Vladar sjena

Javier Cercas

Vladar sjena Vladar sjena

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture: Zakoni granice Prevarant Anatomija jedne pobune Brzina svjetlosti Salaminski vojnici

–2–

Javier Cercas

Vladar sjena prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura –3–

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i sporta Španjolske.

Naslov izvornika El monarca de las sombras © Javier Cercas, 2017. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2020. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Fotografija na stranici 19 iz privatne je zbirke obitelji Cercas.

Slika na stranicama 116-117 nalazi se u Glavnom vojnom arhivu Ávile.

Fotografija na stranici 156 iz privatne je zbirke Manuela Amarilla.

ISBN 978-953-358-209-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1057019

–4–

Za Raüla Cercasa i Mercè Mas Za Blancu Menu

–5–

–6–

“Dulce et decorum est pro patria mori.”

Horacije, Ode, III, 2, 13

–7–

–8–

1.

Zvao se Manuel Mena i poginuo je s devetnaest godina u Bici kod Ebra. Bilo je to 21. rujna 1938., tamo prema kraju rata, u katalonskome selu imenom Bot. Bio je uvjereni frankist ili bar zaneseni falangist ili je to, u najmanju ruku, bio početkom rata: u to se doba priključio 3. bataljunu Falange u Cáceresu, a iduće godine, kad je dobio privremeni čin poručnika, uputili su ga u Prvi marokanski bataljun Strijelaca iz Ifnija, desantnu jedinicu koja je pripadala regularnim postrojbama. Dvanaest mjeseci nakon toga poginuo je u boju i godinama je bio službeni junak moje obitelji.

Bio je stric moje majke, koja mi je od dječačkih dana nebrojeno puta pripovijedala njegovu priču, bolje rečeno, njegovu priču i njegovu legendu, na takav način da sam, prije nego što sam postao pisac, razmišljao da nekom zgodom moram napisati knjigu o njemu.

Tu sam ideju odbacio čim sam postao pisac; razlog je taj što sam osjećao da je Manuel Mena najteretniji dio nasljedstva moje obitelji i da ispripovijedati njegovu priču ne znači samo preuzeti odgovornost za njegovu političku prošlost nego i za političku prošlost čitave obitelji, a to je bila prošlost koje sam se najviše stidio; nisam htio preuzeti odgovornost za nju, nisam vidio nikakvu potrebu za time, a još manje za time da je provjetrim u knjizi: dovoljno mi je bilo što sam morao naučiti živjeti s njome. Osim toga nisam ni znao kako krenuti s tom pričom: jesam li se trebao točno držati stvarnosti, istinitosti činjenica, pod pretpostavkom da je takvo što moguće i da prolazak vremena u priči o Manuelu Meni nije otvorio praznine koje je nemoguće popuniti? Jesam li trebao izmiješati stvarnost i fikciju –9–

ne bih li fikcijom zasuo rupe koje je ostavila stvarnost? Ili sam trebao izmisliti fikciju zasnovanu na stvarnosti, pa makar svi mislili da je to istina ili baš zato da svi povjeruju u nju? Nisam imao pojma, a tu neodlučnost u vezi s mogućom formom doživljavao sam kao potvrdu svojeg intimnog otkrića: ne trebam ispričati priču o Manuelu Meni.

Ipak, prije nekoliko godina, to staro odbijanje kao da je olabavilo.

Dotad sam već mladost ostavio za sobom, oženio se i dobio dijete; moja obitelj baš i nije prolazila najbolje trenutke: otac tek što mi je bio umro nakon duge bolesti, a majka se nakon pet desetljeća braka još uvijek teško nosila s nevoljom udovištva. Očeva smrt naglasila je majčinu prirodnu sklonost melodramatičnom, rezigniranom i ka­ tastrofičnom fatalizmu (“Sinko moj”, bila je jedna od rečenica za kojom je najčešće posezala, “samo neka nam Bog ne da sve nedaće koje smo kadri podnijeti”), a jednoga ju je jutra, dok je prelazila zebru, udario auto; nesreća nije bila opasna, ali moja se majka silno isprepadala i morala je nekoliko tjedana sjediti u naslonjaču, tijela prekrivena modricama. Sestre i ja nagovarali smo je da izađe iz kuće, izvlačili je na ručak ili u šetnju i vodili je u njezinu župnu crkvu na misu. Ne mogu zaboraviti prvi put kad sam je pratio u crkvu. Prošli smo kao na usporenome filmu onih stotinu metara koji dijele njezinu kuću od župne crkve Sant Salvador i kad smo se spremali prijeći pješački prijelaz pred crkvom, stisnula mi je ruku.

