María Dueñas
Vrijeme između krojenja
Vrijeme između krojenja roman
“Čudesan roman, pun intriga, ljubavi, tajni i nježnosti.” Mario Vargas Llosa
D1d
D2d
María Dueñas
Vrijeme između krojenja prevela sa španjolskog Silvana Roglić
Fraktura
D3d
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
Naslov izvornika El tiempo entre costuras © Maria Dueñas 2009, Agoriuq, S.L. 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Silvna Roglić i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-521-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 860767
D4d
Mojoj majci, Ani Vinuesi Obiteljima Vinuesa Lope i Álvarez Moreno, zbog svih godina provedenih u Tetuanu i zbog nostalgije s kojom su ga se uvijek prisjećali I svim bivšim stanovnicima Španjolskoga Protektorata u Maroku i Marokancima koji su s njima živjeli
D5d
D6d
prvi dio
D7d
D8d
1
M
oju je sudbinu promijenio pisaći stroj. Bio je marke Hispano-Olivetti i od njega me tjednima razdvajalo staklo izloga. Gledano iz današnje perspektive, s parapeta minulih godina, teško je pojmiti da je obični mehanički predmet mogao imati dovoljnu moć da prelomi smjer nečijega života i da u nekoliko dana raznese sve iscrtane planove. Ipak, tako je bilo i ništa nisam mogla učiniti da to spriječim. Istinabog, u to doba nisam ni gomilala neke silne planove. Bile su to tek dosežne želje, mogli bismo reći obične, u skladu s koordinatama mjesta i vremena koji su me zapali, do te mjere dokučivi planovi da sam samo trebala pružiti jagodice prstiju. Tih se dana moj svijet polagano vrtio oko nekoliko osoba koje sam doživljavala čvrstima i neuništivima. Moja je majka uvijek slovila kao najčvršća među njima. Bila je krojačica, radila je kao radnica u krojačkom salonu za otmjenu klijentelu. Imala je iskustvo i dobar ukus, ali nikad nije postala ništa više od obične nadničarske krojačice. Bila je radnica poput mnogih koja je deset sati dnevno trošila nokte i oči krojeći i šivajući, isprobavajući i prepravljajući komade odjeće namijenjene tuđim tijelima i pogledima koji nikada neće biti upućeni njoj. Tada sam o ocu znala malo. Gotovo ništa. Nikad nije bio uz mene, ali nije me ni pogađala njegova odsutnost. Znatiželju da saznam nešto o njemu nisam osjetila sve dok se moja majka, kad sam navršila osam ili devet godina, nije odvažila
D9d
dati mi mrvice. Da ima drugu obitelj, da nikako ne može živjeti s nama. Probavila sam te podatke brzo i s oskudnim apetitom s kojim sam jela posljednje žlice povrtnoga variva koje bi stajalo preda mnom, jer život toga neznanca zanimao me mnogo manje od toga da se sjurim igrati na trg. Rodila sam se 1911., iste godine kad se Pastora Imperio udala za Galla, kad je u Meksiku svjetlo dana ugledao Jorge Negrete i kad je u Europi počela gasnuti zvijezda vremena koje se zvalo Belle Époque. U daljini su se mogli razabrati bubnjevi iz kojih će se razviti Prvi svjetski rat, a u madridskim kavanama tad su se čitali El Debate i El Heraldo dok je Chelito s pozornice sijala groznicu među muškarcima smjelo njišući bokovima u ritmu cupléa. Kralj Alfonso XIII., jezdeći od ljubavnice do ljubavnice, uspio je tih mjeseci nekako začeti svoju petu zakonitu kćer. Na čelu njegove vlade u to je doba bio liberal Canalejas, koji nije mogao ni naslutiti da će mu za samo godinu dana neki ekscentrični anarhist oduzeti život ispaljujući mu dva metka u glavu dok je proučavao novine u knjižari San Martín. Sazrela sam u umjereno sretnom okruženju, s više odricanja nego rasipanja, ali bez velike oskudice i frustracija. Odrasla sam u tijesnoj ulici