Uskim putom duboko na sjever

Richard Flanagan Uskim putom duboko na sjever

Uskim putom duboko na sjever Dobitnik nagrade Man Booker 2014.

S1T

S2T

Richard Flanagan

Uskim putom duboko na sjever preveo s engleskog Dražen Čulić

Fraktura S3T

Naslov izvornika The Narrow Road to the Deep North Copyright © 2013, Richard Flanagan © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Dražen Čulić i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-871-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 963969

S4T

Zatvoreniku san byaku san jĹŤ go (335)

S5T

S6T

Majko, oni piĹĄu pjesme.

Paul Celan

S7T

S8T

Jedna pčela glavinja, izlazeći iz božura.

Basho*

Matsuo Basho (1644.–1694.), japanski pjesnik i samuraj, začetnik haiku poezije. (op. prev.) *

S9T

S 10 T

1.

Zašto je uvijek na početku svega svjetlo? Prvo čega se Dorrigo Evans sjećao je sunčevo svjetlo koje se razlijevalo crkvenom dvoranom u kojoj je sjedio uz majku i baku. Drvenom crkvenom dvoranom.

Zasljepljujuće svjetlo, a on se ljulja naprijed-natrag, ulazi i izlazi iz njegove uzvišene dobrodošlice, padajući na ruke žena. Žena koje su ga voljele. Kao da ulazi u more pa se vraća na plažu. Uvijek iznova.

Bog te blagoslovio, govori njegova majka hvatajući ga i puštajući ga. Blagoslovljeni dečko.

To je moglo biti 1915. ili 1916. godine. On je tada imao jednu ili dvije godine. Poslije su se pojavile sjene, u obliku uzdignute podlaktice čiji je crni obris presjekao masno svjetlo kerozinske svjetiljke.

Jackie Maguire je sjedio u maloj mračnoj kuhinji Evansovih i plakao.

Tada nitko nije plakao, osim beba. Jackie Maguire bio je star, imao je četrdeset godina, možda i više, pokušavao je obrisati suze sa svog rošavog lica nadlanicom. Ili su to bili prsti?

Samo je njegov plač ostao u sjećanju Dorriga Evansa. Zvuk kao da se nešto slama. Ritam se usporavao, podsjetio ga na stražnje noge zeca kojima udara o tlo dok se davi u klopci, to je bio jedini sličan zvuk koji je ikad čuo. Bilo mu je devet godina, ušao je u kuću majci pokazati krvavi podljev na palcu, nije ga imao s mnogo čime usporediti. Samo je jednom vidio nekog odraslog kako plače, zapanjujući prizor, kada se njegov brat Tom vratio iz Prvog svjetskog rata u Francuskoj i sišao s vlaka. Bacio je ruksak u vruću prašinu pored sebe i odjednom briznuo u plač.

Dok je gledao svog brata, Dorrigo Evans se pitao što bi to moglo S 11 T

natjerati odraslog muškarca na plač. Poslije je plakanje postalo samo iskazivanje osjećaja, a osjećaji jedini putokaz u životu. Osjećaji su ušli u modu, emocije su postale kazalište u kojem su ljudi glumili više i ne znajući tko su izvan pozornice. Dorrigo Evans živjet će dovoljno dugo da vidi sve te promjene. Ali sjećat će se i vremena kada je ljude bilo sram plakati. Kada su se plašili slabosti koju time pokazuju. Problema koje bi mogli imati. Doživjet će da vidi kako ljude hvale za stvari koje nisu vrijedne hvale, samo zato što se smatralo kako će im istina povrijediti osjećaje.

Te noći kada je Tom došao kući, spalili su Kaisera na lomači. Tom nije rekao ništa o ratu, o Nijemcima, o plinu i tenkovima i rovovima o kojima se pričalo. Nije rekao ništa o tome. Osjećaji jednog čovjeka nisu uvijek isti u svemu što život jest. Nekad nisu ničemu nalik.

Samo je buljio u plamen.

S 12 T

2.

