Vedri dani

Vedri dani

ZSUZSA BĂ NK

Vedri dani roman

-1-

-2-

Zsuzsa Bánk

Vedri dani prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Die hellen Tage © 2011 S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-545-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 868392

-4-

Za Louise i Friedricha

-5-

-6-

Cirkuska djevojčica

Poznajem Aju otkako znam za sebe. Gotovo se ničega i ne sjećam iz vremena prije nje, iz života u kojem je nije bilo, ne mogu si zamisliti kako li su mogli izgledati dani bez Aje. Aja mi se svidjela na prvi pogled. Govorila je glasno i jasno i poznavala je riječi kao što su luta­jući cirkus i ples s praporcima. Pokraj ostalih izgledala je sićušno, sa svojim malenim dlanovima i stopalima, i kao da to mora nekako nadoknaditi, govorila je u dugačkim rečenicama koje gotovo nitko nije pratio, kao da želi dokazati da može govoriti glasno, bez stan­ ­ke i bez pogrešaka. Doselila se k nama one godine kad smo se mi, djeca, najviše zabavljali izgovarajući svoja imena unatraške i glasno se dozivajući Retep ili Itteb.

Aja se uvijek zvala samo Aja. Pronašle smo se kao što se djeca pronalaze, bez oklije­ vanja, bez ustručavanja, i čim smo započele prvu igru, postavile prva pitanja, počele smo zajedno provoditi dane, nizale smo ih kao na beskonačnu ogrlicu i teško se mirile s prekidima kojima bi nas drugi razdvajali.

Kad me Aja posjećivala, nečujno je otvarala naša dvorišna vrata. Nitko nije mogao nečujno otvoriti i zatvo-7-

riti naša vrata jer bila su to velika vrata na kotačićima koja bi najavila svakog posjetitelja prije nego što bi učinio posljednje korake pred kućnim vratima i čiji smo zvuk mogli čuti sve do potkrovlja i sve do najzabačenijega kutka vrta. Samo je Aja naša vrata otvarala tako tiho da to nitko ne bi primijetio, kao ni to da hoda dvorištem, i ja sam se čudila kako tiha može biti, kako neprimjetno umije doći i otići.

Zacijelo smo se srele na ljeto, ljeto koje je Aju okru­ živalo kao da joj pripada, kao da njegova svjetlost, njegova prašina, njegove dugačke svijetle večeri njoj pripadaju i kroz koje se kretala bez jakne i cipela, sa žutim šeširom koji je pronašla u majčinu ormaru, kao kroz veliku, svijetlu kuću čije su se sobe bez vrata stapale jedna s drugom. Na brzinu smo se poljubile i zagrlile kao što to djevojke često čine, iako Aja to inače nije ni s kim drugim činila, pa ni poslije, i nismo se više razdvajale, premda ne znam zašto je Aja odabrala upra­ ­vo mene, pozvala me i zamolila da uđem u njezin život, život koji je bio drugačiji od svega s čime sam se dotad susrela, drugačiji od svega što sam poznavala i koji mi se činio dalekim, većim i širim od mojega te se odigravao na mjestu bez vremena i granica. Ne znam što li ju je nagnalo u moju blizinu, gurnulo mimo drugih i privezalo uz mene, što li je uopće to što nas navodi da se odlučimo jedni za druge. Je li to bio način na koji sam skakala po livadama, bacila kamen preko vode, -8-

otpjevala pjesmu, ili je to bilo samo zato što nije postojao nitko drugi tko bi tih dana na tome mjestu bio mogao zauzeti mjesto pokraj Aje? Jesmo li ostale nerazdvojne samo zato što ni poslije nije došao nitko tko bi me mogao zamijeniti? Nisam to Aju nikada pitala, a danas to više nema nikakvu ulogu. Danas smo ti koji jesmo i više se o tome ne raspitujemo, ne tragamo za razlozima.

No najneobičnije na Aji bila je njezina majka. Nije bila poput majki koje sam poznavala, koje su živjele u našem gradiću u uskim uličicama oko velikog trga, u du­gačkoj, šiljatoj sjeni crkvena zvonika, sa svojim šarenim automobilima i šarenim mrežama za kupnju, koje su svakog jutra uz ogradu zavirivale u svoje poštanske sandučiće, dok je Ajina majka poštu preuzimala na vratima. Prvo što sam na njoj primijetila bili su lakirani nokti na nogama, zato što bi obojila i kožu, kao da nije htjela štedjeti na laku, kao da je htjela namazati ljubičastu crtu na svoje nožne prste. Bila je viša od ostalih žena, čak i od većine muškaraca, i Aja kao da je nestajala uz nju. Imala je dugačke, vitke noge, za koje je govorila da izgledaju kao da su drvene, i to je bilo točno, pomalo su izgledale kao noge kuhinjskog stola koji je ljeti iznosila u vrt, pod grane kruške koje su na njegovu prljavu plohu bacale svoju mrežu sjena. Iza žičane ograde držala je kokoši koje joj je netko prepustio, a Aja i ja svaki smo put smjele sasuti šaku kuku-9-

