2
Martín Caparrós
Valfierno prevela sa španjolskog Tamara Horvat Kanjera
Fraktura 3
Naslov izvornika Valfierno ∂ 2004 by Martín Caparrós ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Tamara Horvat Kanjera i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-173-6 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742939
4
BOLLINO
5
6
1.
Ja sam Valfierno. Recimo da sam Valfierno. Ili, bolje reËeno, bio sam Valfierno. I kao Valfierno napravio sam nešto izvanredno: životnu priËu. Zašto ime Valfierno? Složili smo se da Êe se vaša pitanja ograniËiti na Ëinjenice, nije li tako? Da, toËno. A to nije Ëinjenica? Ma dajte, dragi moj. U srijedu 23. kolovoza 1911. poslijepodnevni pariški dnevnici prodavali su se kao alva, kolporteri su na svakom uglu vikali da je ukradena najslavnija slika na svijetu. “Gioconda! Doznajte sve! Nestala je Gioconda!” “Gioconda, gospodo! Isparila je Gioconda!” Bila je pasja vruÊina. Tjednima je bila pasja vruÊina i svi koji se njome nisu okoristili osjeÊali su se bijedno: tema primamljiva pri svakom susretu, u svakoj kavani, svakom salonu s reljefnim vijencima, svakoj crkvi ili u svakoj raskošnoj javnoj kuÊi. Ta je vruÊina postigla da je zbog zapare Pariz prestao biti Parizom. To da Pariz više nije Pariz natjeralo ih je da se osjeÊaju osobito jadno, i prevareno, govorili su. Gospoda i gospoe govorili su o vruÊini, a jednom kad bi progovorili o njoj, prelazili su na druge teme, koje im nisu bile važne, i odjednom bi brisali lica i vraÊali se na taj 7
predmet, i netko bi rekao da svijet više nije što je bio, a drugi bi se pravio važan ventilatorom koji Êe kupiti ako se ovako nastavi. “To je napredak, dragi moj, napredak. Da nije socijalistâ i ove užasne vruÊine…” Tjednima su zbog sparine presahnjivali razgovori. Dok najednom tog poslijepodneva svijet nije oživio: “Ukrali su je! Nasmijali su se Francuskoj u lice, ekstra, ekstra!” Ja sam Valfierno. Bio sam vrlo sretan djeËak. Moja me majka zvala Bollino i vjerovao sam da je to moje ime: Bollino, ja sam Bollino. Nasmijala se buËno, moja majka, jednom na ulici kad je neka gospoa rekla, jao, kako je lijepo ovo dijete, kako se zove, a ja sam joj rekao Bollino. Ne, gospoo, zove se Juan María, rekla je moja majka, koja nije znala da sam se trebao zvati Eduardo. Ali ja, Bollino, Juan María, ne Enrique, još uvijek Bonaglia, pa Ëak i Eduardo, bio sam vrlo sretan djeËak. MomËiÊ ima smeu kosu, široko lice i vrlo fine crte lica, donekle je nizak za svojih osam godina. MomËiÊ odluËnim pokretom izdaje naredbu, drugo dvoje ga slijedi. Drugo dvoje je plavo, starijemu je zacijelo šest godina, curici možda pet. Naokolo je blještav park: more savršene, divne tratine, ribnjak s lotosima, kalina u obliku kuÊica, magnolije, araukarije, hrastovi, otoci ljubiËastih hortenzija, bijeli kipovi životinja, i božica, i ratnikâ; tu je i paun. U dnu tog zdanja u francuskom stilu prozori blistaju na suncu, a djeËak tamne kose govori im da sad pou do jelenova kipa, no plavi prosvjeduje: “Ja ne želim da mi nareuješ, ne želim da mi nareuješ. Tko si ti da mi nareuješ? Ti si nitko i ništa.” ViËe Diego, na rubu je da zaplaËe, i baca se na njega. Bollino je viši za pola glave i snažniji; Diego ga pokušava udariti, a Bollino se izmiËe ne uzvraÊajuÊi udarce. Marianita se smije, Diego je uporan i, zadavši mu jedan udarac, posklizne se. Pada, ogrebe
8