u staroj madridskoj četvrti, tik uz Trg Paja, na nekoliko koraka od kraljevske palače. Nadomak neprestane graje iz srca grada, okružena odjećom obješenom na konopcima, mirisom lukšije, glasovima susjeda i mačkama koje su se sunčale. Išla sam u nekakvu zakržljalu školu na međukatu obližnje zgrade; u klupe predviđene za dva tijela natisnulo bi se nas četvero, bez ikakva reda, i recitirali bismo kličući iz dubine duše “Piratovu pjesmu” i tablicu množenja. Ondje sam naučila čitati i pisati, četiri računske operacije i imena četiriju rijeka koje su presijecale žućkastu kartu obješenu na zidu. S dvanaest sam godina završila školu i priključila se kao naučnica krojačkoj radionici u kojoj je radila moja majka. To mi je bilo suđeno. Iz radionice gospođe Manuele, vlasnice, desetljećima su izla-
D 10 d
zile prekrasne oprave, besprijekorno skrojene i sašivene, glasovite u čitavome Madridu. Dnevni kostimi, haljine za koktele, kaputi i ogrtači koje će poslije uvažena gospoda nositi u šetnjama po Castellani, na hipodromu i na polu u Puerti de Hierro, dok piju čaj u Sakuski i raskošno odjeveni odlaze u crkvu. Ipak, trebalo je proći neko vrijeme da počnem ulaziti u tajne krojačkoga zanata. Najprije sam bila djevojka za sve: miješala sam ugljen u žeravnici i mela pod od ostataka tkanine, grijala glačala na vatri i trčala bez daha po konac i gumbe na Trg Pontejos. Bila sam zadužena za to da tek dovršene modele omotane u velike vreće od tamnoga platna dostavljam u odabrane palače, što je bio moj omiljeni zadatak, najbolja razbibriga u karijeri naučnice. Tako sam upoznala portire i vozače s najboljih posjeda, sluškinje, domaćice i majordome najimućnijih obitelji. Iz prikrajka sam promatrala najotmjenije dame, njihove kćeri i muževe. I poput nijema svjedoka zalazila sam u njihove građanske kuće, u aristokratske palače i u blistave stanove u zgradama s velikim prozorima. U nekim prilikama ne bih uspjela proći zone za poslugu – netko od kućne posluge pobrinuo bi se da preuzme odjeću koju bih donosila. U drugim bi me pak prilikama sokolili da uđem do garderoba, a onda bih prola zila hodnicima, provirivala u salone i očima gutala tepihe, lustere, baršunaste zavjese i klavire, koje je katkad netko svirao, a katkad nije, razmišljajući kako bi čudan bio život u takvome svijetu. U tim dvama svjetovima moji su dani prolazili bez napetosti, gotovo bez svijesti o nesuglasjima među njima. Prolazila sam tim prostranim stazama, obilježenim tragovima kočija, i velikim portalima jednako prirodno kao i nerazmrsivim klupkom krivudavih ulica svoje četvrti, uvijek prepunih lokava, otpadaka, vike prodavačâ i prodornog laveža gladnih pasa; onih ulica kojima su se tijela uvijek užurbano kretala i na kojima se na uzvik pazi, voda bilo bolje skloniti kako bi čovjek izbjegao da ga zaliju mokraćom. Obrtnici, sitni trgovci, radnici i nadničari tek pristigli u glavni grad napučivali su najamne zgrade i donosili u moju četvrt dušu
D 11 d
svojega sela. Mnogi od njih jedva da bi izašli iz svojih kuća da nije bilo više sile. Moja majka i ja, naprotiv, svako smo jutro izlazile rano, zajedno i žurno, kako bismo stigle do Ulice Zurbano i umah se uključile u svoje dnevne obaveze u radionici gospođe Manuele. Nekoliko godina nakon mojega dolaska u radionicu njih su dvije odlučile da je došlo vrijeme da naučim šivati. S četrnaest sam počela s najjednostavnijim: opšivci, podstave, privremeni porubi. Onda su došli zapučci, prošivi i obrubi. Radile smo sjedeći na slamnatim stolčićima, pogrbljene nad drvenim pločama na