Ubogi u Łódźu

Ubogi u Łódźu

1

2

Steve Sem-Sandberg

Ubogi u Łódźu prevela sa švedskog Željka Černok

Fraktura 3

This project has been funded with support from the European Commission.

This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgo­vornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Prvi put objavljeno pod naslovom De fattiga i Łódź, 2009., Albert Bonniers Förlag, Švedska. © 2009 Steve Sem-Sandberg Objavljeno prema sporazumu s Nordin Agency, Švedska. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Željka Černok i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-349-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 794994

4

Okružnica Łódź, 10. prosinca 1939.

Tajni dokument Strogo povjerljivo

Osnivanje geta u gradu Łódźu Realna je procjena da u gradu Łódźu sada živi oko 320.000 Židova. Nemoguće ih je sve odjednom evakuirati. Temeljita istraga koju su provele relevantne službe pokazala je i da je nemoguće sve ih okupiti u jedan zatvoren geto. Židovsko će pitanje privremeno biti riješeno na sljedeći način: 1. Svi Židovi koji stanuju sjeverno od linije koju čine Listopadna ulica, Trg Slobode i Pomorska ulica moraju biti smješteni u zatvoren geto kako bi, kao prvo, jak njemački centar oko Trga Slobode (Plac Wolności) bio očišćen od Židova i, kao drugo, kako bi taj geto uključivao sjeverne dijelove grada u kojima žive gotovo isključivo Židovi.

2. Radno sposobni Židovi koji žive u ostalim dijelovima Łódźa moraju biti organizirani u zasebne radne jedinice i smješteni u barake gdje će ih se držati pod strogim nadzorom.

5

Za pripreme i provedbu ovog plana trebao bi biti zadužen štab sastavljen od predstavnika sljedećih grupa: 1. NSDAP (Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka) 2. Predstavnik Łódźa u vladi u Kaliszu 3. Odjeli za stanovanje, rad i zdravstvo grada Łódźa 4. Redarstvena policija 5. Tajna policija 6. Mrtvačke glave (SS-jedinice) 7. Ured za industriju i trgovinu 8. Ured za financije Nakon toga treba poduzeti sljedeće preliminarne mjere: 1. Procijeniti koje korake treba poduzeti da se zatvore ulice i zabarikadiraju ulazi i izlazi iz raznih zgrada itd.

2. Procijeniti što je potrebno za stacioniranje stražara na vanjskim granicama geta.

3. Nabaviti iz gradskog ureda materijal za zatvaranje geta.

4. Poduzeti potrebne korake za organiziranje zdravstvene zaštite u getu – pogotovo kako bi se izbjegle epidemije – prebacivanjem lijekova i medicinske opreme.

5. Odrediti pravila za uklanjanje smeća i otpada iz geta i prebacivanje leševa do židovskog groblja ili osnivanje takva groblja unutar geta.

6. Nabaviti potrebne količine ogrjeva za geto. Čim te preliminarne mjere budu poduzete i na raspolaganju bude dovoljan broj stražara, utvrdit ću datum za osnivanje geta; što znači: u određenom će trenutku na otprije zacrtane granice biti postavljena straža, a ulice će biti zatvorene bodljikavom žicom i drugim zaprekama. Istovremeno će radnici unutar geta zazidati ili na neki drugi način zatvoriti fasade kuća. U samom getu bit će ustoličena židovska uprava. Ona će se sastojati od židovskog starješine i proširenoga židovskog upravnog odbora (kehila).

6

Ured za živežne namirnice grada Łódźa opskrbljivat će geto hranom i ogrjevom koji će biti transportirani do određenih punktova u getu na kojima će ih preuzimati židovska administracija. To će biti organizirano tako da geto za namirnice i ogrjev može plaćati jedino stvarima, tkaninom, odjećom i sličnim. Na taj ćemo način od Židova izvući sve dragocjenosti koje su pronevjerili i zgrnuli.

