U ime oca (i sina) by Fraktura

U ime oca (i sina)

Immanuel Mifsud

U ime oca (i sina)

–1–

–2–

Immanuel Mifsud

U ime oca (i sina) preveo s engleskog Marko Kovačić

Fraktura –3–

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika: Fl-Isem tal-Missier (U tal-Iben) prvi put objavljeno 2010., na malteškom Klabb Kotba Maltin engleski prijevod: In the Name of the Father (and of the Son) © Immanuel Mifsud © za engleski prijevod Albert Gatt © hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Marko Kovačić i Fraktura, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-358-220-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1062247

–4–

mojoj braći i sestrama Silviji, Violet, Victoru, Connie, Francisu, Carmen i Joeu

–5–

–6–

Može se priznati što god se želi, ono što nije priznatljivo ostaje nepriznato. Hélène Cixous, Književnost koči smrt

–7–

–8–

Predgovor

–9–

– 10 –

ri godine prije nego što je na njega naletio kombi i pregazio ga, Rolanda Barthesa pogodila je smrt žene s kojom je proveo cijeli život: njegove majke Hen riette Barthes. Druga polovica posljednjega djela koje je objavio za života, Camera Lucida, sadržava neke od najdirljivijih redaka koje je uopće napisao, ispunjene osjećajima koje je gajio prema toj ženi, možda jedinoj koju je ikad volio. Dok je gledao fotografije svoje maj ke, Barthes kaže da ih je samo promatrao bez stvarnog unošenja u njih. Nadodaje da je gledanjem tih slika shvatio kako, kad bi ih ikad pokazao drugima, vjerojatno ne bi ništa “zborile”. Nekoliko godina prije smrti mojega oca, dok sam se selio, posve sam slučajno otkrio bilježnicu u debelim smeđim koricama, a u njoj kratak dnevnik koji je on počeo voditi 1939., nakon što je pristupio Kraljevoj malteškoj regimenti. Znao sam za očevu sklonost bi lježenju svojih doživljaja u dnevničkom obliku. Na – 11 –

primjer u dnevniku pisanom tijekom boravka u Italiji, u koju je otputovao s jednim od moje braće 1982., bilježio je sve do najsitnijih podrobnosti, pa čak i to što je svaki dan jeo i koliko je stajala svaka vožnja taksijem ili vlakom. Premda sadržaj smeđe ukoričene bilježnice nazivam “ratnim dnevnikom”, nije ispisana toliko detaljno, a u usporedbi s djelima kao što je Tah̄t in-Nar (Pod paljbom) Ellula Mercera sadržava malošto od povijesne težine. Zapravo je to prilično nesuvisao dokument pisan rukom devetnaestogodišnjaka ne baš vična pisanju, ispunjena entuzijazmom i uzbuđenjem proizašlim iz oblačenja odore i iz dramatičnih događaja koji su još trajali. Sjećam se da sam sačuvao dnevnik i odlučio da ću ga objaviti u nekom obliku “kad za to sazrije vrijeme”. Večer nakon sprovoda mojeg oca, dok sam lju ljuškanjem uspavljivao svojega sina – tada još dojenče – opet sam uzeo smeđu bilježnicu u ruke. Umjesto u tekst u dnevniku, nesvjesno se udubih u drugi tekst, koji je stranicu za stranicom polako izbijao na vidjelo, tekst koji se sastojao ne samo od uspomena nego i od misli o muškosti i očinstvu. Kao i Barthesa, malo me brine da ta konkretna fotografija neće ništa “zboriti”. Kao prvo, te su slike

– 12 –

u posve drugačijem registru od onog na koji sam naviknut. Ali htio sam održati obećanje. Htio sam održati to obećanje da se iskupim za tolika koja sam dao, a nisam održao.

