Djela Mirka KovaËa knjiga šesnaesta
1
Djela Mirka KovaËa: Kad bijah pun tame Cvjetanje mase Gubilište Elita gora od rulje Evropska trulež Knjiga pisama Pisanje ili nostalgija Grad u zrcalu Malvina Ruganje s dušom Uvod u drugi život Ruže za Nives Koen Kristalne rešetke Vrata od utrobe Isus na koži
2
Mirko KovaË
Vrijeme koje se udaljava roman-memoari
Fraktura
3
Copyright ≈ Mirko KovaË i Fraktura, 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-534-5 (Djela) ISBN 978-953-266-533-8 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863057
4
Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi; to je reËenica kojom oznaËavam poËetak i kraj rukopisa.
5
6
Za B., za usamljenost u dvoje PosveÊujem ti ovu knjigu za odanost, ljubav i blizinu u svim satima, za sve protekle godine i vrijeme koje se udaljuje. Ako je ovo povijest razoËaranja, onda je ona samo djelomiËna, jer ti si uvijek bila onaj radosni trenutak života kad je Ëovjek u stanju sabrati svoje duhovne snage, a svoje misli usredotoËiti i združiti krajnosti. Zahvalan sam ti na jedinstvenom daru ljubavi kojom si ozarila tjeskobni moj život i stavila je kao jamstvo naše zajedniËke avanture. Ova je posveta samo djeliÊ zahvalnosti za ono što si mi darivala, stoga Êu nastojati da ti posvetim još mnoge sate ljubavi, do kraja, do kraja...
7
8
RijeË-dvije na poËetku
Bila mi je draga jedna teka s raznobojnim listovima i tvrdim koricama presvuËenim nježno-plaviËastim baršunom; kupljena je davno u Veneciji, u jednoj maloj papirnici bogato opskrbljenoj šarenilom svakovrsnog pisaÊeg pribora. Tu sam teku nosio kad god bih nekamo putovao, mamila me da u nju ponešto zapisujem, Ëak sam to osjeÊao kao obavezu, jer imati lijepe teke i notese, rokovnike i kalendare, a ostaviti ih praznim, Ëinilo mi se da bi to bilo nešto kao izdaja poziva. Iz te “venecijanske bilježnice” i još nekoliko adresara, notesa i šarenih teka, posebice iz jedne zlatastih korica, izdvojio sam neke zapise i pribilješke nastale u poduljem razdoblju, možda duljem nego što se to može s ove distance sagledati. Mnogi su tekstovi pisani davno, tako davno da mi se sada Ëini kako se sve dogaalo izvan vremena, u nekom prostoru u kome još trËkaraju moje sjene, a bilježio sam ih kao crtice, refleksije, zgode memoarskog tipa, kao zametke ili peËate mojega postojanja, kao otiske života koji se rasuo na cestama prošlosti, tako prašnim da više nema ostataka ni tragova, možda se još naziru samo skice i crtežiÊi, nešto sliËno onome što je moj suvremenik, veÊ odavno pokojni slikar Leonid Šejka, strastveni pušaË, ostavljao na praznim kutijama od cigareta, nazivajuÊi te svoje likovne zametke otkucajima srca. Jednom je napisao da Êemo na kraju svega, u toj virtualnoj magli, na otvaranju novog gradskog smetlišta, prepoznati na otpadu samo one predmete koje smo slikali. Te sam teke s poËetka devedesetih godina poËeo povremeno listati, a onda sam ih proËešljao i sve ono što mi se uËinilo zgodnim
9
unio u kompjuter, ali bez ikakve želje da to objavim, premda svaki pisac, Ëim sreuje bilješke, misli na buduÊeg Ëitatelja. »ak i ono što sam odabrao i pohranio, pri svakom sam Ëitanju malo oËistio i nadopunio, neke sam skice i dogaaje bitno proširio, a na jeziËnom planu stvari sam ponajviše pomaknuo, iako to nisu bili neki oštri rezovi, samo sam lakim korakom prešao iz jednog polja u drugo. Te sam bilješke naslovio “Strogo povjerljivo - skice za roman ili memoare”, premda tu nije bilo niËega strogog ni povjerljivog, a davno se bijah zarekao da “neÊu zidati kuÊu memoara”, to je za državnike i vojskovoe, a ono od Ëega bih saËinio autobiografiju veÊ je razasuto u mnogim mojim rukopisima, pa ipak su se te bilješke i te skice proširile u knjigu i pretoËile u životnu povijest s dugim vremenskim rasponom. Sada mi se Ëini da bih, s malo više drskosti, ovu povijest mogao nazvati romanom intime, unatoË tomu što u njoj ima memoaristike, bavi se vremenom i sudbinama, znanim i neznanim osobama, javnim i povijesnim liËnostima, ali to je na koncu samo jedna intimna pripovijest, s autobiografskim elementima i obiljem doživljaja, nadajuÊi se istinitih, ako je varljivo sjeÊanje bilo prema meni pošteno, te ako je ono što se doista zbilo uopÊe presudno za književnost, osim kao neki daleki dogaaj, kao poziv da se krene u tumaranje i prebiranje po kontejnerima vremena, a kako su se iluzije odavno raspršile, nostalgija izumrla, onda mi se Ëini da još samo književnost može povezati sadašnje i prošle tegobe. Vrlo dobro znam da je božica Mnemosina Êudljiva ženska, ali na nju se ne bih smio tužiti, bila mi je naklonjena. Malokad sam oznaËavao svoje tekstove i bilješke datumima ili drugim podacima, pa i kad sam to Ëinio, pokazalo se kasnije da to nije presudno, neke sam tekstove teško dešifrirao unatoË svim kalendarskim podacima, pokatkad su me Ëak zbunjivali, tako da sam se sve više oslanjao na onu sv. Augustina da se “snagom pamÊenja proturjeËi matematici vremena”. Ne bih sada o tome što sam sve radio baveÊi se tim bilježnicama, uspije li knjiga to Êe biti posve
10
