Vrijednost ničega

pogreĹĄka

1

Vrijednost niÄ?ega

2

vrijednost niÄ?ega

pogreška

3

Raj Patel

Vrijednost ničega Kako preoblikovati tržišno društvo i redefinirati demokraciju preveo s engleskog Damir Biličić

Fraktura

4

vrijednost ničega

Naslov izvornika The Value of Nothing © 2009 by Raj Patel All rights reserved © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Damir Biličić i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-401-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 813840

pogreška

5

Sadržaj Prvi dio 7 1. Pogreška 9 2. Kako smo postali Homo economicus 39 3. Korporacija 59 4. O dijamantima i vodi 87 5. Antiekonomični čovjek 105 6. Svi smo mi vlasnici zajedničkog dobra 127 Drugi dio 151 7. Protupokret i pravo na prava 153 8. Demokracija u velegradu 181 9. Ponovno o prehrambenoj suverenosti 215 10. Antonova sljepoća 235 Bilješke 265 Bibliografija 297 Zahvale 317 Kazalo imena 321

6

vrijednost niÄ?ega

pogreška

7

Prvi dio Čovjek danas zna cijenu svega i vrijednost ničega.

Oscar Wilde: Slika Doriana Graya

8

vrijednost niÄ?ega

pogreška

9

1.

Pogreška Četverostruko vidim sad I četverostruki vid mi je podaren, I to mi je najveći užitak, I triput u blagoj noći Beulahe, I dvaput uvijek. Neka čuva nas Bog od jednostrukog vida i Newtonova sna!

William Blake: Pjesme iz pisama

Ako Bog Amerikance poučava geografiji ratom, onda recesijom sve pomalo poučava osnovama ekonomije.

Taj veliki raspad financijskog sektora pokazao je da ni najgenijalniji matematičari ovoga svijeta, uz pomoć nekih od najbogatijih pojedinaca i organizacija, nisu konstruirali vrhunski skladan stroj koji pokreće stalni prosperitet, nego nekakvu klaunovsku napravu koja se sastoji od trgovanja, razmjena, izazova i svojevrsne kocke, a koja se, neizbježno, raspala na komadiće. Recesija se nije pojavila kao plod nedostatka ekonomskih znanja, nego viška znanja osobite vrste, prevelike količine kapitalističkog duha.

Jarko svjetlo slobodnih tržišta toliko nas je zaslijepilo da

10

vrijednost ničega

više nismo vidjeli druge načine promatranja svijeta. Kao što je prije više od stotinu godina napisao Oscar Wilde: “Čovjek danas zna cijenu svega i vrijednost ničega.” Pokazalo se da cijene nisu pouzdan vodič: financijski kolaps 2008. pojavio se iste godine kao i krize na tržištima hrane i nafte, a mi ipak kao da nismo u stanju vidjeti ili cijeniti vlastiti svijet ako to ne činimo kroz manjkavu prizmu tržištâ.

Jedno je posve jasno, način razmišljanja koji nas je do­ veo u ovaj škripac teško će nas iz njega izvući. Možda je pomalo utješno spoznati da su se i neki najugledniji umovi morali dobro zamisliti nad vlastitim pogrešnim pretpostavkama. Po svemu sudeći, do najmučnijeg priznanja ne­upućenosti došlo je u prepunoj prostoriji pred Odborom za nadzor i reformu vlade Donjeg doma američkoga Kongresa kada je 23. listopada 2008. Alan Greenspan opisao neuspjeh svog pogleda na svijet.

Greenspan je u ulozi prvog čovjeka američke središnje banke (Federal Reserve) posljednjih devetnaest godina bio jedan od priznatih oblikovatelja svjetske ekonomije.

Kao postojani član slobodnotržišne brigade držao se poput pravog obožavatelja Ayn Rand, koja je, premda je izvan Sjedinjenih Država uglavnom nepoznata, i dalje vrlo utjecajna, iako je umrla još 1982. Njezina knjiga Pobunjeni Atlas (Atlas Shrugged) iz 1957., u kojoj se junaci iz svijeta poslovnih mogula bore s pravom pošasti vladinih dužnosnika i sindikalaca, ponovno se našla na ljestvicama najprodavanijih naslova. Smatrajući altruizam “moralnim kanibalizmom”, Rand je bila žestoka zagovornica ekstremno slobodarski nastrojene škole mišljenja u vezi sa slobodnim

pogreška

11

tržištem, koju je nazivala “objektivizmom”. Privučen u njezin krug tom opojnom filozofijom, Greenspan je zahvaljujući vedrome držanju i odijevanju stekao nadimak Pogrebnik. Kad je Greenspan odabrao rad u državnoj službi, bilo je to otprilike kao da se neki hipi dobrovoljno prijavio u marince – pogreška koju mu nekadašnji prijatelji nikada nisu mogli oprostiti. Unatoč tome Greenspan je ostao razmjerno vjeran filozofiji Ayn Rand te je i dalje smatrao da će egoizam dovesti do nastanka najboljega mogućeg svijeta, dok će svaki oblik sustezanja izazvati katastrofu.

Potkraj 2008. Greenspana je Kongres pozvao da svjedoči u vezi s financijskom krizom. Njegov mandat u središnjoj banci bio je dugotrajan i ovjenčan pohvalama, pa je kongresnike zanimalo što je pošlo po zlu. Kad je počeo čitati pripremljeni iskaz, Greenspan se doimao iscrpljenim, ovješene i žućkaste kože, kao da u njemu više nema ni traga onoj snazi i energiji zahvaljujući kojima je nekoć bio u izvrsnoj formi. No njegovo je obraćanje ipak bilo žestoko. U prvoj rundi okomio se na informacije na temelju kojih je bio djelovao. Da je samo imao ispravne ulazne informacije, ekonomski bi modeli dali željene rezultate, a predviđanja bi bila točnija. Prema njegovim riječima, Nobelova nagrada dodijeljena je za otkrivanje modela određivanja cijena koji je temelj velikog dijela napretka na tržištima financijskih derivata. Ta je suvremena paradigma upravljanja ri­zikom dominirala desetljećima. No to čitavo intelektualno zdanje urušilo se u ljeto prošle

12

vrijednost ničega

godine jer su podaci koji su se ubacivali u modele upravljanja rizikom uglavnom pokrivali samo posljednja dva desetljeća, razdoblje velike euforije. Da su modeli bili primjereniji povijesnim razdobljima kriza i poteškoća, zahtjevi za kapitalom bili bi mnogo viši i financijski bi svijet, po mojem sudu, danas bio u daleko boljem stanju1.

