Vremenska karta

Vremenska karta

–1–

–2–

Félix J. Palma

Vremenska karta prevela sa španjolskog Željka Somun

Fraktura –3–

Naslov izvornika El Mapa Del Tiempo © Felix J. Palma 2008 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Željka Somun i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-378-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 800877

–4–

“Razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jest iluzija, izuzetno postojana iluzija.”

Albert Einstein “Najsavršenije i najstrašnije umjetničko djelo čovječanstva njegova je podjela vremena.”

Ellías Canetti “Što me čeka u smjeru u kojem ne krećem?”

Jack Kerouac

–5–

–6–

e PRVI DIO E

Samo naprijed,

ˇ štovani Citatelju!

N uzbudljive

Zadubi se u

n

retke našega

feljtona, u k o j e m C´ e š n a i C´ i n a v

dogodovStine o kojima nisi mogao ni

D s a n j at i ! d

Ako poput većine čestitih ljudi vjeruješ da je vrijeme rijeka koja sve što se rodi brzo odnosi prema najmračnijoj obali, ovdje ćeš otkriti da se može iznova zakoračiti u prošlost, da čovjek može ponovno kročiti tragovima vlastitih stopa zahvaljujući stroju koji može putovati kroz vrijeme.

Uzbuđenje i nevjerica

zajamčeni su.

–7–

–8–

I.

A

ndrew Harrington volio bi da može umrijeti više puta, pa da ne mora odabrati samo jedan od mnogih pištolja što ih je njegov otac gomilao u vitrinama salona. Odlučivanje nikad nije bilo njegova jača strana. Uistinu, kad se bolje pogleda, njegov je život niz pogrešnih odabira, a posljednji od njih prijeti da će baciti veliku sjenu na njegovu budućnost. No taj život, pun zabluda i nimalo uzoran, uskoro će skončati. Ovaj put vjeruje da je dobro odabrao, jer odabrao je da više neće birati. Ubuduće više neće griješiti, jer budućnosti neće ni biti. Onemogućit će je bez premišljanja, prislanjajući jednu od ovih cijevi na desnu sljepoočnicu. Čini se da nema drugog izlaza: onemogućivanje budućnosti jedini je prikladan način da se poništi prošlost.

Proučavao je sadržaj vitrine, ubojitu opremu koju je njegov otac brižno prikupljao otkako se vratio s bojišnice. Njegov je otac obožavao to oružje, no Andrew je smatrao da ga ne skuplja iz nostalgičnih poriva, već zbog opčinjenosti koju je u njemu izazivalo pro­učavanje različitih mogućnosti koje je čovjek godinama osmišljavao kako bi se na neformalan način lišio života. S ravnodušnošću koja je bila oprečna očevu obožavanju preletio je pogledom preko tog pribora koji je djelovao krotko, gotovo domaće, koji je u ruci proizvodio prasak, a u ratovima spašavao od neugodne prisnosti borbe prsa o prsa. Poput zvijeri koja vreba na plijen Andrew je pokušavao procijeniti kakva se vrsta smrti skriva u svakom od njih.

Koje bi mu oružje otac preporučio za pucanje u glavu? Pretpostavio je da bi mu samokresi, te starudije koje su se punile kroz cijev –9–

uvođenjem barutnog praha, municije i papirnatog zatiskivača svaki put kad se željelo pucati, udijelili otmjenu smrt, no ujedno sporu i tešku. Draža bi mu bila nagla smrt kakvu nude moderni revolveri, skutreni u svojim raskošnim drvenim kutijama obloženima baršunom. Gledao je Colt Single Action, koji se doimao prikladnim za rukovanje i učinkovitim, ali ga je odbacio prisjetivši se da je vidio Buffala Billa kako njime vitla u svom cirkusu Divlji zapad, u toj patetičnoj predstavi koja je prikazivala njegove prekooceanske putešestvije uz pomoć nekolicine uvezenih Indijanaca i desetak apatičnih bizona koji su djelovali kao da ih kljukaju sedativima.

Nije se želio upustiti u smrt kao u neku avanturu. Budući da se nije smatrao ravnim slavnom odmetniku, odbacio je i lijepi Smith & Wesson, oružje koje je usmrtilo Jesseja Jamesa, kao i revolver Webley, izrađen za potrebe obuzdavanja snažnih domorodaca u kolonijalnim ratovima, koji mu se učinio pretjerano teškim. Potom je proučavao dražesni Pepperbox s rotirajućim bubnjem, koji je bio najdraži njegovu ocu, ali ozbiljno je sumnjao da bi to komično i izvještačeno oružje uspjelo dovoljno uvjerljivo izbaciti metak. Na koncu se odlučio za elegantni Colt s drškom od sedefa, izrađen 1870., koji će ga usmrtiti nježno poput ženskog milovanja.

Izvadio ga je iz vitrine uz obijestan osmijeh, prisjećajući se koliko mu je puta otac zabranio da dira pištolje. Sad je međutim vele­ poštovani William Harrington u Italiji, i pred njegovim ocjenjivačkim pogledom najvjerojatnije drhti Fontana di Trevi. Povoljna je i podudarna okolnost da su njegovi roditelji odlučili poći na svoje putovanje Europom istoga dana koji je on uglavio za samoubojstvo.

Sumnjajući da bi ijedno od njih dvoje uspjelo odgonetnuti istinsku poruku skrivenu u njegovu potezu, odluku da umre sam, onako kako je i živio, dovoljno mu je bilo zamisliti izraz gađenja koji će nedvojbeno krasiti očevo lice kad sazna da se ubio u njegovoj odsutnosti, bez njegova dopuštenja.

Otvorio je ormarić u kojem se čuvala municija i umetnuo šest metaka u bubanj revolvera. Pretpostavljao je da će jedan dostajati, ali nikad se ne zna što može poći po zlu. Uostalom, ovo je njegovo prvo samoubojstvo. Potom ga je omotana tkaninom stavio u džep – 10 –

žaketa, kao da je kakva voćka koju namjerava pojesti tijekom šetnje i, držeći se svog prkosnog plana, ostavio vitrinu otvorenom. Da je ranije pokazao takvu hrabrost, pomisli, da se usudio pravodobno suprotstaviti ocu, ona bi još bila živa. No kad je to konačno učinio, već je bilo prekasno. Tako da već osam dugih godina ispašta zbog odgađanja. Dugih osam godina tijekom kojih bol samo raste, šireći se njegovom utrobom poput ukleta bršljana, obuhvaćajući njegove organe vlažnim dodirima, rastačući mu dušu. Usprkos svim naporima njegova bratića Charlesa, usprkos razonodi koju su mu donosila druga tijela, bol zbog Marieine smrti nije popuštala. Noćas će ipak sve skončati. Dvadeset šest godina lijepe su godine za umiranje, pomislio je i zadovoljno dodirnuo izbočinu na džepu. Oružje već ima. Sad samo treba prikladno mjesto kako bi ovaj obred priveo kraju. Postojalo je samo jedno mjesto gdje je to mogao učiniti.

