Vedra strana života
NIKICA ´ SLAVIC PRIREDILA ´ TEREZA SLAVIC
Vedra strana života
Humoreske i satire
–1–
–2–
Nikica Slavić
Vedra strana života Humoreske i satire priredila Tereza Slavić
Fraktura –3–
© Tereza Slavić i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-920-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 979831
–4–
Šaljivim pričama iz života ljudi, kamerom svoga pera stvarao si vedrinu kojom su nestajali oblaci s našeg neba. Tereza Slavić
–5–
–6–
Moja vedra strana života
Za Jacka Londona govori se da su mu najbolje one pripovijetke u kojima piše o svom životu. Ja bih ovdje tu konstataciju malo parafrazirao, jer se u svim ovim zapisima ne radi o jednoj osobi, njenom životu, nego je ta osoba samo jedan dio – većinom pasivni promatrač ovdje iznesenih pripovijedaka i događaja. Sve ove priče i satire zapravo su male psihološke studije o malim ljudima i malim stvarima koji svi iz različitih razloga dolaze u sukob s okolinom, društvenim običajima, moralom ili pak uobičajenim građanskim normama, što sam kao pasivni promatrač zapisivao u svoju bilježnicu koja nosi naznaku “Vedra strana života”. O tome da postoje različite vrste ljudi, ne samo po svojoj psihi, već i po rasuđivanju, odnosno pameti – već je dosta napisano (a i viđeno). Pa o tome ovaj put u detalje ne bih, no uzmimo kao dokaz svu složenost od koje se – često i bez našeg htijenja! – sastoji čitav ciklus našeg življenja, da ne spominjem iživljavanja, koje je u ponekim pripovijetkama čak naglašeno. Po samom načinu življenja, ne samo čovjeka kao pojedinca, nego i čovjeka kao sastavnog dijela ljudskog društva, sistema koji vlada u društvu, civilizacijskog razvoja, stupnja osobne –7–
i društvene kulture, sve ljude možemo podijeliti u sljedeće skupine: a) na one koji u životu – bez obzira na kvalitetu u načinu življenja u tom jedinom nam životu – uzimaju samo one vedre strane, koje nas često i bez naše volje prate (u koje spadam i ja); b) na one koji su zaokupljeni samo svojim brigama uostalom svojstvenim svim ljudima, svojim osobnim tragedijama, često i uveličanim, ali koje nas manje ili više isto tako bez naše volje prate; i na koncu c) na one skoro da kažem indolentne, hladne kao kamen, koji prolaze u životu a da na njih nimalo ne djeluje ono što proživljavaju, što vide, što čuju ili što osjete (time ih ne želim prikazati kao ljude manje vrijedne, oni su jednostavnim jezikom rečeno “zaleđeni” ili kako naš narod ima običaj kazati “mrtvi-ladni” ništa ih se ne prima, niti ona vedra strana u životu, niti ona tragična – oni su samo, tako da kažem, kronično pedantni, birokrati austrougarskog tipa i točni na minutu! Ja sam ljude promatrao, kako rekoh, više kao pasivni promatrač svih navedenih skupina i iz tog svog ugla, a svrstavši sebe u skupinu a), napisao sam tridesetak raznih priča i satira kao svojevrsni analitički prikaz nekog doživljaja “malih ljudi” bez namjere da ih time uvrijedim, jer ponavljam, riječ je o isključivo malim ljudima! Malim i skromnim, ali isto tako malim ljudima s ambicijama velikih: oni žele predstavljati veličinu, vole –8–
oponašati velike govornike pa makar govorili u praznoj dvorani, kao primjerice u satiri “Kurir Alija”, u kojoj je on još uvijek general, on vodi svoj narod, a sada mu u restoranu ne daju zelja premda on ima hemeroide, dva puta je operiran itd. Pokazuje mi neku fotografiju na motociklu na kojoj on viče “Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob!”, dok mu pet-šest odlikovanja visi na prsima istrošenog i masnog kaputa. Slijede satire “Princ ne pozna jezik naroda svog”, “Zdrpizam”, zatim “Račun zidara Franje”, gdje majstor zidar na zahtjev gvardijana u detalje opisuje sve što je radio na po pravcima u crkvi, “lupežu kraj Isusa ispravio nos” itd., a što je ispalo šaljivo iako je istinito. “Kunina koža” satirični je osvrt na tvrdnju da je to nekada bilo platežno sredstvo “kao što je u novije vrijeme u Kninu platežno sredstvo bila koža od ovce ili jarca”. “Natezanje konopca” govori o pomirbi Hrvata i Srba uz asistenciju lorda Owena i Vancea, dok nekom Jovi ništa nije jasno, jer njega interesira samo njegov osobni život i život nje govih najbližih, a nikako država i državne granice. Dijete mu se rodilo, a pravoslavna crkva je petnaest kilometara daleko, kobila mu uganula nogu, krava se tek otelila, a žena bolesna i on krsti sina u katoličkoj crkvi, koja je tu u selu i na pitanja mještana odgovara: “Svejedno je to, jer krst je krst!” (ovdje je opet riječ o malim ljudima, njihovim razmišljanjima i gledanju na život kojim su okruženi). U proglasu “Glasajmo svi za Cigane” govori se o tom narodu bez svoje države i bez granica koji se vjekovima održao živeći u granicama raznolikih država i sistema, s urođenim –9–
instinktom, da je valjda najbolje živjeti – bez granica, jer je njihova filozofija otprilike ovakva: “Narod u granicama jest ograničen narod, a nije dobro ni za jednog čovjeka kao pojedinca ako je ograničen” (to je čak i uvreda). I zato Cigani nikada nisu opterećeni s onim vjekovima spornim “kamenom međašem” kojim su opterećeni mnogi narodi i zbog čega je proliveno toliko krvi. Njima se nikad u snovima ne pojavljuje ona vjekovna stara sablast s kamenom na vratu koja im na uho šapuće one kataklizmične riječi “Gdje bi stao, gdje bi stao – gdje bi kamen međaš zakopao.” Zagreb, 31. ožujka 1999. N. S.