– 13 –

– 14 –

Prvi put kada te vidjeh uplakanog

â&#x20AC;&#x201C; 15 â&#x20AC;&#x201C;

– 16 –

a groblju Addolorata. Na grobu tvoje majke. Iza debelih tamnih stakala tvojih naočala vidjeh ti suzu kako klizi. Nije to smjela, ali svejedno je kliznula. Navrla je i kanula. Mislio si da nisam primijetio, ali gledao sam te. Uvijek sam te gledao, uvijek te držao na oku da vidim kako ćeš se ponašati. Kao onomad kad sam te uhvatio s rukom na leđima, kako prste oblikuješ u rogove kada te netko – ne znam tko – hvalio kako dobro izgledaš, Bog te blagoslovio, unatoč svojoj dobi, unatoč svojoj trajno ozlijeđenoj lijevoj nozi, unatoč svemu što si proživio. Uvijek sam za tebe imao otvorene oči, a toga dana gledao sam kako klizi, ta suza puna stida, stida koji ćeš osjetiti drugom prigodom, kad sam ti skrenuo pozornost na drugu suzu koja ti je klizila niz obraz. Toga dana još sam te više posramio kad sam, pripijen uz pregaču tvoje žene na topljenu mirisom češnjaka i luka, pred svekolikima izjavio da sam te upravo vidio kako plačeš. – 17 –

Nisam znao da i vojnici plaču. Mislio sam da su vojnici sazdani od čelika. Mislio sam da im je lice uvijek strogo, nepopustljivo i čvrsto. Mislio sam da samo ja plačem, da samo ja činim ono što ne bih trebao. Baš kao i toga dana. Toga dana. To je bilo to doba kad si mi govorio da ne smijem plakati. Da sam već velik. Ne možeš narasti i postati muškarac ako plačeš. Kako takav dječak može još pla kati? Kako još možeš plakati kad si dovoljno snažan da razoriš sve oko sebe? Ne možeš plakati, razumiješ li? Jednostavno ne možeš. Svejedno plačem i stidim se pritom. Stidim se jer ne bih trebao plakati. Još se više stidim jer – želiš li to zaista čuti – zapravo volim plakati. Volim osjetiti onaj topli potočić. Volim osjećaj začepljenosti nosa, čvrsto zatvorene oči. Volim kad mi je vid zamućen. Volim ti otkazivati poslušnost. Volim te se bojati jer si strašan. Jer me gledaš i tvoj me strogi pogled plaši. Ustuknem i povlačim se. I ti plačeš. Vojniče, i ti plačeš. Kao i onoga dana kad je čovjek do tebe poginuo. – 18 –

Zar nisi plakao onoga dana kad si vidio kako je pogođen? Nisi li? Kao i onoga dana kad je na tvoje oči sve pretvoreno u prah. Kao što činiš kad god se sjetiš da je tvoj svadbeni pir održan u skloništu. Pred samom vojarnom Na ulazu tom, Stajao je fenjer I još stoji on Ondje mi šapnu riječi te Da ljubiš me I uvijek ćeš Wie einst Lili Marlene, Wie einst Lili Marlene. Cigareta beživotno visi s kuta tvojih usta. Šešir ti je nakrivljen preko jednoga oka. Humphrey Bogart. Ca sablanca. Tripoli. Bengazi. Tvrdi ovratnik na košulji. Čvrsto stegnut mali uzao na tvojoj kravati. Onaj pogled. Onaj tanki brk na glatko izbrijanu licu, miris pjene za brijanje svakog jutra prije zore. Wie einst Lili Marlene, Wie einst Lili Marlene. I zato, kad vidim suzu koju nisam trebao vidjeti, ondje kraj obiteljskoga groba, ostajem bez riječi. – 19 –

