Ušao konj u bar

NAGRADA MAN BOOKER INTERNATIONAL 2017.

DAVID GROSSMAN UÅ¡ao konj u bar

usao konj u bar -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Do kraja zemlje

-2-

David Grossman

UĹĄao konj u bar prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh

Fraktura -3-

i svakom narodu njegovim jezikom, Estera 1,22 Published with the support of The Institute for the Translation of Hebrew Literature, Israel and the Embassy of Israel, Zagreb.

Naslov izvornika Sus echad nichnas le bar © 2014 by David Grossman © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Andrea Weiss Sadeh i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-989-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1000565

-4-

D

obra večer, dobra večer, dooobra večer, doooobra vam večeeeer, Cezarejo!!!

Pozornica je još uvijek prazna. Uzvik dopire odnekud iza kulisa.

Publika u dvorani polako prestaje žamoriti smiješeći se u iščekivanju. Usukan čovjek, nizak i s naočalama na nosu ulijeće na pozornicu sa sporednog ulaza, kao da ga je netko gurnuo ili odbacio iz tog smjera. Posrće nekoliko koraka po pozornici, gotovo padne, zaustavi se rukama na drvenom podu i zatim jednom oštrom kretnjom uzdigne stražnjicu. U publici se čuju mjestimični smijeh i pljesak. Ljudi još uvijek ulaze iz predvorja glasno razgovarajući.

Dame i gospodo, stisnutih usana najavljuje čovjek koji sjedi za stolom inspicijenta – pozdravite ga gromoglasnim pljeskom, Dovale Dži! * Čovjek na pozornici još uvijek stoji u majmunskom položaju, velike naočale naherene mu na nosu. Polako se licem okreće publici, upućuje im dug pogled, ne trepće.

Ah, promrmlja, ovo nije Cezareja, zar ne? Čuje se smijeh. Polagano se uspravlja i otire dlanove od prašine. Agent me opet zajebao, ha? Iz publike se čuju uzvici. Čovjek šokirano bulji u njih: Molim? Što kažete? Ti tamo, za stolom broj sedam, sa sjajilom na usnama, super ti stoji! Žena se u nelagodi smijucka i prekriva usne dlanom.

On stoji na rubu pozornice i lagano se ziba naprijed-nazad. Dušo,

*

Medvjedić Dži. (op. prev.)

-5-

budi ozbiljna, zbilja si rekla Natanija?! Izbuljene oči skroz su mu ispunile stakla naočala: Da vidim jesam li dobro shvatio, ti mi sad pri zdravoj pameti i gorda čela kažeš da nastupam uživo u Nataniji, a ja na sebi nemam pancirku? Objema rukama ustrašeno zaklanja međunožje. Publika vrišti od užitka. Tu i tamo pokoji zvižduk.

Ulazi još nekoliko parova, iza njih glasna grupa mladića, čini se vojnika na otpustu. Mala se dvorana puni. Poznanici mašu jedni drugima. Tri konobarice u vrućim hlačicama i fluorescentno ljubičastim majicama na bretele izlaze iz kuhinje i raspoređuju se među publikom.

Ljepotice s usnama, baca on osmijeh u smjeru stola broj sedam, još nisam gotov s tobom, hajde da porazgovaramo u četiri oka...

Ne? Pa ti mi baš izgledaš kao ozbiljna cura sa smislom za originalnost, ako dobro kužim tu tvoju zanimljivu frizuru koju ti je složio – daj da pogodim, stilist koji je sagradio džamiju na Brdu hrama i nuklearku u Dimoni? Publika se smije. I, ako me nos ne vara, njušim i da si dobro potkožena... Imam li pravo? Ne? Uopće ne?

Reći ću ti zašto pitam, jer vidim tvoj raskošni botoks i smanjenje grudi koje je totalno izmaklo kontroli. Mogao bih odsjeći obje ruke tom tvom kirurgu. Žena stišće laktove uz tijelo, dlanovima prekriva lice, a između prstiju joj izleti hihot kao da je netko škaklja. Dok govori, čovjek hitro hoda s jedne na drugu stranu pozornice, trlja dlanove i skenira ljude u dvorani. Nosi kaubojske čizme visokih peta, korake mu prate šuplji udarci. Samo mi jedno objasni, slatkice, uzvikne ne gledajući je, kako tako inteligentna cura ne zna da takve stvari moraju govoriti oprezno, u rukavicama, obzirno, a ne samo dreknu­ ­ti “U Nataniji si! Bum!” Što ti je, curo? Čovjeka trebaš pripremiti, pogotovo kad je takav suhonjav kao ja. Hitro podiže izblijedjelu pamučnu majicu, a publikom prođe nekontrolirani uzdah. Što, nećete to? Okreće golo tijelo prema gledateljima s lijeve i desne strane pozornice i široko im se osmjehne. Jeste li vidjeli? Sama kost -6-

