog vijeća. Izlaženje nekih političkih glasila bilo je obustavljeno, a zatim je obavljeno i čišćenje političkih protivnika. Stjepan Radić je uhićen u ožujku 1919. nakon velikog zbora u Galdovu. Bio je posve izoliran i kad mu je umro brat Antun i, u još tragičnijim okolnostima, bratova supruga. Moguće je da se Hrvati inspiriraju rečenicom koja možda nikada nije izgovorena. No pravog odgovora koji bi razriješio ovaj mit nema. Točno je jedino da je nastupio kraj jednog vremena i kaljenje političkog vođe koji je, prije negoli je pravo glasa bilo opće, vidio tko će dominirati političkom pozornicom.
37
Boban 1995:14.
kazalo imena
373
Kazalo imena A Acheson, Dean 137, 138, 149, 363 Adamec, Ladislav 270 Adams, John 234 Adenauer, Konrad 170, 194, 196 Alborghetti, Igor 9 Ali Akbar Velajati 258 Ali Hamnei 278 Alilujev, Jevgenij 74 Allende, Salvador 234, 236 Amanullah, kan 33 Ambrose, Stephen 97 Amin, Hafizullah 326 Anders, Wladyslaw 48 Andropov, Jurij 184, 191 Antall, József 191 Arafat, Jaser 277, 280, 281 Arnold, Guy 328 Asquith, Herbert Henry 19 Atkinson, Rowan 38 Attlee, Clement 49 Aziz, Tarik 280 B Badurina, Berislav 288, 295, 297 Bakarić, Vladimir 115, 220, 226, 288, 295 Baker, James 282, 340, 344, 347
Bakhtiar, Shahpour 258 Balen, Šime 100 Barrère, Camille 18 Barrios de Chamorro, Violeta 335 Bartók, Béla 186 Batista, Fulgencio 212 Bazargan, Mehdi 258, 259 Bebler, Aleš 127 Bećković, Matija 297 Belinić, Marko 102 Bell, Gertrude 276 Belovski, Dimče 318 Ben Bella, Ahmed 316 Benda, Václav 268 Benediktov, Ivan 224 Beneš, Edvard 17, 43 Berija, Lavrentij Pavlovič 147, 170, 171 Berlinguer, Enrico 132, 158 Bevin, Ernst 135, 138 Bierut, Bolesław 176 Bijedić, Bahrudin 340 Bijedić, Džemal 156 Bilak, Vasil 219 Binder, David 344 Blažević, Jakov 329 Blood, Archer 235 Bobetko, Janko 100, 103 Bohlen, Charles 62
374 Borojević, Svetozar 19 Boutros-Ghali, Boutros 274, 325 Bradley, Omar 93, 95 Brandt, Willy 194, 196 Braun, Eva 82, 84, 89 Brecelj, Bogdan 290, 291 Brežnjev, Leonid 158, 224, 225, 228, 244, 267, 274, 286, 292 Broz, Aleksandar-Mišo 288, 290 Broz, Josip Tito 6, 8, 24, 37, 49, 51–54, 56, 100, 101, 105–108, 110–112, 115–128, 131, 132, 135, 137, 141, 142, 149, 150, 152–160, 170, 172, 173, 175–177, 179, 182, 183, 186–188, 190, 191, 195, 203, 214–216, 220–228, 241, 243–245, 247, 262, 285–309, 311–315, 317 –320, 322–326, 328, 329, 339, 356, 357, 362–364, 366–370 Broz, Jovanka 216, 290 Broz, Žarko 288, 290 Brzezinski, Zbigniew 259, 261, 323 Budiša, Dražen 247, 248 Bulat, Rade 100, 101, 103 Bulganjin, Nikolaj 130 Buljan, Ivica 10 Bülow, Karl von 18 Bundy, McGeorge 214 Burleigh, Michael 8, 359 Bush, George stariji 155, 156, 232, 239, 277, 339, 346, 349 Bush, George mlađi 217, 264, 264, 282 C Cabot Lodge, Henry ml. 208 Cabot, John 111, 119, 149 Campbell, Judith 204 Campbell, Ronald 50 Cankar, Ivan 11 Carrillo, Santiago 132 Carrington, Peter lord 350