oko, s tla viËe da ga je Bollino udario u lice. Njegovo je mornarsko odijelce uprljano. “Bollino me udario, Bollino me udario, reÊi Êu to mami.” ViËe, lica uprljana balama, dok prema njima žurno hita debela žena odjevena kao služavka. Koža joj je vrlo bijela, ima žutu prljavu kosu, stopala kao palaËinke i izbliza se Ëini mlaa. Podiže ga, Ëisti. Diego ne želi da ga ona dotiËe i okreÊe se, viËe, Anunci, Anunci, ne diraj me; Mariana i Bollino gledaju ga držeÊi se za ruke. Zrak miriše na mušmule i limunov cvijet. “Što se dogodilo?” Pita služavka s talijanskim naglaskom. “Bollino me udario, zloËest je, reÊi Êu to mami.” “Ne, nisam ga udario. Sam je pao, okliznuo se i pao. Ja ga nisam udario.” Kaže Bollino, i služavka mu opali pljusku: snažnu, zvuËnu, tešku. “Da nauËiš da se ne treba petljati s djecom.” Kaže mu služavka, i Bollino je gleda ne praveÊi nijedan pokret, sav je napor uložio u to da ne zaplaËe. “Ali, mama, pa ništa mu nisam uËinio.” A onda vruÊina nikomu više nije bila važna. Kraa slike doimala se kao nacionalna nesreÊa, jer ništa toliko ne uzbuuje graane jedne zemlje kao kad su svjedoci nacionalne nesreÊe. Ništa ih ne oduševljava toliko kao kad povjeruju da su u srcu prave katastrofe ∑ zamišljeni sudionici katastrofe, olakšanje što znaju da su proživjeli trenutak za koji Êe mnogi godinama hiniti da ga se sjeÊaju. Što pretpostavljaju da su ih se prsti povijesti, tako prezrivi, tako migoljavi, udostojali okrznuti. Moja me majka hrabro odgajala. SjeÊam je se ∑ to je zacijelo moja prva uspomena ∑ dok me hranila. Stavljala mi je na vrh vilice posve sitne komade mesa i sa svakim komadom govorila mi je, Bollino, moraš ga prožvakati mnogo puta zatvorenih usta, inaËe
9
Êe ti to škoditi i želucu i reputaciji, govorila je smijuÊi se. A ja sam se takoer mnogo smijao, reputacija je zacijelo vrlo smiješna rijeË. Ona je gotovo uvijek pazila na mene. I gospoda su bila dobra prema meni. Kad smo bili manji, provodili smo cijele dane zajedno, ja i Diego i Marianita. Bili su to vrlo dugi dani, vrlo sretni, u plivanju, na konjima, u igrama u parku i u igraonici, a moja je mama pazila na nas troje. Meni su poklanjali stvari, igraËke, odjeÊu, i gospodin mi je katkad govorio da me voli kao neÊaka, i da sam vrlo pametan, i da Êe mi, kad budem velik, iÊi dobro u životu. Do moje desete godine bili smo nerazdvojni, djeca i ja; poslije, kad je Diego poËeo uËiti s guvernantom koju su mu doveli, gospodin je dao novac mojoj majci da me pošalje u školu kod sveÊenikâ. Dan prije no što je poËela nastava, pozvao me u svoju radnu sobu i rekao da je izobrazba najvažnija, i da je bez izobrazbe svatko siromašan, i da, ako doe do nekog problema, kažem predstojniku da Êe se on pobrinuti za to, i da mi želi sve najbolje, i da ga, ako bilo što trebam, ne oklijevam zamoliti, i poklonio mi je lisnicu od fine kože. Drugoga dana, kad je don Ángel odveo mamu i mene sulkyjem do škole, otkrio sam da se iza zidova parka nalazi staza koja se spušta do grada na obali rijeke; bio je vrlo ružan. Bio sam Ëuo da o tome govore, ali dotad mi to nije bilo važno. Ali vi se niste ondje rodili, Valfierno. Pitate me ili mi to kažete? No dobro, vi ste mi rekli da je vaša majka bila strankinja. Rekli ste mi da ste bili stranac. Stranac, kažete mi vi, odakle? Žena Ëeka u kuÊi. Njezina je kuÊa zapravo smrdljiva soba u ruševnom zdanju koje je jednoÊ bilo palaËa. Otad su prošla stoljeÊa. Sad žena krši ruke. Žena Ëeka znajuÊi da Êe morati Ëekati još nekoliko sati. U tim Êe se satima tisuÊu puta pitati zašto nije znala pronaÊi rijeËi da odgovori svoga Ëovjeka. Ni rijeËi ljubavi, ni pri 10