Riječ je o klasičnoj argumentaciji o “kompjutorskome smeću”: model je funkcionirao kako treba, samo što su pretpostavke o rizicima i podaci, koji su se temeljili isključivo na dobrim razdobljima u prošlosti, bili pogrešni, pa su i izlazni podaci bili pogrešni. Njegov najžešći protivnik u odboru Henry Waxman natjerao je Greenspana da iz­ vede dublje zaključke u ovom iznimnom dijalogu: WAXMAN: Moje bi pitanje glasilo (…) Imali ste određenu ideologiju, smatrali ste da slobodno nadmetanje (…) Ovo je vaša izjava: “Doista imam točno određenu ideologiju.

Smatram da slobodna tržišta sa slobodnim nadmetanjem uopće nemaju konkurenciju kad je riječ o organiziranju gospodarstva.

Po­kušali smo s regulatornim zahvatima, no ništa od toga nije imalo konkretnog smisla.”

To su vaše riječi. Imali ste ovlasti da spriječite neodgovornu praksu uzajmljivanja koja je dovela do krize drugorazrednih kredita.

Mnogi su vam savjetovali upravo takve korake. A cijenu sada plaća naše cjelokupno

pogreška

13

go­spodarstvo. Imate li dojam da vas je upravo ta ideologija natjerala na odluke zbog kojih sada žalite?

GREENSPAN: Ali prisjetite se što je ideologija.

Riječ je o konceptualnome okviru [sic] putem kojeg ljudi pristupaju stvarnosti. Svatko ima nekakvu ideologiju. I vi je imate. Čovjeku je ideologija potrebna da bi živio. Pi­ tanje je samo je li točna ili nije. I da vam odgovorim: da, pronašao sam pogrešku, ne znam koliko je važna i trajna, ali ta me činjenica duboko uznemirila.

WAXMAN: Pronašli ste pogrešku?

GREENSPAN: Pronašao sam pogrešku u modelu koji sam smatrao presudnom strukturom koja određuje funkcioniranje svijeta, da se tako izrazim.

WAXMAN: Drugim riječima, utvrdili ste da vaš pogled na svijet, vaša ideologija, nije ispravan, da ne funkcionira kako treba.

GREENSPAN: Upravo tako. I upravo sam se zbog toga toliko šokirao, jer sam četrdeset i više godina djelovao uz nemale dokaze da funkcionira iznimno dobro.

Da ne bi bilo zabune, pogreška nipošto nije bila malena, tek stvar nekvalitetnih podataka. Niti je bila riječ o većem iznenađenju (teorija “crnog labuda”), o kojem govore autori poput Nassima Taleba, u biti govoreći o problemu situacije u kojoj se u obzir ne uzimaju događaji za čiju pojavu

14

vrijednost ničega

postoje tek minimalni izgledi, a koji, ako do njih dođe, izazivaju katastrofalne posljedice. Greenspanova je pogreška bila još dublja, još temeljnija. Ta je pogreška iskrivila njegov pogled na organizaciju i funkcioniranje svijeta, nje­govo viđenje sociologije tržišta. A Greenspan u tome nipošto nije osamljen. Larry Summers, predsjednikov viši ekonomski savjetnik, morao se suočiti sa sličnom pogreškom – njegov stav da tržište ima urođeno svojstvo samostabiliziranja bio je “zadobio smrtonosan udarac.”2 Hank Paulson, Bushov ministar financija, slijegao je ramenima podjednako rezignirano. Čak je i Jim Cramer iz emisije Mad Money na CNBC-ju priznao poraz: “Situaciju je is­ pravno predvidio jedino Karl Marx.”3 Najistaknutiji zagovornici slobodnog tržišta jedan za drugim proživljavaju, da se poslužimo jezikom tržišta, korekciju.

Razmjeri Greenspanova priznanja većini su nas promaknuli. Pregledate li stranice s komentarima u novinama i časopisima posvećenima financijama, naići ćete na mnoštvo analiza koje se poklapaju s prvom Greenspanovom tezom. Stručnjaci pritom kažu kako su cijene rizika bile pogrešno postavljene (što je točno), kako je manjak regulacije omogućio da se panika vrati u financijski sustav (što se doista dogodilo), kako su sustavi poticaja nagrađivali one posrednike koji su financijski rizik uspijevali potisnuti daleko u budućnost (što je također bilo točno) i kako su ideolozi slobodnog tržišta uklonili “osigurače”, mehanizme koji su se danas mogli pokazati korisnima (i to je odgovaralo istini). No to su sve reakcije tipa “sve se moglo srediti da smo bolje planirali”. Nisam baš uvjeren da smo u stanju pojmiti što bi Greenspanovo

pogreška

15

priznanje za nas moglo istinski značiti. Bio bi prevelik šok kad bi se dokazalo da su temelji politike i na području djelovanja vlada i u gospodarstvu pogrešni te da za njih nemamo zamjenu.