“Sinko moj”, prišapnula mi je, “blaženi koji vjeruju u zebre jer će ugledati lice Božje. Ja sam ga zamalo ugledala.”

Tijekom njezina oporavka posjećivao sam je češće nego obično; višeput sam ostao prespavati kod nje, sa ženom i sinom. Došli bismo sve troje u petak popodne ili u subotu ujutro i smjestili se ondje sve dok se u nedjelju navečer ne bismo vratili u Barcelonu. Tijekom dana razgovarali bismo ili čitali, a navečer gledali filmove i televizijske emisije, osobito Big Brother, televizijski reality show koji smo majka i ja obožavali. Dakako, razgovarali smo o Ibahernandu, ekstremadurskom selu iz kojeg su se šezdesetih godina moji roditelji iselili u Kataloniju kao što su u to doba činili toliki Ekstremadurci. Kažem dakako i shvaćam da bih trebao objasniti zašto to kažem; jednostavno je: zato što u životu moje majke nema presudnijega događaja – 10 –

od toga iseljenja. Kažem da u životu moje majke nema presudnijega događaja od toga iseljenja i shvaćam da bih isto tako morao objasniti zašto to kažem; to već više nije tako jednostavno. Prije gotovo dvadeset godina pokušao sam objasniti prijatelju da je iseljavanje značilo da je moja majka preko noći prestala biti privilegirana kći patricijske obitelji u ekstremadurskome selu, gdje je bila netko i nešto, kako bi postala malo više od proleterke ili malo manje od sitne buržujke preopterećene djecom u katalonskome gradu, gdje je bila nitko i ni­ šta. Čim sam to nekako sročio, odgovor mi se učinio točnim, ali nedostatnim, tako da sam sjeo i napisao članak pod naslovom “Nevini”, koji je još uvijek najbolje objašnjenje koje mogu ponuditi o ovom pitanju; objavljen je 28. prosinca 1999., na Nevinu dječicu i na trideset treću godišnjicu dolaska moje majke u Geronu. Kaže ovako: “Geronu sam prvi put vidio na karti. Moja majka, koja je tad bila veoma mlada, pokazala mi je daleku točku na papiru i rekla da mi je ondje otac. Nekoliko mjeseci nakon toga spakirali smo kofere.

Bio je to veoma dugačak put, a na njegovu kraju leprozna i prostačka stanica, okružena jadnim zgradama obavijenim mrtvačkim svjetlom i izbičevana nemilosrdnom prosinačkom kišom. Bijaše to najtužniji grad na svijetu. Moj otac, koji nas je čekao u njemu, odveo nas je na doručak i rekao da se u tom nemogućem gradu govori jezik drukčiji od našega i naučio me prvu katalonsku rečenicu koju sam izgovorio: ‘M’ agrada molt anar al col·legi.’ Potom smo se utrpali kao smo znali i umjeli u očev Citroën 2CV i dok smo kroz neprijateljsku pustoš toga tuđinskoga grada išli prema novom domu, siguran sam da je moja majka pomislila, ali ne i izgovorila onu rečenicu koju bi pomislila i izgovorila na svaku godišnjicu toga dana kad smo spakirali kofere: ‘Kakva nevina šala!’ Bilo je to na Nevinu dječicu prije trideset tri godine.

