Varamo

Varamo

–1–

–2–

César Aira

Varamo prevela sa španjolskog Dora Jelačić Bužimski

Fraktura

–3–

Knjiga je objavljena uz potporu za prijevod Ministarstva obrazovanja, kulture i sporta Kraljevine Španjolske.

Este libro ha recibido una ayuda a la traducción del Ministerio de Educación, Cultura y Deporte.

Naslov izvornika Varamo © César Aira 2002 Objavljeno prema sporazumu s Michael Gaeb Literary Agency © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Dora Jelačić Bužimski i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-514-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 856721

–4–

J

ednog dana 1923. godine u gradu Colónu (u Panami) neki je pisar trećeg reda, po završetku radnog vremena i nakon što je podigao plaću na blagajni, budući da je bio posljednji radni dan u mjesecu, napuštao ministarstvo u kojemu je bio zaposlen. Između tog trenutka i svitanja sljedećeg dana, kojih deset ili dvanaest sati poslije, dovršio je pisanje dugačke poeme, od same odluke da je napiše do posljednje točke, iza koje nisu uslijedili nijedan dodatak ni izmjena. Da bi se taj odsječak vremena zatvorio u samome sebi, valja napomenuti da nikad prije u pola stoljeća svoga života nije napisao ni jedan stih, niti je osjetio poriv da to učini; niti će to ikad ponoviti. Bio je to mjehurić u vremenu i u njegovoj biografiji, kojemu ništa nije prethodilo niti se išta na njega nadovezivalo. Inspiracija je ostala u sâmom djelu i obratno, hranili su se i trošili uzajamno, bez ostataka. Unatoč tome, ostalo bi to zabilježeno samo kao privatna i tajno-

–5–

vita zgoda da njezin protagonist nije bio Varamo, a poema slavno remek-djelo moderne srednjoameričke poezije, Pjesma nevinog djeteta.

Izvorište i vrhunac najodvažnije eksperimentalne avangarde u jeziku, ta zagonetna poema (koja je nakon nekoliko dana bila tiskana kao knjiga, da upotpuni mit o iznenadnosti kojim je obavijena od nastanka) uvijek se iznova ocjenjuje kao neviđeno čudo zbog nepremostivih poteškoća u kontekstualizaciji koje nameće kritičarima i povjesničarima književnosti.

Ali za sve na svijetu postoji objašnjenje. Želimo li ga pronaći u ovom slučaju, moramo se sjetiti da ako zgoda ima svoj svršetak (tekst poeme), onda je morala imati i početak, simetrično kao posljedica i uzrok, ili obratno. Taj se početak zbio, već smo to rekli, u trenutku kad je Varamo po završetku radnog vremena došao na blagajnu podići plaću. A taj je početak, početak nečega još neuobličenog i bezimenog, u taj banalni čin preokrenulo to što su ga taj put isplatili dvjema krivotvorenim novčanicama. (Svota je iznosila dvije stotine pesosa; njemu su uručili dvije novčanice od sto.)

Svrha je ove priče prikazati prirodni tijek cijelog niza činjenica od jedne situacije do druge, od tre-

–6–

nutka u kojem je preuzeo novčanice do završetka poeme. Njegovu ustaljenom načinu razmišljanja obje krajnosti bile su podjednako strane. Nikad u rukama nije držao, a ni vidio krivotvorenu novčanicu; mogao je sebi bez daljnjega predočiti što je to krivotvorina, ali nikad se u njegovoj blizini nije pojavilo ništa što bi ga nagnalo da pomisli na njenu stvarnu mogućnost. Isto tako nikad nije pisao poezi­ju, niti ju je čitao, niti je obraćao pozornost na postojanje te, kao ni bilo koje druge književne vrste. Ali čim se dogodilo jedno, dogodilo se i drugo, i između prvog i drugog razapeo se savršeno čvrst lanac uzroka i posljedice. Neutvrđeni su ostali početak i kraj, i ta radikalna nasumičnost isplela je niz i izdvojila ga, povezujući njegove unutarnje uzroke lancima čelične logike. S druge strane, različita narav samih krajnosti (što može povezivati dvije krivotvorene novčanice i književno remek-djelo?) dovela je do nekontroliranog umnažanja međukoraka. Nabijenog smislom, dakle, ali iznutra ugroženog beskonačnošću.

Izašao je iz ministarstva pritisnut brigom. Primijetio je krivotvorinu u istom trenutku u kojem mu je blagajnik, bezbroj puta ponovljenom mehaničkom kretnjom, pružio novčanice; ali nije podu-

–7–

zeo ništa, nego se nastavio kolebati. Što učiniti s tim novcem, čijim je kratkim dosegom ostala ogra­ ničena cijela njegova jednomjesečna kupovna moć?

Njegova birokratska narav spriječila ga je da reagira trenutno, prije no što je dotaknuo novčanice, a sada, kad ih je već spremio u džep, bilo je prekasno.