Sretan čovjek nema prošlosti, nesretan nema ništa osim nje. Pod stare dane Dorrigo Evans nije bio siguran je li to negdje pročitao ili sam smislio. Smišljeno, pobrkano, smrvljeno. Sve se neumorno mrvi­ ­lo. Kamen postaje šljunak, pa prašina, pa blato, pa opet kamen, i tako se svijet okreće, kako je govorila njegova majka kada bi od nje tražio razloge ili objašnjenja o tome kako je svijet postao baš ovakav ili onakav. Takav je svijet, rekla bi mu. Baš takav, mali. Pokušavao je iščeprkati kamen iz gomile da bi sagradio tvrđavu koja mu je trebala za igru, onda mu je drugi, veći kamen, pao na palac i napravio veliki, podrhtavajući krvavi podljev pod noktom.

Majka je podignula Dorriga na kuhinjski stol izbjegavajući čudan pogled Jackieja Maguirea i palac svog sina stavila pod lampu gdje je svjetlo bilo najjače. Između jecaja Jackie Maguire je rekao nekoliko stvari. Njegova žena prošlog je tjedna sjela na vlak za Launceston s njihovim najmlađim djetetom i nije se vratila.

Dorrigova majka uzela je nož za meso. Duž oštrice pružala se kremasta mrlja od skorene ovčje masti. Gurnula je njegov vrh u tinjajući ugalj na kuhinjskom štednjaku. Uzdignuo se oblačić dima i kuhinja je zamirisala na zagorjelu ovčetinu. Izvukla je nož, kojem je vrh svjetlucao iskricama užarene vrele bjeline, prizor koji je Do­ rrigu bio čaroban i zastrašujući.

Ne miči se, rekla je i zgrabila ga za ruku tako snažno da se zapanjio.

Jackie Maguire pričao je kako je poštanskim vlakom otišao u Launceston i tražio je, ali je nigdje nije mogao naći. Dorrigo Evans S 13 T

gledao je kako užareni vrh dodiruje njegov nokat koji se počeo dimiti dok je majka ulazila nožem u kožu. Čuo je kako Jackie Maguire kaže...

Nestala je s lica zemlje, gospođo Evans.

Umjesto dima pojavio se mali mlaz tamne krvi iz njegovog palca, a bolni krvavi podljev i strah od užarenog noža su nestali.

Viči, rekla je Dorrigova majka i gurnula ga sa stola. Sada možeš vikati, mali.

Nestala! rekao je Jackie Maguire.

Sve se to događalo dok je svijet bio velik, a otok Tasmanija još bio cijeli svijet. A među njegovim mnogim udaljenim i zaboravljenim mjestima malo ih je bilo udaljenije i zaboravljenije od Clevelanda, zaseoka od četrdesetak duša, u kojem je živio Dorrigo Evans.

U staro selo na putu kojim su kočije prevozile zatvorenike stigla su teška vremena, svi su ga zaboravili, i sada je preživljavalo samo zato što se nalazilo uz prugu, onima koji su izdržali stoljeće odlazaka i gubitaka zaklon je pružalo nekoliko ruševnih georgijanskih zgrada i razbacanih drvenih kućica s verandama.

Iza njega bila je šikara uvele metvice i srebrnastog grmlja koja se njihala i plesala na vrućini, ljeti je bilo vrelo i teško, a zimi stvarno teško. Struja i radio tek su trebali stići i mogla je isto tako biti 1880. ili 1850. godina iako je riječ o dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća. Mnogo je godina poslije Tom, čovjek koji nije vjerovao alegorijama, ponukan svojom neminovnom smrću i užasnom starošću koja joj prethodi, barem je Dorrigo tada tako mislio – jer sav je život samo alegorija, a prava priča je negdje drugdje – rekao da selo nalikuje dugoj jeseni umirućeg svijeta.

