W by Fraktura

I g o r st i ks W

-1-

roman

Od istog autora u izdanju Frakture: Rezalište Brašno u venama Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj Dobro došli u pustinju postsocijalizma Pravo na pobunu Povijest poplave Dvorac u Romagni Elijahova stolica

-2-

Igor Ĺ tiks

Fraktura -3-

© Igor Štiks i Fraktura, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-358-167-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1041282

-4-

prvi dio

Arhipelag Može li komunist napisati roman? U to nisam uvjeren: on nema pravo postati suučesnikom svojih likova. Jean-Paul Sartre, o romanu Urota Paula Nizana, Situations I

-5-

-6-

Kapetan je najavio spuštanje. Osjetio sam kako nadolazi panika. Zategao sam pojas, zatvorio oči i škrgutao zubima. Nisam želio pogledati kroz prozor. Znao sam da upravo letimo iznad arhipelaga u čijem sam se moru posljednji put kupao kao dječak, prije dvadeset i pet godina, dok je rat već počinjao u neposrednoj blizini, u samom zaleđu. Na koljenima mi se nalazio rukopis romana W, nekoliko poglavlja te bilješke i fragmenti nastali po pričanjima Waltera Stiklera. Nedavno je pronađen mrtav, izrešetanog tijela, u vodama ispod mene. Nisam očekivao da ću biti pozvan na Otok. Nisam se nadao povratku. Njegovo truplo, možda danima zapelo u nekoj podvodnoj špilji, konačno je isplivalo, raspadnuto, pred očima ustrašenih ribara. Nitko nije ni prijavio nestanak. Tko bi i primijetio? Walter je živio povučeno, sam, usred Otoka. Kupovina kuće u Dalmaciji krajem devedesetih nije bila potez ostarjelog zapadnjaka željnog žarkog a jeftinog sunca. Ne. Znao sam – možda i jedini – zašto je odabrao baš taj Otok. Sa svakim metrom s kojim smo se približavali zemlji, nadirala su sjećanja na život koji je nestao, na djetinjstvo koje se naglo završilo, bez mogućnosti pregovora, odugovlačenja ili oproštaja. Ostalo je sakriveno u pamćenju, izlomljeno, izvitopereno kasnijim događajima. Vraćaju se uspomene čak i na sve ono što sam kao četrnaestogodišnjak zamišljao da život tek čuva za mene, što mi vrijeme sasvim sigurno donosi kao nešto što mi pripada, -7-

vrijeme koje se moglo jasno predvidjeti iz točke u kojoj ništa nije najavljivalo da će uskoro nestati sve što je činilo jučerašnji svijet. Taj krajolik se sada nazire, uvijek isti, netaknut onime što su ljudi počinili na njemu, nevin i tako blizak da mi naviru dalmatinske riječi kojima sam s lakoćom baratao nekada, u djetinjoj utopiji koju je činio arhipelag, sa svim tim škojima, otocima, kanalima, tvrđavama i zatonima. Činilo mi se da propadam, kao i sam avion koji je brzo gubio visinu, u sve ono što sam namjerno ostavio iza sebe, smatrajući da zaslužujem život bez gubitka, ili život na koji taj gubitak neće utjecati, život koji ću sam stvoriti, ne dozvoljavajući drugima da mi ga kroje. I mislio sam da sam uspio. Čak se i nisam često prisjećao. Ponekad bih izvukao neki detalj, ili bi sam isplivao dozvan tko zna čime. Sve ostalo se činilo zauvijek potopljenim. To mi je omogućilo da živim novi život na zemlji, u novom jeziku, novoj domovini. Mislio sam da sam u Parizu pronašao dom, ne onaj dom koji su drugi pripremili za nas, već dom koji sami odabiremo, kojem sami izrađujemo nacrt i koji svojim rukama gradimo. Taj dom imao je posebnu zaštitu od korozivnog učinka uspomena. I činilo se da će tako i ostati, do nedavno, do susreta s Walterom Stiklerom. U ratu sam otišao iz Sarajeva, u izbjeglištvo u Zagreb, kod rodbine. Potom sam pošao na studije u Francusku, nakon čega se više nisam vraćao. Završio sam školovanje, objavio kratki, nezapaženi roman, povremeno volio i, vjerovao sam, bio bar privremeno voljen. Doktorirao sam političke znanosti i počeo raditi kao stručnjak za lijeve ideologije i društvene pokrete pri Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja. Štoviše, i sâm sam pripadao ljevičarskim organizacijama, odlazio na demonstracije i planirao protestne akcije, uređivao časopis, i ponekad s drugovima pisao i objavljivao pamflete, pozivajući na pobunu. No, od onog dana kada je Walter Stikler nepozvano ušetao u taj -8-

dom, više ga iz njega nisam mogao istjerati. Walterove priče su političke akcije tog proljeća 2016. godine u Parizu gurnule u stra nu. Možda i zato što su se u usporedbi s Walterovim životom činile beznačajne i neučinkovite. Ili možda zato što me je prošlost ščepala za vrat i što, odjednom, više nisam bio tu, sada i ovdje. Tko je bio Walter Stikler? Čak i oni koji ga nisu poznavali iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se na valu medijskog interesa za nove filozofe afirmirao kao oštri kritičar komunističke ideologije i tadašnjih režima realnog socijalizma, vjerojatno su čuli za njega kada je, u studenom 2015., otet i potom, nakon spektakularne policijske akcije, pronađen živ u podrumu kuće koju je uništila eksplozija. Režija otmice pripisana je nekada poznatom ljevičarskom teroristu Wladimiru, koji ga je, po svjedočenju preživjelog Stiklera, oteo, držao zatočenog u podrumu te potom, satjeran u kut, aktivirao veliku količinu eksploziva. Otmica Waltera Stiklera bila je prva teroristička akcija koju je Wladimir poduzeo još od ranih osamdesetih. Unatoč njegovu povlačenju stručnjaci za sigurnosne studije, bivši pripadnici taj nih službi i novinari fascinirani revolucionarnim terorom tvrdili su da Wladimir nikada nije prestao djelovati, već da upravo on ili netko vrlo sličan njemu stoji, kao inspirator i organizator, iza mnogih radikalnih grupa koje su bujale početkom novog stoljeća. Tvrdilo se također da je tajni gost latinoameričkih lijevih vlada, pogotovo braće Castro i Joséa Mujice, ali i brazilskog predsjednika Lule, kao i da je baš on zajedno sa subcomandanteom Marcosom pokrenuo zapatistički ustanak 1994. godine. Kružile su glasine da je njegov utjecaj na Marcosa toliko snažan da mu baš Wladimir piše čuvene govore. Ipak, i u tome su se složila sva glasila od konzervativnih preko liberalnih do progresivnih, -9-