i koža, uglavnom hrskavica, da sam konj, sigurno bih već završio kao ljepilo, zar ne? Publika se nelagodno hihoće i otpuhuje s odbojnošću. Nek ti bude jasno, dušice, vraća se on ženi za stolom broj sedam, takvu vijest moraš čovjeku priopćiti obzirno, prvo ga malo omamiti. Šapnuti, k jarcu. Nježno mu šapnuti na uho: čestitam, Dovale, ljepotane moj, posrećilo ti se danas, izabran si da sudjeluješ u posebnom eksperimentu u jednome gradiću na obali, neće to dugo trajati, sat, sat i pol, najviše dva, jer to je najdulje što normalan čovjeka da može izdržati pred ovim ovdje ljudima...

Publika se smije, a čovjek je iznenađen: Što se smijete, budaletine? Na vas sam mislio! Publika se smije još jače, a on će: Čekajte malo, da razjasnimo, jesu li vam rekli da ste vi ovdje samo predgrupa za pravu publiku, prije nego što njih puste unutra? Zvižduci, gromoglasni smijeh. Iz nekoliko kutova dopiru i glasni buuuu i udaranje šakama po stolovima, no većina se dobro zabavlja. Još jedan par ulazi u dvoranu, oboje visoki i vitki, bujne plave kose koja im pada na čelo. Mladić i djevojka, ili možda čak dva mladića odjevena skroz u crno s motorističkim kacigama pod miškom. Čovjek na pozornici hitro ih odmjeri i blaga bora izbije mu iznad očiju.

Neprekidno se kreće. Ponekad, usred govora, odapne nekoliko boksačkih udaraca u prazno, pa hitro eskivira. Publika uživa, on zaklanja rukom oči od reflektora i dobro promotri čitavu dvoranu koja je gotovo u potpunome mraku.

Mene traži.

Nek ostane između nas, braćo moja, sada bih trebao biti iskren do daske i reći vam da umirem, umirem za Natanijom, zar ne? Pa da, odgovara nekoliko omladinaca iz publike. I da mi baš paše biti ovdje s vama ovog četvrtka uvečer u vašoj čarobnoj industrijskoj zoni, i k tome u podrumu, na atraktivnom taložištu radona, i samo za vas vaditi iz guzice niske viceva, to biste htjeli, je l’ točno? točno je! uzvraća publika grleno. Ne, za stvarno, tvrdi on, s užitkom -7-

trljajući dlanove, ništa osim ove stražnjice ne vrijedi ni pišljivog boba, jer, da vam iskreno kažem, ne podnosim vaš grad, nasmrt me plaši vaša Natanija, svaki drugi čovjek na ulici izgleda mi kao da je dio programa za zaštitu svjedoka, a svaki treći u prtljažniku drži onog prvog zarolanog u crni najlon. I vjerujte mi, da ne moram plaćati alimentaciju trima predivnim ženama, i to za jedno, dvoje, troje, četvero, petero – da, petero djece, pet prstiju Fatimine ruke, hamse – publici u lice šalje dlan s pet raširenih prstiju – vjerujte mi, ja sam jedini muškarac u povijesti čovječanstva koji je patio od postporođajne depresije. Pet puta postporođajna depresija. Zapravo četiri puta, jedanput su bili blizanci. Ma zapravo pet puta, ako uračunam i depresiju nakon svog vlastitog rođenja. Pa ipak, od čitavog tog nereda za vas je ispalo nešto dobro, o Natanijo, grade koji se raduje planinama, da nema tih vampira mliječnih zubi, nema šanse da bih ja danas stajao ovdje pred vama za sedamsto pedeset šekela koje mi Joav plaća na crno i bez trunke zahvalnosti. Pa nek bude, onda, braćo moja, slatkice moje, hajde da se zabavimo večeras, da rasturimo krov, aplauz za Nataniju, kraljicu svih gradova!

Gledatelji plješću pomalo zbunjeni ovim naglim obratom, no predaju se srčanim uzvicima i slatkim osmijesima, od kojih njegovo lice promijeni izraz i zasja. Nestaje kiseo, ogorčen i podrugljiv izraz lica i pred nama se odjednom, kao grom iz vedra neba, pojavi umjeren, ugodan intelektualac, koji gotovo odiše uživancijom, i ne može biti dalje od besmislica što ih ovdje blebeće.

