Uspavanka

MEĐUNARODNI BESTSELER DOBITNIK NAGRADE GONCOURT

Uspavanka

Beba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno.

USPAVANKA LEÏLA SLIMANI -1-

-2-

LeĂŻla Slimani

Uspavanka prevela s francuskog Vlatka Tor

Fraktura -3-

Naslov izvornika Chanson douce © Éditions Gallimard, 2016. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018. © za prijevod Vlatka Tor i Fraktura, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-985-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 999296

-4-

Za Émilea

-5-

-6-

Gospođica Vezzis stigla je s druge strane Granice kako bi se brinula o djeci neke gospođe [...]. Ona je izjavila da gospođica Vezzis ništa ne valja, da nije uredna i da se ne trudi. Nijednom joj nije palo na pamet da gospođica Vezzis ima svoj život, da je muče njene vlastite brige, i da su te brige za gospođicu Vezzis najvažnije na svijetu.

Rudyard Kipling, Jednostavne priče s brda

“Razumijete li, razumijete li vi, milostivi gospodine, što to znači kad više nemate kud?” sjeti se iznenada Marmeladovljeva jučerašnjeg pitanja. “Jer, trebalo bi da svaki čovjek može bar nekamo otići...”* Dostojevski, Zločin i kazna

Fjodor Mihajlović Dostojevski, Zločin i kazna, prijevod s ruskog Zlatko Crnković, Šareni dućan, Koprivnica, listopad 2013. *

-7-

-8-

B

eba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno. Liječnik je utvrdio da dijete nije patilo. Nepokretno tijelo koje je plutalo u vodi okruženo igračkama polegli su u sivu navlaku i povukli zatvarač. A malena je još bila živa kad je hitna pomoć stigla. Borila se kao lavica. Vidjeli su se tragovi borbe, pod omekšalim noktima ostali su komadići kože. U kolima, dok su je vozili u bolnicu, nisu je mogli umiriti, tresla se u grčevima. Hvatala je zrak razrogačenih očiju, jer joj se grlo napunilo krvlju. Pluća su joj bila probušena, a glavom je bila snažno udarila o plavu komodu.

Fotografirali su mjesto zločina. Policija je uzela otiske prsti­­ju i izmjerila površinu kupaonice i dječje sobe. Krv je natopila ružičasti tepih s likovima princeza. Stolić za presvlačenje leži napola prevrnut. Igračke su odnijeli u zapečaćenim prozirnim vrećama. Čak će i plava komoda poslužiti u sudskom postupku.

Majka je bila u stanju šoka. To su izjavili vatrogasci, tako su prenijeli policajci, napisali novinari. Kad je ušla u sobu u kojoj su ležala djeca, kriknula je, a krik je dopro odnekud iz dubina, kao urlik vučice. Zidovi su zadrhtali. Svibanjski dan -9-

se smračio. Žena je povratila, a policija ju je tako zatekla, upr­ ljane odjeće, šćućurila se u sobi i grcala kao poludjela. Urlala je da su joj se pluća parala. Bolničar je diskretno dao znak pa su je podigli, premda se odupirala i udarala nogama. Polako su je uspravili, a mlada joj je liječnica dala injekciju za smirenje.

Njoj je to bio prvi mjesec na stažu.

I drugu je ženu trebalo spašavati. Jednako profesionalno i bez predrasuda. Ona nije znala umrijeti. Samo zadati smrt.

Prerezala si je oba zapešća i zarila nož u vrat. Izgubila je svijest, pronašli su je pored dječjeg krevetića. Podigli su je, izmjerili puls i tlak. Polegli su je na nosila, a mlada liječnica joj je rukom pritiskala ranu na vratu.

Susjedi su se okupili pred zgradom. Većinom žene. U to vrijeme obično kreću po djecu u školu. Očiju natečenih od suza promatraju kola hitne pomoći. Plaču i žele znati što se dogodilo. Propinju se na vrhove prstiju. Pokušavaju vidjeti što se zbiva iza policijskog kordona, u kolima hitne pomoći koja kreću uz zavijanje sirena. Šapuću jedna drugoj na uho. I glasine se već šire. Djeci se dogodilo neko zlo.

Lijepa zgrada u Ulici Hauteville, u desetom arondismanu.