tvrtko jakovina Carter, Jimmy 231, 257, 259, 261, 262, 292, 323, 328 Casey, Joseph E. 208 Castro, Fidel 114, 200–202, 204, 211, 213, 214, 287, 323, 324, 326 Ceausescu, Nicolae 222, 334, 335 Chamberlain, Neville 43–45, 50, 68, 76, 77, 81 Chennault, Anna 237 Christopher, Warren 287 Churchill, Randolph 51 Churchill, Winston 7, 31, 41–57, 61, 65, 66, 73, 77, 81, 86, 87, 92, 94, 95, 105, 106, 109, 110, 118, 135, 144, 232, 294, 298, 303, 355, 362, 365 Ciano, Gian Galeazzo 78 Cigoj, Mark 10 Cincar-Marković, Aleksandar 49 Clay, Lucius 140, 196 Clinton, Bill 210 Clinton, Hillary 166 Connally, Tom 133 Corlett, Charles 93 Cuvaj, Slavko 11 Cvetković, Dragiša 49 Cviic, Chris 244 Č Čabrinović, Nedeljko 14 Čalfa, Marijan 270 Čang Kai-šek 148, 149 Čavoški, Kosta 297 Čičak, Ivan Zvonimir 247 Ć Ćopić, Branko 128 Ćosić, Dobrica 297 D Dabčević-Kučar, Savka 220, 225, 243, 244
kazalo imena Daladier, Edouard 68, 76 Dapčević, Ljubomir Peko 127 Daranowski, Gerda 77 Davidson, Basil 51 De Gaulle, Charles 94, 96, 97, 144, 196, 322 Deaken, Bill 51 DeBakey, Michael 288 Dedijer, Marko 297 Dedijer, Stevan 8 Dedijer, Vladimir 116, 297 Delors, Jacques 350 Demirel, Sulejman 292 Deng Xiaoping 154–158, 160–163, 181, 240 Denić, Bogdan 242 Dimitrov, Georgi 68, 70, 106, 111, 113–115, 117 Disney, Walt 130 Dizdarević, Raif 260, 263, 363 Dolanc, Stane 319 Dönitz, Karl 96 Doronjski, Stevan 288, 293 Doumenc, Aimé 68 Dragan, Zvone 163, 164 Dragosavac, Dušan 290 Dubček, Alexander 219, 220, 224–226, 228, 249, 267, 269, 270, 334 Dubček, Ana 220 Dulles, Allen 85, 181, 213 Dulles, John Foster 177, 180, 190 Dzeržinski, Felix 193 DŽ Džumhur, Zuko 129 Đ Đerđa, Josip 127 Đilas, Milovan 114–116, 125, 127 Đukanović, Milo 350 Đula, Nino 9
375 E Eagleburger, Lawrence 340, 341, 343–346 Eden, Anthony 50, 56 Einstein, Albert 57 Eisenhower, Dwight 74, 92–95, 97, 141, 142, 169, 170, 180, 181, 184, 209, 211, 212, 216, 314, 320, 362 Elbrick, Bruce 221 Eliot, Thomas Stearns 138 Elizabeta II. 56 Engels, Friedrich 160, 161 F Fahad, Abdul Aziz 282 Farkas, Mihály 175 Ferraro, Geraldine 217 Figueroa, Gabriela 128 Ford, Gerald 156, 231, 235, 238, 252 Forrestal, James 141 Franco, Francisco 256, 319 G Gaddafi, Moamer al 307 Gandhi, Indira 152, 258, 292, 317, 328 Gandhi, Mahatma 44, 57 Garcia, Raul Roa 317 Genscher, Hans Dietrich 350 Georg, Stefan 84 George, Lloyd 27 Geremek, Bronisław 144 Gerő, Ernő 175, 177, 178, 179 Geyr, Leo 90 Giancana, Sam 202, 204 Gierek, Edward 323 Goebbels, Joseph 75, 79, 84, 89, 96 Golubović, Zagorka 297 Gompert, David 349 Gomułka, Władysław 122, 176, 178, 179, 181, 186, 188 Göncz, Árpád 187, 191 Goodman, Alice 234
