Tuga anđela

Tuga anđela

Jón Kalman Stefánsson

TUGA ANĐELA

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture Nebo i pakao

-2-

Jón Kalman Stefánsson

Tuga anđela prevela s islandskog Doroteja Maček

Fraktura -3-

Naslov izvornika Harmur Englanna © 2009. by Jón Kalman Stefánsson Objavljeno prema sporazumu s Copenhagen Literary Agency ApS, Copenhagen © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Doroteja Maček i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-862-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 959143

-4-

Naše su oči samo kapi kiše

-5-

-6-

Sada bi bilo lijepo spavati dok se snovi ne pretvore u nebo, mirno nebo bez vjetra, s pokojim perom nekog anđela koje leprša prema tlu i ničeg više do nesvjesnog blaženstva. A san bježi od mrtvih. Kad sklopimo oči koje bulje u mrak, napadnu nas sjećanja, a ne san. Najprije dođu pojedi­ načna, čak i lijepa kao srebro, ali najednom postaju mračan snijeg koji guši, a takva su već nešto više od sedamdeset godina. Vrijeme prolazi, ljudi umiru, mrtva se tijela spuštaju u zemlju i više od toga ne znamo.

Inače je ovdje malo neba, planina nam ga oduzima, planina i nevrijeme, mračno je poput smaka svijeta, i pojačava se, ali katkada se na nebu pojavi tračak neba nakon nevremena, pa nam se čini da vidimo bijeli trak koji se vuče za anđelima, visoko iznad oblaka i planina, iznad ljudskih pogre­ šaka, poljubaca, bijeli trak kao navještenje velike sreće. To nas obećanje ispunja djetinjom radošću i budi se odavno zaboravljen optimizam koji pojačava i produbljuje razočaranje i beznađe. Na taj način mnogo svjetla daje duboku sjenu, mnogo sreće ima negdje veliku nesreću i ljudska sreća čini se osuđenom da stoji na vrhu noža. Život je nešto jednostavno, a čovjek nije, ono što zovemo zagonetkama života naše su vlastite nesigurnosti i mračne misli. Smrt ima sve odgovore, piše negdje, oslobađa prastaru mudrost; što je, naravno, prokleta besmislica. Ono što znamo, ono što smo naučili nije izniknulo iz smrti nego iz pjesme, očajanja i na kraju iz sje­ ćanja na sreću i velike izdaje. Mi nemamo velikog znanja, ali ono što u nama drhti zamjenjuje ga i možda je i bolje. Dugo smo putovali, dulje od ikog prije, naše su oči poput kapi kiše, pune neba, čistog zraka, i ničega.

Zato nas nije opasno slušati. A ako zaboraviš živjeti, završit ćeš kao mi, -7-

zalutalo stado između života i smrti. Tako mrtvi, tako hladni, tako mrtvi.

Negdje duboko u nutrini zemalja misli, tih svijesti koje čine da ljudi po­ stanu uznositi i pakosni, skriva se ipak svjetlo koje titra i ne gasi se, ne želi popustiti težini tmine i smrti koja guši. Ta nas svjetlost hrani i muči, prisiljava nas da idemo dalje umjesto da legnemo kao obične životinje i da čekamo nešto što možda nikad neće doći. Svjetlost titra, a mi je na­ stavljamo držati visoko. Pokreti su svakako nesigurni, sumnjaju, ali cilj je jasan – spasiti svijet. Spasiti tebe i nas same ovim pričama, ovim dje­ lićima pjesama i snova koji su odavno utonuli u zaborav. Mi smo u čamcu na vesla, koji propušta vodu, mreža nam je strunula, a lovili bismo zvijezde.

-8-

Neke riječi su puževi u vremenu, u njima je možda sjećanje na tebe

-9-

- 10 -

I.