To vam je kao kad biste se jednog dana probudili i shvatili da ste se pretvorili u žohara4. Upravo je to premisa Kafkine pripovijetke “Preobrazba”. Već u prvoj rečenici mladi se trgovački putnik Gregor Samsa budi, nakon mučne noći obilježene morama, i uviđa da se pretvorio u divovskoga kukca. Njegova je reakcija vrlo znakovita, a o nama samima govori nam i malo više nego što bismo zapravo željeli. Što Samsa čini nakon što je shvatio da je kukac? Ne juri iz sobe vrišteći od užasa, niti se duboko zamišlja nad razlozima preobrazbe, kao ni nad pitanjem u što bi se mogao pretvoriti već sutra. Njegova se reakcija u biti svodi na ovo: “Jadan ja! Kako ću zadržati posao?”

A to je gotovo identično načinu na koji smo mi reagirali na ovu gospodarsku krizu.

I premda se još nitko nije probudio u tijelu nekoga kukca, svi smo se mi našli u svijetu izokrenutom naglavačke, u kojem se sve što su nam predstavljali kao stvari koje nam idu u prilog pokazalo upravo suprotnim. Greenspanova “pogreška” ima duboke i dalekosežne reperkusije – shvatiti ih u potpunosti značilo bi u cijelosti iznova promotriti i ocijeniti način na koji živimo. U tom slučaju trebao bi nam ne samo novi način učvršćivanja vlastitih očekivanja od našega društva i gospodarstva, koji bi se temeljio na bogatijim pretpostavkama o ljudskoj prirodi, nego i drukčija ideologija koja bi upravljala razmjenom roba i usluga.

16

vrijednost ničega

Cijene igraju popriličnu ideološku ulogu u Greenspanovu svijetu. Služe kao način da se uoče i spoznaju kolektivne želje i izvori na našemu malenom planetu. Tako glasi ekonomska filozofija Friedricha Hayeka, u kojoj su cijene ticala kojima se prenose nedostaci, želje i potrebe.

Ljubiteljima znanstvene fantastike već je jasno kako to funkcionira. U filmu Matrix oslobođeni ljudi (i programi koji ih progone) vide svijet u najsirovijem obliku, kao digitalnu kišu simbola i znakova. Upravo takva znanstvena fantastika upravlja ekonomskim činjenicama. Gospodari svemira na globalnim financijskim burzama pilje upravo u podatke koji zatrpavaju monitore. Pogled im sijeva s monitora na monitor, a na taj način nastoje prozreti svijet i na temelju toga zaraditi. U filmu su znakovi bili simulacija stvarnoga svijeta koja više skriva nego što otkriva.

Poteškoća se sastoji u tome što je ta nepouzdana “vrpca” s najnovijim podacima sada postala središnji rekvizit drame suvremenog poslovanja.

Promotrimo malo sudbinu Volkswagena, koji je koncem listopada 2008. nakratko uspio postati najvrednijom korporacijom na svijetu, a da pritom nije morao prodati ni jedno jedino vozilo. Dok su gospodarski pokazatelji još bili u slobodnome padu, burzovni mešetari gledali su na Volkswagen kroz crne naočale. Piljili su u ekrane i zaključivali da i Volkswagen, baš kao i sve ostale proizvođače automobila, očekuju teška vremena. Zamislite da ste trgovac na burzi kojemu duboki instinkt govori da cijena dionice može samo padati. Jedan od načina da od te slutnje izvučete korist prodaja je Volkswagenove dionice odmah danas i kupnja iste dionice kad cijena padne. A budući da

pogreška

17

niste taj koji hoda uokolo s Volkswagenovim dionicama koje mu ispadaju iz džepova, obratit ćete se nekome tko jest, institucionalnome ulagaču. Po određenoj cijeni posuđujete njihove dionice i obećavate da ćete im ubrzo sve vratiti. Institucionalni je ulagač presretan jer će zaraditi na posudbi dionica, a one će mu se i vratiti neoštećene. Vi ste sretni jer dionice možete prodati pa pričekati pad cijene, ponovno ih kupiti, a svojom dobiti ne samo isplatiti institucionalnog ulagača nego i pokriti sljedeću ratu za vlastitu jahtu u Monacu. Takva metoda poslovanja u žargonu se zove shorting.

Problem je bio u tome što je Volkswagenov suparnik Porsche bio počeo nenametljivo otkupljivati Volkswagenove dionice s ciljem stjecanja vlasništva nad sedamdeset pet posto tvrtke. Kad su razmjeri Porscheove neobuzdane kupnje isplivali na površinu, postajalo je sve očitije da je od cijele tvrtke za trgovanje ostalo vrlo malo. Budući da je Porsche usisao toliko mnogo dionica, cijena Volkswa­ gena nije pala. Trgovci su posuđene dionice prodavali Porscheu, a kada je Porsche objavio da ih kani zadržati, trgovce je obuzela panika. To je izazvalo tzv. short squeeze, pravi stampedo ulagača koji su željeli pod svaku cijenu pokriti gubitke nastale loše zamišljenim kockanjem di­ onicama koje nisu bile njihove. Bili su se okladili da će cijena Volkswagena, baš kao i svih ostalih proizvođača automobila u recesiji, padati. Kad je postalo jasno da se cijena Volkswagenovih dionica, čak i kad Volkswagenu ne ide dobro na tržištu automobila, odupire sili teže, špekulanti su pohrlili u kupnju prije nego što cijena još poraste.

