U šumi prijestolnica

Karl-Markus Gauß U šumi šumi U prijestolnica U šumi prijestolnica

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture Europljani u izumiranju

-2-

Karl-Markus Gauß

U šumi prijestolnica preveo s njemačkoga Milan Soklić

Fraktura -3-

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za europske i međunarodne poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria, Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu Vlade Kneževine Liechtenstein, Zaklada za kulturu Liechtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije i Zaklada S. Fischer.

Naslov izvornika Im Wald der Metropolen © Paul Zsolnay Verlag Wien 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Zaklada S. Fischer po nalogu programa TRADUKI Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-787-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 938117

-4-

prvo pogl av lje

Grimaser iz Beaunea

Najgrdnijega grimasera u svojem životu vidio sam u Beauneu. Mjesto je preplavljeno turistima, opomenuo nas je jedan turist, uvjeren da ćemo se pridružiti njegovoj samoobmani i same sebe smatrati nomadima modernoga doba samo zato što putujemo na svoju ruku, a ne u zapakiranom aranžmanu kakve putničke agencije. Netrpeljivost turista prema turistu slična je netrpeljivosti provincijalca prema provincijalcu, ona urađa čudnovatim projekcijama vlastitoga bića među kojima je pustolov s kreditnom karticom jedna od najosobitijih. Susreće ga se posvuda, u pustinji i na visokim planinama on uzrokuje pustolovnu vrevu, a brodovlje mu rado opsjeda daleke pacifičke otoke, samo njemu poznate. Ne, nismo namjeravali prenoćiti u Beauneu, mjestu preplavljenom turistima. No nakon posjeta slavnom Hôtel-Dieuu ipak smo se dali u potragu za smještajem u ovom velikom gradiću.

Kada su namjesnik Nicolas Roulin i supruga mu Guilon de Salins 1443. godine naložili gradnju Hôtel-Dieua, jedina im je nakana bila, prema namjesnikovim riječima, dobrotvornim djelom spasiti vlastite duše u vječnosti. Nadmašivši svojim raskošnim razmjerima sve dotad viđeno, Hôtel-Dieu služio je više od šesto godina kao bolnica za siromahe, kojima se tu osim medicinske njege pružala i religiozna potpora. Gotička bolesnička dvorana duga je pedeset metara i široka četrnaest, pokraj obiju uzdužnih stranica pružaju se kreveti iz kojih su bolesnici mogli vidjeti kapelu i oltar što za-5-

tvaraju čeonu stranu dvorane, tako da se nisu morali dizati s bolesničke postelje kako bi prisustvovali svetoj misi.

Dvoranu nadsvođuje raskošan šiljasti luk. Na elegantnoj konstrukciji stropa najzanimljivije su poprečne drvene grede koje se doimaju kao da strše iz čeljusti rigajućih zmajeva, a prate ih luckasta lica kojima se potom suprotstavljaju groteskne životinjske glave.

Lica su načinjena prema likovima poznatih građana Beaunea, a životinjske glave, svaka pridodana jednom od priprosto nacerenih građanskih lica, trebale su odavati štogod o karakteru onih koje se ovdje zanavijek obilježilo u njihovoj poročnosti. Divili smo se mudroj djelotvornosti s kojom se tu bolesničku dvoranu opremilo primjereno njenoj medicinskoj svrsi, duhovnoj snazi na koju je upućen čovjek koji se okreće prema oltaru; pa ipak smo se više od svega čudili što u građevini koja je posvećena dvjema ozbiljnim svrhama, liječenju tijela i spasenju duše, nailazimo na takvu lakrdiju kakva se očitovala na drvenoj konstrukciji svoda nad bolesnikom, na porugu koja se imućnim ljudima Beaunea, koji su morali davati novčane priloge za održavanje hospicija, dvostruko ukazivala: u obliku njihovih vlastitih glupih lica, prikazanih smiješno, nasmrt smiješno – i lica onih životinjskih glava koje su se rugale njihovoj škrtosti, pohlepi, ograničenosti i prostaštvu.

Pod ovim sam ga svodom prvi put vidio. Nije gledao prema gore, nije ni slutio da se gore može nešto otkriti, možda čak i sama sebe.

Išao je u povorci jer u Hôtel-Dieu svatko mora ići u povorci, slijedio je druge, a ja sam slijedio njega, iz bolesničke dvorane u svečano dvorište iz kojeg se otvarao najljepši pogled na bogato raščlanjenu građevinu, raznobojni crijep, rezbarijama ukrašene krovne prozore, ploče od škriljevca, i na čijem je obodu stajao zdenac s ukrasima od filigranski izrađena kovanog željeza; slijedio sam njega, koji je slije­ dio druge, iz svečanoga dvorišta u manju dvoranu Saint-Huguesa, u koju se nekoć smještalo bolesnike i starce kojima je potrebna dugotrajnija njega, odatle pak u dvoranu Saint-Nicholasa, u kojoj -6-

su neizlječivi bolesnici i samrtnici čekali svoj kraj; zajedno smo bili u ljekarni, kuhinji, prostorijama gdje su izloženi svakodnevni uporabni predmeti davno prošlih dana.

Bio je otprilike mojih godina, žilav, oštrih crta lica, kratko pod­ šišan i s čudnom bradicom koja se, poput bolna reza, kao tanka bijela pruga spuštala od donje usne do vrha brade. Izgledalo je da se pozorno posvećuje prizoru, ispruženom rukom pokazivao je nešto na pročelju zgrade ženi koja je stajala pokraj njega, bolno je za trenutak izobličio lice užasnuvši pritom nekoliko djece dok stajahu pred škarama za amputaciju, izlošku iz osamnaestoga stoljeća, a onda se priključio skupini muškaraca koji su u dvorištu palili cigarete.