Negdje u nadolazećoj mećavi i mrazu počeo se spuštati mrak, a travanjska tama probijala se između pahuljica snijega koje su se slagale na čovjeku i dva konja. Sve je bijelo od snijega i mraza, a uskoro će proljeće. Oni se bore sa sjevernjakom koji je jači od sveg ostalog u ovoj zemlji, čovjek se nagnuo prema konju kojeg jaše, čvrsto drži za uzde onog drugog, a oni su sasvim pobijeljeli pokriveni mrazom i vjerojatno se pretvaraju u snijeg, dok ih sjevernjak pokušava uzeti prije nego što proljeće dođe. Konji propadaju kroz mekani snijeg, onaj stražnji s nečim bezobličnim na leđima, s kovčegom, sušenom ribom ili dvama tijelima, a mrak postaje sve gušći, ali ne i crn poput katrana, ipak je travanj, unatoč svemu, i oni idu naprijed na zadivljujući način ili iz tupoga inata, što sve odlikuje one koji žive na granici nastanjivog svijeta. Sigurno postoji vječito iskušenje da se odustane, i mnogi to čine, puste da ih svakodnevica zaspe snijegom dok ne zapnu na mjestu, nikakvih događaja pred njima, treba samo zauzeti položaj i pustiti da na njih pada snijeg u nadi da će jednom prestati i da će se vratiti vedro nebo. A konji i jahač ipak se uspijevaju oduprijeti, nastavljaju naprijed bez obzira na to što se ne čini da na tom svijetu ima ičega osim ovog nevremena, sve ostalo je nestalo, snijeg kao ovaj briše strane svijeta, krajolik, ali ipak su u snijegu visoke planine, iste one koje nam oduzimaju dobar dio neba, čak i za najboljih dana, kad je sve modro i prozirno, kad su tu ptice, cvijeće, a možda i sunce. Konji čak ni glavu ne podignu kad pred njih iz crne snježne oluje najednom iskrsne zabat - 11 -

kuće. Ubrzo se pojavi drugi kućni zabat. Pa treći. I četvrti. A oni polako idu naprijed kao da ih se ne tiče nikakav život, nikakva toplina i ništa drugo nije važno osim mehaničkog kretanja, između snježnih kristala čak svjetluca neko svjetlo, a svjetlo znači život.

Trojka je stigla do velike kuće, konj kojeg je jahao čovjek popeo se sve do stuba, podigao desnu prednju nogu i snažno zagrebao snijeg, čovjek je nešto promrmljao, a konj prestao grepsti, i onda čekaju.

Prednji konj podigne vrat i naćuli uši, ali stražnji je objesio glavu, kao da je zapao u duboke misli; konji mnogo misle i najveći su filozofi od svih životinja.

Napokon se otvore vrata i jedan čovjek iziđe na vrh stepenica, žmirkajući gleda kroz mećavu koja je nadirala i stisne usta pod ledenim vjetrom; ovdje vrijeme upravlja svima, obilježava naš život kao glinu. Tko je tamo, kaže on glasno i pogleda dolje, zvižduk mećave lomi vidljivost, pa ne odgovara ni jahač ni konji, oni samo gledaju prema njemu i čekaju, čak i stražnji konj s teretom nalik grbi. Čovjek na dovratku zatvori vrata, polako se spusti niz skliske stube, staje točno na sredini, gurne naprijed bradu da bolje vidi, a tada kočijaš napokon ispusti krkljajući hrapav glas, kao da čisti led i otpatke s jezika, otvori usta i upita: Tko si, dovraga, ti?

Dečko krene natraške, stane na jednu stepenicu više, zapravo ne znam, odgovori iskreno, kako je bio stvoren da govori i još se nije iskvario, što ga čini glupanom ili mudracem: ni jednim ni drugim, mislim ja.

Tko je to tamo vani, upita Kolbeinn, stari kapetan koji sjedi pred praznom šalicom kave i upravlja svoja beskorisna ogledala duše prema dječaku koji je ušao i najradije ne bi rekao ništa, ali ipak se ne može suzdržati: poštar Jens na zaleđenom konju i hoće govoriti s Helgom, pa brzo pođe do kapetana koji sjedi u svom vječnom mraku.

