Wilimowski

Wilimowski

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Rod Levijeva tkaonica svile Sarajevo, plan grada Doboťi noći

-2-

Miljenko Jergović

Wilimowski

Fraktura -3-

© za hrvatsko izdanje Miljenko Jergović i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-805-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 944074

-4-

za Kathi i Gordana

-5-

-6-

Vincere o morire

-7-

-8-

Bila je subota, rano jutro, 4. lipnja 1938, kada se na drumu, koji se uspinje prema selu, pojavila neobična kolona.

Na čelu je, poštapajući se dugim i pri vrhu savinutim pastirskim štapom, sličan nekome ludom apostolu, išao visok, krupan seljak, mrk i brkat, koji kao da je jedini znao put i sve prepreke što su se koloni mogle na tom putu naći.

Za njim je kretao mršav i sitan, čudno odjeven muškarac, očito stranac, u crnome građanskom odijelu i s poluci­ lindrom, monduri kakva se u ovim krajevima viđa samo o po­grebima, ili u otvorenim mrtvačkim kovčezima, u kojima leže glavari bogatijih domaćinstava. Neodređenih godina, moglo mu je biti četrdeset pet, ali i sedamdeset, kao što je katkad to teško znati u ljudi iz grada. Hodao je brzo i uspravno, onako kako žure sitni muškarci kada hitrinom nadoknađuju manjak tjelesnog autoriteta.

Slijedilo je ono najneobičnije, bez čega nikada ne bi ni bilo ove pripovijesti: nosiljka, nalik onoj viđenoj zimus, u filmskome žurnalu o Lawrenceu od Arabije, koju su između sebe nosila četvorica, tri mladića i jedan starac, već -9-

skoro osamdesetogodišnjak, koje će netko kasnije prepoznati da su iz Crikvenice.

Nije se vidjelo što je u nosiljci, jer je bila prekrivena bijelom gazom. Nazirala se samo pojava u sjedećem položaju, goleme glave i uskih ramena, koja bi se povremeno protegnula, i tada se činilo da nema ruke i noge, nego krake, tanke i lomne, kao u osušene hobotnice.

Iza nosiljke išla je mlada djevojka, koja nije mogla imati više od dvadeset pet, i potiho, na nerazumljivome stranom jeziku, razgovarala s onim ispod gaze, a zatim se, glasnije, na njemačkom, dogovarala s mršavim gospodinom.

Iza nje išla su šestorica seljaka, redom poznatih, iz okolnih sela ili iz Crikvenice, koja su nosila kovčege sa stvarima.

Kovčezi su bili golemi i glomazni, kao da se u njima prenosi pismohrana neke slavne tvrtke koja se našla u bankrotu ili u ratnoj bježaniji, ili pripadaju bogatim ljudima, koji nikada sami ne putuju željeznicom, nego vazda kraj sebe imaju mnoštvo nosača i pomoćnika, što će se pobrinuti da svaka stvar stigne do odredišta i da na koncu bude tako udešena, smještena i poslagana da sve biva raspoređeno kao što je kod kuće, pa da se na kraju puta i ne primijeti da se putovalo, i da svako mjesto do kojega se dođe izgleda isto onako kao i ono s kojega se pošlo. Možda i zato bogatija gospoda djeluju kao da im je uvijek i svugdje pomalo dosadno.

Na začelju kolone, ni živ ni mrtav, vukao se bjelobradi starac. Henrik.

Njemu se prvome znalo ime, jer se mršavi gospodin - 10 -

nekoliko puta osvrnuo i upitao ga, prvo na svome nerazumljivom jeziku, a zatim i na njemačkom, valjda da ga i domaći razumiju i da ne pomisle kako nešto skriva: “Henrik, jeste li živi?” Na to bi starac klimao i klimajući potvrđivao, ponavljajući pritom nekoliko vazda istih, nerazumljivih riječi.