Navečer sam ga ponovno vidio. Nakon što smo izišli iz HôtelDieua, tumarali smo po gradu i tako dospjeli izvan kruga koji oko središta varoši opasuju stare, gotovo u cijelosti očuvane gradske zidine. Trg Madelaine četvrtast je i obrubljen platanama, tu smo pronašli Auberge Bouguignonne, koja iza neožbukana zida na kojem se dadu vidjeti tisuće svijetlih kamenova skriva mali hotel i restoran. Kada smo kratko nakon osam stupili u blagovaonicu, bila je gotovo sasvim popunjena. Stolići su, po francuskom običaju, bili tijesno stisnuti jedni uz druge i samo je još usko odstojanje među njima označavalo simboličnu granicu. Tko ovdje zauzme mjesto, ne pozdravlja ljude koji sjede za susjednim stolom, ne sluša što oni govore, jedva pola metra udaljeni od njega, nikada se ne miješa u njihov razgovor, ne zadire u njihov revir, kao što ni oni, sa svoje strane, ne slušaju njega i ravnodušno se drže svoga predmeta ne obazirući se na ono što on čini za svojim stolom. Na tom se sporazumu zasniva kultura francuskih restorana, bistroa koji vrve stolovima i stolcima, a ipak nisu mjesta za prisnost. Čovjek s oštrom crtom na bradi bio je jedina osoba u tom restoranu koja je jela sama, vidio sam to još prije nego što smo i sami sjeli za stol, a što to znači znao sam na neki vegetativan način i prije -7-

nego što mi se to predočilo u svim svojim zastrašujućim mogućnostima. Sjedio je lijevo ustranu, kojih četiri metra udaljen od mene, kad bih bacio pogled preko desnoga ramena svoje supruge ugledao bih njegovo lice koje se stalno pokretalo i na kojem su se odražavali najrazličitiji osjećaji koje se teško moglo protumačiti. Kad su nam poslužili predjelo, on je već bio zaokupljen glavnim jelom, ali još više od toga pokušajima da pronađe osobu koja bi ga mogla osloboditi prisile da jede sam. Taj samojed nije znao ništa o simboličnoj granici koje se treba pridržavati u restoranima poput ovog, smatrao je da prostornu blizinu smije shvatiti kao poticaj za druženje. Najprije je pokušao s parom koji je sjedio lijevo od njega, očito mještanima Beaunea, koji se nisu pokazali spremnim dopustiti strancu da ih uči novim običajima. Otresito su reagirali na njegov pokušaj da stupi s njima u razgovor o donesenim jelima, odvraćali su mu s tek nekoliko riječi, a onda prekinuli razgovor i više se nisu dali smesti u svome stavu da sjede kraj njega i pritom ga ne zamjećuju. Čovjek je, kako smo malo pomalo dokučili, bio iz Nizozemske, francuski mu nije zvučao loše, a ni njemački, kojim je razgovarao s turistima desno od sebe, nije bio nimalo slabiji. Dvoje Nijemaca, elegantna gospođa od kojih pedeset godina i muškarac visoka rasta, sklon gojaznosti, po prilici osam ili deset godina mlađi od nje, dali su se namamiti u razmjenu sudova o francuskoj kuhinji i hotelijerstvu, no potom se ograničiše na jednosložne riječi, ne samo sa susjedom, nego i u međusobnom razgovoru, za koji sad više nisu mogli biti sigurni pripada li samo njima. Napustili su lokal prije svih drugih gostiju, njihov pozdrav čovjeku koji se u restoranu suviše rado želio iskazati kao njihov pratilac ove večeri zvučao je šturo, kako i priliči bjeguncima.

Sad sjedi sam, traži štogod čime će se zabaviti, ponovno pregledava vinsku bocu, bratimi se s konobarom, osvrće po prostoriji tražeći pomoć, žudi da susretne makar jedan pogled koji neće izbjeći njegovu, a ipak ne nalazi nijedan, u javnosti ovoga restorana -8-

ostaje sasvim sam sa sobom, pa, iako mu se to u životu možda već često događalo, stječe se dojam da se na to još nije naviknuo. Kad mu donesu desert, on već govori sam sa sobom, isteže se naglim pokretima sad na jednu sad na drugu stranu, a onda naprijed sve do pola stola, odakle se opet tako žurno baca natrag da naslon njegova stolca zaječi.

Potom se na njegovo lice, koje je dosad svakih nekoliko sekundi mijenjalo izraz i bilo u stalnom pokretu, navlači čudovišna promjena. Silnim naporom napinje gotovo sve mišiće lica koje se koči u potresnoj grimasi. Uglata brada pritišće prsa, tako da mu tamo gdje počinje vrat iskaču zadebljanja, usne, stisnute kao u grču, čvrsto zabravljuju usta, od gornje usne s obje se strane prema bradi spušta kao u meso usječena brazda pa ova izgleda naduto, rascijepljena bijelom crtom bradice. Nosne bore spuštaju se od izvijenih nosnica prema ustima kao dva polukružna reza i tamo se sjedinjuju s usjecima koji vode prema bradi. Sam je nos toliko naprćen da mu korijen skupa s bolno stisnutim obrvama tvori jednu jedinu izobličenu nateklinu na kojoj se oštro ističe bezbroj malih črčkavih bora.

Svjedok sam elementarnoga psihičkog događaja, grandioznog prizora zlostavljane prirode, sve se u prostoriji stišalo, nema više zveckanja posuđa i pribora za jelo, smijeha i zveketa čaša, pa mi se u toj tišini čini kao da čujem mišiće samojeda dok se hrvaju sa svojim grčem, škrgut zuba, dahtanje od napora koji mu pričinjava kazalište u kojem samozaboravno izlaže sama sebe.

Nikada nisam vidio tako dramatičnu igru na nečijem licu, ni kao dijete, kad smo za kišnih dana tijekom ljetnih praznika priređivali svoja svjetska prvenstva u kreveljenju pa su se djeca iz naše četvrti upinjala nadmašiti jedni druge u grimasama. Cijelo lice samojeda doima se istodobno i napuhanim i stisnutim, kao da ga je izobličila neka neizmjerna sila. Izraz u kojem se on u toj grimasi skamenio mnogoznačan je, to je izraz neizreciva očaja, ali i u sebe zaključane oholosti, pa premda on, koji je dotad bio tako nemiran, -9-

sada sjedi nepomično i opušteno i nikakav trzaj više ne oživljuje okamenjeno lice, ipak mi se čini kao da će svakih par trenutaka promijeniti svoj izraz, tako da koji put pomislim da se ceri, koji put opet da plače, načas sam uvjeren da pred sobom vidim čistu zloću, a onda opet nepatvorenu bol. Što se tako užasno kreveljiš, pita me moja žena. Kad me sluša dok telefoniram, ona zbog moje beskarakterne sklonosti oponašanju većinom zna s kime govorim i čiju sam boju glasa, brzinu govora, čije narječje nenamjerno preuzeo. Premda nikad prije nisam doživio da se netko tako bez ustručavanja izgubi u grimasi, ipak sam bio uvjeren da sam tu grimasu već otprije poznavao. Ali ni te večeri, kao ni sljedećih, nisam uspio dokučiti s čim bi se to dalo povezati.

Messerschmidt Jedan naputak Cijeli taj kompleks koji obuhvaća raskošan gornji dvorac, prostrani vrt što se niz brežuljak spušta prema gradu te, uz nekoliko sporednih zgrada, još i prizemnicu donjega dvorca na obodu vrta, dao je početkom osamnaestoga stoljeća sagraditi vojvoda princ Eugen.