koljenima; na njima smo držale svoje uratke. Gospođa Manuela dvorila je mušterije, krojila, isprobavala i prepravljala. Moja je majka uzimala mjere i brinula se za ostalo: šivala je najzakučastije dijelove i raspoređivala preostali posao, nadgledala izvedbu te nametala ritam i disciplinu malenom bataljunu koji je činilo pet-šest iskusnih krojačica, četiri ili pet mladih žena i nekoliko brbljavih naučnica, uvijek sklonijih smijehu i traču nego pravomu poslu. Neke od njih slovile su kao dobre krojačice, druge nisu bile spretne i ostale su zauvijek zadužene za manje zahvalne poslove. Kad bi jedna otišla, zamijenila bi je nova u onoj zbrkanoj sobici, potpuno različitoj od umjerene raskoši pročelja i ozbiljnosti blistava salona, u koji su pristup imale samo mušterije. Samo one, gospođa Manuela i moja majka mogle su uživati u zidovima pre svučenim tkaninom boje šafrana, samo su one smjele prići na mještaju od mahagonija i hodati hrastovim podom koje smo mi najmlađe glancale pamučnim krpama. Samo su one s vremena na vrijeme uživale u zrakama sunca koje su ulazile kroz četiri visoka balkona obješena nad ulicom. Ostatak trupe uvijek je bio u odstupnici, u onom sobičku, ledenom zimi i paklenski vrućem ljeti, koji je bio naša radionica, u onom stražnjem sivom prostoru koji je imao tek dva prozorčića u mračno unutarnje dvorište i u kojem su sati prolazili poput daška zraka, između mumljanja pjesmica i zvuka škara. Učila sam brzo. Imala sam spretne prste koji su se brzo navikli
D 12 d
na ubod igala i na ritam potki. Na mjere, komade i obujmove. Veličine prednjice, obujam grudi, duljinu noge. Kosi urez, suvratak, porubne vrpce. Sa šesnaest sam naučila razlikovati tkanine, sa sedamnaest ocijeniti njihovu kakvoću i odvagnuti mogućnosti. Crêpe de Chine, svileni muslin, žoržet, čipka. Mjeseci su prolazili kao na kotaču: ujesen smo izrađivale kapute od čvrstih tkanina i kostime za polusezonu, u proljeće smo šivale lepršave haljine namijenjene za duge i daleke odmore u Kantabriji, u La Conchi i El Sardineru. Navršila sam osamnaest, devetnaest. Malo-pomalo uvele su me u krojenje i izradu najosjetljivijih dijelova. Naučila sam oblikovati ovratnike i revere, predvidjeti pad i naslutiti završni izgled. Voljela sam svoj posao, uživala sam u njemu. Gospođa Manuela i moja majka katkad su me pitale za mišljenje, sve više su mi vjerovale. “Mala ima ruku i oko, Dolores”, govorila je gospođa Manuela. “Dobra je, a bit će još bolja ako ne skrene s puta. Bolja od tebe, ako ne budeš pazila.” Moja je majka radila po svome, kao da je ne čuje. Ni ja nisam dizala glavu sa svoje ploče, hinila sam da ništa ne čujem. Ali virila sam krajičkom oka i vidjela da se na njezinim usnama načičkanim pribadačama pomalja blag osmijeh. Prolazile su godine, prolazio je život. Mijenjala se i moda, a njezinu se diktatu prilagođavao posao u radnji. Nakon rata u Europi došle su ravne linije, korzeti su odbačeni, a noge su se počele pokazivati bez trunke stida. Ipak, kad su se vesele dvadesete primakle kraju, pojas na haljinama vratio se na prirodno mjesto, suknje su se izduljile, a čednost se vratila na rukave, dekol tee i u živote. Skočili smo u novo desetljeće i došlo je još promjena. Promijenilo se sve skupa, nenadano, gotovo odjednom. Napunila sam dvadesetu, došla je Republika i upoznala sam Ignacija. Jedne rujanske nedjelje u Bombilli na bučnome plesnjaku pretrpanom djevojkama iz radnji, propalim studentima i vojnicima na dopustu. Pozvao me na ples, nasmijavao me. Dva tjedna poslije počeli smo planirati vjenčanje.