Druge dijelove grada potrebno je pretražiti tako da svi radno sposobni Židovi mogu biti prebačeni u geto čim bude osnovan ili neposredno nakon toga. Radno sposobni Židovi moraju biti smješteni u posebne radne jedinice u nadziranim barakama koje će podići gradske vlasti i tajna policija.

Sve navedeno dovodi nas do sljedećeg zaključka. Svi Židovi koji žive izvan geta moraju biti smješteni u radne jedinice. Oni smješteni u barake i oni koji se pokažu nesposobnima za rad ili bolesnima moraju biti prebačeni u geto. Židovi iz geta koji su još uvijek sposobni za rad moraju obavljati poslove koji su potrebni unutar geta. Kasnije ću odlu­čiti koji će radno sposobni Židovi biti prebačeni iz geta u radničke barake.

Naravno, osnivanje geta je samo privremena mjera. Zadržavam pravo da odlučim kada i na koji će način grad Łódź biti očišćen od Židova. Kako god bilo, krajnji je cilj da se jednom zauvijek potpuno uništi taj zarazni čir.

7

(potpis) Übelhör

8

prolog

Predsjednik sam (1.–4. rujna 1942.)

9

10

I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela, ni umovanja, ni spoznaje, ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš.

Propovjednik 9:10

11

12

Bio je to dan koji je ostao zauvijek urezan u sjećanje geta, kada je Predsjednik pred svima objavio da nije imao drugog izbora nego dopustiti da djeca i starci napuste geto. Tog poslijepodneva kad je to objavio sjedio je u uredu na trgu Bałuty i čekao da se neka viša sila umiješa i spasi ga. Ranije je već bio prisiljen pustiti bolesnike iz geta. Sada su ostali samo starci i djeca.

Gospodin Neftalin, koji je prije nekoliko sati ponovno sazvao komisiju, rekao mu je da svi popisi moraju biti gotovi i predani Gestapu najkasnije u ponoć. Kako da im objasni kako je to za njega strašan gubitak? Šezdeset i šest mi je godina i nikada nisam doživio sreću da me netko zove ocem, a sada službe zahtijevaju od mene da žrtvujem svu svoju djecu.

Je li itko od njih uopće pomislio na to kako se on osjeća u ovom trenutku? (“Što da im kažem?” pitao je doktora Millera kad se komisija sastala tog poslijepodneva, a doktor Miller je ispružio svoje izranjavano lice preko stola, dok ga je s druge strane stola sudac Jakobson pogledao duboko u oči i obojica su rekla: Reci im istinu. Ako ništa drugo nije dovoljno, onda im reci istinu.

Ali kako može postojati Istina kad nema nikakva Zakona, a kako da postoji Zakon kad više nema Svijeta?)

Dok su mu glasovi umiruće djece odjekivali u glavi Predsjednik je uzeo sako koji je gospođica Fuchs objesila na vješa13

licu na zidu barake, petljao s ključem u bravi i jedva uspio otvoriti vrata prije nego što su ga glasovi ponovno opsjeli. Ali ispred vrata njegova ureda nije stajao nikakav Zakon, a ni ikakav Svijet; nego samo ono što je ostalo od njegova osobnog stožera u obliku pet-šest iscijeđenih službenika koje je vodila neumorna gospođica Fuchs, i ovoga dana, baš kao i svih drugih, službeno odjevena u izglačanu, plavo-bijelu prugastu bluzu i kose skupljene u punđu.

Rekao je: Ako je Gospod namjeravao dopustiti da ovaj posljednji grad propadne, onda mi je to trebao reći. Ili mi je barem trebao dati neki znak.