ruza u travu i otvoriti vratašca prije nego što bi Ajina majka pošla onamo u svojim ravnim cipelama i ščepala jednu kokoš, zavrnula joj vratom i poslije, dok bi je polako čerupala, puštala bijela i smeđa perca da odlelujaju u travu koja je sezala do koljena.

Aja je s majkom živjela u kući koja nije bila kuća, tek kućica koju su pridržavale daske i žice, koliba na koju bi se prišarafili novi dijelovi kad bi uzmanjkalo prosto­ ­ra, kad bi postalo pretijesno čak i za ono malo namje­ štaja koji je pripadao Ajinoj majci, za kutije i sanduke koje je slagala jedne na druge te kartonske kutije od cipela za brojna pisma koja je u njima čuvala. Kabeli i samoljepljiva traka poput paukovih su se mreža provlačili kroz dvije sobice, sićušnu kuhinju i uzani hodnik, za svjetiljke koje su i danju gorjele, čak i kad je sjalo sunce i svjetlost prodirala u sve kutke kuće. Onomad nisam znala ništa o kućama, ništa o tome kakve moraju biti, kako moraju izgledati i gdje se moraju nalaziti, da im je potrebna ulica i broj i da za kuću nije dovoljno reći da se nalazi iza Kirchblüta, ondje gdje počinju polja i križaju se šljunčane staze, nedaleko od željezničarske kućice, i da izgleda kao da lebdi. Nisam znala da netko mora dopustiti da se lupa čekićem i da se drže kokoši, da netko određuje i odlučuje o tome što je Ajin dom i nisam slutila ništa o prijepodnevima koja je Ajina majka provodila po hodnicima pred uredima raznih ustanova. Za mene je Ajina kuća bila kuća sa svime što - 10 -

je za to potrebno, iako nije imala brave na vratima pa Aja nije nikad uza se nosila ključ. Ajina maj­ka ostav­­ljala je nakrivljena vrtna vrata otvorenima, kao i kućna vra­ ­ta, i kad bi tkogod upitao ne boji li se provalnika, lopo­ ­va, morala se nasmijati, na svoj način, malčice prekasno, malčice pretiho, kao da ju je netko tek sad upozorio na nešto što joj inače nikad ne bi palo na pamet. Ta što bi se, govorila je, kod nas moglo ukrasti?

Katkad bi Ajinu majku svladao san prije nego što bi dovršila rečenicu, izgovorila misao, a noću, kad bi se Aja probudila i pošla u kuhinju po čašu vode, sjedila bi pokraj snopa svjetla neke lampe kao da čeka jutro, barem je tako Aja pripovijedala. Njezina je majka imala ogrebotine po rukama, zelene masnice na koljenima i cjevanicama i izgledala je smiješno sa svojim prljavim flasterima i zavojima koje je povezivala od ostataka materijala. Režući luk porezala bi se nožem koji je obje­sila visoko na kuku kako ga Aja ne bi mogla dohvatiti, udarala je glavom o ormare, zaplitala se u kabele te bi povukla za sobom nešto što bi se tada razbilo i što bi potom odložila u kantu zajedno s drugim krhotinama i komadićima koje više nije mogla sastaviti.

Hodala je svojom kućom, svojim vrtom i svim ulicama malenoga grada kao da ne postoje prepreke, kao da joj ništa ne može stajati na putu, kao da stvari moraju pred njom uzmicati, a ne obratno.

- 11 -

Prije nego što bih uvečer krenula kući, prije nego što bismo se razdvojile kako bismo se ponovno susrele, najkasnije sutradan, sljedeće jutro, za rastanak bismo napravile zvijezdu. Kao što su se drugi rukovali i grlili, mi smo radile zvijezde uz nakrivljena vrata, ondje gdje je travnjak bio ugažen, a maslačak se probijao kroz letve, Aja i ja jednakim brzim pokretom u jednome, a Ajina majka između nas u drugome smjeru. Nekih ve­ čeri ostala bi podalje, kao da nam nije htjela smetati, kao da nam je željela ostaviti još vremena, kao da ga nismo imale dovoljno, kao da nam je bila potrebna ta jedna minuta, tih nekoliko trenutaka prije nego što odem. Dok bih hodala niz uski puteljak i osvrnula se netom ugledavši željezničarsku kućicu, Aja bi se već popela na plot, progurala koljena kroz letve i mahala objema rukama, kao da želi reći, ne zaboravi sutra po­ novno doći.

