Umro Supermen
-1-
-2-
Zoran MalkoÄ?
Umro Supermen
Fraktura -3-
© Zoran Malkoč i Fraktura, 2018. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-007-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1008225
-4-
umro super men
Supermen se smjestio između pokidanih tračnica, a meni su se oči orosile od ganuća. Inače ne plačem i mogu bez jauka podnijeti batine i mučenja, ali sam zbog Dejvija Kroketa i Alama prolio teške suze. A kad su ono Janošika objesili za jaja i podigli na kuki poput šunke, od plača sam se gotovo ugušio. I sad me nekako dira ta nadljudska ljubav prema ljudima. Bih li ja mogao skočiti u nabujalu rijeku da spasim četu mrava s plutajuće grane? Ili, ako već ne bih radi mrava, koji su ipak kao neki fanatici, fundamentalisti sposobni izjesti živo janje, bih li to učinio radi bližnjeg, ali nekog koji mi nije osobito drag? Pogledao sam jednog takvog na sjedalu kraj sebe, razrednog kolegu Pileta, koji je jednim okom zaljubljeno gledao u mene, a drugim pratio zbivanja na platnu. Istina, više sam ga puta spasio od Liljinih i Davorkinih unakrsnih batina, ali teško da bih se radi njega bacio u bilo što nabujalo. Oko mi još jače zasuzi. Prevelika je provalija između mene i Supermena. Svake suze vrijedna. A vlak je jurio prema Supermenu, razvlačeći nam živce do krajnosti. Tad odjekne kolektivni uzdah, ali ne zbog razrješenja napete scene, nego zbog njezina nestanka s platna, koje najprije pobijeli, pa potamni, a svjetla se upale kao da je kraj predstave. U dvoranu bane čika Zdrava, visoki brko u plavoj kuti, pripit kao i obično i sav uplakan, što mu ipak nije bio običaj. To donekle smanji moju ljutnju zbog prekida filma jer sam zaključio da i on dijeli moje ganuće Supermenom, ali onda Zdrava počne izvikivati ime druga Tita i pokazivati rukama prema izlaznim vratima, očito nas tjerajući -5-
van, kao da nam prije nekog vremena nije svima pocijepao karte, i to s nemalim zadovoljstvom. “A šta ti čekaš, mali?” reče Zdrava kad smo u kinu ostali samo on i ja. “Da se nastavi film.” “Ma kaki film! Ajmo, štrafta!” “A ne može to tak! Čekam ovaj film dvije godine. I pošteno sam platio!” “A jes ti, mali, mutav? I drugi su pošteno platili, pa šta? Umro je drug Tito!” “Ma briga mene i za tebe i za njega! Puštaj film! Puštaj, kad sam reko!” kažem i onda još dodam nešto za što sam odmah znao da nisam trebao, ali bilo je jače od mene, “Stara pijanduro!” Do te uvrede Zdrava je izgledao zatečen mojim otporom, razjapljenih usta i s blagim znacima paralize, no ona ga natjera na akciju. Ustremio se na mene svojim ručerdama, ali sam im uspio izmaći zahvaljujući hitrini i tome što se hormoni rasta kod mene još nisu razmahali u punoj mjeri. Čim sam se dokopao sigurne uda ljenosti, uhvatio sam se za jaja i doviknuo: “Moš mi jaja napirt! Stara pijanduro!” Uvjeren da će me lako dobiti, Zdrava se dao u potjeru. Nije znao da ne juri običnog balavca od četrdeset kila s krevetom, kako se to na prvi pogled činilo, nego drugog najboljeg maratonca škole, jedinog koji zna kako ubitačno vonja pobjednički znoj nepobjedivog Šiškovića u samom finišu utrke. Kad je to, nakon nekoliko krugova, shvatio, počeo je rasturati stolce i bacati ih na put kojim sam trčao, misleći da će me time usporiti. A ja sam u tome bio još bolji, jači i od Šiškovića, višestruki školski prvak na 400 i 800 metara s preponama. Preskakao sam njegove zamke s lakoćom, leteći praznim kinom poput Supermena. Više i nisam trčao da bih pobjegao od progonitelja, kojeg sam ionako potpuno porazio, nego zbog prkosa i vlastita zadovoljstva. U jednom trenu našao sam se na praznom -6-