Ali njegovi su ljudi samo buljili u njega s nerazumijevanjem: Gospodine Predsjedniče, rekli su, kasnimo već sat vremena. * Sunce je bilo kakvo obično bude u mjesecu Elulu, sunce poput sudnjeg dana koji se neumitno približava, sunce poput tisuća igala koje probijaju kožu. Nebo je bilo teško poput olova, bez imalo vjetra. Grupa od tisuću petsto ljudi skupila se u dvorištu vatrogasne postaje. Predsjednik je često tamo držao govore. Tada su ljudi dolazili slušati iz radoznalosti. Dolazili su kako bi čuli Predsjednika kako govori o svojim planovima za budućnost, o sljedećoj dostavi hrane, o poslu koji ih čeka. Ovi koji su se danas tu okupili nisu to učinili iz radoznalosti. Radoznalost teško da bi navela ljude da napuste redove ispred skladišta krumpira i mjesta na kojima se dijelila hrana i odu sve do vatro14

gasne postaje. Nitko nije došao čuti vijesti, ljudi su došli čuti presudu koja će im biti izrečena – doživotna, ili, ne daj Bože, smrtna kazna. Očevi i majke došli su čuti koju će im kaznu djeca dobiti. Starci su upregnuli posljednje mrvice snage kako bi čuli koja ih presuda čeka. Većina okupljenih bili su starci – oslonjeni na tanke štapove ili na ruke svoje djece. Ili mladi ljudi koji su držali svoju djecu čvrsto za ruke. Ili sama djeca.

Pognutih glava, lica izobličenih od tuge, otečenih očiju i grla stisnutih od plača, svi su ti ljudi – njih tisuću i petsto koji su se tamo okupili – sličili na grad, na društvo u njegovim posljednjim trenucima: čekali su pod suncem na svog Predsjednika i svoju propast.

Józef Zelkowicz: In jejne koshmarneteg (Tih košmarnih dana, 1944.) * Cijeli je geto tog poslijepodneva bio na nogama.

Iako su stražari držali veći dio ljudi na razdaljini, nekoliko se nacerenih derana uspjelo popeti u kola. Naslonio se, nije imao snage zamahnuti štapom na njih kao što je to obično činio. Bilo je upravo onako kao što su mu zli jezici sve vrijeme govorili iza leđa: da je gotov, da je njegovo predsjednikovanje getom završilo. Kasnije će reći da je bio lažan shofet koji je donio pogrešnu odluku, eved hagermanim kojemu uopće nije bilo stalo do dobrobiti svojih ljudi, nego su ga zanimali samo moć i profit koje si je mogao prigrabiti.

A nikada nije mislio ni na što drugo nego na dobrobit geta.

Bože dragi, kako mi to možeš učiniti? pomislio je.

Ispred njega u dvorištu vatrogasne postaje stajali su ljudi, 15

već spakirani, na užarenom suncu. Mora da su tamo stajali već satima. Čim su ugledali tjelohranitelje bacili su se na njega poput čopora divljih zvijeri. Policajci koji su stajali sasvim naprijed napravili su lanac i mahali i udarali pendrecima kako bi natjerali masu da se povuče. Ali to nije bilo dovoljno. Izobličena lica virila su iznad leđa policajaca.

Bilo je odlučeno da će im se prvi obratiti Warszawski i Jakobson dok on bude čekao u zaklonu podija kako bi naj­ učinkovitije ublažio bol od teških riječi koje će im biti prisiljen izreći. Ali kada je došao red na njega da se popne na provizornu govornicu koju su napravili, nije bilo nikakva zaklona, a ni ikakva podija: bila je to samo najobičnija stolica postavljena na klimavi stol. Na tom će nesigurnom podiju biti prisiljen stajati dok mu se odvratna, crna masa bude rugala i vikala na njega iz sjenovitog dijela dvorišta. Bojao se tog tamnog tijela koje se širilo i koje nije sličilo ni na što što je prije vidio. Upravo ovako, shvatio je to sada, mora da su se proroci osjećali kada su izlazili pred svoj narod: Ezekiel koji je iz okupiranog Jeruzalema, krvavoga grada, govorio kako je neophodno očistiti grad od sveg zla i svega nečistog i stavio znak na čelo onima koji su još uvijek bili na strani prave vjere.

Ovako je govorio Warszawski: Predsjednik je jučer dobio naredbu da otpravi više od dvadeset tisuća ljudi... među njima našu djecu i naše najstarije.

