Tunel na kraju svjetla
Tunel na kraju svjetla Franjo JaneĹĄ
-1-
-2-
Franjo JaneĹĄ
Tunel na kraju svjetla
Fraktura -3-
© Franjo Janeš i Fraktura, 2016. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-800-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 943929
-4-
Prijateljima
-5-
-6-
prv i dio
NeĹĄto je trulo
-7-
-8-
1. Odmah sam znala da nešto nije u redu. Ljudi to uvijek kažu kad se dogodi nešto grozno, svi su naknadno najpametniji, ali ja sam zaista imala loš predosjećaj, neko svrdlanje u trbuhu na granici s mučninom, još dok sam izlazila iz autobusa. Sjećam se kako sam šuškala plastičnom vrećicom i gledala u masne krhotine lisnatoga tijesta. Zlobnici bi rekli da to nije bila intuicija nego mučnina. No ja znam da nije bilo do bureka. Kupujem ga na istome mjestu godinama, svaki put na povratku s noćne smjene. Prešla sam cestu i ugledala policijski auto parkiran na pločniku. Da su bila kola hitne pomoći, ne bih ni trepnula. U našem je neboderu toliko staraca da svaki tjedan nekome pozli, a otprilike jednom mjesečno na ulaznim vratima osvane obavijest o smrti, pokoj im duši. Patrolno vozilo ipak je nešto drugo. Što se dogodilo, pitala sam se ulazeći u neboder, ne na glavni ulaz, nego s lijeve strane, kroz smećarnik. Dišući na usta, podigla sam poklopac kontejnera i riješila se vrećice. Doma ih imam na desetke i svaki put si kažem da neću uzimati nove, ali one platnene nikada nisu pri ruci kad ih trebam. I njih imam nekoliko. Uspela sam se do prizemlja. Naše stubište draže mi je od onih u drugim zgradama jer je otvoreno i na svakom se katu nalazi svojevrsna terasica koja daje dovoljno zraka i svjetla. Jedino ona na prizemlju je ružna, s hrđavim požarnim ljestvama, beskorisnima jer im je pristup blokirala čelična ograda zatvorena lokotom. Kroz zračne rombove u ogradi spazila sam komešanje na travnjaku koji -9-
kao da je usječen u neboder jer se na njega sa sve tri strane nadvija petnaest katova betona. Travnjak s više smeća nego trave. Bože mi prosti, ali ljudi su ponekad zaista stoka. Prostor je s otvorene strane bio ograđen bijelom plastičnom trakom na kojoj je pisalo POLICIJA. Fotoaparat je škljocao uz povremene bljeskove dok su dvojica muškaraca čučala i prstima u gumenim rukavicama prčkala po tlu. Onda sam ugledala noge. Zbog ograde i pognutih muškaraca nije se moglo vidjeti više. Samo noge s tenisicama, u blijedoplavim tra pericama. Nisu se micale. Nešto me dotaknulo iznad gležnja i umalo sam vrisnula. Ugledala sam crno-bijelo mače koje bi mi u normalnim okolnostima bilo neodoljivo. Sada me prokleta živina umalo počastila infarktom. Gledala me hladno i proračunato, kao apsolutno zlo skriveno u mekanoj i slatkoj kamuflaži. To je jedina mana otvorenih stubišta, što se u njih mogu uvući razne beštije. Okrenula sam se i jurnula stubama prema gore. Puls mi se ubrzao, što od trčanja, što od šoka. Čitavo vrijeme neki glas mi je govorio: pogledaj prema travnjaku, baci oko, samo na sekundu. Nisam htjela zabadati nos gdje mu nije mjesto da koji od policajaca ne bi viknuo na mene – stvarno ne volim da se na mene viče. Gledaj svoja posla, Davorka, rekla sam si. Ali dio mene pitao se tko to dolje leži na prljavoj mješavini zemlje i komada smeća. Što se dogodilo? Dio mene želio je znati. Dio mene morao je znati. Na prvome katu nije bilo čelične mreže, samo betonska ograda koja mi je sezala do grudi. Mic po mic približila sam se rubu koji me dijelio od prizora zbog kojega sljedećih dana neću dobro spavati. Odavde je pogled bio savršen. Škljocanje fotoaparata podsjetilo me na modne revije, s tom razlikom da glavna zvijezda nije odmahivala. Samo je nepomično ležala u – sada se vidjelo – neprirodnom položaju. Desna se ruka zakrenula na nemoguć način, a i lijeva noga očito je bila slomljena. Kako to nisam primijetila prije? Dečko je bio mlad, srednja škola, otprilike kao moj Tomislav. U tom trenutku - 10 -