376 Gorbačov, Mihail Sergejevič 132, 162, 163, 165, 172, 191, 197, 227, 268, 270, 277, 333, 342, 344, 346, 347 Gore, Al 217 Göring, Hermann 63, 89, 92, 96 Gošnjak, Ivan 226 Gotovac, Vlado 241, 242, 361 Gottwald, Klement 171 Graubard, Stephen 8, 359 Gray, Edward 19 Greene, Graham 292 Gretić, Ivica 100 Grličkov, Aleksandar 322 Gromiko, Andrej Andrejevič 225, 228, 288, 323 Guderian, Heinz Wilhelm 46, 79 Guha, Ramachandra 328 Guofeng, Hua 156–160, 167, 292 H Habibullah, kan 32, 33 Habsburg, Sofija Habsburg, Ferdinand Franjo 12–15, 26 Habsburg, Franjo Josip 21 Habsburg, Karlo IV. 21, 23 Hadžić, Fadil 128, 129 Hájek, Jiří 221, 225 Halder, Franz 80 Halifax, Edward Frederick Lindley Wood 45 Haramija, Dragutin 220 Harriman, Averell 48, 237, 292 Havel, Václav 267, 268, 269, 270 Hebrang, Andrija 101 Hegedüs, András 178 Heidrich, Richard 303 Hercigonja, Silvije 129 Herwarth von Bittenfeld, Hans-Heinrich 62, 63 Hess, Rudolf 79, 82 Himmler, Heinrich 79, 81, 96
tvrtko jakovina Hindenburg, Paul von 36, 76 Hitchens, Christopher 237 Hitler, Adolf 5, 42–47, 49, 55, 57, 60–65, 67, 68, 70–73, 75, 76–87, 89–92, 96, 97, 102, 106–108, 133, 135, 174, 207, 234, 256, 262, 294, 298, 356, 365, 366 Ho Ši Min 34, 35, 363 Hodža, Fadil 322 Hohenzollern, car Wilhelm II. 15, 17, 33, 82 Homeini, Ruhollah ajatolah 251–253, 257–259, 261–263, 265, 273–275 Honecker, Erich 194, 195, 197, 268, 334 Hoolbroke, Richard 238 Hoover, Edgar John 204 Hoover, Herbert 64 Horthy, Mikloš 174 House, Edward 32 Hoxha, Enver 116, 122, 123, 190, 215, 227 Hruščov, Nikita 70, 122, 130, 131, 150, 153, 154, 158, 170, 173, 176, 178, 182, 185, 187, 189, 190, 195, 196, 201, 203, 212, 214, 217, 228, 314 Hrvoj, Dragutin 29 Hudson, Duane Tyrell, Bill 51 Humphrey, Hubert 237, 238 Husák, Gustav 228, 269, 270 Hussein, Saddam 6, 251, 252, 256, 262–264, 273–283, 325, 345, 346 I Ioannides, Dimitrios 116 Ivanji, Ivan 328