Tatarska pustinja izvrstan je roman Dina Buzzatija. Posrijedi je pomalo kafkijanska fabula u kojoj je mladi poručnik imenom Giovanni Drogo upućen u udaljenu utvrdu okruženu pustinjom i Tatarima koji je naseljavaju. Žedan slave i okršaja, Drogo uzalud čeka dolazak Tatara i u tome mu čekanju prolazi život. Često sam po­ mišljao da je ta beznadna fabula amblem sudbine mnogih koji su – 11 –

spakirali kofere. Kao i mnogi od njih, i moja je majka provela mladost čekajući povratak, koji je uvijek bio tu negdje. Tako su protekle trideset tri godine. Njoj i nisu bile tako hude kao nekima drugima koji su spakirali kofere: napokon, moj je otac imao prilično sigurnu plaću i posao, a to je bilo mnogo više nego što su imali mnogi. Ipak, mislim da majka, kao i mnogi koji su spakirali kofere, nikad nije dokraja prihvatila novi život i, oklopljena u svojem jedinom poslu domaćice brojne obitelji, živjela je u Geroni čineći koliko je mogla da ne vidi da živi u Geroni, nego u mjestu u kojem je spakirala kofere.

Ta je nevjerojatna iluzija trajala do prije nekoliko godina. Dotad su se stvari uvelike promijenile: Gerona je postala veseo i prosperitetan grad, a njezina stanica moderna zgrada blještavo bijelih zidova i staklenih stijena; pritom, neki od majčinih unuka jedva da su razumjeli njezin jezik. Jednoga dana, kad nijedno njezino dijete više nije živjelo s njome i više se nije mogla skrivati od realnosti iza svoga jedinoga posla domaćice i stoga nije mogla izbjeći dokaz da nakon dvadeset pet godina još uvijek živi u gradu koji joj je ostao stran, dijagnosticirana joj je depresija i dvije je godine samo u tišini gledala u prazno, suhih očiju. Možda je i razmišljala, razmišljala o svojoj izgubljenoj mladosti i, baš kao i poručnik Drogo i mnogi od onih koji su spakirali kofere, o svojem životu uronjenom u beskorisno čekanje, i možda isto tako – ona nije čitala Kafku – da je sve to običan nesporazum i da će je taj nesporazum ubiti. Ali nije ju ubio i jednoga je dana počela izlaziti iz bunara godina ispunjenih depresijom i krenula je liječniku s mužem, kavalirom koji joj je otvorio vrata i propuštajući je rekao: ‘Endavant.’* A moja je majka rekla: ‘Liječniku.’ Naime moja je majka shvatila da pita Adónde van?’** ili možda ‘Ande van?’ Kaže moj otac da se toga časa sjetio prve rečenice koju me, prije više od dvadeset pet godina, naučio na katalonskome i isto tako da je iznenada shvatio moju majku jer je shvatio da je

*

Endavant – katalonski: “Izvoli.” (op. prev.)

Adónde van?, Ande van? – španjolski: “Kamo ćete?” (op. prev.)

**

– 12 –

provela dvadeset pet godina u Geroni kao da nikad nije napustila mjesto u kojem je spakirala kofere.

Na kraju Tatarske pustinje Tatari dođu, ali bolest i starost onemoguće Droga da ostvari dugo odgađani san da se suoči s njima; daleko od okršaja i slave, sam i bezimen u sobi u polusjeni neke krčme Drogo osjeća da mu se primiče kraj i shvaća da je to ta prava bitka, ona koju je oduvijek čekao i ne znajući to; tad se malo uspravi i malo popravi šapku ne bi li dočekao smrt kao junak. Ne znam hoće li se oni koji su spakirali kofere ikad vratiti; bojim se da neće, između ostaloga i zato što su shvatili da je povratak nemoguć. Isto tako ne znam hoće li neki put pomisliti na život koji im je prošao u čekanju ili da je sve to bio užasan nesporazum ili da su se prevarili ili, još gore, da ih je prevario netko drugi. Ne znam. Samo znam da će za nekoliko sati, čim se digne, moja majka opet pomisliti, a možda i izgovoriti onu istu rečenicu koju na taj datum ponavlja već trideset tri godine: ‘Kakva nevina šala!’”