nebitno, pa ipak bih naglasio da sam, sreujuÊi bilježnice, podosta toga brisao i mijenjao, a držao sam se, koliko god je to bilo moguÊe, one Nabokovljeve, da proza autobiografske naravi mora udvostruËiti oprez kako ne bi “uznemirla mrtve ili uvrijedila žive”. Bilo je dilema oko konaËnog ureenja knjige; to pisce muËi onda kad je sve gotovo, kad se odvajaju od rukopisa nad kojim su toliko bdili i posvetili mu dobar dio svog života, pa sam tako i ja neke dvojbe riješio u posljednji Ëas, jer sam kanio donijeti na kraju knjige kazalo osoba i ljudi s kojima sam dolazio u dodir i s kojima se moj život prepletao, a isto tako, htio sam umetnuti nekih Ëetrdesetak biranih fotografija, ponajprije iz porodiËnih ladica, a onda i onih iz liËne dokumentacije. Dobro je da to nisam uËinio, nema potrebe podastirati dokaze da je štivo istinito, niti ga opremati onim što je izvan književnosti, niti bilo kakvim trikovima koji mirišu na konceptualu; uvijek je najjaËi dokument precizna spisateljska ruka. Vjerojatno sam se pribojavao da bi fotke odredile žanr i svele ga samo na autobiografiju koja je ovdje prisutna tek djelomice, jednim svojim krakom, a sve je ostalo pisanje, užitak pisanja, koje mijenja svaku stvarnost i prevodi je u nešto posve novo. Svatko tko piše dobro zna da se nijedan život ne može u cijelosti opisati, jer književnost usvaja samo ono što joj odgovara, a ostalo vraÊa životu iz koga uzima. I ja sam sve Ëinio da se taj meaš, taj graniËni kamen žanra pomakne, te da autobiografsko i memoarsko ne bude samo prisjeÊanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe, te da tako i otkloni one dvojbe “ili roman ili autobiografija”, jer zašto ne i jedno i drugo sve dok crpi jedno iz drugog. Sada je knjiga gotova, izmoren sam lovom na vlastite sjene; dosta je bilo, pronašao sam u svom vremenu i u sebi samom više nego što sam se nadao. Samopromatranje je bilo i ostalo srž mojega postojanja, a uza sve nedaÊe i klecanja uspio sam doÊi do kraja. Ono što
11
me silno gonilo da napišem ovakvu knjigu jest upravo moje odliËno pamÊenje; još se i danas zaËudim s kojom jasnoÊom vidim davne dogaaje i Ëujem rijeËi iz mraka. Nisam oËekivao da Êu savladati taj svoj maraton i prevaliti više od sedam desetljeÊa, bila mi je najmanje dvaput uruËena ispisnica iz života, ali sam prebrodio mnoge teškoÊe i preskoËio razne zapreke, a uza sve zadržao smisao za ironiju, te konaËno, pišuÊi ovu knjigu, nastojao da ona ne prijee samo u vlastiti životopis, jer je isto tako bitno i sve ono drugo, ono što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i dogaaji, ta povijest i epoha sa svim svojim ranama i proturjeËnostima. Ne znam tko Êe i kako ostati svjedokom vremena, i kako Êe se uopÊe suditi o onome što je prošlo, tko Êe sve te poslove obavljati, ali barem znam da sam uspio pripovijedati o ljudima i dogaajima, o dobu u kome sam živio, o sebi samom bez uljepšavanja i kiÊenja, o potrazi za vlastitim mjestom, Ëesto i ne znajuÊi da je ono odreeno i zapisano u knjige glavnog arhivara, te da je vjerojatno to mjesto sasvim blizu ceste kojom svakodnevno prolazim. OsjenËao sam veliki broj likova i karaktera, a užitke u pisanju dijelio sam s dragim i bliskim osobama, bez njih se ne bih uspio snaÊi u kaosu vremena, u kušnjama i krizama koje su pratile rad na ovoj knjizi. Ne vjerujem da Êu pisati o nedaÊama koje su me usporile, sad mogu odahnuti, to prije što je ova knjiga odavno zamišljena i ostvarena onako kako sam želio. Istina, sve sam svoje knjige pisao o onome što sam želio, Ëak i onda kad je to bilo teško, kad sam više puta došao u sukob s cenzorima i ideološkim glavosjeËama, i to bez namjere da ih izazovem i da se njima bavim. Pisao sam s osjeÊajem slobode i to mi je donijelo užitke i zadovoljstvo u pisanju.
12
1. Knjige za potpalu
Imao sam petnaest godina kada sam na polici Gradske Ëitaonice pronašao dvadesetak tankih knjižica pjesama Tina UjeviÊa Auto na korzu, u izdanju Slobodne misli iz NikšiÊa (1932.), a da ništa nisam znao o autoru, niti mi je bilo jasno zašto su jedino te knjižice stavljene na hrpu, jedna na drugu, a ne onako kako knjige stoje na policama biblioteka. IzvuËene su iza djeËjih slikovnica velikog formata i ilustriranih izdanja bajki, stavljene na rub police, bile su nadohvat ruke, premda ih nitko nije Ëitao, niti pomaknuo s toga mjesta. Gradska Ëitaonica bila je blizu moje kuÊe, svraÊao sam u nju gotovo svakog dana poslije satova na prijepodnevnoj nastavi, ali ne samo da bih Ëitao, nisam bio knjiški moljac, imao sam veÊ podosta zaraenih ožiljaka u tuËnjavama i igri, nego da bih pod maskom ËitaËa zurio u koljena i dojke knjižniËarke Mare, udovice koja je bila svjesna da je privlaËna i da nas djeËake uzbuuje. Nisam bio jedini napaljen na taj živi erotski izvor; neki aci iz starijih razreda bili su smioniji, vrzmali su se oko nje i uvijek su se nešto došaptavali, a ona bi ih lupnula po obrazima ili blago odgurnula uz veseli hihot; jednom sam je ulovio kako pritišÊe koljenom stražnjicu sportski graenog maturanta. Nama mlaahnima nije dopuštala da joj se približimo, a ako bi nekomu od nas uspjelo da je naglašeno erotski dodirne, ili joj se ponudi kao ljubavnik, odbrusila bi nimalo umiljato: “Javi se kad izaeš iz pelena, balavËe.”
