Žabe

MO YAN zabe Žabe

“Sirova i životna priča.

Ovaj je roman veliko djelo s velikim idejama o vrlo osjetljivoj temi.”

The Wall Street Journal

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Promjena

–2–

Mo Yan

Žabe prevela s kineskog Karolina Švencbir Bouzaza

Fraktura –3–

Naslov izvornika Frog © 2009, Mo Yan © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Karolina Švencbir Bouzaza i Fraktura, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-785-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 936994

–4–

prva k n jig a

Poštovani Sugitani Akihito sensei, premda je prošlo gotovo mjesec dana otkako smo se po­ zdravili na rastanku, sjećam se svakog trenutka našeg cje­ lodnevnog druženja u mom rodnom kraju kao da je to bilo danas. Vi ste, bez obzira na svoje godine i manjak tjelesne snage, prevalili dalek put da biste došli u ovo nazadno, za­ bačeno mjesto kako biste sa mnom i s lokalnim zaljubljeni­ cima u književ­nost neobavezno razgovarali o književnosti, što nas je sve duboko ga­nulo. Drugoga jutra u novoj godini imali smo čast u okružnoj gostinskoj kući slušati Vaše pre­ davanje na temu “Književnost i život” i, uz Vaše dopuštenje, željeli bismo ga objaviti u lokalnom glasilu Žablji kreket.

Na taj način Vaše će predavanje biti dostupno svima onima koji nisu mogli osobno prisustvovati događaju, te će i oni moći cijeniti Vaše riječi i učiti iz njih.

Prvoga jutra u novoj godini pošao sam s Vama u posjet svojoj tetki, koja je radila kao opstetričarka više od pedeset godina. Premda je govorila brzo i s jakim naglaskom, pa niste razumjeli sve što je rekla, siguran sam da je na Vas ostavila dubok dojam. U svome izlaganju sljedećeg jutra često ste je spominjali kao primjer svojih pogleda na književ­ nost. Kazali ste kako ste stvorili sliku o opstetričarki koja juri biciklom preko zamrznute rijeke. Sljedeća slika bila je slika liječnice koja preko jedne ruke nosi medicinsku torbu, a u drugoj drži otvoreni kišobran te se uzdignutih nogavica –5–

probija kroz najezdu kreketavih žaba; još jedna slika liječnice koja se smije od srca dok u rukama drži novorođenče, a rukavi su joj umrljani krvlju; i napokon, slika liječnice umorna lica, s cigaretom koja visi s usana, zgužvane odjeće. Kazali ste da se sve te slike ponekad stapaju u jednu, a ponekad se razdvajaju u diskretne fragmente, poput serije rezbarija.

Bodrili ste lokalne zaljubljenike u književnost da stvore umjet­nička djela koja duboko proniču u život moje tetke, bez obzira na to je li riječ o prozi, lirici ili drami. Sensei, Vaše ohrabrenje u mnogima je probudilo strast za stvaranjem pa je tako jedan kolega iz okružnoga kulturnog centra već počeo pisati roman o seoskoj opstetričarki. Premda je moje razu­ mijevanje tetkinih uspjeha mnogo dublje nego njegovo, ne želim se natjecati s njim i zato ću mu prepustiti pisanje ro­ mana. Zapravo bih želio napisati dramu o životu svoje tetke.

Tijekom noći drugog dana nove godine dok smo razgo­ varali sjedeći na kangu u mojoj kući, doživio sam epifaniju, a sve to zahvaljujući Vašem bodrenju i detaljnoj analizi te Vašem jedinstvenom uvidu u drame francuskog pisca Sar­ trea. Želim napisati, zapravo, osjećam da trebam napisati drame poput Muha i Prljavih ruku, s ciljem da postanem veliki dramski pisac. Vi ćete me usmjeriti, a ja ću krenuti polako, bez žurbe i strpljivo, poput žabe na lopoču koja čeka kukce da se približe. No jednom kad prionem na pisanje, bit će to brzo poput žabe koja skače da uhvati kukca u zraku.