jetnje, niti podsjeÊanje na njegovu oËinsku odgovornost nisu pomogli, i pitat Êe se još puno puta zašto je njezinu Ëovjeku draža bila ta navodna dužnost koja ga je zvala. Takoer Êe si reÊi da je on, kao toliko puta dotad, možda imao pravo, da su njezini strahovi pretjerivanje, ženske slabosti, gluposti. Da on sigurno ima razloga, ali ona se boji i Ëeka vijest da je on dostojanstveno nestao, s popustljivim osmijehom i usputnim pozdravom: ne brini se, ženo, vi ne razumijete te stvari. “Vi” bi mogli biti ona i njezin sin, ali ona zna da nije to, to su žene, sve žene ∑ i taj naËin na koji ju je njezin Ëovjek izjednaËio s tolikima drugima rastužuje ju, a takoer je rastužuje miris užegle masti na odjeÊi njezina Ëovjeka u toj sobi, miris koji joj njezin Ëovjek ostavlja da ne bi zaboravila Ëekati na njega. Ženi je manje od dvadeset godina ∑ više od petnaest, manje od dvadeset ∑ i prerano je zaobljena od majËinstva, Ëemu su nedvojbeno potpomognuli kruh i grah. Žena ima Ëudesno bistre oËi nasred tamnog lica prljavog od prljavih ruku kojima briše suze; sjedi, i dok sjedi, zamjeÊuje se sva težina njezinih nadlaktica, zaobljenost njezinih nadlaktica. Žena bi mogla biti lijepa kao madona. Žena se zove Annunziata ∑ Perrone Annunziata, roena u Trimoliju 25. ožujka 1850., u srijedu na dan Navještenja naše Gospe, kÊi Giovannija, supruga Bonaglie GianFelicea, bivša švelja, po zanimanju kuÊanica ∑ i nastavlja kršiti ruke, jednu o drugu. Briše ih o smeu suknju, Ëistu, ali umrljanu mašÊu koja se ne može isprati, i opet misli na rijeËi koje nije znala izgovoriti i tješi se, ona nikad nije znala s rijeËima, on je taj koji zna s rijeËima, veÊ onda kad ju je slijedio po izlasku iz krojaËke radnje, a ona je imala petnaest godina i smiješak koji je ∑ govorili su svi ∑ bio njezino blago, veÊ je tada znala da mora šutjeti i slušati ga, i umuknula je kad ju je pozvao da sjednu zajedno na presahlu fontanu na ovome trgu, i nastavila je šutjeti kad ju je opet potražio jednog poslijepodneva, pa i sljedeÊega, i kad joj je pružio ruku ∑ nije ju zgrabio, ispružio ju je kako bi je ona šutke zgrabila ∑ i zašutjela je kad je trebala reÊi “da”, kad ju je gospodin župnik upitao “uzima li”, i zatomila je krikove kad joj je babica rekla da Êe njezin Ëovjek biti 11
zadovoljan, jer mu je dala muškiÊa: zdrav je, muško je, tvoj Êe Ëovjek biti zadovoljan. Ona je znala zašutjeti i nauËila je da i njezina šutnja može biti moÊna, da joj ne trebaju rijeËi, a sad misli da je, kad ih doista treba ∑ ovoga jutra, te rijeËi ljubavi, ili dužnosti, ili žala koje mu nije znala izgovoriti ∑ veÊ prekasno, misli, i krši ruke, i briše ih, i momËiÊ joj zgrabi ruke i pita zar joj je tako vruÊe, mama, da joj se ruke pune vodom. MomËiÊ je nije prestao ispitivati gluposti: zar ti je tako vruÊe, mama, zar Êe veËeras jesti grahovu juhu, mama, hoÊe li mi tata donijeti bombon kad se vrati, mama, zašto je tako vruÊe kad je vruÊe, ali je i hladno, mama. A ona mu kaže da umukne i dalje usredotoËeno Ëeka, Ëekanjem naziva uvjerenje da strašna vijest može stiÊi preko noÊi i zamišlja da ako je Ëeka dugo, ako je propati veÊ prije, neÊe doÊi ∑ da je Ëekanje cijena koju mora platiti da možda ne doe ∑ i da Êe, ako na koncu doe, biti manje strašno, jer je oËekivano, da Êe možda, na koncu, biti manje strašno, i kad Êeš mi poËeti kuhati juhu, mama, veÊ je kasno. Nisam znao odakle smo došli, ali sam znao da se ne bijah rodio ondje, u tom gradu na rijeci koji su zvali Rosario. U poËetku, dakako, nisam to znao; poslije sam pomislio, ako sam se igdje rodio, rodio sam se u velikoj kuÊi, gospodskoj kuÊi, u našoj sobi ∑ sobi koju sam dijelio s mamom ∑ u potkrovlju. Na kraju sam shvatio da nismo odatle, jer moja majka, koja je bila tako dobra, i djeca su je slušala, i pazila je na sve nas, govori Ëudno. Nije to bilo teško zamijetiti. Bilo je to prvo