Njihov je otac bio radnik na održavanju pruge, a obitelj je živjela u kući Tasmanijske državne željeznice, uz prugu. Ljeti kada bi nestalo vode, prebacivali su je kantama iz rezervoara u parne lokomotive. Spavali su prekriveni kožama oposuma koje su sami oderali, hranili se uglavnom zečevima uhvaćenima u zamke, manjim klokanima koje bi ubili puškom, krumpirom koji su sami uzgajali i kruhom koji su sami pekli. Njihov otac, koji je preživio depresiju 1890. godine i gledao druge kako umiru od gladi na ulicama Hobarta, nije S 14 T

mogao vjerovati da je bio te sreće da živi u takvom raju za radnike.

U trenucima manjeg oduševljenja također bi govorio: “Živiš kao pas, umreš kao pas.”

Dorrigo Evans je poznavao Jackieja Maguirea s putovanja na koje bi povremeno odlazio do Toma. Do Toma je putovao ukrcavši se na stražnji dio taljiga Joea Pikea, od Clevelanda do raskrižja u dolini Fingal. Dok bi stara tegleća kobila koju je Joe Pike zvao Gracie lagano kaskala, Dorrigo bi se njihao naprijed-natrag zamišljajući da postaje neka od grana divlje metvice koja se otrgla i leti velikim plavim nebom nad njihovim glavama. Osjećao bi miris vlažne kore i suhog lišća, gledao jata zelenih i crvenih malih papiga kako veselo klikću u daljini. Uživao bi u pjevu carića i ptica medojeda i kliktanju raznih drugih, naglašavanim stalnim Gracieinim topotom i škripanjem i zveckanjem kožnatih spona taljiga, drvenih greda i željeznih lanaca, cijeli univerzum osjećaja koji su mu se vraćali u snovima.

Prolazili bi starom cestom za kočije, pored poštanskog hotela koji je željeznica zatvorila pa je sada bio oronuo, skoro ruševina u kojoj je živjelo nekoliko osiromašenih obitelji, uključujući onu Jackieja Maguirea. Svakih nekoliko dana oblak prašine najavio bi dolazak nekog motornog vozila, iz grmlja i kuće pojavila bi se djeca trčeći za bučnim oblakom dok ne bi ostala bez daha i snage u nogama.

Na raskrižju u dolini Fingal Dorrigo Evans bi kliznuo na tlo, mahnuo na pozdrav Joeu i Gracie te krenuo prema Llewellynu, gradiću za koji se može reći samo da je bio još manji od Clevelanda.

Kada bi stigao do Llewellyna, krenuo bi preko polja na sjeveroistok, ravnajući se prema velikom masivu Ben Lomonda pokrivenom snijegom, pa produžio kroz grmlje prema snježnim predjelima pod Benom gdje je Tom radio po dva tjedna u komadu postavljajući klopke za oposume, onda se tjedan dana odmarao. Sredinom popodneva stigao bi u Tomov dom, špilju koja se ugnijezdila u zaklonjenoj udolini ispod hrpta. Špilja je bila nešto manja od njihove nadograđene kuhinje, a Tom je morao saginjati glavu i u njenom najvišem dijelu. Sužavala se na oba kraja u jajast oblik, a nad ulazom je stršala stijena, što je značilo da se tamo cijele noći moglo ložiti vatru i grijati špilju.

S 15 T

Ponekad bi Tom, koji je bio u ranim dvadesetim godinama, radio s Jackiejem Maguireom. Tom je imao dobar glas, znao je navečer zapjevati pjesmu ili dvije. Potom bi uz vatru Dorrigo naglas čitao iz nekih starih Bulletina i Smith’s Weeklyja, koji su činili knjižnicu lovaca na oposume, Jackieju Maguireu, koji nije znao čitati, i Tomu, koji je govorio da zna. Voljeli su kada bi Dorrigo čitao kolumnu savjeta Tete Rose ili narodne balade za koje bi govorili da su mudre, ponekad vrlo mudre. Nakon nekog vremena Dorrigo je počeo pamtiti i druge pjesme iz školske knjige Engleski Parnas. Najdraži im je bio Tennysonov “Uliks”.

