Ukazanje
-1-
-2-
Ivica Đikić
Ukazanje
Fraktura -3-
© Ivica Đikić i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-978-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 997405
-4-
prv i dio
SA MOK R IT IK A
-5-
-6-
P
oštovani gospodine suče, uvaženi članovi sudskog vijeća, poštovane dame i gospodo, Državno tužiteljstvo izvelo me pred vas prije nepunih de vet mjeseci okovanog teškom i lažnom optužbom osovljenom na podmetnute i politički montirane dokaze. Moji pokušaji da u šestomjesečnoj istrazi, prethodnici ovog suđenja, opovrgnem utemeljenost kaznenog progona kojem sam izvrgnut iz propagandno-obijesnih razloga, skončali su, kao što znate, još dubljim usijecanjem hrđavog željeza u beskrvno meso i krte kosti mojih gležnjeva i zapešća. Svaki trzaj ili odlučniji pokret koji sam bio poduzeo da se pokušam iskobeljati iz stupice nije mi donio ništa doli pada na novu minus-razinu bezizlaznosti za koju nisam ni pretpostavljao da može postojati. Bio sam naivan i neupućen da stvari i inače tako funkcioniraju u kaznenim postupcima od kojih režim očekuje mnogo i brzo. Upravo zato odlučio sam, možda nelogično i u nekoj vrsti autodestruktivnog afekta, da ću, zajedno sa svojom odvjetnicom, cijenjenom gospođom Rivom Riva, u suđenju sudjelovati samo onoliko koliko je tehnički nužno da sve teče bez zastoja -7-
i formalnih poteškoća, da se dodatno ne trati vrijeme, jer ja vrijeme provodim u zatvoru. Odlučio sam se za predaju kao svojevrsni oblik otpora, a ova završna riječ nalik je pomicanju ruke ili ukrućenosti spolovila u čovjeka što je maloprije preminuo: refleksna reakcija mišića bez smisla i važnosti, tužna u svojoj uzaludnosti, osim da malo štrecne prisutne, kao što i dolikuje jednom osrednjem piscu političkih govora. Optužen sam da sam zloupotrijebio utjecajni službeni po ložaj, to jest ovlasti ravnatelja Posebnog ureda za društvenu samokritiku (PUDS), tako što sam s izravnom osvetničkom namjerom, rođenom iz sasvim privatnih motiva, sudjelovao u samoubojstvu velečasnog Leopolda Horta, ili preciznije, da sam iskoristio državnu funkciju da bih potaknuo vele časnog Horta na samoubojstvo. Taj suicid, neočekivan kao i više-manje svaki drugi, zbio se ravno godinu dana prije nasilnog svrgavanja predsjednika Oktavija Nahta, godinu dana prije mog uhićenja i početka istrage što je izrodila optužnicu, pa onda i ovaj bizarni i sramotni proces u kojem Tužiteljstvo išće da me drakonski osudite na najmanje devet godina zatvora. Velečasni Leopold Hort bio je župnik u mom rodnom selu Pomu, na jugu zemlje. Naše selo smješteno je uz obale prirodnog jezerca Derim, a selo i jezerce ukliješteni su između planinskih vrhova, koji ponegdje dosežu i 1850 metara nadmorske visine. Samo selo je oko osamsto metara nad morem. Klima je ugodna i pogoduje brojnim biljnim vrstama koje ne rastu nigdje drugdje ili gotovo nigdje drugdje. Gledano odozgor, jajoliko i modrozeleno Derimsko jezero izgleda poput -8-
golemog viteškog stola u najvećoj dvorani srednjovjekovnog dvorca, stola oko kojeg su pravilno i gusto načičkani tanjuri u vidu kuća, prizemnica ili jednokatnica. Na čelu stola je kamena crkva i uz nju mali bijeli samostan s crvenkastim krovom. Od moje šesnaeste godine pa sve do svoje smrti prije dvije godine i tri mjeseca, ondje je živio i župnikovao velečasni Leopold: ukupno dvadeset i sedam godina, uz davni sedmo mjesečni prekid zbog liječenja i oporavka u glavnom gradu. Tokom svih tih godina s velečasnim Leopoldom u samostanu je uvijek živio još najmanje jedan redovnik ili redovnica: oni su se smjenjivali nakon nekoliko mjeseci ili nekoliko godi na, ovisno o potrebama bogoslužbe i o