Dečko se hitro popne stubama u kući, trči kroz hodnik, zatim u tri skoka sune u potkrovlje. Sasvim se zaboravi u trku, provuče - 12 -

se kao mahnit kroz otvor u podu i onda bez daha stoji u potkrovlju, sasvim nepomičan dok mu se oči navikavaju na drukčije svjetlo. Tu gore je gotovo sumrak, mala uljana svjetiljka stoji na podu a prema prozoru punom snijega i večeri odražava se kada, sjene se miču po stropu kao u snu. Vidi kao ugljen crnu kosu Geirþrúðure, bijela ramena, visoke jagodice, polovicu grudi i kapi vode na koži. Razabire Helgu pokraj kade, s rukom na boku, poneki uvojak kose pada joj koso preko čela, nikad je prije nije vidi ovako opuštenu. Dečko trgne glavom, kao da se želi probuditi, brzo se okrene i gleda u drugu stranu iako nema ničeg posebnog na čemu bi oči zastale, samo mrak i praznina, a tu žive oči nemaju što vidjeti. Poštar Jens, kaže i pokuša zaustaviti lupanje srca, da se ne primijeti u glasu, što je nemoguće. Došao je poštar Jens, i traži Helgu. Možeš se bez opasnosti okrenuti, ili sam možda tako ružna, kaže Geirþrúður.

Prestani mučiti mladića, kaže Helga. Što će mu naškoditi da vidi staru ženu golu, kaže Geirþrúður, a dečko čuje da je ustala iz kupke.

Ljudi se kupaju, o nečem misle, peru se i onda ustanu iz vode, sve je to svakidašnje, a isto tako ta najsvakidašnjija stvar na ovom svijetu može postati opasna.

Helga: Sada se nije opasno okrenuti.

Geirþrúður je omotala oko sebe veliki ručnik, ali su joj ramena ipak ostala gola, kao prosinac tamna kosa mokra i divlja i vjerojatno crnja nego ikada. Nebo je staro, a ne ti, reče dečko, a na to se Geir­ þrúður tiho nasmije dubokim smijehom i kaže, ti ćeš, dečko, postati opasan ako izgubiš nevinost.

Kolbeinn se makne od stola kad začuje da se približavaju Helga i dečko, napravi grimasu na licu punom bora i dubokih ožiljaka koje je život bičem načinio, a desna ruka mu polako prelazi preko stola, pa pipa put poput slabovidnog psa, gurne prazne šalice za kavu i pogladi knjigu što mu nakratko omekša izraz lica, pjesništvo nas ne čini poniznima nego iskrenima, takva mu je priroda i stoga je - 13 -

uvijek imalo veliku snagu. Kolbeinnovi se pokreti ukrute kad Helga i dečko uđu u dnevnu sobu, pa zaustavi ruku na knjizi, Othello u prijevodu Matthíasa Jochumssona* “K sebi ruke ljudi – I moji i svi drugi. Sâm bih znao i bez šaptača kad bi to mi bio za borbu znak.” Helga je oko sebe omotala debeli modri šal, pa su ona i dečko pošli prema Kolbeinnu koji se, izgleda, nije zanimao za njih, i onda su izišli. Helga je vani pogledala Jensa i konje, sve troje neprepoznatljivo, bijelo i pokriveno ledom. Zašto nisi ušao, čovječe, pita ona malo ljutito. Jens pogleda prema njoj i kaže ispričavajući se: Ostao sam sjediti na konju, tako reći, zamrznut.

Jens uvijek oprezno barata riječima i posebno je šutljiv nakon što dođe s napornog zimskog raznošenja pošte. Jer što da čovjek radi s riječima usred mećave, gore na smrznutoj visoravni i ostalim vrhovima? A kad je rekao da je zamrznut na konju, onda je to i mislio, onda su riječi sasvim očite i ne skrivaju nikakve znakove, nikakve sjene, kakve riječi često imaju. Čvrsto sam zamrznut na konju: to znači da je posljednji veliki vodopad preko kojeg je prešao, prije otprilike tri sata, imao pokrov koji se nije vidio od magle, Jens je bio potpuno mokar do koljena a ipak ima velikog konja, travanjski mraz ga je u trenu pogodio, konj i čovjek su se lijepo smrzli jedan uz drugog, tako potpuno da se Jens nije mogao maknuti, nije se mogao skinuti s leđa konja i morao ga je pustiti da kopa po najdonjoj stepenici kako bi svratio pozornost na sebe.

Helga i dečko moraju uprijeti iz sve snage da strgnu Jensa s leđa konja i da ga onda podupiru uz stube, što nije lak posao, čovjek je velik i, naravno, oko sto kila težak, debeli Helgin šal je pobijelio od snijega prije nego što su ga uspjeli skinuti s konja, a onda su tu još bile stube. Jens ljutito puše, mraz je pomeo njegovu muškost

* Matthías Jochumsson (1835.−1920.), islandski pisac i prevoditelj. Hrvatski prijevod je Milana Bogdanovića. (op. prev.)