Tako je završavao moj članak. Više od desetljeća nakon što je objavljen, moja majka još uvijek nije izašla iz Ibahernanda premda i dalje živi u Geroni pa je stoga logično da je naša glavna razbibriga dok smo je posjećivali kako bismo olakšali njezin oporavak bio raz­ govor o Ibahernandu; ali neočekivano je bilo to što su jednom zgodom naše glavne tri razbibrige konvergirale u samo jednu. Dogodilo se to one noći kad smo skupa gledali Avanturu, stari film Michelangela Antonionija. Film pripovijeda kako se, tijekom izleta skupine prijatelja, jedna od njih izgubi; u početku je traže, ali ubrzo je zaborave i izlet se nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Statična zgusnutost filma odmah je dotukla mojega sina, koji je otišao u postelju, i moju ženu, koja je zaspala na kauču, ispred telke; moja je majka, naprotiv, neokrznuta preživjela gotovo dva i pol sata crno-bijelih slika i dijaloga na talijanskom sa španjolskim titlovima. Iznenađen njezinom izdržljivošću, po svršetku projekcije pitao sam je što misli o onome što je upravo gledala.

“To mi je najbolji film koji sam vidjela u životu”, odvratila je.

Da je posrijedi druga osoba, pomislio bih da je ta rečenica sarkastična; ali moja majka ne poznaje sarkazam, pa sam mislio da su – 13 –

je oskudnost zapleta i beskonačne tišine iz Big Brothera istrenirale do savršenstva da uživa u beskrajnim tišinama i oskudnosti zapleta u Antonionijevu filmu. Lažem. Mislio sam zapravo da joj se, naviknutoj na sporost Big Brothera, Avantura učinila frenetičnom poput kakva akcijskoga filma. Majka je zacijelo uočila moje čuđenje jer se požurila raspršiti ga; njezino objašnjenje nije potpuno opovrgnulo moju pretpostavku.

“Naravno, Javi”, objasnila je pokazujući na telku. “Ono što se događalo u tom filmu stalno se događa: čovjek umre i idućega dana više ga se nitko i ne sjeća. To se dogodilo s mojim stricem Manolom.”

Njezin stric Manolo bio je Manuel Mena. Te smo noći ponovno razgovarali o njemu, a tijekom idućih vikenda takoreći nismo mijenjali temu. Otkad znam za sebe, slušam majku kako priča o Manuelu Meni, ali tek sam tih dana shvatio dvije stvari. Prva je ta da je njoj Manuel Mena predstavljao mnogo više od strica. Prema onome što mi je poslije ispričala, tijekom djetinjstva, moja je majka živjela s nji­­me u bakinoj kući, na nekoliko metara od kuće svojih roditelja, koji su je poslali onamo jer su im prve dvije kćeri umrle od meningitisa i s razlogom su se bojali da i treća može oboljeti od iste bolesti. Moja je majka, dojma sam, bila vrlo sretna u toj prenapučenoj kućerini svoje obudovjele bake Caroline u društvu svojega bratića Alejandra dok ju je tetošila bučna vojska neoženjenih stričeva. Nijedan je nije tetošio kao Manuel Mena; prema majčinim riječima, nijedan se nije mogao usporediti s njime: bio je najmlađi, najveseliji, najživotniji, uvijek joj je donosio darove, najviše ju je nasmijavao i najviše se igrao s njome. Zvala ga je striko Manolo; on je nju zvao Blanquita. Moja ga je majka obožavala, stoga je njegova smrt za nju bila razoran udarac. Nikad nisam vidio svoju majku da plače; nikad: ni tijekom one dvije godine depresije, čak ni kad je umro moj otac.

Moja majka jednostavno ne plače. Moje sestre i ja mnogo smo nagađali o razlozima te anomalije, sve dok jedne od tih noći nakon nesreće, kad mi je po enti put prepričavala kako su u selo dopremili truplo Manuela Mene i prisjetila se da je satima i satima plakala, nisam pomislio da sam našao objašnjenje: mislio sam da svi imamo

– 14 –

određenu rezervu suza i da je toga dana njezina ispražnjena, da od toga dana više nije imala suza za plakanje. Manuel Mena, da skratim, nije bio samo stric moje majke: bio je njezin stariji brat; a bio je i njezin prvi pokojnik.

Druga stvar koju sam shvatio tih dana bila je još važnija od prve.

