Već na samome početku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paučinastoj niti između "ludila" i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetničke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje općoj percepciji i načinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja.
Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znači i upravo to – vidjeti stvari nekako drukčije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, "za njih" uvijek pomalo "uza/lud"?
Ispred kojih vrata treba čekati prostore vlastite, bar umjetničke slobode, svatko, naučio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blažević-Krietzman možda zna gdje su ključevi njezinih vrata i poziva i nas da naučimo gdje da pronađemo ona svoja.