Ja, Ġużeppi Marija Mifsud iz Vallette, sin Pawle i Salvua, proleter i predani socijalist, premda nisam nikad pročitao crvene knjižice (jer su na crnoj listi naše Majke Apostolske rimokatoličke crkve i jer nemam pameti za teške zle knjige, premda umijem malo čita ti), vojnik iz Drugog svjetskog rata raspoređen u pro tuzračnu obranu da branim domovinu od zračnih napada fašističkih talijanskih gadova i nacističkih svinja, stavljao sam život na kocku za domovinu, za obitelj povjerenu mi na skrb milošću Božjom, s utetoviranim oznakama na ruci jer sam proleterski vojnik – isprva kaplar, zatim narednik u Kraljevoj malteškoj regimenti i Kraljevskome malteškom topništvu u mjestima Bigi i Tignè – kože ispucale od usijana čelika, crnčeći, kao i uvijek, još od djetinjstva, nakon što mi je mati obudovjela po drugi put, trčkarao sam ulicama sa samo jednom cipelom na nozi kako bi dulje trajale kao par, prihvaćao bilo kakve poslove kako bih uzdržavao majku i mlađu braću, učio životne činjenice na uličnim uglovima, ispirao pljuvačku, umake i žumanjak prženih jaja s tanjura i čaša u seoskim krčmama, drapao putničke karte u autobusu, lomio leđa u tvorni cama Marse i vraćao se kući prekriven čađom i krhoti nama ugljena, kalio se kao muškarac, kao što muškarci i trebaju, oda bosonogu čovječanstvu i nadahnuće za – 20 –

mmanuel Mifsud rođen je 1967. na Malti. Objavio je nekoliko zbirki priča i pjesama i dobitnik je Nacionalne književne nagrade Malte za prozu 2002. godine. Sastavio je i kratke priče za djecu i zbirku uspavanki na malteškom jeziku. Godine 2011. objavio je prvi svezak u nizu zbirki bajki iz različitih europskih zemalja. Proza U ime oca (i sina) osvojila je Nagradu Europske unije za književnost 2011. godine.

– 89 –

– 90 –

arko Kovačić (Zagreb, 1970.) završio je studij talijanskog jezika i lingvistike te magistrirao i doktorirao na jezikoslovnim temama na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je popularne, jezikoslovne i traduktološke članke i kritike i dosad dvije knjige. Prevođenjem i redakturom bavi se od 1999., prevodi beletristiku i publicistiku s engleskog i talijanskog jezika, kao i igrane i dokumentarne filmove.

– 91 –

– 92 –

Sadržaj

Predgovor 9 Prvi put kada te vidjeh uplakanog

U ime Oca

Veljača 55 Stabat Mater

Pogovor 81 Bilješke 85 O autoru

O prevoditelju

– 93 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Ilustracija ovitka Emanuela Lekić Dizajn ovitka i ilustracije u knjizi Mislav Lešić Godina izdanja 2020., svibanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-220-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 94 –

– 95 –

Po povratku s očeva pogreba pripovjedač po činje čitati dnevnik koji je njegov slabo obra zovani otac vodio tijekom Drugoga svjetskoga rata, kada je bio vojnik u Britanskoj vojsci. Otac i sin nisu imali bogzna kakav odnos. Otac – bogalj stradao u nesreći, bio je osoba sta roga kova, nije mario za emocije, za sinove potrebe, već ga je pokušavao odgajati čvr stom rukom. Čitajući očev dnevnik, sin se prisjeća svih lomova, ali i pojedinih trenutaka sreće koje je proživio sa svojim ocem, osvješ ćujući pritom i svoju ulogu i odgovornost kao budućeg oca. U ime oca (i sina) gusto je ispisana proza u kojoj Immanuel Mifsud razmatra odnos oca i sina iz vlastite perspektive, no služi se i teo rijskim tekstovima i citatima Rolanda Bar thesa, Susan Bordo, Julije Kristeve, Jacquesa Lacana i Hélène Cixous, razotkriva političke igre i igrice otaca i očuha Malte i ulazi u po vijest svoje radničke obitelji. U ime Oca (i sina) moćna je autofikcijska proza ponajboljega suvremenog malteškog pisca.

– 96 – NAGRADA EUROPSKE UNIJE ZA KNJIŽEVNOST 2011.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

119,00 kn ISBN 978-953358220-7

9 789533 582207