Bez sumnje, uživa u zbrci koju je stvorio. Polako se okrene na jednoj nozi oko svoje osi kao kazaljka na satu i kad napravi puni krug, lice mu je ponovo naborano i namrgođeno: Svečano vam objavljujem, Natanijo, da nemate pojma koji vas je zgoditak zadesio danas, jer danas je točno dvadeseti kolovoza, što je sasvim slučajno i moj rođendan, hvala, iskreno zahvaljujem, skromno pogne glavu, da, na današnji dan prije točno pedeset sedam godina svijet je postao gore mjesto nego što je bio prije, hvala vam, duše drage. Othoda -8-

širom pozornice miješajući guzovima i mašući zamišljenom lepezom pred nosom. Baš lijepo od vas, stvarno niste trebali, pretjerali ste, čekove slobodno ostavite u sandučiću kod izlaza, novčanice mi zalijepite na prsa nakon predstave, tko ima kupone za seks, molim neka odmah ustane, dođe ovamo i preda mi ih.

Tu i tamo netko podiže čašu u njegovo zdravlje. Skupina sastavljena od nekoliko parova ulazi vrlo glasno – muškarci plješću hodajući – i sjednu za stolove u blizini nekadašnjeg bara. Mašu mu na pozdrav, a žene izvikuju njegovo ime. On zaškilji prema njima i uzvrati kratkovidni pozdrav lagano mahnuvši rukom. Stalno po­ gledava prema mom stolu na rubu dvorane. Od trenutka kad je stao na pozornicu, traži moj pogled. Nisam u stanju pogledati ga u oči.

Ovdje me zrak guši. Guši me zrak koji on diše.

Tko je ovdje već odvalio pedeset sedam rođendanskih pjesmica?

Dižu se ruke. On ih pomno promatra i kimne s odobravanjem: Prošli ste, Natanijo! I dali mi nadu! Jer nije baš jednostavno kod vas doživjeti tu dob, zar ne? Joave, daj osvijetli publiku da vidim... Gospođo, rekao sam pedeset sedam, ne sedamdeset pet... Polako, ekipa, jedan po jedan, ima dosta Dovalea za sve vas, da, stol broj četiri, što si rekao? I ti imaš pedeset sedam? Čak osam? Predivno! Uskoro, kažeš? A kad to uskoro? Sutra! E, pa sretan rođendan, a kako se zoveš? Kako? Ponovi molim te. Jur – Juraj? Ti to mene zezaš? To ti je stvarno ime ili naziv kursa na kojem si bio u vojsci? E, prijatelju moj, tebe su roditelji baš ubili u pojam. Čovjek po imenu Juraj smije se od srca. Njegova debela žena oslonjena o njega kružnom kretnjom gladi njegovu ćelavu glavu.

– A ova kraj tebe, prijatelju moj, što označava svoj teritorij, to je gđa Jurajka? Samo budi jak, brate... Ne, pa zato što si sigurno očekivao da je to tvoje ime posljednji udarac sudbine u tvom životu.

Bile su ti samo tri godine kad si shvatio što su ti roditelji napravili – korača lagano po pozornici svirajući rukama nevidljivu violinu – sjedio si sam i ostavljen u kutu vrtića i glodao luk koji ti je mamica -9-

stavila u torbu za užinu, gledao djecu koja su se igrala i sam sebi rekao – Drž se, mali Jurju, neće grom u koprive dvaput... A onda: đenje đenje! Ipak je udario dvaput! Dobra ti večer, Jurajka! Reci, zlatice, jesi li raspoložena za malo razotkrivanje pred nama pri­ jateljima, da nam ispričaš kakvo zločesto iznenađenje pripremaš mužu za njegov slavljenički dan? Ne bi? Jer ja te, eto, gledam, i točno znam što ti prolazi kroz glavu: “Samo zato što ti je rođendan, Jurice, noćas ću ti dati, ali da nisi ni pomislio probati ono što si mi već pokušao napraviti desetog srpnja 1986.!” Publika se smije, a i gospođa se grči u navali smijeha koji odašilje valove u njenu nutrinu.

A sad, reci mi, Jurajka – stišava glas do šapta – samo među nama, zar stvarno misliš da sve te tvoje ogrlice i lančići mogu prikriti taj slojeviti podbradak? Ne, stvarno, zar ti se čini fer da u ovim teškim restriktivnim vremenima kad se većina mladih parova mora zadovoljiti jednom običnom bradom – gladi svoju usukanu, rijetku bradu koja mu na trenutke daje izgled uplašenoga glodavca – ti bez grižnje savjesti uzgajaš dvije – ne, čekaj, tri odjednom! Draga moja gospođo, samo od te tvoje kože na guši mogao bi se postaviti čitav red šatora u Ulici Rotšild!