što sam opazio, sad se sjeÊam da bijah to opazio: moja je majka govorila Ëudno. Možda je taj njezin govor, mislio sam tada, tjerao druge da je poslušaju. Katkad bih pitao majku za svoga oca. Ili, zapravo, jednom sam poËeo ispitivati majku za svoga oca. Isprva mi, pretpostavljam, dok smo bili sretni u velikoj kuÊi, to nije padalo na um; Diego i Mariana imali su oca, oni su bili ti koji imaju nešto, a i ja sam imao ponešto, a i oni su imali majku, koja je bila jednako lijepa i plavlja od moje, i to mi pitanje nije padalo na um. No poslije, u školi, bilo je uobiËajeno da djeËaci govore o svojim oËevima, a ja sam 12
tada morao šutjeti. Jednoga sam dana odluËio upitati majku gdje mi je otac. Nisam joj rekao “zašto, mama, nemam oca”, ili “što je taj gospodin, moj otac, mislio kad me ostavio, ili ste možda vi ostavili njega, ili što se dogodilo”; upitao sam je gdje mi je otac i ona je promislila na trenutak prije no što mi je odgovorila. »udno je, sad kad se toga sjetim, da je o tome morala promisliti, jer moja je majka morala predvidjeti moje pitanje i zamišljati taj odgovor toliko puta prije no što sam joj ga postavio, ali promislila je na trenutak i potom mi rekla da moga oca nema jer je morao otiÊi ne sjeÊam se kamo da zaradi novac. Ja sam je upitao kad Êe se vratiti s novcem, a moja me majka upitala je li mi ikad išta nedostajalo. Ja joj nisam rekao “otac, mama”; Ëini mi se da bih joj slagao, pa joj to nisam rekao. Takva kraa, govorili su dnevnici, djelo je bolesna uma ili neznanoga genija. ShvaÊate, novinaru? Nije im palo na um da bi moglo biti nešto jednostavnije, umjetniËko djelo. Ja sam Valfierno. Bio sam vrlo sretan djeËak. Moja me majka zvala Bollino i vjerovao sam da je to moje ime: Bollino, ja sam Bollino. Bio sam tako sretan djeËak. Ali moga oca nije bilo. Ili bih trebao reÊi: bio sam tako sretan djeËak jer moga oca nije bilo. Moga oca nije bilo jer bijaše otišao ne znam kamo da zaradi novac. Jer ga ne bijahu pustili da doe s nama u naš novi grad, a pokušavao je doÊi. Jer je morao Ëuvati našu drugu kuÊu. Jer ga njegova mama nije puštala da ode tako daleko. Jer je umro u ratu, ovom ili onom. Jer tko bi mogao voljeti momËiÊa kao što sam ja, koji je tako nevaljao. Jer se sjetio neËega vrlo važnog i morao je otiÊi po to, ali sigurno Êe to jednom pronaÊi i vratit Êe se. Jednom sam je upitao kako se zvao moj otac i moja mi majka nije htjela odgovoriti: kakva su to pitanja, upitala me, kao da nije znala.
13
2.
Markiz Eduardo de Valfierno popravlja Ëvor mašne s pažnjom koja bi se mogla opisati pretjeranom. Zaista, Valérie Larbin smatra je potpuno neumjerenom, ali markiz vjerojatno, kako bi je razdražio, time naglašava svoju uobiËajenu smirenost. “NeÊete li se odjenuti, ljepotice?” “Radi Ëega? Kanite li me nekamo povesti?” Nema glazbe. Valérie leži na divanu od sivog baršuna, duga vrana kosa u kovrËama pada na veoma bijele grudi, njezin je ogrtaË od crne svile s crvenim kineskim znakovima rastvoren kao da želi pokazati da je posve ljudsko biÊe. Valérie Larbin puši: njezin sedefasti Ëibuk izmeu dva prsta ljubiËastih noktiju ∑ vampirica iz nekog filma koji je tih dana pogledala. Markiz je gleda i smiješi se: u cijelosti je loša kopija loših filmova. Kad bi znala, misli, da je i on Ëinio takve stvari prije nekog vremena. Ili možda ne prije toliko vremena. Kad bi znala, misli, da mu se na njoj svia nešto drugo. Kad bi on znao, misli, što je to toËno. “Zašto, sad Êete me moliti da s vama prošeÊem kao da ste mi supruga?” “Ne, kao da sam skupa ljubavnica.” “Što niste.” “Zahvaljujem, markiže. Kad bih to bila, vi si to ne biste mogli priuštiti.” Valérie je nevjerojatno vulgarna, ima velike sise i izgleda profinjeno i umjetno, fini umjetni sladoled. Valfierno ne podnosi što ga privlaËi nešto tako oËigledno. 14