kazalo imena J Jakeš, Miloš 269, 270 Jakovina, Ivan 9 Jayewardene, Junius Richard 313 Jazov, Dmitrij 346 Jeljcin, Boris 192, 346, 347 Jian Guo 164 Jiang Qing 157 Jodl, Alfred 89, 96 Johnson, Lyndon 196, 200, 201, 206, 221, 236 Jovanić, Đoka 221 Judin, Pavel 129, 149 K Kádár, Janos 124, 179, 182, 184, 186, 188, 191 Kadijević, Veljko 263 Kadumi, Farik 278, 280 Kapičić, Jovo 186 Karađorđević, Pavle knez 50 Karađorđević, Petar II. 52 Kardelj, Edvard 114–116, 125, 127, 156, 322 Károly, Mihály 23 Katić, Milan 129 Kavan, Jan 144 Kavčič, Stane 289 Keitel, Wilhelm 89, 96 Kemal, Mustafa Ataturk 27, 32, 256 Kennan, George 62, 134, 135, 140, 215, 216, 364 Kennedy, Edward 200 Kennedy, Jacqueline Bouvier 199, 199, 203, 204, 205, 216 Kennedy, John Fitzgerald 5, 195, 196, 199-217, 348, 357, 360, 362, 363 Kennedy, Joseph 200, 206, 207, 208, 209 Kennedy, Robert Bobby 200, 201, 202, 203, 210
377 Kennedy, Rose 200, 205, 206 Kidrič, Boris 120 Kissinger, Henry 9, 143, 152, 155, 156, 211, 231–240, 252, 329, 357, 365 Klaus, Václav 271 Klein, Richard 296 Klementis, Vladimir 122 Knebl, Franjo 101 Knjazev, Marat Dmitrijevič 288 Knox, Frank 65 Koch, Hagen 193 Kohl, Helmut 279 Koliševski, Lazar 288, 293 Koob, Kathryn 259 Kornbluh, Peter 233 Kornjejev, Nikolaj Vasiljevič 51 Korošec, Antun 24 Kosigin, Aleksej 225 Kostov, Trajčo 122 Koštunica, Vojislav 297 Krča, Drago 101 Kreačić, Miroslav 318 Krenz, Egon 197 Krleža, Miroslav 21, 38, 370 Krujčkov, Vladimir 346 Kulik, Grigori Ivanovič 72 Kun, Béla 35 Kusin, Vesna 9 Kusturica, Emir 129 Kvaternik, Eugen 99 L Laingen, Bruce 259 Lang, Slobodan 243 Lapaine, Damjan 247 Lavrentijev, Anatolij Iosifovič 112, 115, 118 Learner, Allan Jay 216 Lee, Harvey 200 Lehrer, Tom 239 Lenjin, Vladimir Iljič 37, 107
378 Leonhart, William 119 Lepa Brena 296 Lesseps, Ferdinand de 177 Li Peng 163 Li Xiannian 166 Ligačov, Jegor 342 Lindbergh, Charles A. 64 Lisinski, Alemka 10 Litvinov, Maksim 68, 78 Liu Shaoqi 181 Lončar, Budimir 6, 9, 154, 159, 163, 260, 261, 273, 277, 278, 280–282, 287, 288, 311, 325, 326, 340, 342–345, 350, 357, 359, 360, 370 Lorenc, Alojz 269 Ludendorff, Erich 36, 76 Lukács, György 183 Lukovac, Branko 345 Lumumba, Patrice 204 Lundestad, Geir 141 Luther, Martin King 210 M Maček, Vladimir 49 Maclean, Fitzroy 53 Macmillan, Harold 52, 196, 355 Malcolm, Durie 204 Maljenkov, Georgi 114, 170, 176 Manuliski, Dmitri 107 Mao, Zedong 107, 114, 147–154, 156–161, 165, 173, 177, 181, 238, 240, 298, 356, 365 Marijanović, Branko 129 Markos, Vafiadis 118, 137 Marković, Ante 336, 337, 340, 346 Marotti, Josip Bobi 101 Marshall, George 65, 114, 136, 137, 138 Martony, János 144 Marx, Karl 107, 120, 129, 161 Masaryk, Ján 17, 140, 334