Zgrada u kojoj se susjedi srdačno pozdravljaju, a da se i ne poznaju. Stan Masséovih je na petom katu. Najmanji je u zgra­ ­di. Paul i Myriam pregradili su dnevni boravak popola kad im se rodilo drugo dijete. Njih dvoje spavaju u tijesnoj sobi između kuhinje i prozora koji gleda na ulicu. Myriam voli stari namještaj i berberske sagove. Na zid je objesila japanske grafike.

- 10 -

Danas se vratila ranije. Skratila je sastanak i za sutra ostavila dosje koji treba proučiti. Sjedeći na pomoćnom sjedalu u metrou linije 7, razmišljala je kako će iznenaditi djecu. Svratila je i u pekarnicu. Kupila je kruh, desert za djecu i kolač s narančom za dadilju. Ona taj najviše voli.

Razmišljala je da ih povede na vrtuljak. Ići će zajedno u trgovinu po sve što im treba za večeru. Mila će htjeti da joj kupi neku igračku, Adam će u kolicima cuclati krajac kruha.

Adam je mrtav. Mila će podleći ozljedama.

- 11 -

N

ećemo one bez dokumenata, dobro? Za spremačicu ili malera mi ne smeta. Znam da ljudi moraju raditi, ali za čuvanje djece je preopasno. Neću nekoga tko će se bojati pozvati policiju ili otići u bolnicu ako bude trebalo. A od ostalog, da nije prestara, da se ne pokriva i da ne puši. Bitno je da je poduzetna i da nam može biti na raspolaganju. Da radi svoj posao, tako da mi možemo raditi.” Paul je sve isplanirao. Pri­ premio je pitanja i za svaki razgovor predvidio trideset minuta.

Uzeli su si subotnje poslijepodne da djeci nađu dadilju.

Nekoliko dana ranije Myriam je o traženju dadilje razgovarala s prijateljicom Emmom, ona joj se požalila na ženu koja čuva njezine dječake. “Moja dadilja ima dva sina ovdje u Francuskoj, tako da nikada ne može ostati dulje ili navečer pričuvati djecu. To nam uopće nije zgodno. Imaj to na umu kada ti dođu na razgovor. Ako žena ima djecu, bolje je da nisu s njom tu u zemlji.” Myriam je zahvalila na savjetu. Ali bilo joj je neugodno zbog toga što je Emma rekla. Da neki poslodavac tako govori o njoj ili nekoj njihovoj prijateljici, na sav glas bi ga optužile za diskriminaciju. Užasna joj je bila pomisao da isključi neku ženu zato što ima djecu. Radije tu temu neće - 12 -

s Paulom ni načinjati. On je poput Emme. Pragmatičar koji na prvo mjesto stavlja obitelj i karijeru.

Tog jutra su njih četvero, svi zajedno, bili na tržnici. Paul je Milu nosio na ramenima, a Adam je spavao u kolicima. Kupili su cvijeće i sada spremaju stan. Žele se dopasti dadiljama koje će prodefilirati. Skupljaju knjige i časopise razbacane po podu, ispod kreveta, ima ih i u kupaonici. Paul traži Milu da igračke stavi u velike plastične kutije. Djevojčica ga ne sluša i cendra, na kraju ih Paul naslaguje uza zid. Pospremaju dječju odjeću, mijenjaju posteljinu. Čiste, bacaju, bezuspješno pokušavaju prozračiti stan u kojem se guše. Žele da se vidi kako su oni pristojni ljudi, ozbiljni i uredni, koji se trude svojoj djeci pružiti najbolje. Da te žene shvate da su oni gazde.

Mila i Adam spavaju poslije ručka. Myriam i Paul sjede na krevetu. Nervozni su i neugodno im je. Još nikada nikome nisu povjerili svoju djecu. Myriam je završavala studij prava kad je ostala trudna s Milom. Diplomirala je dva tjedna prije poroda. Paul je radio kao vježbenik, pun optimizma kojim je osvojio Myriam kad su se upoznali. Bio je uvjeren da može raditi za dvojicu. Siguran da će uspjeti napraviti karijeru u glazbenoj produkciji, unatoč krizi i smanjenju budžeta.

Mila je bila osjetljiva beba, nervozna, plakala je bez prestanka.