Kako li su čudni putovi sudbine. Jer svi znamo našeg Predsjednika!

Svi znamo koliko je mnogo godina svog života, koliko je mnogo svoje snage, svog rada i svog zdravlja utrošio na odgoj židovske djece.

A sada to zahtijevaju od njega, baš od NJEGA...

16

* Često je zamišljao da se može razgovarati s mrtvima. Samo oni koji su se već oslobodili zatvora mogli bi mu reći je li postupio ispravno ili nije kad je pustio da odu oni koji ionako ne bi imali šanse za neki drugi život.

Za tih prvih teških trenutaka – kad su službe započele s deportacijama – naručio je kola da ga odvezu do groblja u Marysinu.

Beskrajni dani na početku siječnja ili veljače kad je ravnica oko Łódźa, ta golema polja krumpira i repe, ležala natopljena blijedom, oštrom kišicom. A onda se konačno otopio snijeg i stiglo je proljeće i sunce je stajalo tako nisko na horizontu da je izgledalo kao da je cijeli krajolik iskovan u bronci. Svaki se detalj jasno ocrtavao na tom svjetlu: strogi obrisi drveća nasuprot polja boje okera, tu i tamo oštra ljubičasta kapljica umjetnog jezera ili vijuga potočića skrivena iza zaobljenja poljane.

Tih je dana sjedio stisnut, nepomičan na samom kraju kola; iza Kupera čija su leđa opisivala jednak luk kao i bič koji je držao na koljenima.

S druge strane ograde stajao bi, ili nemirno hodao oko stražarnice, jedan od njemačkih stražara ukočen u svojoj maslinastoj uniformi. Bilo je dana kada je preko ravnice i polja znao puhati jak vjetar. Nosio je pijesak i prhku zemlju sa sobom, ali i donosio papirnato smeće preko ograde i zidova; a iz zemlje koja se pušila dopirao je i kiseo miris sulfita iz tvornica u Litzmannstadtu, te kokodakanje i blejanje iz kokošinjaca i štala s obližnjih poljskih imanja. Tada bi postalo očito koliko je proizvoljna privlačna snaga ograde. Stražar bi stajao nemoćan, boreći se protiv upornog vjetra, dok bi mu šinjel besmisleno lepetao oko ruku i nogu.

17

Ali Predsjednik bi ostao stajati jednako mirno, jednako nepomično dok bi pijesak i zemlja kovitlali oko njega. Ako ga je išta od onoga što je vidio ili čuo dirnulo, nije to pokazivao.

Józef Feldman zvao se čovjek koji je radio kao grobar u radnoj ekipi Baruka Praszkiera. Sedam dana u tjednu, čak i na šabat kad bi to vlasti naredile, stajao je tamo i kopao grobove za mrtve. Grobovi koje je kopao nisu bili veliki: sedam decimetara duboki i pola metra široki. Dovoljno duboki da u njih stane jedno tijelo. Ali ako se sjetite da se radilo o dvije, možda i tri tisuće grobova godišnje, onda vam je jasno da je to bio težak posao. Često dok ti pijesak i zemlja šibaju lice.

Zimi se nije dalo kopati. Zimske je grobove trebalo iskopati još u ljetnoj polovini godine, i zato su Feldman i drugi iz njegove grupe tada najintenzivnije radili. Zimi bi se povlačio u svoj “ured” i odmarao.

Prije rata je Józef Feldman imao malo vrtlarstvo u Marysinu.

U dva staklenika uzgajao je rajčice i krastavce, povrće: zelenu salatu i špinat; te prodavao mladice i vrećice sa sjemenjem za proljetnu sjetvu. Sada su staklenici stajali prazni, razbijenih stakala. Józef Feldman je provodio zimu u skromnoj drvenoj kolibici koja se nalazila u produžetku jednog staklenika koju je znao koristiti kao ured. Uza zid na stražnjoj strani nalazio se nizak drveni ležaj. Bili su tu i peć na drva s dimnjakom koji je izlazio kroz prozor i malo kuhalo na propan.