18

vrijednost ničega

Njihova kupnja samo je dodatno povisila cijenu. Cijena je porasla toliko da je Volkswagen uvršten na popis DAX 30, indeks najvećih korporacija na njemačkoj burzi. To je izazvalo novu pomamu za dionicama, a predvodnici u kupnji sada više nisu bili burzovni “kockari”, nego njihovi antipodi sa suprotnoga kraja spektra – konzervativni institucionalni ulagači. Mirovinski fondovi primjerice ulažu želeći ostvariti dugoročnu dobit. Više vole polaganu i sigurniju akumulaciju bogatstva nego riskantno kockanje ulozima. Portfelj kojim raspolažu uravnotežuju, među ostalim, i kupnjom dionica isključivo najuglednijih i najstabilnijih tvrtki (blue chip), poslovnih organizacija koje bi trebale biti najmanje podložne burzovnim potresima, tvrtki koje su među, recimo, trideset korporacija čijim se dionicama najviše trguje na slobodnom tržištu. Kada je Volkswagen ušao u DAX 30, mnoštvo institucionalnih ulagača automatski je poželjelo dionice te tvrtke. Stoga su Volkswagenove dionice kupovali po cijenama po kojima su bile dostupne. Ishod? Cijena dionice za tjedan je dana porasla s dvjesto na tisuću eura – a to je značilo da je vrijednost tvrtke porasla za tristo milijarda eura (244 milijarde funta ili 386 milijarda dolara). Volkswagen je tako nakratko po vrijednosti premašio Exxon-Mobil (čija je knjigovodstvena vrijednost bila tek 343 milijarde dolara). A za sve to sama tvrtka nije pomaknula ni mali prst.

Na koncu su se promijenila pravila indeksa DAX, cijena se spustila i primirila, a 2009. tvrtka Volkswagen kupila je tvrtku Porsche. Vrlo je lako ovu priču prikazati kao primjer u kojem su institucionalni ulagači uhvaćeni na djelu, kao primjer nesavršenih informacija o veličini tr-

pogreška

19

žišta, kao primjer isprepletenosti pravila različitih kratkoročnih i dugoročnih strategija. Ali promotrite cijelu priču malo pomnije. U pozadini te verzije priče nazire se konceptualna struktura koja je u temeljima svih priča o neumjerenosti i slomu. Već i sam pojam tržišnog mjehura (ili balona, engl. bubble) počiva na premisi koja glasi: kada se mjehur rasprsne, stvari se vraćaju u normalu, u situaciju u kojoj cijena točnije odražava stvarnu vrijednost. Ta ista priča ponavlja se nakon svakog naglog porasta i kraha, od kraha dioničkog društva South Sea 1720. do katastrofe na tržištu nekretnina 2008. Postoji vrlo rašireno mišljenje da će se svjetsko gospodarstvo s vremenom vratiti u “normalu” – ali riječ je o općem mišljenju koje počiva na priči u kojoj su tržišni mjehuri iznimka u odnosu na standardne (i uspješne) postupke procjene vrijednosti tržišta. A ako su sami ti postupci pogrešni, kao što kaže Greenspan, tada je pogrešna i naša vjera u blago prizemljenje, jer pod našim nogama nema čvrstog tla, a nikada ga nije ni bilo.

Postoji nerazmjer cijene nečega i vrijednosti tog nečega, koji ekonomisti ne mogu “srediti” jer je taj problem urođen samome pojmu cijena formiranih prema zaradi.

Zbog tog jaza intuitivno osjećamo nelagodu i nespokoj. I upravo su zbog te neizvjesnosti u vezi s cijenama reklame za MasterCard toliko zabavne. Znate već kako to ide – najam terena u golf-klubu: 240 dolara, pouka: 50 dolara, članarina u golf-klubu: 110 dolara, zabava: neprocjenjivo.

No na dubljoj razini šala zapravo glasi ovako: cijena nečega zapravo uopće nije odraz vrijednosti te stvari ili usluge.

Ta neugodna intuitivna spoznaja prerasla je u zabavu. Ne­ kakvom bi izvanzemaljcu, došljaku s drugog planeta, bilo

20

vrijednost ničega

vrlo neobično kad bi doznao da je jedna od najpopularnijih televizijskih emisija u desecima zemalja širom svijeta upravo ona koja počiva na zbrci u vezi s vrijednošću pojedinih proizvoda: The Price Is Right. Publici se u toj emisiji prikazuje niz potrošačkih proizvoda trajnije vrijednosti, a od njih se traži da pogode maloprodajnu cijenu. Presudno je to što ne pobjeđujete kad pogodite stupanj korisnosti predmeta ili troškove proizvodnje – cijene gotovo nikako ne upućuju na praktičnu vrijednost i troškove proizvodnje. Pobjeđujete kad razvijete intuitivni osjećaj koliko ste, po mišljenju korporacija, spremni platiti za određeni proizvod.

U svijetu investicijskih fondova sustavna zbrka u vezi s tim koliko što vrijedi nekim je ljudima donijela veliko bogatstvo. Plaće trgovaca i ostalih posrednika na burzi vezane su uza zaradu iznad očekivanih razina prema riziku koji preuzimaju. Riječ je o tzv. alfi kojom pridonose dobiti. Kao primjer može nam poslužiti oklada na bacanje novčića, uz koeficijent 3,00. Kladim se u dolar da će novčić pasti tako da će se vidjeti glava, a kad god se to dogodi, dobivam dva dolara. Dugoročno gledano, očekivao bih da će oklada od dolara uz takav koeficijent donositi zaradu od dolara, jer će se željeni ishod dogoditi približno u pedeset posto slučajeva. Ali ako uspijem po okladi zaraditi dolar i pol, to je već prava magija. I ta se magija pretvara u novčiće koje smijem zadržati, a koji su mi isplaćeni u obliku bonusa i povišica. Takvo što nije jednostavno izvesti jer postoji tek maleni broj načina na koje se u vođenju fondova stvara dodana vrijednost – mogu odabrati pod­ cijenjene dionice koje će nadmašiti očekivanja, mogu

pogreška

21

podupirati inovacije koje mijenjaju pravila igre ili mogu stvoriti novu imovinu po željama, nešto što bi se moglo svidjeti institucionalnim ulagačima. Stoga očekujemo da je alfa rijetka i to je doista tako, no zbog silne želje da se dokopaju zarade mnogi su stvarali lažnu alfu riskantnim potezima koji su izazivali dojam da ustrajno i dosljedno donose dobre rezultate iako su svi imali malene ugrađene izglede za katastrofalan gubitak. Da se u proračun ubacila i očekivana vrijednost toga gubitka, alfe bi jednostavno nestalo. No rizik se zanemarivao, a obilati su bonusi samo pritjecali na račune. Dečki koji su vodili ekonomiju, i koji su se okoristili nedostatnom regulacijom, zaradili su milijar­de dolara. Njima je danas isplaćen novac za predviđanja budućnosti, zahvaljujući računovodstvenom postupku odre­đivanja cijene prema financijskim modelima (mark to model), koji im je omogućio da danas knjiže ono što će, prema vlastitim predviđanjima, zaraditi sutra5.