Kao dijete nisam razumio zašto moja majka toliko govori o Manuelu Meni; kao mladić sam mislio, potajno postiđen i užasnut, da to čini zato što je Manuel Mena bio frankist, ili barem falangist, a tijekom frankizma moja je obitelj bila frankistička ili je barem prihvatila frankizam s jednakom nekritičnom skrušenošću s kojom ga je prihvatio veći dio zemlje; kao odrastao, shvatio sam da je to objašnjenje banalno, ali tek tijekom onih noćnih razgovora s majkom koja se oporavljala uspio sam dokučiti točnu prirodu njegove banalnosti.

Ono što sam tad shvatio bilo je da je smrt Manuela Mene ostala poput žiga utisnuta u dječju maštu moje majke kao ono što su drevni Grci nazivali kalos thanatos: lijepa smrt. To je drevnim Grcima bila savršena smrt, smrt plemenita i čista mladića koji, kao Ahilej u Ilijadi, pokazuje svoju plemenitost i čistoću riskirajući život dok se u prvim redovima bori za vrijednosti koje njega nadilaze ili za koje misli da ga nadilaze i pada u boju i napušta svijet živih u punini svoje ljepote i svoje snage i izmiče zubu vremena i ne upoznaje nemoć koja skrši ljude; ovaj istaknuti mladić, koji se zbog ideala odriče svjetovnih vrijednosti i vlastita života, utjelovljuje grčki uzor junaštva i doseže vrhunac njihove etike i jedini mogući oblik besmrtnosti u onom svijetu bez Boga, a to je da zauvijek živi u nesigurnu i nepostojanu sjećanju ljudi, kao što to biva s Ahilejem. Starim Grcima kalos thanatos bila je savršena smrt koja kruni savršen život; mojoj majci Manuel Mena bio je Ahilej.

To sam dvostruko otkriće doživio kao kakvo prosvjetljenje i tjednima me morila nedoumica: možda sam pogriješio što sam odbijao pisati o Manuelu Meni. Naravno, i dalje sam o njegovoj priči mislio manje-više što i dotad, ali pitao sam se je li mi sama činjenica što mi je ta priča neugodna dovoljan razlog da je ne ispričam te da je i dalje držim u tajnosti; isto sam tako sam sebi rekao da je još stignem

– 15 –

ispripovijedati, ali da, ako je želim ispripovijedati uistinu, moram odmah zasukati rukave jer sam bio siguran da u arhivima i knjižnicama jedva da ima dokumentiranoga traga o Manuelu Meni i da će to, sedamdeset i nešto godina nakon njegove smrti, biti tek nešto više od isparane legende u nagrizenu sjećanju sve manje šačice starčića. Osim toga isto sam tako shvatio da ako je moja majka tako dobro shvatila Antonionija ili Antonionijev film, to nije zato što ju je na njega pripremila nijema sporost Big Brothera, nego zato što je, premda je još uvijek živjela u svijetu s Bogom (svijetu koji je nestao i za koji je Manuel Mena mislio da se bori time što ga brani), kao djevojčica zbunjeno i zabrinuto osjetila kao uvredu to što je nesigurno i nepostojano sjećanje ljudi prezrelo njezina strica, za razliku od onoga što se dogodilo s Ahilejem. Isto je tako činjenica da je zaborav započeo svoje razorno djelovanje odmah nakon smrti Manuela Mene. U njegovoj vlastitoj kući neprobojna i neshvatljiva tišina ili ono što je moja majka kao dijete smatrala neshvatljivim sručilo se na nju. Nitko nije kopao po okolnostima i točnim razlozima njegove smrti i svi su se zadovoljili mutnom verzijom koju im je ponudio njegov pobočnik (muškarac koji je dopratio njegovo truplo do sela i koji je ondje ostao nekoliko dana, smješten u kući njegove majke), nikoga nije zanimao razgovor s njegovim drugovima i zapovjednicima koji su se borili uza nj, nitko se nije htio raspitati o njegovim ratnim peripetijama, o bojištima na kojima je ratovao ni o jedinici kojoj je bio dodijeljen, nitko se nije zamarao time da posjeti Bot, to udaljeno katalonsko selo u kojem je poginuo i za koje sam ja uvijek mislio da se zove Bos ili Boj ili Boh s obzirom na to da kastiljski ima naviku izostaviti završno “t”, onako kako ga je stalno izgovarala moja majka. Ukratko, nekoliko mjeseci nakon smrti Manuela Mene njegovo ime gotovo da se nije spominjalo u kući ili se samo spominjalo kad nije bilo druge i moralo se spomenuti, a onda su nekoliko godina nakon njegove smrti njegova majka i njegove sestre uništile sve papire, uspomene i osobne predmete.