Jedva da je i svanulo, kada je kolona s nosiljkom prošla selom, i nastavila dalje, put brda, prema Švapskoj kući.

Iako se činilo da svi još uvijek spavaju, nikoga nije bilo na cesti, ni po okolnim dolcima i vinogradima, na jutarnju je misu, premda je bila subota, nagrnulo pola mjesta. Ljudi dođoše da čuju što to zorom bi. Ali nitko da prvi upita, nego svi nešto osluškuju i nadaju se da će onaj drugi progovoriti.

Ili nisu bili sigurni je li im se prividjelo, ili su željeli sakriti da ne znaju nešto što bi, može biti, trebali znati. Svi su bili na oprezu i u strahu, ne samo te subote, nego već mjesecima i godinama. Dolazila su neka smutna vremena. Narodni vođa Maček je, kao i oni, samo osluškivao, premijer Stojadinović se u Beogradu igrao jugoslavenskog Hitlera, dok mu je narod skandirao vo-đa, vo-đa, vo-đa, što bi se onda, kao u nekom zvučnom ogledalu, začulo kao đa-vo, đa-vo, đa-vo, pa je čovjek morao biti oprezan, vrlo oprezan, ne birati naglo stranu, paziti da ne kaže sve što zna. I na kraju svima i svakome izgledati kao da je odabrao upravo njihovu stranu, pa je za nju svom dušom, ali toliko tiho da oni drugi, protiv kojih jest, to ne primijete, nego da i njima, kad ovi prvi ne gledaju, može pokazati da je iz sve duše njihov.

- 11 -

U toj šutnji, u ispitivanju pogledima, i pripovijedanju licima, tvrdim težačkim rukama i debelim tromim prstima, govoru koji se ne da prevesti u svima razumljive riječi, premda je tim ljudima, očito, nešto značio i tumačio, pa su jezikom prstiju, ušiju i lica, na svoj način opričali i objasnili neobična jutrošnja zbivanja, jedini koji se usudio nešto na­ glas izgovoriti bio je Aldo, zvani Amerikan, koji se, nakon trideset godina rada u čeličani, lani vratio iz pečalbe, iz Pittsburgha.

“Stigao je Karađoz!” rekao je i nasmijao se.

“Stigao je Karađoz!” zbunjeno su u sebi ponavljali i nastojali da ne zaborave to ime, tako da ga znaju prenijeti, kada se doma vrate, onim pametnijim i starijim od sebe; nepokretnome djedu, babi, stricu ili ujaku, koji će sigurno znati sve o nezvanome gostu, pa i to je li za selo dobro ili je loše, i koliko je loše, što je došao upravo njima i njihovu mjestu, zametnutome tu, daleko od mora i svakoga šireg druma, posađenom i izgrađenom baš tu da se nikome ne dopadne i da nijedan osvajač ne osjeti potrebu da ga obiđe, porobi i spali. Što bi takvome selu i njegovim seljanima mogao značiti dolazak onoga na nosiljci?

Svi su se pravili da razumiju Alda Amerikana, i da dobro znaju tko je i što je Karađoz. Klimali su zabrinuto glavama, ali nisu ništa pitali. Pitanja čovjeku mogu gore naškoditi nego odgovori. Po pitanjima se obično pozna šta tko ne zna, s koje je strane ranjiv i kako bi ga se moglo prevariti.

- 12 -

Do kasnog popodneva, kada sunce u šestome mjesecu naglo zapada i zamiče iza brda, pa biva ugodno sjediti na dvoru ili pod solarom ispred konobe, selom će se širiti priča o Karađozu i njegovoj pratnji, u kojoj su se miješala narodna vjerovanja s najnovijim vijestima, koje je netko pročitao u zagrebačkim Novostima i beogradskoj Politici, ili ih je donio s puta, iz Rijeke, Opatije, Trsta.