Mjestimični smijeh u publici. Gospođa se smije pomalo ukočene čeljusti.

A, usput rečeno, Natanijo, kad smo već krenuli govoriti o mojoj financijskoj teoriji, želim objaviti smjesta i bez ikakve sumnje da sam gorljivi pristaša temeljite reforme čitavog financijskog tržišta.

Na tren zašuti, duboko uzdahne, položi ruke na bokove i počne se cerekati: Koji sam ja genijalac, iz usta mi izlaze riječi koje ni sam ne razumijem! Čujte me dobro, barem deset posljednjih minuta imam nepokolebljiv stav da se količina poreza treba određivati isključivo po tjelesnoj težini osobe koja ga treba platiti, takozvani porez na meso! Još jedan pogled u mom smjeru, zaprepašten, gotovo prestrašen, koji iz mene pokušava izvući tanašnog mladića kojeg se sjećam. Što može biti pravednije od toga, recite mi? Ne - 10 -

može biti objektivnije od toga! I ponovo podiže majicu do brade, no ovaj put frče je zavodljivo i polako, izlaže upali trbuh čijom širinom dominira masivan ožiljak, usko poprsje i rebra koja gadno strše prekrivena obješenom kožom posutom čirevima. Može se odrediti porez i po podbratku, rekli smo, ali što se mene tiče može biti i u stupnjevima. Majica mu je i dalje podignuta. Ljudi osupnuto bulje, neki od njih odvraćaju pogled, čuju se blagi zvižduci. On sam gleda reakcije s neskrivenom, gladnom gorljivošću. Tražim progresivni porez na meso! Sa stručnom procjenom šlaufa na trbuhu, sala, guzova, batkića, celulita, muških cica i obješenih ženskih nad­ laktica! A ono što je najljepše u tome mom sistemu jest da nema mudrovanja ni različitih tumačenja: ako si debeo – debelo plaćaš!

Konačno dopušta majici da se spusti. Da me ubijete, ne razumijem koja je bit ideje da se porez uzima od onih koji zarađuju novac. Koje to uopće ima veze? Čuj me, Natanijo, dobro me čuj: porez se treba ubrati samo i jedino od onog za koga država ima razumnu osnovu za sumnju da živi dobro: na licu mu je osmijeh, mlad je, zdrav, optimističan, jebe svake noći i fućka po danu. Samo od tih nikogovića trebaju uzeti porez, i treba ih odrati bez milosti!

Većina publike plješće u znak slaganja, no manjina, oni mlađi, pravi majmunsku facu ispuštajući prezirne uzvike. Crvenom maramicom, velikom maramicom cirkuskoga klauna, on otire znoj s čela i obraza pa pušta da ta dva tabora malo pokazuju jedan drugome zube na obostrani užitak. U međuvremenu povrati dah, natkriva rukom oči i ponovo traži moj pogled. I evo ga – kratki zajednički mig koji nitko osim nas dvojice, nadam se, nije mogao primijetiti. Ipak si došao, kaže mi njegov pogled, pogledaj samo što nam je vrijeme obojici učinilo, evo me, tu sam pred tobom, ne trebaš me žaliti.

I u trenu odvrati pogled, podigne ruku i umiri publiku: Što?

Nisam čuo. Govori glasno, ti za stolom devet, samo mi prvo objasni kako to točno radite, jer ja to sam ne mogu prokužiti... Kako na - 11 -

što mislim? To kako su vam obrve spojene! Zašijete ih iglom i koncem jednu za drugu? To ste naučile u školi za čuvanje nacionalnog identiteta? Odjednom stane u stav mirno i zapjeva na sav glas: “Obrve dvije za prijateljstvo! Jedna je naša, a i druga!” Moj je otac, cijenjena publiko, pripadao redu Žabotinski, svaka mu čast! S nekoliko stolova dopre glasni pljesak, kao da se skupljaju dobrovoljni prilozi. On ih prekine usputnom kretnjom ruke: Recite mi, stol broj devet, slobodno možete govoriti, razgovor je na moj račun. Što si rekla? Da, to nije nikakva šala, Gargamele, stvarno mi je danas rođendan, baš sada u ovaj sat u staroj dobroj bolnici Hadasa u Jeruzalemu moja majka Sara Grinštajn odlučila me roditi! Nevjerojatno, zar ne? Žena koja je tvrdila da mi je uvijek htjela samo dobro.

A ipak me rodila!

Ne, pa pomislite samo koliko ima sudskih rasprava, zatvorskih kazni, istraga i serija o ubojstvima, a nikad nisam čuo ni za jedan jedini sudski proces zbog rođenja! Ni za rođenje s predumišljajem, ni za rođenje iz nehata, ni za rođenje bez namjere, čak ni za navođenje na rođenje! A imajte na umu da je riječ o zločinu čija je žrtva maloljetna! Razjapi usta i maše rukama tjerajući vjetar prema licu kao da se davi: Ima li suca u ovoj dvorani? Odvjetnika?