prohtjevima velečasnog Leopolda, koji je različitim metodama uspio sebi osigurati izuzeće od uobičajenog svećeničkog premještanja po župama, kao i to da mu se bespogovorno ispunjavaju želje u pogledu izbora onih što su živjeli i radili s njime. Premda rođen u sedamdesetak kilometara udaljenom gradiću Iktaku, na samoj južnoj granici, vjerovao je, možda zbog klime i ljekovitih trava, možda zbog ljudi i njihovog, to jest našeg, karaktera, da je baš u Pomu našao svoje mjesto pod kapom neba. Prije dolaska k nama, relativno kratko, bio je župnik u dvama ili trima obliž njim selima. U nekim razdobljima s velečasnim su u samostanu živjela dvojica redovnika i dvije redovnice, ili jedan redovnik i dvije redovnice, ili jedna redovnica i dva redovnika. Moj pokojni brat Jokiam Koc, otac Jokiam, bio je prvi redovnik koji je s velečasnim Leopoldom službovao u Pomu, u crkvi na čelu stola. Njih dvojica sami su ondje živjeli i radili nešto manje od -9-
godine i šest mjeseci, sve do Jokiamovog iznenadnog prebacivanja u redovnički sanatorij u gradu S.-u, gdje je ubrzo sam sebi oduzeo život, a to kako je skončao moj brat doznao sam tek prije nešto više od godine dana, naime neko vrijeme nakon što sam osumnjičen i strpan u istražni zatvor. To u kojem sam času saznao kako je Jokiam završio život iznosim odmah ovdje, na početku, i još ću to nekoliko puta ponoviti, jer ta činjenica ponajbolje raskrinkava proces protiv mene kao bizarnu i dosad neviđenu političko-propagandnu urotu i režiju. Optužili su me da sam zloupotrebom veoma moćne i tajne državne funkcije, odgovorne jedino tadašnjem predsjedniku Republike Oktaviju Nahtu, prije dvije godine i tri mjeseca osvetio svog mrtvog brata Jokiama sudioništvom u samo ubojstvu velečasnog Leopolda Horta, jer je velečasni možda presudno pridonio Jokiamovoj nagloj smrti prije malo više od dvadeset i sedam godina. Optužnica se ne opredjeljuje kategorički – ili: kategorički se ne opredjeljuje – u pogledu toga je li velečasni Hort uistinu dao ključni doprinos smrti moga brata. Tužitelji se ne opredjeljuju oko činjenične istinitosti Jokiamovih predsmrtnih pisama o Hortovom udjelu u njegovoj suicidalnoj odluci, jer to, kažu, nije važno za proces protiv mene, ali ta pisma – koja nisam vidio nikad prije pokretanja istrage i koja su mi podmetnuta nakon što sam uhapšen – ovdje su prinijeta kao centralni dokaz postojanja osvetničkog motiva u meni, jer bi se valjda trebalo podrazumijevati da bih ja, za razliku od svih ostalih ljudi, uzeo zdravo za gotovo bratove
- 10 -
riječi, naravno, pritom pod uvjetom da prihvatimo neistinu da sam znao za te riječi prije smrti velečasnog Leopolda. Na moju nesreću, velečasni Leopold završio je življenje na isti način kao i Jokiam: učinio je samoubojstvo vješanjem. Nigdje u optužnici nije eksplicitno kazano da se moja osvetnička pomnja, ili opsesivnost, očitovala u namjeri da sukrivac za smrt moga brata skonča baš poput njega, samoubojstvom, s užetom oko vrata, ali od vas se očekuje da to zaključite, plasirano vam je tako da ne možete odoljeti misli da u toj simetriji mora biti nešto suštinsko i dublje, kao što je razumno pretpostaviti da nasmrt žedan čovjek neće odoljeti gutljaju vode, makar bila zamućena i makar smrduckala. Preklinjem vas, nemojte podleći iskušenju koje vam je ovdje servirano sa zavidnom prefriganošću! Ovaj proces svodi se na to hoćete li povjerovati da sam prije najmanje dvije godine i tri mjeseca, koliko je prošlo od smrti velečasnog Leopolda, bio nedvojbeno upoznat s njegovom ulogom u preranom odlasku moga krhkog brata Jokiama, odnosno da sam znao za Jokiamovo agonično viđenje Hortove mračne uloge u njegovoj smrti te da nisam dovodio u sumnju točnost bratovog svojevrsnog izvještaja o tome što ga je potaknulo da se objesi. Kažem “povjerovati”, jer ono što vam je isporučilo Državno tužiteljstvo nisu dokazi, već konstrukcija i relativno vješta namještaljka u kojoj kamenje čiste istine služi kao oslonac za divlju gradnju politički motivirane potvore. Dame i gospodo, podsjećam vas na obavezu da izolirano razmatrate i ocjenjujete kvalitetu dokaznog materijala Tuži-