“Ja si mogu priuštiti što god želim.” “Mene ne, Valfierno. Možda svojim odijelom možete prevariti gospoice iz Bulonjske šume, ali mene ne. Koliko veÊ dugo ne plaÊate ovaj apartman? Koliko Êe vam još dugo upravitelj to tolerirati?” “Ja si to mogu priuštiti, Ëak i da nemam ni novËiÊa.” “Markiže…” Valfierno je mrzi kad govori kao dame iz petparaËkih romana, gotovo uvijek. Zapravo je mrzi gotovo uvijek, a i dalje je traži, kupuje joj triËarije varljiva sjaja i zdvaja kad nestane, tako Ëesto. Zamišlja je kako pipka svinju stariju od njega, i bogatiju, i izvlaËi od njega prave dragulje, i ne podnosi je, i prezire je, i ništa ga više tako ne uzbuuje, i opet je traži, i opet joj šalje bukete gladiola. Misli da ona ne zna tko je on zapravo, a kad bi znala, ne bi mu Ëinila takve stvari; misli da nitko ne zna tko je on; kad bi samo znali! “Vi ništa ne razumijete.” “Ne, ja ništa ne razumijem.” Nedugo nakon jedan poslijepodne, sparina, Pariz, kraj ljeta. Valérie i Valfierno u sobi su od tri ili Ëetiri ujutro, kad su stigli s bala u Opéri Comique; Valfierno je previše umoran i pijan da bi s njom imao odnos kakav bi htio, i zamolio ju je da ga probudi milovanjima, tada Êe se iskupiti. Ali ni ujutro mu nije uspjelo bogzna što, i sada samo želi da žena što prije ode. Kako je se ne usuuje to zamoliti, poËne se odijevati uz izgovor o navodnom ruËku. Ipak zna da Êe mu Ëim ode poËeti nedostajati: to je njezina osveta. “Markiže, mogu li vas nešto pitati?”
15
3.
Škola nije bila tako loša, sveÊenici su govorili gotovo u stihovima i obraÊali mi se sa “vi”, i udarali me samo kad je bilo potrebno. Ali to nije bio moj život. Bilo je puno bezobzirne djece, veÊe od mene, koja me nisu poštovala. Nije mi bilo mjesto meu tim grubijanima; poslije sam doznao da su djeca siromašnih poljodjelaca koji su ih slali u školu ne bi li ih oslobodili blata iz kotaca, hladnoÊe mraza u rukama, dana koji poËinju prije svitanja. Nije to bio moj život, no moja mi je majka kad sam joj se požalio rekla da se moram priviknuti, da ne znam koliko sam sretan što idem u tu školu, koliko je gospodin dobar prema nama i da se prestanem žaliti. I ja se više nisam žalio, ali sam Ëekao subote, kad bi ona dolazila po mene i odvodila me kuÊi. Iako bismo prije prošetali centrom. A ona bi mi i dalje priËala o školi, raspitivala se i govorila da Êe uËiniti sve kako bih ja mogao biti obrazovan Ëovjek, pošten Ëovjek, koji Êe stiÊi daleko, govorila mi je: daleko. Mislim da sam veÊ tada, kad mi je moja majka govorila “daleko”, mislio na neko drugo mjesto. Poslije, kad sam poËeo odrastati, sramio sam se hodati ulicom s majkom. Zašto? Rekao bih da su zurili u nju, da je bila pomalo upadljiva u svojoj ljepoti. Njezino je tijelo bilo upadljivo, njezine oprave, sve je na njoj bilo upadljivo. 16
Što želite reÊi? Da vidimo možemo li se o neËemu dogovoriti, novinaru, ja ne želim reÊi. Kad nešto želim reÊi, onda to i kažem. U gradu kao što je Rosario u drugoj polovini devetnaestoga stoljeÊa lik takve žene pobuuje pozornost. Rosario je upravo dobio status grada, a zapravo je selendra s lukom koja onamo pokušava dovesti buduÊnost. Luka raste. Poslužit Êe za iskrcavanje žita koje se proizvodi u regiji gotovo nehotice, sluËajno, u nevjerojatnim koliËinama. Da bi iz europskih luka ∑ a osobito talijanskih ∑ poËeli stizati jadni entuzijasti spremni na sve koji su ostavili svoju zemlju tragajuÊi za neËim, i draža im je relativna