tvrtko jakovina Maxwell, Kenneth 233 McBundy, George 211 McCarthy, Joseph 209 McKinley, George 216 McNamara, Robert 203, 210 McVicker, Charles P. 123 Mečiar, Vladimir 236 Medici, Giuseppe 226 Mesić, Stjepan 8, 347, 349 Meštrović, Ivan 16 Meyer, Kurt 95 Mićunović, Veljko 182 Mihailović, Draža 51, 52 Mikloško, František 269 Mikojan, Anastas 72, 178, 179, 182, 203, 212 Mikołajczyk, Stanisłav 47, 48 Mikulić, Branko 263 Mikuličin, Ivana 10 Milošević, Slobodan 144, 233, 297, 306, 336, 341, 346, 347, 348, 349, 352 Milovanov, Milenka 184 Mladenović, Tanasij 297 Molotov, Vjačeslav 46–48, 67, 70, 72, 78, 106, 110, 112, 118, 120, 130, 172, 179, 370 Moltke, Helmuth von 13, 80, 369 Mondale, Walter 217, 292 Monet, Jean 143 Mosley, Oswald 207 Mossadegh, Muhamed 256, 257 Mujezinović, Dževad 339, 340, 349 Murtić, Edo 101 Mussolini, Benito 44, 63, 68, 82, 83, 91, 115, 256 N Nagy, Imre 175, 176, 178–180, 182–189, 191, 192, 226 Napoleon I. Bonaparte 306
kazalo imena Naser, Gamal Abdel 143, 176, 177, 181, 188, 227, 315, 317, 328 Nazor, Vladimir 119 Nehru, Džavaharlal 176, 187, 315, 317, 328 Nenezić, Radojica 100 Neugebauer, Norbert 129 Neugebauer, Walter 129 Neumann, Robert 152 Newsom, David D. 260 Ngo Dinh Diem 202, 204 Nguyen Tat Thanh vidi Ho Ši Min Nimetz, Matthew 260 Ninčić, Momčilo 29 Nixon, Richard 24, 151, 152, 202, 209, 211, 212, 216, 228, 231, 232, 234, 236–238, 252, 329, 360, 369 Nkrumah, Kwame 315, 316 Noriega, Manuel 335 Novotný, Antonín 189, 225 Numeiri, Jaafar 292 Nyerere, Julius 316 O O’Donnell, Kenny 204, 206 Obama, Barack 166 Opletal, Jan 269 Orlandić, Marko 274, 288 Ortega, Daniela 335 Osvaldo, Dorticos Torrado 321 Oswald, Lee Harvey 199, 200, 201, 203, 217 P Padarewski, Ignacy Jan 17 Pahvali, Muhamed 257 Pahlavi, Reza 62, 251, 252, 253, 254, 258, 261, 265, 273 Palach, Jan 269 Paradžik, Ante 247 Pašić, Nikola 20
379 Patterson, Richard Cunnigham 111 Patton, George S. 93 Pavelić, Ante (odvjetnik, kasnije poglavnik NDH) 40, 91, 99, 102 Pavelić, Ante (zubar) 24 Pavlov, Ivan 346 Pershing, John J. 97 Petacci, Clara 82 Pétain, Philippe 97 Peterle, Lojze 341, 346 Piljev, Ilja 214 Pinochet, Augusto 234, 235 Pirjevec, Jože 8, 357 Piteša, Adrijana 10 Planinc, Milka 7 Pleše, Mladen 9 Pol Pot 325 Polimac, Nenad 9 Poos, Jacques 348 Popović, Koča 99, 172, 184, 321 Popović, Miodrag Mića 297 Popović, Vladimir 153 Pregl, Živko 339, 340 Pribičević, Svetozar 24, 30, 39 Princip, Gavrilo 14 Pugo, Boris 346 R Rabin, Yitzhak 252 Radauš, Vanja 101 Radić, Antun 12, 22, 30 Radić, Stjepan 12, 24, 29, 30, 38, 40, 355 Rajk, László 122, 124, 175, 191 Rákosi, Mátyás 113, 118, 174, 175, 177, 178, 183, 188, 189, 191 Ramadan, Yasin Taha 263 Ramsay, Bertram 93 Ranković, Aleksandar 125 Reagan, Ronald 217, 262 Reisinger, Otto 101