Takva se praksa opravdavala krilaticom “Tržište zna najbolje.”

Predodžba da tržište zna najbolje razmjerno je nova dogma, a dijelom općeprihvaćenih postavki vladâ u zemljama širom svijeta postala je tek nakon uloženoga velikog ideološkog i političkog truda. Pojam da su tržišta toliko “pametna” doživio je apoteozu u hipotezi o djelotvornim tržištima, koju je šezdesetih godina 20. stoljeća prvi formulirao Eugene Fama, postdiplomand na Po­ slovnom fakultetu Sveučilišta Chicago. S obzirom na ideološke temelje koje je ponudila ulagačima, ta je ideja po­služila kao moćna sila – nešto poput Pobunjenog Atlasa, samo s još više jednadžbi.

22

vrijednost ničega

Prema toj pretpostavci, cijena nekog financijskog dobra odražava sve ono što tržište zna o njegovim sadašnjim i budućim izgledima. To nije isto što i reći da cijena doista odražava buduće rezultate – cijena ovdje odražava aktualno stanje stavova o izgledima da rezultati budu dobri ili loši. Cijena obuhvaća svojevrsnu okladu. Kao što znamo, tržište promatra izglede izrazito i opasno kratkovidno, no ta teza objašnjava zašto je ekonomistima ovaj vic smiješan: Pitanje: Koliko je ekonomista Čikaške škole po­ trebno da promijene žarulju?

Odgovor: Nijedan. Ako je žarulju potrebno zamijeniti, za to se već pobrinulo tržište.

Poteškoća u vezi s tom hipotezom sastoji se u činjenici da ona ne stoji. Kad bi bila točna, nitko ne bi imao motiva da uloži u istraživanja jer bi tržište, kao čarobnim štapićem, uvijek bilo korak ispred. Ekonomisti Sanford Grossman i Joseph Stiglitz to su pokazali 1980., a stotine daljnjih istraživanja pokazale su koliko je cijela teorija nerealistična.

Autor nekih od najutjecajnijih među njima sam je Eugene Fama6. Tržišta se ponekad ponašaju iracionalno – ulagači će masovno kupovati neku dionicu te cijenu dići u nebo, bez ikakve stvarne veze sa samom dionicom kojom se trguje7.

Unatoč obilnim dokazima da je pogrešna, pretpostavka o postojanju posve djelotvornih tržišta poput šumskog je požara poharala razne svjetske vlade8. Alan Greenspan nije bio jedini koji je u toj hipotezi prepoznao vrlo zgodnu

pogreška

23

i praktičnu neistinu. Tjerajući zakonodavce i ostale re­ gulatore da djeluju kao da je pretpostavka točna, trgovci dionicama našli su se u prilici da na svoje oklade ulažu divovske iznose. Još neko vrijeme dobit se samo gomilala.

Sredinom devedesetih godina 20. stoljeća Financial Times zaključio je kako je vrijeme da pokrene mjesečni prilog Kako ga potrošiti, kako bi se uspješniji čitatelji što lakše oslobodili tereta. Čarolija velikoga ekonomskog procvata koji je obilježio to desetljeće doprla je i do srednje klase, koja se našla u mjehuru preko kuća, koje više nisu bile krov nad glavom, nego financijska imovina te žito za mlin financijskog sektora. No obični vlasnici kuća nisu bili u stanju steći utjecaj poput banaka: vlade su omogućile opijenu rastrošnost financijskog sektora obećavajući da će im pomoći ako se sustav raspadne, te su i ispunile obećanje. Kada su preuzeti rizici doveli do katastrofe, dobit koju su financijske kuće ostvarile u tom kockanju ostala je netaknuta: dobit je privatizirana, dok je rizik podru­ štvovljen. Svijet je za njihovo bogatstvo platio astronomsku cijenu, no vodeći menadžeri investicijskih fondova ubilježili su 2009. godinu kao treću najuspješniju u povijesti. Prema vlastitim riječima, George Soros proživljava “vrlo uspješnu krizu”, dok se zaposlenici Goldman Sachsa mogu radovati najvećoj isplati bonusa u sto četrdeset godina dugoj povijesti tvrtke9.

Sve to govori nam da retorika “slobodnog tržišta” prikriva aktivnosti koje se uopće ne tiču tržišta. Zaposlenicima Goldman Sachsa ide toliko dobro jer je njihova tvrtka upotrijebila više izrazito netržišnih smicalica. Novinar Rolling Stonea Matt Taibbi nedavno je, karakteristično

24

vrijednost ničega

pro­nicavo, otkrio kako je Goldman Sachs kupio američku Vladu. U gospodarskoj ekipi predsjednika Obame Wall Street ima čitav naraštaj članova naklonjenih financijskome sektoru, od ministra financija Tima Geithnera, koji je dogovorio povijesni zajam težak 29 milijarda da uvjeri JPMorgan Chase da za njegova mandata na čelu središnje banke savezne države New York kupi Bear Stearns, do Larryja Summersa, koji je zaradio 5,2 milijuna dolara radeći jedan dan u tjednu, i tako dvije-tri godine, u jednome velikom investicijskom fondu. Zahvaljujući novome položaju u Bijeloj kući njih su dvojica Tarzani u ekonomskoj džungli. Wall Street itekako ima razloga za zadovoljstvo.