nakon legendarnih akcija po Zapadnoj Evropi u razdoblju neposredno nakon šezdesetosme te tokom sedamdesetih, čin otmice jednog intelektualca mogao se slobodno nazvati potezom očajnika u potpunom neskladu s duhom novih vremena. Mediji su tih dana iskoristili priliku da se raspišu o kratkom pamćenju javnosti i nedovoljno razvijenoj svijesti o pogubnosti ljevičarskog terorizma i psihopatologiji njegovih aktera, a sve uslijed opsesije islamskim fundamentalistima, koje, tvrdili su i neki ostarjeli novi filozofi, s ljevičarima povezuje sklonost totalitarizmu i mržnja spram zapadnoliberalnih vrijednosti. Otmica Waltera Stiklera bila je tumačena i kao moguća nova opasna strategija: ciljane likvidacije ili otmice ne samo državnika ili krupnih kapitalista već i intelektualaca koji su, po njima, stvorili i održavaju hegemoniju vladajuće ideologije. Financijska kriza koja je izbila u jesen 2008. uzdrmala je kapitalistički poredak, ali ga nije srušila. Trebalo je udariti – tumačilo se motive novih radikala – direktno u glave. Nakon čudotvornog izbavljenja Waltera Stiklera i Wladimirova konačnog nestanka u plamenu dinamitirane zgrade, mnogi su samouvjereno zaključili da sve to bezumno nasilje kojem su demokracije izložene s rubova po litičkog spektra jednostavno nema budućnost. Waltera Stiklera sam upoznao početkom travnja 2016. U noći 31. ožujka skupina aktivista odlučila je zaustaviti kalendar i noć provesti na Trgu Republike. Nuit debout! Počela je duga noć na nogama, dok je reformirani kalendar odbrojavao 32. ožujka, pa 33., 34... Građanske skupštine, koncerti, grafiti, improvizirana biblioteka, rasprave, javni govori, ugledne ličnosti, neizbježni sukobi... Ubrzo se stvorila atmosfera karnevala, uz trube, bubnjeve i pjesme o borbi, slobodi i pobjedama potlačenih, onima koje smo nekada izborili i koje će tek doći preko svih nedaća i grobova. Dogovor tih dana uvijek je bio isti: navečer na - 10 -

Trgu Republike, u čijoj sam blizini, u Rue du Château d’Eau, stanovao. Sretao sam tamo široki krug ljudi koje nazivamo prijateljima, mješavinu prekarnih umjetnika s više ili manje talenta, glazbenika, novinara, doktoranada, internacionalnih posjetitelja na dobrim američkim stipendijama, kustosica u usponu, konobara u nuždi, militanata raznih associations, legalnih i ilegalnih migranata, freelancera raznih vrsta, sinova i kćeri etabliranih političara te ekstatičnih aktivista najnovije radikalno lijeve partije. Kretali smo se pod crno-crvenim zastavama anarhističkih sindikata, s nakostriješenom crnom mačkom, nastavljali druženje s različitim komunističkim frakcijama, probijali se kroz propalestinske skupine sve do neizbježnih susreta s razočaranim pri padnicima masovnih sindikata, socijalista ili zelenih, a bilo je tu i lijevih katolika, feministica, boraca antirasističkih grupa kao i posustale, uslijed dobi svojih članova, Lige za ljudska prava. Upravo je to bila jedna od onih stvari, vjerovao sam, koje su od Pariza činile dom, ta spremnost ljudi da iziđu na ulice, njihova odlučnost, počesto i naivnost, entuzijazam političkih rasprava na beskrajnim večerama čak i kad su bile površne, sva ta strast koja se unosi u debate nad kavanskim stolovima, na univerzi, u metrou. Mogućnost da svaki dan susretnete nekoga koga su nužda, snovi ili ljubav doveli u taj grad. Imao sam osjećaj da sam među svojima i da tu, u Parizu, moja prošlost ne može biti važnija od moje sadašnjosti, da je ne može odrediti, da sam izbjegao prokletstvu geografije svojom odlukom da ostanem ovdje. Pariz mi je dao da budem netko bliži onome što sam mislio da jesam. Stvorio sam svoj život. Sâm sam se rodio. Jedne od tih večeri dogovorio sam sastanak s članovima redakcije časopisa kako bismo raspravili akcije kojima ćemo doprinijeti rastućem pokretu. U naš omiljeni bistro stigao sam nešto ranije. - 11 -