- 11 -
teljstva, neovisno o materijalnoj potkrijepljenosti mojih protudokaza. Na meni je samo da vam pomognem u nošenju s odgovornošću koju ste preuzeli, naravno, koliko to mogu u okolnostima koje su me snašle i u formi koja mi je stajala na raspolaganju, a koja pati od mnogih ograničenja, pri čemu mislim i na vremenski limit od pet sati glasnog i razgovijetnog iznošenja, zajedno s dvjema petominutnim pauzama. Na radnom mjestu ravnatelja PUDS-a, ili samo Ureda, radnom mjestu koje sam – doznali ste u dosadašnjem toku suđenja – izumio lično ja, Albert Koc, proveo sam kontinu irano pet godina: od dana tihog osnutka do naprasnog i spektakularnog gašenja, od tajnog porođenja do utrnuća pred svjetlima kamera i policijskih lampi, između čega se smjestila petogodišnja izvanjska nevidljivost. Taj jedinstveni politički mehanizam namijenjen neposred no izabranim državnim poglavarima, u međuvremenu bes platno i šutke preuzet u pola svijeta, u našoj je zemlji prije godinu i tri mjeseca izložen kaznenom progonu. A progon se, eto, sveo na moje tamnovanje i procesuiranje, jer se ne može izvesti na kazneni sud neko državno tijelo, neko ministarstvo ili posebni ured, i jer su se predsjednik Naht, njegov brat Du kan i Kum Pifuz, ministar domovinske stabilnosti, od sličnog ili još okrutnijeg iživljavanja spasili misterioznim bijegom. Nitko od petnaestak tadašnjih drugih radnika Ureda nije bio dovoljno atraktivan za višegodišnje maltretiranje pred očima neupućene javnosti željne kotrljajućih glava, kao što nisu bili atraktivni ni svi oni drugi sivi ministri i ostali činovnici iz
- 12 -
Nahtovog vremena, jer oni ni o čemu, zapravo, nisu odlučivali i za sve što bi se ispostavilo spornim, a čega, izgleda, baš i nije bilo u izobilju, mogli su uprijeti prstom prema gore, u predsjednika Nahta, ili u njegovog brata, savjetnika za nacionalnu sigurnost, ili u ministra Pifuza, no njih više nije bilo u blizini. Ni ja, naravno, nisam bio atraktivan, javnost za mene uopće nije znala, niti je trebala znati, no bio sam ravnatelj PUDS-a, novootkrivenog Nahtovog privatno-političkog oružja, i utoliko jedini mogući objekt za provedbu zamisli o ozloglašavanju prošle vlasti kao kriminalne organizacije, koja je svoje perfidne planove i osobne kriminalne hirove ostvarivala sofisticiranom i inovativnom metodom, ali ne toliko složenom i pametnom da je zainteresirani državni aparat ne bi mogao banalizirati do razine paragrafa Kaznenog zakonika, pa makar baš taj paragraf – “tko navede drugoga na samoubojstvo ili mu iz niskih pobuda pomogne u samoubojstvu pa ono bude počinjeno ili pokušano...” – bio vrlo problematičan iz perspektive realnog života i zdrave logike, o kome god da se radi. No o tome kasnije, ako dotekne vremena. Nije, rekoh, bilo nikog drugog na raspolaganju da ga se stavi u ulogu neizbježnog Pedra, jer ako nema Pedra, čemu onda sva ta gnjavaža s mijenjanjem onih koji upravljaju?! Narodu treba obračun s fizičkom manifestacijom konačno svrgnutog zla, konačno svrgnutog razloga njihove dotadašnje nesreće i patnje. To narodu budi kratkotrajnu nadu i optimizam, pa daj šta daš, gospodine inspektoru, gospodine tužitelju, daj šta daš!