13
Pa ipak, zahvaljujuÊi erotiËnoj knjižniËarki Ëitao sam gotovo svakog dana i Ëesto ostajao posljednji kako bih potpisao papiriÊ, razdužio knjigu koju sam Ëitao za stolom u kutu Ëitaonice, jer knjige se nisu mogle iznositi izvan zgrade, Ëak su posvuda bili istaknuti natpisi da je to strogo zabranjeno. Na jednom zidu bio je krupan natpis uËiti, uËiti i samo uËiti, a ispod citata pisalo je Lenjin. Kad god bih podigao glavu sa štiva koje sam Ëitao, ugledao bih taj natpis i brže-bolje vraÊao se Ëitanju, ne zato što sam bio poslušan i marljiv lenjinist, nego sam to Ëinio vragolasto, a ako bi me netko pogledao, upirao sam prstom u natpis. Od tih novih mitova Ëesto sam pravio sprdnju; to me više puta koštalo, a jednom sam kažnjen ukorom pred iskljuËenje kada sam parodirao, prepjevao i unakazio “Krvavu bajku” Dese MaksimoviÊ. Ta moja blasfemiËna poema ubrzo je u školi postala tajno štivo, širila se kao i svaki zabranjeni materijal, prepisivana je rukom, tako da sam posljednju njezinu verziju jedva prepoznao, jer svatko je prepisujuÊi ponešto svoje dodavao, pa je u jednom trenutku dospjela do razine vulgarne parodije s kojom više nisam imao ništa, a na ispitivanju, pred ideolozima omladinske organizacije, lako sam se odrekao te svoje poezije i svalio krivnju na epigone. Ponekad sam uzimao više knjiga kako bi razduživanje potrajalo; tada bih se primaknuo što bliže knjižniËarki, poËeo bih ubrzano i uzbueno disati, a jednom sam se naslonio na njezino koljeno tako da je osjetila kako je “mališan bode”, pocrvenila je i strogo mi priprijetila da Êe sve reÊi mojoj majci i prijaviti me upravitelju koji Êe me udaljiti iz Ëitaonice, a možda i surovo kazniti, jer tko dirne ili uvrijedi njegovo osoblje, crno mu se piše, rekla je. Postidio sam se i pokunjeno izašao, sljedeÊih dana nisam dolazio u Ëitaonicu, a kada sam se ponovno pojavio, knjižniËarka me s naklonošÊu i srdaËno doËekala, “Baš sam se pitala što je s mojim udvaraËem”, hihotala se, dok me s otvorenih vrata svoje kancelarije promatrao upravitelj ŠoÊ, strog Ëovjek kojega su svi smatrali muËenikom, jer
14
je njegovao bolesnu ženu prikovanu za invalidska kolica. Bilo mi je neugodno dok sam stajao na otvorenoj sceni Ëitaonice, pred oËima ljubitelja knjige i Ëitanja, a uza sve, Êutio sam da je knjižniËarka te rijeËi o udvaraËu izustila prezirno, s visina svoje zrelosti i nadmoÊi tijela koje je zraËilo erotikom. To sam doživio kao pljusku na javnom mjestu, kao ismijavanje djevca. Za tih nekoliko dana dok sam izbivao iz Ëitaonice, dogodila se velika Ëistka polica, velika inventura sumnjivih knjiga u kojoj su sudjelovali neki mladokumunisti iz Komiteta omladine, gadan i bahat soj novih arivista; u tom ideološkom poslu jedino knjižniËarka Mara nije imala nikakva udjela, Ëak ni kao popisivaË. Drug ŠoÊ je postao upravitelj, jer je od rane mladosti bio u dodiru s knjigama i to kao grafiËki radnik, slovoslagaË i sindikalist. Svi su ga doživljavali kao naËitanog i obrazovanog, jer se Ëesto služio citatima pozivajuÊi se ponajviše na Lenjina, makar to bila i glupost, neko opÊe mjesto, kao primjerice “knjige zlata vrijede, što reko Lenjin”, a takve i sliËne izreke svakodnevno je prosipao sve dok nije postao predmetom sprdnje, pa su ga upravo njegovi komunisti ponajviše zadirkivali, “kako ono reËe drug Lenjin”, a onda je jednog dana našao izlaz u samoubojstvu, ostavio je poruku da više ne može podnijeti ženinu tragediju, objesio se za gredu u kutu svojega ureda; noge su mu gotovo dodirivale hrpu knjiga za potaplu, knjiga na kojima se nije ogrijao. Sada više nije bio na policama samo paketiÊ Tinovih knjiga, nego su posvuda ležale na hrpama knjige obilježene kao štetne i nepo Êudne, bilo na podu ili na rubu polica, neke su bile složene, a neke samo nabacane na gomilu. Bilo je zabranjeno da se te knjige gledaju ili uzimaju u ruke; nije se smjelo rovati na tom otpadu - to je ideološka komisija iz kulturne zajednice odredila za lomaËu, jer to je bila prva Ëistka predratne Ëitaonice, zaklade trulog bogataša Si monoviÊa, strijeljanog odmah nakon rata 1945. godine, nazvanog kvislingom i knjigoljupcem, Ëija je biblioteka bila puna ozloglašenih
15
knjiga, mahom antikomunistiËkih. Pa ipak sam, unatoË budnom oku knjižniËarke, uspio staviti u hlaËe, ispod remena, tanku Tinovu knjižicu Auto na korzu. Nakon zatvaranja Gradske Ëitaonice u pet sati popodne, knjižniËarka me zadržala; mislio sam da Êe mi pokazati nešto od svoje erotske raskoši, pa sam veÊ drhtao, ali ona me zapravo unajmila da joj pomognem prenijeti osuene knjige u kancelariju upravitelja ŠoÊa, a zauzvrat Êu dobiti nekoliko knjiga s te hrpe reakcionarnog smeÊa. Brzo smo i veselo, Mara je sve vrijeme pjevala, prenijeli knjige za potpalu i uredno ih složili s obje strane peÊi-bubnjare, a drva su bila veÊ u rujnu ispiljena u kratke trupce i poredana duž hodnika. UnatoË tomu što smo užurbano slagali knjige, nisam gubio nadu da