Nisam morao reći što želim, jer mi je konobar Momo već donio čašu vina. Uživao sam u tom kratkom izletu iz svijeta, prije nego što dođu prijatelji, okružen bukom glasova i zveckanjem stakla, odmarajući oči ubrzanim zbivanjima na ulici kojom su mnogi mladići i djevojke išli put Trga Republike. “I ja sam bio kao vi”, čuo sam nekoga tko je upravo sjeo na susjednu barsku stolicu. Nije bilo jasno kome su njegove riječi bile upućene. Kratko sam se osvrnuo, ali nisam želio suviše paž nje pokloniti tom čovjeku, činilo mi se, u kasnim šezdesetim godinama, dok nije ponovio, “da, baš kao i vi, mladi gospodine.” “Pardon”, rekao sam, “meni govorite?” “Da, upravo vama”, odgovorio je gledajući me prodorno. “Upravo vama.” Pomislio sam da se radi o pijancu ili čudaku koji je samo čekao priliku da se obrati nekome. Okrenuo sam se od njega nadajući se da će otići. Već mi je pokvario užitak usamljenosti. Izvadio sam mobilni telefon kao jasan znak da među nama neće biti komunikacije. “Da, bio sam kao i vi, tada, još prije šezdesetosme, pa za vrijeme Maja, a i nešto kasnije. Il est interdire d’interdire... Vivre au présent... Soyez realiste, demandez l’impossible...” – ironično je iz govarao šezdesetosmaške parole – “ili, recimo, ona zgodna konjugacija, koja bi svakom strancu poput vas mogla biti od koristi na prvim lekcijama iz francuskog. Kako je ono išlo... je participe, tu participes, il participe, nous participons, vous participez – ils profitent!” Glasno se smijao. Sad sam već mislio da doista imam posla s luđakom koji uživa u kafanskoj provokaciji. Ne znam da li me uspio navesti na tanak led svojim izrugivanjem ili podvlačenjem činjenice da sam stranac (taj charmant petit accent ipak se uvijek nekako čuje, iako sam izgovorio samo nekoliko riječi). “A onda ste shvatili da je sve to samo faza u sazrijevanju”, - 12 -

odgovorio sam grubo na suviše poznati cinizam nekadašnjih buntovnika, “i našli ste mjesto u sistemu koji je ili nemoguće ili nepoželjno mijenjati. Molim vas, poštedite me klišeja!” “Opa! Oprostite ako sam vas naljutio. Možda ste već iscrpljeni od tolikih noći... na nogama.” Tiho se smijao, šišteći kroz zube. Okrenuo sam se prema njemu. “Pročitali ste me. Priznajem!” rekao je podižući ruke uvis kao da se predaje. Primijetio sam ožiljke na njegovim zapešćima. “Vi me apsolutno ne zanimate, gospodine. Molim vas da me ostavite na miru!” Odjednom se uozbiljio. “Oprostite što sam vas uznemirio.” “U redu je”, rekao sam pomirljivo. “Ako mogu popiti svoje vino na miru, bio bih vam zahvalan.” “Naravno, naravno.” Nagnuo se prema meni. “Sigurno vas je ubolo to što sam izrecitirao malu konjugaciju. Oprostite mi na tome. Znam da vam je francuski dobar. Suviše dobar. Suviše želje da pokažete da ste bolji, čak i od urođenika.” “Promašujete poantu!” uzviknuo sam iznervirano. “Zanimljivo je da ste se, ovdje u Francuskoj, brzo pridružili radikalnim ljevičarima. Odakle ta privlačnost? Koliko znam, tamo kod vas su davno završili sa socijalizmom. I nije baš da se zbiva nešto ozbiljnije po tom pitanju. Neki studenti ponekad dignu glavu. Dobro. Narod se okupi na takozvanim plenumima. Dobro. I sve brzo prođe. Tamo se čini da ljevica više i ne postoji, ili?” Gledao me je hineći radoznalost, kao da je znao nešto o meni, nedopušteno više nego što bi pronicljivi čovjek za barom mogao zaključiti. Odbacio sam to kao suludu pomisao. Ili je možda čitao neki moj tekst uz koji je bila objavljena moja fotografija, pa me je prepoznao? Pokušao sam odagnati paranoične misli. “Čekam prijatelje i rado bih odgovorio na propušteni poziv. Želim vam ugodnu večer, gospodine.” - 13 -

Okrenuo sam mu leđa i kuckao nervozno po telefonu. Osjećao sam da i dalje stoji pored mene i promatra moj potiljak. “I ja vama”, rekao je mirno. Samo sam odmahnuo rukom, ne osvrćući se. Dosadni neznanac se, nakon trenutka neodlučnosti – kao da je namjeravao još nešto dodati – konačno udaljio. Sutradan sam se dogovorio za ručak s Emilie, u caféu Le Basile, na uglu Rue de Grennelle i Rue Saint-Guillaume, pored Sciences Poa, na kojem smo oboje doktorirali. Željeli smo napisati analizu zbivanja na Trgu Republike, pokušavajući još jednom odgovoriti na uvijek isto pitanje, što raditi? Zauzeo sam stol ispod impresivne fotografije Boba Dylana s engleske turneje 1965., pred mikrofonom, s crnim naočalama i cigaretom u ustima. Nakon nekoliko trenutaka netko je stao pored stola i glasno uzdahnuo gledajući u Dylana. “A onda je, samo nekoliko mjeseci kasnije, zasvirao električnu gitaru i promijenio povijest. Slušao sam ga uživo u Olympiji 1966. Kakva su to bila vremena! Mogao bih vam danima pričati o tome.” Zapanjio sam se kada sam shvatio da je to onaj isti neznanac od sinoć, no i prije nego što sam stigao bilo što reći, sam je progovorio. Ovog puta, na starom jeziku. “Možda se nismo baš najbolje razumjeli”, rekao je gledajući me u oči. “Možda će ići lakše ovako.” Instinktivno sam ustuknuo. Blago se nasmiješio kao da me pokušava smiriti. “Vidite, i ja sam stranac ovdje, iako nešto manje nego vi zbog broja godina koje sam proveo u ovoj zemlji. Više od pola stoljeća! Vi ste ipak tu, koliko, dvadesetak godina?” Nisam odgovarao. “I još je moguće, dobrom uhu, čuti vaš balkanski akcent. Nemojte ga izgubiti, kao ja.” - 14 -