Službeno su sva prazna zemljišta i svi stari vrtovi bili u vlasništvu židovskog starješine geta, koji ih je imao pravo razdijeliti po svom nahođenju. Isto je vrijedilo i za nekadašnje zajedničke posjede, kakvi su bili cionistički hashsharot, dva­ deset i jedno povezano zemljište s dugim redovima uredno orezanih voćki gdje su getovski pioniri radili danonoćno; Bo­ro­chov kibuc, propalo imanje Hashomer kolektiva u Pró­ 18

żnoj ulici gdje su uzgajali povrće, te omladinska kooperativa Chazit Dor Bnej Midbar. Spadala su tu i velika otvorena područja iza starih propalih alatnica koje su bile poznate pod imenom Praszkierove radionice, gdje je paslo još onih nekoliko krava koje su preostale u getu. Sve je to pripadalo Predsjedniku.

Ali, iz nekog razloga, Predsjednik je dopustio Feldmanu da zadrži svoj posjed. Njih su se dvojica često sastajala u Feld­ manovu uredu. Veliki i mali. (Józef Feldman bio je niska rasta.

Za njega su znali reći da jedva da ga vidiš iznad ruba groba koji kopa.) Predsjednik bi mu tada pričao o svojim planovima da pretvori okolicu Feldmanova uzgajališta u golemo polje repe i posadi voćke na nizbrdici koja je vodila do ceste.

To su ljudi često govorili o Predsjedniku. Da je, ustvari, društvo običnih, jednostavnih ljudi volio više od društva rabina i članova odbora u getu. Osjećao se opuštenije među hasidskim Židovima u školi u Lutomierskoj ulici ili među neobrazovanim, ali duboko religioznim ortodoksnim Židovima koji su, kad je to još bilo dozvoljeno, obično odlazili na veliko groblje u Brackoj ulici. A onda bi tamo satima sjedili stisnuti među grobovima s molitvenim šalom preko glave i izlizanim molitvenicima pred licima. Svi su oni, baš kao i on, izgubili nekoga – ženu, dijete, bogatog i zdravog rođaka koji im je mogao dati hranu i mjesto za stanovanje kad ostare. Bila je to ista, vječita shokeln, ista, prastara naricaljka: Zašto je dar života poklonjen onome koji se toliko muči; onome koji čeka smrt, a smrt ne dolazi; onome kojeg bi najviše obradovalo da se nađe u grobu; onome koji putuje u tami: napušten od Boga?

19

Od onih mlađih čule bi se manje uzvišene riječi: “Da nas je Mojsije ostavio u Mizraimu, svi bismo sjedili u gostionici u Kairu, a ne zatvoreni ovdje.”

“Mojsije je znao što radi. Da nismo napustili Mizraim, ne bismo bili blagoslovljeni Torom.”

“A što nam je to naša Tora dala?”

“Im ein Torah, ein kemach, tamo piše: Bez Tore, nema kruha.”

“Sasvim sam siguran da, čak i da imamo Toru, svejedno ne bismo imali kruha.”

Predsjednik je plaćao Feldmanu da se za zimskih mjeseci brine za njegovu ljetnu rezidenciju u ulici Karola Miarke. Gotovo svi glavni iz upravnog odbora imali su, uz svoje gradske stanove u getu, i “ljetne rezidencije” u Marysinu, a o nekima se govorkalo da nikada i ne napuštaju kuću, kao naprimjer Predsjednikova šogorica princeza Helena, za koju se pričalo da napušta ljetnu rezidenciju samo kad je neki koncert u Domu kulture ili ako neki bogati tvorničar organizira svečanu večeru za shpitsn iz geta: tada bi se uvijek pojavila odjevena u jedan od svojih elegantnih šešira sa širokim, valovitim obodom i s nekoliko svojih omiljenih zeba u košari od konoplje. Princeza Helena je skupljala ptice. Svom je osobnom tajniku, vrlo iskusnom gospodinu Tausendgeldu, naredila da u vrt ispred kuće u Marysinu stavi golemi kavez za ptice koji je sadržao najmanje petsto različitih vrsta ptica, mnoge od njih bile su toliko rijetke da ih se nikada nije ni vidjelo u ovim područjima, a pogotovo ne u getu, gdje je čovjek rijetko kada mogao vidjeti drugih ptica osim vrana.