Sve izuzev jedne slike (ili sam barem ja tako uvijek mislio): ratni portret Manuela Mene. Nakon njegova pogreba obitelj je načinila sedam njezinih uvećanih kopija: jedna je dominirala blagovaonicom – 16 –

njegove majke do njezine smrti; preostalih šest razdijeljeno je između njegovih šestero braće i sestara. Ta relikvija unosila je blagi nemir u ljeta mojega promrzla iseljeničkoga djetinjstva, kad sam se za praznika vraćao u vrućinu sela, sretan što na nekoliko mjeseci napuštam vjetrometinu i zbrkanost izbjeglištva i što ponovno vraćam svoj dragi položaj potomka patricijske obitelji Ibahernanda, kad sam se smještao u kuću bake i djeda s majčine strane i kad sam gledao pokojnikov portret koji je visio na zidu, u sobi bez luksuza u vidu ormara, nego sa sanducima punim odjeće i policama punim knjiga; još je više nemira u moju adolescenciju i moju mladost unijelo kad su baka i djed umrli, a prazna je kuća bila zatvorena čitave godine te se otvarala samo ljeti, kad bi se moji roditelji i moje sestre vraćali dok sam se ja pokušavao priviknuti na hladnoću vjetrometine i na zbrkanost neukorijenjenosti i dok sam se pokušavao osloboditi lažne topline sela posjećujući ga što sam rjeđe mogao, držeći se što sam dalje mogao od one kuće i one obitelji i onog odurnoga portreta koji je zimi sam bdio u sobi sa sanducima, pritisnut stidom ili neodređenom krivnjom po čijim korijenima radije ne bih kopao, stidom zbog svojega teoretskoga položaja potomka seoskih patricija, stidom zbog političkih korijena moje obitelji i njezina držanja tijekom rata i frankizma (meni nepoznata ili malne nepoznata), mutan stid, paralelan i komplementaran tome da sam vezan čeličnom sponom s onom siromašnom i zatucanom selendrom koja nikako da nestane.

Ali portret Manuela Mene nemir je iznad svega unosio u mojim zrelim danima, kad sam još uvijek osjećao stid zbog svojih korijena i nasljeđa, ali djelomice sam se pomirio s njima, prihvatio sam donekle da sam to što jesam i da potječem odakle potječem i da imam spone koje imam, prilagodio sam se bolje ili lošije na neukorijenjenost i vjetrometinu i uznemirenost i shvatio sam da je moj status patricija prividan i ponovno počeo češće svraćati u selo sa ženom, sinom i roditeljima (nikad ili gotovo nikad s prijateljima, nikad ili gotovo nikad s ljudima izvan obitelji) i počeo sam ponovno boraviti u onoj kući koja se raspada i u kojoj portret Manuela Mene već više od sedamdeset godina u tišini skuplja prašinu, pretvoren u savršen, mrtvački i nasilan simbol svih pogrešaka i odgovornosti i krivnje – 17 –

i stida i bijede i smrti i poraza i jeze i prljavštine i suza i požrtvovnosti i strasti i nečasti mojih predaka.