Nasmiješenog boginjavog lica na svjetlu vatre, jarke kao tek iz­ vađeni puding od šljiva, Jackie Maguire bi rekao, ah, dobra stara vremena! Nekada su znali složiti riječi čvršće nego što bakrena klop­ka stegne zeca!

Dorrigo nije rekao Tomu što je vidio tjedan dana prije nego što je nestala gospođa Jackieja Maguirea: ruku svog brata kako poseže pod njenu suknju, dok se ona – mala, živahna žena egzotično tamnog tena – naslanja na kokošinjac iza kočijaške kuće. Tomovo lice bilo je na njenom vratu. Znao je da je njegov brat ljubi.

Mnoge je godine Dorrigo mislio na gospođu Jackieja Maguirea, čije ime nikad nije zapamtio, čije mu je pravo ime bilo kao hrana o kojoj je sanjao svakog dana u zarobljeničkim logorima – bilo mu je u glavi, a opet nije, bježalo po njoj, uvijek nestajalo u trenutku kada bi pomislio da će ga dosegnuti. Nakon nekog vremena više nije tako često mislio na nju; nakon još nekog vremena više uopće nije mislio na nju.

S 16 T

3.

Dorrigo je jedini iz svoje obitelji prošao test sposobnosti nakon završetka škole, s dvanaest godina, i tako dobio školarinu za pohađanje srednje škole u Launcestonu. Bio je odrastao za svoju dob.

Prvog dana, za vrijeme ručka, zatekao se u takozvanom gornjem dvorištu, na ravnoj površini prekrivenoj uvenulom travom i prašinom, korom drveća i lišćem, s nekoliko velikih stabala kaučukovca na jednom kraju. Gledao je velike dječake iz trećeg i četvrtog razreda, neki su nosili zaliske, dječake s mišićima muškaraca, poredane u dva nepravilna reda, kako se gurkaju i naguravaju pokretima nalik plemenskom plesu. Onda je počela čarolija šutiranja. Jedan bi dječak nogom udario loptu i prebacio je preko dvorišta u drugi red. Svi bi dječaci iz tog reda zajedno potrčali prema lopti, a ako bi dolazila s visoka, skakali bi u zrak pokušavajući je uhvatiti. Ma koliko surova bila bitka za poziciju, ma tko da je uhvatio, postajao bi nedodirljiv.

Ali ne zadugo – njegova je nagrada bila to što će šutnuti loptu natrag u prvi red, gdje bi sve počinjalo ispočetka.

I tako je to trajalo cijeli sat stanke za ručak. Naravno, stariji su dječaci bili premoćni, zauzimali su najbolje položaje, najčešće udarali loptu. Neki od mlađih povremeno bi se izborili za položaj i udarac, mnogima to nije uspijevalo nikad.

Dorrigo je svoju prvu stanku za ručak proveo gledajući. Jedan drugi dječak iz prvog razreda rekao mu je kako moraš biti najmanje drugaš prije nego što dobiješ priliku priključiti se igri – veći dječaci su prebrzi, prejaki; nisu se skanjivali udariti laktom u glavu, šakom u lice ili nogom u leđa da bi se oslobodili protivnika. Dorrigo je S 17 T

primijetio nekoliko manjih dječaka kako se muvaju nekoliko koraka iza igrača, spremni pojuriti za udarcem koji bi povremeno poletio previsoko i preskočio glavnu grupu.