Budući da se s gornjega dvorca pruža veličanstven pogled na grad, cijeli se kompleks naposljetku nazvao Belvedere. Gornji, kasnije završeni dvorac, najznačajnije djelo arhitekta J. Lucasa von Hildebrandta, princ Eugen bijaše namijenio vojvodskome pokazivanju, u svečanostima, primanjima i sličnim prigodama kakve priliče jednom od najbogatijih ljudi, najpametnijih umova i najbezobzirnijih vojskovođa Europe; donji dvorac sagrađen je kao ljetna rezidencija.

Tek mjesecima nakon što me je zaokupio grimaser iz Beaunea sinulo mi je odjednom da sam ga prvi put sreo tamo, u Donjem Belvedereu.

Danas je u Belevedereu smještena Austrijska galerija, a u donjem su dvorcu poglavito izložene starije zbirke. I baš tamo, u dvorani - 10 -

koja je izgledala kao da je samo njemu namijenjena, naišao sam kao dvadesetogodišnjak na njega, grimasera koji se u Beauneu izdavao za Nizozemca i koji već više od 230 godina putuje po svijetu pod svakojakim imenima i prezimenima. Dvorana bijaše namijenjena takozvanim karakternim glavama austrijskoga kipara Franza Xavera Messerschmidta, koje je ovaj stvorio u Bratislavi između 1777. i 1783., te ih sam nazvao “Köpf-Stückhe” (glavoprimjerci), nakon što su mu, umjetniku kojega se spočetka veličalo, otkrili “pometnju u glavi”, što je uništilo njegovu akademsku karijeru u Beču. Navodno je načinio 69 takvih glava, 55 je sačuvano, neke od njih mogu se vidjeti u Donjem Belvedereu.

Ti “Köpf-Stückhe”, kojih je sedamnaest načinjeno od alabastera, a većina od metala, jesu poprsja koja svoj ljudski predmet većinom prikazuju s lica, i to od tjemena nadolje, otprilike do ramena. A to što ona prikazuju najdivljije su grimase u povijesti umjetnosti, dotad neviđeno izobličena lica čiji se mišići uzajamno napinju na način koji je doduše anatomski moguć, ali u svakodnevici nimalo vjerojatan, pa ih tako nagrđuju u zastrašujućoj označenosti; označenosti koja ne znači izvjesnost jer na tim licima, čije su oči širom razrogačene ili grčevito zatvorene i usne toliko stisnute tako da se obrazi od napora čudnovato nadimaju, a vrh brade takvom silinom pritišće vrat da stvara bezobličnu oteklinu, dok se čelo nabire u stravičnim urezima bola, ukratko: premda se na tim licima ne pokazuje ništa što bi proturječilo anatomski mogućem, ipak je ono što se na njima i s njima događa krajnje nesvakidašnje. To onda ima i neobičnu, dodatno iritirajuću posljedicu: budući da za takav mimički ekstremizam ne posjedujemo svakodnevna iskustva, ne znamo ni kako tumačiti izraze tih lica pa nas te naknadno imenovane “karakterne glave” zapravo ostavljaju u potpunoj neizvjesnosti kad je riječ o karakteru prikazanih osoba.

Već je Messerschmidtove suvremenike to toliko zbunilo da su umjetnika, koji je u Beč došao 1755. kao devetnaestogodišnjak, da - 11 -

bi mu već nekoliko godina potom bila povjerena izrada kolosalnih brončanih poprsja carice Marije Terezije i njezina supruga Franje I. Stjepana, nastojali oglasiti ćudljivo mušičavim osobenjakom.

Obećanu profesuru na Akademiji uskratili su mu jer se počeo udaljavati od savršeno sabrane barokne reprezentacijske umjetnosti, te su umjetniku, koji tada još ne bijaše napunio ni četrdesetu godinu života, umjesto toga ponudili da se uz pristojnu naknadu pomiri s odlaskom u mirovinu. Messerschmidt je tu ponudu osorno odbio, jer on nije bio državni umjetnik, premda je kao takav u mladosti stekao velik ugled pa su mu povjeravali izradu portretskih poprsja vojvoda i grofova koliko i mramornih skulptura svete Marije i svetog Ivana, što se i danas mogu vidjeti u stolnoj crkvi svetoga Stjepa­ ­na. Messerschmidt je napustio Beč, otišao u München i naposljetku u Bratislavu, gdje je živio za svoju umjetničku misiju koju se smatralo hirom jednog luđaka, za “Köpf-Stückhe”, koje je sad stvarao slobodno i nije se morao osvrtati na dvor i dvorske ocjenjivače ukusa.

No ovi su mu ušli u trag i tamo, gdje je 1783. umro sa samo 47 godina. Netko nepoznat načinio je nekoliko godina nakon njegove smrti prvi popis “Köpf-Stückhe” i propratio ih nazivima koji su i danas u uporabi, a da pritom ni najmanje ne pridonose razumijevanju tih glava, osjećajnih ekspresija koje se u njima materijaliziraju i Messerschmidtova djela. Oni u najboljem slučaju odstupaju od karaktera koji pokušavaju opisati, ali mnogo češće ometaju ozbiljnost kao i dosjetljivost Messerschmidtovih portreta priprostom poučnošću, koja pokušava izići nakraj sa zagonetkom glava naslovima kao što su “svjesno šašavi obješenjak”, “čovjek kojega muči tvrda stolica” ili “glupan”.

Onomad, pri svojem prvom posjetu Beču, više sam slučajno dospio u galeriju u Donjem Belvedereu, ali sam potom u Messerschmidtovoj dvorani s licima koja se krevelje nužno ostao bez daha.

“Köpf-Stückhe”, koje sam tamo mogao vidjeti, ostavili su na mene - 12 -

istodobno i zastrašujući i grohotom komičan dojam, a taj dvostruki učinak čuđenja, naime da se promatrajući te glave biva obuzet paradoksalno suprotnim osjećajima, čini se da je već sadržan u tim objektima, on je energija koja zrači iz njih samih.

Grimaser kojega sam trideset godina poslije na izvjestan način susreo u prirodi, premda u krajnje kultiviranoj prirodi francuskoga restorana, nosio je ovdje, u dvorani Austrijske galerije, naziv “Veliki zlotvor”. Onomad još nisam znao ništa o Messerschmidtu, ni to kako su ga otjerali iz Beča, a ni kako su potomci pokušali patologizirati njegove karakterne glave koje su se svojem vremenu činile posve čudnim i jedinstvenim, a i danas se u osnovi tako doimaju.