Iako njezina kuća nije imala adrese, Ajina je majka dobivala pisma u debelim omotnicama od pakpapira na kojima je ispod njezina imena pisalo samo Kirchblüt, malenim iskošenim slovima, i poštar ih je donosio na vrata, već i zbog toga što je uvijek bilo pisama za koja se morala potpisati. Čak i kad je na plotu već visio limeni sandučić s prorezom u koji je mogao ubacivati poštu, i dalje je ustrajao u tome da joj ih preda u ruke i izgovori njezino ime, kao da se svaki put mora iznova uvjeriti tko je ona, je li doista ta kojoj je pismo na­ - 12 -

mijenjeno. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u kojima bismo čuli njezino puno ime. Inače je Ajina majka inzistirala na tome da je svi zovu Évi, ne Éva, a ponajmanje gospođa Kalócs. Govorila je da je tako nazivaju službenici, to je dovoljno, i da samo još poštaru dopušta da izgovori njezino čitavo, puno ime. Kad bi naslonio svoj bicikl na stup, pogurnuo nakrivljena vrtna vrata i ugledao svjetlo u kuhinji, kad bi začuo neki šum, neki štropot, pokucao bi na prozor i pričekao dok Évi ne učini tih nekoliko koraka do vrata i ne preuzme svoju poštu, pisma umotana u pakpapir u plavim omotnicama laganima poput perca, koje je potom danima ostavljala da leže na malenome stolu pokraj komarnika, odakle smo ih Aja i ja mnogo puta podizale i okretale i prevrtale, a kako je Aja vjerovala da može nanjušiti odakle je pismo poslano, njušila ih je. Držala bi ih ispred nosa, ispred mog nosa, mahala njima prema nama kao lepezom, a kad bi nas njezina majka u tome zatekla i pitala na što miriše pismo, Aja bi rekla, na Ameriku, miriše na Ameriku. Čim bi prve prohladne noći počele potiskivati ljeto, u Ajinu bi kuću došao posjetitelj. Dolazio je izdaleka, kako je Évi govorila, brodom, vlakom i autobusom, a po njegovim su ga pismima Aja i Évi već tjednima iščekivale, ne znajući točno koji će dan stići. Évi bi svake subote bacila kokoš u lonac te je potom s nama pojela, lakirala je nokte na nogama, prvo u crveno, zatim u - 13 -

ružičasto, ispred zrcala koje je mogla rasklopiti i postaviti na nogare, podizala je kosu iglama iz plavog rupca i poslije ju raspuštala. Mela je prljavštinu s podova, u vjedru u vrtu oprala kratke zavjese, još vlažne ih objesila i nabrala. Poslijepodnevima je gledala preko poljskih putova, a večerima na kalendar, sve dok se u nekom trenutku netko ne bi pojavio pred nakrivljenim vrtnim vratima. Aja i ja mogle smo ga vidjeti s prozora, tamni kovčeg u jednoj ruci, u drugoj šešir koji bi skinuo kad bi se Évi pokazala na vratima, otkvačila komarnik, zakoračila na stube i maknula dva pramena s čela te preko klimavih ploča otrčala do vrtnih vrata, ispružila ruke i položila mu ih na obraze. Aja je govorila da joj je to otac, ali njezina je majka odmahivala glavom i kad Aje ne bi bilo u blizini, rekla bi da joj ne može biti otac muškarac koji je posjećuje jednom godišnje. Tih je tje­ dana Aja uvečer skupljala užad i lopte koje bi razasula po vrtu, jela sve što bi Évi stavila na stol, a nakon škole hitala je kući i nije kao inače sa mnom i ostalima hodala preko voćnjaka i polja do željezničarske kućice, gdje smo ležali u travi i čekali da se spuste brklje i u prolazu zaštropotaju hrđavocrveni vagoni teretnih vlakova.

Otac joj se zvao Zigi. Aja ga je tako zvala, i njezina ga je majka tako zvala, katkad Zigike ili Zigili ili Zigikém ili Zig-Zig, a ja sam se pitala kako se netko može tako zvati, je li to uopće ime, Zig-Zig.