Osjećajući kako ga težina revolvera u džepu osnažuje poput kakve hamajlije, spustio se veličanstvenim stubama kuće obitelji Harrington, smještene u raskošnoj Ulici Kensington Gore, vrlo blizu zapadnom ulazu u Hyde Park. Premda nije namjeravao udijeliti nijedan pogled u znak rastanka zidovima koji su gotovo tri desetljeća bili njegov dom, nije uspio umaći bolećivu porivu uslijed kojeg je zastao ispred portreta koji je dominirao predvorjem. Iz pozlaćenoga ga je okvira prijekorno promatrao otac. Ohol i veličanstven, teškom mukom uguran u svoju staru pješadijsku uniformu u kojoj se kao mladić borio u Krimskom ratu, prije no što će mu ruska bajuneta rasporiti bedro i podariti mu šepavost zbog koje se pri hodu mučno zanosio, William Harrington na svijet je bacao pogled pun podrugljive osude, kao da je svemir za njega tek neki nesretni uradak koji je već davno otpisao. Tko je naložio da ona maglena zavjesa u zao čas obavije bojno polje ispred opkoljenog Sevastopolja, tako da nitko nije mogao vidjeti ni vrška svoje bajunete? Tko je odlučio da je upravo žena najpodobnija osoba da bdije nad sudbinom Engleske? Je li istok uistinu najbolje mjesto za izlazak sunca? Andrew nije uspio upoznati svog oca bez tog sirovog neprijateljstva koje je rigao iz očiju, tako da nije znao je li otac rođen takav ili su ga time na Krimu zarazili okrutni Osmanlije, ipak – 11 –

činjenica je da se ono nije izgubilo s njegova lica poput prolaznih boginja, usprkos tome što se sudbina koja se otvorila pod njegovim čizmama vojnika bez budućnosti mogla ocijeniti jedino dobrostivom. Pa što ako mu je sudba odredila da tim putem ide uz pomoć štapa, kad ga je dovela tako daleko? Jer i bez pogodbe s vragom čovjek debela brka i profinjenih crta, prikazan na platnu, preko noći je postao jednim od najbogatijih Londonaca. O svemu ovome što danas ima ne bi se bio usudio ni sanjati dok je s istaknutom bajunetom kročio tim gotovo zaboravljenim ratom. No kako je to postigao, ostalo je najbolje čuvanom obiteljskom tajnom, i samim time potpunim misterijem za Andrewa.

A sad predstoji naporan trenutak u kojemu mladić mora odlučiti koji šešir i koji kaput odabrati između svih onih koji ispunjaju ormar u predvorju, jer čak i u smrti čovjek mora paziti kako izgleda.

Riječ je o prizoru koji, poznajući Andrewa, može trajati nekoliko razdražljivih minuta, i koji nije potrebno opisivati s više pojedinosti, pa ću iskoristiti tu priliku da vam zaželim dobrodošlicu u ovu priču koja je upravo počela i koju sam nakon duga premišljanja odlučio početi baš u ovom trenutku, a ne u nekom drugom, jer sam i ja morao odabrati jedan od brojnih početaka koji su se gurali u ormaru mogućnosti. Moguće je da će pošto vam ispričam ovu priču, i budete li još uvijek tu, neki od vas pomisliti da sam pogriješio u trenu odabira niti kojom ću početi odmotavati klupko te da bi bilo bolje poštovati kronološki redoslijed i priču početi s gospođicom Haggerty. Možda, ali neke priče ne mogu se početi pripovijedati od početka i moguće je da je ova jedna od njih.

Tako da ćemo nakratko zaboraviti na gospođicu Haggerty, zaboravite čak i da sam je spomenuo, i vratimo se Andrewu, koji, sad već prikladno opremljen kaputom i šeširom, uključujući i debele rukavice kako bi sakrio ruke od oštre zime, izlazi iz kuće. Već vani, mladić se zaustavlja na vrhu stuba koje vode u vrtove, a koje se razlijevaju pred njim poput mramorna valovlja. S tog je mjesta promotrio svijet u kojem je odrastao, iznenada svjestan da ga ako sve dobro prođe, više neće vidjeti. Na kuću obitelji Harrington sad – 12 –

je silazila noć, sa sporom ljupkošću s kojom se spušta veo. Puni mjesec, mutne bjeline, vladao je nebeskim svodom, lijući svoj mliječni sjaj po malim dotjeranim vrtovima koji su okruživali kuću, većinom omeđenima perivojima, živicom i ponajviše fontanama, po ogromnim kamenim vodoskocima urešenima bombastičnim sirenama, faunovima i njihovim nemogućim srodnicima. Bilo ih je na desetke, jer njegov otac, nedovoljno profinjena duha, nije imao drugog načina da iskaže svoju moć doli gomilanjem pretjerano raskošnih i nepotrebnih predmeta. Premda je u pogledu fontana to silno gomilanje bilo opravdano jer su se združile kako bi uljuljkale noć svojevrsnom tečnom uspavankom koja je navodila na skla­panje očiju i zaboravljanje svega izuzev tog opojnog mrmora.

Još dalje, iza nepregledne, besprijekorno ošišane tratine, uzdizao se, krhak poput labuda natjerana u bijeg, ogromni staklenik u kojem bi majka provodila veći dio dana, prepuštajući se hipnotičkom djelovanju opsjenarskih cvjetova koji su nicali iz sjemenja dopremljenog iz kolonija.

Andrew je neko vrijeme promatrao mjesec pitajući se hoće li jednoga dana čovjek moći doći do tamo, kako su pisali Jules Verne ili Cyrano de Bergerac. Što li će pronaći ako uspije stupiti na njegovu sjajnu sedefastu površinu, bilo zračnom lađom, projektilom ispaljenim iz topa ili privezavši na tijelo tucet boca ispunjenih kap­ ljicama rose koje bi hlapile i na taj ga način ponijele u nebesa, kao što je učinio glavni lik u djelu gaskonjskog obješenjaka? Pjesnik Ariosto pretvorio je Zemljin satelit u skladište bočica u kojima se pohranjuje razum onih koji su ga izgubili, ali za Andrewa je mnogo zavodljiviji bio Plutarhov prijedlog, jer on ga je zamišljao mjestom iseljeništva na koje odlaze uzvišene duše jednom kad napuste svijet živih. Baš kao i on, Andrew je radije zamišljao da upravo tamo gore mrtvi imaju svoje kuće. Volio ih je zamišljati kako žive u slozi u svojim bjelokosnim palačama koje je sagradila vojska anđela radnika, ili u špiljama izdubljenim u toj bijeloj stijeni, iščekujući da smrt živima odobri propusnicu pa da stignu ovamo kako bi s njima obnovili svoje živote upravo u onom trenutku u kojem su ih napustili. Ponekad je zamišljao da u nekoj takvoj pukotini sad živi Ma– 13 –

rie, zaboravivši na sve što joj se dogodilo, zadovoljna što joj je smrt ponudila bolje uvjete negoli život. Marie, ljepotica usred bjeline, strpljivo čeka da se on već jednom odluči upucati u glavu i dođe ispuniti prazninu na njenu ležaju.