D 13 d
Tko je bio Ignacio i što mi je značio? Čovjek mojega života, mislila sam tad. Miran momak za kojeg sam naslućivala da je predodređen da bude dobar otac moje djece. Tad sam već dosegla dob u kojoj za djevojke poput mene, koje jedva da su što znale raditi, nije bilo drugog izbora osim braka. Primjer moje majke, koja me sama odgojila i radila za to od jutra do sutra, nikad mi se nije učinio kao poželjna sudbina. U Ignaciju sam našla idealnoga kandidata da ne krenem njezinim stopama, nekoga s kim ću provesti ostatak života, a da se ne budim svako jutro s ustima punim okusa samoće. Nije me k njemu odvela razorna strast, ali jesu snažna naklonost i izvjesnost da će moji dani uz njega proći bez patnje i vike, uz nježnu mekoću jastuka. Ignacio Montes, mislila sam, bit će vlasnik ruke o koju ću se osloniti u tisuću i jednoj šetnji, bliska osoba koja će mi pružiti sigurnost i utočište zauvijek. Dvije godine stariji od mene, mršav, prijazan, jednostavan koliko i nježan. Imao je lijep stas bez suvišnih kilograma, fine manire i srce u kojem se spremnost da me voli umnožavala iz sata u sat. Sin udovice iz Castille s novcem dobro spremljenim ispod madraca, povremeni podstanar u jadnim pansionima, zaneseni aspirant na posao službenika i vječni kandidat u svim ministarstvima koja su mu obećavala doživotnu plaću. Ministarstvo obrane, uprave, financija. San od tri tisuće pezeta na godinu, dvjesto četrdeset dvije mjesečno, stalna plaća do kraja života u zamjenu za to da posveti život pokornomu svijetu ureda i čekaonica, bugačica, trgovačkih papira, zvonaca i tintarnica. Na tome smo zasnivali svoju budućnost, na bonaci birokracije koja je, iz saziva u saziv, tvrdoglavo odbijala uvrstiti mojeg Ignacija na platnu listu. A on je bio neumorno ustrajan. U veljači je pokušao u Ministarstvu pravosuđa, u lipnju u Ministarstvu poljoprivrede, i onda sve ispočetka. U međuvremenu, u nemogućnosti da si priušti skupu ra zonodu, ali nasmrt odlučan da me usreći, Ignacio me darivao skromnim stvarima koje mu je njegov plitki džep dopuštao:
D 14 d
kartonskom kutijom punom larvi dudova svilca i listova murve, tuljcima pečenih kestena i obećanjem vječne ljubavi na travi pod vijaduktom. Skupa smo slušali glazbu iz kioska u parku Oeste i sunčanim nedjeljnim jutrima veslali u čamcima u Retiru. Nije bilo proštenja s ljuljačkama i verglom na koje nismo išli, ni chotisa koji nismo otplesali točno poput sata. Koliko smo popodneva proveli na Vistillasu, koliko smo filmova gledali u kvartovskom kinu s ulaznicama za pezetu i pol. Horchata nam je bila pravi luksuz, a taksi nedostižan san. Ignaciovoj nježnosti, iako nije bila nesnosna, nije se nazirao kraj. Ja sam bila njegovo nebo i zvijezde, najljepša, najbolja. Moja kosa, moje lice, moje oči. Moje ruke, moja usta, moj glas. Sve je na meni bilo nenadmašno, izvor njegove radosti. Slušala sam ga, zvala ga blentom i prepustila se njegovoj ljubavi. Ipak, u to doba život u radnji poprimio je drukčiji ritam. Bio je težak, neizvjestan. Druga republika udahnula je nemir u lagodni prosperitet koji je okruživao naše mušterije. Madrid je bio u grču i pomaman, politička napetost ispunjala je svaki njegov kutak. Dobrostojeće obitelji otezale su u beskraj svoje ljetovanje na sjeveru nastojeći ostati na marginama uznemirena i buntovna glavnoga grada, na čijim se trgovima oglašavao Mundo Obrero dok se proletarijat u dronjcima bahato probijao do same Puerte del Sol. Veliki osobni automobili sve su se rjeđe viđali na ulicama, jenjavale su raskošne zabave. Stare dame u koroti molile su krunice da Azaña što prije padne, a pucnji su sve češće odjekivali u doba paljenja lanterni. Anarhisti su palili crkve, falangisti oholo izvlačili pištolje. Aristokrati i visoka buržoazija sve su češće prekrivali namještaj plahtama, otpuštali poslugu, čvrsto zatvarali kapke i žurno odlazili u inozemstvo, odnoseći goleme količine nakita, straha i novčanica preko granice te žaleći za kraljem u egzilu i pokornom Španjolskom koja još neko vrijeme neće biti takva. U radionicu gospođe Manuele ulazilo je sve manje gospođa,