Osjetio je da je u ilegalnost tih novčanica bila utkana zapovijed šutnje i diskrecije. Kao ni gotovo svi državni službenici, nije činio ništa posebno da zaradi plaću, zbog čega ju je smatrao svojevrsnim darom i nagonski je vapio da pogne glavu, prihvaća i šuti. U svakom slučaju, bila je to bijedna svota, prava milostinja države za njezine privilegirane gra­đane srednje klase koji nisu bili u prilici poduzimati bilo što produktivno. Naravno da se njegov status sada mogao promijeniti, a da on sam pritom ne napusti sferu državnog proračuna: kad bi ga ulovili kako razmjenjuje krivotvoren novac, završio bi u zatvoru. Doslovno nije znao što da poduzme i jedva se kretao: tih parstotinjak metara koje je morao prijeći do kuće činili su mu se kao put oko svijeta. Što učiniti, što učiniti? Nisu mu se ukazivale nikakve opcije. Situacija je bila vrlo neobična.

Dotad se u Panami nije govorilo o krivotvorenim novčanicama. Osim toga ritam tiskanja novca bio

–8–

je vrlo spor u državi trome ekonomije. Ali ako se radilo o pojavi posve nove vrste, je li moguće da je on u nju proniknuo u trenutku, shvativši sve njezine posljedice? Takvo što moglo bi se objasniti samo kao oživljavanje neke arhetipske situacije koju je čak i netko tako neznatno monden, poput tog činovničića, nosio upisanu u dubini mozga. A to je donekle i objašnjavalo toliku ojađenost, jer mogao se upitati: od svih ljudi na svijetu, zašto baš ja?

Bilo kako bilo, nastavio se kretati unutar svoje paraliziranosti i odmah se našao na ulici. Ispred Palače Ministarstva iz koje je izlazio nalazio se trg, vitalno središte grada. U to doba posljednje poslijepodnevne zrake sunca rasplamsavale su perjanice palmi, a ispod njih, u samilosnom hladu sjene vrvjelo je mnoštvo u pokretu. Zaposlenici su u bujicama izlazili iz javnih ustanova koje su okruživale trg te ga presijecali u svim smjerovima; bilo je tu parova koji su se sastajali, raspršenih bučnih gimnazijalaca, staraca koji su šetali, djece koja su užurbano završavala posljednje igre prije povratka kući.

I on je morao prehodati trg, ali je prije toga morao prijeći ulicu i to je učinio vrlo oprezno: u to doba dana vozači visokih dužnosnika Ministarstva palili su motore i izvodili niz manevara kako bi automo-

–9–

bile smjestili tako da njihovim šefovima bude što komotnije. Buka je bila nesnosna i nije mu pre­ ostalo ništa osim stopiti se s tim brujanjem pojača­ nim stotinama glasova i uzvika, čemu se pridružio i zbor ptica na drveću koje su kreštale na sav glas.

Sve to iznenada je nadvisio prodoran i visok ton koji je Varamo prepoznao a da ga gotovo nije morao svjesno registrirati, samo je uperio pogled prema suprotnoj strani trga. Vidio je da je na dugačkoj, centralnoj aveniji upravo počela večernja svečanost spuštanja zastave. Točno ispred Palače Ministarstva, s druge strane trga, nalazila se zgrada Vlade iz čijeg je predvorja svakog poslijepodneva točno u pet sati izlazila postrojba vojnih pitomaca kako bi spustila zastavu koju bi jednako svečano, samo obrnutim slijedom, podizala u prvi jutarnji sat. U objema prigodama polagan tijek podizanja ili spuštanja stijega bio je popraćen visokim tonom trube koja je upravo ispuštala bučno a. Prodoran zvuk te jedne jedine note pričinjavao se prisnim i bliskim, odvojen od vojničića koji su iz daljine djelovali kao figurice, između ostalog i zbog kričave boje odora, čeličnog stava “mirno” koji im je oduzimao ljudskost i besprijekorne dotjeranosti svakog pona­

– 10 –

osob: svaka dlaka bila im je na mjestu, što se posve kosilo s tropskom raskoši svega oko njih.

Dok je prelazio ulicu, pazeći na automobile koji su se kretali vrlo sporo, ali u svim smjerovima, jedno je vozilo zakočilo pa krenulo, prateći ga gotovo bokom uz bok, kao da ga želi presresti. Bila je to jedna od onih Hispano-Suiza kakve su prije mnogo godina uvozili Francuzi, golema crna mašina od osam metara koja je škripila i trubila i kao da je bjesnjela na njega. Napet kakav je bio, doživio je trenutni šok, kao da ga je ugrabilo neko neobično mehaničko čudovište. No kad ga je odlučio zaobići, udaljiti se i, ako treba i trkom (već je skupljao snagu da jurne), stići do pločnika, zatekao se pored vozačeva sjedala odakle ga je ovaj glasno dozivao. Sledio se. Obraćao se baš njemu i po neobičnom kretanju auta pretpostavio je da se želi zaustaviti kraj njega; sâm je to kretanje učinio još neobjašnjivijim svojim nastojanjem da se udalji. Pozdravio je čovjeka nervoznim osmijehom, ali se, prepoznavši ga, iznova prestravio. Vozači ministarstva sačinjavali su bratovštinu kladioničara koji su nudili oklade zaposlenicima poput njega. A što se kockarskih dugova tiče, Varamo je patio od teške amnezije, pa ga nije