Ali i tada, kad sam još vjerovao da naslov potječe od samog umjetnika, stajao sam smeten pred njim. Naposljetku sam ga samome sebi objasnio kao šalu koju je kipar sebi dopustio jer se “Veliki zlotvor”, koji svoje lice izobličuje u grimasu punu bora i nateklina, u njoj nipošto nije mogao prepoznati kao onakav kakvim bi trebao biti prema svojem nazivu. Izgledalo mi je da ta čudovišna lubanja od kositra i olova, to silovito unakaženo lice, izražava bol i patnju, nepodnošljiv tjelesni bol i grčevito u sebi zatvorenu duševnu patnju.

Kad sam se nakon obilaska dvorane zadivljen i začuđen vratio “Veli­ kom zlotvoru”, učinilo mi se da u njegovu nateklom licu prepoznajem još nešto sasvim drugo: tračak prijezira, grčem mišića gotovo prekrivenu porugu.

Još sam često otada u novinama, katalozima i knjigama nailazio na slike “Velikog zlotvora” i drugih Messerschmitdovih “Köpf-Stückhe”. I upravo zbog toga što sam ih svaki put drukčije vidio, uvijek sam na isti način doživio: da se s karakternim glavama ne može izići na kraj psihološki, njih se ne može razumjeti pomoću našeg repertoara izraza lica, one zbunjuju upravo zato što se ne daju svesti na karakter koji navodno raskrivaju; i ni na koji drugi karakter, uostalom, i ni na jedan od osjećaja koje poznajemo.

U tim se licima uvijek ocrtava i suprotnost onoga što se na prvi - 13 -

pogled čini da one znače. I svaka je od tih glava zaseban prizor u kojem se suprotstavljeni karakteri međusobno hrvaju, međusobno bore – i na zastrašujući način, točnije: na sablažnjiv način, miješaju jedan s drugim.

Soliman, preparirani prosvjetitelj Addendum Tek se prije nekoliko godina utvrdilo da je poprsje koje prikazuje vojvodu Josepha Wenzela I. od Liechtensteina djelo Franza Xavera Messerschmidta. Vojvoda od Liechtensteina nije bio makar koji austrijski aristokrat, nego je kao gospodar Liechtensteinskog majorata vladao nad milijunom podanika te je sa svojim latifundijama važio za najbogatijeg čovjeka u monarhiji. Kao prosvijećeni despot, nipošto se nije zadovoljavao samo radosnim trošenjem feudalnog bogatstva koje su mu donosila baštinjena imanja, nego je ovima nastojao upravljati posve produktivno i učinkovito ih poboljšati suvremenim merkantilizmom, prema mjerilima svoga vremena i staleža. Poprsje koje je Messerschmidt za nj načinio, vjerojatno godinu dana prije nego što je napustio Beč, pokazuje kipara na njegovu putu od proslavljenoga reprezentacijskog umjetnika do izopćenog tvorca onih “Köpf-Stückhe”.

Joseph Wenzel I. prikazan je iznenađujuće naturalistički, i to, kao i kasnije “karakterne glave”, samo od glave do golih ramena.

Prikazan je bez insignija svoje moći, bez ikakvih uresa svoga staleža, samouvjeren stari čovjek malena lica koje se sužava prema bradi, zadignutih obrva, zavinuta nosa, čulno širokih usana i s izrazom lica na kojem se podjednako ističu britka inteligencija i blagi podsmijeh ili, točnije: izgleda kao da se ističu, jer Messerschmidta već na ovom portretnom poprsju odlikuje dvoznačnost, pa i mnogo­ značnost izraza koji se ne da lako artikulirati.

- 14 -

Otprilike deset godina prije nego što ga je Messerschmidt skamenio u vječnosti, Joseph Wenzel I. doveo je jednog čovjeka u Beč i učinio ga svojim vojvodskim komornikom i putnim pratiocem.

Pod komornikom se ne smije zamisliti nekakvog lakeja koji svojem gospodaru prazni noćnu posudu i ovome, ako mu je to možda prevelik napor, pomaže pri odijevanju i svlačenju. Komornik je naprotiv bio jedna od najbliskijih povjerljivih osoba svoga grofa, vojvode, cara, čovjek kojemu bijaše namijenjena uloga šaptača i koji je bio obaviješten o zbivanjima na dvoru, ali i jednako dobro poznavao raspoloženje naroda, čovjek koji je svojem gospodaru mogao pomoći savjetima koje ovaj nije mogao čuti od sebi ravnih, a ni od plaćenih laskavaca; osim toga i intelektualac, upućen u duhovna strujanja čije je poznavanje država zabranjivala.

Komornik Angelo Soliman bio je tako uspješan u došaptavanju da nije samo od svoga gospodara dobivao svakojake povjerljive zadatke i bio odašiljan u delikatna poslanstva, nego je uskoro postao popularnim likom u cijelome Beču. Legendarno dobar glas koji je vojvoda stekao kao velikodušni dobročinitelj bečkih prosjaka i siromaha navodno je dobrim dijelom mogao zahvaliti i Solimanu, koji je vojvodin milostivi pogled umio usmjeriti na stvari koje ovaj, koji se svojim zlatnim kočijama uzdizao nad drugim visokim aristokratima gotovo do monarhističkog statusa, nipošto ne bi zapazio.

Kad se Soliman drznuo da, ne pitajući gospodara za dopuštenje koje bi mu sigurno bilo uskraćeno, oženi jednu bečku građanku, Joseph Wenzel I. ga je, doduše, bez oklijevanja lišio njegovih naslova i uklonio iz svoje blizine. Pa ipak ga je odmah nakon smrti vojvode, koji ne bijaše velik samo u svojim dobročinstvima, nego i u gnjevu, njegov sin odmah vratio u službu. Soliman, koji se služio mnogim jezicima, bio je osvjedočeni prosvjetitelj te je posljednjih godina svoga života postao član masonske lože “Do istinske sloge”. Omiljen u narodu i visokocijenjen u obrazovanim krugovima, Soliman - 15 -

je umro 21. studenog 1796. – i već sljedećeg dana bio prepariran.

Jer Angelo Soliman bijaše Afrikanac, Maor, kako se to onomad zvalo, kojega su u Beč doveli kao roba.

Oko njegova podrijetla već su se zarana splele brojne legende.

Govorilo se da je bio sin nekog afričkog kralja, potomak antičkoga roda Numiđana ili pripadnik slobodnog plemena Kanuri, koje je nastanjivalo buduću granicu između Nigerije i Čada... Izvjesno je samo da su ga kao dijete oteli lovci robova, te je promijenio razne europske vlasnike i napokon završio kod neke sicilijanske grofice koja ga je, onako otmjena, uručila kao dar vojvodi Lobkowitzu. Od Lobkowitza dospio je vojvodi Liechtensteinu te je sa Sicilije pre­ bačen u Beč. Od roba do vojvodskog savjetnika, od afričkog kra­ ljevskog sina do bečkoga građanskog supruga, od Maora do člana slobodnih zidara: nasilje ima razne putove, a ovaj je eto vodio u Beč.