Nije dobivala na težini, nije htjela sisati i odbijala je bočice koje joj je tata pripremao. Nagnuta nad kolijevkom, Myriam je zaboravila da postoji vanjski svijet. Ambicije su joj se svodile na to da slabašna i drečava curica dobije nekoliko grama. Nije ni primjećivala kako prolaze mjeseci. Paul i ona nisu se odvajali - 13 -

od Mile. Pravili su se da ne primjećuju kako prijateljima idu na živce i kako im iza leđa govore da bebi nije mjesto u baru ili u restoranu. Ali Myriam nije htjela ni čuti za babysittericu.

Samo se ona mogla pobrinuti za svoju kćer.

Mila je imala jedva godinu i pol kad je Myriam ponovno ostala trudna. Tvrdila je da bilo slučajno. “Pilula nikad nije sto posto sigurna”, govorila je prijateljicama smijući se. Zapravo je planirala tu trudnoću. Adam je poslužio kao izgovor da ne napusti toplo gnijezdo. Paul nije imao ništa protiv.

Upra­vo je dobio posao kao asistent ton-majstora u poznatom studiju u kojem je provodio dane i noći, oviseći o mušicama raznih umjetnika i o njihovim rasporedima. Žena mu je, činilo se, cvala u toj atmosferi animalnog majčinstva. Život u ku­ku­ ljici, daleko od svijeta i od drugih ljudi, štitio ih je od svega.

A onda se vrijeme nekako oduljilo, savršen obiteljski mehanizam je stao zapinjati. Paulovi roditelji, koji su im pomagali po rođenju Mile, provodili su sve više vremena na selu zbog radova na vikendici. Mjesec dana prije Adamovog rođenja otišli su na trotjedno putovanje u Aziju, što su Paulu spo­ menuli u zadnji tren. On se uvrijedio, potužio se Myriam na roditeljsku sebičnost i neozbiljnost. No Myriam je osjetila olakšanje. Nije voljela da joj se Sylvie u sve plete. Svekrvine savjete slušala je sa smiješkom i grizla se za jezik kad bi je vidjela kako kopa po frižideru i prigovara zbog namirnica koje bi ondje zatekla. Sylvie je kupovala salate iz biološkog uzgoja.

Pripremala je Mili obroke, ali kuhinju bi ostavila u odvratnom neredu. Myriam i Sylvie nisu se nikada ni u čemu slagale pa je u stanu vladala napeta i usijana atmosfera koja se svakog trena - 14 -

mogla pretvoriti u fizički obračun. “Pusti roditelje da žive.

Imaju pravo na uživanje sad kad su slobodni”, Myriam je naposljetku kazala Paulu.

Nije mogla naslutiti razmjere onoga što ju je čekalo. S dvoje djece sve je bilo kompliciranije: kupovina, kupanje, odlasci liječniku, pospremanje. Računi su se gomilali. Myriam se snu­ ždila. Počela je mrziti odlaske u park. Činilo joj se da zimskim danima nema kraja. Nije podnosila Miline hirove, ostala je ravnodušna na Adamova prva tepanja. Svakog je dana sve više osjećala potrebu da sama nekamo ode, došlo joj je da urla na ulici kao luđakinja. “Živu će me pojesti”, katkad bi pomislila.

Zavidjela je mužu. Navečer bi ga sva grozničava dočekivala na vratima. Sat vremena bi se žalila na dječju viku, premali stan, nedostatak slobodnog vremena. Kad bi mu dala da dođe do riječi i ispriča kako je fenomenalno prošlo snimanje s nekom hip-hip grupom, srdito bi mu uzvratila: “Blago tebi.” Uzvraćao bi joj: “Ne, blago tebi. Ja bih jako htio gledati kako rastu.”

U toj igri nikad nije bilo pobjednika.

Noću je Paul pored nje spavao dubokim snom čovjeka koji je cijeli dan radio i zaslužuje pošten odmor. Ona se dotle prepuštala ogorčenosti i žaljenju. Mislila je na sav napor koji je uložila kako bi završila studij, s malo novca i bez roditeljske potpore, kako se radovala kad su je primili u odvjetničku ko­ moru, na trenutak kad je prvi put nosila odvjetničku odoru, a Paul ju je ponosnu i nasmijanu slikao ispred ulaza u zgradu.

