Neda Miranda BlaŞević-Krietzman Vezuvska vrata
Biblioteka Fraktali
1
2
Neda Miranda BlaŞević-Krietzman Vezuvska vrata
Fraktura
3
© Neda Miranda Blažević-Krietzman i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-252-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 771663
4
Phantastikon počinje sa stoicizmom, filozofskim pravcem koji je u 4. stoljeću p. n. e. utemeljio Zenon. Stoici su u svojim učenjima objašnjavali da je svijet satkan u skladu sa zakonima logike, fizike i etike. Jedno od filozofskih istraživanja stoika bila je i analiza fizičkih, perceptivnih i kognitivnih akcija ljudskog uma. Prema stoicima, dvije od mnogih kapitalnih sposobnosti ljudskog uma jesu akumuliranje doživljaja u sjećanja i imaginacije – phantasiae, i sposobnost stvaranja predodžbi o stvarima koje ne postoje u vanjskome svijetu, ali koje naš um može sebi predočiti tako da izvuče iz svojih sjećanja mentalne komadiće različitih predmeta, pojava, ljudi, itd. i spoji ih u jedinstvenu mentalnu sliku nečega materijalno ne-postojećega; phantastikona. Iz: Stoic Philosophy of Mind by Clark H. Gordon, New York, Croft, 1940.
5
6
Vezuvska vrata Od drevnih vremena do danas, phantastikon je bio temelj na kojem su u svim svjetskim kulturama nastale legende, bajke, mitovi, magija, okultizam, misticizam, spiritualizam, astrologija, teozofija i druge discipline koje izazivaju granice ne-postojećega. Umjetnost je prvorođena kći phantasie i phantastikona. Da bi se ušlo u bilo koji od njezinih vrtova, mora se najprije proći kroz vezuvska vrata.
7
8
Vezuvska vrata
Mislim da je definicija luđaka čovjek koji je njima okružen. Ezra Pound, američki pjesnik (1885–1972) U jesen 1913. William Butler Yeats i ja došli smo u Ashdown Forest u njegovu kamenu, ladanjsku kuću. Dok je on otključavao vezuvska vrata, sumnjičavi prozori otvorili su oči kao iznenada osvijetljene drvene maske na licima glumaca u japanskome Noh kazalištu. U njihovim karbonskim zjenicama zaplesala su
9
prozirna bića, slaveći svojim pravokutnim pokretima ceremoniju čaja. Bila je to vatrometna, neuvježbana predstava. Odmah sam rekao Yeatsu da što prije okupi svoje irske vile, jednoroge, patuljke, šumske čarobnjake i druga ekološka božanstva i zapjeva s njima svoje makroskopske pjesme na japanskome. Ništa nije odgovorio. Bešumno je ušao u tronožnu kuću, sjeo za svoj kalendarski phantastikon i na grčkome napisao na njegovu obrazu
10
ime nedohvatne Maud Gonne, svoje heraldičke Helene Trojanske. My arms are like the twisted horn And yet there beauty lay; mrmljao je jantarni Yeats dok je Maud-Helena purpurnim pogledom pratila irskoga bojnika Johna MacBridea kako na obzoru jaši prema tvrdim koricama Zelene, četverolisno Zelene boje. Hukanje totemskoga jastreba na sobnome stropu konačno je probudilo Yeatsa iz njegove hermetičke tetovaže. Izgledao je kao Mubolock, zračno biće osuđeno na vječno čekanje.
11
Kad sam zaustio da ga podsjetim gdje se nalazi, Yeats je izvadio iz razbuđene ladice phantastikona isprešani korijen jedne od svojih pjesama i rekao, – Ni riječi više. Ti si samo moj tajnik. Skuhaj mi jaki čaj s rumom i londonskom maglom. Odmah. – Bio je to dobar znak. Zapovijedi izražavaju potisnute osjećaje rivalstva. William Butler Yeats već je znao da ću uskoro postati tranzitivni Ezra Pound.