- 13 -
Postojanje PUDS-a škrto se spominje u samo dva službena dokumenta, koje vam je Državno tužiteljstvo predočilo u ovom postupku. Pritom je u jednom od ta dva dokumenta PUDS spomenut nečijom grubom neopreznošću. Može se, dakle, kazati da smo bili tajni pogon za proizvodnju društveno samokritičkih proglasa, koje je potpisivao i iza kojih je stajao predsjednik Naht, ali ta do kraja očuvana konspirativnost nije bila motivirana prikrivanjem zločinačkih tragova, kao što tvrdi optužba, nego je bila preduvjet funkcioniranja čitavog mog plana. Kakva bi, recite mi, bila vjerodostojnost i autentičnost Predsjednikove društvene samokritike kad bi se posvuda razglasilo da to ne piše Predsjednik, već da mu to sastavljam ja, s još desetak-petnaest pomagača?! Pa onda pitanja koja bi sve uništila: tko smo mi, tko nam je dao pravo i legitimitet da djelujemo na takav način, kako smo se usudili provoditi takav eksperiment nad građanima i društvom, čime smo i kako Predsjednika uvukli u svoj bolesni manipulantski pothvat? Kad sam došao na ideju o uspostavi Posebnog ureda za društvenu samokritiku, bio sam zaposlen kao drugi pisac go vora u Kabinetu predsjednika Oktavija Nahta, imao sam trideset i devet godina, suprugu Neru i petnaestomjesečnog sina Emanuela. Da uzgred spomenem, suprugu i sina nisam vidio otkako sam dospio na udar policije, tajnih službi i privatnih sigurnosnih kompanija koje su imale ugovore s državom te, na koncu, nekolicine ambicioznih tužilaca, od kojih većina više ne radi u Tužiteljstvu, već im je sudjelovanje u pisanju optužnice - 14 -
protiv mene poslužilo za katapultiranje na važnije i unosnije funkcije u strukturi državne moći: optužnicu je, kao što vidite, ostalo zastupati tek dvoje njih od šestorke koja je danonoćno radila na mom progonu, dvoje najfanatičnijih, to jest najmanje pragmatičnih, što bi možda moglo ponešto kazivati o njihovom nezdravom shvaćanju postupka protiv mene. S obzirom na to da je svjedočila u ovoj sudnici, poznato vam je da smo se supruga Nera i ja razišli godinu i pol prije svrgavanja predsjednika Nahta i moga uhićenja, odnosno pola go dine prije smrti velečasnog Leopolda Horta. Uskratila mi je viđanje sina i prije nego što sam završio u zatvoru, osim jednog kratkog slučajnog susreta, a zatim nije željela, i ne želi ni danas, dovoditi ga u posjete, što je naišlo na dodatne simpatije mojih progonitelja, pa su joj pronašli dobro plaćeno i bezbrižno radno mjesto u državnoj upravi. Nera i ja razišli smo se mojom krivicom u ružnim okolnostima, pa apeliram da to imate pred očima kad budete odvagivali hoćete li pokloniti povjerenje njezinom svjedočanstvu, koje je veoma važan element optužnice. Podcrtavam da se radi o precizno iskonstruiranom svjedočanstvu i doslovno ni o jednom materijalnom potkrepljenju optužujućih riječi. I još ovo. Jednako važan ili i važniji segment optužnice, možemo ga nazvati kičmom tog rupičastog dokumenta, jesu svjedočenja nekadašnje zamjenice ravnatelja Posebnog ureda za društvenu samokritiku, dakle moje zamjenice, gospođe Aube Lutis. Nesretni brak s Nerom propao je nakon što je ona doznala za moj preljub s Aubom Lutis, a doznala je tako što se Auba diskretno potrudila da ona dozna. - 15 -
I u brak i u preljub povela me nemoć da se oduprem inerciji, nevoljkost da iznevjeravam i da ulazim u konflikte s mogućim dugoročnim posljedicama. No odmah poslije rastave moj od nos s Aubom Lutis počeo se hladiti poput roštiljske žerave nakon što meso bude odneseno i pojedeno, sve dok nije nepovratno zgasnuo nedugo prije no što je nahrupio novi režim, ali zgasnuo u iracionalnoj ogorčenosti i spremnosti na sve gospođe Lutis. Uvjeren sam da je ogorčenost zbog iznevjerenih očekivanja jedan od centralnih generatora zla među ljudima, ako ne i centralni. I ne, takav zaključak nisam izveo iz svojih kompliciranih ili zapravo banalnih odnosa s Nerom i Aubom: toga sam postao svjestan i prije neprijatnih iskustava s njih dvije, no ta svijest i uzaludni trud da ne pružim povod nisu mi pomogli da izbjegnem osjetiti na svojoj koži višekratno pucketanje bičeva u nemilosrdnim rukama ogorčenosti, te gospodarice svake ljudske opačine, i to ne samo opačine prema drugima već i prema samome sebi. Molim stoga da sa zdravom sumnjom uzmete u razmatranje optužbe koje je protiv mene pred vas iznijela gospođa Lutis, naročito stoga što ni ona, kao ni moja bivša supruga Nera Vamu, svoje riječi nije poduprla ničim opipljivim i provjerljivim. Obje očekuju od vas da im naprosto povjerujete jer je tako najlakše, što također očekuje i Državno tužiteljstvo, a kad je tako, onda je ipak nužno da uđete u mračne kutke motivacije njih dviju, kutke kojima, ponavljam, caruje naj odanija i najefikasnija saveznica zla. Učinite taj napor, koliko god bilo neugodno ili tužno suočiti se s niskom ostrašćenošću - 16 -