- 14 -

i pretvorio ga u starca koji se ne može brinuti o sebi. Penju se stubama. Helga se jedanput hrvala s nekim pijanim ribarom nadprosječne visine i u blagovaonici ga bacila na pod, a onda ga šutnula van poput krpe. Jens se silom prilika većinom težine oslanja na nju, tko je taj mali zapravo, ne čini se da je nešto, mogao bi se slomiti na komadiće pod pahuljicom snijega, kako neće onda pod teškom rukom. Konji, mrmlja Jens na petoj stepenici, da, da, samo kaže Helga. Bio sam zamrznut na konjskim leđima i ne mogu ići bez oslonca, kaže Jens Kolbeinnu kad ga Helga i dečko napola nose, napola vuku po podu. Skini kovčeg s konja, kaže Helga dečku, odavde mogu ja sama s Jensom, a ti otiđi s konjima k Jóhannu, trebao bi moći naći put i onda obavijesti Skúlija da je Jens došao. Hoće li on znati ispričati ovo o kovčegu i konjima, upita sumnjičavo Jens i iskosa gleda dečka, on je sposobniji nego što izgleda, samo kaže Helga, a dečko vuče kovčeg u kuću, potraži toplu i nepromočivu odjeću, pa iziđe s dva izmorena konja van u večer koja se mrači i u tmurno nevrijeme.

- 15 -

II.

Jens je obukao suhu odjeću i obuću, pa mu je opet bilo toplo za noge, želudac je napunjen svježim sirom, dimljenom ovčetinom, popio je četiri šalice kave kad se dečko vratio s urednikom Skulijem, konji su sklonjeni kod Jóhanna, Geirþrúðurinog knjigovođe, koji živi sâm, uvijek je sâm, što je očito razumljivo jer ljudi su varalice.

Skúli je visok i tanak, često podsjeća na napeto uže; on uzima šalicu kave i odbije pivo odmahnuvši glavom, sjedne nasuprot Jensu i pripremi se za pisanje, dugi prsti puni su nestrpljenja. Kolbeinn pogladi Othella odsutan u mislima i čeka da Skúli započne ispitivati Jensa, jer onda će čuti vijesti koje će urednik tiskati u sljedećem broju Narodne volje, koja izlazi jednom tjedno, četiri stranice o ribarenju, vremenu, smrti, bolesti, travnjacima, topovima u stranim zemljama. Dobro je kad se osvježi sadašnjost vijestima iz svijeta, vjetrovi su nam bili neprijateljski raspoloženi i malo je brodova došlo u ovom dijelu travnja, pa nakon duge zime žeđamo za novostima. Jens sasvim sigurno nije brod na koji je sjalo sunce u stranoj zemlji, ali on je nit koja nas povezuje s okolnim svijetom u tim dugim zimskim mjesecima, kad su nam jedino društvo zvijezde, mrak između njih i blijedi mjesec. Tri do četiri puta godišnje Jens donosi poštu čitavim putem čak od Reyjkjavika, gdje smjenjuje poštara koji raznosi poštu na jugu zemlje, inače on je isto s juga iz Dalara, gdje stanuje u kolibi na malenom imanju, među prijaznim brdima u ljetno zelenom kraju, zajedno s ocem i sestrom, koja se rodila s toliko vedrog neba u glavi da je tu ostalo vrlo malo mjesta - 16 -