Odvratio je pogled od mjeseca primijetivši da ga kočijaš Harold već čeka u podnožju stuba, pošto je opremio jednu od kočija, kao što mu je naložio. Kad ga je opazio da silazi stubama, kočijaš je pohitao otvoriti vrata kočije. Energija kojom je zračio stari Harold uvijek je zabavljala Andrewa jer mu se činila neprikladnom kod čovjeka koji se bliži šezdesetoj, ali bilo je očigledno da je kočijaš u dobroj formi.

“Miller’s Court”, naredio je mladić.

Harold se iznenadi začuvši naredbu.

“Ali, gospodine, pa tamo je...”

“Nešto nije u redu, Harolde?” prekine ga Andrew.

Kočijaš ga je nekoliko trenutaka promatrao, komično razjapljenih usta, pa dometnuo: “Naprotiv, gospodine.”

Andrew kimnu, smatrajući taj razgovor završenim. Uspne se u kočiju i smjesti na sjedalu od crvenog baršuna. Ugledavši na prozorskom staklu odraz svoga lica, ote mu se sjetni uzdah. Pripada li ovo ispijeno lice njemu? Činilo se kao lice čovjeka čiji život izmiče, poput niti koja se izvlači iz poderane jastučnice, a da on to i ne primjećuje, što je na neki način bilo točno. Lice je sačuvalo skladne i lijepe crte koje je kao povlasticu stekao rođenjem, ali sad mu se činilo praznim poput ljušture, ispraznost ucrtana u hrpi pepela.

Izgleda da je patnja koja je obavila njegovu dušu ostavila pustoš i na vanjštini, jer se jedva uspijevao prepoznati u tom rano ostarjelome mladiću upalih obraza, utučena pogleda i zapuštene brade čiji se lik odražavao na prozoru. Bol je spriječila njegov procvat i pretvorila ga u klonulo, turobno stvorenje. Srećom, ljuljanje kočije koje je izazvao Harold kad se svladavši zaprepaštenje uzverao na svoje sjedalo pomoglo je da Andrew zaboravi na to lice koje kao da je bilo naslikano vodenim bojama na noćnom platnu. Posljednji čin zlosretne predstave njegova života trebao je početi i mora paziti – 14 –

da ništa ne propusti. Začuo je pucketanje biča iznad glave i nježno pogladivši hladnu izbočinu na džepu, uljuljkao se u blago drmusanje kočije.

Kočija se udaljavala od kuće krećući se Ulicom Knightsbridge, uzduž raskošnog Hyde Parka. Za manje od pola sata bit će na East Endu, računao je Andrew, kroz prozorčić promatrajući prijestolnicu. Ta ga je vožnja podjednako oduševljavala i zabrinjavala jer mu je istovremeno pokazivala sva lica njegova voljenog Londona, najvećega grada na svijetu, vidljivu glavu gladnoga Krakena čiji pipci obuhvaćaju gotovo petinu kopnene površine planeta, gušeći svojim zagrljajem Kanadu, Indiju, Australiju i veliki dio Afrike. Što se kočija više udaljavala prema zapadu, zdrav i gotovo šumski ugođaj Kensingtona pretvarao se u šaroliko gradsko mnoštvo koje se prostiralo do Picadilly Circusa, tog raskrižja puteva kojem je u samo srce zabodena statua boga Anterosa, osvetnika neuzvraćene ljubavi.

Potom, kad se prođe Fleet Street, počinju se ukazivati kućerci sred­ nje klase koji kao da su opkolili katedralu Sv. Pavla, i konačno, iza zgrade Engleske banke i Cornhill Streeta, na svijet se obrušavalo siromaštvo, bijeda koju su susjedi iz West Enda poznavali samo kroz satiričke stripove časopisa Punch i koja je, čini se, zahvatila i sam zrak, pretvarajući ga, zbog nepodnošljiva smrada koji je dopirao s Temze, u tvar neugodnu za udisanje.

Andrew već osam godina nije prošao ovim putem, ali sve to vrijeme živio je u uvjerenju da će njime prije ili poslije opet prolaziti, i to posljednji put. I zato ne treba čuditi što ga je kako se približavao Aldgateu, ulazu u Whitechapel, počela obuzimati lagana slabost. Kad su zašli u tu četvrt, stao je oprezno viriti kroz prozorčić, osjećajući onu istu nelagodu koju je već bio osjetio. Nikad nije uspio potisnuti navalu neugodnog stida pred spoznajom da s hladnom znatiželjom s kojom se proučavaju insekti njuška njemu tuđim svijetom, usprkos tome što se s vremenom njegova odbojnost pre­tvorila u neizbježnu samilost prema dušama koje nastanjuju taj odvodni kanal u koji grad baca ljudski otpad. I, kako je mogao ustvrditi, još si je uvijek mogao dopustiti taj osjećaj samilosti, jer se najsiromašnija londonska četvrt, kako se činilo, u posljednjih – 15 –

osam godina nije puno promijenila. Bijeda uvijek ide ukorak s bogatstvom, pomislio je Andrew prolazeći tim turobnim i bučnim ulicama, zakrčenima nabacanim predmetima i kolima, po kojima je miljelo mnoštvo jadnih stvorova čiji se život rastakao u zlokobnoj sjeni koju je ocrtavala Christ Church. Isprva ga je bilo iznenadilo otkriće da se iza pozlaćenog sjaja blistavog Londona može skrivati ovo predstavništvo samog pakla, gdje se uz kraljičin blagoslov ljud­ ska vrsta srozava do nakaznosti, no protekle su godine izbrisale njegovu naivnost. Sad ga više nije čudila činjenica da istovremeno dok se lice Londona mijenja s napretkom znanosti, dok se stanovnici imućnih četvrti zabavljaju snimajući lavež svojih pasa na cilindrični parafinski karton svojih fonografa i telefoniraju u svjetlu električnih žarulja Robertson, dok im supruge na svijet donose djecu u izmaglici kloroforma, za Whitechapel ništa od toga nije postojalo, ostao je neprobojan u svom trulom oklopu, uronjen u vlastitu bijedu. I samo jedan pogled uokolo bio mu je dovoljan da potvrdi svoju sumnju da zaputiti se tamo još uvijek znači gurnuti ruku u osinjak. Ovdje je siromaštvo pokazivalo svoje najodbojnije lice. Tu se uvijek čula ista bolna i mračna melodija. Naslutio je poneku tučnjavu u krčmama, čuo krikove koji su dopirali iz naj­ udaljenijih krajeva ulica, razaznao nekolicinu pijanaca što su ležali na tlu dok su ih dječje bande olakšavale za par cipela, susretao izazovne poglede muškaraca koji su stajali na uglovima ulica, kao samoproglašeni gospodari tog carstva poroka i zločina.