zavrtjelo mi se u glavi. Krv mi je ubrzano bubnjala u ušima. Morala sam se pridržati za ogradu. Nakon što sam nekoliko puta duboko udahnula, bacila sam još jedan pogled prema dolje. To ne može biti on, zar ne? Tomislav je u školi. Glupa pomisao, znam. No ima majicu slične boje i stalno nosi traperice. Zaškiljila sam ne bih li bolje razabrala lice. Unatoč hematomima i krvi bilo je prepoznatljivo. Uzdahnula sam. Nije bio Tomislav. Iako neću imati mira dok se ne vrati iz škole, dok ga ne zagrlim onako snažno kako ne podnosi, bilo mi je lakše. Jednoj majci neće biti, palo mi je na pamet i gotovo sam u glavi čula njezine krikove. Ipak, empatija ima svoje granice. Tada mi je bilo važno samo da ta majka nisam ja. Mrtvi dečko nije mi djelovao poznato, što me začudilo jer većinu susjeda susretnem u prolazu, a i dobro pamtim lica. Otvorenih očiju gledao je uvis. Prvo mi se učinilo da mi zamjera olakšanje zbog činjenice da dolje leži on, a ne netko moj. Onda sam shvatila da ne fiksira mene. Oči su mu bile usmjerene u nebo, u neku točku iznad svjetla. Krute i mrtve, glupo je reći da su išta gledale. “Hoćete se maknuti?” viknuo je mladi policajac u uniformi. Pobjegla sam ne čekajući da opet progovori. Ne volim kad na mene viču.
- 11 -
2.
“Ovoga... nije nerijetko da... ovoga... to jest, u homogenom električnom polju... ovoga...” Nema šanse. Evo, probo sam i fakat nije moguće. Stara mi nemre srat da se nisam potrudio. Probo sam slušat ženu i ne ide. “Nabijena čestica...” Nabijem ti česticu. Ljudski mozak nije programiran da tako monoton glas sluša dulje od dvije minute. Čak i to je previše. Vili bi se ziher složio. Al njegovo je mjesto prazno i nemam nikoga za kartanje. U klupi ispred mene Marta je u nekom svom filmu dok Iva manično zapisuje. Kak joj se da? Što uopće mogu radit? Mogu brojit kolko puta će profa reći ovoga, al to nije neka fora. Rekord je 127 i koga briga može li bolje? Kažu da vrijeme leti, al majke mi, na satu fizike stoji. To je samo po sebi neki fizikalni fenomen kojim će maltretirati gimnazijalce budućnosti. Mihael je, naravno, ugasio mobitel pa posežem za srednjovjekovnim metodama. Otkidam komadić papira iz bilježnice i na njega zapisujem: DI JE VILI? Gužvam ga u kuglicu i bacam prema prvoj klupi u sredini. Ha. Mogo se sjest profi u krilo, svejedno bi imao one dvije kulje. Projektil mu dolijeće na sljepoočnicu. Isprva je iznenađen, onda primjećuje moj dijabolični osmijeh. Odmotava papirić i čita. Gleda prema meni. Smiješim se i mičem obrvama gore-dolje. Mihael uzvraća osmijeh i švrlja po papiru, savija ga i šalje
- 12 -
natrag. Iz ruke u ruku papirić putuje natrag do mene. NEMAM BLAGE. TO SAM JA TEBE HTJEL PITAT. “Kovačeviću, sad to lijepo baci u smeće.” Profa me gleda i ne mogu se pravit da ne znam o čem priča. Ustajem i bacam papirić u koš. Pogađam s dva metra udaljenosti, al nitko ne plješće. Vraćam se na mjesto i nadobudno gledam u profu čekajući novi mmm. “Da vidimo kako to funkcionira.... ovoga... ako napravimo pokus...” Ronda nekakvom opremom koja podsjeća na zastarjele sprave za elektrošokove. “Ovoga... Aha, ovo sad ne radi, ali da radi, bilo bi...” Uvijek isto. Okrećem bilježnicu na stražnju stranu i promatram logo benda koji sam u petak smislio na kemiji. Totalno je zakurac, nemrem ga gledat. Trgam stranicu i gužvam je. Papirnatu grudu ostavljam na stolu. Do kraja sata odletit će u neku glavu, samo trebam odlučit koju. Marićka je najizgledniji kandidat, al uvijek su moguća iznenađenja. Disciplina, Pero, disciplina. Treba se bacit na posao. Dakle, novi logo. Treba bit opak i moćan ko muzika koju predstavlja. Ajmo probat sa špičastim linijama. STILL. Primjećujem da mi jezik strši iz usta kao retardu. Uvlačim ga natrag i nastavljam s poslom. Nije loše. Ajmo dalje. Švrlj švrlj švrlj. BORN. Definitivno može proći. Sad u istom stilu dalje. UNI. N mi je ispalo drukčije neg prvi put. Al ovak mi se čak više sviđa. Prilagodit ću ono prvo. CORN. Gledam u logo benda koji se prema zakonima kozmičke pravednosti jednoga dana jednostavno mora probit, ne samo u Hrvatskoj neg u svijetu. Nema druge. Jel ovo logo koji želim vidjet na koncertnim plakatima? STILLBORN UNICORN. Ne valja. Izgleda ko disleksični logo usranih black metalaca. Križam sve i zatvaram bilježnicu. Sklapam oči i vidim se kako prašim po basu u krcatoj Močvari. Sviramo ko predgrupa Rushu,
