Ulica mračnih dućana

Nobelova nagrada za književnost 2014.

Patrick Ulica Modiano mračnih roman dućana Ulica mračnih dućana

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Mali Dragulj

-2-

Patrick Modiano

Ulica mračnih dućana prevela s francuskog Ana Kolesarić

Fraktura -3-

Naslov izvornika Rue des Boutiques Obscures © Éditions Gallimard, 1978, 2014 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Ana Kolesarić i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-600-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 890586

-4-

Rudyju.

Mome ocu.

-5-

-6-

I

Ja ne postojim. Postojim večeras tek kao svijetla sjenka na terasi kavane. Tu sam čekao da prestane kiša, taj pljusak koji je počeo kad me napustio Hutte.

Prije nekoliko sati sastali smo se posljednji put u prostorijama Agencije. Kao i obično, Hutte je sjedio za masivnim stolom, u kaputu, i to je pojačavalo dojam odlaska. Smjestio sam se nasuprot njemu, u kožnatoj stolici namijenjenoj stran­ kama. Opalna svjetiljka zasljepljivala me jarkim svjetlo­m.

– Eto, Guy... To je kraj... – rekao je Hutte s uzdahom.

Svežanj spisa ležao je na stolu. Možda je pripadao niskom muškarcu smeđe kose, smetena pogleda i bucmastih obraza, koji nas je unajmio da uhodimo njegovu ženu. U poslijepo­ dnevnim satima ona se sastajala s drugim niskim muškarcem smeđe kose i bucmastih obraza u hotelskoj sobi u Ulici Vital, u blizini Avenije Paul Doumer.

Hutte je zamišljeno gladio prosijedu bradu, koja mu je skrivala obraze, premda bijaše kratka. Krupne svijetle oči odsutno su se zagledale u daljinu. U lijevom kutu ureda nalazila se moja radna stolica od trske. Police od tamna drveta prekrivale su polovinu zida za Hutteovim leđima: tu su bili poredani imenici i raznovrsni godišnjaci iz zadnjih pedeset godina. Hutte mi je često govorio da je to neza­ mjenjiv alat kojega se nikada ne bi lišio. Naglašavao je da ti imenici i ti godišnjaci tvore najdragocjeniju i najuzbudljiviju -7-

knjižnicu, jer su u njima zapisani mnogi likovi, predmeti i iščezli događaji, a te su im stranice jedini svjedoci.

– Što ćete učiniti sa svim tim imenicima? – upitao sam Huttea pokazujući police širokim pokretom ruke.

– Ostat će ovdje, Guy. Zadržat ću ured.

Hitro je pogledao uokolo. Dvokrilna vrata, koja su vodila u malu susjednu prostoriju, bila su otvorena i tamo se nazirao ležaj od istrošena baršuna, peć i zrcalo u kojem su se ogledale police s imenicima i godišnjacima, i Hutteovo lice.

Naše su stranke često čekale u toj prostoriji. Perzijski sag prekrivao je parket. Jedna ikona visjela je na zidu pokraj prozora.

– O čemu razmišljate, Guy? – Ni o čemu. Zar ćete uistinu zadržati ured?

– Da. Povremeno ću navraćati u Pariz i Agencija će mi biti svratište.

Ponudio mi je cigaretu.

– Mislim da neće biti tako tužno ako zadržim Agenciju takvu kakva jest.

Više od osam godina radili smo zajedno. On je osnovao tu privatnu detektivsku agenciju 1947. i surađivao s brojnim osobama prije mog dolaska. Naš je zadatak bio da svojim strankama pribavljamo ono što je Hutte nazivao “društvenim obavijestima”. Rado je govorio da se svašta događa u “visokom društvu”.

– Mislite li da ćete moći živjeti u Nici?

– Svakako.

– Zar se nećete dosađivati?

Otpuhnuo je dim.

– Jednog se dana treba povući, Guy. Tromo je ustao. Hutte je težak više od stotinu kilo­ grama, a visok metar i devedeset i pet.

-8-

– Vlak mi polazi u dvadeset i pedest pet. Imamo još vremena da nešto popijemo.

Izišao je preda mnom u hodnik koji vodi do predvorja.

Ono je neobična ovalna oblika s izblijedjelim žućkastim zidovima. Crna torba, tako nabijena da se nije mogla zatvoriti, ležala je na tlu. Hutte ju je podigao. Morao ju je pridržavati drugom rukom.

– Nemate kovčeg?

– Sve sam već prije poslao.

Hutte je otvorio izlazna vrata, a ja sam ugasio svjetlo u predvorju. Na stubištu je Hutte trenutak oklijevao prije nego što je zatvorio vrata i pri tom metalnom zvuku stisnulo mi se srce. To je bio kraj jednog dugog razdoblja u mom životu.

– To izaziva sjetu, zar ne, Guy? – upitao me Hutte, iz kaputa izvukao veliki rupčić te njime obrisao čelo.

Na vratima se još uvijek nalazila pravokutna pločica od crna mramora, na kojoj je pozlaćenim i svjetlucavim slovima bilo upisano: c. m. hutte privatni istražitelj – Neka ostane – rekao mi je Hutte. Zatim je okrenuo ključ u bravi.

Pošli smo Avenijom Niel prema Trgu Pereire. Bila je noć, i premda je već bila zima, nije bilo hladno. Kada smo stigli na Trg Pereire, sjeli smo na terasu kavane Hortensias. Hutte je volio tu kavanu zbog njezinih stolica koje su bile izdubene “kao nekadašnje”.

– Što ćete vi sada, Guy? – upitao me nakon gutljaja raki­je.

– Ja? Ja sam na tragu.

-9-

– Na tragu?

– Da. Na tragu svoje prošlosti...