“Ma šta vi hoćete?!” uzviknuo sam ljutito, čak i uplašeno. “Tko ste vi uopće?” Naklonio se i teatralno ispružio ruku. Odbio sam je prihvatiti, pa je nepozvan sjeo za moj stol, nagnuo se, kao da se plaši da ga netko ne čuje, i šapnuo: “Walter.” “Vaše ime mi zapravo nije važno, gospodine”, naslonio sam se kako bih se udaljio od njegova lica. “Prvo ono sinoć, sada ovo... Slušajte, zanima me samo da me pustite na miru.” “Stikler”, rekao je opet šapatom, kao da je jedva čekao na ovaj trenutak znajući kakav će dojam ostaviti na mene. Činilo se kao da čita moje misli, pomutnju koju je u njima izazvalo njegovo ime. “Kako?” “Baš tako.” Zanijemio sam. “Oprostite, rekao sam vam svoje ime na način kako ga ovdje kažu. Kod nas, u našem rodnom gradu, nekada sam u knjige bio uveden kao, razumije se...” I potom se ponovo nagnuo prema meni i šapnuo: “Valter Štikler.” Ne samo da je taj čovjek tvrdio da je Walter Stikler, koji je nedavno bio otet i kojeg su izvukli iz ruševina zgrade u kojoj je poginuo Wladimir, već je spomenuo, prolazilo mi je kroz glavu, ako sam dobro čuo... “Gdje kod nas?” “Pa u Sarajevu!” rekao je najprirodnije, uživajući u mojoj zapanjenosti. Osjetio sam kako mi je gornja usnica počela podrhtavati. Očito sam problijedio. “Smirite se”, rekao je i dalje se smješkajući. “Nema razloga za paniku. Zar je tako čudno naletjeti na zemljaka?” Bio sam skamenjen. S njegova lica nestao je smiješak. “Znam da vam se sve ovo čini pomalo čudnim, nejasnim, - 15 -

prijetećim čak. Ali naš susret se i nije mogao dogoditi na drugačiji način.” Okrenuo se od mene i naslonio na stol. Zamolio je konobara da mu donese čašu brouillyja. “Wladimir...” uzdahnuo je nakon što je otpio gutljaj. “Siguran sam da znate cijelu priču kao da i imate čvrsto mišljenje o tome. Budući da su mi poznata vaša uvjerenja, znam što mislite i o meni, mojem radu i stavovima. Niste tu originalni, to misli puno ljudi, čak i sad tu oko nas, a posebno na onim večernjim sjedeljkama. Neki među njima također misle, kako čujem, da sam baš ja skrivio Wladimirovu smrt i da za to moram platiti. Glavom, naravno. Upozoren sam na to.” “To me ne čudi.” “Da, kao što sam i pretpostavio, i vi tako mislite. Nisam očekivao, naravno, da ćemo se složiti oko političkih pitanja. Ipak, za vas, kao pisca, možda bi moglo biti zanimljivo da čujete da smo se Wladimir i ja poznavali odavno.” “Ja nisam pisac.” “Stvarno? Čudno. Možda sam nešto krivo shvatio.” Kasnije, nakon nekoliko susreta s Walterom, navići ću se na te rečenice koje je ovlaš ispuštao, a koje su istodobno eksplodirale na više neuralgičnih mjesta. “Što vi hoćete, čovječe...?” rekao sam ljutito na francuskom, dovoljno glasno da se nekoliko gostiju okrenulo prema nama. “Pitam vas, što vi hoćete od mene?!” Walter nije ni trepnuo. Smireno me promatrao i pio svoje vino. Zatim je konobaru i ljudima za susjednim stolovima uputio smirujuću gestu, kao da smo stari znanci koji su se tek malo porječkali. “Vidite da ste napravili pomutnju. Ljudi su se uplašili. Razgovarajmo.” “Odlazite!” ponovio sam sada nešto tiše.

- 16 -

“U redu, u redu...” Popravio je svoj kišni mantil i dovršio piće. Bio je elegantno obučen, u odijelu, ali bez kravate, sa svilenim tirkiznim šalom oko vrata, savršeno obrijana lica, s pažljivo začešljanom kosom koju očito nije gubio. Saznat ću kasnije da je tada bio u ranim sedamdesetima. Bio je to naočit čovjek koji dobro stari u miru sa sobom i, očito, u materijalnoj sigurnosti. “Nikada nisam vidio da netko tako burno reagira kada mu se kaže da je pisac. Ne samo da to nije uvreda već i nije tajna, iako se time ne hvalite. Pa sami ste objavili taj vaš romanzo, kako se ono zvao... Castello! Kupio sam ga u knjižari Morpurgo u Splitu. Nije loš. Napustili ste naš slavni, mali jezik i, vidi čuda, više niste ništa napisali. Ne ide na francuskom, a? Pa i ne može. Počeli ste se baviti akademskim radom. Pohvalno, ali malo suvonjavo, n’est-ce pas?” Zastao je kao da čeka moj odgovor. Kada ga nije dobio, rekao je: “Dobro. Vidim da ni danas niste raspoloženi za razgovor. Samo ću vam reći jednu stvar. Imam priču za vas. Vruću temu.” Namignuo mi je. “Ne zanimaju me ni vaša priča ni vi ma tko bili!” jedva sam odgovorio. “Imam dovoljno svog posla”, pokazao sam na laptop na stolu. “Ah, da, la lutte continue!” podrugljivo je napola podigao desnu šaku. U tom je trenutku stigla Emilie. “Oprosti što kasnim.” Pogledala je u Waltera. “Jesi sam?” “Ne. Gospodin je sjeo za moj stol.” “Hej, jesi dobro?” Nisam skidao pogled s Waltera, koji je već ustao i stavio šešir. “Nešto se dogodilo?” upitala je Emilie. “Sve je u najboljem redu. Baš onako kako treba biti”, rekao je Walter odlazeći.

- 17 -

“Tko je to bio?” “Ne znam”, odgovorio sam joj odahnuvši. “Ali mi je jako drago da te vidim.” “Štiks!” tada se prolomilo cijelim kafićem. Walter je stajao na otvorenim vratima. Svi su se okrenuli u njegovu pravcu. “Možda biste željeli znati da sam za vrijeme rata”, dodao je prije nego što je nestao, “upoznao vašeg oca.”