bespomoÊnost ove selendre od prijeteÊeg, prezrivijeg, nepristupaËnijeg izgleda glavne luke, Buenos Airesa. Gradske ulice Ëine niske kuÊe s prozorima s rešetkama, svako malo petrolejske lampe i samo blato; tek je pokoja, oko glavnog trga s napola dovršenom crkvom i upravom, poploËena. Za nekih poslijepodneva ova žena njima hoda kao da ne zna da se njezina nazoËnost ne uklapa u sve što je okružuje: odudara ili zamršuje sve što je okružuje. U središtu grada kao što je Rosario u drugoj polovini devetnaestoga stoljeÊa još se uvijek ∑ i još koju godinu dok najezda to ne uËini nemoguÊim ∑ svi elementi prilagoavaju funkciji, prema strogom uzorku. Gospodin župnik ima svoje mjesto, gospodin naËelnik, njegova piskarala i posilni, osam ili deset nakupaca žitom koji su se nedavno obogatili, pola tuceta njihovih odvjetnika ima svoje mjesto, tri ili Ëetiri lijeËnika, pokoji novinar ∑ svi su oni kandidati da prije ili poslije zauzmu mjesto gospodina naËelnika ili nekog sliËnog ∑ mirovni sudac, stari Ëasnici milicije koji su, kad su se prije dvadeset godina dignuli protiv dalekog diktatora, potaknuli rast selendre imaju svoje mjesto, a njihove žene ∑ dame, ono što ta gospoda zovu damama ∑ takoer imaju svoje mjesto na tim ulicama. Svi ga imaju, pa Ëak i prodavaËice krušËiÊa i ostalih zalogajËiÊa da se utaži povremena glad, prodavaËi Ëešljeva, ukosnica i raznih trica, djeca koja se nude da ponesu kupljeno iz duÊana ili da pomognu gospoi prijeÊi lokvu, timari 17
telj konja, slijepac kraj crkve, šepavac kraj crkve, ostali siromasi koji ispunjavaju funkciju u sporazumu, ono malo policajaca koji sve to Ëuvaju ima svoje mjesto. Ali ova žena nema svoje mjesto na poploËenim ulicama središta te selendre, a ipak za nekih poslijepodneva izlazi i njima koraËa. Ta je žena debela kao baËva jeftina vina. Mlada je, živog osmijeha na uvelu licu, prodornih svijetlih oËiju, skupljene plave kose koja sijedi, i debela je, silno debela. Kad koraËa poploËenim ulicama, ta žena ne nosi svoju odoru služavke; kad bi bila u svojoj odori, onda bi imala svoje mjesto. Ali nosi platnenu suknju, koja je bila crna, a sad je izblijedjelo siva, platnenu košulju, koja je bila bijela, a sad je siva, povrh toga crveni ogrtaË. Hoda uznosito, kao da je u njoj nešto što zavreuje pogled štovanja ili poËasti, kao da je nešto u njoj ovlašÊuje da se odmakne od svoga položaja sluškinje najimuÊnijega i pomiješa se s gradskom kremom na poploËenim ulicama. KoraËa i ostali je gledaju ∑ zlobno, ljutito je gledaju ∑ a ona uzvraÊa poglede. Uvijek dva koraka iza, ili dva koraka ispred, hoda njezin sin, desetogodišnji djeËak koji se doima mlaim, crna gusta kosa, crte lica vrsno ocrtane, kratke pohabane hlaËe, oËi nalik na njezine, poneka zakrpa na cipelama. DjeËak se zove Juan María i koraËa uvijek iza ili ispred svoje majke tim poploËenim ulicama, podalje od majke. Katkad umakne majËinu pogledu i udalji se; katkad koraËa dva koraka ispred ili iza gospoe visoko podignute frizure sa suncobranom i manilskom maramom kao da je njezin sin, minutu ili dvije, dok gospoa ne shvati, koraËa uz nju primajuÊi i dijeleÊi osmijehe koje ostale gospoe, gospoda, gospodin župnik, gospodin naËelnik, gospodin sudac, gospoda odvjetnici, ili bogati trgovci, ili novinari, ili prodavaËi kruha upuÊuju plemenitoj gospoi te samim time i njemu, djeËaku, Juanu Maríji. Dok ga ne otkriju i on pobjegne. Katkad ga plemenita gospoa otkrije i kaže “Bježi, balavËe, što si umišljaš.” U drugim prilikama njegova majka zamjeÊuje njegovu odsutnost i viËe tražeÊi ga, a kad se vrati, kaže mu, ali, Bollino, što ti je, Bollino, moj Bollino.