– 11 –

moglo iznenaditi što su ga na jedan od njih podsjetili kad je to najmanje očekivao. Ne bi to bilo ništa čudno, jer su ti momci morali znati da se baš tog dana dijelila plaća i da će u džepu imati novac. A zapravo... Ipak ne: kad je naposljetku uspio dokučiti što mu tip govori, shvatio je da se radi o nečem posve suprotnom. Čovjek mu je htio isplatiti novac; i to novac koji nije zaradio on, nego njegova majka, okorjela igračica koja nije propuštala priliku da odigra brojeve koje je sanjala ili izračunala, kad god bi u blizini trga obavljala kupnju ili se družila s prijateljicama. Ovaj je put osvojila nešto, pa joj je kladioničar odlučio poslati dobitak po sinu; bilo je pomalo neuobičajeno služiti se posrednikom, ali ta ista neuobičajenost ilegalne igre dovodila je do ne­ prekidne žurbe u namirivanju svih dugova, naplaćivanju svih kredita, svođenju na nulu i kretanju ispočetka. Varamu je toliko laknulo da se nije stigao usprotiviti, samo je ispružio ruku i uzeo što mu je ponudio vozač, koji je ujedno bio i njegov osobni ulagač.

Tek tada naporni ga je automobil prestao sustizati, ili se za njim vraćati, te je napokon mogao produžiti do pločnika. Tek kad ga se dokopao, po­

– 12 –

C

ésar Aira (Coronel Pringles, Argentina, 1949.) možda je i najplodniji argentinski pisac, a svakako jedan od najcjenjenijih južnoameričkih autora današnjice. Dosad je objavio više od osamdeset djela, a njegovi romani, knjige pripovjedaka i eseja prevedeni su na više svjetskih jezika. Od 1967. živi u Buenos Airesu, gdje je predavao na sveučilištima (Rimbauda i Mallarméa) te uređivao i prevodio knjige s francuskog i engleskog.

– 119 –

– 120 –

D

ora Jelačić Bužimski rođena je 1981. u Zagrebu. Na Fi­lozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski i španjolski jezik i književnost, a potom i portugalski jezik i književnost.

Pre­vodi sa španjolskog i portugalskog, radi kao lektorica za hrvatski jezik te surađuje na međunarodnim kazališnim projektima. Stalno je zaposlena kao izvršna asistentica u međunarodnoj organizaciji kazališta za djecu i mlade ASSITEJ, čije je sjedište u Zagrebu. Među njezinim prijevodima ističu se Brida Paula Coelha, Kraj igre Julija Cor­tázara, Metoda Jordija Galcerána (postavljena u splitskom HNK-u 2009.), Pisma ljubavi i mržnje Espida Freire te ulomci iz zbirke eseja Među zagradama Roberta Bolaña.

– 121 –

Djelo je objavljeno u okviru Programa “Sur” za potporu prevođenju Ministarstva vanjskih poslova, međunarodne trgovine i bogoštovlja Republike Argentine.

Obra editada en el marco del Programa “Sur” de Apoyo a las Traducciones del Ministerio de Relaciones Exteriores y Culto de la República Argentina.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Dinko Telećan Lektura i korektura Nana Moferdin Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Luka Predragović Godina izdanja 2013., listopad (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-514-7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 122 –

– 123 –

Sve je bilo moguće, kao u svijetu koji upravo nastaje – neka baš riječi iz romana Varamo budu one kojima domaćem čitatelju predstavljamo književni svemir Argentinca Césara Aire, jednoga od najintrigantnijih suvremenih južnoameričkih pisaca.

Roberto Bolaño zvao ga je “jednim od tri ili četiri najbolja pisca što danas pišu na španjolskom jeziku”, a njegovi čitatelji diljem svijeta potvrdit će to: čak i kad se u svojim potragama bavi složenim pitanjima filozofije, autorstva, improvizacije, originalnosti i pripovijedanja, Airina je proza uvijek brza, svijetla i zabavna – i doista vas može odvesti bilo kamo!

Barem na površini, Varamo je priča o panamskom državnom službeniku istog imena koji će jednoga dana, godine 1923., nakon niza bizarnih nedaća napisati u gradu Colónu remek-djelo modernoga srednjoameričkog pjesništva. Nikada prije u svojih pedeset godina Varamo nije napisao ni retka, i dok ga slijedi na njegovoj miniodiseji, pokušavajući rekonstruirati okolnosti koje će za koji čas poroditi djelo genija, Aira nam pokazuje svu raskoš svojega spisateljskoga umijeća igrajući se i smijući se svijetu, ali i našoj potrebi da umjetničkom djelu prišivamo povijesni, nacionalni, psihološki ili estetski kontekst.

Neplanirano i neočekivano, u ovom izvrsnom romanu čitatelj će piscu postati suučesnikom, ali već nakon nekoliko pročitanih stranica svoga se udjela u Varamu i svijetu Césara Aire više neće poželjeti odreći.

– 124 –

119,00 kn

ISBN 978-953-266-514-7

www.fraktura.hr