prostoru između prvog reda stolaca i pozornice koja se nalazila ispred platna te sam skočio gore i počeo se pobjedonosno ogledavati po kinu, spreman da još jednom izvedem ono s pirenjem jaja, ovaj put s pozornice. Ali nigdje nisam mogao vidjeti Zdravu. Pritajio se bušman, sprema zamku dušman, bilo je prvo što sam pomislio, no onda sam jasno začuo zvuk koji mi nije bio nepoznat jer sam ga već čuo u bolničkoj sobi svog tetka, zvuk samrtničkog hroptanja, koje je u praznom kinu zvučalo još sablasnije. Krenuvši za njim, našao sam Zdravu gdje leži na jednoj od onih hrpa što ih je bio nabacao da bi spriječio moj bijeg. “Čika Zdrava, čika Zdrava!” vičem, ali od njega ni glasa, ni pokreta, samo ono jezivo hroptanje. Preplavljuje me strava i od jednom silno želim da se on to samo pretvara kako bi me lakše zaskočio. “Nemojte me zafrkavat, čika Zdrava. Evo, tu sam, predajem se!” Kad se ni tad nije pomaknuo, dao sam se u očajnički trk i izjurio iz dvorane u predvorje, a odatle na ulicu, gdje sam nastavio trčati. Jurio sam kao da želim prestići Šiškovića. Zbog Titove smrti sutradan nije bilo nastave, ali smo svejedno morali doći u školu i slušati komemorativni program sa školskog razglasa. Dežurni na ulazu upućivali su nas u učionice prema uobičajenom rasporedu. Krenuo sam u učionicu glazbenog kao na stratište, ne samo zato što sam mrzio glazbeni, a mrzio sam ga, u paketu s nastavnicom. Tu ja nisam bio ja, sve ono što sam bio izvan te učionice, tu sam bio dno dna, i još malo niže. Tu sam bio triangl. Taj smiješni komad metala nije čak ni bio moj, nego vlasništvo škole. Svirao sam ga, ako se povremeno udaranje metalnim štapićem u pokvareni trokut može nazvati sviranjem, od petog razreda, nakon što je instrument koji sam donio u školu, najljepše cicuge iz djedove kolekcije, nastavnica s neizrecivim gađenjem uzela s moje klupe i bacila u koš. -7-
To što danas nema sviranja ništa ne mijenja. Ja sam triangl iz zadnje klupe, koji izdaleka i sa zavišću promatra pristojne blok-flaute, načičkane oko središnje osi učionice. Iza njih, još dalje, u prvim redovima, nalaze se nedostižne melodike. Znam da ih ima sedam, raspoređenih u obliku klina, na čijem se vrhu nalazi crna Hohnerica, prva melodika, najudaljenija od svih. A i nije baš da se danas ne svira. Dok s razglasa odjekuje monotoni glas direktora škole, koji nabraja dobročinstva druga Tita, učionicom vijuga potresni plač crne Hohnerice, koji me podsjeća na početak Vltave. Priključuju joj se, jedna za drugom, ostale melodike. Ima u tome neke harmonije, nekog reda i ja slutim da se taj plač ne razvija sam od sebe, nego da njime upravlja nastavnica. Ne dirigira žustro kao inače, radi očima, upućuje nijansirane poglede, podiže obrve, trza ramenima. Ona i melodike razumiju se savršeno, kao da su se rano jutros našle i dogovorile tajne znakove. U jednom trenutku nastavnica preleti pogledom preko blok-flauta i onda sune očima uvis, a odande se odmah podigne plač, poput tužnog kamuflažnog oblaka koji natkriljuje i štiti melodike, dok se one same potresno bacaju naprijed, kao da kreću u nekakav plačljivi napad. Napad. Nastavnica gleda u mene. Uopće me nije primjećivala, no sad me fiksira, njezin pogled bubnja mi po čelu. A plač gruva uvis i mijenja smjer. Prema meni juriša plačni bataljun. Njegova udarna oštrica prva me ranjava, preko mene već gaze druge melodike i blok-flaute što komadaju ostatke. A ja ne mogu plakati jer nemam čime. Umjesto toga, sve ću im reći. Suhih očiju, sve ću im priznati. Ono što od sinoć držim zaključano u sebi i što nisam mogao reći nikome, čak ni svom najdražem Reksu. Da mi je još jučer bio važan Supermen i da sam rekao da me briga za Tita. Da sam onda trčanjem ubio čika Zdravu i da je nekako istovremeno umro Supermen.