Mjesecima se pretvarala da podnosi takvu situaciju. Čak ni Paulu nije bila u stanju reći koliko ju je sram. Kako joj se čini da umire jer nema ništa za ispričati osim dječjih gluposti - 15 -

i razgovora nepoznatih ljudi koje je prisluškivala u supermarketu. Odbijala je pozive na večere niti se javljala prijateljima na telefon. Najviše je zazirala od ženskog društva, prijateljice su znale biti vrlo okrutne. Došlo joj je da zadavi one koje su se pravile da joj se dive ili, još gore, da joj zavide. Nije ih više mogla slušati kako se žale na posao ili da nisu dovoljno s djecom. Više od svega bojala se nepoznatih. Onih koji bi je nedužno upitali čime se bavi, a onda se, čim bi čuli da je kod kuće s djecom, samo okrenuli.

Jednoga dana, na povratku iz Monoprixa* na bulevaru Saint-Denis, shvatila je da je ukrala dječje čarapice, nije ih uopće primijetila u kolicima. Bila je nekoliko metara od kuće i još se mogla okrenuti i vratiti ih u trgovinu, ali je odustala. Paulu nije rekla ni riječ. Događaj je bio posve nevažan, a ipak se u mislima stalno na njega vraćala. Kad je nakon toga odlazila u Monoprix redovito je u sinovim kolicima skrivala šampon, kremu ili ruž koji nikad neće upotrijebiti. Dobro je znala da, ako je uhvate, bit će dovoljno da odglumi iznurenu majku i sigurno će joj povjerovati. Te smiješne krađe su je ushićivale.

Smijala se sama sebi na ulici, činilo joj se da prkosi cijelom svijetu.

Kad je nabasala na Pascala, shvatila je to kao znak. Bivši kolega s prava nije ju odmah prepoznao: nosila je prevelike hlače,

*

Robna kuća

- 16 -

iznošene čizme, prljavu kosu podigla je u punđu. Stajala je pred vrtuljkom s kojeg Mila nije htjela sići. “Ovo je zadnji krug”, ponavljala je svaki put kad bi kći promakla ispred nje čvrsto se držeći za konjića i mašući. Podigla je pogled: Pascal joj se smiješio, raširio je ruke od radosti i iznenađenja. Na­ smiješila mu se ne ispuštajući kolica. Pascal nije imao puno vremena, ali je slučajno imao dogovoren sastanak na dva koraka od Myriaminog stana. “Morat ću krenuti. Idemo zajedno?” predložio je.

Myriam je zgrabila Milu koja se dala u vrisku. Morala ju je vući, ali nije skidala osmijeh s lica, praveći se da sve ima pod kontrolom. Stalno je mislila na stari pulover koji je nosila ispod kaputa, a čiji je iznošeni ovratnik Pascal sigurno primijetio.

Rukom je mahnito prelazila preko čela i sljepoočnica, kao da je to moglo dovesti u red suhu i zamršenu kosu. Pascal kao da nije ništa opazio. Pričao joj je o uredu koji je otvorio s dvojicom prijatelja s iste godine, o poteškoćama i radostima kad radiš za svoj račun. Upijala je njegove riječi. Mila ju je stalno prekidala i Myriam bi dala sve samo da je ušutka. Ne skidajući pogleda s Pascala, kopala je po džepovima, po torbi, ne bi li pronašla lizalicu, bombon, bilo što čime bi kupila šutnju svoje kćeri.

Pascal je djecu jedva pogledao. Nije pitao ni kako se zovu. Čak ga ni Adam, koji je milog lišca mirno spavao u kolicima, nije ni raznježio ni dirnuo.

“Evo, stigli smo”, Pascal ju je poljubio u obraz. Dodao je: “Jako mi je drago da sam te sreo” i ušao u zgradu s masivnim plavim vratima od čijeg je treska, kad su se zatvorila, Myriam - 17 -