za drugo, ali nije stao niti jedan grijeh. Poštarski put Jensov vjerojatno je najteži u zemlji, dva je poštara stajao života, Valdimara i Pálla, obojicu je u razmaku od petnaest godina nevrijeme susrelo u siječnju gore na visoravni. Valdimara su ubrzo pronašli potpuno smrznutog i nedaleko od nove prodavaonice, ali Pálla nije nađen prije proljeća kad se najveći dio snijega otopio. Sama pošta, pisma, novine, srećom, ostala je neoštećena u sigurnom kovčegu koji je bio podstavljen platnom za vreće i u torbama koje su obojica nosila preko mrtvih ramena. Oba Valdimareva konja nađena su živa, ali su tako loše prošli zbog mraza da su ih smjesta usmrtili. Njegovo je tijelo bilo uglavnom čitavo, ali Pálla i njegovih konja dohvatili su se gavran i lisica. Poštar iz južnih predjela snabdijeva Jensa novostima koje skupi u Reykjaviku, a on ih donosi ovamo povrh svega što sakupi na putu: ovaj je umro, onaj je dobio izvanbračno dijete, Gröndal je nađen na obali pijan, nesiguran na nogama, promjenjivo i nestalno vrijeme na Jugu, 30 lakata* dugačak kit izbačen je na obalu u Hornafjordu na istoku, društvo potrošača u Fljótsdalu namjerava organizirati izlete parobrodom po Lagarfljóta, pa su iznajmili parobrod iz Newcastlea, to je u Engleskoj, pojasni Jens. Kao da to ja ne znam, kratko odgovori Skúli ne podigavši pogled, postavlja Jensu pitanja i piše tako brzo da se papir, tako reći, zapali. Dečko je sve pratio, kako urednik postupa, kako pita, pokušava također gledati preko njegovog ramena, je li velika razlika između onoga što poštar govori i što se nađe na papiru. Skúli je tako utonuo u misli i tako je usredotočen da dečka jedva vidi, ipak dvaput ljutito podigne pogled kad mu se ovaj suviše približi. Žuri mi se, Jens se najeo, napunio tijelo sirom, dimljenom ovčetinom, engleskim cakeom, kavom vrelom kao raj, crnom kao pakao, i došlo je vrijeme za prvo pivo i prvu čašu koju mu je donijela Helga. Alkohol mijenja naše predodžbe

*

Lakat, stara mjera za dužinu, 70−77 cm (op. prev.)

- 17 -

o važnosti, pjesme ptica postaju mnogo važnije od svjetskih dnevnih novina, mladić s osjetljivim očima dragocjenijima od zlata i djevojka s jamicom na obrazu imaju više utjecaja od čitave engleske flote. Jens sigurno ne govori o pjesmi ptica ni o jamici na obrazu, to ne bi nikad učinio, ali nakon tri piva i jedne čašice žestokog postao je bezvrijedan izvor za Skúlija. U njega je ušla neka ravnodušnost prema velikim događajima, kretanju vojska, kako je zemaljski poglavar odstupio, ili postavio mladog i neiskusnog zeta na položaj svećenika u Þingvalli. To je učinio, upita Skúli žestoko, ali dragi moj, kakve to veze ima, na kraju sve iziđe na vidjelo, na zahodu smo svi jednaki, kaže Jens uz treće pivo, i onda počne govoriti Kolbeinnu nove priče o Pállu koji luta po brdima tražeći oči koje su mu ukrali gavran i lisica, a to se dopada starcu koji sâm nikad nije vidio prikaze, ali mnogo živih prava je nevolja, kaže on i gutne iz čašice. Zar nećeš čitati ovo, upita Jens, koji ima gustu svijetlu kosu i bio bi lijep da nije goleme nosine, brzo iščeprka iz torbe dvije kuverte i pruži ih Skúliju; potvrda ili svjedočanstvo dvojice seljaka da Jens nije mogao brže stići zbog nevremena i lošeg stanja puteva, pa zato kasni, na nezadovoljstvo mnogih, a među njima i Skúlija.

To nije potrebno, odgovori urednik kratko, kimne prema Helgi, ne počasti dečka i Kolbeinna ni pogledom, ali se predomišlja i trgne kad ugleda Geirþrúður u vratima iza pulta, ona se nije potrudila da podigne svoju kao noć crnu kosu, pa joj ona sada pokriva ramena, pada preko zelene haljine koja joj tako dobro stoji da putem kući Skúli jedva može misliti o nečem drugom, bori se protiv nevremena s glavom punom crne kose u zelenoj haljini, i čežnjom poput nevremena oko sebe.

- 18 -

III.