-8-
b e l a , ć a o
Iz Zablaća, gdje nam je bio kamp, idemo na izlet brodom na Kornate. Samo nas djece ima više od stotinu, plus moj djed, odgojitelji i odgojiteljice, Nena i kuharice. Mi bez kuharica ne idemo nikamo. Na Kornatima, doduše, neće biti kuhanja, no zato su tu košare s kruhom, kante s marmeladom, paštete, salame, sardine, paprike, rajčice i krastavci. Ferdo, koji je prvi put na moru, kaže da u životu nije tako dobro jeo. I uvijek ima repete. Moj djed, vođa putovanja, drži nam predavanje o Kornatima. Kaže da je to nacionalni park. Ja već znam da djed voli sve što je nacionalno. Navija za sva četiri kluba Velike četvorke. Iako meni to baš nije jasno, shvaćam da je takvo navijanje isto nešto nacionalno. Ja navijam samo za Dinamo. Vjeran sam mu od rođenja. Samo sam jednom bio u kušnji da prijeđem u hajdukovce, kad me tetak iz Cernika pokušao potkupiti rudarom, ali ga je onda tetak iz Zagreba poklopio s pet rudara, pa je moja vjernost Dinamu bila sačuvana. S tetkom hajdukovcem stvar sam izgladio češkanjem. Volio je da ga češkam po ruci. Deset sati češkanja – jedan rudar. Odrađivao sam to čitav mjesec. “A đe tu park? Ne vidim ja tu nikaki park. Sam kamen i more. Kaki to glupan ovo nazvo parkom! Đe tu drveće?” uspjenio se Džoli čim smo sišli s broda. Isti taj Džoli, nema tome tri dana, obeznanio se od vike i uzbuđenja kad je iz vlaka prvi put ugledao more. Naša sestra Nena dala mu je umjetno disanje. Džoli se poslije kurčio da je to izveo namjerno kako bi od Nene dobio “usta na usta”. A sad -9-
se pravi da mu je more dosadno, iako svi znamo da ga se boji ko vraga jer ne zna plivati. “Glup si ko kurac! Ne zovu to nacionalnim parkom zbog drveća, neg zbog ljepote prirode.” “Oš ti da ja teb pičku polupam?” “Može. Al ajd u vodi ak imaš muda.” Džoli se povukao. Nevjerojatno kako silnici padaju. Prije ovog ljetovanja sve nas je mlatio, ali kad se prvog dana zaletio u vodu da mi udari šljagu, ja sam ga s lakoćom, koja je i mene iznenadila, srušio i potopio pod vodu. Mogao sam raditi s njim što sam htio. Plačući me molio da ga izvedem na obalu. Nakon toga se potpuno pro mijenio. Dok smo mi skakali i gurali jedni druge u more, Džoli se držao obale, s koje je kvasio noge do gležnjeva, s hinjenim frajerskim izrazom lica, ali zapravo sav napet i na oprezu. Svaki val tjerao ga je na uzmak. Nakon nekog vremena odmahnuo bi rukom i nestajao u nepoznatom smjeru. Pojavljivao se tek na marendi. Za razliku od nas, još mokrih i smežuranih od vode, koji smo otimali hranu od kuharica, proždirali je u hodu i trčali po repete, on je razvlačio komadić kruha s paštetom, koji na kraju ne bi niti pojeo. Ali zato je lagao tristo na sat: te je na male goliće zamalo pobijedio Žungula, te se u žabi vozio s Mišom Kovačem koji je rekao da mu s takvim talentom ne gine milanska Scala. Te ovo, te ono. Ni sad nije bilo drugačije. “Koji ste vi sisavci! Dok ste se vi tu praćakali, ja sam bijo sa Sofijom Loren.” “A jel? I jel te naučila plivat?” Svi se smiju, čak i bebači bez gaća. Nekoć je Džoli i za manje stvari potezao šaku, a sad suznih očiju tvrdi da ne laže i pokazuje na grupu talijanskih turista, stotinjak metara udaljenu od nas. “O čemu se radi?” upita moj djed, koji je imao nepogrešiv njuh za naše prepirke.