Koliko god ugledan bio Angelo Soliman, koliko god važan njegov položaj među živima, ipak su ga nakon smrti već sljedećeg dana, unatoč usrdnoj molbi njegove kćeri, unatoč kršćanskom prosvjedu bečkoga nadbiskupa, prepustili preparatoru pa je tako, nakon struč­ ­no obavljenog “punjenja”, uvršten u carev “Fizikalni kabinet umjetnosti i životinja” kao neobičan trofejni primjerak. Tamo su ga, polugola i preparirana u plemenitu životinju, deset godina mogli posjećivati oni koji su ga već poznavali, a i oni koji su o njemu samo čuli, a potom je njegov “ispunjeni preparat” dospio u spremište i ostao tamo dok ga 1848. nije uništio požar i tako je mrtvacu, za kojega nitko nije znao odakle je došao, napokon pošlo za rukom nestati s lica zemlje.

- 16 -

Feuchtersleben Trag koji je pogrešan, ali lijep Kad me je 1994. mjesecima obuzimala zagonetna slabost, tako da su se moji prijatelji već rugali kako ću, premda sam tih dana dostigao svoju najveću težinu, uskoro svisnuti od “izmoždenosti”, kako se to nazivalo u starim knjigama, jedan mi je prijatelj, posjetivši me tako bolesna, poklonio jednu od tih starih knjiga. Predao mi je s melankoličnim podsmijehom koji se vjerojatno više odnosio na njega sama negoli na mene jer on je mnogo češće nego ja, koji u tome još bijah početnik, patio od neočekivanih urušavanja snage i samopouzdanja, iz kojih bi se nakon nekog vremena isto tako zagonetno uspijevao ponovno uzdignuti. Knjiga je potjecala od Ernsta von Feuchterslebena, meni tada samo po imenu poznatog, zvala se Dijetetika duše i pojavila se 1886. kod bečkog nakladnika Carl Gerold’s Sohn u svojem 46. izdanju.

U dosadi koju sam nastojao razbiti čitanjem neobičnog otkrića, počeh je prelistavati. Pisac je pod “dijetetikom duše” shvaćao “nauk o sredstvima kojima se može održati duševno zdravlje”. Bio je uvjeren da duša, kad joj prijeti opasnost da oboli, nađe sebi neku neugodnu ili bolnu tjelesnu tegobu kako bi mu dojavila o svojoj povredi ili ugroženosti. I obratno, smatrao je da se pojedina pomućivanja duše mogu odagnati tjelesnom aktivnošću. Dok sam čitao, uskoro bi mi bilo jasno zašto su toliki suvremenici poštovali ovog Feuchterslebena kao životnog učitelja i tješitelja duše. “Čovjek ne može uvijek biti raspoložen za sve,” čitao sam, “no uvijek postoji nešto za što jest raspoložen. Ja tako postupam.” Nije li taj mudri čovjek iz sredine devetnaestoga stoljeća govorio baš kao za mene, koji sam na kraju dvadesetoga zapao u neshvatljivu apatiju jer uistinu već odavno više nisam htio činiti ono na što sam se osjećao obvezanim svojim pozivom? Knjiga me je toliko zaokupila da sam

- 17 -

ustao iz svog lijenog naslonjača kako bih uzeo olovku i označio rečenice poput ove, u čijoj životnoj mudrosti, naravno, kao i u svakoj životnoj mudrosti, tinja i trunka naivnosti: “Za ozdravljenje od duševne patnje razum ne vrijedi ništa, um vrijedi malo, vrijeme mnogo, rezignacija i djelatnost sve.”

Točka. Rezignacija – i djelatnost, dakle. Ali što to zapravo znači?

Biti pasivno djelatan, aktivno rezignirati? Ili ono što je Thomas Mann poslije nazvao etosom izdržavanja, ustrajavanja, i što se poslije u Jeana Améryja naziva “herojskim nihilizmom”, ići dalje znajući da je to bezizgledno? Bilo kako bilo, lijepa rečenica razvedri dušu čak i kad joj razum ne daje za pravo, kad bi joj se um htio usprotiviti i kad se više nema vremena da bi se dočekalo iscjeliteljski učinak vremena. Ne mogu reći da mi je lucidna misao baruna Ernsta von Feuchterslebena smjesta povratila snagu, pa ipak, donio sam odluku da se, kad već stvari tako stoje, podrobnije pozabavim autorom čudesne tješiteljske knjige.

Evo što sam o njemu najprije doznao. Feuchtersleben, koji je rođen 1806., bio je liječnik i književnik, a pisanjem se počeo baviti, u što je doista teško povjerovati, zato što kao liječnik u Beču nije mogao zaraditi dovoljno ni za skroman život sebe i svoje supruge u braku bez djece. Kao liječnik danas se smatra jednim od velikih preteča psihosomatike pa se osobito Viktor Frankl emfatično poziva na njega, dok je kao pisac potonuo u bilješke ispod teksta koje se susreću u studijama o književnosti austrijskoga bidermajera.

Sljedeće što sam o njemu doznao više mi se svidjelo, vjerojatno zato što sam pritom naišao na pogrešan trag. Feuchtersleben je potjecao iz stare austrijske časničke obitelji. Njegov se otac, koji je nakon nekog habsburškog vojnog pohoda već u mladosti stekao visoka odlikovanja za hrabrost, zaljubio u visokoobrazovanu, samouvjerenu ženu, koju su zvali “lijepom bečkom mulatkinjom”.

Oženivši Josephine Soliman, dvije godine nakon što joj nije pošlo za rukom spriječiti da joj otac postane izložbenim eksponatom, - 18 -

morao je napustiti časničku službu, prihvatiti poziv inženjera te sa svojom ženom odseliti u Krakow.