- 14 -

Zigiju je kosa padala na lice, kuštrave kovrče koje su rasle u svim smjerovima i koje je tek rijetko šišao. Dva zuba bila su mu tamnija i stajala su jedan preko drugo­ ­ga, pomalo poput ljudi u gomili koji pokušava­­ju zav­iriti jedan drugome preko ramena. Izgledao je kao da gladuje, kao da je u posljednje vrijeme premalo jeo, a kako je Évi smatrala da to u tim tjednima mora nadoknaditi, jedva je izlazila iz kuhinje te je svaka dva-tri sata na stol iznosila hrenovke i perece, slatki čaj i čajne kolutiće. Iz džepa na Zigijevim prsima virio je crveni rupčić u koji bi se Aja useknula kad ne bi ništa drugo našla i koji je odskakao od Zigijeve tamne odjeće za koju je Évi govorila da Zigi u njoj izgleda kao da ide na vlastiti pogreb. Zigi nije nosio čarape i uvijek je bio u istom paru tamnih cipela čija je koža na stranama bila raspucana i u kojima su njegova uska stopala izgledala širima, a, iako ih nije vezivao, cipele mu u hodu nisu nikad spadale s nogu. Kao što su drugi tjerali komarce ili miješali vrhnje u kavu, Zigi bi poleđice skočio na dlanove, spustio se na stopala, ponovno poleđice skočio na dlanove, mnogo puta uzastopce, kao da leti kroz Évin vrt u krugovima koje je nogama crtao po zraku, preko stolica i klupa koje mu nikada nisu stajale na putu. Kad je sa svojom kavom stajao naslonjen na kuhinjski prozor, već smo znali da će svaki tren poskočiti i privući koljena na prsa, premjestiti malenu šalicu ispod svojih stopala iz jedne ruke u drugu i ispiti je u

- 15 -

jednom gutljaju čim se osovi na noge, pružiti je Aji i nakloniti se pred nama sve dok mu se šiljati nos ne zabije između koljena, a mi ispod njegove šije ne ugledamo vretence koje je prije mnogo godina dao nacrtati na kožu tankom iglom i s malo crne boje.

Voljeli smo Zigijeve akrobacije i nismo ih se mogli do­ sita nagledati. Aja je govorila kako, čim se probudi, još u spavaćici stane u nakrivljeni okvir vrata i čeka da Zigi zbaci deku, stavi dlanove na pod, digne noge u zrak i tako prođe pokraj nje u kuhinju. Kad bih došla po­ slijepodne, Zigi je između stabala kruške balansirao na kugli koju je izvukao ispod limenoga krova pokraj ko­koši, gdje je Évi spremala prazne lonce za cvijeće.

Dok je veslao rukama, dok je bosim nogama kotrljao kuglu preko krtičnjaka i izvijao leđa daleko unatrag, dok je izgledalo kao da će sigurno izgubiti ravnotežu i pasti, Aja bi izvukla van Évin naslonjač od pruća i sjedila kao na prijestolju pod naslonom koji joj je uvelike nadvisivao glavu, u turskom sjedu, s dlanovima na bedrima, s koljenima ispod naslona za ruke. Pratila je Zigijeve pokrete, a kad bi joj počeo izlaziti iz vidnog polja, okretala bi glavu za njim, Aja, koja je mogla izgovoriti svoje ime unatrag, a da ne zvuči drugačije i da ostane isto koliko god ga razdvajali i spajali, koliko god ga rastavljali i puštali da kruži nad nama, istom lakoćom kojom je Zigi skakao zrakom u Évinu vrtu,

- 16 -

naprijed i natrag ispod dviju krušaka, kad bi se vinuo u zrak i uzviknuo to ime, Aja. Zigi je svake godine donosio stvari s kojima Aja i ja nismo znale što bismo, no kojima se Évi veselila više nego ičemu. Ovaj put to su bili ostaci tapete po kojoj su vijugale crvene ruže i koji su bili dovoljni za jednu stranu njezine kuhinjice. Zigi je skinuo regal, promatrao kako iz njega ispadaju novčanice koje je poslao u omotnici, a Évi ih skrila iza tanjura i šalica, i jednog prijepodneva tapetom oblijepio prozor kroz koji smo mogli gledati preko staze od klimavih ploča do na­ krivljenih vrtnih vrata. Nije prekrio pod novinskim papirom, širokim je kistom premazivao zid škrobnim ljepilom ne prolivši ni kapi, trake je rezao stojeći, brz­im, kratkim pokretima, jednim od Évinih oštrih no­že­­va, mjereći ih samo očima, pritiskao ih objema rukama i zaglađivao crvenim rupcem koji je izvadio iz prednjeg džepa svoje crne jakne i zataknuo pod košulju. Navečer je Évi sjedila u svojoj kuhinji okružena crvenim ružama koje nisu imale nikakav miris, ali su vijugale onuda kao da žele izrasti, kroz prozor van na otvoreno.