- 18 -

Zaboljelo je kada sam udahnuo. Ugrizao me zapamćeni miris. Zar je moguće? I nakon toliko godina! Miris kraja dalmatinskog ljeta. Vrijeme prolazi, ljudi nastaju i nestaju, čak se i pejzaž mijenja, što čovjekovom rukom, što sam, ali ne i mirisi. Zaustavili su me, s udarom vjetra, odmah tamo, po izlasku iz aviona. Zastao sam i zatvorio oči. Užurbani putnik iza mene pokucao je po mom ramenu. Krenuo sam, mehanički, za ostalima. Izvadio sam francusku putovnicu. Policajac je rekao hello. Odgovorio sam hello, bez volje da budem bilo što drugo osim osobe s francuskih papira. Welcome to Croatia, rekao je. Thank you, odgovorio sam. Sredinom rujna 2016. godine vijest o likvidaciji Waltera Stiklera na dalmatinskom otoku šokirat će francusku i međunarodnu javnost. “Anarhisti i neokomunisti, nazovimo ih tako, prizivaju, poput Islamske države, armagedon, kataklizmu koja će konačno omogućiti socijalnu revoluciju koja im nije uspjela šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća”, govorio je James Stevenson, redovni profesor na London School of Economics, stručnjak za lijevi ekstremizam i autor pionirske knjige o Wladimiru. “Čak bih dodao da je prijetnja ovih grupa još veća jer nemaju zastavu koju zabadaju po nekoj pustinji, niti traže vidljivu konverziju svojih sljedbenika. Mnogi od njih su među nama, ljuti, očajni i, konačno, nakon nekoliko desetljeća, spremni na akciju.” Kulturne i medijske elite nisu birale riječi osude brutalne - 19 -

likvidacije čovjeka koji nam je otvorio oči za užase jedne utopijske ideologije, koju je poznavao intimno i čak je slijedio u šezdesetim godinama, da bi se, progledavši, od nje udaljio sredinom sedamdesetih. Priroda te ideologije, nisu prestajali ponavljati, otkrila nam se u koncentracijskom kompleksu Gulaga i kambodžanskim poljima smrti, činjenicama danas tako dalekim mlađim generacijama. Odgovornost za likvidaciju Waltera Stiklera pripisivala se Wladimirovim suradnicima ili nekoj od skupina koja se odlučila na osvetničku misiju. Tajne službe obavijestile su nadležne, mje secima unaprijed, da se u miljeu radikalne ljevice Stikler smatra direktno odgovornim za kolaboraciju s državnim aparatom, kojem je omogućio, na način koji se tek treba utvrditi, da se, nakon tri desetljeća bezuspješne potrage, dokopa Wladimira. Po njima je priča o “otmici” i grešci pri upravljanju eksplozivom ili njegovom namjernom, samoubilačkom aktiviranju bila laž koja je prikrivala policijsku namještaljku. Njezin cilj bio je da se u javnosti demonizira svaki oblik učinkovitog otpora i, ujedno, jednom za svagda, uništi legenda o odvažnom revolucionaru koji je i nakon svog povlačenja iz javnosti nastavio inspirirati nove generacije. Da, Wladimir je bio Che generacije koja je politički stasala u ovom stoljeću; Che bez lica, ali s jasnim potpisom. Nitko nije preuzeo odgovornost za Stiklerovo ubojstvo. Istraga hrvatske policije, kojoj se pridružio Interpol, nije vodila nikamo. Walter Stikler pronađen je mrtav, kako pluta u blizini dalmatinskog otoka na kojem je imao kuću i na kojem je ubijen – što su potvrdile tri prostrijelne rane na njegovu tijelu – možda i sedam dana prije otkrića leša. Na već raspadnutom tijelu pronađeni su dokumenti koji su nedvojbeno potvrdili da se radi o Walteru Stikleru, 71-godišnjem francuskom državljaninu. Balistička obrada govorila je tehničkim jezikom o mecima od 9 mm i pištolju marke Walther, tip P99. Eksperti su tvrdili da - 20 -

se radi o omiljenom pištolju u međunarodnom kriminalnom miljeu, ali i među terorističkim grupama. Opsesivno sam tih dana pratio svaku informaciju o ovom slučaju. Jer, dok su ostali spekulirali o njegovu životu, neizostavno spominjući povučenu narav i skoro asketski život skriven od lica javnosti i objektiva kamera, “u snažnom kontrastu spram pompoznih francuskih intelektualaca čija je razvikanost obrnuto proporcionalna njihovoj intelektualnoj dubini” (britanski iz vori); dok su pokušavali odrediti mu porijeklo i životni put, tu “dramu stoljeća koju je utjelovio” (francuski izvori), “potvrđujući moralni imperativ suočavanja s prošlošću” (njemački izvori), zaključujući tek da “nije potrebno puno mašte da bi se znalo tko je mogao biti čovjek rođen kao Walter Stikler usred Drugog svjetskog rata, negdje na evropskom Istoku” (američki izvori); dok su svi, dakle, pokušavali dokučiti osobu koja je stajala iza tako utjecajne pojave i djela – ja, a ovo tvrdim bez želje da si dajem na važnosti, samo ja sam znao, ili vjerovao da znam, tko je doista bio Walter Stikler. I ne samo to; u tom sam trenutku ja, samo ja, ponavljam, znao tko je uistinu bio Wladimir. Kroz nekoliko mjeseci, od proljeća do ljeta 2016., dakle prije Walterova povlačenja na Otok (povlačenja koje je bilo ubrzano spomenutim prijetnjama), upoznao sam i potom često viđao Waltera Stiklera. Prijateljstvo bi bilo prejaka riječ za narav našeg odnosa čiji je ritam on sam diktirao, na nepredvidljiv način, kao što je na takav način i ušao u moj život. Kroz nekoliko dugih susreta, prije nego što je definitivno otišao na Otok, ispričao mi je priču o svom životu. Teško je bilo shvatiti zašto mi sve to govori, a tek će mi razvoj događaja objasniti zašto je to učinio i zašto se ispovijedao baš meni. Ubrzo sam započeo pisati roman na osnovu priče koju mi je pripovijedao, a koja bi rijetko koga ostavila ravnodušnim, “odličnog književnog materijala”, kako je tvrdio kao da me i sam - 21 -