Privučene raskošnim izgledom njegove kočije, neke su mu prostitutke dovikivale lascivne ponude zadižući suknju i produbljujući dekolte. Andrew je osjećao kako mu se steže srce pri pogledu na tu tužnu i jeftinu predstavu. Većinom su to bile jadne zapuštene žene čija su tijela odražavala zamorno bavljenje mušterijama koje su svakodnevno trpjele. Ni one najmlađe i najljepše ni na koji se način nisu mogle izbaviti iz tog jada i bijede koje im je nametala ova četvrt. Iznova se snuždio pri pomisli kako je imao priliku spasiti jednu od tih osuđenica, ponuditi joj sudbinu bolju od one koju joj je dodijelio Stvoritelj, a nije to učinio. Njegova se tuga pojačala kad je kočija prošla uz Ten Bells te se proizvodeći melodičnu škripu – 16 –

zaputila niz Crispin Street pa niz Dorset Street, prošavši ispred gostionice Britannia, gdje je prvi put razgovarao s Marie. Ova ulica označuje kraj putovanja. Harold je zaustavio kočiju ispred kamenog luka koji je služio kao ulaz u sobe Miller’s Courta i sišao sa sjedala kako bi mu otvorio vrata. Andrew je izašao iz kočije s vrtoglavicom i osvrnuo se oko sebe osjećajući kako mu podrhtavaju koljena. Sve je bilo onako kako je pamtio, uključujući i dućan s prljavim izlogom što ga je McCarthy, vlasnik pansiona, držao do ulaza u dvorište.

Nije uspio nazreti ni jednu jedinu sitnicu koja bi mu potvrdila da vrijeme prolazi i u četvrti Whitechapel, da ne zaobilazi taj kraj kao što su to činili odličnici i biskupi kad bi posjećivali grad.

“Možeš se vratiti, Harolde”, naloži kočijašu, koji je šutke stajao pokraj njega.

“Kada da se vratim po vas, gospodine?” upita stari.

Andrew ga pogleda ne znajući što da odgovori. Da se vrati po njega? Došlo mu je da se gorko nasmije. Jedina kočija koja će doći po njega bit će ona iz mrtvačnice Golden Lanea, koja je prije osam godina s ovog istog mjesta odvezla ono što je ostalo od njegove voljene Marie.

“Zaboravi da si me dovezao ovamo”, odgovori mu.

Ozbiljan izraz koji je zasjenio kočijaševo lice gane Andrewa.

Sumnja li Harold zbog čega je došao ovamo? U to nije mogao biti siguran, jer nikad se nije potrudio procijeniti kočijaševu inteligenciju, kao ni inteligenciju bilo koga od posluge, pripisujući im, u najboljem slučaju, onu osnovnu odvažnost koju posjeduju ljudi koji od najranije dobi moraju plivati kontra struje, a u kojoj su oni tako sigurno brodili. Sad mu se međutim učinilo da u Haroldovu ponašanju nazire zabrinutost, koju je mogla izazvati samo začuđujuće točna pretpostavka o njegovu naumu. Ali spoznaja Haroldovih analitičkih sposobnosti nije bilo jedino otkriće do kojeg je Andrew došao tijekom tih nekoliko trenutaka dok su njihovi pogledi ostali neuobičajeno dugo ukršteni. Andrew je također bio svjestan onoga što nikad ne bi očekivao: ljubavi koju je sluga mogao osjećati za svoga gospodara. Premda je bio nesposoban da ih vidi drugačije doli kao sjene koje dolaze i prolaze prostorijama idući za njemu – 17 –

nepoznatim poslovima, koje je primjećivao tek kad je trebao odložiti čašu na kakav pladanj, ili kad je netko trebao potpaliti vatru u kaminu, te su se sjene mogle brinuti za sudbinu svojih gospodara, i to su i činile. Za Andrewa su svi ti ljudi bez lica – sobarice koje bi njegova majka otpuštala zbog bilo kakve tričarije, kuharice koje su redovito ostajale trudne s konjušarima kao da slijede kakav prastari običaj, upravitelji imanja koji su odlazili s kićenim preporukama u druge kuće slične njegovoj – bili dio promjenjiva krajobraza koji ga nikada nije previše zanimao.

“Dobro, gospodine”, prošapće Harold.

Andrew je shvatio da se tim riječima kočijaš zauvijek oprašta od njega, da je to jedini način na koji mu je stari znao reći zbogom, jer zagrliti ga bio bi prevelik rizik, na koji se nije mogao odvažiti.

Andrew je s nemirom u srcu promatrao tog odlučnog i korpulent­ nog čovjeka, gotovo trostruko starijeg od njega, kojem bi da su se nasukali na kakav pusti otok morao prepustiti glavnu riječ, kako se uspinje na kočiju, kako glasom potiče konje da krenu i nestaje u magli koja je poput prljave pjene stala obavijati londonske ulice, ostavljajući zvuke konjskoga kasa da se gube u daljini. Učini mu se neobičnim što je kočijaš jedina osoba od koje se oprostio prije samoubojstva, a ne roditelji ili bratić Charles, ali život se zna tako poigrati.

To isto pomislio je i Harold Barker dok je tjerao konje niz Dorset Street, tražeći izlaz iz ove jezive četvrti u kojoj život nije vrijedio ni pišljiva boba. I on je mogao biti jedan od mnogih bijednika koji su preživljavali u ovom trulom dijelu Londona da se njegov otac nije vraški potrudio da ga izvuče iz bijede i namjesti kao kočijaša čim se mogao uspeti na kočijaševo sjedalo. Upravo ga je taj pijani i grubi starac gurnuo na vrtuljak mogućnosti koje su se otvarale u spremištu za kočije uzvišenoga gospodina Williama Harringtona, u čijoj je službi proveo pola života. Ipak, valja priznati da su to bile mirne godine, a on je to rado priznavao izvodeći bilancu svog života, ranom zorom kad bi njegovi gospodari već spavali, a on bio bez zaduženja, bile su to mirne godine tijekom kojih se oženio i na – 18 –

svijet donio troje zdrave i snažne djece, od kojih je jedan sin radio kao vrtlar upravo kod gospodina Harringtona. Sretna okolnost zbog koje si je mogao skrojiti sudbinu drugačiju od one koja mu je, kako je vjerovao, bila namijenjena sad mu je omogućivala da na ove kukavne duše gleda s određene distance i sažaljivo. Harold je morao zalaziti u Whitechapel češće no što je želio, dovozeći svoga gospodara tijekom one strašne jeseni prije osam godina, kad se često činilo da čak i nebo krvari. To što se dogodilo u tom kolopletu ulica od kojih je i sam Bog digao ruke on je pročitao u novinama, ali ponajbolje je to mogao iščitati iz očiju svoga gospodara. Sad je uvidio da mladi Harrington to nikad nije uspio nadvladati i da svi mahniti pohodi u krčme i javne kuće, kamo ih je njegov bratić Charles obojicu odvlačio, premda je on morao čekati u kočiji dok su mu se ledile kosti, ničem nisu poslužili, da nisu uspjeli otjerati stravu iz njegovih očiju. A noćas je, čini se, bio spreman položiti oružje, predati se neprijatelju, koji se pokazao nesavladivim. Nije li ona izbočina na njegovu džepu ustvari oružje? Ali što bi on mogao poduzeti? Treba li se vratiti i pokušati ga spriječiti? Treba li sluga mijenjati sudbinu svoga gospodara? Odmahnuo je glavom.