Vrijeme sa Zigijem za Évi je bilo svetinja, tih nekoliko tjedana u kojima je spavao u njezinu krevetu i jeo za njezinim stolom, kad je mogla glumiti da su obitelj kao

- 17 -

i svaka druga. Čim bi Zigi s njima dijelio kuću i vrt, Évi se povlačila, stišala bi se, kao da želi štedjeti rečenice kojima raspolaže i ne želi odvlačiti Zigijevu pozornost, kao da ne smije Aji i Zigiju oduzeti nimalo njihova vremena, iz kojeg je Aja morala iscrpsti toliko da joj dostaje za godinu dana. Hodajući uz plot, vidjela bih Évi naslonjenu na drvo pod niskim granama, ruku isprepletenih pred trbuhom, kao da se želi skriti, a nije za to pronašla neko bolje mjesto. Smatrala je da smije sama početi razgovarati sa Zigijem tek kad bi mu Aja uvečer zaspala u krilu, s glavom na njegovim prsima, barem je tako govorila, samo u kasnim satima uvečer i noću, kao da se Zigi i ona tek tada mogu približiti jedno drugomu i kao da inače pripada samo Aji. Kad je Évi na ljestvama bacala šljive u kantu, kad je nosila rublje kroz vrt i iza suncokretâ ga vješala na uže, Zigi bi s nama pošao do jezerca u šumi, dizao nas preko ograda, preko grmova i panjeva, a katkad bi podignuo ruke u zrak i u kolutu unatrag skočio preko naših glava. Čitava smo poslijepodneva provodili držeći ukrižena dva štapa i promatrajući Zigija kako se okreće po zraku točno ispred njih. Kad bi posjeo Aju na jedno, a mene na drugo rame, čvrsto smo mu se držale za glavu i prekrivale mu dlanovima oči, a čak i tada, čak i kad Zigi nije mogao ništa vidjeti, hodao je bez oklijevanja i bez spoticanja, jednakim brzim koracima, kao da mu za hod uopće nije potreban vid, kao da već i ovako zna - 18 -

gdje bi na putu mogle ležati grane i kamenje. Čim bi večer prolila plavu svjetlost kasnog ljeta po Évinu vrtu, djeca bi se naguravala uz plot i penjala se na letve da ništa ne propuste kad bi Zigi zabacio glavu unatrag i balansirao s pladnjem punim čaša na čelu hodajući uz plot, Évi u prolazu ulijevala crveni sok, a Aja pružala čaše preko plota, sve dok Zigi ne bi spustio glavu, jedn­om rukom uhvatio pladanj, zatakao ga pod nad­ lakticu i kucnuo se s Ajom. Kad bi je na školskom dvo­ rištu, na njezinim putovima po Kirchblütu upitali je li to njezin otac, taj koji na čelu nosi čaše na pladnju kroz njihov vrt, rekla bi, da, to je moj otac, i to bi zvučalo kao da nitko bolje ne pristaje u njezin svijet, kao da nitko u njemu nema sigurnije mjesto od Zigija.

Zigi je započinjao s vježbama i kad ga nitko nije gledao, kad nije znao da smo se Aja i ja skrile iza zavjesa, iza nekoga grma da ga promatramo dok iz kokošinjca iz­ nosi drvene kolute da bi ih vrtio na rukama i nogama i tako hodao niz poljski put pa nestao iza kukuruza.

Kad Zigi nije činio ništa slično, uznemirile bismo se, kad je hodao kao bilo tko drugi, ne skačući na dlanove, kad je pio kavu ne podižući koljena u vis, kad bi sjeo na stolac, a da ga prije toga nije bacio u zrak, kad bi jednostavno izvadio maleni blok iz podstave svoje jakne i Ajinim bojicama crtao nešto veličine nokta, dok bi ostatak papira ostavljao praznim. Zigi je svake godine pregledavao Évinu kućicu, prelazio rukama preko - 19 -

drveta, preko dasaka i letvica, nakrivljenih okvira i prozora, njihovih dubokih pukotina, kroz koje su ljeti milili mravi. Privezao bi crveni rubac oko desne nogavice i pod njim nosio čekić kojim je lupao po čavlima koji su olabavili ili podizao daske koje su skliznule. Évina kuća trebala je biti spremna za zimu prije nego što Zigi otputuje. Bojao se da bi Aja i Évi mogle zepsti, da će za dugih, mračnih mjeseci koji su slijedili nakon prerane jeseni hladnoća prodrijeti kroz komarnik, ispod vrata, a mi smo se brzo naviknule na taj šupalj zvuk, dok je kuckao po oluku od obujmice do obujmice, zvuk koji nam je govorio, to je Zigi, vodi brigu o kući.