Dok sam Vas ispraćao u zračnoj luci Qingdao, zamolili ste me da Vam u pismima šaljem priču o životu svoje tetke.

Premda je ona još uvijek živa i puca od zdravlja, ipak bih Vam mogao opisati njezin život služeći se snažnim metafo­ rama poput “ispunjen život” i “život pun uspona i padova”.

Postoje mnoge priče o njoj, a zapravo i ne znam koliko du­ gačko to pismo treba biti, stoga ću bez odgode jednostavno pisati dok ne dođe vrijeme da stanem. U ovo vrijeme računala pisanje pisma olovkom na papiru postalo je luksuz, no

–6–

ugodan luksuz, te se nadam da dok ovo čitate uživate u ugo­ đaju minulih vremena. Želio bih Vam još nešto spomenuti: moj je otac dvadeset petog dana lunarnoga kalendara nazvao da mi kaže kako su procvali crveni cvjetovi na našem stablu u dvorištu, onom stablu čiji Vas je jedinstveni izgled naveo da kažete da je riječ o “darovitoj” staroj šljivi. Mnogi dolaze kako bi uživali u cvatu naše šljive, uključujući i moju tetku. Otac mi je kazao da je tog dana pao pahuljasti snijeg, potpuno ispunjen mi­ risom cvata šljive te da su se svima koji bi ga pomirisali razbistrile misli.

Vaš učenik Punoglavac Peking, 21. ožujka 2002.

–7–

–8–

I.

Sensei, stari običaj u mom rodnom kraju nalaže da se novorođenčadi nadjene ime prema dijelovima ljudskog tijela ili ljudskim organima, pa tako imamo imena poput Chen Nosa, Zhao Očiju, Wu Debelog Crijeva, Sun Ramena… Ne znam odakle taj običaj vuče porijeklo, no pretpostavljam da utjelovljuje gledište kako oni koji imaju loša imena zapravo duže žive, to može biti jedno objašnjenje, a moguće je i da je nastalo od majčine misli kako dijete predstavlja pojedini dio njezina tijela. Taj običaj više se ne poštuje jer mladim roditeljima više nije zanimljivo nadijevanje tako neobičnih imena djeci. Lokalna djeca danas nose elegantna i osobita imena televizijskih junaka iz hongkonških, tajvanskih, čak i japanskih te korejskih televizijskih serija. Većina onih kojima su imena nadjenuta na taj starinski način danas je prisvojila konvencionalnija imena, većina, ali ipak ne svi, tako da i dalje imamo Chen Er (Uho) i Chen Mei (Obrve).

Chen Er i Chen Mei kćeri su Chen Bija (Nos), mog osnovnoškolskog razrednoga kolege i prijatelja iz djetinjstva. Ujesen 1960. kre­ nuli smo u osnovnu školu Dayanglan. To je bilo razdoblje velike nestašice hrane i gotovo sva moja najsnažnija sjećanja iz tog razdoblja odnose se upravo na hranu. Ispričao sam priču o jedenju ugljena. Većina ljudi misli da sam to izmislio, no kunem se časnim imenom svoje tetke da nisam; zaista je bilo tako.

To je bio ugljen od jedne tone visokokvalitetne rude iz rudnika Longkou, toliko blistav da se u njemu mogao vidjeti vlastiti odraz.

Otada nikada nisam vidio tako blistav ugljen. Wang Jiao (Noga), vozač konjske zaprege, dovozio je ugljen iz sjedišta okruga. Wang –9–

je bio mucavac kockaste glave i široka vrata. Dok bi govorio, pogled mu je bio bistar, ali bi mu se lice zacrvenjelo od napora. Imao je sina Wang Gana (Jetra) i kćer Wang Dan (Žučni Mjehur), a oni su bili blizanci i moji razredni kolege. Wang Gan bio je visok i dobro građen, dok njegova sestra nikada nije narasla i ostala je sitna – kad bih želio biti neugodan, nazvao bih je patuljčica. Svi su govorili da je tako sitna jer je njezin brat isisao sve hranjive tvari dok su bili u majčinoj utrobi.