- 13 -
al gro ekipe je došlo zbog nas. Njih ovdje zapravo skoro nitko ne sluša i nikad ne bi svirali u tako malom klubu, al nema veze, ovo je ionak zamišljeno. Ljudi skaču i bengaju. Ludilo. Trzam prstima, što još uvijek zapravo ne mogu, al do te svirke ću naučit. Uočavam zgodnu malu darkericu koja se drži za ogradu i ne da da je zguraju iz prvog reda. Iako Fićo solira na gitari, ona gleda samo u mene. I smiješi se. Uzvraćam osmijeh i prilazim bliže. Ovo je naša zadnja stvar, ona udarna za koju moram smislit dobar refren. Svirka još nije gotova, a već sam našao svoju prvu groupie. I to kakvu! Iako pjesma nije funky, slappam po žicama jer izgleda kul. Netko me udara nogom u cjevanicu. Podižem glavu i vidim Ivu koja se okrenula prema meni. U pozadini je profa s otvorenim imenikom. “Drago mi je da je Petar opet među nama”, govori. “Ovoga... našli smo dobrovoljca.” Pola razreda krevelji se ko da je žena rekla neš ne znam kako smiješno. Gledam na sat. Ostalo je samo pet minuta. “Danas se Vili trebao javit”, kažem. “Da ispravi jedinicu.” “Lijepo. Ali Vilima nema.” “Možda je bolestan”, pokušavam dobiti na vremenu. “Ovu su botu je išo na Sljeme. Mislite da je dobio mišju groznicu?” “Vilim će nam objasniti što je dobio kad se vrati. Ajmo”, govori profa i pokazuje prema ploči. “Ali, profesorice”, izmotavam se. “Već sam odgovarao engleski.” “Odlično, znači da si već na radnoj temperaturi. Ovoga... evo ti kreda. Dakle, ovako. Dva točkasta naboja... ovoga... deset na minus osmu kulona i dva puta deset na minus devetu kulona... ovoga... nalaze se u zraku međusobno udaljeni trideset centimetara. Na kojem se mjestu između njih... ovoga... nalazi naboj Q 3 u ravnoteži?” Jebote, govorimo li mi isti jezik? Samo čekam da se profa pretvori u ljamu da postanem siguran da je ovo san. Nažalost, čini se da nije. Kredu pritišćem svom snagom. Nastaje cvilež koji većina - 14 -
ljudi ne može smislit, uključujući mene. Kreda puca. Saginjem se i podižem odlomljeni komad. “Pusti sad to, Kovačeviću. Riješi zadatak.” Da vidimo. Q. Ku kao kurac. Dok blejim u napisane podatke, na pamet mi pada što bi Vili rekao u sličnim situacijama. Ako je v 40, a s 43, odredi slanost kokica. “Što je smiješno?” “Ništa”, odgovaram i počinjem švrljat nešto za što se nadam da je dovoljno neodređeno da se može protumačit kao smislen odgovor. Gdje je to jebeno zvono? “Petre, koja formula nam treba?” Razmišljam o formuli, al u glavi mi je kaos. “Treba nam...” Zvono! Živa istina, treba nam zvono. Smiješim se od uha do uha, no profa mi upisuje jedinicu i govori: “Drugi put se javi zajedno s Vilimom.” Fuck. Prva kulja, a tek je ponedjeljak. Mihael sućutno sliježe ramenima. Odmahujem rukom i gledam na vedru stranu. Danas sam odgovarao engleski i fiziku pa me Medić nemre pitat povijest. Svako zlo za neko dobro. Izlazim na hodnik i vadim mobitel. Opet zovem Vilija. Zvoni. I zvoni. “Osoba se ne javlja”, govori debilni mehanički glas. Baš vam hvala, nikad mi ne bi palo na pamet. Možda nije čuo zvonjavu, tješio sam se. Al znao sam da Vili muziku sluša na mobu koji, kao svi normalni ljudi, ima kod sebe i kad ide na zahod. Po svemu sudeći, i dalje se ljuti. Da budem iskren, vjerojatno je u pravu. Ispao sam kreten s onim što sam stavio na Instagram. Nakon škole idem do njega da mu se ispričam. Il bolje ne. Nek se prvo malo ohladi, mislim i uključujem se u bujicu tijela koja se stubištem spuštaju prema kantini.