– 10 –
O autoru
Nikica Slavić rođen je u Kninu 26. studenoga 1914. godine u bogatoj trgovačkoj obitelji. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Kninu i Šibeniku, zatim nastavio Trgovačku akademiju u Novom Sadu i studij u Zagrebu – prvi stupanj ekonomskih znanosti prekinut Drugim svjetskim ratom. Kao srednjoškolac upisao se u društvo Skauta 1. srpnja 1929. godine i privukao mnoge školarce na prostoru Knina i okolice. Organizirao je izlete na Dinaru, Velebit i druga područja prirode. Veoma pozitivno djelovao je na mlade slijedeći načela skautizma s naglaskom na ljubav prema svakom čovjeku bez obzira na to koje je vjere i nacije, ljubavi prema prirodi uočavajući njene beskrajne ljepote i vrijednosti, koje treba ču vati i njegovati. I na kraju, tu je ljubav prema nauci – jer znanost može donijeti napredak i sreću čovječanstvu. Prije Drugog svjetskog rata u Kninu je osnovao Narodno sveučilište u svrhu prosvjećivanja naroda. Organizirao je struč na predavanja i priključio se grupi Napredna omladina. Kao student prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu se sastajao sa studentima i profesorima na poznatoj adresi Tkalčićeva 4 gdje
– 133 –
su se vodile filozofske rasprave suprotnih strana, tj. lijevih i desnih. Godine 1941. pristupio je s prvom grupom antifašističkom pokretu kao borac bez puške, naime nikada nije htio nositi oružje. Uz mnoge ratne opasnosti ostao je živ i zdrav. Odmah nakon oslobođenja 1945. zaposlio se u Ministarstvu prosvjete i postao zamjenik ministra te načelnik izdavačkog odjela za književnost i film. Napisao je mnoge referate dajući smjernice kako prosvijetliti narod u svim pa i najzaostalijim krajevima zemlje. Za vrijeme rada u Ministarstvu predlagao je da državom, tvornicama, poduzećima i društvenim ustanovama trebaju upravljati školovani ljudi i znanstvenici. To nije išlo u prilog vladajućoj eliti. Osim toga nije htio koristiti diplomatski magazin tvrdeći da treba dati potrebnijim radnicima i seljacima. Odbio je primiti Spomenicu. Sve navedeno dovelo je Nikicu Slavića bez suđenja na Goli otok, to jest u progonstvo dugo pune četiri godine. O tome govore njegovi zapisi iz gore navedenih knjiga. U logoru je bio mučen kao i mnogi nevini, jedva je ostao živ, a kao vrlo iscrpljenog i klonulog gotovo pred egzitusom, logorski liječnik ga pod stražom upućuje u kažnjeničku bolnicu Dr. Josip Kajfeš gdje ga liječnici uz mnogo truda vraćaju životu. U tom vremenu u bolnici ga posjećuje član UDBE Hrvatske, potresen izgledom Nikice Slavića, sutradan stiže nalog da se N. S. pušta na slobodu. Nakon što je oslobođen i vraćen životu, pune četiri godine
– 134 –
nije mogao dobiti zaposlenje jer je UDBA Hrvatske tvrdila “da ga narod ne želi”. Tek 1957. Društvo književnika Hrvatske zatražilo je od Beograda da se Nikici Slaviću omogući raditi kao novinar i publicist. Ta je molba bila pozitivno riješena te je kao novinar koji je pokrivao Hrvatsku i Sloveniju počeo raditi za agencije Jugopres, Pres servis i Privredni pregled. Svojim je radom ste kao veliko povjerenje, mnogo je pisao i za dnevne novine i razne agencijske biltene. Posebno je vrijedna edicija u obliku velike knjige pod naslovom – 15 godina privrede i turizma Jugoslavije – tiskane za Maršalat kao reprezentativni poklon prilikom posjeta stranih vlada. Knjiga je u vitrini spomen-sobe u muzeju na Kninskoj tvrđavi. Iz zdravstvenih je razloga 1967. odbio ponudu za dopisničko mjesto u Berlinu. Mirovina je Nikici omogućila da može pisati i čitati, a tome nije bilo kraja. Unatoč drami koju je proživio, zadržao je vedrinu duha pišući povremeno šaljive članke koji su predstavljeni u ovoj knjizi. Ostavio je niz zapisa koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu u Zadru. Nikica Slavić preminuo je 31. prosinca 2001., na onaj isti dan kada su ga golog stavili u hladno more da vadi pijesak rukama. Na nadgrobnoj ploči obiteljske grobnice u Kninu gdje je Nikica pokopan, Ludwig Bauer sastavio je sljedeći natpis:
– 135 –
Nikica – htio si promijeniti svijet svoje uzvišene ideale za dobro i dostojanstvo svakog čovjeka ostavio si kao zavjet svima koji su te znali. “Na groblju će cvasti cvijeće za daleko neko pokoljenje.”