Poslijepodne, nakon škole, otrčali smo s torbama na leđima da promatramo Wang Jiaoa kako lopatom istovaruje ugljen na zemlju.

Ugljen je hrskavo padao i gomila je rasla. Zastao je da plavim rupcem koji je nosio oko struka obriše znojan vrat, a kad se obrisao, ugledao je svog sina Wang Gana i kćer Wang Dan te glasno povikao: Vratite se kući i pokosite travu! Wang Dan se okrenula i krenula prema kući – dok je trčala, kao da se borila da održi ravnotežu i izgledala je poput djeteta koje uči hodati, bio je to zaista oku ugodan prizor – a Wang Gan je ustuknuo, ali nije otrčao kući. Ponosio se očevim zanimanjem. Današnji osnovnoškolci ne ponose se toliko čak ni kad su im očevi piloti. Konjska je zaprega tutnjila, a kotači su širili prašinu na sve strane. U kola je bio upregnut stari žigosani ratni konj, za kojega se govorilo da je poseban jer je nekoć prenosio komade artiljerije. Bio je opasna životinja koja je znala i udariti i ugristi.

Unatoč tomu za njega se govorilo da je vrlo snažan i brz poput vjetra i nitko osim Wang Jiaoa nije mogao zauzdati tu ludu životinju.

Iako su se mnogi seljani divili njegovu poslu, držali su se podalje od konja koji je bio ugrizao dvoje djece; prvo dijete bio je Yuan Sai (Obraz), sin Yuan Liana (Lice), a drugo je bila Wang Dan, koju je zgrabio za glavu i ugrizao dok se igrala ispred kuće. Bili smo puni strahopoštovanja prema Wang Jiaou, koji je bio visok 190 centimetara, imao široka ramena i bio snažan kao bik. Mogao je iznad glave podići kameni valjak težak dvjesto jina*, ali nas je najviše oduševljavala njegova vještina rukovanja bičem. Kad je ludi konj ugrizao

*

Kineska mjera za težinu, 1 jin = 0,5 kg. (op. prev.)

– 10 –

Yuan Saija za glavu, Wang je hitro povukao kočnice, nogama se uzdignuo na osovine i vrhom biča stao udarati po životinjinoj straž­ njici, iz koje bi svakim novim udarcem potekla krv. Životinja je reagirala ritanjem, ali kad su je prednje noge izdale, pokleknula je i glavom udarila o zemlju. S ustima na zemlji i uzdignutom stražnjicom izgledala je kao da čeka još jedan udarac. Na kraju je došao Yuan Lian, Yuan Saijev otac, i rekao: Stari Wang, pusti ga na miru!

Tek je tada Wang Jiao poštedio životinju daljnje muke. Yuan Lian bio je tajnik Partije, najviši službenik našeg sela, i Wang Jiao nije se usudio oglušiti na njegove riječi. Nakon što je ludi konj ugrizao Wang Dan, nestrpljivo smo iščekivali još jednu dobru predstavu, no nijednom ga nije udario bičem. Umjesto toga je zagrabio šaku vapna s ceste i stavio ga na Wang Daninu glavu unoseći je u kuću.

Ovaj put konj nije osjetio njegov bič, ali zato njegova žena jest, i još je udario nogom svog sina Wang Gana.

Ludi smeđi konj bio je glavna tema naših razgovora. Bio je vrlo mršav, kost i koža, udubljenja iznad njegovih očiju bila su tolika da su u njih mogla stati kokošja jaja. Njegove su oči gledale tako tužno da se činilo kao da će svaki čas glasno zaplakati. Nikako nismo mogli odgonetnuti kako je tako mršava životinja mogla biti toliko snažna.