Praotac psihosomatike, liječnički tješitelj bezbrojnih čitatelja i čitateljica koji su iz njegove od 1841. uvijek iznova tiskane “Dijetetike” mogli doznati da se tjelesne bolesti dadu izliječiti samospoznajom duševne zapletenosti i da se duševnim patnjama može umaći zapošljavanjem tijela i smislenim radom za društvo: je li mu djed dakle bio Afrikanac i je li njegova baka bila žena lišena predrasuda po imenu Magdalena Cristiani? Meni bi se to dvoje dobro slagalo. Nažalost, nekoliko godina poslije morao sam u nekoj knjizi o Feuchterslebenu otkriti da stvari ne stoje tako. Josephine Soliman, udana von Feuchtersleben, rodila je svojem mužu u Krakowu sina koji je kršten pod imenom Eduard i preminula malo potom u dobi od 29 godina. Udovac se vratio u Beč, skupa sa svojim sinčićem upadljivo tamne puti, ponovno se oženio, a njegova druga žena, Cäcilie von Clusolis, rodila mu je godinu dana poslije, kao i prva, sina po imenu Ernst, da bi ubrzo potom doživjela sudbinu svoje prethodnice i umrla sa samo trideset godina.

I, što je onda bilo? Ah, ništa lijepo. Dvaput obudovjeli otac potražio je 1834. godine smrt u Dunavu. Pa ipak, stariji sin Eduard, unuk Angela Solimana, postao je valjan upravitelj u solanama kod Bad Ausseea; bakrorez ga prikazuje kao gotovo ženstveno privlačna muškarca čije bi se crte lica poslije vjerojatno smatrale izrazito negroidnim. A Ernst von Feuchtersleben, koji je ne samo nepokolebljivo potvrđivao pravo čovjeka da bude sretan, nego mu i pripisivao dar da to može postati samoodgojem, on, koji je preporučivao “rezignaciju i djelatnost” kao primjerene oblike ponašanja kako bi se umaklo trajnome mamcu tugaljivosti? Što je bilo s njim? Poživio je jedva 43 godine i umro teškom smrću nakon duge bolesti.

Sav njegov nauk o tome kako sačuvati zdravlje duše i izliječiti tijelo duševnom samospoznajom nastao je na rubu ponora koji je Ernst von Feuchtersleben već rano sagledao i o kojem je sveg svog - 19 -

života znao: “U prsima svakog čovjeka tuče užasno sjeme ludila.

Borite se pomoću svih vedrih i djelatnih snaga da se ono ne probudi!” On ga je poznavao, onog grimasera iz Beaunea, znao je da je uvijek spreman iskočiti i da i u njemu samom vreba pa bi bilo zanimljivo porazgovarati s njim o Messerschmidtovim “Köpf-Stückhe”, od kojih vjerojatno nijednu nikad nije vidio. Ne bi mu se svidjele jer on je upravo očajnički hvalio mjeru i samosvladavanje kojima čovjek u samome sebi dovodi u vedru harmoniju upravo ono od čega je u Messerschmidta nastala prisilna harmonija zgrčenih mišića.

Mađarska ulica 5 Post scriptum Literarna slava Mađarske ulice u bečkom trećem gradskom području zasniva se na okolnosti da je Ingeborg Bachmann baš u nju topografski smjestila svoj roman Malina, a okolnoj “Zemlji Mađarske ulice”, premda ova kod pripovjedačice postaje poprištem kobnih događaja, pripisala upravo utopijsku dimenziju zavičaja. “Ali Washington i Moskva i Berlin”, odmah se na početku kaže, “sve su samo nasrtljiva mjesta koja pokušavaju biti važnim. U mojoj Zemlji Mađarske ulice nitko ih ne uzima ozbiljno ili se svi smiju takvim nasrtajima kao očitovanju častohlepnih skorojevića...” Pripovjedačica stanuje u Mađarskoj ulici 6, a njezin ljubavnik Ivan – pri čemu je ta blizina prije mučna negoli praktična – u kući “s brojem 9 i parom brončanih lavova na ulazu”. Dugačku ulicu što se proteže od Heumarkta sve gore do Rennwega – a ovaj prolazi mimo dvorca Belvedere s Austrijskom galerijom – pripovjedačica, koja je pošla u grad ili opet bježi od sebe i svoje nesavladive žudnje, nekoliko puta opisuje. Većinom hvali Mađarsku ulicu jer nudi sve što je potrebno za život u gradu, nekoliko starih gostionica, male kavane, a uz to i - 20 -

ljekarnu, kiosk s duhanom i pekarnicu, pri čemu je ipak lišena svega što bi je moglo učiniti atraktivnom turistima koji ovamo rijetko zalutaju. Ulica duguje svoje ime trgovcima iz Mađarske koji su nekoć s konjima i kolima odsjedali u nekom od njenih brojnih prenoćišta, baš kao što je iz Mađarske u Beč došao i ljubavnik koji nije kadar uzvratiti radikalnost samozataje što je Bachmannina pripovjedačica na sebi iskušava i očajnički zahtijeva.

U zimu 2007. proveo sam tjedan dana u Beču obavljajući poslove koje se moglo obaviti samo u prijestolnici, ali sam u međuvremenu ipak imao dovoljno vremena da se dosađujem u svojem hotelu pa tako jednog poslijepodneva odlučih isprobati Mađarsku ulicu, u čijoj se blizini nisam zadesio još od svoga prvog posjeta Beču, prije mnogo godina. Počeo sam od završetka ulice, od Rennwega, u koji se Mađarska ulica ulijeva vrlo živim i pomalo nepreglednim raskrižjem. Tko se, imajući na pameti Bachmannin roman, šeće ulicom što se od Rennwega blago spušta, još uvijek zatječe mnogo toga onakvim kakvim ga je autorica imenovala i opisala, male dućane, i s vremena na vrijeme pravu palanačku atmosferu, unatoč jakom prometu u njoj. Potom se, opet, dade zamijetiti da su “uvredljive novotarije”, o kojima pripovjedačica piše 1971. godine, u međuvremenu prilično ostarjele te ih sada nadmašuju daleko drskije uvrede.

Ukoso naspram gostionice “Zum Alten Heller”, koju Ingeborg Bachmann spominje u nekoliko navrata, i to svaki put kao atrakciju njezine Mađarske ulice, pala mi je u oči ne baš spektakularna kuća koja se u Malini – gotovo bi se moglo reći začudo – ne spominje i na koju je pričvršćena ploča s natpisom: “Ploča za Petra Preradovića. 1819.–1872. Veliki hrvatski pjesnik.” Kao i Ivan, onaj “pravi muškarac” iz romana Ingeborg Bachmann, i Petar Preradović došao je kao stranac u Beč, iz Hrvatske, jednako kao i Malina, drugi muška­rac, po kojem je knjiga naslovljena i koji u njoj radi u Muzeju vojne povijesti, pri čemu je i Preradović imao veze s c. i kr. vojskom, štoviše u njoj je dogurao do generala. Jednako, opet, kao - 21 -

i pripovjedačica i njena autorica, taj Petar Preradović, koji je nekoliko godina živio preko puta gostionice koju se hvali u Malini, bijaše pjesnik ljubavne lirike i, prije svega, tvorac domoljubnih stihova koji ne slave nacionalističku umišljenost, nego se u njima sjedinjuju patriotizam i demokracija, zagovor za obespravljeni narod koji se drži u neznanju i patos bratstva svih ljudi.