- 15 -
3.
Radni stol teško se mogao povezati s osobom koja je za njim sjedila. Nepregledna hrpa papira, kao da je nešto eksplodiralo, a on usporen i sterilan. Kako očekivati da rješava slučajeve nestalih kad u ovom neredu ne može pronaći ni olovku? Nedovoljno mlad da bi se imao čemu nadati u životu, nedovoljno star da baš od svega odustane. Bio je toliko miran i kontroliran da mi je došlo da ga primim za revere i počnem tresti, da mu se unesem u lice, zaderem i zaspem kapljicama pljuvačke. Moja kći je nestala, majmune jedan! Kako možeš tako mirno sjediti? Kako te može tako otvoreno boljeti ona stvar? Barem odglumi malo brige i suosjećanja! Znam da ti je ovo posao. Znam da se s ovakvim stvarima boriš iz dana u dan. Znam da trebaš neki obrambeni mehanizam da se ne bi slomio. Sve znam i nije me briga. Želim da nađeš moju kćer, a tvoja flegmatičnost ne ulijeva povjerenje. Nimalo. “Krenimo redom”, rekao je viši inspektor Ivan Margetić. Ovo viši zvučalo je kao loš vic. “Ime ste rekli da je...” “Katarina Ančić.” Mira mi je pritisnula ruku. Uzvraćam stisak, ali ne skrećem pogled. “Ime oca?” “Željko.” “Imate matični broj?” “Piše na papiriću kod slike.” I opet je ispalo glasnije od potrebnog, ali nije me briga. Neka se kilavac baci na konkretan posao. - 16 -
Koga briga za matični broj? Hoće li možda iz numerološke analize saznati gdje je moja curica? “Djevojka ima navršenih šesnaest godina. Znači, nije puno ljetna.” Imamo posla s genijalcem. Najradije bih zaplakao, ali zadnje što želim je da me ovaj mamlaz počne grliti i tješiti. Osjećam neugodno golicanje u grlu. “Je li dosad bježala od kuće?” “Nikad”, odgovaram. “A nije ni sad. Da je pobjegla, ostavila bi poruku.” “Ne nužno”, komentira Margetić i naglo podiže pogled. “Je li bilo problema doma?” To je neki naučeni trik jer sam zaprepašten koliko prodorno djeluju njegove hladne plave oči kad se tako nenajavljeno zabiju u moje. Odjednom mi se čini da tip nije ni približno neinteligentan koliko djeluje na prvu. Toliko me zbunio da je Mira bila brža s odgovorom. “Katarina je u pubertetu, znate kako je. Bilo je sitnih trzavica, ali...” “Ništa posebno”, dovršavam ženinu misao. Golicanje u grlu pretvara se u napadaj kašlja. Ljuti me što ga ne mogu zaustaviti. “Hoćete da otvorim prozor?” pita me inspektor. “Molim vas.” Zrak je ustajao i suh, a i zidovi kao da zrače neku neugodnu toplinu. Margetić otvara prozor. Od laganog povjetarca ježi mi se koža na rukama. Ili se ježila i prije? “Što ste ono rekli, u koju školu ide?” pita Margetić vraćajući se za stol. “Hotelijersko-turističku”, odgovaram mirno. Moram naći način da odgovaram pristojno, a opet podignem tempo koji je i dalje nepodnošljiv. Gdje su ophodnje? Gdje su psi tragači? “Je li imala problema u školi?” - 17 -