Ja se sav stisnem u svom stolcu. Ne dam da me uhvati pogledom.

Nasreću, tri mlada para koja sjede nedaleko od mene javljaju mu se mašući. Ispostavlja se da studiraju pravo na jednoj visokoškolskoj ustanovi. Izlazite van! grmi on mašući rukama i nogama, a publika ih zaspe osuđujućim povicima. Anđeo smrti – smije se on ne dišući – dođe odvjetniku i kaže mu da je kucnuo čas da ga odvede. Odvjetnik plače, cvili: Ali tek mi je četrdeset! Bome nije, sudeći po satima za koje si uzeo novac svojim klijentima! Brz zamah šakom, okret oko svoje osi, studenti prava smiju se glasnije no ostali.

A sada, da vam kažem odakle je moja mama. Lice mu je ozbiljno.

Molim vas za potpunu pozornost, dame i gospodo osuđenici, riječ je o konačnoj presudi. Zlobni su jezici govorili, a ja samo citiram, - 12 -

kad su joj dali da me drži nakon porođaja, ona se nasmiješila, možda se čak nasmiješila od sreće. Ma pričam bez veze, to su samo zlonamjerne glasine i teške klevete! Publika se smije. Odjednom padne na koljena na rub pozornice i pogne glavu: Oprosti, majčice, govorio sam ružne stvari, izdao sam te, opet sam te prodao za pišljivi groš.

Ja sam ti kurva publike, ne mogu prestati s tim... Hitro skoči na noge. Naglo se uspravi, što mu, izgleda, izazove vrtoglavicu, jer se klima stojeći. A sad najozbiljnije, bez šale, bila je to najljepša majka na svijetu, više se ne proizvode modeli te klase, s velikim plavim očima – širom otvara prste obiju ruku pred publikom – i ja se sjećam tog blistavoplavog, prodornog pogleda dok sam bio dijete – i bila je luda ko pegla, i najtužnija od svih – crta prstom suze ispod očiju dok mu na usnama titra osmijeh. Tako mi je pao grah, nema tu mjesta žaljenju, a i tata je bio prilično dobar. Zastaje i žustro počeše zamršenu kosu s obje strane glave. Aaaa, dajte mi samo trenutak i vraćam se s nečim zanimljivim... Pa da! On vam je bio prvoklasni brico, i meni nije naplaćivao šišanje, premda je to bilo protiv njegovih načela...

I ponovo gleda prema meni. Provjerava smijem li se. Ali ja se i ne pokušavam praviti da mi je smiješno. Naručujem pivo i shot votke. Kako je on sam rekao, da bi se ovo preživjelo, trebaš umrtviti osjetila.

Umrtviti osjetila? Meni je potrebna totalna anestezija.

On ponovo jurca po pozornici. Kao da samog sebe tjera da nastavi dalje, da ide naprijed. Odozgo ga osvjetljava tek jedno svjetlo, a tijelo mu obavijaju živahne sjene. Svaki njegov pokret s čudnom se zadrškom odražava na velikom bakrenom vrču ostavljenom uza zid iza njegovih leđa, rekvizitu iz neke druge, davne predstave.

Apropo mog rođenja, Natanijo, hajde da posvetimo pola minute tom kozmičkom događaju, jer ja sam – i nemojte me sad gledati kao neki vrhunac vrhunca svijeta šou biznisa, divlji seks-simbol današnje scene – tu zastenje i uzdiše otvorenih usta izazivajući njihov smijeh - 13 -

– ja sam nekoć davno, u praskozorje svoje autobiografije, ukratko kad sam bio mali, bio totalno udaren u glavu, sve su mi daske u glavi bile zakucane naopačke, ne biste vjerovali kakvo sam ču­ desno dijete bio... Ne, stvarno vam kažem, smiješi se on, želite li se dobro nasmijati, Natanijo? Stvarno se dobro nasmijati? Ovo sam stvarno izvadio iz dupeta, prijekorno će samom sebi. Halooo! Pa ovo je večer stand-upa! Zar to još nisi prokljuvio? Idijotko mali!

I odjednom se nevjerojatnom silinom udari rukom po čelu: Pa oni su zbog toga i došli! Došli su se smijati tebi! O, braćo moja vesela.