U priči će na kraju biti i najtrajnija istina o ovomu događaju, koja se preko jedne jedine riječi pamti i prenosi sedamdesetak godina kasnije, kada je zaboravljeno sve što se zaista dogodilo, i kada više nitko u selu ne pamti ne­ običnu kolonu koja je prošla prema Švapskoj kući, u rano jutro 4. lipnja 1938. Od kuće su ostale još samo ruševine, i u njima profunda, u kojoj, usred golemog grma kupine, žive samo poskoci, a iz velike bijele kamenice, u kojoj se nekada davno čuvalo maslinovo ulje, danas, iz ono malo zemlje koja se u njoj našla, raste malena, ali već prilično stara smokva, koja zbog nedostatka zemlje i svjetla nikada ne dozrije, nego svakoga kolovoza pobaci sitne, čmale plodove. Između trnja tu se, i to sve rjeđe, provuče poneki lakokrili leptir. I više ničega i nikoga tu nema. Zaboravilo se do danas sve, osim imena Karađoza.

Tomasz Mieroszewski, tako se zvao mršavi, sitni gospodin, bio je profesor krakovske rudarske akademije u miru.

Prošlog ljeta umrla mu je žena, po imenu Estera, i još uvijek je bio u dubokoj žalosti. Nije se bez nje snalazio, pa je,

- 13 -

možda, i ovaj njegov dolazak u jugoslavensku nedođiju, kilometrima daleko od znamenite Opatije, bio danak tom nesnalaženju.

Oženio se u zreloj dobi, kada je već i sam mislio da će ostati stari momak, za nju, galicijsku ljepoticu, koju je skoro preoteo roditeljima, odvevši je iz Czerniowce, uz obećanje da će na nju paziti kao na najveću dragocjenost u svome vijeku. Zaljubio se naglo, usred jednoga više poslovnoga nego privatnog putovanja, u godinama kada se čovjek već miri s tim da ga je životna ljubav mašila i kada nauči živjeti sam, praćen svim onim društvenim predrasudama i ogovaranjima koji prate samce.

Mora da mu je popustio oprez, koji ga je držao pri pameti i dovoljno daleko od drugih ljudi, a pogotovu žena, i začas se, u tri bukovinska dana, od krakovskoga profesora i aristokrata, dobro svjesnog svih posljedica i učinaka svoga porijekla, pretvorio u hodača po žici, koji na očigled jednoga ludog i na svakojaku lakrdiju spremnog grada, u kojemu svatko o svakome zna sve, iako svi govore u isti glas, pa još na desetak različitih jezika, prelazi najtanjim koncem iznad ambisa, bezbrižan pred činjenicom da može izgubiti glavu.

Zbog Estere, sedamnaestogodišnjakinje, bio je spreman da se odrekne vjere, i svega – od materijalnog bogatstva do osobnog ugleda – što mu ta vjera jamči i osigurava, pa da pod stare dane, i u naopaka doba po taj svijet, prihvati židovstvo, ali njezini to nisu htjeli prihvatiti, nego su kćer - 14 -

nakon dugih natezanja, suza i prijetnji, kada su već shvatili da je ne mogu zadržati, pustili neka ide za svojom srećom, skupa s tim strancem, kao da na taj način plaćaju cijenu njezine pretjerane ljepote. Nisu ga prihvatili za zeta – po svemu ravnoga sebi – nego su ga naprosto pustili da je odvede u svoj svijet, iako su znali da je, čim postupe tako, više nikada neće vidjeti, niti će išta o njoj doznati.

Obećao im je, a da nikakva obećanja od njega nisu tražili, niti su mu – bit će – išta vjerovali, da će je čuvati od svakoga zla koje postoji u njegovome svijetu, da bi je deset godina kasnije ubio jedan obični krpelj, iz parka podno Wawela.

Bolovala je kratko, umirala teško, u krikovima i demenciji izazvanoj upalom mozga.