Mira se tugaljivo zagledava u mene. Ništa što je mogla reći ne bi jasnije potvrdilo da nam je kćerka teški propalitet. “Gledajte”, pokušavam popraviti situaciju, “nije odlikašica, ali nije ni najgora u razredu.” “Koji je to razred?” “Drugi.” “Znači, ocjene su joj...” “Svakakve”, odgovaram. “Zaredalo je nešto jedinica u zadnje vrijeme, ali sve će ona to ispraviti.” “Mhm”, mrmlja Margetić i švrlja u svoj mali crni notes. “Kakvo joj je bilo vladanje?” Mira opet provocira svojim goveđim pogledom. “Bila je na raz govoru kod ravnatelja, ali nije dobila ukor.” “Zbog neopravdanih?” pita Margetić. “Moj je stalno imao problema s markiranjem. Mala ne, ona je bila dobra.” “Nije markirala”, odgovaram. “Ne više od ostatka razreda. Na razgovoru je završila jer se potukla s prijateljicom.” “Kad je to bilo?” “Prošli tjedan. Nemojte sad misliti da je neki delikvent. Ona druga ju je provocirala.” “Kako?” “Izgovorila joj je svašta. Gledajte, Katarinu sam učio da se brani ako je napadnu inače će cijeli život biti žrtva.” “Kako znate tko je koga napao? Vrijeđanje i fizički napad nisu ista stvar.” “Nisu”, uzvraćam. “Vrijeđanje može biti puno okrutnije. Ako baš želite znati, ona druga cura je opalila prvi šamar.” “Postoje svjedoci?” “Moja kći je jedini mjerodavni svjedok. Možda ima tešku narav, ali nikad nije lagala.” “Odgojili smo je u kršćanskom duhu”, prisiljena je pridodati Mira. - 18 -
“Okrenuti drugi obraz i tako to”, mrmlja Margetić. Sprda li se on to s našom vjerom? Majmune neradnički, klepnut ću te u oba obraza pa onda pričaj gluposti. Kao da je i sam shvatio da je otišao predaleko, brzo je promijenio temu: “S kim se najviše družila?” Mira i ja izmjenjujemo pogled. Ona je brža: “Ta s kojom se potukla bila joj je najbolja prijateljica.” “Jesu li se poslije pomirile?” Mira odmahuje glavom. “Što je s drugim prijateljima?” “Gledajte”, ubacujem se, “Katarina je uvijek bila pomalo povučena. Mateu je znala još iz osnovne škole. Nije baš najbolje kliknula sa svojim novim razredom.” “Znači, bila je neka vrsta autsajdera?” “To zvuči malo pretjerano.” “S kim je izlazila?” “Nije imala dečka.” “Nisam na to mislio. Znate kakvi su mladi. Subotom navečer sigurno nije bila doma. Ili?” “Subotom i nedjeljom išla bi na vjeronauk i župna druženja”, zamuckuje Mira. “Kapelan je rekao da je te večeri otišla oko deset. Ali doma se nije pojavila.” Oči joj se pune suzama, a i mene nešto steže u grlu. “Ja sam bio dežuran”, govorim da popunim sablasnu prazninu u zraku. “Mhm”, mumlja Margetić. “Nikad nije izlazila na, kako da ka žem, svjetovna mjesta?” “Išla bi na te neke rock koncerte”, progovaram, na što Mira ima potrebu dodati: “Oblačila se samo u crno. Uvijek sam joj govorila da je ljepša u živim bojama.” “Znači, darkerica?” pita Margetić. - 19 -
“Sad je u toj fazi”, odgovaram. “Nije depresivna ako na to mislite.” “Ne sluša sotoniste”, naglašava Mira. “Je li uzimala kakve droge?” Gledam ga s tolikom nevjericom da je prisiljen precizirati: “Ne mislim nužno na teške droge. Marihuanu na primjer?” “Za mene su sve droge jednako štetne”, odgovaram odlučno. “I ne, Katarina se nije drogirala.” “Kako možete biti sigurni?” “Kažem vam da nije. Znamo kako smrdi trava, za Boga miloga. Uostalom, moja Katarina to nikad ne bi napravila.” Ubio bih boga u njoj, umalo izgovaram naglas. “Do-bro”, cvrkuće inspektor i škraba u notes. “Je li uzela novac ili vrijedne predmete iz stana?” “Ne”, odgovaram pogledavajući se s Mirom. “Nismo primijetili da išta fali.” “Koliko džeparca je dobivala?” “Petsto kuna mjesečno, ne računajući novac za užinu”, govorim. “Više nego