Sad ga imam pred sobom, u radnoj sobi u Barceloni. Ne sjećam se kad sam ga donio iz Ibahernanda; u svakom slučaju, bilo je to godinama nakon što se moja majka oporavila od nesreće i nakon što sam ja donio odluku o priči Manuela Mene. Odlučio sam da je neću napisati. Odlučio sam da ću pisati druge priče, ali da ću, dok ih pišem, skupljati informacije o Manuelu Meni, pa makar to bilo između dviju knjiga ili u slobodno vrijeme, prije nego što potpuno ispari trag njegova prekratkoga života i nestane iz nesigurna i istrošena sjećanja onih koji su ga poznavali ili iz nepostojanih arhiva i knjižnica. Na taj način priča o Manuelu Meni ili ono što je ostalo od priče o Manuelu Meni neće se izgubiti, a ja ću je moći ispričati jednoga dana ako se odvažim ispričati je ili ako budem u stanju ispričati je ili je mogu dati nekom drugom piscu da je on ispriča, uz pretpostavku da je taj drugi pisac želi ispričati, ili bih jednostavno mogao ne ispričati je, pretvoriti je zauvijek u prazninu, u rupu, u jednu od milijuna i milijuna nikad ispričanih priča, možda u jedan od onih projekata koje neki pisci uvijek čekaju da napišu i nikad ne napišu jer ne žele preuzeti odgovornost za njih ili zato što se boje da nikad neće biti na njihovoj razini i radije ga ostave u stadiju puke mogućnosti, pretvorena u njihovo nikad napisano remek-djelo, savršeno i blistavo upravo stoga što nikad neće biti napisano.

To je bila odluka koju sam donio: ne napisati priču o Manuelu Meni, i dalje ne pisati priču o Manuelu Meni. Što se tiče njegova portreta, otkad sam ga donio u svoju radnu sobu, ne prestajem ga gledati. To je portret iz fotografske radnje, snimljen u Zaragozi: ime grada nalazi se u donjem desnom kutu, bijelim slovima, gotovo nečitljivim; vrijeme je ostavilo mrlje u vidu prljavštine i ogrebotina po papiru te pukotina na rubovima. Ne znam točan datum nastanka, ali na uniformi Manuela Mene stoji trag koji pomaže u određivanju približnoga datuma. Na lijevoj strani vojničke odore naš čovjek nosi Medalju za stradanje za domovinu – parnjak američkom Purpurnom srcu – i iznad nje vrpcu s dvije pruge; ta dva odličja znače da je u trenutku kad je nastala fotografija Manuel Mena bio dvaput ranjen – 18 –

iz neprijateljskog vatrenog oružja, što se nije moglo dogoditi prije proljeća 1938., kad je samo jedanput ušao u bitku s Prvim marokanskim bataljunom Strijelaca iz Ifnija, ali ni nakon sredine ljeta, kad se rasplamsala Bitka kod Ebra, a on jedva da se vraćao u pozadinu.

Fotografija je dakle morala biti snimljena između proljeća i početka ljeta 1938., tijekom drugog ili trećeg posjeta Manuela Mene Zaragozi ili okolici Zaragoze. U to je doba taman trebao navršiti devetnaest godina, ili ih je već bio navršio, a za nekoliko će mjeseci umrijeti.

Na fotografiji Manuel Mena nosi paradnu uniformu Strijelaca iz Ifnija, s bijelo-crnom šapkom, naherenom, i besprijekornu bijelu vojnu bluzu sa zlatnim pucetima i crnim epoletama, svaka s po jednom poručničkom zvijezdom. Treća mu je na šapki; točno iznad nje, na bijeloj pozadini, nalazi se simbol pješaštva: mač i kremenjača ukriženi preko roga. Simbol se ponavlja na kragnama bluze. Ispod – 19 –

desne kragne može se razabrati, nešto mutniji, djelomice čak nevidljiv, simbol Strijelaca iz Ifnija, arapski polumjesec na kojem se čita ili nazire, napisana majuskulom, riječ “Ifni”, a u njegovu polukrugu nalazi se petokraka zvijezda s dvije ukrižene puške. Ispod lijeve kragne ističu se, na bijeloj tkanini bluze, Medalja za stradanje za domovinu i vrpca s dvije pruge. Dva gornja gumba na bluzi ostala su nezakopčana, kao i gumb na desnome džepu; ta namjerna nemarnost omogućava bolji pogled na bijelu košulju i crnu kravatu, obje jednako besprijekorno čiste. Upada u oči koliko je mršav; štoviše, njegovo tijelo kao da ne može ispuniti odoru: to je tijelo dječaka u odijelu odrasla muškarca. Isto tako upada u oči položaj desne ruke, s podlakticom prekriženom preko trbuha i s dlanom koji čvrsto drži unutarnju stranu lijevoga lakta, pokret koji ne izgleda prirodno, nego kao da ga je nametnuo fotograf (isto bi se tako moglo reći da je fotograf nametnuo koketno nagnutu šapku koja baca sjenu na desnu obrvu Manuela Mene). Ali najviše upada u oči lice. To je, bez ikakve dvojbe, dječačko lice, ili, u najmanju ruku, lice adolescenta, s novorođenačkom puti, bez i jedne jedine bore ili naznake brade, tanke obrve i djevičanske i poluotvorene usne kroz koje se promaljaju zubi, bijeli poput bluze. Nos mu je ravan i uzak, vrat tanak, a ušne školjke dobrano odmaknute od lubanje. Što se tiče očiju, bjelina i crnilo fotografije ukrali su im boju; moja se majka sjeća da su bile zelene; djeluju svijetlo. U svakom slučaju, nisu uprte u kameru, nego udesno i doimaju se kao da ne gledaju ništa konkretno.