Zimi je noć mračna i vrlo tiha. Čujem ribe kako uzdišu dolje na dnu mora, a oni koji idu u planine ili na visoravni mogu slušati pjesmu zvijezda. Stari ljudi, koji su sačuvali mudrost iskustva, govorili su, tamo gore nema ničega osim čistina i opasnosti po život. Propast ćemo ako ne slušamo ta iskustva, ali ćemo sagnjiti ako se suviše na njih obaziremo. Na jednom se mjestu kaže da ova pjesma u tebi budi ili očajanje ili božanstvo. Biti tih u planinama, za tihih, kao pakao crnih noći i naći ludost ili sreću, za to je možda imalo smisla živjeti. A nema ih mnogo koji idu na ovakva putovanja, ona troše skupe cipele i besane noći, čine te nesposobnim za svakodnevni posao, a tko će raditi tvoj posao ako ti to ne možeš? Životna bitka i snovi ne pristaju jedno uz drugo, pjesništvo i slana riba su suprotnosti, a nitko ne jede svoje snove.

Tako živimo. Čovjek umre ako mu oduzmeš kruh, a bez snova vene. Ono što je važno rijetko je složeno, pa ipak moramo umrijeti da dođemo do ishoda razumljivog samog po sebi.

Noći nikad nisu jednako tihe u nizinama, pjesme zvijezda gube se negdje na putu. Pa ipak ovdje u mjestu ima prilično mnogo zvukova, nitko nije vani osim možda noćni čuvar koji ide sredinom nepouzdanih uličnih svjetala, pazi da nisi rastrošan nego svijetliš samo kad to ima svrhe. A sada leži noć nad Mjestom, ona raspoređuje snove, noćne more, osamljenost. Dečko čvrsto spava u svojoj sobi, pod perinom se sklupčao u puža. Nikad prije nije spavao - 19 -

u zasebnoj sobi, a kad ga je Barðurova smrt dotjerala u ovu kuću prije tri tjedna, u početku mu je bilo teško spavati u tišini, nitko nije u blizini disao, nije bilo napola prigušenog kašlja, hrkanja, zvukova kad se netko okreće u krevetu, ispušta vjetrove, uzdiše na dnu sna. Ovdje on još i određuje kad će ugasiti svjetlo i zato može čitati koliko god dugo želi, a to je iskušenje od kojeg se zavrti u glavi. Sada ću ugasiti, govorio je seljak kod kojeg je prije radio kad je mislio da je dovoljno dugo bio budan u jedinoj sobi imanja, a onda bi mrak u njih zabio svoje kandže. Onaj koji je dugo budan od slabe je koristi u dnevnim poslovima, a onaj koji ne slijedi svoje snove izgubi srce.

I to se čini mogućim.

Mjesec i zvijezde se okreću i uskoro će sve preplaviti dan, ta modra nebeska voda. Divota svjetlosti koja nam pomaže da nalazimo put po svijetu. Pa ipak svjetlost nije jako raširena, ona se pri­ bližava samo površini zemlje i nekoliko desetaka kilometara gore u zrak, tu je preuzima svemirska noć. Tako je vjerojatno i sa životom, tim modrim jezerom iza kojeg čeka ocean smrti.

- 20 -

Jón Kalman Stefánsson islandski je pisac rođen 1963. Stu­dirao je književnost na Islandskom sveučilištu. Predavao je u srednjoj školi, pisao članke za novine Morgunblaðið i radio kao knjižničar u gradskoj knjižnici u Mosfellsbæru, a živio je i u Danskoj. Stvorio je osebujan i očaravajući književni svijet u seriji međusobno povezanih romana i kratkih priča od kojih su dvije bile nominirane za Nordic Council’s Lite­rary Prize. Roman Ljetno svjetlo i onda dolazi noć (Su­ marljós og svo kom nóttin) osvojio je 2005. Islandsku nagradu za knji­ževnost. Godine 2011. nagrađen je prestižnom književnom nagradom P.O. Enquist. Njegova trilogija “o dječaku”, koju čine romani Nebo i pakao (Himnaríki og helviti, 2007.), Tuga anđela (Har­ mur Englanna, 2009.) i Čovjekovo srce (Hjarta Man­sinns, 2011.), prevedena je i objavljena u četrnaest zemalja. Posljednji roman tri­logije nagrađen je 2011. s Bookseller’s Prize.

- 255 -

- 256 -

Doroteja Maček, rođena 1936., professor je emerita Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavala je lingvističke kolegije na studiju engleskog jezika i književnosti te osnovala studij skandinavskih jezika, ponajprije švedskog, na kojem je i predavala. Uz svoju osnovnu znanstveno-nastavnu djelatnost bavi se i prevođenjem s engleskog i sa skandinavskih jezika. Posljednjih godina prevodi poeziju, ponajviše s danskog i švedskog, ali i sa starijeg engleskog i islandskog.