12
Zrele skulpture
Moj brat Paul Claudel, moja majka i vražji Auguste Rodin zatvorili su me u umobolnicu zbog moje neobuzdane, kiparske strasti za životom. A što je bilo koja vrsta strasti nego razbijanje kalupa? Camille Claudel, francuska kiparica (1864–1943) Iz pisma kiparu Alfredu Boucheru, 1915. Dok nesavladivi Rodin nešto realistički mrmlja svojoj učenici i modelu, Camilli Claudel, teška ruka mu se prizemljuje na njezinu rasplamsanu čuđenju. On pohlepno grabi iz njega proljetni zrak, skakanje s noge na nogu, krilato uzbuđenje; oživljava njima komad
13
slijepe gline, dodajući joj, oduzimajući joj i ponovo dodajući prostor lice koje mu pruža više nego što može uzeti. Onda je grli, slama, prostire po svim kutovima noći. Konačno odlazi kući, ženi koja sve razumije. I tako godinama.
14
Odrasla u raspolovljenosti između volumena vlastitih skulptura i čekanja da rasipni Rodin konačno odluči s koje strane noći će ukoračiti u jutro, nesanicom izgrebana Camille s vremena na vrijeme bijesno baca svoje zrele skulpture u vatru, dlijetom i čekićem buši rupe na suhu nebu, piše pisma korizmenu bratu Paulu Claudelu i moli ga da joj pošalje razdiobu podneva iz Kine. I onda, jednoga odlučna dana
15
satirski Rodin stiže s izgorjelim zbogom u Camillin alkemijski atelier. Dok se žar gasi u Misliočevu glasu, Camille s olakšanjem ispušta iz prašnih ruku brončani odljev svjetla koje na podu, u njezinoj tankoj sjeni, nalazi zasluženi odmor.
16
Pigment u snijegu
Kada mi je moj učitelj slikanja Bela Čikoš-Sesija pokazao svoja dva akvarela malih formata, jedan staroga grada Trsata, koji me podsjetio na moj rodni Ozalj, i drugi, rijeke Drave, koji me podsjetio na rijeku Kupu, toga trena sam se slikarski rastala sa Sesijom. Slava Raškaj, hrvatska slikarica (1877–1906) Izvedeno iz članaka o njezinim izložbama; 1985–2008. I. Sluh i glas dolaze iznutra. Iz povezivanja svjetla, sjene i ptice koja jedri između njih. Tiha djevojčica, Friderika Slavomira Olga Raškaj, rezbari tankim nožićem crteže sunca, stabla, rijeke, ribe po počašćenome kućnome namještaju.
17
Njezini kistovi, boje i papir govore dječjim jezikom radosti. Sve što Slava nacrta oslobađa se sile teže; leti, cvjeta, kupa se u laganim ozaljskim odlomcima dana. Djetetova darovitost ne zahtijeva ništa.
II. Škola u Beču daje joj u svom strogo raspoređenu pogledu nabujalu slobodu; neomeđeno slikanje prirode u prirodi. Plain air.
18
Gluha i nijema Slava nije gluha i nijema kada kleči ispred začuđena cvijeta na livadi. Obično, dok se njih dvoje dosjetljivo promatraju, ona laganim pomakom ruke mjeri u kistu lakoću vode i pigmenta s kojom će iznenaditi taj djetinji cvijet, sebe samu, na svom zračnom akvarelu. Radost raste. Ponekad, međutim, čežnja za roditeljima, sestrom, bratom i kućom u Ozlju obilno se prelijeva preko rubova Slavinih kišnih pastela. Slane suze podižu gusti vodostaj noći. Ali jutarnja svjetla donose Slavi žustra olakšanja.