D 15 d
iz nje je izlazilo sve manje narudžbi i bilo je sve manje posla. Na mučnu kapaljku polagano su otpuštane najprije naučnice, a onda ostatak krojačica, sve dok na kraju nismo ostale samo vlasnica, moja majka i ja. Kad smo dovršile posljednju haljinu za markizu od Entrelagosa i idućih šest dana provele slušajući radio, prekriženih ruku, a da na vrata nije pozvonila ni jedna jedina duša, gospođa Manuela objavila nam je uzdišući da nema izbora, da mora zatvoriti lokal. Usred previranja tih dana u kojima je od političkih svađa podrhtavao parket u kazalištu, a vlade su trajale koliko i tri Očenaša, jedva da smo imale priliku oplakati svoj gubitak. Tri tjedna nakon početka naše prisilne neaktivnosti Ignacio se pojavio s buketom ljubičica i viješću da je napokon prošao na natječaju. Planiranje našega skromnog vjenčanja istisnulo je svu neizvjesnost. Iako je s novim vjetrom koji je zapuhao s Republikom lebdjela moda civilnih vjenčanja, moja majka, u čijoj su duši istodobno živjeli, bez i najmanje nelagode što je samohrana majka, čelični katolički duh i sjetna odanost svrgnutoj monarhiji, poticala nas je na crkveno vjenčanje u obližnjoj crkvi San Andrés. Ignacio i ja pristali smo, jer kako bismo i mogli ne pristati, a da ne poremetimo onu hijerarhiju u kojoj je on ispunjavao sve moje želje, a ja bespogovorno izvršavala majčine. K tomu, nisam imala pošten razlog za nećkanje, jer veselje koje sam osjećala zbog toga vjenčanja bilo je suzdržano, pa mi je bilo svejedno hoće li to biti pred oltarom sa svećenikom u halji ili u salonu s barjakom. Ugovorili smo datum sa župnikom koji mi je dvadeset četiri godine prije, 8. lipnja i u skladu s katoličkim kalendarom, nadjenuo ime Sira. Sabiniana, Victorina, Gaudencia, Heraclia i Fortunata bile su druge mogućnosti, prema sveticama slavljenima na taj datum. “Sira, oče. Dajte joj ime Sira, barem je kratko.” To je bila odluka moje majke u njezinoj samohranosti. I tako postadoh Sira. Trebali smo proslaviti vjenčanje s obitelji i nekoliko prijatelja.
D 16 d
S mojim ugaslim djedom bez nogu, tijela i duha osakaćena u Filipinskome ratu, uz njegovu vječnu nijemu nazočnost u njihaljci kraj balkona naše blagovaonice. S Ignaciovom majkom i sestrama koje bi došle sa sela. Sa svojim susjedima koji su živjeli nasuprot, Engracijom i Norbertom, i njihovo troje djece, socijalistima i vrlo srdačnim ljudima, prema kojima smo osjećali toliku bliskost kao da smo u rodu. S gospođom Manuelom, koja bi se opet primila posla i darovala mi svoje posljednje djelo u obliku vjenčanice. Uzvanike bismo ponudili tortama od beze-kora, vinom iz Málage i vermutom, a vjerojatno bismo unajmili kakvu lokalnu grupu da zasvira pasodoble i uličnog portretista da nas fotografira kako bi ta fotografija krasila naš dom, dom koji još nismo imali, ali dotad bi to bio stan moje majke. Negdje u to doba, usred meteža planiranja i uređivanja, Ignaciju je palo na pamet da se javim na natječaj kako bih postala službenica kao i on. Njegov novi posao u upravnom uredu otvorio mu je vrata u sasvim novi svijet, svijet upravljanja Republikom, okolinu u kojoj su se za žene nazirale druge profesionalne mogućnosti osim ognjišta, praonice i kućanskih poslova, svijet u kojem si je ženski rod mogao probijati put rame uz rame s muškim, ravnopravno i očiju uprtih u iste ciljeve. U zastupničke klupe u Kongresu sjedale su prve žene, proglašena je jednakost spolova u političkom životu, priznate su nam iste zakonske mogućnosti, pravo na rad i opće pravo glasa. Unatoč tomu ja bih se tisuću puta radije bila vratila krojenju, ali Ignaciju nije trebalo više od tri popodneva da me nagovori. Stari se svijet tkanina i prošivâ urušio i vrata je pred nama otvorio novi svemir. Trebalo mu se prilagoditi. Ignacio će se potruditi da me pripremi, ta imao je sve bilješke i dovoljno iskustva u umijeću predstavljanja sebe, ali i gomilu neuspjeha, koji ga nikada nisu obeshrabrili. Ja sam pak tom projektu trebala pridonijeti jasnom sviješću da moram podmetnuti leđa kako bismo nekako osovili na noge maleni vod koji ćemo nakon vjenčanja činiti nas dvoje s mojom majkom, djedom