Êu onjušiti Marine dojke ili prilegnuti na njezine jake butine, pa iako se to nije dogodilo, ipak je mojim tijelom prostrujala ona slatka požuda u Ëasu kad je knjižniËarka uvukla ruku ispod moje košulje i džempera da bi sakrila nekoliko knjižica uzetih onako nasumice, s hrpe osuenih knjiga, “Ovo je kažnjivo, ne bih smjela, to je kao da pomažeš osueniku”, rekla je, a ja sam blago pritisnuo njezinu ruku, da je još malo zadržim ispod košulje, jedino nisam mogao obuzdati pjetliÊa koji se napeo; ona to sreÊom nije osjetila. »im sam se udaljio od Gradske Ëitaonice, izvukao sam knjige i pogledao ih, ništa mi nisu znaËile; i dan-danas sjeÊam se jednog naslova Crvena aždaja komunizma, ne vjerujem da sam tu knjižicu ikada proËitao. Ja sam bio zadovoljan što sam ukrao primjerak Tinove zbirËice Auto na korzu, jer dok sam je krišom listao još u Ëitaonici i odmah zapamtio neke stihove, znao sam da Êe me ono pjesnikovo tajnovito, nedokuËivo, privlaËiti istom erotikom kao guzovi i sise knjižniËarke Mare. Kada sam kod kuÊe držao u rukama Tinovu knjižicu Ëudnog naslova, bio sam nestrpljiv da je poËnem što prije Ëitati, a kako stranice nisu bile razrezane, uzeo sam svoj mali perorez, jedan lijepi perorez s koricama u obliku ribice, oËev dar što mi ga je donio na
16
povratku iz Sarajeva gdje mu je dr. »avka operirao kataraktu, i pažljivo razrezivao listove pri vrhu, što je znaËilo da knjigu nije nitko prije mene Ëitao, a i kasnije sam puno puta na taj naËin deflorirao knjige; taj sam termin negdje pokupio, netko je pisao o tome kako mu je to najveÊi gušt uzeti nevinost neËitanoj knjizi i kako je to najslai trenutak rasparati spojene listove, taj virgo intacta knjige. Bilo je samo šesnaest požutjelih listova te knjižice i isto toliko pjesama. Nikakve bilješke o autoru nije bilo, ali sam se na treÊoj stranici zagledao u pjesnikov portret, bilo mi je drago i odmah sam živnuo kad sam proËitao da je to rad slikara Mirka KujaËiÊa, svojte po ženskoj liniji, pa sam pozvao majku, pokazao joj pjesnikov portret i proËitao Ëiji je rad, a ona je uzdahnula i rekla kako je slikara i prvog roaka posljednji put vidjela prije rata kad je nakratko došao iz Pariza u posjet rodnom kraju. Ne znajuÊi ništa o autoru, poËeo sam Ëitati prvu pjesmu “Polihimnia” i zapanjio se kako baš ništa nisam shvaÊao, što i nije bilo Ëudo, jer sam dotad Ëitao lake pjesnike ili junaËke narodne pjesme u desetercu, a sada se preda mnom otvaralo nešto posve drukËije, gotovo apstraktno - trebalo mi je mnogo godina truda i Ëitanja, pa i lutanja, da bih shvatio ono što je toËno rekla Susane Langer u svojoj knjizi Problems of Art da je “prava umjetnost apstraktna” i da apstrakcija luËi jasnoÊu kojom se otvaraju vrata umjetnosti. »itao sam i Ëitao, uËio napamet “Polihimniju”, a nisam imao nikoga da mi pomogne; profesori bi još i ponešto znali o Vojislavu IliÊu ili Zmaj Jovi, ali o Tinu i uopÊe poeziji kao lijepoj umjetnosti koju tvore rijeËi, ne vjerujem da bi išta znali ili bi se tek spleli u mreži semantike i estetike, ako bi se i toliko usudili o kužnom pjesniku baËenom iz biblioteke na gomilu knjiga za potpalu peÊi-bubnjare u uredu upravitelja Gradske Ëitaonice. Nitko mi nije mogao pomoÊi u zapuštenom gradu bez kulture, u kome su i ljudi s fakultetima bili nepismeni, a škole tavorile i gušile se u programima punim lažne i iskrivljene povijesti, punim hvale piscima socijalne i revolucionarne
17
književnosti, da kao mlad deËko, petnaestogodišnjak, otkrijem Ëari moderne poezije, pa sam se dovijao kako proniknuti u tu pjesniËku tajnu, u poeziju kao paradigmu stvaralaËkog govora. I što sam Ëinio? NaveËer bih pozvao majku, umornu od dnevnih poslova, zapanju juÊe bistru i senzibilnu ženu, imala je samo osnovnu školu, i onda bih joj više puta Ëitao te prve strofe iz “Polihimnije” koje su i mene muËile: Ko li Êe od nas reÊi kroz sipime talas života, buran, što himnodija? Ko li Êe od nas žene serafime da pjeva, i da ljubav psalmodija? Ko li Êe dahnut dušu u sestine, dati sirventi krepost radija? Ko li Êe sliti u nove kvartine madrigal Ëežnje, plam Saadija? Ona je pomno slušala, mirno, gotovo pobožno, a kada sam je upitao jesu li je stihovi imalo dirnuli ili su samo zazvonili; mogu li se te rijeËi i njihov zvuk uopÊe pojmiti, ona je kratko šutjela gledajuÊi u svoje ruke, a potom je tiho, kao prava mudrica, izustila nešto što nikad neÊu zaboraviti: “Dovoljno je što se spominje duša i ljubav, pa da sve bude jasno.” I kad god sam kasnije majci Ëitao Tinovu Kolajnu i naglasio stih “no nigdje kraja našem bolu”, ona bi pognula glavu, a jednom je briznula u plaË. Mora se vijek provesti s poezijom, a ja i dandanas ne idem na poËinak ako ne proËitam nekoliko pjesama, to je umjesto molitve, da bi se shvatilo da su i pjesniËke igre s nepoznatim rijeËima isto tako djelotvorne kao i s poznatim, jer poezija je privid, a privid se ne tumaËi, nego lovi prije nego što se slike oblikuju.
