U vrtu čudovišta

U vrtu čudovišta

LEÏLA SLIMANI -1-

Od iste autorice u izdanju Frakture: Uspavanka

-2-

Leïla Slimani

U vrtu čudovišta prevela s francuskog Vlatka Tor

Fraktura

-3-

Naslov izvornika Dans le jardin de l’ogre © Editions Gallimard, 2014. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Vlatka Tor i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-158-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1037001

-4-

Mojim roditeljima

-5-

-6-

“Ne, ovo nisam ja, to netko drugi stradava.

Ja tako ne bih mogla (...)”

Ana Ahmatova “Rekvijem”

Bio je to zov dubine, vrtoglavica. Omamljujuća, nesavladiva čežnja za padom. Tu vrtoglavicu, taj zov dubine mogli bismo definirati i kao opijenost slabošću. Čovjek postaje svjestan svoje slabosti i ne želi joj se suprotstaviti, nego joj se želi predati. Opijen svojom slabošću, želi biti još slabiji, želi se srušiti na trgu, pred svima, želi biti dolje i još niže.

Milan Kundera Nepodnošljiva lakoća postojanja

-7-

-8-

Tjedan dana je izdržala. Tjedan dana nije pokleknula.

Adèle je bila dobra. U četiri dana pretrčala je trideset dva kilometra. Išla je od Pigallea do Champs-Élyséesa, od muzeja Orsay do Bercyja. Trčala je ujutro pustim kejevima. Navečer Bulevarom Rochechouart i Trgom Clichy. Nije pila i rano je lijegala.

Ali prošle je noći sanjala i više nije mogla zaspati.

San je bio vruć i vlažan, beskrajan, uvukao se u nju poput toplog zapuha. Adèle više ne misli ni o čemu drugome. Ustaje i u još tihom stanu ispija jaku kavu.

Stoji u kuhinji i ljulja se s noge na nogu. Puši. Dok se tušira, dođe joj da se izgrebe, da se raspoluti. Udara čelom o zid. Želi da je zgrabe, da joj glavom tresnu o staklena vrata. Čim zatvori oči, čuje šumove, uzdahe, vriskove, udarce. Golog zadihanog muškarca, ženu koja svršava. Htjela bi biti samo stvar usred gomile, da je proždiru, ližu, da je čitavu progutaju. Da je uštipnu za grudi, ugrizu za trbuh. Želi biti lutka, igračka u vrtu čudovišta.

-9-

Nikoga ne budi. Odijeva se u mraku i odlazi bez pozdrava. Previše je nervozna da bi ikome udijelila osmijeh ili započela jutarnji razgovor. Izlazi iz kuće i hoda pustim ulicama. Pognute glave silazi stubama metropostaje Jules-Joffrin, mučno joj je. Dok čeka na peronu, jedan miš projuri joj preko vrha čizme i ona odskoči. U vagonu gleda naokolo. Muškarac u jeftinom odijelu je promatra. Šiljaste cipele loše su mu ulaštene i ima dlakave šake. Ružan je. Mogao bi poslužiti. Kao i student koji je obgrlio djevojku i ljubi je u vrat. Isto tako pedesetogodišnjak koji čita stojeći uz prozor i ne podiže pogled.

Sa sjedala prekoputa uzima jučerašnje novine. Lista.

Naslovi joj se miješaju, ne uspijeva se koncentrirati.

Od­laže ih iživcirano. Ne može ovdje ostati. Guši se, srce joj snažno udara u grudima. Odvezuje šal, povlači ga niz vrat mokar od znoja i odlaže ga do sebe na sjedalo.

Ustaje, rastvara kaput. Stoji s rukom na kvaki, noga joj podrhtava, samo što ne iskoči iz metroa.

Zaboravila je mobitel. Sjeda, vadi sve iz torbe, pada joj pudrijera, izvlači grudnjak oko kojeg su se zaplele slušalice. Grudnjak, baš sam neoprezna, pomisli. Nije mogla zaboraviti mobitel. Ako ga je zaboravila, morat će se vratiti kući, naći neku izliku, nešto izmisliti. Ali ipak ne, eto ga, tu je. Čitavo je vrijeme bio tu, samo ga

- 10 -

nije vidjela. Posprema torbu. Ima osjećaj da je svi promatraju. Da se cijeli vagon podsmjehuje njenoj panici i tome kako se zacrvenjela. Otvara preklopni mobitel i nasmije se kad ugleda prvo ime.

Adam.

U svakom slučaju, i tako više nema veze.