D 17 d
i potomstvom koje dođe. Dakle pristala sam. Kad smo se dogovorili, nedostajalo je samo jedno, pisaći stroj na kojem bih mogla učiti tipkati i pripremiti se za neizostavni test strojopisa. Ignacio je godinama vježbao na tuđim strojevima, prelazeći križni put tužnih škola što su odisale mirisom masti, tinte i znoja, pa nije htio da ja budem prisiljena prolaziti isto i otud njegova želja da kupimo vlastitu opremu. Idući smo se tjedan bacili u potragu kao da je riječ o velikom životnom ulaganju. Proučili smo sve mogućnosti i nabacivali bezbrojne računice. Nisam se razumjela u kredite, ali činilo mi se da bi nam bilo najprikladnije nešto malenoga formata i lagano. Ignaciju je veličina bila nebitna, ali, naprotiv, krajnje sitničavo zagledao se u cijene, rate i mehanizme. Obišli smo sva prodajna mjesta u Madridu, provodili čitave sate pred izlozima i naučili izgovarati strana imena koja su podsjećala na udaljene zemljopisne pojmove i filmske umjetnike: Remington, Royal, Underwood. Jednako smo se mogli odlučiti za bilo koju marku, jednako smo ga mogli kupiti u američkom ili njemačkom dućanu, ali izbor je naposljetku pao na talijanski Hispano-Olivetti u Ulici Pi y Margall. Kako smo mogli znati da tim tako jednostavnim činom, samim prolaskom tih dvaju ili triju koraka i prelaskom praga, potpisujemo smrtnu presudu svojemu budućem zajedničkom životu i neumitno mijenjamo linije svoje sudbine?
D 18 d
M
aría Dueñas španjolska je književnica rođena 1964. u Puertollanu. Doktorirala je englesku filologiju i radi kao profesorica na Sveučilištu u Muriciji. Predavala je na američkim sveučilištima, piše znanstvene članke i sudjeluje u raznim obrazovnim, kulturnim i uredničkim projektima. Svojim prvim romanom Vrijeme između krojenja, objavljenim 2009., privukla je pozornost čitatelja i postigla uspjeh kod kritike, a roman je preveden na više od dvadeset jezika. Uspjeh je ponovila drugim romanom Misión Olvido iz 2012. Oba romana dobila su nekoliko književnih nagrada.
D 645 d
D 646 d
S
ilvana Roglić rođena je u Londonu 1971. Završila je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Redovito prevodi filmove i dokumentarne emisije za televiziju kao i hrvatske filmove na španjolski jezik. Prevodi knjige brojnih španjolskih i latinoameričkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fortes, Ariel Magnus i drugi.
D 647 d
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., studeni (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-521-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
D 648 d
D 649 d
Nevjerojatno je kakva se priča o svijetu i povijesti može skrojiti od života jedne modistice! U osvit Španjolskoga građanskog rata mlada krojačica Sira Quiroga zbog ljubavi prema muškarcu kojega gotovo da i ne poznaje napustit će sve: Madrid, majku, zaručnika i sudbinu koja ju je čekala. Nedugo zatim ista ta ljubav ostavit će je slomljenu i samu, bez novca i poznanstava, s pregršt dugova i samo dvije vještine: umijećem šivanja i neuništivom željom da preživi. S ta će dva talenta Sira Quiroga promijeniti svijet i vrijeme u kojima je živjela. Ljubavnica i bjegunica, kći i prijateljica, krojačica i špijunka, junakinja romana Vrijeme između krojenja ponajprije je hrabra žena koja je svojom stazom koračala ne bježeći od izazovâ i puna srca. Slijedeći njezin trag od predratnog Madrida do Maroka punog pustolova i krhke raskoši, od živopisnog Tetuana do Lisabona i mondenih portugalskih ljetovališta koja ne znaju za razaranja Drugoga svjetskog rata, nova španjolska književna zvijezda María Dueñas kreće se zemljovidom uspomena i nostalgije prikazujući nam sjaj i bijedu najuzbudljivijeg dijela prošloga stoljeća!
189,00 kn
D 650 d www.fraktura.hr