- 10 -
“Džoli kaže da ga je Sofija Loren učila plivat.” “A šta smo rekli za laganje, Džoli dragi?” “Al stvarno ne lažem!” “Ne lažeš da te Sofija Loren učila plivat?” “Ma nisam ja ni reko da me učila plivat, sam sam reko da sam je vidjo!” “A jel je i sad vidiš?” “Vidim! Eno je tam kod one jahte”, pokaže Džoli rukom. Djed podigne dvogled koji mu je bio obješen oko vrata kad god bi išao na ovakve izlete. Kad ga je prislonio na oči, dvogled poskoči uvis poput puške kad opali, a djed se sav uzvrpolji. Na licu mu se pojavi isti izraz kao kad je prvi put ugledao našu sestru Nenu. Njegovo uzbuđenje odmah prijeđe na nas. Iako nismo prestali jesti, otvorili smo oči i naćulili uši, spremni na akciju. “Jel da nisam lago?” “Nisi lago, Džoli. Samo ti se učinilo. Nije ovo Sofija.” Od nas se već počeo dizati podrugljivi smijeh, no djed nas odmah utiša. “Pa što ako nije Sofija, ova je mlađa i još ljepša! Djeco draga, ako su Kornati naše nacionalno blago, onda je ova ljepotica nacionalno blago prijateljske nam Republike Italije! I red je da je kao dobri susjedi odemo pozdraviti. Dođi ovamo, Džoli! Ne ide se praznih ruku.” Njih dvojica odoše do košara s hranom i baciše se na pravljenje sendviča. Džoli dodaje namirnice, a djed ih slaže na kruh. Pred nama uskoro naraste kula babilonska od sendviča, u čijih je jedanaest katova ugurano valjda sve što je preostalo nakon naše marende. “To se ne mere pojest!” “Ne kaže se ne mere nego ne može! A Talijani sve mogu požderat. I mačke!” “Oš ti da ja teb pičku polupam?”
- 11 -
Pokret. Džoli ide prvi, s golemim sendvičem koji nosi kao rođendansku tortu, djed korak iza. Slijedimo ih kao miševi, čitava naša kornatska ekspedicija, s kuharicama na začelju. “Bela ćao, bela ćao, manđare!” sipa djed svoj talijanski u jednome dahu, a onda, ne mareći za začuđene poglede Talijana, zgrabi sendvič od Džolija i spljeska ga dlanovima, “Manđare, bela, manđare!” Savršeno ga razumjevši, ljepotica navali na čudovišni sendvič. Da je manje lijepa, s gađenjem bismo gledali kako joj sok od rajčice curi niz bradu, a sastojci bježe na sve strane iz stiješnjenih katova. Ovako je obožavamo, spremni polizati njezine otpatke. I kad je djed počeo hvatati bjegunce i stavljati ih u usta najprije sebi, a onda i Talijanima, svi su prihvatili igru, jedino je omanji dlakavi Talijan s gnušanjem podignuo ruku u znak odbijanja. Djed na to izvadi cicuge i zasvira, njišući se oko ljepotice. Ponesena svirkom, i ona zapleše, vrteći se oko sebe s visoko podignutim sendvičem iz kojega su ispadali sastojci, koje je djed revno kupio s nje. I mi i Talijani plješćemo u ritmu cicuga, ali onda se dlakavi zaleti do ljepotice, otme joj sendvič i zavitla ga u more. Zatim je zgrabi i poče vući prema jahti. “Fašist!” Bit će rata. Stegnuli smo šake, spremni baciti nasilnika u more. Tad se javi Džoli. Dotad je on stajao kao opčinjen, ne skidajući pogleda s ljepotice i udarajući ritam dlanovima. Ali kad ju je onaj zgrabio, vidio sam kako mu se oči pune suzama, a prsa nadimaju kao da će pući. Tad krikne: “Bela, ćao!!! Una matina...” A onda je zapjevao. Siledžija Džoli, pičkica Džoli, lažljivac Džoli – nije on bio ništa od toga, on je nebeski pjevač, žgoljavi Pavarotti. Slušajući ga, vjerujem u svaku njegovu laž i uopće ne sumnjam da se s Mišom Kovačem vozio u žabi. Kad je završio s pjesmom, nad Kornatskim arhipelagom zavlada trenutak najdublje tišine. Zatim - 12 -
nastupi suluda graja. Ljepotica trči do Džolija, grli ga i ljubi. Skandira se, plješće, urla od oduševljenja. Džolija redom grle svi Talijani, pa i dlakavi mrgud. Ljepotica nešto govori djedu. On govori njoj. Govore zapravo svi, viče se i smije, a još se više maše rukama, pokazuje i broji prstima, kima i odmahuje. Ali svi znamo što se događa. U Zablaće se vraćamo bez Džolija. Pusto nam je bez njega na obali, kupanje nije isto bez njegova bijega od valova. Čak i ako nam veličanstvena jahta vrati Džolija, neće to biti onaj Džoli. Neće pričati. Skočit će u more. Plivat će kao riba. Sve dok i on ne nestane.