18
“Poezija se hvata u letu”, pisao je buntovni pjesnik Algernon Charles Swinburne, tako da i ja više nisam odgonetao znaËenja rijeËi, nego sam ËitajuÊi sve više uranjao u glazbu rijeËi - njihov se smisao prelijevao u moja Êutila na nov i drukËiji naËin, jer taj pjesnik Ëiju sam zbirku ukrao s police u Ëitaonici takoer se služio jezikom i rijeËima kao i svi pjesnici, ali on je to Ëinio na naËin kako nitko drugi nje umio. Uzalud Êe ga netko oponašati, njegovo je kazivanje jedinstveno. Dobar moj drugar iz djetinjstva, stariji od mene tri godine, bio je loš ak kao i ja, pisao je pjesme, kasnije je postao cijenjeni lingvist, diplomirao je i doktorirao kod glasovitog profesora Ljudevita Jonkea na ZagrebaËkom sveuËilištu, poklonio mi je Kolajnu Tina UjeviÊa, prvotno izdanje S. B. CvijanoviÊ, Beograd, 1920. godine; ubrzo sam znao naizust sve pjesme iz te zbirke, ne samo ja nego i moja majka. Došao sam i do knjige pjesama Ojaeno zvono, izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1933. godine; posudio sam je iz biblioteke starog profesora književnosti V. M., na svakoj knjizi imao je svoj peËat i podatak gdje je i kad knjiga kupljena. Dugo je bio bolestan, priËalo se o njegovoj misterioznoj bolesti, njegovala ga je sestra, usidjelica. Jednom sam došao kad ona nije bila kod kuÊe, pa me stari profesor zamolio da mu operem noge, što sam poslušno uËinio, a dok je moËio stopala u lavoru tople osoljene vode, uzbudljivo je priËao o svojim ljubavnim avanturama iz mladosti. Ja sam bio jedini kojemu je posuivao knjige, bio mi je zahvalan jer sam više puta dovodio neke od svojih vršnjaka da ga posjete, bili su to nestašni i vragolasti djeËaci, njemu su se sviali baš zato što su bili veseli i buËni, katkad divlji; Ëesto su ga škakljali, pa se znao zagrcnuti od smijeha. Bio je Ëudesan, lud starac, lijepo je govorio o knjigama i piscima koje je poznavao. Tinove pjesme nije volio, a najdraži su mu bili stihovi nekog japanskog pjesnika:
19
Pred bijelom krizantemom i škare za trenutak oklijevaju. Jednom mi je dugo držao ruku, bio sam na odlasku; sve je Ëinio da me još malo zadrži, a onda je na rastanku drhteÊim glasom izustio: “Hvala ti što unosiš dašak života i mladosti u ovu tmurnu sobu punu smrti.” Ubrzo je umro, a Tinovo Ojaeno zvono ostalo mi je kao uspomena; knjigu nisam prijavio njegovoj sestri koja je samo mjesec dana nakon bratove smrti cijelu biblioteku darovala Gradskoj Ëitaonici. Te sam godine ferije provodio u Klobuku kod bake, odnio sam torbu knjiga meu kojima je Ojaeno zvono bilo na prvom mjestu. Osamio sam se u bakinoj kuÊici pokraj ceste, tu sam bio sretan, ponešto sam radio oko kuÊe, ureivao male podzide i suhomee, brinuo o pËelama, a uspio sam pripitomiti jednog pijetla s velikom crvenom krestom; Ëesto mi je sjedio u krilu. Moja baka ostala je udovica u svojoj dvadeset drugoj godini, a kada joj je muž, kraljevski oficir crnogorske stojeÊe vojske, poginuo u Prvom svjetskom ratu, tjedan dana nakon njegova pokopa, s dvije svoje kÊerkice, jedna je bila tek roena, a druga starija samo godinu dana, vratila se svojim roditeljima i nastavila s poslovima što ih je i prije radila, mahom oko vinograda, jer je njezin otac Tomo na nekoliko brežuljaka u Lastvi kod Trebinja imao ureene vinograde, uzgajao je sortu vranca; njegovo je vino bilo “misno”, jako i gusto, s guštom se pilo u hotelima i boljim gostionicama, a i na terevenkama nove elite i ratnih profitera, na pijankama oficira trebinjskog garnizona, a bogme su i sveÊenici to vino kušali u satima opuštanja; djed je Tomo svake godine za BožiÊ sam nosio na dar u obje crkve, katoliËku i pravoslavnu, po baËvicu te “Kristove krvi”. Baka je kod roditelja podizala svoju djecu, bila je marna i sve je znala raditi, s koscima se nadmetala, a to je najteži posao. Ljetne
20
mjesece, sve do berbe, provodila je u Klobuku, u “kuÊi za izdig”, to je ta kuÊa koju sam volio, a nakon smrti svojih roditelja i udaje kÊeri, baka je ondje živjela sama, pa su i za nju bili veseli dani kad god sam je obilazio, a sreÊa i radost ako sam mogao provesti s njom makar dva tjedna. Uvijek je držala nešto živog, tako se to govorilo ako se ima krava, koja ovca, svinja, kokoš, kljuse ili magare da bi se dopremila drva za ogrjev, a s jeseni u sepetima iznio gnoj na dolinu. Magarac je, ta sveta životinja, i ljeti teglio po dva burila vode, s udaljenih izvora u Bijeloj gori koji nikad nisu presušili, ni za najveÊih žega u kolovozu. Baka je sve poslove sama obavljala, a oko onih težih, žetve i vršidbe, oranja i sijanja, svi su pomagali jedni drugima; objedovalo se zajedno na gumnima, a potom bi se malo prileglo u hladovini; sjeÊam se da sam kao dijete mahao granËicom iznad bakina lica i tjerao muhe da je ne uznemiravaju dok spava. Svi su bili solidarni, svatko je svakomu pomagao; jesu li ta vremena prošla? KuÊu u Lastvi prepisala je na posvojËe, svog neÊaka, Ëije je roditelje pokosila epidemija španjolice 1917. godine. Taj siroËiÊ izmetnuo se u pogana stvora, propalicu koja je pokušala silovati moju baku, a kako je bila u dobroj snazi, premda veÊ u dobi od pedeset šest godina, sama se obranila, a onda su sinovi njezine starije kÊeri unakazili napasnika; ostao je bogalj, prigluh na oba uha, s rukom zgrËenom u laktu koju više nikad nije mogao ispružiti. Svi smo odobravali taj okrutni Ëin bakinih unuka, mojih roaka, a i oni su bili kavgadžije, jedino se to nije svialo mojoj majci koja je mislila da je toga drznika trebalo samo zastrašiti, a ne “kažnjenog od Boga još više kazniti”. Ali što se može, naš je svijet surov i tu nema mjesta finesama. Toga ljeta Ëitao sam više knjiga, ali slast na kraju svakog Ëitanja bile su Tinove pjesme iz te tri zbirËice koje sam stalno nosio kao kakav osobni dokument, kao propusnicu koju bih pokazao nevidljivom vrataru na ulazu u izabrani kutak kamo sam odlazio Ëitati.