Već i sama želja znači da je pokleknula. Nasip je po­ pustio. Čemu da se uopće suzdržava? Život zbog toga neće biti ništa bolji. Sad već razmišlja poput ovisnice ili kockara. Toliko je zadovoljna sama sobom zato što je nekoliko dana odolijevala napasti da je zaboravila na opasnost. Ustaje, podiže ljepljivu ručicu kvake, i vrata se otvaraju.

Postaja Madeleine.

Probija se kroz gomilu koja nadire poput vala dok se pokušava ugurati u vagon. Adèle traži izlaz. Kad se nađe na Bulevaru des Capucines, potrči. Molim te, daj da bude kod kuće, molim te, daj da bude kod kuće. Ispred izloga robnih kuća počinje razmišljati da odustane.

Mogla bi ovdje sjesti na metro, na liniju 9, i odvezla bi se ravno do ureda taman na vrijeme za sastanak uredništva. Vrti se oko ulaza u metro, pali cigaretu. Torbu stišće uz trbuh. Opazila ju je skupina Rumunjki. Imaju marame na glavi, krenule su prema njoj mašući nekakvom bezveznom peticijom. Adèle ubrzava korak. Kao

- 11 -

u transu skreće u Ulicu Lafayette, pogriješila je smjer, vraća se. Ulica Bleue. Utipkava kôd i ulazi u zgradu, kao luda pojuri stubištem i pokuca na teška vrata na drugom katu.

“Adèle...” Adam se smiješi, očiju podbuhlih od sna.

Gol je.

“Ni riječi.” Adèle skida kaput i baca se na njega.

“Molim te.”

“Mogla si prije nazvati... Nije još ni osam sati...”

Adèle je već gola. Grebe mu vrat, povlači ga za kosu.

Njega to zabavlja i uzbuđuje. Grubo je odguruje, pljuska. Ona grabi njegov penis i uvodi ga u sebe. Naslonjena na zid, osjeća kako ulazi u nju. Tjeskoba je nestala.

Povratila su joj se osjetila. Duša joj je lakša, u glavi nema nijedne misli. Steže Adamovu stražnjicu i gura ga u se­­ be, žustrim, silovitim kretnjama, sve brže i brže. Htjela bi nešto dostići, obuzima je bjesnilo. “Jače, jače”, viče.

Smeta je što poznaje njegovo tijelo. Sve je previše jednostavno, previše mehaničko. Njezin iznenadni do­ lazak nije Adama pretvorio u nekog drugog. Njihov seks nije ni dovoljno opscen ni dovoljno nježan. Stavlja mu dlanove na prsa, trudi se zaboraviti da je to on. Za­ tvara oči i zamišlja da je na sve ovo prisiljava.

On više nije ovdje. Čeljust mu se steže. Okreće je.

Kao i svaki put, desnom joj rukom gura glavu prema

- 12 -

podu, lijevom je drži za bok. Zabija se u nju, stenje i svršava.

Adam se često zna zanijeti.

Adèle mu je okrenula leđa i odijeva se. Stid ju je što je vidi golu.

“Kasnim na posao. Nazvat ću te.”

“Kako hoćeš”, odgovara Adam.

Puši naslonjen na kuhinjska vrata. Drugom rukom dira prezervativ koji mu visi s vrha penisa. Adèle se trudi da ga ne gleda.

“Ne znam gdje mi je šal. Jesi ga vidio? Sivi, od kaš­ mira, jako mi je drag.”

“Potražit ću ga. Dat ću ti ga sljedeći put.”

- 13 -

Adèle se drži ravnodušno. Najvažnije je ne odavati dojam da se osjeća krivom. Prolazi kroz otvoreni uredski prostor kao da se vraća s čik-pauze, smiješi se kolegama i sjeda za radni stol. Cyril proviruje iz svog ostakljenog ureda. Mora nadglasati zvuk prebiranja po tipkovnicama, telefonske razgovore, printere koji izbacuju član­ ­ke i žamor razgovora oko aparata za kavu. Dere se.

“Adèle, još malo pa će deset sati.”

“Imala sam sastanak.”

“Da, kako da ne. Kasniš s dva članka, ne zanimaju me tvoji sastanci. Hoću ih za dva sata.”

“Dobit ćeš svoje članke. Skoro sam gotova. Imat ćeš ih poslije ručka, dobro?”

“Dosta je više toga, Adèle! Nećemo te stalno čekati.

Moramo zaključiti broj, kvragu!”

Cyril se stropoštao na stolac i lamata rukama.