Razgovarali smo o tome dok smo se približavali konju, a Wang Jiao prestao je lopatati ugljen i prijeteći zurio u nas, bio je uplašen i odgurivao nas je. Gomila ugljena ispred školske kuhinje postajala je sve veća, a teret u kolima sve manji. Svi smo istodobno uzdignuli nosove jer smo nanjušili čudan, ugodan miris u zraku, ugodan poput gorućeg bora ili pečenih krumpira. Njuh nam je usmjerio pogled prema blistavom ugljenu. Wang Jiao zauzdao je konja i odvezao kola iz školskog dvorišta. Ovog puta nismo trčali za kolima kao što smo inače činili, riskirajući čak i udarac Wangova biča kad bismo se pokušali popeti na kola da iskusimo vožnju. Oči su nam bile uprte u gomilu ugljena dok smo se polako nagurivali naprijed.

Stari Wang, školski kuhar, dogegao se s dvije kante vode na motki koju je stavio na ramena. Njegova kći Renmei bila je naša razredna kolegica, a mnogo poslije postala je moja supruga. Bila je jedna od rijetke djece koja nije nosila težak teret imena nadjenutog prema – 11 –

ljudskom organu, a to je bilo zato što je njezin otac bio kulturan čovjek. Jedno vrijeme bio je glavni u odjelu za stočarstvo narodne komune, no neoprezan komentar koštao ga je posla te su ga poslali natrag u selo. Stari Wang sumnjičavo nas je promatrao. Je li mislio da ćemo opustošiti njegovu kuhinju? Rekao je: Nosite se odavde, zečići, mali gadovi! Ovdje nema ničega što biste mogli pojesti! Vratite se kući i sišite mlijeko iz majčinih grudi! Naravno da smo čuli što govori, čak smo i razmotrili njegov prijedlog, ali znali smo, bez sumnje, da nas grdi. Bilo nam je sedam, osam godina, pa kako bismo onda još mogli piti majčino mlijeko? Čak i da jesmo, naše izgladnjele majke imale su plosnate grudi, priljubljene uz rebra – je li u njima moglo biti mlijeka? Ali nitko nije želio raspravljati sa starim Wangom. Umjesto toga stajali smo ispred gomile ugljena pognutih glava i sagnuti poput geologa koji su otkrili neobične kamene formacije, njušeći zrak poput pasa koji tragaju za hranom u gomili smeća.

E sad, najprije bih zahvalio Chen Biju, a zatim Wang Dan. Chen Bi bio je taj koji je prvi uzeo grumen ugljena, pomirisao ga pa se namrštio kao da promišlja o teškom pitanju. Imao je dugačak i velik nos, koji nas je tjerao na smijeh. Nakon razmišljanja smrskao je grumen snažno ga udarivši u drugi, veći. Činilo se kao da razbija staklo, nakon čega se osjetio snažan miris. Pokupio je krhotine, a isto je učinila i Wang Dan. Polizao je krhotine u ruci kako bi ih okusio i promatrajući nas zakolutao očima. Wang Dan učinila je isto, polizala je krhotine i pogledala nas. Razmijenili su pogled, nasmijali se, a zatim, kao po dogovoru, oprezno zagrizli komadiće.

Kratko su žvakali prije nego što su zagrizli veći komad, a zatim je njihovo žvakanje postalo mahnito. Uzbuđeni izrazi preplaviše im lica. Chen Bijev veliki nos pocrvenio je i prekrio se kapljicama znoja, a Wang Danin mali nos pocrnio je od ugljena. Zaluđeno smo slušali zvuk žvakanja ugljena i šokirali se vidjevši da su ga progutali. Zaista su progutali ugljen. On je ispod glasa rekao: Prijatelji, ukusno je.

A ona je rekla najglasnije što je mogla: Brate, dođi jesti!

Zgrabio je još jedan komad ugljena i počeo ga snažno žvakati, a ona je svojom malom rukom dograbila veliki komad i pružila ga Wang Ganu. Slijedili smo ih i učinili što i oni, smrskali smo grumen – 12 –

ugljena u manje komade te ga najprije grickali da vidimo kakvog je okusa. Premda je bio šljunkovit, nije bio tako loš. Chen Bi nesebično je uzeo veliki komad i rekao nam: Prijatelji, jedite ovaj, ovakvi su najukusniji. Pokazao je na one s gotovo prozirnim crtama, žutim poput blijedog jantara, i rekao: Ovi s mirisom bora su najukusniji.