dovoljno.” “Ako nije izlazila”, nastavlja Margetić, “mogla je uštedjeti za autobusnu kartu ili nešto slično.” “Nije poznavala nikog u drugim gradovima”, govorim, a Mira dodaje: “Imamo familiju u Makarskoj, ali nismo baš jako bliski.” Margetić kima. Pogleda fiksirana u radni stol, izgleda kao da gleda kroz njega, u prazninu koja samo njemu može biti zanimljiva. “Kad je ovo slikano?” pita odjednom pokazujući fotografije. Mira se naginje nad stol. “Prva je s uskršnjih praznika, druga od prošle jeseni.” “To joj je prirodna boja kose?” “Da”, govori Mira sa smiješkom. “Nije li predivna? Kao med od bagrema. Htjela ju je pofarbati u crno, ali rekla sam joj da bi izgledalo grozno. Vidite kako joj je blijeda koža.” - 20 -
“Ima li još koji piercing?” “To joj je prvi i zadnji”, ispaljujem. “Zbog te gluposti u nosu je pola zime bila prehlađena. Ali toliko me moljakala da nisam mogao reći ne. Iako sam trebao.” “Još neka posebnost?” “Ne jede meso”, izvaljuje Mira. Margetić se smiješi jer smo ispali totalni idioti. Taj podatak sigurno će mu pomoći u potrazi. Može odmah eliminirati ćevabdžinice i mesnice. “U redu, gospodine i gospođo Ančić”, zaključuje istražitelj. “Proslijedit ću njene podatke svim ophodnjama. Većina odbjeglih maloljetnika vrati se unutar četrdeset osam sati.” A što je s ostalima, pomislio sam. Margetić me gleda kao da mi čita misli. Na trenutak kao da i ja čitam njegove. Ne želiš znati što se dogodi ostalima. “Sliku ćemo dati u medije. Čim se negdje pojavi, znat ćemo.” “Što ako se ne pojavi?” šapuće Mira. “Pojavit će se”, govorim u isto vrijeme kad i Margetić. To je jedina stvar oko koje se slažemo. Naravno da će se pojaviti.
- 21 -
- 286 -
Sadržaj
prvi dio Nešto je trulo
7
drugi dio O svinjama i ljudima
73
trec´i dio Društvo mrtvog pjesnika
133
četvrti dio Mačka u vreći
199
- 287 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2016., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-800-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.
- 288 -
- 289 -
Zašto je umro Vilim? Kamo je nestala Katarina? Je li se na vrhu novozagrebačkog nebodera dogodilo ubojstvo i kakvu tajnu krije potkrovni stan s blindiranim vratima? Zašto Mihael dila i o čemu šuti Marta? Što se to događa u školama i sobama, u klubovima i na stranicama Facebooka, u skrivenim životima naših sinova i kćeri? Kao i svaki dobar triler, Tunel na kraju svjetla čitatelja će suočiti sa zločinom, sumnjom i potragom, ali i – više nego bilo koja druga knjiga u posljednje vrijeme – bez uvijanja progovoriti o životu tinejdžera u današnjoj Hrvatskoj. Nerazumijevanje i nesnalaženje, propitivanje uzora i želja da budu prihvaćeni... U prastarom generacijskom jazu koji ih dijeli od svijeta njihovih roditelja, na djecu koja prestaju biti djeca vrebaju isti predatori, no njihova skrovišta i maske novi su i time još opasniji. Ovim napetim romanom u kojemu još jednom dolaze do izražaja njegov humor i sposobnost da likove učini ljudima koje prepoznajemo Franjo Janeš postigao je da svijet oko sebe vidimo jasnije, i na tome bismo mu trebali biti zahvalni. Čak i ako svjetlo kojime ga je obasjao razotkriva tunel u kojemu živimo.
139,00 kn
- 290 www.fraktura.hr