Adèle je uključila računalo i dlanovima obuhvatila lice. Nema pojma što da napiše. Nije se trebala pri­ hvatiti tog članka o društvenim nemirima u Tunisu.

- 14 -

Ne zna što joj je bilo da je digla ruku na sastanku uredništva.

Mora uzeti telefon u ruke. Mora nazvati kontakte u Tunisu. Postaviti pitanja, provjeriti informacije, pritisnuti svoje izvore. Trebalo bi joj biti stalo, trebala bi vjerovati u dobro obavljen posao, u izvjestiteljsku vjerodostojnost o kojoj im Cyril neprestano tupi, a dušu bi prodao za dobru nakladu. Trebala bi ručati za računalom, sa slušalicama u ušima, s prstima iznad tipkovnice zasute mrvicama. Žvakati sendvič čekajući da je nazove kakav napuhani savjetnik za medije sa zahtjevom da pročita njezin tekst prije objavljivanja.

Adèle ne voli svoj posao. Mrska joj je pomisao da mora raditi za život. Nikad nije imala druge ambicije doli da bude gledana. Stvarno je pokušala biti glumica.

Po dolasku u Pariz upisala se na satove glume, na kojima je otkrila da joj je gluma sasvim osrednja. Profesori su govorili da ima lijepe oči i određenu tajnovitost. “Ali biti glumac, gospođice, to znači znati se prepustiti.”

Dugo je vremena sjedila kod kuće i čekala da se ostvari njezina sudbina. Ništa se nije odvijalo prema planu.

Voljela bi da se mogla udati za bogataša koji je često odsutan. Na gnjevno zgražanje svih tih zaposlenih žena kojima je okružena, Adèle bi se rado povlačila po velikoj kući bez ikakvih drugih briga osim da bude lijepa kad

- 15 -

joj se muž vrati. Divno bi bilo kad bi bila plaćena za svoj talent pružanja užitka.

Njezin muž dobro zarađuje. Otkako kao gastroenterolog radi u bolnici Georges-Pompidou, ima puno dežurstava i zamjena. Često idu na odmor i žive u velikom unajmljenom stanu u “krasnom 18. arondismanu”.

Adèle je razmažena, a muž je ponosan na nju jer je sma­ tra vrlo neovisnom. Ona misli da to nije dovoljno. Da je život malen, bijedan, bez značaja. Njihov novac vonja na rad, na znoj, na duge noći provedene u bolnici. U usti­ ­ma ostavlja okus prijekora i zlovolje. Ne ostavlja joj mo­gućnosti ni za besposličarenje ni za deka­dentnost.

Adèle je posao u novinama dobila preko veze. Ri­ chard je prijatelj sa sinom glavnog urednika, pa ju je spo­menuo. Nije joj smetalo. Tako to ide. U početku je željela dobro raditi svoj posao. Veselila ju je pomisao da se dopadne šefu, da iznenadi svojom učinkovitošću i snalažljivošću. Radila je sa žarom, pokazala smionost, uspjela je dobiti intervjue o kojima se nitko u uredništvu nije usudio ni sanjati. A onda joj je sinulo da je Cyril samo tupav lik koji u životu nije pročitao knjigu i da je potpuno nesposoban procijeniti njezin talent. Počela je prezirati kolege koji su propale ambicije utapali u alkoholu. Na koncu je zamrzila svoj posao, ovaj ured, monitor, svu tu blesavu paradu. Ne da joj se više deset

- 16 -

puta nazivati ministre koji je prvo otpile, a onda istresu par šupljih rečenica kao izjavu. Stid ju je kad se medenim glasom umiljava nekoj predstavnici za tisak. Važna joj je jedino sloboda koju joj daje novinarski posao.

Pla­­ća je mala, ali ima priliku putovati. Može nestati, izmisliti povjerljive sastanke, ne treba se opravdavati.

Adèle ne naziva nikoga. Otvara novi dokument, počinje pisati. Izmišlja navode anonimnih izvora na visokim položajima. “Izvor blizak vladi”, “dobar poznavatelj krugova na vlasti”. Dosjetila se zgodnog uvo­ ­da, ubacila pokoju duhovitost da zabavi čitatelja koji još uvijek vjeruje da mu se pružaju informacije. Pronašla je nekoliko članaka o toj temi, sažela ih, malo kopi-pejsta. Sve skupa nije joj uzelo više od sat vremena.

“Evo ti teksta, Cyrile!” dovikuje navlačeći kaput.