21
Jednom bi to bila stara napuštena crkva, drugi put špilja, bilo ih je pet-šest u okolici, a imao sam i svoje drvo, veliki hrast uz koji bih se vješto pentrao, a u gustoj krošnji napravio sam udobno sjedalo od ispreplijetanih grana. Sjedio sam u toj krošnji i glasno Ëitao, a posvuda je uokolo bilo pusto, samo bi se povremeno baka glasnula opominjuÊi me da ne padnem, Ëak je naglo znala zavikati da odmah siem s drveta, jer bi joj se ukazala vizija kako padam i ostajem grbav. Za svakog grbavca iz mog kraja priËalo se da je pao s drveta. Odlazio sam pješice do jedne uzvisine i strme litice; tu je nekad bila granica Austro-Ugarske s Crnom Gorom, betonski bunker i ruševine kamene osmatraËnice, a ispod tih utvrda bilo je nekoliko podzemnih odaja; neke su vjerojatno služile za odmor stražara, još su ondje bili ostaci zahralih vojniËkih kreveta. U to sklonište i negdašnje skladište streljiva silazio sam željeznim stubama ukopanim u betonski zid. Odaje su bile vlažne, voda je kapala i slijevala se niza zidove, plijesan je štipkala nosnice, a bilo je i životinjskih kostiju, jer su seljaci, do te uzvisine i zaravni, “austrijskom džadom”, dovodili bolesne i onemoÊale mazge i konje, udarali ih macama, a Ëim životinje posrnu gurnuli bi ih kroz otvor u to skladište. Mene je mamila akustiËnost tih betonskih odaja; ondje sam slušao jeku Tinovih stihova, znao sam mnogo pjesama napamet, recitirao sam ih povišenim glasom, ali i šapatom koji je takoer odjekivao, a katkad sam pjevne i ritmiËne stihove, poput onih iz pjesme “No tturno”, skladao i pjevao na neki svoj naËin. Toga ljeta stihovima sam vabio pËele, to mi je drago sjeÊanje, o tome sam i prije želio pisati, ali nikako nisam toj slici uspio naÊi mjesto u nekoj od proza. Jednoga jutra bakine su pËele pobjegle iz košnice, vidio sam kako je cio roj zujeÊi odletio prema šumi, pa sam otrËao za njima, a nakon lutanja od stabla do stabla, pronašao sam ih priljubljene uz drvo divlje kruške. Na moje dozivanje i baka je pristigla, nosila je dubovinu, to je prirodna košnica napravljena od šupljeg duba, imali smo pet takvih kuÊišta za pËele, a ostalo su bile
22
kupovne košnice. Oboje smo bili u panici, bojali smo se da su naše pËele samo predahnule na toj kruški i da Êe nam pobjeÊi nekamo dalje, u nepristupaËni dio šume. Baka je stavila pËelinju ljubicu u dubovinu, poËela je vabiti pËele onim zvonËanim rrrrr, rrrrr, “Samo da jedna od njih krene, ostale Êe za njom”, rekla je, a ja sam dubovinu okretao prema roju, pridružio sam se baki i poËeo vabiti tim alveolarnim glasom, ali pËele su bile gluhe, neposlušne, nisu marile na to naše zvuËno i naizmjeniËno rrrrr, pa smo im poËeli tepati i moliti ih, a onda sam iz rukava izvukao svoj mamac, isto tako poput toga rrrrr zvuËne Tinove stihove pjesme “Bura na BraËu”: U prozore i vratnice lupa bura tmurnih ura; dršÊu male dvokatnice. Bura. Bura. Bura. Bura. I tada je nekoliko pËelica umiljelo u ljubicom namirisanu dubovinu, a za njima je naglo i složno uletio cijeli roj. ZaËepili smo i osigurali oba otvora dubovine i prenijeli ih u pËelinjak koji se u mom kraju naziva uljanik ili ulište. Kad smo vrcali med to nam je bila najrodnija dubovina, pa sam taj eliksir nazvao medom poezije. Ubrzo sam, još kao gimnazijalac, odmaglio u Vojvodinu, potom u Beograd, a šest-sedam godina nakon vabljenja pËela Tinovim stihovima, objavio sam u beogradskom Ëasopisu Delo esej “Tri pjesnika”; pisao sam o poeziji Tina UjeviÊa, Branka MiljkoviÊa i Oskara DaviËa.
23
24
Bilješka urednika
Vrijeme koje se udaljava posljednja je knjiga koju je napisao Mirko KovaË, bez sumnje jedan od najveÊih i najznaËajnijih književnika južnoslavenskih prostora u posljednjih pedesetak godina. Roman podnaslova roman-memoari nije dovršen, iako se Ëita kao da jest. Vrijeme koje se udaljava i samome je KovaËu bila knjiga do koje mu je bilo ponajviše stalo, knjiga na kojoj je intenzivno i neprekidno radio posljednjih godina, redovito se, Ëak i u vrijeme bolesti vraÊao romanu te je pišuÊi poglavlja iznova stvorio jednu, zauvijek iz gubljenu epohu. Ta je epoha u Vremenu koje se udaljava živa i zanimljiva jer ju je KovaË oslikao kroz ljudske sudbine, pišuÊi o prijateljima i poznanicima, o onima s kojima je živio i s kojima je stvarao. IspisujuÊi svoju povijest, KovaË je ispripovijedao, a kao veliki pripovjedaË to je itekako mogao i znao, povijest svih ljudi s ovih prostora. U romanu Vrijeme koje se udaljava KovaË se pokazuje kao besprijekoran portretist minijatura jer je u njemu cijela galerija likova, njih više desetaka, oslikana do najsitnijeg detalja, u svojoj punini, svijetloj ili mraËnoj. Pažljiviji Ëitatelj romana primijetit Êe da se najbolji i najintimniji KovaËevi prijatelji Danilo Kiš, Borislav PekiÊ i Filip David pojavljuju razmjerno malo i rijetko. Razlog tome jest što je o njima, o njihovim druženjima i prijateljevanju KovaË pisao u nekim drugim knjigama, a jednako tako zazirao je od iznošenja intimnosti o svojima bližnjima. U romanu gotovo da i nema anegdota koje je Mirko rado priËao u
597
društvu, jer je smatrao da njima nije mjesto u književnosti, osim iznimno, kada se savršeno uklapaju u priËu. RazgovarajuÊi o tome što bi Vrijeme koje se udaljava trebalo biti, Mirko je govorio da tim romanom želi zaokružiti razdoblje raspada, razdoblje u kojem su se mnoge ljudske sudbine, na ovaj ili onaj naËin, ispreplele s njegovim i Bobinim životom. SudeÊi po tim razgovorima, a još više po onome o Ëemu je razgovarao sa svojom suprugom Slobodanom MatiÊ-KovaË, roman Vrijeme koje se udaljava trebao je imati još nekoliko poglavlja. Ona su trebala opisivati traumatiËan i bolan odlazak iz Beograda, odlazak pod prijetnjama u vremenu kada je KovaËevo ime bilo i na crnoj listi ljudi nepoÊudnih režimu Slobodana MiloševiÊa, i putovanje do Istre, do Rovinja, primorskoga grada koji je izabrao za svoj zaviËaj, koji je osjeÊao kao svoj dom te koji je, naposljetku, i mjesto njegova poËivališta. To putovanje imalo je elemente fantazmagoriËnog i magiËnog, ponešto od toga zapisano je i u Knjizi pisama 1992.-1995. izmeu Filipa Davida i Mirka KovaËa. Završno poglavlje trebalo je nositi naslov “Inferno” i u njemu su trebale biti opisane sudbine mnogih KovaËevih prijatelja, znanaca ili sluËajnika koji su prošli kroz Bobin i Mirkov dom u Rovinju. To je poglavlje trebalo sažeti i opisati sudbine ljudi s ovih prostora gurnutih u pakao neizvjesnosti, koji su bježali da spase živu glavu te su u Istri našli privremeni smještaj da bi nastavili svoje putešestvije diljem svijeta. “Inferno” je, prema Bobinim rijeËima, trebao odudarati i stilom pisanja od prethodnih poglavlja i bio je mišljen kao zastrašujuÊi finale i književni prikaz užasâ devedesetih. Posljednje napisano poglavlje “Atelje na Zvezdari” takoer je nedovršeno. U njemu je KovaË želio dokraja razjasniti sudbinu Bobina polubrata Vjekoslava, zatim nevjerojatan dogaaj sa slikom na Bobinoj izložbi, dolaske drugih ljudi, od stranih diplomata do prijatelja, u Bobin atelje te fantastiËnu epizodu sa skulpturama koje se pojavljuju i nestaju, a za koje jedan od protagonista vjeruje da su avolje djelo. Kako je sam roman trebao završiti, možemo samo