Drugog dana im se pridružio. Trećeg dana zatekao se sasvim blizu stražnjeg dijela grupe i preko njihovih leđa ugledao kako prema njima lelujavo leti visoko udarena lopta. Na trenutak je zastala na svjetlu, a on je shvatio da može biti njegova. Mogao je namirisati mravlju mokraću na eukaliptusu, osjetiti kvrgave sjene njegovih grana kako se pomiču dok je trčao prema gomili. Vrijeme se usporilo, pronašao je sav prostor koji mu je trebao u gužvi koju su sada činili najveći i najsnažniji dječaci. Shvatio je da je lopta koja je visjela na svjetlu njegova, sve što treba je podići se. Oči su mu bile prikovane za loptu, ali osjetio je da neće uspjeti nastavi li trčati istom brzinom, pa je skočio, pod nogama osjetio leđa jednog dječaka, koljenom se naslonio na rame drugog i tako se popeo do jarkog sunčevog svjetla, iznad svih ostalih. Na vrhuncu borbe, s rukama ispruženima visoko iznad glave, osjetio je kako mu lopta pada u ruke i znao da sada počinje pad sa svjetla. Čvrsto držeći loptu objema rukama, pao je na leđa tako snažno da je skoro ostao bez zraka. Isprekidano udišući, podigao se na noge, držeći ovalnu loptu, spreman za povratak u stvarni svijet.

Dok je posrtao unatrag, gomila oko njega oslobodila mu je pristojan prostor.

Koji si kurac ti? pitao je jedan od većih dječaka.

Dorrigo Evans.

Imao si sreće, Dorrigo. Udarac je tvoj.

Miris eukaliptusa, snažno, plavo svjetlo tasmanijskog podneva, tako jako da je morao žmirkati ne bi li zaustavio bol u očima, vrućina sunca na njegovoj zategnutoj koži, oštre kratke sjene onih oko njega, osjećaj da je na pragu, samo što nije veselo stupio u novi svijet, iako je onaj stari i dalje poznat i prisutan, još nije izgubljen – svega je toga bio svjestan, kao i vrele prašine, znoja drugih dječaka, smijeha i čudne, čiste radosti pripadanja drugima. Šutni je! čuo je kako netko viče. Šutni jebenu stvar prije nego što zazvoni i bude gotovo.

S 18 T

Negdje u dubini svog bića Dorrigo Evans je shvatio kako je cijeli njegov život bio putovanje do te točke, kada se u pravom trenutku našao obasjan suncem, a sada će zauvijek samo putovati sve dalje od njega. Nikada mu ništa neće biti toliko stvarno. Život nikad opet nije imao toliko smisla.

S 19 T

4.

Ti si neka mudrica, ha? rekla je Amy. Ležala je na krevetu u hotelskoj sobi osamnaest godina nakon što je vidio Jackieja Maguirea kako plače pred njegovom majkom, prstima je prelazila preko njegovih ošišanih kovrča dok joj je on recitirao “Uliksa”. Soba se nalazila na trošnom trećem katu hotela, ispred nje široka veranda – zbog koje se nije vidjela druga strana ulice i plaža iza nje – pa se dobivao dojam da sjede pred Južnim oceanom, sa zvukom valova koji neprekidno udaraju i povlače se pod njima.

To je trik, rekao je Dorrigo. Kao kada iza uha izvučeš novčić.

Ne, nije.

Ne, rekao je Dorrigo. Nije.

Pa što je onda?

Dorrigo nije bio siguran.

A ti Grci, ti Trojanci, o čemu se tu radi? Po čemu se razlikuju?

Trojanci su bili obitelj. Oni gube.

A Grci?

Grci?

Ne. Magpiejevi iz Port Adelaidea. Grci, naravno. Što su oni?

Nasilnici. Ali Grci su naši junaci. Oni pobijede.

Zašto?

Nije točno znao zašto.

Izveli su onu varku, naravno, rekao je. Trojanski konj, žrtva bogu u kojoj se krila smrt, jedna stvar skrivena unutar druge.

Zašto ih mi onda ne mrzimo? Grke?

Nije točno znao zašto. Što je više mislio o tome, to mu je manje S 20 T

bilo jasno zašto bi trebalo biti tako, i zbog čega je obitelj Trojanaca zadesila takva sudbina. Imao je osjećaj da su bogovi bili samo drugi naziv za vrijeme, ali činilo mu se kako bi to reći bilo jednako glupo kao govoriti da nikad ne možemo pobijediti bogove. Ali s dvadeset i sedam, uskoro i dvadeset osam godina, već je bio neka vrsta fatalista u vezi svoje sudbine, ako ne i one svih ostalih. Kao da se život može pokazati, ali nikada objasniti, a riječi – sve te riječi koje nisu izravno govorile – za njega su bile najveća istina.