Taj njegov udarac po čelu zaista je bio grozan. Ta neočekivana eksplozija nasilja, mračna informacija koja je procurila s nekog sasvim drugog mjesta. Zavladala je tišina. Netko zubima drobi tvrdi bombon i taj se zvuk čuje u cijeloj dvorani. Zašto je tako navaljivao da dođem? Što će mu ubojica, kad on to sasvim dobro čini sam sebi.

Ljudi, čujte priču, nastavlja on smireno, kao da se taj udarac nije dogodio. Kao da mu na čelu nije ostao bijeli otisak koji svakim trenom postaje sve crveniji, i kao da mu se naočale nisu nakrivile na nosu. Jednom kad sam imao možda dvanaest godina, odlučio sam istražiti što se dogodilo devet mjeseci prije mog rođenja, i to je tako strašno razbjesnilo mog oca da je napao moju majku. A da se razumijemo, osim moje malenkosti tamo nije bilo nikakvih dokaza da se u njegovim hlačama odigrao gnjusni čin. I nije da je on nije volio, čujte me, sve što je radio od trenutka kad bi ujutro otvorio oči pa dok ne bi pošao na spavanje, sve te njegove mućke sa skladištima i mopedima i rezervnim dijelovima i krpama i rasporcima i raznoraznim patentima – molim da se pravite da vam je jasno o čemu pričam, lijepo od vas, Natanijo – za njega su sve te gluposti bile važnije od zarade, važnije od svega, i sve to zato da zadivi nju, da mu dobaci osmijeh, da ga pogladi po glavi: Dobar moj cuko, dobar. Postoje muškarci koji svojoj dragani pišu ljubavne pjesme, zar ne? Točno, odgovara nekoliko glasova iz publike, još uvijek

- 14 -

pomalo u šoku. A ima ih i koji joj pjevaju serenadu pod prozorom, zar ne? Tako je! pridružuje se još nekoliko tihih glasova. A ima ih koji joj kupuju briljante, penthaus, terenac, dizajnerske krpice, zar ne? Točno! viču uglas mnogobrojni glasovi željni da ga zadovolje.

A ima i takvih kao moj kombinator tatica, koji je kupovao po dvjesto lažnjaka traperica od stare Rumunjke u Ulici Alenbi – Rumunj krade, a Poljak mu drži ljestve – i poslije ih prodavao u stražnjoj sobici svog frizerskog salona kao originalne Levisice, i sve to zbog čega? Samo zbog toga da joj navečer može pokazati zapisano u svojoj knjižici koliko je siće zaradio na tome.

Zastaje s pričom, pogled mu odluta nekamo u dvoranu, a publika iznenada i bez ikakvog razloga zaustavlja dah, kao da su spazili nešto skupa s njim.

No dodirivati je onako kako muškarac dodiruje ženu, malo podragati guzu u prolazu u hodniku, malo je zašlatati, to u životu nisam vidio da joj je učinio. Pa recite mi onda, braćo moja, jer vi ste pametna stvorenja, odabrali ste živjeti u Nataniji, objasnite mi zašto on nju nikada nije dodirivao? Riješite mi taj faking misterij. Čekajte malo – stane na prste i dobaci publici zapanjen pogled pun zahvalnosti – stvarno želite slušati o ovome što pričam? Stvarno vas zanimaju ljubavne dogodovštine moje kraljevske obitelji? Publika je ovdje podijeljena: dio klikće s odobravanjem, a dio viče da krene već jednom pričati smiješne viceve. Dva blijeda motorista u crnoj kožnatoj odjeći udaraju svim četirima rukama o stol, od čega njihove krigle s pivom poskakuju. Teško je znati na čijoj su strani, a možda samo vole praviti galamu. Još uvijek ne mogu razaznati jesu li to dva mladića, ili mladić i djevojka, ili dvije djevojke.

Ne, to ne može biti stvarno, zaista vas zanima telenovela dinastije Grinštajn? Ne, dopustite da vas shvatim, Natanijo, je li to samo vaš pokušaj da razotkrijete zagonetku moje magnetične osobnosti?

– Dobaci mi vragoljasti, izazivački pogled. – Stvarno mislite da će

- 15 -

vam uspjeti ono što je upropastilo tolike biografe i istraživače?

Gotovo svi u publici plješću. Pa onda ste vi stvarno moja ekipa! Mi smo jedno, Natanijo! Gradovi pobratimi! Ne sakrivajući oduševljenje, gleda ih razrogačenim očima u kojima se ogleda nevjerojatna nevinost. Publika puca od smijeha. Smješkaju se jedni drugima, čak i meni doluta nekoliko zalutalih osmijeha.