Goldman je uložio mnogo u AIG, a odjel za financijske proizvode tog osiguravateljskog diva doveo je do bankrota tog velikog i časnog devedesetogodišnjeg starca. Uz spašavanje AIG-a 2008., onih trinaest milijardi koje je Gold­ man uložio vraćeno je u punoj nominalnoj vrijednosti. S druge strane oni koji su uložili u Chrysler dobit će dvadeset devet centa za svaki uloženi dolar10.

Svi koji se brinu zbog stanja demokracije trebali bi se brinuti i zbog činjenice da je šav koji dijeli Wall Street i Vladu sada gotovo nevidljiv. Taj spoj, u najmanju ruku, izaziva ozbiljnu sumnju da institucije koje su omogućile krizu mogu srediti kaos koji su izazvale. Nassim Taleb upozorava na apsurd u cijeloj situaciji: “Ljudi koji su vozili školski autobus (vezanih očiju) i izazvali sudar više nikada ne bi smjeli upravljati autobusom.”11 Poteškoća se sastoji u tome što ni naša ekonomija ni, u još većoj mjeri, naši poli­tičari zapravo nisu podložni demokratskom nadzoru,

pogreška

25

pa će zbog toga vozači autobusa uvijek biti polaznici iste auto­škole12.

Unatoč tome što je u tijeku postupak kojim Wall Street u biti preuzima Vladu, političari sve češće izgovaraju riječ koja se nije čula već dulje od jednog naraštaja: “regulacija”.

Istina je da Goldman Sachs i drugi ubiru lijepu dobit od kraha, no među političarima sve se više stječe dojam da je tržištu možda ipak dano previše slobode. Razorna kritika iz pera Naomi Klein, knjiga pod naslovom Doktrina šoka, pokazuje kako su katastrofe pretvorene u platforme za neobuzdano slobodnu tržišnu politiku, a riječ je o analizi koja vrlo dobro objašnjava razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata i današnju financijsku pljačku, od Kalifornije preko Wall Streeta do londonskog Cityja. No i javnost i pojedini političari jasno uviđaju da je današnja gospodarska kriza plod neuspjeha razmišljanja koje počiva na slobodnom tržištu, a ne opravdanje za uvođenje još većih tržišnih sloboda. Reagirajući na žestoke reakcije javnosti, političari širom svijeta kao da su spremni raspravljati kako regulirati i obuzdati tržište. Pitanje glasi: mogu li to učiniti i ako mogu, u čijem će interesu djelovati ta regulacija?

Od samog početka slobodno je tržište izazivalo nezadovoljstvo, no rijetka su razdoblja kada se ono prelijeva preko svih društvenih skupina i kada dovoljno velika skupina ljudi može za nesretne okolnosti u kojima živi okriviti politiku slobodnog tržišta i zahtijevati promjene.

Američki New Deal i socijalne države u poslijeratnoj Europi bili su dijelom plod usklađenosti društvenih sila koje traže nova ograničenja tržišta te novog dogovora o odnosu

26

vrijednost ničega

pojedinaca i društva. U vezi s ovom krizom novost je to što je u svemu globalna13, a pojavljuje se u posljednjem trenutku u kojem još možemo spriječiti globalnu klimatsku katastrofu. No širina i dubina obiju kriza odražavaju razmjere do kojih je naše društvo opčinjeno kulturom slobodnog tržišta. Da bismo shvatili kako će to na nas utjecati u 21. stoljeću, moramo shvatiti kako je sve počelo i upitati se zašto današnja tržišta izgledaju tako kako izgledaju.

Priča o priči o stvarima Vikendom i praznicima, kada sam pomagao u obiteljskoj prodavaonici mješovite robe, najviše sam volio kad su me poslali u skladište da popunim ispražnjena mjesta na policama. A to je značilo da moram tražiti slatkiše u labirintu kutija i polica te na njih posebnim “pištoljem” stavljati cijene. Sam je pištolj bio mehaničko plastično pomagalo približno veličine ove knjige, a kad bih povukao “okidač”, uređaj bi otisnuo i izbacio malenu naljepnicu s cijenom koju sam prethodno postavio na brojčaniku. Ni sam ne znam koliko sam sati tako veselo potezao okidač noseći “pištolj” kao da je riječ o pravome glocku za mlade ka­ pitaliste, lijepeći nasumične cijene i općenito iritirajući ljude tako što bih na čokoladice postavio cijenu od 999,99 funta. No još mi je najbolja igra bila kad sam brojčanik postavio na 0,01 funtu, tj. jedan peni, te trčao uokolo pokušavajući je zalijepiti na brata.

Kao desetogodišnjaka zapravo me zabavljalo ono zbog

kazalo imena

321

Kazalo imena A Abbott, Jennifer 59 Abdul Majeed Motani 132 Abdullahi, Najad 289 Abers, Rebecca 289 Abramski, Kolye 279 Achbar, Mark 59 Agamben, Giorgio 284 Agarwal, Bina 229, 291 Ainger, Katherine 291 Albert, Michael 277 Alinsky, Saul David 285 Allain, Annelies 82, 277 Allen, Woody 215, 217 Ambedkar, B. R. 291 Ames, Ruth E. 269 Andrews, Louis R. 119-120 Anton, Gabriel 5, 32-34, 56, 235, 292 Arendt, Hannah 168, 286 Ariely, Dan 44, 276 Aristide, Jean-Bertrand 182 Aron-Dine, Aviva 272 Arrighi, Giovanni 266-267 Atherton, Peter 220 Auden, W. H. 286