Možda pretjeruje, pomislio je, i možda mladić samo želi provesti noć u toj sobi punoj utvara, osjećajući se sigurnim s oružjem u džepu.

Ostavio se svojih tjeskobnih razmišljanja kad je uočio poznatu kočiju kako izranja iz magle i dolazi mu ususret. Bila je to kočija obitelji Winslow i, ako ga oči nisu varale, silueta koju je nazirao umotanu na kočijaševu sjedalu morao je biti Edward Rush, jedan od kočijaša, koji je, čini se, njega također prepoznao, sudeći po tome što je usporio kretanje. Harold je pozdravio svog sudruga kimnuvši bez riječi, prije no što je svrnuo pogled u kočiju. On i mladi Charles Winslow na tren su ukrstili ozbiljne poglede. Ništa nisu rekli, nije bilo potrebno.

“Brže, Edwarde”, naredio je Charles Winslow svom kočijašu, kljucnuvši dvaput poput žune drškom svog štapa po krovu kočije.

Harold je s olakšanjem promatrao kako se kočija gubi u magli u smjeru pansiona Miller’s Court. Njegovo posredovanje više nije – 19 –

bilo potrebno. Samo se nadao da će mladi Winslow stići na vrijeme.

Volio bi ostati da vidi kako će sve završiti, ali morao je izvršiti naredbu, premda mu se činilo da su je izgovorila usta mrtvaca, tako da je opet potjerao konje i stao tražiti izlaz iz ove bijedne četvrti u kojoj život, osjećam da se ponavljam, ali Harold je to još jednom pomislio, ne vrijedi ni pišljiva boba. Treba reći da taj izraz izuzetno točno sažima idiosinkraziju četvrti, a možda od običnoga kočijaša i ne možemo očekivati kompleksniju procjenu. No kočijaš Barker, usprkos činjenici da njegov život vrijedi biti ispričan, kao što je slučaj sa svačijim životom ako se malo pažljivije pogleda, uopće nije važan lik za ovu priču. Možda će drugi odlučiti ispričati tu priču i vjerojatno će naći obilje materijala kako bi dobili na emocijama koje su bitne za svaku priču – mislim na trenutak kad je upoznao Rebeccu, svoju suprugu, ili na onaj definitivno nevjerojatni događaj s tvorom i s grabljama – ali to nije ono što nas zanima u ovom času.

Ostavimo zasad Harolda, za kojeg se i ne usuđujem reći hoće li se ponovo pojaviti iza neke okuke ove pripovijesti, jer mnogi će likovi njome kročiti, a ne možeš biti sa svima, i vratimo se Andrewu, koji upravo prolazi ispod polukružnog dovratnika pansiona Mi­ ller’s Court i kroči blatnjavim kamenim puteljkom pokušavajući pronaći sobu broj trinaest dok kopa po džepu žaketa u potrazi za ključem. Kad je nakon kraćeg tapkanja u mraku pronašao sobu, zastane pred vratima, što bi se bilo kome tko bi ga krišom mogao promatrati kroz obližnje prozore činilo besmislenom obazrivošću.

No za Andrewa ta je soba bila mnogo više od bijedne rupe u kojoj se skrivaju oni koji su siromašniji od crkvenih miševa. Nije se tamo vraćao još od one zloguke noći, premda ju je svojim novcem održavao netaknutu, čuvajući je onakvom kakvu je pamtio. Posljednjih osam godina svakog je mjeseca slao jednog od svojih slugu da plati najamninu za taj sobičak, kako nitko drugi ne bi boravio u njemu, jer nije želio zateći tragove koji ne pripadaju Marie, odluči li se jednog dana vratiti. Neznatni iznos koji je plaćao za najamninu bio je prava sitnica za njega, a gospodin McCarthy bio je oduševljen što se takav bogatun, a očigledno i perverznjak, namjerio na ne­ – 20 –

određeno vrijeme unajmiti tu rupčagu, jer nakon onoga što se dogodilo unutar tih zidova, iskreno sumnja da bi netko imao petl­je da se odvaži i tu prespava. Andrew sad shvati da je duboko u sebi oduvijek znao da će se vratiti i da se predstava koju namjerava izvesti ne bi mogla održati ni na jednome drugome mjestu.

Otvorio je vrata i sjetnim pogledom prešao preko unutrašnjosti.

Sobica je bila jako mala, tek jedva zamjetno otmjenija od smetišta, propalih zidova, s nešto otužna namještaja u koji su se ubrajali rasklimani krevet, pocrnjelo ogledalo, skromna drvena škrinja, kamin čađavih zidova i dva stolca koja su izgledala kao da će se raspasti ako makar i muha sjedne na njih. Iznova ga je iznenadilo da se ovdje uopće mogao odvijati život. Ali nije li baš on upravo ovdje bio sretniji negoli među raskošnim zidovima kuće Harring­ tonovih? Ako se raj, kako je negdje pročitao, za svakog čovjeka skriva negdje drugdje, njegov se, bez sumnje, nalazio ovdje, na mjestu do kojega ga je dovela karta koju nisu činile rijeke i doline, već poljupci i dodiri.

A upravo ga je dodir, ali ledeni dodir na potiljku, nagnao da uvidi kako se nitko nije potrudio popraviti razbijeni prozor lijevo od vrata. Zašto i bi? McCarthy je, kako se činilo, pripadao onom soju ljudi koji ulažu najveći napor kako bi radili tek onoliko koliko je potrebno, i kad bi mu on predbacio što nije promijenio staklo, uvijek se mogao ispričati željom da sve ostavi kako je i bilo, po njegovoj zamolbi, koja se, vjerovao je, odnosi i na prozor. Andrew uzdahne. Nije imao ništa pri ruci čime bi mogao zatvoriti rupu, pa je odlučio da će se ubiti u kaputu i sa šeširom na glavi. Sjeo je na jedan stolac, izvadio smotuljak iz džepa i polako odmotao tkaninu, kao da vrši kakav crkveni obred. Colt je bljesnuo na mjesečevoj svjetlosti koja je teško prodirala kroz prljavo okno.