Bibliografija (izbor): Auður Ava Olafsdottir, Rosa candida, 2013., Lars Fr. H. Svendsen, Filozofija zla, 2011., Jan Guillou, Put u Jeruza­ lem, 2010., Bodil Jönsson, Deset misli o vremenu, 2010., Kaj Falkman, Netaknuta struna: život Daga Hammarskjölda u haiku pjesmama i fo­ tografijama, 2009., Erik Stinus, Vlak u vrućici / Febertoget (dvojezično izdanje), 2008., Susanne Jorn, Nimbi, 2008., Mikael Niemi, Pop glazba iz Vittule, 2005., Hans Christian Andersen, Izabrane bajke, 2005., Snorri Sturluson, Edda: Gylfaginning / Obmanjivanje Gylfija (dvojezično izdanje), 1997.

- 257 -

- 258 -

Sadržaj

Naše su oči samo kapi kiše

5

Nakon smrti nema pomirbe

97

O autoru

255

O prevoditeljici

257

- 259 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je prevedena uz financijsku potporu Islandskoga književnog centra.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2017., ožujak Tisak Kolo, Ukrajina ISBN 978-953-266-862-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 260 -

Čitajte još u izdanju Frakture Jón Kalman Stefánsson Nebo i pakao prevela s islandskog Doroteja Maček 176 stranica

Nebo i pakao Jóna Kalmana Stefánssona knjiga je elemenata, roman vode i vatre, zraka i zemlje, ali i sila koje ih sudaraju i mire – u spektakularnom krajoliku, u čovjeku.

Jer u osvit XX. stoljeća život je na Islandu jednako surov i jednako lijep kao i prvoga dana – ondje su planina, naselje uz obalu, riba i more koje čeka. Ondje su i dječak i njegov prijatelj Barður, više no neobični ribari, koji će se na pučinu u otvorenoj barci otisnuti noseći u glavi Miltonove stihove, umjesto bijesa i opreza, i žudnje za bakalarom.

Kad ih na moru zatekne zimska oluja, na otok će se vratiti samo jedan, a on će morati bježati, preko planine i kroz zimu, tražeći odgovore i noseći knjigu, jer peti element u Stefánssonovu je svijetu jezik, i njegova magija bez koje ničega ne bi bilo – poezija.

Hvalospjevi koje je za roman Nebo i pakao dobio najistaknutiji suvremeni islandski pisac Jón Kalman Stefánsson nisu pretjerani: ova fascinantna priča o Islandu i njegovoj prošlosti bezvremena je odiseja, lirska meditacija o životu i smrti, o raju i paklu koje nosimo u sebi.

Potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr

- 261 -

Snijeg je tuga anđela, a ona ne prestaje i sve je zavijeno u nju.

Tri su tjedna prošla otkako je dečko došao u Mjesto, noseći knjigu poezije, knjigu zbog koje je umro njegov prijatelj Barður. Tri tjedna, a on već osjeća da je našao dom.

Geirþrúður i Helga, i Kolbeinn, mrzovoljni slijepi kapetan kojemu svakodnevno čita iz Shakespearea, oni su njegovi ljudi, njegov svijet u gostionici. Izvan gostionice, gola su ramena djevojke, i prvi poljubac, i snijeg.

A onda, jednoga dana, na vrata će pokucati poštar Jens, tek pristigao iz ledene pustinje, napola mrtav, napola srastao za konja. Neustrašivi Jens koji se boji jedino mora i zato će uskoro, za putovanje prema fjordovima, trebati dečka. Jer valja žuriti, a poštu valja dostaviti makar pomrli, makar se smrznuli i potonuli u tuzi anđela.

Drugi roman iz glasovite trilogije Jóna Kalmana Stefán­ ssona pravo je slavlje za svakoga književnog sladokusca.

Prateći dečka i poštara na njihovu epskom putovanju divljinom, ponajbolji islandski pripovjedač govori nam o zastrašujućoj ljepoti prirode i čovjeku koji u njoj poku­ šava preživjeti, služeći se svime što mu je na raspolaganju – snagom udova, volje, ljubavi – i čarolijom riječi.

149,00 kn - 262 www.fraktura.hr