potiče da ga iskoristim. U trenutku kada sam skicirao poglavlje o Wladimirovoj otmici, dok se stezao policijski obruč oko zgrade u kojoj su se nalazili i netom prije eksplozije koja će staviti točku na Wladimirov život, prenerazila me je vijest o Walterovu ubojstvu. Ubrzo je stiglo još jedno iznenađenje. Primio sam e-mail od odvjetničkog ureda Šupe i Šupe iz Šibenika u kojem me se poziva, kako sam mogao čitati gubeći dah, da što prije dođem u Dalmaciju radi rješavanja dokumentacije vezane uz imovinu pokojnog Waltera Stiklera te odavanja “posljednje počasti istome”. Odvjetnički ured bio je odgovoran za hitno izvršenje oporuke “tragično preminulog”, što je sve trebalo proći u najvećoj tajnosti, “s obzirom na delikatnost situacije, a po uputama samog pokojnika”. Moj dolazak bio je predviđen kroz samo nekoliko dana, a uz elektroničko pismo već je bila priložena rezervirana avionska karta za Split. Svi detalji, pisalo je, bit će mi pojašnjeni po dolasku. Odvjetnički ured Šupe i Šupe poslao je na splitski aerodrom taksi koji će me dovesti do Šibenika. Čekao me je vozač s natpisom Mr Stiks. I on je rekao hello i pokazao na ime. “Yes, that’s me.” Rekao je da ne govori engleski. Slegnuo sam ramenima. Pokazao je rukom da ga slijedim. U tišini smo se vozili uz brdo, prema novom autoputu. Nije ga bilo u mom djetinjstvu. Na putu sam prepoznavao otoke u daljini, imena mjesta na prometnim znakovima i, konačno, pred sam izlazak s autoputa, ispred nas, Prukljansko jezero. Ušli smo u Šibenik, čije sam ulice kao dječak pretrčao toliko puta, gubeći se, kao u labirintu, i nalazeći svaki put nove prolaze u kojima su se okupljale mačke, a ponekad i pokoji narkoman. Koja radost kad bih se probio iz polumraka i zatekao se pred Katedralom s koje su me gledale čuvene glave, prodornih očiju i slomljenih nosova. Među njima je bila, tako je govorila legenda koja mi se urezala u pamćenje, i glava lijepe - 22 -

Jelene, kćerke graditelja Jurja Dalmatinca, kojoj je sam otac raz bio nos da odagna od nje uroke i ljubomoru. “Šupe”, rekao je taksist pokazujući prstom na gospodina koji se uznemireno vrzmao po rivi, u oblaku duhanskog dima, pušeći frenetično kao da, zamišljao sam, i dalje grmi u lokalnoj sudnici boreći se za metar zemlje svog klijenta iz zaleđa; kazališna virtuoznost pred publikom koja to nije znala cijeniti. Šupe je bio debeljko u šezdesetima koji se obilato znojio u odijelu nad kojim je lebdjela loše svezana kravata. Vjetar mu ju je stalno zabacivao za leđa. Od sunca se krio iza slamnatog šešira i crnih naočala. U drugoj ruci je nosio aktovku. Obje je ruke, kao potaknut manjim strujnim udarom, digao visoko u zrak kada mu je taksist potrubio. “Welcome to Dalmacija!” uzviknuo je prema meni. “Did you have a nice...?” “Ne moramo na engleskom”, rekao sam. “A ti si naš?” “Jesam. Naš sam”, rekao sam. “Pa šta ne kažeš?! Jebeš ingliš.” Odskakutao je riješiti račun. “Samo da platin čovika.” I dok sam gledao krajolik, od Mandaline, preko ulaza u Kanal Sv. Ante do Martinske i dalje prema Mostu i Zatonu, doskočio je ispred mene. Odjednom se činilo kao da nešto unezvijereno traži. “A di ti je kufer, jebate?!” “Imam samo ovaj ruksak.” Na trenutak je bio iznenađen, a onda je uskliknuo, na isti naelektrizirani način. “Ma normalno! Ko će se još zajebavat s prtljagom! Hajmo!” Krenuo sam za Šupom, jedva ga stižući. Za podebelog čovjeka, grabio je silno naprijed, vadeći novu cigaretu i upaljač iz džepa. Onda se odjednom zaustavio tako da sam se skoro zabio u njega. “Aaaa...” ispustio je prvi dim kao izgubljen u dosegnu- 23 -

tom nikotinskom blaženstvu, iz kojeg ga je potom trgnula neugodna pomisao. “Je l’ pušiš?” pitao je dramatično. Nije čekao moj odgovor. “Ja ne mogu bez duvana. Skužaj.” Kimnuo sam glavom, i Šupe mi je ponudio jednu od svojih, po njegovim dugim izdasima zadovoljstva, očito magičnih cigareta Walter Wolf. Onda se opet naglo pokrenuo, skoro trčeći: “Brže malo, jebate led! Pobiće nam brod!” Isti onaj stari brod koji nas je nekada vozio po arhipelagu i dalje je bio u pogonu. Na njemu su se nekada okupljale tisuće izviđača iz cijele Jugoslavije, na putu k Otoku, gdje će provesti radno ljetovanje. Nazvao sam ovu obalu arhipelagom, što nije ispravna definicija za splet estuarija, srednjovjekovnog grada, jezera, raz vedene obale, dubokih zaljeva, kanala, morskih tvrđava i niza poluotoka i otoka ili samo stijena koje izbijaju iz mora, vrhova podvodnih brda s kojih u predvečerje zasjaju zelena ili crvena svjetla svjetionika. Za mene će to uvijek ostati ljetni arhipelag djetinjstva kojim sam do svoje četrnaeste godine krstario od lipnja do rujna. Otac bi upravljao barkom, uvijek u potrazi za još neotkrivenim detaljima, uvijek jednako očaran bojama, uvijek spreman da me povede u otkrivanje pećina iza guste borovine, u potragu za suhozidnim bunjama usred zapuštenih maslinika, ostacima nasukanih lađa ili napuštenim staništima isposnika. Porijeklo moje majke vezivalo nas je za ovu zemlju, koju je otac prigrlio kao svoju, unatoč korijenima koji su sezali duboko u Srednju Evropu, uz obale njezinih rijeka. Imali smo svoja dva obiteljska kraljevstva, ovo mediteransko i ono skriveno iza dinarskih planina; jedno na razini mora i drugo, šest stotina metara iznad njega, među planinskim vijencima. Bila je to plodna domovina. Tlo je ostalo isto, ali je ona nestala s ratom. Prvo je zahvatio arhipelag, a poslije i naš “zimski dvorac”, kako smo zvali Sarajevo. - 24 -