Gledao je iznad Amyinog golog tijela, preko srpastog obrisa njenih grudi i boka obrubljenog sitnim dlačicama, tamo gdje je iza oronulog francuskog prozora mjesečina stvarala usku morsku stazu koja je bježala od njegovog pogleda prema posvuda raširenim oblacima. Kao da su čekali na njega.

Moja je svrha, Jedriti iza zalaska Sunca, i putanja Svih zvijezda na zapadu dok ne umrem.* Zašto toliko voliš riječi? čuo je kako ga pita Amy. Majka mu je umrla od tuberkuloze kada mu je bilo devetnaest godina. Nije bio uz nju. Nije uopće bio na Tasmaniji, već na glavnom kopnu, imao je stipendiju za studij medicine na fakultetu u Melbourneu. Zapravo, dijelilo ih je više od samog mora. Na fakultetu Ormond upoznao je ljude iz slavnih obitelji, ponosne na svoje uspje­ ­he i povijesti koje su se protezale daleko u prošlost, prije osnivanja Australije, do njihovih uvaženih predaka u Engleskoj. Mogli su nabrajati naraštaje svojih obitelji, njihove političke uspjehe i tvrtke i brakove sa sebi sličnima, svoje dvorce i stada ovaca. Tek kao starac shvatio je koliko je toga bila izmišljotina veća od bilo koje koju je Trollope ikad pokušao napisati.

Na jedan je način to bilo izuzetno tupavo, na drugi fascinantno.

Nikad prije nije upoznao ljude toliko sigurne u sebe. Židovi i katolici

*

Alfred Tennyson, “Uliks” (“Ulysses”). (op. prev.)

S 21 T

vrijedili su manje, Irci su bili ružni. Kinezi i Aboridžini nisu ni bili ljudi. Oni o takvim stvarima nisu razmišljali. Oni su ih znali. Zapanjivale su ga neobične stvari. Njihove kamene kuće. Težina njihovog pribora za jelo. Njihovo neznanje o životu drugih. Njihovo sljepilo za ljepote svijeta prirode. On je svoju obitelj volio. Ali nije bio ponosan na nju. Njihovo je najveće postignuće bilo to što su preživjeli.

Trebat će mu cijeli život da shvati koliko je veliko bilo to postignuće.

Tada, međutim – pored priznanja, bogatstva, imovine i slave s kojima se prvi put susretao – izgledali su neuspješno. A da se ne bi osjećao posramljeno, radije se držao podalje od njih do majčine smrti. Na njenom pogrebu nije zaplakao.

Daj, Dorry, rekla je Amy. Zašto? Prešla je prstom preko njegovog stegna.

Poslije su ga počeli plašiti zatvoreni prostori, gužve, tramvaji, vlakovi i plesovi, sve što ga je stiskalo i oduzimalo mu svjetlo. Imao je problema s disanjem. U snovima ju je čuo kako ga doziva.

Mali, govorila bi, dolazi ovamo, mali.

Ali on nije dolazio. Umalo je pao na ispitima. Čitao je i iznova čitao “Uliksa”. Još je jednom igrao australski nogomet, tražeći svjetlo, svijet čiji je odsjaj vidio u dvorani crkve, uzdizao se i uzdizao prema Suncu, dok nije postao kapetan, dok nije postao liječnik, dok nije postao kirurg, dok nije dospio u taj hotelski krevet s Amy, gledajući Mjesec kako se diže nad dolinom njenog trbuha. Čitao je i iznova čitao “Uliksa”.

Nestaje dug dan: uzdiže se spori Mjesec: duboki Uzdasi kruže uz glasove mnoge. Dođite, prijatelji, Nije prekasno potražiti noviji svijet.

Zapeo je kod svjetla na početku svijeta. Čitao je i iznova čitao “Uliksa”.