Predsjednik nije bio čovjek od ekscesa. Čak su i njegovi neprijatelji mogli posvjedočiti da je vodio suzdržan život. No mnogo je pušio, a kad bi dokasna radio u kolibi u kojoj se 20

nalazio njegov ured na trgu Bałuty, nerijetko se znao osnažiti i jednom ili par čašica votke.

Tada se znalo događati, čak i usred zime, da bi gospođica Dora Fuchs nazvala Sekretarijat da im kaže da Predsjednik stiže, pa bi Feldman morao uzeti komade ugljena i odmarširati cijelim putem do Miarkove ulice kako bi zapalio vatru u kaminu, a kad bi Predsjednik stigao, nesiguran na nogama, i počeo psovati kako je u kući još uvijek hladno i vlažno, Feld­ manov bi zadatak bio da ga stavi u krevet. Feldman je pripadao onoj maloj grupi ljudi koji su poznavali sva Predsjednikova raspoloženja, sve oceane mržnje i zavisti koji su krčkali ispod njegova šutljiva pogleda i sarkastičnoga duhansko-smeđeg osmijeha.

Feldman je bio zadužen i za održavanje Zelene kuće na uglu Zagajnikowe i Okopowe ulice. Zelena kuća bila je najmanja i najudaljenija od sveukupno šest domova za djecu bez roditelja koje je Predsjednik otvorio u Marysinu, i Feldman ga je često znao naći kako pogrbljen sjedi u Kuperovim kolima ispred ograde koja je okruživala igralište u dvorištu.

Bilo je očito da starog smiruje gledati djecu kako se igraju.

Djeca i mrtvi. Njihovi vidici bili su ograničeni. Zauzeli bi stav samo prema onome što im je bilo neposredno pred očima.

Nisu se dali prevariti svim tim intrigama.

On i Feldman razgovarali su o ratu. O toj moćnoj njemačkoj vojsci koja je, izgleda, napredovala na svim frontama i o svim progonjenim europskim Židovima koji moraju naučiti živjeti uz noge tog moćnog Amaleka. A Predsjednik mu je priznao da sanja o nečemu. Ili, točnije rečeno: da sanja o dvjema stvarima. O jednom je snu s mnogima razgovarao, bio je to san o Protektoratu. Drugi je san spomenuo samo nekolicini ljudi.

Sanjao je o tome, rekao je, kako će pokazati vlastima da su 21

Židovi marljivi radnici i tako ih jednom zauvijek uvjeriti da prošire geto. Tada bi i drugi dijelovi Łódźa bili uključeni u geto, a kad rat bude okončan, vlasti će konačno biti prisiljene priznati da je geto posebno mjesto. Ovdje se rad cijeni iznad svega, ovdje se proizvodi kao nikada prije. I svi su imali koristi od rada zatvorenih stanovnika Litzmannstadta. Kad Nijemci to shvate, proglasit će geto protektoratom unutar okvira onih dijelova Poljske koji su spojeni s njemačkim carstvom: bit će to židovski slobodni grad pod njemačkom vlašću koji je svoju slobodu pošteno izborio napornim radom.

To je bio san o Protektoratu.