Dok je brod ulazio u Kanal, Šupe nam je obojici donio kavu. “Oprosti na ovoj žurbi. Sve ću ti objasnit kad stignemo. Tako je tija gospodin Stikler.” To prvo spominjanje Waltera Stiklera ga je skamenilo. Stavio je ruku na usta. “Ajme, strašno.” Brzo se pribrao, kao profe sionalac koji obavlja svoj posao. Popravio je odijelo i pokušao obuzdati kravatu. Za koji trenutak nastavio je govoriti, nevjerojatnom brzinom, kao da je pokušavao probiti zvučni zid i jezika i razumijevanja. Šupe je bio čovjek prošlih vremena, bilo je jasno. Izgledao je kao antipod novim poduzetnim odvjetnicima, iako ih je pokušavao oponašati povremeno gledajući na smartphone, s kojim se očito mučio. Dolazio je iz obitelji lokalnih funkcionera i uglednika (“Ono, crvena buržoazija, razumiš. Ćaća u Partiji, direktor i to. Mater, profesorica hrvatskog u Srednjoj pomorskoj”). Pokrenuo je advokaturu u rodnom gradu, nakon dugogodišnjih studija u Zagrebu (“Roditelji šalju lovu, jedna cura, druga cura, kapučino u Trstu i te pizdarije, pa se odužilo, jebiga... al nisam moga izdržat gori”). Išlo je dobro prvih godina (“Čuj, kad znaš di tribaš pokucati, onda sve ide, eli”). Rat je sve prekinuo. Mobi liziran, sjedio je uglavnom u uredu za obranu i rješavao “pravna” pitanja (“Ka šta moš vidit, nisam ti ja baš neki rambo”). Nakon rata nije bilo lako ponovo se dići na noge (“Novi sistem, nove regule, novi moćnici... školuj dicu, zadovolji ženu, bogati ko će sve to stić”). Ali, “Sad je bolje, sidin po cile dane u katastru, kopan li kopan... čija čukunbaba je ostavila koju štalu usrid kojeg kamenjara tridesetorici što živih što mrtvih nasljednika koji bi to sad tili prodat Englezima, al tako da zajebu jedan drugog! Eto, čime ti se ja bavin, čoviče moj.” A onda se opet sjetio, s užasom: “Ajme, ja pričan samo o sebi! Sigurno bi me tija nešto pitat. Aj, slobodno.” “Da. Zapravo, imam jedno pitanje. Tko je drugi Šupe?” - 25 -

“Molin?” “Šupe i Šupe. Tako vam se zove odvjetnički ured, zar ne?” “A, to!” odmahnuo je rukom. “Slušaj, to san stavija da izgleda modernije, razumiš. Ono, ka u Njujorku, tradicija, femili biznis... Malo san se nada da će onaj moj tukac od sina završit fakultet. Ma kakvi! Eno ga, pušta muziku u Hacijendi. To ti je diskoteka, tamo iznad Vodica. Ništa me ne pitaj.” Nisam mu želio reći da znam, jer je bila tamo i prije rata. “Umjetnik, bogati! Ma daj!” nastavio je ogorčeno. “A ćer je završila pravo, je, svaka joj čast, i čak položila pravosudni. Radi sa mnom, ne znan šta bi bez nje. Al, jebiga, udala se, pa više nije Šupe. A malo mi je glupo da mi se ured zove Šupe i Pivac. Smijali bi se ljudi. Nema smisla, razumiš. Tako je ostalo Šupe i Šupe, s onin ispod, podvučenim... od 1983. Nek se zna!” Šupe je odjednom zašutio, zagledan u more, izgubljen u mislima o svojoj borbi. Ta me je iznenadna pauza vratila u situaciju u kojoj sam se nalazio i pitanju kako je uopće došlo do toga da sam se našao s ovim čovjekom na tom toliko dobro poznatom i voljenom brodu koji su u međuvremenu prebojili nekoliko puta i promijenili mu ime. Walter se u mom životu ponovo pojavio samo nekoliko dana nakon susreta u Le Basileu. Osjetio sam mješavinu ljutnje, uzbuđenosti, panike, ali i radoznalosti kad sam ga vidio kako sjedi i čita novine u kutu mog omiljenog kafića, na Kanalu Saint Martin, u koji sam dolazio na espresso i čitanje. Nije se, naravno, iznenadio kada me ugledao. Samo je mirno sklopio svoje novine (Le Figaro) i ponudio mi stolicu. “Ovdje ćemo ipak moći razgovarati. Prošli put je bilo dosta buke... i bijesa, zar ne?” Bez riječi sam sjeo i nastavio ga promatrati blago podignute brade, ispitivački i prezirno.