I
vica Đikić rođen je 1977. u Tomislavgradu (BiH), a živi u Zagrebu. Novinarstvom se profesionalno počeo baviti 1994. u Slobodnoj Dalmaciji, a u tjedniku Feral Tribune bio je novinar i urednik od 1997. do gašenja lista 2008. Od 2009. do 2010. bio je glavni urednik riječkog Novog lista, a od 2010. do 2016. glavni urednik tjednika Novosti iz Zagreba, nakon čega je nastavio pisati u tom listu. Objavio je romane Cirkus Columbia (Biblioteka Feral Tribu ne, Split, 2003.), Sanjao sam slonove (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.), Ponavljanje (Naklada Ljevak, 2014.) i Beara – dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici (Naklada Ljevak, 2016.). Cirkus Columbia dobio je nagradu Meša Selimović u Tuzli za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Po motivima tog romana oskarovac Danis Tanović snimio je 2010. istoimeni igrani film, koji je prikazan u više od trideset zemalja. Roman Sanjao sam slonove osvojio je nagradu Tportala za roman godine u Hrvatskoj, Ponavljanje je nagrađeno Ko čićevim perom (Banja Luka – Beograd), a Beara Nagradom “Krunoslav Sukić” Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka. Zbirka priča Ništa sljezove boje izišla je 2007. u izdanju - 163 -
Biblioteke Feral Tribune, a zbirka pjesama Ostatak svijeta 2012. (HDP, Zagreb). Objavio je i tri publicističke knjige: Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića (VBZ, Zagreb, 2004.), Gotovina, stvarnost i mit (Novi Liber, Zagreb, 2010.), u suautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem, te Šarik Tara: Život (Novi Liber, Zagreb, 2013.). Uz Tanovićev film Cirkus Columbia, suscenarist je i dugometražnog igranog filma Filipa Šovagovića Visoka modna napetost (2013.) te autor i scenarist televizijske dramske serije Novine u režiji Dalibora Matanića (Drugi plan/HRT, 2016., 2018.). Novine (The Paper) svjetski odjek doživjele su izlaskom na Netflix, globalno najveću i najrašireniju digitalnu platfor mu za gledanje filmova i serija. Đikićeve knjige prevedene su na španjolski, njemački, talijanski, norveški i slovenski jezik.
- 164 -
Sadr žaj
prvi dio Samokritika 5 drugi dio Žica 57 treći dio Magla 113 četvrti dio Sram 143 O autoru
163
- 165 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Alira Hrabar Oremović Godina izdanja 2018., lipanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-978-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 166 -
- 167 -
U zabitom dijelu neimenovane države u blizini malenoga nevažnog sela poznatoga samo po uzgoju šafrana prije više od dvadeset pet godina na brdo G. odjednom su se, naizgled bez povoda, počele penjati domaće i divlje životinje te spokojno gledati u nebo. Brdo su crkvene vlasti ubrzo ogradile električnom ogradom i drugim spravama za ometanje dolazaka životinja, a čudo, slično ukazanju Majke Božje u obližnjemu mjestu, ostalo je zaboravljeno sve do samoubojstva velečasnoga Leopolda Horta. O tim događajima, njihovoj pozadini i još jednome samoubojstvu u vrijeme prvoga ukazanja saznajemo kroz završnu riječ na suđenju Albertu Kocu. Albert Koc, genijalni pisac govora i proglasa, utemeljitelj tajnog Posebnog ureda za društvenu samokritiku u vrijeme predsjedanja Oktavija Nahta, u svojoj obrani razotkriva licemjerje Crkve i države, svoje ideje i sugestije prognanom predsjedniku Nahtu koje su državu sklonu diktaturi i autokratskoj vladavini u jednom trenutku otvorile svijetu i progresu. Optužen za poticanje samoubojstva kako bi osvetio smrt brata, Koc brani ne samo sebe već i, prije svega, ideju slobode i zdravog razuma. Ukazanje je roman o demokraciji i njezinim slabostima, o Crkvi, diktaturi i slobodi. Kroz sudbinu jednoga čovjeka i njegove obitelji Ivica Đikić briljantno prikazuje ne samo prevrtljivost politike i sreće nego se i usredotočuje na pitanja moralnosti, lojalnosti, vjere i ljubavi. Ukazanje se već dogodilo, a naš izbor – zatajiti ga ili ga prihvatiti – pokazat će u kakvom ćemo svijetu živjeti. - 168 -
139,00 kn
www.fraktura.hr