Stoji na rubu pozornice, pramci njegovih čizama izviruju van, a on mogućnosti nabraja na prste: Jedan! Možda joj se previše divio, taj moj tata, pa se zbog toga bojao dirati je? Dva! Možda se njoj gadilo to što on hoda po kući s crnom mrežicom na glavi nakon što je oprao kosu? Tri! Možda zbog njenoga Holokausta, u kojem on nije sudjelovao čak ni kao statist? Zamislite, čovjeka ne samo da nisu ubili nego čak nije u Holokaustu zadobio ni jednu jedinu ozlje­ ­du! Četiri! Možda ni vi ni ja još nismo spremni upoznati moje rodi­ telje? Publika se smije, a on, komičar, klaun, opet jurca po pozornici.

Traperice su mu poderane na koljenu, no krasi ga par crvenih epo­ leta sa zlatnim kopčama, a na njegovim malim kaubojskim čizmama prikvačene su dvije srebrne šerifske zvijezde. Tek sad primjećujem da mu na zatiljku poskakuje mala rijetka pletenica.

Ukratko, samo da završimo ovu priču i da bih mogao započeti ovu večer koja uskoro završava, išao sam provjeriti, otvorio kalendar te godine i prolistao ga unazad točno devet mjeseci od mog rođenja, pronašao datum pa s njim otrčao do hrpe novina Hirut koje je skupljao moj otac, taj Hirut zauzimao je pola čitave jedne sobe, a druga polovica bila je nakrcana krpama koje je prodavao, taj moj tatica, trapericama i hula-hupima i napravama za uništavanje žohara ultraljubičastim zrakama, molim vas — “Pravite se kao da razumijete o čemu pričam”, nadopunjuje zbor glasova nedaleko od bara njegovu valovitu kretnju rukom.

– Krasno, Natanijo. Čak i kad se smije, pogled mu je oštro usredotočen i bez radosti, kao da nadzire film koji se upravo prikazuje,

- 16 -

a u kojem se nižu njegove šale i vicevi: I tako smo se nas troje, biološki materijal obitelji, tiskali u preostaloj sobi i pol, usput rečeno, otac nije dopuštao da se baci ni jedan jedini primjerak toga Hiruta, “To će biti biblija generacija koje dolaze!” Tako nam je go­vorio s podignutim prstom, a brčić mu je stršao kao da mu je netko pustio struju kroz muda. A na taj dan, točno devet mjeseci prije no što sam se probio na ovaj svijet promijenivši mu ekološku ravnotežu, te pao s konja na magarca, na što mislite da sam naišao? Ni više ni manje nego na operaciju Sinaj! Kužite vi to? Zar to nije ludilo, recite mi? Abdel Naser obavještava da će otuđiti Sueski kanal i zatvoriti ga nama pred nosom, a moj tatica Hezkel Grinštajn iz Jeruzalema, visok metar pedeset devet, dlakav kao majmun i s usnama djevojke, ne oklijeva ni trena, nego joj ga lijepo utjera do kraja! Kad o tome bolje promislimo, ja sam zapravo neka vrsta odmazde! Je l’ vam sad sve jasno? Prvi znak osvete! Kužite me? Postoje operacija Sinaj, operacija Karame, operacija Antebi, operacija Amamo i operacija Grinštajn, za nju još nije vrijeme da se razotkriju svi detalji, no sasvim slučajno imamo ovdje rijetku snimku ne baš visoke kvalitete: Gospođo Grinštajn, raširi noge! Evo ti ga na, egipatski silniče! Do jaja!

Oprosti mi, mama! Oprosti, tata! Sve mi je izašlo iz konteksta! Opet sam vas iznevjerio!

I s tim riječima na usnama on opet sam sebi nezamislivo silno opali šamarčinu, objema rukama i s obje strane lica. I tako nekoliko puta.

Načas osjećam u ustima okus metala i hrđe. Ljudi kraj mene osupnuti su u svojim stolcima. Za obližnjim stolom jedna žena ljutito šapuće svome mužu na uho, uzima torbicu, a on joj stavlja ruku na bedro, pokušava je umiriti.

A sada, Natanijo, mon amour, najbolji od najboljih – usput rečeno, je li istina da kad te ovdje netko na ulici pita koliko je sati, vrlo je vjerojatno da je tip policijski žbir? Zeka-peka mali! Samo

- 17 -

sam se šalio! Sav se stisnuo, usukao obrve, a oči mu šaraju po dvorani. Ima li kojim slučajem ovdje nekoga iz obitelji Alperin,* da mu odamo počast? Ili Abutbul? Netko iz Dedeovoga klana? Ni Beber Amar nije ovdje? Netko tko je u rodu s Borisom Elkošem? S malim Pinušem? Možda je Tiran Širazi nekim čudom ovdje u dvorani, da nas počasti svojom nazočnošću? Ben Suthi? Obitelj Hananija Elbaza? Elijahu Rustšvili? Šimon Buzatov?