Na samrti je, kroz duga dva dana, govorila nekim stranim i nepoznatim jezikom. Dovodio je rabine iz Kazimierza da mu prevode njezine riječi, ali su oni slijegali ramenima i potvrđivali kako jezik kojim je Estera progovorila nije ni hebrejski, ni aramejski, niti ijedan od jezika koji je mogla čuti u Czerniowceu. Jezik smrti živima je nepoznat i uvijek je različit. Za svakoga čovjeka poseban. Tako je, po prilici, rekao rabin užasnutom Tomaszu, ali on to više nije mogao razumjeti, pa ni tačno upamtiti.

Zatim se bacala po postelji, plakala i kidala košulju sa sebe, a onda se golih prsiju iznenada vinula u nebo.

Na čas je bolnička postelja ostala prazna. Ocrtavao se trag na mjestu na kojem je maloprije ležala. Tomasz se okrenuo da zove liječnika, jer se dogodilo čudo, njegova - 15 -

žena je nestala, ali kada je svrnuo pogled, tijelo je ponovo bilo tu, samo što Estere nije bilo u njemu. Bio je to leš tuđe, nepoznate žene, čija je golotinja djelovala nekako sramotno.

Pokrio ju je s osjećajem gađenja.

Nije znao što dalje da čini. Bio je uvjeren da je kriv za ženinu smrt.

Ostao je sam, s plodom svoje ljubavi prema lijepoj Esteri, koji su četvorica seljaka pronijela u nosiljci prekrivenoj bijelom gazom, ne zato što ga je otac skrivao, nego zato što se plašio da bi dječaka mogli fatalno izbosti, širom bivše Habsburške Monarhije znameniti, dalmatinski komarci.

David Jan Mieroszewski, tako se punim imenom zvao dječak, imao je osam godina i bolovao je od tuberkuloze kostiju.

Bolest se pojavila iznenada, kada su mu bile tri godine.

Igrao se mehaničkom igračkom, pajacem na navijanje, što mu ga je otac donio s putovanja u Beč. Pajac je koračao niz hodnik, David je išao za njim. Pajac je prešao preko vrha stepenica, majka je potrčala za dječakom da ga ulovi, ali bilo je kasno.

Kotrljao se do dna stubišta, a onda ih je odozdol oboje gledao, smiješeći se. Bilo je nečega anđeoskog u tom prizoru, nečega bolesno sentimentalnog.

Da je odrastao čovjek tako pao, slomio bi vrat, ne bi ostao živ, ali djeca umiju padati. Umijeće je to, koje se s odrastanjem gubi, tješili su se. Bili su sretni, Boga su hvalili što je dječak dobro.

- 16 -

Bilješka o Ernestu Wilimowskom

Ernest Wilimowski je za vrijeme Drugoga svjetskog rata igrao za Polizeisportverein Chemnitz, a potom je prešao u München 1860. Nastupao je za reprezentaciju Trećega Reicha, ali mu nikada nije bilo oprošteno što je 1933. iz Kattowitza, kluba u kojemu su igrali pripadnici njemačke narodnosti, prešao u Ruch Wielkie Hajduki, koji i danas postoji pod imenom Ruch Chorzow, u kojemu su igrali narodnosni Poljaci. U vrijeme Trećega Reicha bio je građanin drugoga reda, neko vrijeme morao je na rukavu nositi vrpcu sa slovom P. Njegova majka, koja se nakon očeve smrti preudala za ruskoga Židova, poslana je u Auschwitz.

Tokom rata je činio sve da je spasi.

Slobodu koja je došla 1945, dočekao je kao poljski nacionalni izdajnik. Nisu mu dopustili da se slobodno vrati u domovinu, i život je proživio u nekoj vrsti progonstva.

Jedan od onih prognanika kojima se i ne priznaje da su prognanici: u ličnim dokumentima i po narodnosti bio je Nijemac, ali je po domovini i po osjećaju, po svemu važnome, zapravo, bio Poljak. Tugu Ernesta Wilimowskog, - 157 -

i ljudi sličnih sudbina, vrijedilo bi opričati, kada bi se još moglo.