380 Rendulić, Zlatko 221 Révai, József 176 Ribar, Ivo Lola 51 Ribbentrop, Joachim von 45, 47, 67, 70, 71, 72, 78, 79, 106 Roberts, Frank 54 Roberts, Hugh 307 Rocard, Michel 337 Rockefeller, David 236, 237 Rodrigez, Carlos Rafael 322 Rogers, William 233, 238 Rommel, Erwin 90, 91, 96, 97 Romualdovič, Josif Grigulevič – Max 122 Roosevelt, Franklin Delano 44, 48,59–61, 63, 64, 85, 65, 66, 86, 94, 95, 97, 205, 207 Roosevelt, Kermit 257 Roosevelt, Theodore 216 Ruby, Jack 200 Rundstedt, Gerd von 90 Rupel, Dmitrij 341, 346, 351 Rusk, Dean 211, 223 S Sabah el-Ahmed el-Sabah 282 Sadat, Anwar Mohammed El 252, 274 Saharov, Andrej 334 Sakskoburggotski, Simeon II. 109 Samrina, Heng 325 Sazonov, Sergej Dmitrijevič 18 Schabowski, Günter 197 Schmidt, Branko 167 Schroeder, Christi 77 Schulenburg, Friedrich Werner von der 62, 73 Schuman, Robert 143 Schwarzkopf, H. Norman 255, 282 Scowcroft, Brent 339 Serdarević, Seid 7 Sever, Josip 128
tvrtko jakovina Sforza, Karlo 19 Sheng, Kang 147, 150 Sidorovič, Georgij 115 Šik, Ota 221, 225 Simić, Sanja 10 Simić, Stanoje 116 Simović, Dušan 50 Skataretiko, Ante 291 Skerlecz, Ivan 16 Slánský, Rudolf 122 Smodlaka, Josip 29 Smole, Jože 220 Snyder, Timothy 304 Soldatić, Dalibor 184, 185, 186 Sonnino, Sidney 18 Sorensen, Ted 206 Sorge, Richard 73 Staljin, Josif Visarionovič Džugašvili 5, 47, 48, 52–54, 56, 61, 63, 66–74, 78, 80, 82, 86, 87, 89, 106, 107, 110–126, 128–132, 135, 136, 138, 147–150, 158, 160, 169, 170–175, 179, 182, 188–190, 201, 225, 245, 294, 298, 311, 355, 356, 362, 366 Stambolić, Petar 275 Stauffenberg, Claus von 83–87, 356 Steed, Wickham 19 Stewart, Dugald L. 245 Stone, Oliver 203 Street, Vivian 51 Stresemann, Gustav 77 Suharto, Haji Mohammad 235 Sukarno, Ahmed 315, 316, 320 Supek, Ivan 241, 246, 368 Supilo, Frano 16, 17, 18, 19, 366 Suslov, Mihail 178, 182 Sviličić, Ognjen 167 Svoboda, Ludvík 219 Szálasi, Ferenc 174 Szántó, Zoltán 183
kazalo imena Š Šepilov, Dimitrij 172, 184 Šibl, Ivan 99, 100, 101, 102 Šimpraga, Dalibor 9 Šnajder, Slobodan 241 Šošić, Hrvoje 241 Štampar, Andrija 166, 368 Štefánik, Milan Rastislav 17 Štrok, Izidor 100 Šubašić, Ivan 52, 53, 108 T Tadić, Ljubomir 297 Taraki, Nur Muhamed 326 Tepavac, Mirko 153, 319, 366 Thatcher, Margaret 292 Thurman, Maxwell Reid 335 Tildy, Zoltán 175 Timošenko, Semjon 70, 72, 73 Tisza, István 23 Todorović, Mijalko Plavi 222 Togliatti, Palmiro 118 Tokuda, Kyuchi 171 Torbarina, Tanja 296 Toure, Seku 292 Tresckow, Henning von 84 Tripalo, Miko 220, 243, 244, 248 Truillo, Rafael 204 Truman, Harry 48, 113, 117, 138, 140, 142, 143, 169, 210 Trumbić, Ante 16, 17, 20, 24, 28, 38 Tuđman, Franjo 100, 101, 103, 299, 300, 301, 341, 348, 349 U Uhl, Peter 268 Ulbricht, Walter 189, 194, 195, 224 V Vance, Cyrus 260, 261, 287 Vejvoda, Ivo 8, 319