598
nasluÊivati, jedino je sigurno da je KovaËu rad na romanu predstavljao veliko zadovoljstvo, da mu se vraÊao te stalno i iznova radio na pojedinim poglavljima. Mirko KovaË, što se vidi u svim njegovim knjigama, bio je veliki perfekcionist, majstor stila, uvijek je pomno birao rijeËi te trijebio svoje tekstove od svega suvišnoga. Svako poglavlje išËitavao je na desetke puta i više puta doraivao, nikada nije puštao u tisak prvu verziju pojedinog poglavlja, veÊ je filigranski precizno brusio reËenice. Svako poglavlje ima barem dvije oznake kojima je Mirko KovaË oznaËivao koliko je puta dotjerivao pojedino poglavlje, a veÊina ih nosi Ëetiri i više. Vrijeme koje se udaljava za tisak je prireeno prema posljednjoj verziji koju je KovaË snimio na memory stick šestoga srpnja 2013. Vrijeme koje se udaljava roman je koji se nadovezuje na sva KovaËeva prethodna djela, ona su sva sadržana u njemu i on se dotiËe svih njih, od Gubilišta do Grada u zrcalu. Vrijeme koje se udaljava, a koje je oživljeno u ovome romanu, blisko je svakome Ëitatelju zahvaljujuÊi KovaËu, njegovoj imaginaciji, stvaralaËkoj snazi i uvidu u stvarnost kakvu imaju samo najveÊi umjetnici. Seid SerdareviÊ
599
600
KovaËeva testamentarna knjiga
Vrijeme koje se udaljava neobiËna je i izuzetna knjiga po mnogo Ëemu. To je poslednja knjiga koju je Mirko KovaË napisao, sam je obeležio kao “testamentarnu” knjigu. Pisao je sa namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim liËnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije. Mirko je umeo, kao malo ko, da iz razliËitih susreta sa razliËitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamiËnu, neponovljivu. PrivlaËili su ga ljudi neobiËnih sudbina, razliËitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života. Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko razliËitih ljudskih sudbina ostavio je svedoËanstvo o vremenu koje veÊ pokriva patina zaborava, o prijateljima, razliËitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo neozaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispriËaju svoju životnu priËu, slali mu pisma, uvereni da su predodreeni da uu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim priËama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da iz priËa iz kojih bi neko drugi iz vukao samo bizarne detalje, pronalazi ono što je istinska ljudska patnja, tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan. KovaË je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju
601
i naËinu kako je ovaj nobelovac opisivao ljude sa kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. KovaË, inaËe sjajan pripovedaË, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti “književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su Evropska trulež, Pisanje ili nostalgija, Elita gora od rulje, Cvetanje mase potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar. Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentiËnost i stilsku besprekornost, KovaË je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentiËan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom KovaËem. U Vremenu koje se udaljava KovaË piše o liËnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zakljuËuje, da piše samo o “vlastitom životopisu”, “jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i do gaaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturjeËnostima”. VeÊina liËnosti opisana je pod pravim imenima i “prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i dogaaji, biografije liËnosti su nado graeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, KovaËev susret sa Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. “Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, doËim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati.” DopunjujuÊi prošlost, on je na neki naËin ispravlja, Ëini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman. Ili još preciznije, spaja ta dva žanra. I ne samo ta dva žanra. Vrijeme koje se udaljava neobiËno je delo i po tome što objedinjuje razliËite žanrove uspelo spojene, memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magiËan naËin kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko KovaË jeste uspešan, u svemu Ëega se poduhvatio. Njegov dar je moÊan i zadivljujuÊi.
602
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive liËnosti sa kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedaËki stil. One kojima je odreeno naroËito mesto u intimnom albumu slika prošlosti. Ozbiljna bolest omela je Mirka KovaËa da napiše završna poglavlja. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u jednom od tih poglavlja želeo da opiše onaj hladni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Opis tog nedragovoljnog i sumornog rastanka sadržao bi pripovest o fantazmagoriËnom putovanju u neizvesnost, put od Beograda preko Maarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mraËna vremena mržnje i zloËina. O ovom bizarnom putovanju saËuvani su neki KovaËevi zapisi, graa za jedan pravi uzbudljiv roman sa kafkijanskim obratima. Odlazak iz Beograda pod dramatiËnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatiËni raskid sa sredinom i ljudima meu kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznaËajnijih dela. A i prvi susret sa Rovinjom doneo je nove potresne susrete sa izgnanicima iz razliËitih krajeva bivše zajedniËke domovine. Sve ih je povezivala žalosna izbegliËka sudbina. Vrijeme koje se udaljava ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a Ëitava knjiga je još jedno svedoËanstvo KovaËevog spisateljskog majstorstva. Mirko KovaË, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, oËaravajuÊi naËin. »itajuÊi još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuenja koje sam osetio ËitajuÊi KovaËevu prvu knjigu Gublište i svaku sledeÊu knjigu. KovaË je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope. ZahvaljujuÊi Mirku KovaËu vreme koje se udaljava postalo je