Na satu prirode i društva saznali smo da se ugljen formirao milijunima godina iz zatrpanih šuma. Učitelj koji je držao taj sat ujedno je bio i naš ravnatelj, Wu Jinbang. Nismo mu vjerovali, niti smo vjerovali udžbenicima. Šume su zelene, kako od njih može nastati crni ugljen? Mislili smo da on i udžbenici lažu. Ali zbog ugljena koji je mirisao po borovim stablima promijenili smo mišljenje, ravnatelj i udžbenici govorili su istinu. Svih trideset pet učenika iz našeg razreda, osim nekoliko odsutnih djevojčica, bilo je ondje. Uzeli smo grumene ugljena i počeli ih žvakati. Drobili smo grumenje s pomalo tajnovitim izrazom uzbuđenja na licima. Izgledali smo kao da glumimo u kakvoj improviziranoj predstavi, kao da se igramo neke čudnovate igre. Xiao Xiachun (Donja Usna) u rukama je iznova prevrtao komad ugljena. Nije ga pojeo, na licu je imao izraz superiornosti. Nije ga pojeo jer nije bio gladan, a nije bio gladan zato što je njegov otac bio čuvar spremišta za žito u narodnoj komuni.

Stari kuhar Wang bio je zaprepašten. Istrčao je brašnjavih ruku.

Nebesa, ono je brašno na njegovim rukama! U ono vrijeme jedini ljudi koji su jeli u školskoj kuhinji bili su ravnatelj, naš politički instruktor i dva lokalna kadra narodne komune. Stari Wang uznemireno je vrisnuo: Djeco, što to radite? Jedete li vi to... ugljen? Zar se i ugljen može jesti? Wang Dan uzela je grumen svojim malim rukama i tiho rekla: Ujače, jako je ukusno, probajte. Stari Wang kimao je i rekao: Wang Dan, ti si jedna dobra djevojčica, a ponašaš se poput ovih divljaka. Zagrizla je grumen i rekla: Zaista je ukusno, ujače.

Bilo je predvečerje, crveno sunce počelo je zalaziti na zapadu. Dva privilegirana kadra narodne komune dovezla su se na biciklu. Privukli smo i njihovu pozornost. Stari Wang pokušavao nas je otjerati motkom koju je nosio na ramenima. Zaustavio ga je muškarac koji se zvao Yan, mislim da je bio zamjenik direktora. Stari Wang bijesno je odmahnuo rukom i kisela lica odjurio prema kuhinji.

– 13 –

Sutradan u školi na satu smo grickali ugljen i slušali svoju učiteljicu Yu. Cijela usta bila su nam uprljana crnim ugljenom, s mrvicama na rubovima usana. Nisu samo dječaci jeli ugljen, Wang Dan poučila je kako se jede ugljenje čak i one djevojčice koje su bile odsutne. Kći starog Wanga – moja buduća supruga – Renmei najviše je uživala.

Sad kad se toga sjetim mislim da je najvjerojatnije imala neku bolest desni, jer su joj usta krvarila dok je žvakala ugljen. Učiteljica Yu napisala je nekoliko rečenica na ploči, a onda se okrenula prema razredu i netremice gledala u nas. Najprije je upitala svog sina, našega razrednoga kolegu Li Shoua (Ruka): Shou, što to jedete? Ugljen, mama. Učiteljice, jedemo ugljen, želite li probati? upitala je Wang Dan, koja je sjedila u prvom redu s grumenom u ruci. Njezin uzvik zvučao je kao mačji mijauk. Učiteljica Yu sišla je s katedre, iz Wang Danine ruke uzela grumen te ga prinijela nosu kao da ga želi pomirisati ili dobro promotriti. Ne ispustivši ni glasa, vratila ga je Wang Dan. Učiteljica je rekla: Učenici, danas učimo šestu lekciju, Basna o lisici i gavranu. Gavran je pronašao komad mesa i bio je jako ponosan na sebe. Smjestio se visoko na stablu. Ispod stabla bila je lisica i rekla: Gavrane, ti imaš tako lijep glas, sve ostale ptice pred tobom bi se trebale sramiti. Polaskani gavran otvori svoj kljun da će zapjevati, a komad mesa padne ravno u lisičja usta. Zajedno smo naglas s učiteljicom čitali pripovijest, crnih usta.