– 136 –
O priređivačici
Tereza Slavić rođena je 1931. godine u Trogiru, osnovnu školu završila je u selu Gornji Humac na otoku Braču, a u Splitu je pohađala realnu gimnaziju. Nakon velike mature odlazi u Za greb gdje 1953. godine upisuje Višu medicinsku školu koju je osnovao prof. dr. Andrija Štampar. Na trećoj godini studija upoznala je Nikicu Slavića, novinara i reportera, s kojim se vjenčala 1957. godine. Godine 1962. bolnica Dr. Josip Kajfeš dodijelila joj je stipendiju za postdiplomski studij iz dijetetike na Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar. Sa zvanjem dijetetičarke dobila je službu u bolnici i kao izvanredni nastavnik predavala dijeteti ku u srednjoj medicinskoj školi u Zagrebu. Autorica je školskog priručnika iz dijetetike za medicinske škole (Školska knjiga, Zagreb, 1990.). Izvanredno je studirala i povijest umjetnosti. Uredila je knjigu Nikica Slavić – kninski humanist na Golom otoku, u kojoj je sabrala sve zapise, tekstove i svjedočanstva svoga supruga o Kninu, ratu, logorovanju, a koji obuhvaćaju razdoblje od godinu dana pred Drugi svjetski rat sve do Domovinskog rata.
– 137 –
Velika je ljubiteljica umjetnosti, mnogo čita, sluša klasičnu glazbu i rado odlazi u prirodu. Povremeno zapisuje sjećanja iz rane mladosti.
– 138 –
Sadržaj
Moja vedra strana života 7 Karin (Carina) 11 Kako je Nurija preveo Janeza žedna preko vode 17 Generalno zastupništvo “Dido” Beograd 23 Zdrpizam 27 Natezanje konopca 33 Kunina koža – hrvatska moneta? 37 Kako se kalio kapitalizam u Mrduši Donjoj 39 Princ ne pozna jezik naroda svog 43 Antistranački savez 45 E, moj Špiro! 59 Potop 63 Put do mora 69 Pismo iz lječilišta 81 Kurir Alija, general i marmelada 89 Torta 95 Pasje popodne u Operncaféu 99 Tiho-mir 103 Govor komandanta čete 40. pješadijskog puka kapetana Luke Đuraševića vojnicima 105 – 139 –
Glasajmo svi za Cigane Govor Ciganina nad grobom njegova druga Nadgrobni govor Račun zidara Franje Avet Hirošime
109 111 115 123 127
Sjećanja na Nikicu i njegovo pisanje Tereza Slavić
129
O autoru O priređivačici
133 137
– 140 –
– 141 –
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Na naslovnici © akg-images Godina izdanja 2018., siječanj Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-920-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
– 142 –
– 143 –
Za Jacka Londona govori se da su mu najbolje one pripovijetke u kojima piše o svom životu. Ja bih ovdje tu konstataciju malo parafrazirao, jer se u svim ovim zapisima ne radi o jednoj osobi, njenom životu, nego je ta osoba samo jedan dio – većinom pasivni promatrač ovdje iznesenih pripovijedaka i događaja. Sve ove priče i satire zapravo su male psihološke studije o malim ljudima i malim stvarima koji svi iz različitih razloga dolaze u sukob sa okolinom, društvenim običajima, moralom ili pak uobičajenim građanskim normama, što sam kao pasivni promatrač zapisivao u svoju bilježnicu koja nosi naznaku “Vedra strana života”. – Nikica Slavić U svim mogućim događajima u životu svakog od nas Nikica je filozofijom prihvaćanja nalazio rješenja koja su davala snagu za život. Ostao je u pamćenju mnogih, a njegovo prihvaćanje ljudi različitog karaktera, poštivanje stavova i mišljenja svakog čovjeka izraženo je u brojnim zapisima, pa i humoreskama koje se prezentiraju u ovoj knjizi. Nikičinim šalama i našem smijehu nije bilo kraja. – Tereza Slavić
89,00 kn
– 144 –
www.fraktura.hr