Baš kad je ljeto prelazilo u jesen, zabio je sjekiru u zid Évine sobe, izvadio prozorski okvir i ugradio staklena vrata koja je bio privezao za tačke kod jednog staretinara na lokalnoj cesti iza Kirchblüta i vukao preko poljskog puta uzduž kukuruza kako Évi više ne bi mo­ rala izlaziti kroz prozor kad poželi otići do kokoši iza kuće. Kad je u znak zahvalnosti rekla Zigilein i Zig-Zig, Zigi je donio kistove, lopatice i kante i počeo žbu­kati kamen i ličiti drvo kako bi završio prije nego što dođe prvi mraz, a on bude već daleko. Ispred prozora mogle smo vidjeti njegove noge u prljavim cipelama kako se klate s ljestvi koje je sat za satom pomicao malo dalje sve dok ne bi dvaput obišao kuću. Kad bi Zigi uvečer odložio ljestve, mi bismo se na njih uspen- 20 -

trale, a kad bi se sutradan popeo na njih, otrčale bismo u vrt da ga promatramo dok nanosi žbuku jer čak je i to činio drugačije, jer je čak i struganje i premazivanje i zakucavanje kod njega izgledalo drugačije. Gledale smo njegove uske gležnjeve koji su poput vršaka strijela pokazivali u stranu, kao da će u svakom trenu poletjeti.

Zigi čak ni sad dok je lopaticom nanosio žbuku nije svukao svoje crne hlače, kao ni cipele na koje se hvatala prašina i koje mu unatoč uvijek razvezanim vezicama nisu nikad spale s nogu.

Dok je god jesen to dopuštala, Aja i ja smo poslijepodneva provodile sjedeći u velikoj marami koju bi Évi razapela između dvaju stabala. Ona i Zigi razgovarali su na svome jeziku i tako se tiho smijali kao da žele to od nas zatajiti, dok smo se mi ljuljuškale ususret večeri, a sjene postajale dulje i tamnije sve dok ne bi sve prekrile, a Évi zaboravila poslati Aju u krevet i mene kući.

Zatim bi se uspela preko onih nekoliko stuba do komarnika i nestala u kući sa Zigijem. Mogle smo ih vidjeti u Évinoj sobi ispred novih staklenih vrata kako se hvataju za ruke, za ramena, kako Zigi podiže ruku i okreće Évi dok su bez glazbe žustrim koracima plesali uskim hodnikom okrznuvši kapute na kukicama, a Zigi bi zgrabio svoj šešir i stavio ga Évi na glavu. Dok smo se tako ljuljuškale promatrajući ih, Aja i ja tada smo bile čvrsto uvjerene u to da tako mora biti i da će tako jednog dana biti i nama, tada smo to znale.

- 21 -

Nakon nekoliko tjedana Zigi je otputovao i ostavio za sobom samo vlažnu žbuku kojoj vrijeme nije dopuštalo da se osuši i tapetu punu ruža koje su naginjale van, prema vrtu. Otišao je nenajavljeno jednog dana za koji su Aja i Évi znale da će doći, još dok je Zigi čekićem kuckao po oluku, od obujmice do obujmice, u krug oko kućice kojoj je podario prljavobijelu boju. Najkasnije kad je Zigi u svoj blok nacrtao autobus, vlak i brod, najkasnije su tada to znale. Otpratile su ga do postaje, gdje se ukrcao na autobus za kolodvor da bi ušao u vlak koji ga je vozio do drugog vlaka kojim je uvečer stigao u grad u čijoj je luci čekao brod u koji se uspeo širokim stubama. Stubama preko kojih nije hodao brzo i lagano nego mu je za njih trebalo vremena, tako je barem pisao u pismu koje je Aja potajice pročitala, nakon što ga je donio poštar, tjednima poslije, no čije je prve rečenice Zigi počeo pisati netom nakon isplovljavanja. Kad se autobus pokazao ispod kestena na kraju ceste, Évi je uhvatila Aju za ruku, a kad su se vrata otvorila, privukla je Aju k sebi i stavila joj ruku na ramena, a Zigi je ubacio u autobus svoj kovčeg s malo odjeće, skočio na stube, jednom se rukom uhvatio za šipku i tako se nagnuo unatrag kao da želi još na brzinu potiljkom dodirnuti asfalt, jedne noge ispružene prema naprijed, snažno povijenih leđa, kako bi im posljednji put mahnuo crnim šeširom u ruci. Évi je poslije morala Aji i meni stalno iznova pripovijedati kako su gledale za Zigijem dok ga je autobus odnosio, - 22 -