poskočila. Stala je potiho moliti. Uhvatio ju je takav očaj da je ondje, nasred ulice, mogla sjesti i zaplakati. Došlo joj je da se Pascalu objesi o noge, preklinjući ga da je povede, da joj da šansu. Kući se vratila krajnje utučena. Promatrala je Milu koja se mirno igrala. Okupala je Adama i zaključila da joj ova jednostavna, tiha, zatočenička sreća, nije dovoljna utjeha. Pascal joj se sigurno narugao. Možda je čak nazvao bivše kolege s faksa da im ispriča o tome kako Myriam bez veze živi, da “više ničem ne sliči” i “nije napravila očekivanu karijeru”. Čitavu je noć po glavi prevrtala zamišljene razgovore. Uju­ tro, tek što je izašla ispod tuša, začula je zvuk poruke. “Ne znam imaš li se namjeru opet baviti pravom. Ako te zanima, možemo razgovarati.” Myriam samo što nije zaurlala od radosti. Počela je skakati po stanu i poljubila je Milu koja je rekla: “Mama, što ti je? Zašto se smiješ?” Poslije se zapitala je li Pascal primijetio koliko je očajna ili je jednostavno procijenio da mu je sjekira upala u med kad je samo tako nabasao na Myriam Charfu, najozbiljniju studenticu koju je ikada upoznao. A možda je pomislio kako je najveći sretnik ako će moći zaposliti nekoga poput nje i vratiti je u sudnicu.

Myriam je sve ispričala Paulu i razočarala ju je njegova reakcija. Slegnuo je ramenima. “Pa nisam znao da želiš raditi.”

Strahovito se razljutila, više nego što je trebalo. Razgovor se brzo pretvorio u svađu. Optužila ga je da je sebičan, on nju da nije dosljedna. “Dobro, u redu, ići ćeš raditi, ali što ćemo s djecom?” Podsmjehnuo se i jednim potezom njene ambicije pretvorio u nešto blesavo, u osjećaj da je u tom stanu uistinu zatočena.

- 18 -

Leïla Slimani rođena je 1981. u Rabatu, a od osamnaeste godine živi u Parizu. Radila je kao novinarka za časopis Jeune Afrique od 2008. do 2012. Objavila je knjige eseja Le diable est dans les détails (2016.), Sexe et mensonges: La vie sexuelle au Maroc (2017.), Simone Veil, mon héroïne (2017.), Comment j’écris (2018.) i strip Paroles d’honneur (2017.). Autorica je dvaju romana, Dans le jardin de l’ogre (2014.) i Uspavanka (Chanson douce, 2016.), koji je osvojio čitatelje i kritiku te nagradu Goncourt za 2016. godinu, a preveden je na više od trideset jezika.

- 197 -

- 198 -

Vlatka Tor rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po povratku u Hrvatsku predavala francuski jezik u školi stranih jezika.

Bavi se prevođenjem i radi kao asistentica uredništva u nakladničkoj kući Fraktura.

Do sada je objavila sljedeće prijevode: Antonin Artaud, Kamen mudrosti, Jean-Paul Dubois, Ponekad se smijem sam samcat, Josette Feral, Prema teoriji rasplinutih grupacija, Christian Weiss, Vodič mladog Robinsona: u planine, Nathacha Appanah, Posljednji brat, Jean Mattern, O medu i mlijeku i Antonin Varenne, Fakiri.

- 199 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Fotografija na naslovnici © Marie Carr, Arcangel Images Godina izdanja 2018., lipanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-985-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 200 -

- 201 -

Kada se Myriam, jedna od najboljih odvjetnica u ge­ neraciji, nakon rođenja drugog djeteta odluči ponovno posvetiti poslu, ona i njezin muž Paul, glazbeni produ­ cent, žele pronaći najbolju dadilju za svoju djecu. Nisu ni slutili da će im se ukazati Louise, mirna, povučena, iskusna dadilja, žena koju djeca obožavaju, koja dovodi njihov stan u desetom pariškom arondismanu u savr­ šen red. Ona, svojevrsna suvremena Mary Poppins, dadilja je iz snova koja uspijeva učiniti sve i čini se da je mladom paru samo nebo granica, no malo­pomalo stvari se počinju mijenjati.

Nagrađen najvažnijom francuskom nagradom Gon­ court, roman Uspavanka jedan je od onih koji mogu promijeniti način na koji vidimo književnost. Ovaj neobični književni triler u kojem je sve od početka jasno uvlači nas u sve probleme suvremene Europe – imigraciju, ovrhe, odgoj djece, slobode pojedinca, ograničenja klase, pitanja obrazovanja, ljubavi, maj­ činstva, depresije i ludila. Leila Slïmani važan je, ne­ izostavan novi glas francuske i svjetske knjiženosti, a njezina Uspavanka ne ostavlja nikoga ravnodušnim, postavlja važna pitanja i pokazuje svu moć književnog stvaranja.

139,00 kn

- 202 www.fraktura.hr