Izgovorio sam tu rečenicu tako svečanim glasom da se nasmiješio.

– Znao sam da ćete jednog dana pronaći svoju prošlos­t.

Rekao je to ozbiljno i to me dirnulo.

– Samo, Guy, pitam se je li to vrijedno truda... Šutio je neko vrijeme. O čemu je razmišljao? O svojoj vlastitoj prošlosti?

– Dat ću vam jedan ključ od ureda. Možete tamo povremeno svraćati. To bi me radovalo.

Pružio mi je ključ i ja sam ga spremio u džep hlača.

– Telefonirajte mi u Nicu. Obavještavajte me... o svojoj prošlosti...

Ustao je i pružio mi ruku.

– Želite li da vas otpratim do vlaka?

– Ne... ne... To tako rastužuje...

Izišao je iz kavane u jednom koraku, ne okrenuvši se, a mene je obuzeo osjećaj praznine. Taj mi je čovjek toliko značio. Pitam se što bi bilo sa mnom bez njega i njegove pomoći, kad sam prije deset godina, pogođen amnezijom, tapkao u magli. Dirnuo ga je moj položaj i on mi je, zahvaljujući svojim brojnim vezama, pribavio čak i osobne isprave.

Pružajući mi veliku omotnicu s iskaznicom i putovnicom, rekao mi je: – Sada se zovete Guy Roland.

Pritom je taj detektiv, koga sam bio zamolio da s pomoću svoje vještine potraži svjedoke ili pak tragove moje prošlosti, dodao: – Dragi moj Guy Roland, odsada ne gledajte više unatrag, već mislite na sadašnjost i budućnost. Predlažem vam da radite sa mnom...

- 10 -

Bio mi je sklon zbog toga – a to sam saznao tek kasnije – što je i sam izgubio vlastite tragove i što je u jednom jedinom trenu bio potonuo znatan dio njegova života, a da pritom nije preostalo ni najmanje vlakno, ni najneznatnija spona koja bi ga mogla pripojiti prošlosti. U čemu je sličnost između toga slomljenog starca koji odlazi u noć u svom otrcanom kaputu, noseći veliku crnu torbu, i nekadašnjeg igrača tenisa, lijepoga svjetlokosog baltičkog baruna Constantina von Huttea?

- 11 -

Ana Kolesarić bavi se prevodilačkim radom više od trideset godina. U biblioteci HIT prevela je prvi put u Hrvatskoj djela francuskih autora Blaisea Cendrarsa, Marcela Pagnola, Jeana Gionoa i Patricka Modianoa. Kao vanjska suradnica godinama je predstavljala francusku književnost na Školskom programu Radio Zagreba. Prevodila je i Jorgea Sempru­na, Julesa Vernea, stare majstore pisanja Xaviera de Maistrea i Perraulta, ali i suvremenu spisateljicu Amélie Nothombe. Lektorira i redigira brojne prijevode, ponajprije s francuskog jezika.

- 190 -

Patrick Modiano rođen je 30. srpnja 1945. u Pa­rizu. Otac mu je bio Židov porijeklom iz Alek­sandrije, a majka Belgijka koja je u Pariz došla 1942. okušati sreću kao glumica. Roditelji, koji su se upoznali u okupiranom Parizu, živjeli su na­pola u tajnosti. Vrlo rano prepušten sam sebi, Pa­trick Modiano sačuvao je iz svoga pustolovnog djetinjstva prvotnu nostalgiju, koja se odražava u gotovo svim njegovim romanima. Atmosfera poslijeratnog Pariza i očevo zanemarivanje duboko su utjecali na njegova djela. Škole je pohađao u nekoliko gradova francuske provincije i u Parizu, ali studij nikada nije upisao. Od 1967. profesi­onalni je pisac. Objavio je preko dvadeset knjiga, a osim po književnim djelima poznat je i kao autor nekoliko scenarija prema vlastitim ili tuđim predlošcima. Za svoja je djela primio brojne nagrade, među ostalima Goncourtovu nagradu, Na­gradu Francuske akademije i Nobelovu nagradu za književnost 2014.

- 191 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © akg-images / Paul Almasy Godina izdanja 2014., studeni (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-600-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 192 -

- 193 -

Guy Roland privatni je istražitelj koji 1965., nakon što mu šef ode u mirovinu, odluËi poduzeti svoju najveÊu istragu ∑ želi pronaÊi svoj pravi identitet, otkriti tko je, jer je prije dvadesetak godina izgubio pamÊenje. IduÊi varljivim tragovima, otkriva da se njegova tragedija dogodila za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. SusreÊuÊi razne, ponekad opskurne, ponekad zanimljive liËnosti, malo-pomalo pronalazi komadiÊe svoje prošlosti, svoga prekinutog i izgubljenog života. Otkriva svoje prijatelje i ljubav svoga života, koju ne može pronaÊi, a njegova potraga vodi ga od Pariza i alpskoga gradiÊa Megevea Ëak do Bora Bore, no odgovore na svoja pitanja morat Êe, Ëini se, potražiti u Ulici mraËnih duÊana, na adresi koju je dobio u dosjeu o sebi u trenutku kad je otkrio svoje pravo ime.

Ulica mraËnih duÊana Patricka Modianoa, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, roman je u kojem se opsesivno otkrivaju teme ovoga vrsnoga romanopisca ∑ traganje za identitetom, Drugi svjetski rat i Pariz.

Ulica mraËnih duÊana roman je o potrazi za samim sobom, o želji da se shvati neshvatljivo, da se povežu prošlost i sadašnjost. Besprijekornim stilom priËajuÊi intimnu priËu, Patrick Modiano napisao je roman o drami svakog pojedinca.

99,00 kn

- 194 www.fraktura.hr