Pomilovao je oružje, kao da se radi o mački sklupčanoj u njegovu krilu, dopuštajući da ga Mariein osmijeh opet zavede. Andrewa je uvijek iznova čudilo kako njegova sjećanja opstoje svježa poput netom ubranih ruža, baš kao i prvoga dana. Svega se nevjerojatno živo sjećao, kao da ga od toga ne dijeli osmogodišnji ponor, a ponekad su mu se ta sjećanja pričinjala čak i ljepšima od stvarnih – 21 –

doživljaja. Kakva li je to čudesna kemija činila kopije savršenijima od originala? Odgovor se sam nametao: protok vremena, koji čini da se uzavrela sadašnjost pretvara u tu dovršenu i nepromjenjivu sliku koju nazivamo prošlost, to platno koje oslikavamo naslijepo, nasumičnim potezima kista, koji dobivaju smisao jedino kad se od njega dovoljno udaljimo da mu se možemo diviti u cijelosti.

– 22 –

II.

K

ad su im se pogledi prvi put sreli, ona nije bila prisutna. Andrew se zaljubio u Marie, a da ona i nije trebala biti pred njim, i to mu se činilo podjednako romantičnim i proturječnim. Dogodilo se to u domu njegova ujaka u Queen’s Gateu, nasuprot Prirodoslovnome muzeju, u kući koju je smatrao svojim drugim prebivalištem. Njegov bratić i on bili su istih godina, što im je omogućilo da praktički zajedno odrastaju, do te mjere da bi sluškinje često potpuno zaboravljale koji je od njih sin gospode u čijoj su službi bile. Osim toga, što vam vjerojatno nije bilo teško zaključiti, povoljni društveni položaj poštedio ih je oskudice i nevolja pokazujući im samo lagodnu stranu života, koji su stoga doživljavali kao neprekidnu zabavu u kojoj je, kako se činilo, sve dopušteno. Od djetinjeg razmjenjivanja igračaka prešli su na razmjenu mladenačkih uspješnica, a potom, znatiželjni da provjere kolika je ta nekažnjivost koju su, izgleda, uživali, stadoše zajedno planirati različite strategije kojima bi mogli srušiti granice prihvatljivoga. Njihov maštoviti stil ponašanja i više-manje izopačeni nestašluci bili su toliko uigrani da je dugi niz godina bilo teško ne doživljavati ih kao jedno biće, djelomično zbog blizanačkog sudioništva koje ih je izjednačivalo, ali i zbog njihova samosvjesnog suočavanja sa životom, pa čak i zbog njihove fizičke sličnosti: obojica su bila pristala i snažna poput figura lovaca u šahu i posjedovala su onu profinjenu ljepotu svojstvenu crkvenim arkanđelima koja ih je činila neosjetljivima na prijekore, posebice ženske, što se najbolje pokazalo za njihova prolaska Cambridgeom, u kojem su oborili rekord u osvajanjima – 23 –

koji sve do danas nitko nije uspio potući. Činjenica da su posjećivali iste krojače i iste prodavaonice šešira još je više pridonosila toj zabrinjavajućoj sličnosti, oponašanju koje će, činilo se, zauvijek postojati, sve dok se, bez najave, kao da je sam Bog želio nadoknaditi vlastiti nedostatak kreativnosti, to dvoglavo i mahnito biće koje su činili nije raspalo na dva dijela, toliko različita da različitija nisu mogla biti. Andrew se pretvorio u mučaljiva i ozbiljna mladića, dok je Charles i dalje usavršavao lakoumne poteze svoje mladosti.

To međutim nije narušilo prijateljstvo koje je počivalo na krvnom srodstvu. To iznenadno razmimoilaženje karaktera umjesto da ih udalji, još ih je više upotpunjavalo. Charlesova bezbrižna raskalašenost pronalazila je svoj kontrapunkt u profinjenoj melankoliji njegova bratića, kojem takvo hirovito prakticiranje života više nije donosilo zadovoljstvo. Charles je podsmješljivo promatrao kako se Andrew trudi svojim danima iznaći drugačiji smisao, kako potajno razočaran besciljno tumara u iščekivanju nadahnuća koje nije dolazilo, dok se pak Andrew s druge strane zabavljao gledajući kako njegov bratić hoda naokolo s upadljivom maskom površna mladića, premda su neki njegovi potezi i razmišljanja dali naslutiti istu razočaranost koju je i sam proživljavao, usprkos tome što, po svoj prilici, nije odustajao od namjere da uživa u onome što ima. Uistinu, Charles je živio intenzivno, kao da mu je nedostajalo još osjetila da bi mogao potpuno uživati u životu, dok je Andrew mogao danima sjediti u nekom zakutku promatrajući ružu kako vene u njegovim rukama.

Onoga kolovoza kad se to sve dogodilo, obojica su navršila osamnaest godina, i mada nijedan nije djelovao suviše zreo, ipak su predosjećali da ovakav dokoni život više neće dugo potrajati, da će njihovim roditeljima prije ili poslije dozlogrditi to besposličenje i da će im potražiti neki prikladan posao u jednom od obiteljskih poduzeća, koliko god trenutačno bilo zanimljivo promatrati koliko daleko njih dvojica mogu ići. Charles je već počeo ponekad ujutro odlaziti u urede da obavi kakve manje poslove, dok je Andrew odlučio pričekati da njegova dosada poraste do te mjere da bi mu

– 24 –

bavljenje obiteljskim poslovima predstavljalo više olakšanje negoli kaznu. Osim toga njegov brat Anthony već je u tom pogledu ispunjavao očeve nade, pa si je William Harrington mogao dopustiti da se njegov drugi sin još koju godinu ponaša poput izgubljene ovce, sve dok ga on drži na oku. Ali Andrew je umaknuo. Suviše se udaljio. A sad je nakanio otići još dalje, sve dok sasvim ne nestane, onemogućujući pokušaj izbavljenja.

No nemojmo se prepustiti dramatičnim mislima i nastavimo sa svojom pričom. Te je večeri Andrew stigao u dom obitelji Winslow kako bi zajedno s Charlesom osmislio nedjeljni izlet sa zanosnim sestrama Keller. Kako se već uobičajilo, odvest će ih na jezero Serpentine i na omanju livadu obasutu cvijećem u Hyde Parku, gdje su se obično odvijale njihove sentimentalne igre. Charles je međutim još spavao, pa ga je majordom uputio u knjižnicu. Andrewu nije smetalo da ovdje malo pričeka dok se njegov bratić ne osovi, jer osjećao se ugodno, okružen svim tim knjigama koje su tu svijetlu prostoriju ispunjale posebnim, zasićenim mirisom. Njegov se otac hvalisao kako je u svojoj kući skupio divljenja vrijednu knjižnicu, ali u knjižnici njegova bratića nisu se nalazile samo tmurne knjige o politici i drugim podjednako dosadnim disciplinama.