Već ih dugo promatram, ali nisam u njima uspio vidjeti ponos ni taštinu ni nesavjesnost ni strah ni veselje ni ambiciju ni nadu ni klonuće duha ni užas ni okrutnost ni suosjećanje ni trijumf ni tugu, čak ni pritajenu neizbježnu blizinu smrti. Već ih dugo promatram i u njima ne mogu vidjeti ništa. Katkad mislim da su te oči zrcalo i da sam to ništa što vidim u njima zapravo ja. Katkad mislim da je to ništa zapravo rat.

– 20 –

Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, rođen je 1962. u Ibahernandu. Na Sveučilištu u Geroni predavao je španjolsku književnost i stalni je suradnik katalonskog izdanja dnev­ nika El Paísa. Autor je zapaženih zbirki pripovjedaka, knjiga eseja i više hvaljenih romana. Svjetski uspjeh postigao je romanom Salaminski vojnici (2001.), a hrvatsku čitateljsku publiku nastavio je osva­ jati romanima Brzina svjetlosti (2005.), Anatomija jedne pobune (2009.), Prevarant (2014.) i Zakoni granice (2012.). Vladar sjena (2017.) šesti je Cercasov roman objavljen u izdanju Frakture.

– 221 –

– 222 –

Silvana Roglić rođena je 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti.

Prevodi filmove i dokumentarne emisije. Do sada je prevela knjige brojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalbán, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i Clara Usón.

– 223 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2020., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-358-209-2 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83

– 224 –

– 225 –

Vladar sjena najintimniji je roman Javiera Cercasa, beskrajno hrabra knjiga za koju se pripremao otkako je postao pisac.

A možda i dulje od toga.

Javier Cercas odrastao je uz legendu o svojemu prastricu Manuelu Meni, devetnaestogodišnjaku koji je poginuo u jednoj od najkrvavijih bitaka Španjolskog građanskog rata, boreći se kao dragovoljac na strani Francisca Franca.

Obožavan i pretvoren u obiteljsku ikonu, Manuel Mena za Cercasa je godinama bio izvorom srama i nelagode, tema koje se bojao i o kojoj – bio je siguran – nikada neće pisati.

Sve do trenutka kad više nije imao izbora.

Tko je bio mladić zamrznut na fotografijama iz vremena koje sve brže zaboravljamo? Fašistički fanatik ili idealist koji je završio na krivoj strani povijesti? Može li se biti pravedan boreći se za nepravedan cilj? Što uopće znači biti junak? Ova pitanja i odgovori na njih građa su Vladara sjena, veličanstvenog romana o pobjednicima i pobijeđenima, o našim obiteljima i tajnama koje ih čine – istinama o kojima smo naučili šutjeti.

U Vladaru sjena Javier Cercas iznova pokazuje što ga čini jednim od najznačajnijih suvremenih europskih romanopisaca. Jedinstveno meandrirajući između obala dokumenta i fikcije, suvereno vladajući objema, Cercas potragu za licem iz obiteljskog fotoalbuma pretvara u napetu priču o zemlji zahvaćenoj građanskim ratom, ali i meditaciju o svakom ratu i svakom miru, o sjećanju i zaboravu od kojih su satkani.

149,00 kn

ISBN 978-953358209-2

9 789533 – 226582092 –

www.fraktura.hr