s tom posljednjom akrobacijom koju je sačuvao za rasta­nak. Iako je Aja i sama tomu svjedočila, htjela je to uvijek iznova čuti iz Évinih usta. Nismo nikada sa­ znale kako je nagovorio vozača da ostavi vrata otvorenima, je li ovaj za to dobio novac ili je suosjećao s Évi i Ajom kad su ujesen ostajale same pa stoga nije zatvarao vrata sve do sljedećeg zavoja, iza kojeg bi Zigi sta­ vio šešir na glavu, uzeo kovčeg, izišao i nastavio pješice jer mu je autobus ipak prebrzo vozio, kao što je poslije pisao, a on se ne voli tako brzo udaljavati od postaje na kojoj su Aja i Évi još neko vrijeme stajale, kao da ne znaju kamo će, od uskog puteljka kojim su se polako, malenim, nesigurnim koracima, držeći se za ruke, vra­ tile svojoj kući koja je stajala prljavobijela ispod krušaka i na koju je Zigi posljednjih dana čavlima zabio još dvije-tri daske u nadi da će zadržati zimu na sigurnoj udaljenosti.

Osim svog mirisa koji će se raspršiti čim Évi otvori prozore, Zigi je između jutarnjih šalica za kavu ostavio i snop crteža te je Aja uzela nekoliko listova i odnijela ih u svoju sobu, skrila ih u ladice ispod čarapa i potkošulja ili ih zalijepila na prozor, a Évi ih je čavlićima pri­ čvrstila iznad svoga kreveta kako bi s jastuka mogla vidjeti što je Zigi ostavio za nju na bijelome papiru, sićušan stručak žuta cvijeća, sićušna cirkuska kola, si­ ćušan krovni prozor i pod njim na sićušnoj plahti sićušno dijete. S vremenom su slike iščeznule. Nestalo - 23 -

ih je iz hodnika, nestalo ih je iz kuhinje, iz Ajine sobe, padale su i otklizale se ispod pećnice, iza ormara i kreveta, a Évi i Aja uskoro se više nisu trudile podizati ih. Évi nije pokazivala nikakve osjećaje kad bi Zigi nestao, kad bi se oprostio od njih i za godinu se dana vraćao, kad bi je ostavio s Ajom u kući koju je sam postavio na nekoliko kamenova i sklepao od drvenih letvi i debelih čavala pa je možda zato izgledala kao da lebdi. Évin život išao je dalje, iako joj je sigurno teško padao i činilo se da je već i kuhanje kave košta mnogo energije, a Ajin život također, nakon tihe pauze, čim bi Évi otpravila djecu s plota jer Zigi više neće skakati po zraku i balansirati s čašama punima crvenog soka na čelu, čim bi Aja shvatila da Zigi više neće noću sjediti u kuhinji i pod žutim svjetlom crtati grbave likove koje je ona ujutro smjela obojiti. Kad bismo hodale po kući, sad bi nam se uvijek nešto hvatalo za čarape i potrajalo bi dok se Évi ne bi ponovno sabrala i primijetila koliko nam se prašine i prljavštine lijepi za stopala.

Zimi se Aja čvrsto držala Zigijevih pisama, crteža koje je za nju stavljao u omotnicu, čovječuljaka sa strelicama koje su joj trebale pokazati koje pokrete upravo uvježbava i koje smo odmah pokušavale izvesti. Aja je nosila pisma sa sobom u hlačama i haljinama i izvlačila ih iz džepova kad bismo se zaustavile na našim putovima uz potok iza željezničarske kućice. Zigi se nije potru- 24 -

dio zapamtiti moje ime jer nikad nije pamtio imena, kako je Évi govorila, jer mu se to činilo nevažnim i besmislenim i jer ni njegovo vlastito ime nije bilo njegovo pravo ime nego ime koje si je sam nadjenuo, jedne godine od koje se Évi već dovoljno udaljila, kad se Zigi prvi put ukrcao na brod koji ga je odnio preko oceana i otrgnuo od svega što ga je prije okruživalo kako bi balansirao s pladnjem na čelu pod cirkuskom kupolom na obali uz koju je brod nekoliko dana poslije pristao.

No kad je pisao i završavao pismo riječima šaljem ti zagrljaj, tebi i tvojoj malenoj prijateljici, znala sam da time misli na mene.

Na proljeće, kad bi toplije vrijeme zazelenilo Évin vrt, a nas mamilo preko polja u obližnju šumu, Aja bi odjednom lakše podnosila Zigijevo odsustvo, još lakše na ljeto koje je donosilo mlačne noći i razapinjalo nad nama svoje široko, vedro nebo, kad bi Évi sjedila pod kruškama u naslonjaču od pruća i bosim nogama gladila travu, sama između stolova i stolica, kao da nekoga čeka. Zigi nam je jedanput ispričao da ne sniježi samo zimi nego čitave godine, samo što ne možemo vidjeti snijeg. Zato bismo za ljetnih dana legle uz maslačke i zlatice i gledale visoko u nebo nad Kirchblütom i kad bi se Aji učinilo da su oblaci dovoljno gusti, rekla bi pogledajte samo, sniježi.