“Idem na ručak, razgovarat ćemo o njemu kad se vratim.”

Ulica je siva, sve kao da se ukočilo na hladnoći. Umorna lica prolaznika, nezdravo zelena. Od svega joj dođe da ode kući i legne u krevet. Klošar ispred Monoprixja* popio je više nego inače. Legao je na otvor za ventilaciju

*

Robna kuća

- 17 -

i spava. Hlače su mu se spustile i vide mu se leđa i stražnjica prekriveni krastama. Adèle i njezini kolege ulaze u pivnicu ne baš čistog poda i, kao i svaki put, Bertrand kaže, malo preglasno: “A rekli smo da ovamo više nećemo dolaziti, gazda je pristaša Nacionalne fronte.”

Ali ipak su tu, radi vatre u kaminu i dobrog omjera kvalitete i cijena. Da joj ne bude dosadno, Adèle vodi razgovor. Ne staje s pričicama, prisjeća se zaboravljenih tračeva, ispituje kolege o planovima za Božić. Konobar dolazi uzeti narudžbu. Kad ih pita što žele popiti, Adèle predlaže vino. Kolege mlako kimaju, drže se suzdržano, spominju da si ne mogu priuštiti, da nije pametno. “Ja vas častim”, objavljuje Adèle, iako je već u minusu i ni­ tko je od kolega nikad nije počastio. Nju nije briga. Sad je ona glavna, ona časti i, nakon čaše Saint-Estèphea, uz miris drveta u kaminu, ima osjećaj da je vole i da su njezini dužnici.

Kad izađu iz restorana, već je tri i trideset. Pomalo im se spava od vina, jake hrane i vatre iz kamina po kojoj im mirišu kaputi i kose. Adèle hvata Laurenta pod ruku, u uredu je njegov radni stol preko puta njezina. Visok je i mršav, a zbog jeftinih umjetnih zuba ima konjski osmijeh.

U otvorenom uredskom prostoru nitko ne radi.

- 18 -

Novinari kunjaju pred monitorima. Grupice razgovaraju u dnu prostorije. Bertrand zadirkuje mladu vježbenicu koja se nepromišljeno odijeva kao starleta iz pedesetih. Na prozorskoj dasci hlade se boce šam­panjca.

Svi iščekuju trenutak kad će se moći napiti, daleko od obitelji i pravih prijatelja. Božićni domjenak u redakciji je tradicija. Vrijeme za planiranu neobuzdanost, kad je cilj otići predaleko, pokazati pravo lice pred kolegama s ko­jima ćemo, već sutradan, opet imati posve profe­ sionalan odnos.

Nitko u redakciji to ne zna, ali prošlogodišnja božićna zabava za Adèle je bila znamenita. U samo jednoj noći udovoljila je svojoj fantaziji i izgubila svaku profesionalnu ambiciju. U uredničkoj sobi za sastanke spa­vala je sa Cyrilom na dugom crnom stolu od lakiranog drva. Puno su popili. Cijelu je večer provela uz njega, smijala se njegovim šalama, koristila svaku priliku da mu dobaci sramežljiv i umiljat pogled. Pretvarala se da je istovremeno silno impresionira i neodoljivo privlači. Kazao joj je što je o njoj mislio kad ju je prvi put ugledao.

“Izgledala si tako krhko, tako plaha i fina...”

“Hoćeš reći, malo ukočena?”

“Možda malo.”

Prešla je jezikom preko usana, brzo, poput gušterice.

- 19 -

On nije mogao doći k sebi. Redakcija se ispraznila i dok su ostali skupljali plastične čaše i razbacane opuške, njih dvoje popeli su se u sobu za sastanke na katu. Bacili su se jedno na drugo. Adèle mu je otkopčala košulju, bio joj je tako zgodan dok joj je bio samo šef i, na neki način, zabranjeno voće. Ali ondje, na crnom lakiranom stolu, ispostavilo se da ima trbuščić i da je nespretan. “Previše sam popio”, bila je isprika za to što mu se nije skroz dignuo. Naslonio se na stol, provukao prste kroz Adèleinu kosu i gurnuo joj glavu među svoja bedra. Dok joj je njegov penis bio duboko u grlu, suzdržavala se da ne povrati i ne zagrize.

A stvarno je prije žudjela za njim. Svakog je jutra ustajala rano, da se našminka, izabere novu haljinu, sve u nadi da će je Cyril pogledati i, ako bi bio dobar dan, čak joj dati diskretan kompliment. Članke je završavala prije vremena, predlagala reportaže s raznih strana svijeta, dolazila mu u ured s rješenjima, nikad s problemima, i sve to samo da mu se svidi.