Opet je pogledao Amy. To su bile prve lijepe stvari koje sam ikad spoznao, rekao je Dorrigo Evans.

S 22 T

Richard Flanagan rođen je u Longfordu u Tasmaniji 1961., a na Worcester Collegeu u Oxfordu magistrirao je književnost i povijest.

Njegova su prva djela publicistička, a među njima se ističe rad na biografiji “najvećeg australskog prevaranta” Johna Friedricha koju je pisao kako bi namaknuo novac za svoj prvi roman, Death of a River Guide (1994.). Drugi roman The Sound of One Hand Clapping (1997.), koji se bavi sudbinama slovenskih imigranata u Australiji, ubrzo je postao bestseler te se samo u Australiji prodao u više od 150 tisuća primjeraka. Istoimeni film, za koji je Flanagan napisao scenarij i režirao ga, nominiran je za Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu 1998. Njegova iduća djela, Gouldova knjiga riba: roman u dvanaest riba (Gould’s Book of Fish, 2001., hrvatsko izdanje 2004.), The Unknown Terrorist (2006.) i Wanting (2008.), uz izvrsne kritike dobila su i više nagrada. Uskim putom duboko na sjever (The Narrow Road to the Deep North) njegov je šesti roman, objavljen 2013. i dobitnik nagrade Booker 2014.

Uz književnost, Flanagan piše kritičke članke i eseje za australski i međunarodni tisak, a bio je i jedan od scenarista filma Australija Baza Luhrmanna. Živi u Hobartu u Tasmaniji sa suprugom Majdom Smolej i tri kćeri.

S 421 T

S 422 T

Dražen Čulić počeo je povremeno prevoditi knjige s engleskog 2003. godine, čemu se potpuno posvetio 2015. Prije toga je desetljeće i pol bio radijski novinar (Radio Split, Radio KL) i otprilike jednako dugo vodio knjižaru u Splitu. U međuvremenu se bavio različitim stvarima, često i pisanjem (kolumna “Pjati i žmuli” u Slobodnoj Dalmaciji, priče u zbirkama splitskih utorkaša, tekst fotomonografije Pazar i peškarija). Knjiga koju držite u rukama njegov je 22. prijevod. Živi i radi u Splitu.

S 423 T

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura Tamara Novak Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn ovitka © Suzanne Dean Fotografije na ovitku © Steve Banks, © The Sydney Morning Herald/Contributor, Getty Godina izdanja 2017., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-871-1 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 S 424 T

S 425 T

“Razorno divan.”

Sunday Times Kad Japanci 1942. osvoje Singapur, zarobljavaju dva­ deset dvije tisuće Australaca. Među njima je i mladić s Tasmanije Dorrigo Evans, koji kao liječnik po­ kušava svoje sunarodnjake zaštititi od okrutnog bojnika Nakamure. No australski zarobljenici dobivaju nemoguć zadatak: da goloruki izgrade željezničku prugu kroz neprohodne šume Sija­ ma. U svakodnevnoj borbi s bolestima i smrti Dorrigo nastoji ostati pribran prisjećajući se trenutka kad je prvi put ugledao Amy, pla­ vokosu djevojku s grimiznom kamelijom.

Premda je mislio kako je više nikad neće sresti, zapanjilo ga je kad je naišao na nju u hotelu svojeg tetka Keitha. U sijamskom paklu ostale uspomene iz predratnog doba sve više blijede, pa tako i ona na njegovu zaručnicu Ellu. No kad konačno nastupi mir, Dorrigo, Nakamura i ostali zarobljenici moraju se suočiti s mirno­ dopskim životom.

Uskim putom duboko na sjever vodećega austral­ skog pisca srednje generacije Richarda Fla­ nagana roman je iznimne snage, vješto ispričan i jako dirljiv. Epopeja o ljudskosti u nepod­ nošljivim okolnostima i borbi za život i ljubav zasluženo je 2014. dobila nagradu Booker.

169,00 kn

S 426 www.fraktura.hr T