18
Pretpostavljam da sam bio vrlo sretan momËiÊ sve dok nisam shvatio da to moram biti. Dok nisam uvidio da je moja majka ovisna o svakoj, pa i najsitnijoj pojedinosti moje sreÊe, i uËinilo mi se da je to nešto previše krhko ako je nužno na to paziti. Tada mi je bilo mnogo teže oËuvati stanje koje se ∑ tako se Ëinilo da govori moja majka, njezino držanje ∑ izlaže riziku da se svakoga Ëasa slomi. ZnaËi da nam je važno jedino ono što bi se svakoga Ëasa moglo slomiti? Ne govorite gluposti, novinaru. Vikendom bih se vraÊao svome životu, u francusku ruševnu kuÊu, u svoju sobu, Diegu i Marianiti. Bilo nam je drago kad bismo se našli, ja sam im pripovijedao o dogaajima iz škole, i o sveÊenicima, a gotovo ništa o svojim drugovima, a Diego mi je pokazivao svoje knjige s crtežima i pitao me pouËavaju li me francuskom, i katkad mi je Ëak kazivao francuske rijeËi, a ja bih se pravio da razumijem, ali se Marianita smijala i tada bih shvatio da nisam pogodio. Ali mi je bilo drago, jer je bilo kao prije i oni su me zvali Bollino, kao moja mama, i jeo sam njihova jela i bilo je kao prije. Svialo mi što je sve kao prije. DjeËak se zvao Juan María, a gotovo svi su ga zvali Juan María, i samo što nije prestao biti djeËak. To je diskutabilno, jer tko to može reÊi ∑ dovde djeËak, odavde nešto drugo. Granice, ako nisu granice zemalja, obiËno su duge dionice puta; nije lako prijeÊi granicu, a još je teže, mnogo teže, znati je li veÊ prijeena, ili još nije. Putovanje bez postavljenih rubnika: na djeËaku naznaka brade, neoËekivana puknuÊa glasa, oni masni prištiÊi oznaËavaju da više nije ono što je bio ∑ i da više nikad to neÊe biti, iako pokušava. DjeËaku prolaze godine za kojih uËi nešto što Êe morati opet nauËiti mnogo puta, da mu ono što je nauËio ∑ da bude djeËak, da živi kao djeËak ∑ više ne pomaže, jer kad mu se bude Ëinilo da je nauËio, to Êe znaËiti da je to prestao biti. I da nauËiti 19
biti nešto služi tomu da se to više ne bude. I tada Êe nauËiti da bude nešto više, svaki put nešto drukËije. NaËin da se uvijek bude isti. Gospodin Manuel de Baltiérrez stoji ruku prekriženih na svojoj besprijekornoj košulji, njegova sitna i plava žena njemu zdesna, njegovo lijevo stopalo ritmiËno udara o pod. Gospodin govori tiho i suzdržano, što ga Ëini još više zastrašujuÊim: “RazoËarala si nas. Iskoristila si našu dobrotu, nasamarila si nas. Nemam ti više što reÊi. Sutra u zoru odlazite odavde, ti i tvoj jadni sin. I ne želim vas nikad više vidjeti. Nikad više, jesi li razumjela?” Šest koraka ispred njega debela žena potonula je u svoju odoru služavke. Usne su joj stisnute, Ëelo namršteno da sprijeËi suze, i traži rijeËi, koje joj ∑ zna ∑ neÊe pomoÊi. “Gospodine, nisam ja. Kunem vam se da nisam, don Manuel, nisam ja. Kako bih ja uËinila nešto…?” “Anunciata, nemoj me držati za budalu. »iniš to veÊ godinama. Gotovo je.” “Ali, gospodine, zaboga…” “Ne miješaj Gospoda u sve ovo. Ogrlica je bila u tvojoj sobi. Ili Êeš mi sad reÊi da nije bila?” Hrt koji je dremuckao pod nogama don Manuela podigao se i otkoraËao do vreline kamina u kojemu pucketaju cjepanice. Anunciata gleda vatru, ali ni ondje ništa ne nalazi. “Ne, znam da je bila. Ali uvjeravam vas da nisam ja. Zašto bih uËinila takvo što? Gdje Êe mi biti bolje nego ovdje? Gdje Êu naÊi obitelj koja se prema meni ophodi kao vi?” Sad plaËe. Anunciata plaËe ne jecajuÊi. Don Manuel napravi zgaenu gestu. “Nigdje. Nadam se nigdje. Ali ne govorimo o logici, Anunciata. Govorimo o lešinarima, bijednim lešinarima poput tebe. Tko bi znao što ti je u glavi. Ne marim za to. Rekoh ti, sutra ujutro, i nema se više što reÊi. Samo mi je žao tvoga sina.”
20
I vi vjerujete da je bila kadra ukrasti je? Ne, novinaru. Kako možete to reÊi? Ali toËno je da je ogrlica bila u vašoj sobi? Da, jasno da je bila u našoj sobi. I onda? Zar je moguÊe da vam trebam sve reÊi?
21
4.