Mlaki aplauz postupno se pridružuje njegovu govoru. Čini mi se da pomaže ljudima da se malo povrate nakon šoka koji ih je prije nekoliko trenutaka paralizirao.

– A ne, uzvikne on, da me ne shvatite krivo, ja vas samo provjeravam, Natanijo, provjera znanja! Uvijek kad nastupam na nekome mjestu, prvo proguglam koje me sve opasnosti mogu tamo zateći...

Ovdje iznenada postaje umoran. Kao da se odjednom ispuhao.

Podboči se i teško diše. Oči mu gore prikovane uz prazni prostor, želatinaste nakupine na licu starca.

Zvao me na mobitel prije otprilike dva tjedna. U pola dvanaest noću.

Upravo sam se bio vratio iz šetnje sa psom. Predstavio se. U glasu mu je bilo prikriveno, svečano iščekivanje na koje nisam odgovorio.

Zbunio se i upitao jesam li to ja i govori li mi njegovo ime nešto.

Rekao sam da ne. I čekao. Odbojni su mi ljudi koji mi postavljaju takve zagonetke. Ime mi je zapravo zazvučalo poznato, mutno poznato. Nije netko koga sam sreo na poslu, u to sam bio siguran.

To je netko tko me poznaje, pomislio sam. Netko tko ima mnogo veću moć da mi nanese bol.

A-joj, ovo me zaboljelo, zacerekao se on, bio sam potpuno siguran da ćeš me se sjetiti... Smijeh mu je bio usporen, a glas malo promukao, i na tren sam pomislio da je pijan. Ne brini, rekao je, bit

*

Poznata obitelj kriminalaca. (op. prev.)

- 18 -

D

avid Grossman rođen je u Jeruzalemu 1954. Autor je mnogobrojnih beletrističkih i publicističkih djela te knjiga za djecu.

Radovi su mu objavljeni u The New Yorkeru i prevedeni na više od trideset jezika u čitavom svijetu. Primio je mnoge nagrade, uključujući francusku Chevalier de l’Ordre des Arts et des Lettres, nje­ mačku Buxtehuder Bulle, rimsku Premio per la Pace e l’Azione Umitaria, Premio Ischia – međunarodnu nagradu za novinarstvo, izraelsku nagradu Emet i nagradu Albatros Fondacije Güntera Grassa. Uz književni rad istaknuti je mirovni aktivist. Za svoj roman Ušao konj u bar 2017. godine primio je međunarodnu nagradu Man Booker te 2018. nagradu Države Izraela za književno stvaralaštvo.

- 183 -

- 184 -

A

ndrea Weiss Sadeh rođena je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu studirala engleski i francuski jezik s književnošću.

Umjetnički koledž “Beit Berl” pohađala je od 1994. do 1997. u Izraelu, gdje je na Sveučilištu u Tel Avivu studirala i huma­nističke znanosti (povijest umjetnosti, filozofiju i povijest Europe). Nakon iskustva u samostalnim likovnim radionicama u Izraelu, odlučuje se za terapijski rad putem likovnog izražaja. U Zagrebu živi od 2002. te stvara i vodi art terapijske radionice za žene u Centru Staze (www.centarstaze.com). S hebrejskog i engleskog prevela je djela Etgara Kereta, Zeruye Shalev, Amosa Oza te Davida Grossmana. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

- 185 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

The translation was kindly supported by the Fund for Central & East European Book Projects, Amsterdam.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Iva Babaja Godina izdanja 2018., srpanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-989-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 186 -

- 187 -

Ušao konj u bar, roman kojim je David Grossman, između ostalih, osvojio i prestižnu nagradu Man Booker International, nesumnjivo je jedno od književnih remek­djela našega doba. Mali klub u Nataniji u kojem nastupa pedesetsedmogodi­ šnji stand­up­komičar Dovale Dži pozornica je na kojoj Grossman još jednom beskompromisno i neustrašivo osvjetljava najtamnije kutke čovjeka, obitelji i svijeta u kojemu živimo. Jedan komičar izložen na sceni i jedan umirovljeni sudac skriven u publici – dvojica prijatelja iz djetinjstva, desetljećima razdvojena krivnjom i sramom – susrest će se u noći u kojoj padaju maske, a svijet je opijen moćnim koktelom kabarea i života, apsurda i nevinosti, tragike i crnoga humora.

Ušao konj u bar velika je i neodoljiva knjiga jednoga od najznačajnijih svjetskih pisaca, svjeti­ onik ljudskosti, roman uz koji ćete se smijati noseći srce u grlu.

139,00 kn

- 188 -

www.fraktura.hr