B Babinski, Joseph 33-34 Badiou, Alain 288 Baiocchi, Gianpaolo 289 Bakan, Joel 59, 273 Balakrishnan, Radhika 281 Barker, Jason 288 Barnard, D. 274 Bates, Bill 271-272 Becker 40-43, 51, 56-58, 269, 271 Becker, Anne 79 Becker, Gary S. 40-44, 56, 189, 198, 268-269 Behun, Tony 227 Bekoff, M. 270 Benitez, Lucas 175-177 Bergmann, Barbara 43 Bergstrom, Carl 289, 294 Bernstein, Jared 276 Billy Heller Jr. 175 Bilmes, Linda 27, 267 Binding, Karl 27-28 Black, Jane 286 Blake, William 9 Boaventura de Sousa Santos 289

322 Bowers, Fredson 265 Bowles, Samuel 271 Braudel, Fernand 117, 281 Bricker, Kristen 294 Briggs, Robin 283 Broegaard, Rikke B. 288 Brokenleg, Martin 269 Brosnan, Sarah F. 270 Brown, Gordon 241 Bruce, Iain 289 Buda 237-238 Buffett, Warren 117 Bush, George H. W. 188 Bush, George W. 41, 102, 182, 207, 237 Butler, Octavia 262, 296 C Caffentzis, George 282, 295 Carolan, Michael S. 281 Cevallos, Diego 294 Chance, Kerry 288 Cheney, Dick 207 Chen, Weiqi 274 Cherman, Arloc 272 Chou, Shin-Yi 277 Churchill, Winston 295 Clapton, Eric 196-197 Clark, Andrew 266 Clinton, Bill 105, 188, 198 Cockburn, Andrew 281 Cohen, Jerry 154 Comte, Auguste 116 Cooper, Charlotte 285 Corcoran, Steve 289 Correll, DeeDee 295 Cramer, Jim 14, 265

kazalo imena D Dalaj-lama 239-240 Dale, Henry 294 Daly, Herman E. 32, 268-267 Danby, Colin 269 Darlington, Susan M. 293 Dasgupta, Partha 275 Davies, R. W. D. 283 Davis, Mike 288 De Angelis, Massimo 283 De Soto, Hernando 188-190, 288 DĂ­az, Porfirio 246 Donald G. McNeil Jr 294 Dongfang, Han 207, 244, 290 Douglass, Frederick 176 DuBois, W. E. B. 159, 161 Duffy, Michael D. 275 Duncan, Arne 255 Dunne, Nancy 274 Dylan, Bob 196-197 E Earley, Joseph 273 Easterlin, Richard 52 Eisenhower, Dwight D. 110-111 Eliot, T. S. 124, 281 Elson, Diane 255-256, 295 Engels, Friedrich 115, 280 Englund, Harri 285 Erik Olin Wright 290 F Fama, Eugene 21 Fanon, Franz 115, 286 Farrell, Greg 266 Federici, Silvia 136, 283

kazalo imena Feeny, David 282 Fehr, Ernst 271 Fernandes, Edesi 287 Ferraro, Paul J. 289 Ford, Henry 251 Ford, Peter 275 Forero, Juan 291 Forster, E. M. 169 Foucault, Michel 57, 273 Fox, Justin 266 Frängsmyr, Tore 268 Frank, Robert H. 53, 269, 272 Free 255, 269, 276, 280 Freeland, Chrystia 265 Freire, Maria Emilia 289 Friedman, Milton 40 Fung, Archon 290 G Gardiner, Jean 279 Garnett, Tari 224 Gates, Bill 172 Geithner, Tim 24 Goldstein, Dana 295 Gore, Al 242 Greenspan, Alan 10- 16, 19, 22, 29, 105-106, 122, 163, 188, 262, 265 Grossman, Sanford 22, 266 Grunwald, Michael 273 H Haberman, Friederike 269 Haislip, Alexander 294 Hallward, Peter 286, 288 Hamilton, Alexander 115-116, 280

323 Hardin, Garrett 129-131, 137, 139, 282 Harvey, David 97, 281 Harvie, Alicia 274 Hayden, Tom 294 Hayek, Friedrich 16 Hedrick, Charles W. 293 Heller, Patrick 289 Henrich, Joseph 269 Henrik VIII. 139 Henry, Patrick 153 Hepperly, Paul 291 Hirschman, Albert O. 268 Hlongwe, Mdua 191 Hobbes, Thomas 121-122, 129, 281 Hoche, Alfred 27-28 Hoffman, Abbie 241, 255 Holta-GimĂŠnez, Eric 287 Hom, Sharon K. 290 Hopkins, Rob 291 Horovitz, Bruce 276 Horrigan, Leo 276 I Illich, Ivan 295 Izabela od Gloucestera 138 J Jacobs, Gloria 286 James, C. L. R. 243, 293 James-Galton, Merle 268 Jay, John 280 Jefferson, Thomas 291 Jevons, William Stanley 90, 91 Johnston, Basil H. 123, 281

324 K Kafka, Franz 15 Kaplan, Jeffrey 291 Karl Marx 14, 93-95, 97, 115, 124, 142, 278-280 Kartsounis, Luke D. 268 Kasun, Jacqueline Rorabeck 267 Katrina van den Heuvel 175, 287 Kell, Dara 288 Kelley, Ann 282 Kelly, Kevin 78 Kennedy, Robert F. 175 Kerr, Ben 289 Keynes, John Maynard 98-103, 112, 237, 259, 279, 295 Kipling, Rudyard 74, 276 Klein, Naomi 25, 260 Konow, James 273 kralj Ivan 138-139 Krugman, Paul 295-296 L Lachmann, Michael 289 Lanchester, John 111 Langley, William 273 LaSallea, Tima J. 291 Lefebvre, Henri 183, 185 Levack, Brian P. 283 Li Guangyong 67 Lincoln, Abraham 105 Linebaugh, Peter 137, 282-283 Linksvayer, Mike 210-211 Linzey, Thomas 227-228 Lipman, Larry 175 Liss, Jon 206