“Markiže, mogu li vam postaviti jedno pitanje?” “Sve dok me ne pitate volim li vas…” Kaže Valfierno i odmah shvaÊa da to nije bilo potrebno. Valérie ga pušta da živi, ne prosuuje ga. Otpije gutljaj Ëaja i popravlja ruž na usnama debelim slojem cinobera. Valfierno misli ∑ na trenutak misli, ne želeÊi, ne kaneÊi ∑ na Mercedes, kÊer don Simóna, i ta ga misao zaskoËi. “Što je najneobiËnije što ste krivotvorili?” “Ja, krivotvorio?” “Dajte, markiže, nisam toliko glupa. Pomaže mi da se doimam takvom, ali nemojte u to vjerovati, ne vi. Kažem: što je najneobiËnije što ste krivotvorili, osim svoje titule, imena, povijesti i ovih perli koje ste mi poklonili prošli mjesec? Katkad mislim da je zbog krivotvorenja Ëak i vaša nacionalnost lažna. Ne bih vam znala pravo reÊi zašto, ali njušim da uopÊe niste Argentinac.” “Krivotvorenje nije rijeË iz moga rjeËnika.” Odgovori joj Valfierno, ali zna da nedostatak ljutnje nešto govori. I ne mari što joj je to rekao ovako, šutnjom. “A kako to onda nazivate?” Valfierno je oblizuje oËima: malaksalo tijelo operetne dive na divanu od lažnog baršuna. Baršunasta koža, misli, na divanu od lažnog baršuna ∑ i kaže si da ne može biti takav snob. “Sigurno to nikako ne nazivate; neke je stvari bolje ne imenovati, zar ne, markiže?” Tjednima se pita zašto je i dalje zove, traži. Tjednima si govori 22
da sise nisu dovoljne, da ne odgovaraju njegovim standardima; govori si Ëak da ne pripadaju ovom vremenu, nisu moderne: dvije masne krpetine koje ženkama služe kako bi svojim sokovima nahranile mlade. Sise su ono najarhaiËnije na rasi, misli, smiješi se, gleda ih. I opet se pita zašto žena ∑ koja bi trebala steÊi iskustvo mnogo unosnijih avantura ∑ i dalje prihvaÊa njegove pozive, zašto ga nastavlja podnositi: to je prava rijeË, govori si, podnositi. Zacijelo je to ta manjkavost, ono što joj nedostaje da bude uistinu lijepa. Mora više misliti na tu manjkavost, kaže si, na ono što je pretvara u svojevrsnu laž. “Ne zajebavaj, Valérie.” Osim ako joj ne treba, misli, za nešto što nije dokuËio, i uto se doista uznemiri. SjeÊa se da je u jednom trenutku zablude Ëak došao u iskušenje povjerovati kako je zavedena njegovim Ëarima, ali nešto mu je govorilo da nije to ∑ ili da, barem, to nije sve. Nešto: njegov zdrav razum, krhotine zrcala. “Markiže, mogu li vam postaviti još jedno pitanje?” Valérie se diže s divana, ide prema njemu, stresa nepostojeÊu prašinu s njegova ramena, pušta da se ogrtaË od crne svile s crvenim kineskim znakovima rastvori. Valfierno nosi odijelo od krutog lana uz bijelo-smee cipele, besprijekornu košulju, ljubiËastu kravaticu. Cipele s petom, da ga povise. Završio je s Ëešljanjem: crno-bijela kosa dobro ošišana, fin brËiÊ, zelene oËi kao prorez. Ravan, pravilan nos, nerazmetljiva usta, visoko Ëelo. Ima lice kakvo je potrebno za njegovo zanimanje, misli, ugodno, skladno, na njemu nema niËega osobitoga što bi se pamtilo. “Markiže, ne želite da radimo zajedno?” “Samo bi mi to falilo.” “VeÊ Êete me moliti.” “Nedvojbeno, draga moja. Ali sad moram ruËati, i ako se ne upristojite, malËice Êu zakasniti.” “Markiže, ne budite idiot. Nije ono što mislite.” “A što to mislim, recite mi?” “Radije to ne bih zamišljala. Kako bilo, to je Ëista fantazija, to veÊ znamo. Želim vam reÊi samo ovo: jedna moja prijateljica 23
poznaje tipa koji je donedavno radio u Louvreu. Tip je bedast, ali nema skrupula, što nije uobiËajeno u takvih idiota. Tip može uÊi i iziÊi iz muzeja kao vi s hipodroma u Auteuilu.” “A što to meni znaËi?” “Ne znam što, Valfierno. Promislite. Vi ste od onih koji znaju promišljati o stvarima. Ne znate uvijek i ostvariti, ali misliti ∑ to znate. Ako se potrudimo, dragi moj, malo više nego noÊas, možda nam Ëak uspije da se neËega dosjetite.” Malo je reÊi da je mrzi.
24
Sadržaj
Bollino
5
Juan María
33
Perrone
57
Bonaglia
79
Valfierno
165
Markiz De Valfierno
221
Gioconde
259
Becker
275
O autoru
299
O prevoditeljici
301
303
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Lektura i korektura Nana Moferdin i Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici Leonardo da Vinci, “Mona Lisa”, ulje na platnu, oko 1503.-6. Louvre, Paris, France/ Giraudon/ The Bridgeman Art Library Godina izdanja, 2010., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-173-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
304
6