U drugom, tajnom snu, stajao je na pramcu velikoga putničkog broda na putu za Palestinu. Brod je napustio hamburšku luku nakon što je on osobno izveo ljude iz geta. Tko je točno osim njega spadao u tu elitnu grupu kojoj je bilo dozvoljeno da napusti zemlju, nikada nije bilo do kraja jasno. Ali kako je to Feldman shvatio, većina njih bila su djeca. Djeca iz zanatskih škola i dječjih domova iz geta, djeca kojima je sâm Predsjednik spasio život. U pozadini, na drugoj strani mora vidjela se obala: blijeda na sunčanoj svjetlosti s nizom bijelih zgrada sasvim uz vodu i blagim brdašcima koja su se neprimjetno stapala s bijelim nebom. Znao je da je to Izrael, točnije rečeno Haifa, samo što nije mogao sve točno vidjeti jer se sve pretapalo jedno u drugo: bijela paluba broda, bijelo nebo, bijelo valovito more.

Feldman je priznao da mu je teško spojiti ta dva sna. San o getu kao proširenom Protektoratu ili san o egzodusu u Palestinu? Predsjednik je odgovorio, kao što je uvijek odgovarao, da cilj ovisi o sredstvima, da treba biti realist, da treba vidjeti koje ti se mogućnosti nude. Nakon svih ovih godina shvatio je kako Nijemci žive i razmišljaju. A i stekao je mnogo ljudi od povjerenja u njihovim redovima. No u jedno je bio siguran.

22

Svaki put kad bi se probudio i shvatio da je ponovno sanjao taj san, grudi bi mu se nadule od ponosa. Što god da se dogodi s njim i s getom: nikada neće napustiti svoje ljude.

Ali, ipak, upravo je to učinio.

23

662

Zahvaljujem Helge Axelsson Johansons Stiftelse iz Stock­ holma i Institut für die Wissenschaften vom Menschen (IWM) iz Beča za stipendije koje su mi omogućile rad na ovoj knjizi.

Posebna zahvala doktoru Saschi Feuchertu i njegovim su­ radnicima u Arbeitsstelle Holocaustliteratur na Odsjeku za germanistiku sveučilišta Justus Liebig u Giessenu u Njemačkoj te pokojnom Julianu Baranowskom iz Državnog arhiva u Łódźu što su mi dopustili da koristim dijelove još uvijek neure­ đene Getovske kronike te druge neobjavljene materijale: javne proglase, fotografije, korespondenciju i slično.

Getovska kronika objavljena je u studenom 2007. u ne­ skraćenom njemačkom izdanju u pet svezaka na više od 3000 stra­nica. Die Chronik des Gettos Lodz/Litzmannstadt (Wallstein Verlag) uredili su Sascha Feuchert, Erwin Liebfried i Jörg Riecke u suradnji s doktorom Julianom Baranowskim, Joannom Podolskom, Krystynom Radzieszew­skom i Jacekom Walickim. Zahvaljujem osoblju Sveučilišne knjižnice u Beču (odjelima za judaistiku i suvremenu povijest) te Židovskoj knjižnici u Stockholmu; i Zbigniewu Janeczeku za dopuštenje za objavljivanje karte geta.

Zahvaljujem i Andrei Löw, Dirku Rupnowu i Klausu Nellenu (Beč); Ja­kubu Ringartu i Arturu Zonabendu (Stock­ holm); također zahvaljujem Magnusu Berghu, Andersu Bo­ degårdu, Aimee Delblanc, Stephanu Farran-Leeju, Carlu 663

Henriku Fredrikssonu, Peteru Fröberg Idlingu, Joakimu Hanssonu, Dagmar Hartlovoj, Tori Hedin, Larsu Jakobsonu, Lennartu Kerbelu, Charlotte Kitzinger, Giseli Kosubek, Ireni Ko­wadlo-Przedmojskoj, Oli Larsmo, Paulu Levinu, Magnusu Ljunggrenu, Johanni Mo, Birgit Munkhammar, Helen Rubinastein, Björnu Sandmarku, Kaju Schueleru, Tomaszu Zbikowskom i Andrei Zederbauer za savjete, preporuke, čitanje i pomoć pri prevođenju i još mnogo toga.

Za Katerinu i Sashu.

664

667

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici Walter Genewein © Jüdisches Museum Frankfurt am Main Godina izdanja, 2011., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-349-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

668

669

670