kazalo imena Locke, John 141, 144, 259, 284, 295 Lohmann, Larry 218-220, 222, 290 Loo, Tine 284 Lotshaw, Tom 274 Luce, Edward 265 Lula, Luiz Inรกcio 200 M Mackenzie, Donald 288 Madison, James 280 Makori, Henry 283 Malthus, Thomas 130 Mandela, Nelson 185 Martinez-Alier, Juan 276 Marwell, Gerald 269 Massimo De Angelis 283 Matter, Phil 64 Mauss, Marcel 83 Maxwell, Bill 286 Maxwell, Daniel 291 Mazower, Mark 285 Mbeki, Thab 187 McCormick, Gavin 271 McKenzie, Richard B. 75, 276 Mehta, Lyla 286 Menger, Carl 90 Menon, Gayatri A. 231, 291-292 Michaelson, Juliet 273 Miller, Arthur 283 Mill, John Stuart 39-40, 56, 268, 273 Mishel, Lawrence 276 Mitchell, Timothy 288 Mncwango, Moses 191, 193 Moll, Jorge 270

kazalo imena Monbiot, George 148, 267, 284 Moore, Michael 156 Morales, Andrés Timoteo 294 Morales, Evo 164 More, Mariane 294 Moshenberg, Dan 206, 244 Mosher, Stacy 290 Mostert, Mark P. 267 Muniesa, Fabian 288 N Nabokov, Vladimir 265 Naidoo, Shamita 181 Neocosmos, Michael 285 Neuwirth, Robert 288 Nickerson, Carol 271 Nietzsche, Friedrich 59 Nizza, Christopher 288 Nobel, Alfred 268, 281-282 O Obama, Barack 24, 120, 151, 154, 163, 179, 198, 221, 255 Ober, Josiah 293 O’Connor, Sarah 266 Orensanz, J. M. Lobo 284 Ostrom, Elinor 125, 282 P Palahniuk, Chuck 254 Paulson, Hank 14 Peden, Mindy 294 Pennock, Daniel 227 Perez, Silvia 177 Perkins, John 285 Peters, Pauline E. 286

325 Petraitis, Richard 284 Philpott, Tom 294 Piet Van Lier 274 Pigou, Arthur 62 Pithouseu, Richard 288 Pizzigati, Sam 285 Plant, Gordon T. 268 Pogge, Thomas 267, 273 Polanyi, Karl 29-32, 35-36, 97, 119, 149, 158, 162, 215, 256 Popkin, Barry M. 274 Pretty, Jules N. 275 Prins, Gwyn 221, 290 Putnam, Robert 162 R Ramachandran, V. S. 268 Rancière, Jacques 288, 290 Rand, Ayn 10, 11, 44, 87 Rao, Rukmini 231 Rayner, Steve 221, 290 Reagan, Ronald 105 Reddy, Sanjay G. 267, 273 Reyes, Gerardo 177 Rizza, Sergia 162 Rochido, Janina 289 Rockenbach, Bettina 271 Rodriguez, Nely 173 Rogers-Ramachandran, Diane 268 Roosevelt, Eleanor 159 Rosenberg, Alexander 268 Rousseau, Jean-Jacques 121122, 124, 127, 212, 288 Rumsfeld, Donald 207

326 S Sachs, Jeffrey 232 Samuelson, Paul 90, 91, 278 Sandel, Michael 84, 261, 277 Sanders, Bernie 175 Sandhu, Harpinder S. 275 Satheesh, P. V. 233, 291 S’bu Zikode 192, 194 Scahill, Jeremy 280 Schlosser, Eric 286 Schumacher, E. F. 237 Senellart, Michel 273 Shakespeare, William 39, 235 Sharp, Travis 280 Shattuck, Annie 292 Sheeran, Josette 181 Shiva, Vandana 286 Siu, Lucia 288 Smith, Adam 87- 89, 91- 94, 113- 115, 140, 271, 278, 280, 283 Soguel, Dominique 276 Solis, Hilda 179 Soros, George 23 Spielberg, Steven 172 Sproat, Gilbert Malcolm 284 Srinivasan, U. Thara 276 Srivastava, Abhishek 271 Stallman, Richard 286 Stannard, David E. 283 Stecklow, Steve 277 Stein, Ben 281 Stella, Gian Antonio 162 Stern, Richard 289 Stiglitz, Joseph E. 22, 27, 266, 267 Stout, Lynn 273

kazalo imena Summers, Larry 14, 24, 197199 Swinton, Scott M. 275 T Taibbi, Matt 23, 220, 266, 290 Taleb, Nassim Nicholas 13, 266 Taylor, Laura O. 289 Tegtmeier, Erin M. 275 Thepwethi, Phra (Prayut) 292 Tomkins, Jenny 280 Torres, Bob 284 Trump, Donald 172 Tuck, Richard 281 Tukidid 294 Turse, Nick 111, 280 Tutu, Desmond 186-187, 287 Tyler, Wat 140 U Ubara, Mabel 146 V Vallance, Edward 283 Vul, Edward 270 W Waal, Frans de 48, 270 Walras, LĂŠon 90 Washington, Jesse 281 Watson, Robert 223, 291 Waxman, Henry 12, 13 Wijeratna, Alex 282 Wilde, Oscar 7, 10, 91 William Braxton Irvine 293 William Stanley Jevons 90 Wise, Timothy A. 274

kazalo imena Wolfowitz, Paul 207 Wolin, Sheldon S. 293 Wood, Ellen Meiksins 293 Woodruff, Christopher 288 Worm, Boris 282 Y Yeong Joo Kean 82, 277

327 Z Zak, Paul 270, 273, 289 Zandi, Mark 279 Zapata, Emiliano 246 Ž Žižek, Slavoj 286

328

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko Horvat Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Stanko Abadžić Godina izdanja 2012., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-401-0 Biblioteka Platforma, knjiga 34 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

kazalo imena

329

330

kazalo imena