I koja je svrha da sad uopće radi kad ga je osvojila?

Večeras se Adèle drži podalje od Cyrila. Sigurna je da i on razmišlja o prošloj zabavi, ali njihovi odnosi odonda su dosta zahladnjeli. Ona nije mogla podnijeti glupave poruke koje joj je slao danima poslije. Slegnula je rame-

- 20 -

nima kad joj je bojažljivo predložio da jednu večer odu u restoran na večeru. “Čemu? Ja sam udana, ti imaš ženu. Samo bismo povrijedili jedno drugo, zar ne misliš tako?”

Večeras Adèle ne namjerava ponoviti pogrešku. Šali se s Bertrandom, koji joj dosađuje opisujući u detalje svoju zbirku japanskih mangi. Oči su mu crvene, sigurno je popušio džoint i dah mu je još kiseliji nego obično. Adèle se dobro drži. Pretvara se da joj je lijepo s pretilom dokumentaristicom čija usta inače proizvode samo gunđanje i uzdahe, ali večeras se čak uspjela nasmiješiti. Adèle se zagrijala. Šampanjac teče u potocima, poklon zahvalnog političara kojeg je Cyril laskavo prikazao u naslovnom članku. Ne može više ostati na mjestu. Osjeća se lijepom i grozi se pomisli da njezina ljepota ne služi ničemu, da joj je dobro raspoloženje uzalud.

“Pa nećete valjda sad otići kući? Idemo van! Ajmo...” moljaka Laurenta, a pogled joj je tako blistav i pun zanosa da bi bilo okrutno odbiti joj bilo što.

“Onda, dečki, što kažete?” Laurent pita trojicu novinara s kojima ga je zatekla u razgovoru.

- 21 -

- 220 -

Leïla Slimani rođena je 1981. u Rabatu, a od osamnaeste godine živi u Parizu. Radila je kao novinarka za časopis Jeune Afrique od 2008. do 2012. Objavila je knjige eseja Le diable est dans les détails (2016.), Sexe et men­ songes: La vie sexuelle au Maroc (2017.), Simone Veil, mon héroïne (2017.), Comment j’ecris (2018.) i strip Paroles d’ho­nneur (2017.). Autorica je dvaju romana, U vrtu ču­ dovišta (2014.) i Uspavanka (Chanson douce, 2016.), koji je osvojio čitatelje i kritiku te nagradu Goncourt za 2016. godinu, a preveden je na više od trideset jezika.

- 221 -

- 222 -

Vlatka Tor rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po povratku u Hrvatsku predavala francuski jezik u školi stranih jezika.

Bavi se prevođenjem i radi kao asistentica uredništva u nakladničkoj kući Fraktura.

Do sada je objavila prijevode (tekstova, knjiga i stripova) Antonina Artauda, Jean-Paula Duboisa, Josette Feral, Christiana Weissa, Nathache Appanah, Jeana Matterna, Antonina Varennea, Camille Jourdy i Leïle Slimani.

- 223 -

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des programmes d’aide à la publication de l’Institut français.

Ova knjiga je objavljena uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje Francuski institut.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Fotografija na naslovnici Jeff Cottenden Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., kolovoz Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-358-158-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 224 -

- 225 -

Adèle je uspješna novinarka, supruga još uspješnijeg liječnika i na prvi pogled ima savršen život: dijete koje voli, muža koji je obožava i širok krug prijatelja.

No njezina neutaživa želja za seksom vodi je od partnera do partnera, od avanture do avanture.

Može li se junakinja izvući iz svoje ovisnosti i kako će reagirati njezin suprug kada jednoga dana nemi­ novno sve sazna?

Adèle samo želi biti lutka, ali ne znamo u čijem će vrtu završiti. Adèle nije samo Emma Bovary naših dana, ona je i Djevojka O, ona je savršen otisak našega sekulariziranoga i otuđenoga svijeta. U vrtu čudovišta nevjerojatno je precizna i odvažna erotska priča, istraživanje ovisnosti, seksualnosti i potrebe jedne žene da se osjeća živom.

Leïla Slimani, autorica svjetskoga bestselera Uspavanka, i u svome prvom romanu U vrtu čudovišta kreće u srce tame suvremenog društva, u pitanje vjere i nevjere, u pitanje dosade u doba kada nam je sve dostupno.

- 226 -

139,00 kn

www.fraktura.hr ISBN 978­953­358­158­3