381 Velebit, Vladimir 51, 56, 368 Vidić, Dobrivoje 184 Vilović, Tihomir 288 Višinski, Andrej Januarjevič 127 Vlahov, Gustav 120 Vlahović, Veljko 107 Vlašić, Boris 10 Vorošilov, Kliment 71, 72 Vranitzky, Francz 350 Vrdoljak, Antun 301 Vrhovec, Josip 9, 159, 221, 258, 260, 262, 287, 288, 289, 322, 324, 359 Vujasinović, Jovan 276 Vurušić, Vlado 10 W Waldheim, Kurt 292 West, George 292 Westad, Odd Arne 8 Wilson, Woodrow 22, 26, 27, 28, 32, 34, 35, 59, 361, 364, 365, 370 Wolf, Markus 189 Woodward, Bob 232 Y Yaobang, Hu 162, 163, 166 Yazdi, Ebrahim 259 Z Zachariades, Nikos 116 Zafranović, Lordan 301 Zečić, Gordan 10 Zelmanović, Đorđe 183 Zemskov, Igor 288 Zhao Ziyang 163 Zhou Enlai 152, 157, 158, 166 Zimmerman, Warren 340, 347, 348, 368 Zimmermann, Arthur 32 Zorin, Valerian 184
382 Ž Ždanov, Andrej 114, 136 Žigić, Rade 101 Živkov, Todor 189, 224, 227, 269 Živković, Petar 40 Žujović, Sreten Crni 118 Žukov, Georgij 69, 73, 74, 130, 179, 180, 185
tvrtko jakovina
kazalo imena
383
384
tvrtko jakovina
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografije na naslovnici ©2013 iStockphoto LP / © 2004-2013 Bigstock Godina izdanja 2013., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-479-9 Biblioteka Platforma, knjiga 40 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
kazalo imena
385
386
tvrtko jakovina
Dvadeseto stoljeće, u kojem se isprepleću neviđeni tehnološki napredak i najveći svjetski sukobi, bez sumnje je najdramatičnija, najkrvavija dionica svjetske povijesti. To je ujedno i stoljeće koje je najbolje dokumentirano. O oba svjetska rata, o nebrojenim sukobima od balkanskih ratova s početka stoljeća do ratova na području bivše Jugoslavije s njegova kraja ispisane su bezbrojne knjige i analize. Dvadeseto stoljeće obilježili su mnogi događaji i ljudi. Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća jednoga od najaktivnijih povjesničara mlađe generacije Tvrtka Jakovine daju kratak pregled političke povijesti prošloga stoljeća. Od Velikoga rata do pada Berlinskoga zida iz onoga što se voli nazivati kratkim stoljećem Jakovina izdvaja upravo događaje i osobe koji su obilježili i krojili političku povijest. Tvrtko Jakovina u Trenucima katarze iznimno plastično i živo opisuje ključne trenutke svjetskih događanja te ulogu Hrvatske i Jugoslavije u njima. Kao i uvijek ide dalje od poznatoga te iz mnoštva podataka slaže novu, drugačiju sliku, punu nijansi, ispisujući nezamjenjivi priručnik o povijesti dvadesetoga stoljeća.
169,00 kn
www.fraktura.hr
Biblioteka Platforma