603
vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraÊa. Mirko KovaË, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim Ëudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i Ëitalaca. Filip David
604
Mirko KovaË roen je 26. prosinca 1938. u PetroviÊima blizu BileÊe. Rano je otiπao od kuÊe, s jedinim ciljem da postane pisac, sam se uzdræavao i πkolovao, mijenjao gimnazije, najËeπÊe zbog sukoba s profesorima, pohaao Akademiju za pozoriπte i film u Beogradu, odjel dramaturgije, koju nije zavrπio jer je veÊ tada objavio roman Gubiliπte, koji se odmah naπao na tapetu “ideoloπkih glavosjeËa”. Hajka na mladog pisca, optuæivanog zbog “mraËne slike svijeta”, trajala je gotovo godinu dana. Sve ËeπÊe bjeæi iz Beograda, ponajviπe u Zagreb, gdje je za Jadran-film napisao πest scenarija. Mnogi filmovi nastali prema njegovim scenarijima dobili su domaÊe i svjetske nagrade; Lisice su proglaπene jednim od najboljih hrvatskih filmova svih vremena, nagraivani su i Okupacija u 26 slika, Pad Italije i dr. Piπe i za kazaliπte: u Kamernom teatru u Sarajevu izvedena je drama Osipate se polako vaπa visosti, ali je nakon premijere zabranjena, a pisac optuæen da je pravio aluzije na tadaπnjeg predsjednika Tita. U mostarskome Narodnom pozoriπtu izvedena je drama Iskuπenje, takoer zabranjena. Od televizijskih drama koje je napisao dvije su izvedene na TV Zagreb, po narudæbi Vlade Gotovca, tada urednika u dramskoj redakciji. U Beogradu objavljuje zbirku pripovijedaka Rane Luke MeπtreviÊa - proglaπena je najboljom knjigom pripovijedaka te 1971. godine i dobila nagradu Milovan GliπiÊ. Dvije godine poslije knjiga biva povuËena iz knjiænica i osuena kao “crna slika stvarnosti”, a pisac proglaπen “perjanicom crnog vala”, pravca koji je tretiran kao “skretanja u kulturi”. KovaË sve viπe inklinira
605
Zagrebu, ondje radi za film i televiziju te objavljuje romane Ruganje s duπom i Vrata od utrobe, za koji dobiva niz nagrada, izmeu ostalih, tada uglednu NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. Roman izlazi u dæepnom izdanju u nakladi od trideset tisuÊa primjeraka. U drugoj polovini osamdesetih sve se viπe angaæira protiv MiloπeviÊeva reæima i srpskog nacionalizma, s Filipom Davidom i istomiπljenicima osniva Nezavisne pisce i distancira se od srpskog Udruæenja knji æevnika, sudjeluje u osnivanju Beogradskoga kruga te iz Beograda surauje sa zagrebaËkim tjednikom Danas, jednim od najtiraænijih i najpopularnijih tjednika toga vremena. U Beogradu na jednom skupu ©eπeljevi pristaπe razbijaju mu glavu, dobiva prijetnje, pa krajem 1991. napuπta Beograd te dolazi u Hrvatsku, u Rovinj. Postaje stalni suradnik splitskog tjednika Feral Tribune te nepromijenjenim tempom nastavlja pisati protiv hrvatskoga nacionalizma. U Rovinju piπe nove i redigira stare knjige: Kristalne reπetke, Grad u zrcalu, pripovijetke Ruæe za Nives Koen, novu verziju Ruganja s duπom te dvije drame, izvedene u Crnogorskome narodnom pozoriπtu u Podgorici kao i knjige eseja Pisanje ili nostalgija i Elita gora od rulje. S Filipom Davidom objavljuje Knjigu pisama 1992. - 1995. Dobitnik je mnogih meunarodnih i domaÊih nagrada, izmeu ostalih, Herderove nagrade, nagrade Tucholsky, NIN-ove nagrade za roman i eseje, AndriÊeve nagrade, slovenske nagrade Vilenica, bosanskih nagrada Bosanski steÊak i Meπa SelimoviÊ, crnogorskih nagrada 13. jul, Stefan Mitrov Ljubiša i Njegoševe nagrade te hrvatskih nagrada Vladimir Nazor, August Šenoa, Nagrade Jutarnjeg lista, Nagrade Kiklop i drugih. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Mirko KovaË umro je 19. kolovoza 2013. u Zagrebu, a pokopan je 24. kolovoza u Rovinju.
606
Sadržaj
RijeË-dvije na poËetku 1. Knjige za potpalu 2. Vidjeti Tina 3. Tinova gostionica 4. Muke školske dobi 5. Drago Tokolj 6. Romeo, moj uzor 7. »ežnja za Višnjom 8. Neuspjelo zavoenje 9. Skrasiti se u Torhoutu 10. TrËi u kino Zvezda 11. Prijateljsko upozorenje 12. Alasi i Tibor Gal 13. Grob pod snijegom 14. Zojin prsten 15. Udaljavanje 16. Dramske vježbe 17. Hajka 18. Umire mi otac 19. Zadušnice 20. Kao Ëlan obitelji
9 13 25 37 49 59 71 83 91 99 115 131 149 161 177 187 205 219 237 251 261
607
21. Dr. IliÊ i sestre 22. NoÊni razgovori 23. Pansion Guberevac 24. Osloboen vojske 25. RazoËaranje 26. Djevojka na odru 27. Neke prašne fotografije 28. Izgubljen na prijemu 29. Dok gledam taj crtež 30. U kavani Corso 31. Susret sa Šejkom 32. Roman neznana pisca 33. VeËera u Tolstojevoj 45 34. Intervju 35. Bolest na smrt 36. Hajka ponovno 37. Romantika 38. S AndriÊem na suncu 39. Otok kao sveto tlo 40. Kiš u Imotskom 41. Obiteljske nedaÊe 42. Prokletstvo zaviËaja 43. Atelje na Zvezdari
275 287 303 319 333 345 353 369 383 401 413 425 433 447 467 483 497 511 519 539 559 569 587
Bilješka urednika KovaËeva testamentarna knjiga Filip David
597 601
O autoru
605
608
Djela Mirka KovaËa
knjiga prva Isus na koæi (izabrane drame), 2003. knjiga druga Vrata od utrobe (roman), 2003. knjiga treÊa Kristalne reπetke (roman), 2004. knjiga Ëetvrta Ruæe za Nives Koen (pripovijetke), 2005. knjiga peta Uvod u drugi æivot (roman), 2006. knjiga πesta Ruganje s duπom (roman), 2007. knjiga sedma Malvina (roman), 2007. knjiga osma Grad u zrcalu (roman), 2007. knjiga deveta Pisanje ili nostalgija (eseji), 2008. knjiga deseta Knjiga pisama 1992. - 1995., s Filipom Davidom, 2008. knjiga jedanaesta Evropska truleæ (poetika), 2009. knjiga dvanaesta Elita gora od rulje (polemika), 2009. knjiga trinaesta Gubiliπte (roman), 2009. knjiga Ëetrnaesta Cvjetanje mase (politiËki eseji), 2010. knjiga petnaesta Kad bijah pun tame (scenarij, drama, komedija), 2011. knjiga šesnaesta Vrijeme koje se udaljava (roman-memoari), 2013.
609
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn Nedjeljko Špoljar, Sensus Design Factory Prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., prosinac (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-534-5 (Djela) ISBN 978-953-266-533-8 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
610
611
612