- 26 -

“Razumijem da vam sve ovo dolazi kao šok. I ja bih bio raz jaren. Ipak, molio bih vas za jednu jednostavnu stvar.” “Koju?” “Da me saslušate. Samo to.” “Zašto ja?” “Saznat ćete ili ćete sami shvatiti.” “Možda to ne želim.” “Što doista želimo, što zapravo ne želimo...? To nije lako znati. Da vam olakšam, predlažem jednostavnu metodu: vi samo slušajte. Ako želite postaviti neko pitanje, slobodno to učinite, ali čak ni to nije nužno. Hoćemo li tako? Vjerujte mi, nudim vam... zlato.” Šutio sam. “Dobro. Znam koja vam se pitanja motaju po glavi. Krenimo od jednog od njih, možda nešto lakšeg za vas. Prva dva, vezana pitanja: tko sam ja? I koja je moja veza s Wladimirom? Commençons par le commencement, kako kažu ovi naši Francuzi. U redu?” I dalje nisam progovarao. “Ili možda baš i ne od samog početka.” Sada smo već mogli vidjeti Otok, zelen, prekriven gustom borovom šumom. Brod mu je nosio sve što treba, ljude, namirnice, cement ili kupljeni namještaj i kućanske aparate. Kada se približimo, otočani će početi izlaziti iz kuća i uličica kako bi dočekali brod po čijim se pristajanjima mjeri vrijeme. Imao sam osjećaj da ću negdje ugledati oca i majku na brodu, nagnute nad ogradom, onakve kakvi su bili prije dvadeset i pet godina, još mladi. Ili će, odjednom, nahrupiti izviđači u zelenim košuljama i šarenim šalovima koji su za mene skrivali nepoznatu hijerarhiju, hrleći na Otok kao njegovi ljetni kolonizatori koji će tamo graditi

- 27 -

šatore i kolibe, ustrojiti svoju malu vojsku, čistiti uske putove i kozje staze, marširati u stroju, družiti se s vršnjacima iz udaljenih krajeva zajedničke zemlje, opijati se jeftinim domaćim vinom i zaljubljivati se uz zvuke raštimanih gitara. Nikada nisu zaboravili arhipelag, ma gdje danas bili. Ovim je istim brodom na Otok prvi put došao i Walter Stikler. Imao je sedamnaest godina. Utihnuli su motori i sada smo klizili prema pristaništu. Začuo sam iza sebe ubrzano disanje. Šupe mi je stavio ruku na rame. “Slušaj, prijatelju”, rekao je. “Iman ti nešto za reć.” “Da? Što?” “Vezano za oporuku”, gledao me je ozbiljno i dalje mi držeći ruku na ramenu. “Recite, Šupe.” “Postoji još jedna osoba.” Bočna strana priljubila se uz mol. Kratki udar prostrujio je brodom zaljuljavši putnike.

- 28 -

Igor Štiks (Sarajevo, 1977.) pisac je i sveučilišni profesor. Objavio je nagrađivane romane Dvorac u Romagni (2000.) i Elijahova stolica (2006.), koji su do danas prevedeni na petnaest jezika, a 2017. i roman Rezalište. U beogradskom Jugoslovenskom dramskom pozorištu predstava Elijahova stolica, u režiji Borisa Liješevića, osvojila je Grand Prix BITEF-a 2011. Liješević je 2015. na scenu Sarajevskog ratnog teatra postavio njegov prvi dramski tekst Brašno u venama, koji je na međunarodnom festivalu MESS i na Festivalu kazališta BiH dobio nagradu za najbolji tekst; isti je redatelj 2017. na scenu postavio i dramu Zrenjanin. Londonski Bloomsbury objavio je 2015. njegovu studiju Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship koju je pod naslovom Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država objavila Fraktura (2016.). S Jo Shaw uredio je zbornike Citizenship after Yugoslavia (Routledge, 2012.) i Citizenship Rights (Ashgate, 2013.). Sa Srećkom Horvatom objavio je esej Pravo na pobunu (Fraktura, 2010.) i ure dio zbornik Dobro došli u pustinju postsocijalizma (englesko izdanje Verso, 2015.; Fraktura, 2015.). U izdanju Frakture objavljena mu je i knjiga pjesama Povijest poplave (2008.).

- 315 -

Za svoj književni i javni rad dobio je francusko odlikovanje Vitez umjetnosti i književnosti.

- 316 -

Sadržaj

prvi dio Arhipelag 5 drugi dio Antikvarijat 193 tre�i dio Oproštaj 293

O autoru

315

- 317 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Mislav Lešić Godina izdanja 2019., listopad Tisak Radin print d.o.o., Sveta Nedelja ISBN 978-953-358-167-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 318 -

- 319 -

Igor Štiks je pariški lijevi intelektualac koji nakon više od dvadeset pet godina ponovo dolazi na Jadran na čitanje oporuke Waltera Sti klera, konzervativnoga francuskoga filozofa koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen na dal matinskom Otoku. Tamo upoznaje zavodljivu aktivisticu Tessu Simon. Njih dvoje u Walterovoj kući polako upoznaju jedno drugo te tajnovitu, napetu i vratolomnu storiju o Walteru, koji je od ljevičara iz 1968. postao vodećim desničarskim misliocem, i njegovu prijatelju Wladimiru, najutje cajnijem lijevom militantu, čiji je teroristički ru kopis uvijek odavao dozu ironije i koji nastavlja inspirirati sve mlade buntovnike današnjice. Priča o Walteru i Wladimiru otvara se pred Igorom i Tessom kao napeti politički triler suvremene europske povijesti koji nas vodi u sve kutke kon tinenta. Kako bi saznali sve detalje i razotkrili tajne, njih dvoje moraju otići u Igorov i Walterov rodni grad Sarajevo. I sami upetljani u vrtlog povi jesti, kroz svoju će istragu otkriti ne samo misterij Walterove smrti već Tessina postanka i Igorove osobne priče. Najnoviji roman Igora Štiksa W knjiga je koja se doslovno ne ispušta iz ruku. Pisan u maniri najbo ljih skandinavskih trilera i vrhunske književne kom binatorike, prepun intriga i obrata, W nam daje presjek posljednjih pola stoljeća europske i svjet ske ljevice, njezinih borbi, padova i ćorsokaka. Ovaj roman koji atmosferom i stilom podsjeća na Paula Austera ili Javiera Cercasa, a uzbudljiv je poput serije Babylon Berlin, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

149,00 kn

- 320 ISBN 978-953-358-167-5