Ovdje je mogao pronaći klasična djela i pustolovne romane, od Vernea do Salgarija, no tu je isto tako, što je Andrewa napose zabavljalo, mogao nabasati na primjerke neobičnog štiva, u neku ruku slikovitog, koje su mnogi svrstavali u zabavno. Radilo se o romanima čiji su autori puštali mašti na volju, bez ikakvih predrasuda, pa makar očijukali s komičnim ili mu se čak otvoreno prepuštali.

Poput svih tankoćutnih čitatelja Charles je uživao u Homerovoj Odiseji ili Ilijadi, ali istinski mu je doživljaj bio uroniti u luckaste stranice Batrahomiomahije, djela u kojem se slijepi pjesnik sam sebi narugao prepričavajući epskim tonom boj između miševa i žaba.

Andrew se sjećao sličnih knjiga koje mu je posuđivao bratić, primjerice Istinitih priča Lukijana iz Samosate, niza nevjerojatnih pu­ tovanja u letećem brodu kojim je glavni junak stigao i do samog Sunca, pa čak i brodio utrobom divovskoga kita, ili Čovjeka na

– 25 –

Mjesecu Francisa Godwina, prvog romana koji je pripovijedao o me­đuplanetarnom putovanju koje je poduzeo Španjolac po imenu Domingo González, koji je putovao na Mjesec u stroju što ga je gonilo jato divljih gusaka. Za Andrewa su takva paradiranja domišljatošću bila tek pucanj u prazno, nešto poput sajmišnih petardi koje nisu ostavljale traga, ali shvaćao je, barem je mislio da shvaća, zašto toliko oduševljavaju njegova bratića. Na neki je način ta literatura, koje se većina grozila, bila poput utega koji je uravnotežio Charlesovu dušu, nužna protuteža koja je priječila da se suviše prepusti ozbiljnosti ili melankoliji, kao što se dogodilo njemu, koji se, promatrajući svijet oko sebe, nije znao zaraziti tim burlesknim tonom, već mu se sve činilo bolno teškim, prožetim besmislenim dostojanstvom koje ovaj nepostojani život neizostavno pridaje baš svakom, i najbeznačajnijem činu.

Ali te večeri Andrew nije imao vremena posegnuti ni za kojom knjigom. Čak nije uspio ni stići do knjižnice jer ga je na tom putu zaustavila najljepša djevojka koju je ikada vidio. Stao je zbunjeno je promatrajući, činilo se kao da se vrijeme zgusnulo, kao da je učas stalo, sve dok se konačno nije usudio polako približiti platnu kako bi je pogledao izbliza. Žena je nosila crni baršunasti šešir i maramu cvjetnog uzorka oko vrata. Možda nije bila lijepa, po mjerilima uni­verzalne ljepote, to je morao priznati i sam Andrew, jer nos joj je bio suviše velik u odnosu na lice, oči suviše primaknute, a njena crvenkasta kosa djelovala je oštećeno, no bilo je točno i da je ta nepoznata žena posjedovala neuhvatljivu i neporecivu dražest. Nije znao što ga je točno na njoj toliko očaralo. Možda kontrast između njena krhka izgleda i snage koja je zračila iz njenih očiju, pogled kakav nije pronašao ni kod jedne od svojih dosadašnjih uspješnica, koji je bio miran i odlučan, ali je istovremeno posjedovao ljupku prostodušnost, kao da je bila primorana svakodnevno se suočavati s najizopačenijom stvarnošću, ali bi ipak noću, u svom krevetu, okružena ta­mom, nastavila vjerovati da je to sve samo neka ne­ umjesna varka, opsjena koja će ubrzo nestati i ustupiti mjesto kakvoj ugodnijoj stvarnosti. Bio je to pogled osobe koja nešto želi i

– 26 –

ne prihvaća činjenicu da to nikada neće imati, jer je nada jedino što joj preostaje.

“Zanosna li stvorenja, nije li tako?” progovori Charles iza njegovih leđa.

Andrew se trgne. Toliko se zanio promatranjem portreta da ga nije čuo kad je ušao. Potvrdno kimne dok se njegov bratić približavao stoliću s pićima. Ni sam ne bi znao bolje izraziti ono što je ovaj portret u njemu pobuđivao, želju da je zaštiti pomiješanu s divljenjem koje je, uz određenu nelagodu zbog nepriličnosti takvih misli, mogao usporediti jedino s osjećajima koje su u njemu pobuđivale mačke.

“Poklonio sam je ocu za rođendan”, objasnio je Charles ulijevajući vinjak u čašu. “Postavljena je tek prije nekoliko dana.”

“Tko je to?” upitao je Andrew. “Nikad je nisam vidio na zabavama lady Holland ili lorda Broughtona.”

“Na njihovim zabavama?” nasmijao se Charles. “Još ću pomisliti da ima nade za autora. I tebe je prevario.” “Što želiš reći?” upita prihvaćajući čašu koju mu je dodao bratić.

“Misliš li da sam je ocu poklonio zbog umjetničke vrijednosti? Čini li ti se slikom dostojnom ijednog pogleda?” Charles ga je uhva­ tio ispod ruke i primorao da se za koji korak približi portretu.

“Dobro je pogledaj. Obrati pažnju na poteze kista: tu nema nikakve darovitosti. Njen je autor tek jedan od učenika Edgara Degasa.

Tamo gdje bi Parižanin bio umjeren on je napadno turoban.”

Andrew se nije dovoljno razumio u slikarstvo da bi se mogao upustiti u raspravu s bratićem, a jedino što ga je uistinu zanimalo bilo je saznati tko je model, pa je samo kimao s odobravanjem, dajući mu do znanja da se slaže s njegovim stavovima: ovom bi slikaru bilo najbolje da se posveti popravljanju bicikala. Charles se smiješio, zabavljen načinom na koji je njegov bratić izbjegao diskusiju o slikarstvu koja bi njemu omogućila da iskaže svoju slikarsku naobrazbu, pa je na kraju priznao: “Dragi moj, poklonio sam mu je iz drugih pobuda.”

– 27 –

Svoje je piće ispio dugim gutljajem, još neko vrijeme promatrajući sliku i zadovoljno kimajući.

“A koje bi to pobude bile, Charles?” konačno nestrpljivo upita Andrew.

“Skriveno uživanje koje u meni pobuđuje spoznaja da moj otac, koji toliko mrzi prosti puk kao da se radi o bićima nižeg reda, u svojoj knjižnici ima portret obične prostitutke.”

Njegove su riječi zbunile Andrewa.

“Prostitutka?” uspio je izgovoriti.