- 13 -
- 14 -
o au toru
Zoran Malkoč, pisac i antikvar, rođen je 1967. u Novoj Gradiški. Srednju školu završio je u Slavonskom Brodu, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (komparativnu književnost i opću lingvistiku). Dragovoljac je Domovinskog rata i pripadnik postrojbi za posebne namjene MUP-a RH. Živi u Novoj Gradiški i Zagrebu. Nije u mirovini. Objavio je zbirku kratkih priča Groblje manjih careva (2010., na grada Josip i Ivan Kozarac) te romane Kao kad progutaš brdo balona (2004., finale nagrade za najbolji neobjavljeni roman izdavačke kuće V.B.Z.) i Roki Raketa (2014., Nagrada tportala za najbolji hrvatski roman). Kratke priče uvrštene su mu u više antologija hrvatske kratke priče, a zbirka Groblje manjih careva prevedena je na španjolski i katalonski te dočekana izvrsnim kritikama. Za priču “Kad sam bio bako Pila...” dodijeljena mu je 2009. nagrada Ranko Marinković.
- 205 -
- 206 -
sadr žaj
Umro Supermen 5 Bela, ćao 9 Posljednje nevino ljeto 15 Futina udovica 21 Regrutacija 25 Garac 29 Plesač na krovu 37 Kako sam se razišao s Bukowskim, u rovu 41 Pretres 47 Ćuko 53 O ovcama, bravcima i malom majmunu Jovanu 61 Mileni je prevršio mjeru 67 Slušaj, bajo 73 Ubio si babu 77 A zaštas čupav ovi makaronje 85 Rane štakora i lasica 91 Numizmatičari 95 Njezino veličanstvo svinjska guzica 105 Smrt na vratima 111 Plastični kazališni dalekozor 121 Gej klab 137 Žene 147 Ne zajebavaj se s umjetnošću 153 Vadi ruke iz džepova 161 - 207 -
Tužno ljeto 167 Izbio sam mu to iz glave 175 Samuraj 179 Doktor Šamanović gleda me s prozora 185 Vječna igra ruku 193 Bebina noga 199 O autoru
205
- 208 -
- 209 -
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Tomislav Torjanac Godina izdanja 2018., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-007-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 210 -
- 211 -
Nakon što je zbirkom priča Groblje manjih careva (nagrada Josip i Ivan Kozarac 2010.) i romanom Roki Raketa (nagrada tportala za najbolji domaći roman 2014.) promijenio krvnu sliku domaće književnosti, Zoran Malkoč knjigom pripovije daka Umro Supermen konačno se potvrdio kao jedan od naj moćnijih, najosebujnijih glasova novije hrvatske proze. Umro Supermen nije samo naslov – to je i vijest i otrežnjenje, prekretnica i objava Malkočeva autorskoga kreda. Jer ako superjunake dokraja razobličiti može samo smrt – kao da nam poručuju ove priče – jedino što nama smrtnicima iza takve smrti preostaje jest: odrasti. I doista, nakon prve u nizu superjunačkih smrti, one Josipa Broza Tita, Malkočevi likovi u ovoj knjizi prolaze ubrzani tečaj odrastanja – bune se i sanjaju, vjeruju i iznova razočaravaju, izdaju i bivaju izdani u predraću, ratu i poraću, sve dok im, napokon odraslima, konačno ne ponestane superjunaka. Do odgovora na vječno pitanje – Što je čovjek? – autor dolazi bespoštedno propitujući što je ono manje i ono što bi željelo biti više od njega – nadčovjek i podčovjek – a to je potraga koja se ne odvija kroz iznimne, već prije prepoznatljive i bliske nam ljudske sudbine. Poezija koja se isprepleće s okrutnošću, njež nost što balansira na rubu sječiva, humor od kojega se ledi krv u žilama... u ovim su Malkočevim prozama savršeno uravno teženi, u idealnim omjerima pronalazeći svoju idealnu formu.
139,00 kn ISBN 978-953358007-4
9 789533 580074
- 212 www.fraktura.hr