- 25 -

- 550 -

Zsuzsa Bánk, rođena 1965. u Frankfurtu, njemačka je književnica čiji su se roditelji u Njemačku doselili iz Mađarske nakon revolucije 1956. Prije studija novinarstva, političkih znanosti i književnosti na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu i u Washingtonu radila je kao knjižar. Trenutačno živi u Mainzu s muž­em i dvoje djece. Za prvi roman Plivač (Der Schwimmer), 2002., osvojila je njemačku nagradu Aspekte za najbolji debitantski roman, nagradu Mara Cassens i nagradu Adalbert von Chamisso 2004. godine. Knjigu priča Najtoplije ljeto (Heißester Sommer) objavljuje 2005., a posljednji roman, Vedri dani (Die hellen Tage), izišao je 2011.

- 551 -

- 552 -

Latica Bilopavlović Vuković rođena je 1976. u Novoj Gra­diš­ki. U Zagrebu je završila jezičnu gi­­mna­ziju te diplo­mi­ra­la njemački jezik i književnost i francuski jezik i knji­žev­nost. Prevođenje je usavršavala na studijskim stipendijama u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj.

Do sada je objavila niz prijevoda, među kojima se ističu prijevodi romana i knjiga priča s njemačkog i francuskog jezika: Monika Maron, Animal triste; Patrick Modiano, Mali Dragulj; Elke Schmi­tter, Gospođa Sartoris; Atiq Rahimi, Zemlja i pepeo; Serge Brussolo, Peggy Sue i duhovi; Tamara Bach, Djevojka s Marsa; Wladimir Kaminer, Vojni rock, Berlinske ulice i Putovanje u Trulalu; Marica Bodro­žić, Tito je mrtav i Tišina, rastanak; Da­niel Kehlmann, Mjerenje svijeta, Magičan život Arthura Beer­holma i Slava; Uwe Timm, Crveno; Juli Zeh, Corpus delicti; Ilma Rakusa, Mnogo mora i drugi.

- 553 -

- 554 -

Sadržaj

Cirkuska djevojčica 7 Snijeg 26 Zigijevo ljeto 42 Prvi put Karl 62 Čitanje 84 Braća 106 Uskrs 125 Jedna godina 138 Očevi 183 Kuće 215 Obala Neckara 234 Ples na ledu 263 Ispovijesti za Jakoba 281 Jug 322 Između stijena 343 Kirchblüt 364 Grad laži 391 Libela 422 Najtopliji dan u godini 444 Povratak kući 471 S ove strane oceana 499

- 555 -

Majke 515 Jesen 537 O autorici O prevoditeljici

551 553

- 556 -

- 557 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Antonija Vidović Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2014., veljača (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-545-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 558 -

- 559 -

Kada u njezin gradić u južnoj Njemačkoj dođe Aja, za Seri će se sve promijeniti: steći će prijateljicu za cijeli život. Aja živi u šarenoj, nakrivljenoj kućici na kraju grada te savršeno zna izvesti zvijezdu i mnoštvo cirkuskih trikova jer su njezini roditelji cirkusanti, koji su iz Mađarske pobjegli na Zapad.

U vedrim danima njihova djetinjstva pridružuje im se i Karl te oni ostaju prijatelji zauvijek.

No idilično djetinjstvo sve je prije nego jednostavno. Serin otac umro je nedugo nakon njezina rođenja, Ajina majka ne zna čitati ni pisati, a otac joj luta s cirkusom te se pojavljuje samo jednom godišnje. Karlovi su roditelji razvedeni, a njegov mlađi brat nestao je u automobilu nekog stranca.

Njihove majke, tako različite porijeklom i zanimanjima, preko djece i osobnih tragedija postaju najbolje prijateljice i čine sve da im djeca odrastaju sretno.

Dvadeset godina odrastanja, promjena, vedri ljetni dani i tmurni zimski, život u provincijskome njemačkom gradiću i Vječnom Gradu, laži, prevare, izdaje, male sreće, velika nadanja, veselja, slavlja, ljubavi... Zsuzsa Bánk, jedna od najprevođenijih suvremenih njemačkih spisateljica, u svom romanu Vedri dani opisuje život u njegovoj punini.

189,00 - 560 kn -

www.fraktura.hr