“Da, dragi moj”, odgovori Charles dok mu je lice sjalo čistim zadovoljstvom. “Ali nije ti ona od onih bludnica iz biranih javnih kuća Russel Squarea, ili onih uz park Vincent Streeta, ona je prljava i smrdljiva drolja s Whitechapela u čije opustošeno međunožje svoju bijedu, za par novčića, cijede najveći siromasi.”

Andrew je otpio gutljaj konjaka pokušavajući probaviti bratićeve riječi. Njegovo ga je otkriće iznenadilo, to nije mogao poreći, kao što bi sigurno iznenadilo svakoga tko bi vidio portret, ali ono je osim toga u njemu izazvalo i besmisleno razočaranje. Opet je prikovao pogled za portret, pokušavajući shvatiti razloge svoga gnušanja. Ova ljupka pojava bila je obična prostitutka. Sad je razumio tu mješavinu vatre i rezignacije koja joj je žarila iz očiju i koju je slikar tako vjerno znao uhvatiti. Andrew međutim nije mogao po­ reći činjenicu da je njegovo razočaranje bilo mnogo sebičnije prirode: ova žena nije pripadala njegovu svijetu, a to je značilo da je nikad neće moći upoznati.

“Kupio sam je zahvaljujući Bruceu Driscollu”, objašnjavao je Charles poslužujući im dvije nove čaše vinjaka. “Sjećaš se Brucea?”

Andrew je kimnuo bez previše oduševljenja. Bruce je bio prijatelj njegova bratića kojeg su dosada i bogatstvo pretvorili u kolekcionara umjetničkih djela, umišljen i dokon mladić koji ih je kad god bi se pružila i najmanja prilika gnjavio svojim poznavanjem likovne umjetnosti.

“Znaš i sam koliko voli posvuda njuškati”, govorio je Charles dodajući mu novu čašu vinjaka. “Kad sam ga zadnji put vidio, pričao mi je o slikaru čija je djela otkrio obilazeći sajmove. Neki Wal– 28 –

ter Sickert, osnivač Novog engleskog umjetničkog društva. Ima studio u Cleveland Streetu, a bavi se slikanjem prostitutki s East Enda kao da su otmjene dame. Kad sam ga posjetio, nisam odolio izazovu da kupim njegov posljednji uradak.”

“Pričao ti je o njoj?” upita Andrew pokušavajući prikriti zanimanje.

“O toj kurvi? Samo mi je rekao njeno ime. Mislim da se zove Marie Jeannette.”

Marie Jeannette, prošapće Andrew. Ime joj je savršeno pristajalo, baš kao i njen šeširić.

“Kurva s Whitechapela...” mrmljao je, još uvijek zatečen.

“Kurva s Whitechapela, da. A moj je otac ima na zidu svoje knjižnice!” vrisnuo je Charles, teatralno šireći ruke smiješnom, pobjedonosnom gestom. “Nije li to naprosto savršeno?”

Charles mu potom obgrli ramena i povede ga prema salonu, mijenjajući temu. Andrew se potrudio prikriti uznemirenost, iako nije mogao prestati misliti na djevojku s portreta dok su smišljali kako zaskočiti zanosne sestre Keller.

Te noći u svojoj sobi Andrew nije uspijevao usnuti. Gdje li je sad žena sa slike? Što radi? Nakon četvrtog ili petog pitanja već ju je zvao po imenu, kao da je uistinu poznaje i kao da ih veže nepostojeća prisnost. Da je ozbiljno bolestan, spoznao je kad je počeo osje­ ćati besmislenu ljubomoru prema tim gnjavatorima koji su za sitan novac mogli uživati u onome što je njemu, usprkos svem bogatstvu, nedostižno. Doduše je li uistinu točno da mu je nedostižno?

Ustvari, s obzirom na njegove mogućnosti, mogao bi postići da bude njegova, da mu barem fizički pripadne, još lakše negoli koja druga, i to za cijeli život. Jedini je problem bio kako je pronaći.

Andrew nikad nije zalazio u Whitechapel, makar je dovoljno čuo o tome mjestu da zna kako ta četvrt nije preporučljiva, a ponaj­manje za pripadnike njegove klase. Nije bilo preporučljivo tamo odlaziti sam, bez daljnjega, a na Charlesa pogotovo nije mogao računati.

Njegov bratić ne bi mogao razumjeti da su mu draži razgaženi šumarci te drolje negoli slatki sok što su ga čarobne sestre Keller – 29 –

čuvale ispod svojih podsuknji, ili medno saće mirišljavih bludnica Chelseaja na kojem se većinom naslađivala najotmjenija gospoda s West Enda. Možda bi i razumio, možda bi čak i pošao s njim, iz zabave, kad bi mu Andrew to prikazao kao kakav kapric, ali znao je da je ovo što osjeća suviše snažno, a da bi taj osjećaj mogao svesti na puki hir. Ili možda ipak? Sve dok je ne bude držao u svom naručju, neće znati što želi od nje. Bi li stvarno bilo toliko teško pro­ naći je? ponovno se zapita. Tri besane noći dostajale su da smisli što će.

I tako, dok je Crystal Palace, koji je izmješten na Sydenham nakon što je u svojoj ogromnoj utrobi od stakla i lijevanog željeza ugostio ono najbolje od industrije kolonijalnog carstva, nudio re­ citale orgulja, dječji balet, cijelu vojsku trbuhozboraca kao i mogućnost da se ruča u njegovim jedinstvenim vrtovima, u društvu krda dinosaura, iguanodona i megaterija rekonstruiranih na temelju fosilnih nalaza pronađenih u Sussex Wealdu, a Muzej voštanih figura Madame Tussaud zauvijek upropastio mirne noći posjetitelja svojom slavnom dvoranom strave, oko giljotine kojom je odrubljena glava Marije Antoanete natiskivala se bijedna gomila luđaka, krvnika i trovača koji su krvlju poprskali Englesku, Andrew Harring­ton, ne mareći za praznični ugođaj koji je vladao u gradu, prerušen običnom i skromnom odjećom koju mu je posudio jedan od slugu, promatrao se u ogledalu. Kad se ugledao u iznošenoj jakni i polupoderanim hlačama, zlatne kose skrivene ispod karirane kape navučene do očiju, mogao se tek dobro nasmijati. S takvim izgledom mogli bi ga smatrati samo skitnicom, možda postolarom ili brijačem. Takav se pojavio pred zaprepaštenim Haroldom i naložio mu da ga odveze u Whitechapel. Prije no što su krenuli, tra­ žio je da to zadrži u tajnosti. Nitko ne smije saznati za taj izlet u najgoru londonsku četvrt, ni njegov otac, ni gospodarica, niti nje­ gov brat Anthony, a pogotovo ne njegov bratić Charles. Nitko.

– 30 –

– 530 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom i dizajn Fraktura Dizajn naslovnice © Cliff Nielsen Godina izdanja 2012., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-378-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 532 –

– 533 –

– 534 –