19
Njezine svježe ubrane impresije zlatnih Krušaka, prozirnih Potočnica, smjelih Suncokreta i drugih darova izvornoga prostora toplo se zbijaju jedni uz druge. Skladno, kao što to samo lazurni akvareli mogu. Godinu za godinom. Godinu za godinom.
III. S dvadeset i dvije sanjarska Slava vraća se kući. Nepoznatoj kući u Zagrebu. Tamo je čeka mješovito raspoložena Sudbina. Ovlašno naslonjena na rame štafelaja učitelja i slikara Bele Čikoša-Sesije,
20
shematična Sudbina pronicljivo mjeri Slavu obuzetu koloritnim očekivanjima. Znak trokutasta opreza urezbaren je u prostor između Sudbininih skupljenih obrva. Nježnoliki učitelj, oženjeni harmonični mačevalac i prorok sa širokim namazima slobodnih poteza, upravo je napustio čvrstu formu i naglašene obrise u slikanju svojih dramskih portreta. Nostalgija mu već načinje raskid s prošlošću. Sada mu treba malo poleta. Pastelne, djevojačke ljepote.
IV. Nauk ne traje dugo. Ali dovoljno dugo da njegova arhetipska narav zavrti u smućenoj Slavi
21
sva svijetla i tamna mjesta na koja se oslanjala još otkako se njezin prvi crtež ptice, izrezbaren na kuhinjskome stolu, iznenada probudio i upitao – Gdje sam? –
V. U bolnici za duševne bolesti u Stenjevcu pada snijeg. Selidbena Slava sjedi na stolici pokraj prozora i promatra svoju sjenu na staklu. U jednome trenu ova vadi iz džepa sjećanja zlatnu morsku zvijezdu
22
i baca je kroz prozor u kristalno svjetlucanje. Zrno pigmenta ubrzo postaje središte u svemiru Slavine snježne svijesti.
23
166
Sadržaj
Vezuvska vrata
7
Vezuvska vrata
9
Zrele skulpture
13
Pigment u snijegu
17
Romeo, Julija i redovnik Ivan
24
Dan orijentacije
27
Bli-znanci
33
Kuća, zlato, Hundertwasser
37
Primavera
44
Venecijanski lavovi
47
Kvantna korist
50
Kind of Blue
52
Take the A Train
54
Vrijeme najvećega prometa. Glazbena fizika
56
Traženje stabla
58
Moja kuća u San Diegu
60
Bijeli kojot
62
167
Diskretna teorija vjerojatnosti
66
Meksički pokrivači
68
Gegenüber
72
Bijele rupe
76
AFRODITA, PLAVET
79
Afrodita, plavet
81
Kalipsin vrt
86
Euridika odlazi, dolazi, prolazi
94
PRAŠINA I FOTOGRAFIRANJE
99
Prašina i fotografiranje
101
Motovun
103
Rim
105
Psina
106
168
Selidbe
108
Granice
110
Savijača od praskozorja
112
Digitalni jezik
113
Interval
114
Bolesne čajevke
117
Skokovi
119
Puž i suglasje
120
Velebit. Slana daljina
121
Eukaliptus
123
Glineno posuđe
125
Žene u najboljim godinama
127
Krušna Sjeverna Dakota
128
Promjene
130
Decimalni Samobor
131
Kairo
133
Atena
134
Ključ
135
Šibenska pjevica
137
169
Mara
139
Proljetno cvjetanje
140
Tajno blago
141
Uno Dos Las Vegas Tres
143
Vremenska razlika u kremenu
145
Pacifička plaža
146
Australija
147
Amerika
149
Hrvatski za povratnike
152
Zašto još uvijek ne možemo proći kroz otvorena vrata? Delimir Rešicki
155
O autorici
163
170
171
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik: Fraktura, Zaprešić Glavni urednik: Seid Serdarević Urednik: Delimir Rešicki Godina izdanja: 2011., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-252-8 Biblioteka Fraktali, knjiga 7 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
172
173
149,00 kn
www.fraktura.hr
174