Preradović je došao na svijet u nekom dalmatinskom selu i prošao je kroz vojne škole Habsburške Monarhije. S dvadeset godina bio je nakon drila u brojnim garnizonskim gradovima već zaboravio svoj materinski jezik; tek u Milanu, gradu u kojem je neko vrijeme bio stacioniran i koji je imao neku staru vezu sa Zadrom i Dalmacijom, ponovno ga je otkrio. Kao odrastao čovjek ponovno je ovladao izgubljenim, njemu otetim jezikom djetinjstva i već nekoliko godina potom pisao najiznijansiranijom hrvaštinom svoga vremena.

Balkanske Slavene smatrao je pozvanima da Europu konačno povedu u razdoblje trajnoga mira, “Slavjanstvu” je naziv ode koja priziva slavenstvo kao oslobađajuću i istodobno ujedinjujuću snagu vremena koje dolazi. Neobični stihovi za austrijskoga generala, koliko zbog njihova naviještanja mira i slobode toliko i zbog njihova patosa buđenja južnih Slavena. U njegovu stihovanom epu Prvi ljudi – kao i u Malini – riječ je o ljubavi i o pitanju mogu li se ikada sjediniti ljubav i um, strast i razbor. Kad Adam, izgubljen u svojem raju, vidi sebe u zrcalu vode, postaje svjesnim svoje samoće i očajnički poziva Tvorca da dovrši svoje djelo i “mojem Ja pridruži jedno koje mu je slično”, na što Bog, ne od Adamova rebra, nego od drugoga zrnca prašine, stvara ženu. Čudnovato je da je Ingeborg Bachmann, u čijem je romanu razbacano podosta poveznica sa “Zemljom Mađarske ulice”, propustila spomenuti Petra Preradovića, no ona za njega možda nije ni znala, a kuća u Mađarskoj ulici na broju 39, kad je ona pisala svoj roman, još nije nosila ploču koju danas nosi i koju danas više nitko ne bi mogao postaviti na nju. Jer taj poziv da se sjetimo jednog velikog - 22 -

hrvatskog pjesnika – koji je sanjao o balkanskim Slavenima kao mirotvorcima nove Europe – potpisuje institucija koje odavno više nema, koju su nepovratno otplavile bujice krvi, a ipak još živi ovdje, u Beču, na zahrđaloj ploči u Mađarskoj ulici: “Ploču postavlja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.”

Zima 2007. bila je najtoplija od pamtivijeka, u mnogim austrijskim središtima zimskih sportova skijaške se vučnice uopće nisu uključivale. Čak su i okorjeli uljepšavači stvarnosti otkrili da se mogu istaknuti i kao apokaliptičari globalnoga zatopljenja i, budući da je tjednima bilo tako toplo, stotine tisuća Austrijanaca snašle su prehlade. I sâm sam osjećao poznate simptome pa mi je, nakon što je sad počelo i kišiti, trebalo sklonište. Pronašao sam ga naspram ne osobito upadljivog broja 6, u jednokatnici na uglu koja je pomalo podsjećala na ladanjsku palaču i nosila naziv “Pivski vrag. Kuća stotinu piva”. Bilo je kasno poslijepodne i kad stupih u prostoriju, valjano natopljenu dimom nekoliko naraštaja, odmah primijetih da je samo nekoliko stolova slobodno i da ću biti jedini koji tu pije sâm jer su ostali sjedili udvoje ili učetvero za svojim stolovima. Kako je pivska karta sa svojih stotinu vrsta piva nadilazila moje poznavanje tog predmeta, naručih pivo neke štajerske privatne pivovare za koju još nikad ništa nisam čuo te iziđoh opet pred zgradu kako bih ponovno pročitao ono što sam šmugnuvši u gostionicu bio samo ovlaš pogledao. Da, kuća u Mađarskoj ulici broj 5 bijaše takozvana Beethovenova kuća, jedna od bezbrojnih Beethovenovih kuća koje postoje u Beču, a ova se ovdje mogla pohvaliti da je skladatelj u njoj napisao svoju Devetu simfoniju.

Potom popih neko slovačko pivo koje mi je konobar, možda i sam Slovak, s osobitim zadovoljstvom tresnuo na stol. Pao sam u ruke “Pivskome vragu”, bez sumnje, pa kad, nakon što sam neko vrijeme pio, osjetih da me ljudi s drugih stolova potajice počinju kritički motriti, odlučih pobjeći od tog vraga o kojem sam dobro znao da i u meni čuči te platih i iziđoh na kišu. Na bočnoj strani, - 23 -

prema Beatrixgasse, kuća kraj čijeg su ulaza iz Mađarske ulice bile pričvršćene dvije obavijesti o Beethovenu, nosila je još jednu, treću ploču. “Ovdje je živio i umro Jan Kolár. 1849.–1852. Profesor i slovački pjesnik. Ploču postavili bečki Slovaci.”

Kollár, kako se ovo ime inače obično piše, poživio je naravno ne samo tri godine, ali je tri posljednje proveo dakle u Beču, i to baš u ovoj kući. O njemu bi se moglo mnogo toga ispričati, ali ni knjiga o lutanjima ne smije pratiti svaki pokrajnji put do kraja, tim prije što tog kraja nema budući da bi me to zapravo vodilo sve dalje i dalje, na nove pokrajnje putove. No kad sam bilježio svoja prisjećanja na grimasera iz Beaunea i dospio do putova koji su me iz restorana u Burgundiji nekoliko godina potom bili odveli do ove bečke gostionice u Mađarskoj ulici 5, pronađoh među karticama koje sam prikupio o Messerschmidtu biografsku crticu koja mi se dotad činila posve bezazlenom.

Dok je u Beču još uživao naklonost presvijetlih i vjerovao da će ovdje moći živjeti životom uglednoga kipara, Messerschmidt je novcem koji su mu donijela njegova portretna poprsja kupio veliku kuću ili malu palaču, koja mu istodobno bijaše stan, radionica i spremište skulptura. Bila je to kuća u Mađarskoj ulici 5, Beethovenova, Kolárova kuća: kuća Pivskog vraga kojemu sam, barem te blage ranoljetne večeri u veljači 2007., uspio pobjeći.