Kada ga je selektor poljske nogometne reprezentacije Kazimierz Gorski sedamdeset i neke, kao svog nogometnog idola, upitao zašto se nije vratio kući, ako je već vjerovao da u ratu ništa loše nije učinio, Wilimowski je kratko odgovorio: “Bilo me strah.”

Nijedan nogometaš u povijesti nije Brazilcima u službenoj utakmici dao četiri gola, osim Ernesta Wilimowskog.

Nijedan tim Brazilu nije dao pet golova, a da je ipak izgubio, osim Poljske.

- 158 -

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) živi u blizini Zagreba, gdje svakodnevno hoda, svojim koracima mjeri udaljenosti između sela, i analizira pojmove zavičaja i domovine. Zavičaj dopire do nevidljive crte do koje se u jednom danu može dohodati, a zatim se prije noći vratiti kući. Domovina je zemlja sa svim pripadajućim građevinama, koja se dijeli između braće i sestara nakon što roditelji umru. Često se ne podijeli nikad. Pisac je ostao jedinac u oca i majke, te se pojam domovine na njega ne odnosi. Ali o tome bi želio pisati knjige.

Za dosadašnje pisanje nagrađivan je u bližoj okolici i Europi. Dvije nagrade smatra važnijim: Angelus, dodijeljen mu 2012. u Wroclawu, za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, za roman Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, te Njegoševu nagradu, kojom je 2015. čašćen na Cetinju, za roman Rod. Wilimowski je napisan tijekom 2010. i 2011. Lipnja 2012. u cijelosti je, u više nastavaka, emitiran na Drugom programu Radio Beograda (čitala Koviljka Panić). Iz rukopisa je preveden na poljski (prevoditeljica Magdalena Petrynska) i početkom 2016. objavljen u izdanju Książkowe Klimaty, Wroclaw.

Ovo je prvo izdanje Wilimowskog na jeziku izvornika.

- 159 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn ovitka i ilustracija Vedran Klemens Godina izdanja 2016., listopad Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-805-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

- 160 -

- 161 -

K

ada u osvit Drugoga svjetskoga rata krakovski umirovljeni profesor sa svojim teško bolesnim sinom i svitom pomoćnika krene put Jadrana, zna samo da se nekako mora dokopati čudesnoga hotela u zaleđu Crikvenice, kako bi ondje pokušao pronaći mir. No dolazak do hotela Orion popraćen je nizom prepreka, a kada jednom i dođu, vlakom, unajmljenim automobilom i na koncu u povorci s nosiljkom i pješke, ovi će Poljaci u našega svijeta izazvati podozrivost i nemir, koji će se pojačati kada krenu postavljati antenu za radioprijamnik kako bi mladić mogao slušati prijenose sa Svjetskoga nogometnog prvenstva. I kada se začuje spikerov glas i kada se putem radiovalova pred slušateljima otjelove brazilski i poljski nogometaši u čudesnoj utakmici u kojoj je Ernest Wilimowski zabio Brazilu četiri gola, a Poljska je ipak izgubila, u duši staroga profesora nešto se prelomi, a njegov sin usni svoj najljepši san.

Miljenko Jergović u Wilimowskom hvata duh vremena, strahove i bojazni junaka različitih nacija, obrazovanja i zanimanja. Pripovijedajući o hotelu na kraju svijeta, o njegovoj vlasnici, njezinim gostima, bolesti i nadi, nogometu i ratu koji visi u zraku, Jergović više no ikada pripovijeda o našem vremenu, o herojima svakodnevice, optimizmu i smirenosti koja se može, možda, najlakše pronaći upravo negdje na kraju svijeta kada se sjedne na mirilo, na to mjesto na kojem su naši stari ostavljali tijelo pokojnika dok bi ga nosili do njegova posljednjeg počivališta.

- 162 ISBN 978-953266805-6

119,00 kn

www.fraktura.hr