- 24 -

Naknadna napomena

Kako bih došao na ideju da napišem ovu knjigu, bila su neophodna brojna imaginarna i stvarna putovanja, putovanja po vlastitoj sobi i po polovini Europe, kroz knjige i pejzaže. Vlastito životno putovanje također spada ovamo: o Vuku Karadžiću, na primjer, doznao sam već sredinom šezdesetih, s dvanaest godina, koliko sam tada možda imao, od svog oca, inače izvrsnog pripovjedača, za kuhinjskim stolom. Tko me je prvi naveo na koji trag koji sam potom počinjao slijediti iz vlastitog zanimanja, kojim romanima, studijama, prijevodima zahvaljujem koje poticaje, više nisam u stanju naknadno utvrditi za svaki pojedini slučaj. Pa ipak, navedimo barem sljedeće: djela Ivana Cankara ovdje se navodilo iz osmotomnog izdanja koje je za Drava Verlag famozno preveo i komentirao Erwin Köster. Pjesma Tudora Arghezija preuzeta je iz djela Ketzerbeichte u prijevodu Heinza Kahlaua, koje se 1968. pojavilo u DDR-u u nakladi Volk und Welt. Pjesme Margul-Sperbera prikupio je i veličanstveno komentirao Peter Motzan u knjizi Ins Leere gesprochen (Rimbaud-Verlag 2002.). Na trag češkome Portugalcu Františeku Listopadu naveo me je moj prijatelj, duborezac i izdavač Christian Thanhäuser, u čijoj se nakladi Thanhäuser 2008. pojavio Jahrmakrt Böhmen, u uvjerljivom prijevodu Eduarda Schreibera.

Zahvalio bih također onima koji su mi u svojim gradovima i državama pomogli savjetom i djelom: Karin Cervenka (Bukurešt), Teresa Kudyba (Opole), Lászlo Végel i Zlatko Krasni (†) u Srbiji, Pier Carlo - 223 -

Bontempelli (Napulj), Klaus Zeyringer (Angers), Wolfgang GĂźnter (Patmos). A i prijateljima koji su me pratili na pojedinim etapama puta: Ria i Robert, Katharina i Thomas, Brigitte i Kurt, Fanny i Klemens, Milena i Benjamin. Oni mogu potvrditi da je sve bilo sasvim drukÄ?ije.

- 224 -

Karl-Markus Gauß rođen je u Salzburgu 1954., gdje i danas živi kao autor i izdavač časopisa Literatur und Kritik. Njegove su knjige prevedene na brojne jezike, a dobitnik je i mnogih nagrada poput Prix Charles Veill­on, Georg-Dehio Preis, Mitteleu­ropa-Preis itd.

Među knjigama koje je dosad objavio ističu se Uništenje Srednje Europe (1991.), Europski abecedarij (1997.), Sa mnom, bez mene (2002.) i druge. Knjiga Europljani u izumiranju dobila je Nagradu Albert Goldstein Austrijskog kulturnog foruma za promicanje suvremene austrijske književnosti u Hrvatskoj.

- 225 -

- 226 -

Milan Soklić rođen je 1955. u Tuzli, gdje je pohađao gimnaziju.

Filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao je 1980. Od 1980. do 1983. predavao je tzv. marksizam i sociologiju u srednjoj školi u Lukavcu kod Tuzle. Godine 1983. osuđen je na pet godina zatvora po članku 133. (neprijateljska propaganda) kao anarholiberalist te je izdržavao kaznu u zatvoru u Foči do 1985.

Magistrirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom Kantova metafizika prirode. Bio je stručni suradnik Centra za filozofska istraživanja Akademije znanosti i umjetnosti BiH. Početkom rata u Bosni i Hercegovini izbjegao je u Njemačku. Od 1994. do 2006. radio je kao profesor za južnoslavenske jezike i kulturu pri Marshall Centru u Garmisch-Partenkirchenu. Od 2006. živi u Puli.

Piše filozofske eseje i priče, prevodi s njemačkoga i engleskoga.

Važniji prijevodi: Immanuel Kant, Metafizička polazna načela prirodnih znanosti; Peter Sloterdijk, Tetovirani život; James Lovelock, Živi planet; Thomas Mann, Josip i njegova braća – Jakovljeve povijesti, Mladi Josip, Josip u Egiptu, Josip Hranitelj; Sönke Neitzel/Harald Welzer, Vojnici: zapisnici o ratovanju, ubijanju i umiranju.

- 227 -

- 228 -

Sadržaj

1. Grimaser iz Beaunea 2. Ulica izbavljenja Beograd 3. Veliki svijet Dragatuša U domu Otona Župančiča 4. Biti viđen u Sieni 5. Pokojnica iz Sélestata 6. Kiša u Brnu Ivan Blatný i moravski Portugalac 7. Izgubljen u Bucureștiju Bulevardul Mihail Kogălniceanu 8. Kulise Oppelna 9. Republika Piazze San Francesco 10. Stakleno jezero Zvona Slaghenaufija 11. Vandali iz Fontevrauda 12. Lutke iz Arnstadta 13. Europa – Afrika Bruxellesko putovanje Naknadna napomena O autoru O prevoditelju

5 25 41 61 73 83 95 121 143 151 171 183 195 223 225 227

- 229 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Antonija Vidović Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-787-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 230 -

- 231 -

Putovati, otputiti se nekamo, otići iz svoje svakodnevice i doživjeti nešto u suvremenom je svijetu postalo obaveza.

No rijetki su putnici koji svijet oko sebe, pa čak i najmanji odlazak, mogu promatrati širom otvorenim očima. Rijetki su oni koji vide što većina ne vidi, oboružani predznanjima i dovoljno srčani da bez predrasuda stvarno otputuju. Karl-Markus Gauß, jedan od najvećih suvremenih europskih esejista, putnik koji sa sobom ne nosi bedeker, već enciklopedijsko znanje, obilazi sadašnje i bivše metropole, no najviše ga zanimaju prijestolnice duha. I kamo god da dođe, zapitkuje i zapisuje te otkriva zaboravljene ili zagubljene osobe i predmete. Pritom je sasvim svejedno vodi li nas u Beč ili Bruxelles, u Beograd ili Kočevje, po Šleskoj ili Siciliji, po trgovima, crkvama ili bibliotekama – u svakom odlomku sudaraju se povijest i sadašnjost i jedni drugima smiješe se pisci i političari.

Recept Gaußova pisanja naizgled je jednostavan; u njemu ima od svega ponešto: i putovanja, i kulturne povijesti, i anegdota, i vlastitih doživljaja, i mračnih nepoznatih detalja, ali samo pravi kuhar i gurman zna kako sve to staviti u prave omjere i kako od jednostavnih namirnica napraviti vrhunsko jelo – U šumi prijestolnica književni je Kaiserschmarn i vrhunsko delikatesno vino.

139,00 kn

- 232 www.fraktura.hr