Učiteljica Yu bila je kulturna žena koja nije bila odavde, ali je zato poštovala lokalne običaje i dala svom sinu ime Li Shou. Poslije je Li Shou zbog izvrsnih ocjena i odličnih rezultata na prijamnom ispitu bio primljen na medicinski fakultet. Nakon što je diplomirao, vratio se u okružni zdravstveni centar da radi kao kirurg. Kad je Chen Bi izgubio četiri prsta koseći sijeno, doktor Li uspio mu je vratiti tri.

– 14 –

II.

Zašto je Chen Bi imao neobično velik nos? Možda jedino njegova majka može odgovoriti na to pitanje. Njegov otac Chen E (Čelo), stilskog imena Tianting (Sredina Čela), bio je jedini muškarac u selu koji je imao dvije supruge. Chen E bio je obrazovan, a njegova je obitelj prije oslobođenja, odnosno prije osnutka Narodne Republike Kine, imala nekoliko stotina hektara plodne zemlje, tvornicu za proizvodnju žestokih pića i radnju u Harbinu. Chenova prva supruga, lokalna žena, rodila mu je četiri djevojčice. Chen E pobjegao je na sjeveroistok prije oslobođenja, ali su ga otprilike 1951. vratili u pratnji Yuan Liana i dvojice pripadnika narodne vojske. Pobjegao je sam, ostavivši suprugu i kćeri u selu, a kad se vratio, sa sobom je doveo drugu ženu. Ta žena, koja je imala plavu kosu i plave oči i izgledala kao da je u ranim tridesetima, zvala se Ailian. Kad je stigla, u rukama je nosila točkastog psića, a kako su se ona i Chen E vjenčali prije oslobođenja, bilo je savršeno legalno da on ima dvije supruge. U selu je bilo nekoliko siromašnih neženja koji su bili nezadovoljni time što Chen E ima dvije supruge te bi ga napola u šali, a napola ozbiljno znali pitati može li jednu podijeliti s njima. Chen E jedino je mogao gunđati, s pogledom između smijeha i plača.

U početku su dvije Chenove supruge živjele zajedno u kući, ali zbog toga što su se svađale kao pas i mačka, Yuan Lian odobrio je Chen Eu da premjesti svoju drugu suprugu u krilo zgrade pokraj škole u kojoj su bile dvije sobe. Budući da je školska zgrada nekoć bila tvornica za proizvodnju žestokih pića u vlasništvu njegove obitelji, to je zapravo značilo da su te dvije sobe bile njegovo nasljedstvo.

– 15 –

Chen E dogovorio se sa suprugama da će ravnopravno podijeliti vrijeme s njima. Psa kojeg je svjetlokosa žena donijela iz Harbina napadali su seoski mješanci i nedugo nakon što ga je pokopala, rodila je Chen Bija. Zato su ljudi voljeli govoriti da je Chen Bi reinkarnacija točkastog psa, a tako se može objasniti i njegov iznimni njuh. U to je vrijeme moja tetka bila u sjedištu okruga, gdje je učila najnovije metode primaljstva i postala je prva profesionalna primalja u čitavoj Gradskoj općini. To je bilo 1953.

Zbog glasina koje su prenosile stare primalje, te 1953. seljani su se i dalje čvrsto odupirali novim metodama primaljstva. Stare primalje govorile su da djeca rođena tim novim metodama mogu patiti od artritisa. Zašto bi stare primalje širile te glasine? Zato što će ostati bez posla jednom kad se nove metode počnu primjenjivati.

Kad bi porodile dijete u majčinu domu, za nagradu bi dobile besplatan obrok, par ručnika i deset jaja. Kad god bi se spomenule stare primalje, moja bi tetka od bijesa zaškrgutala zubima. Tetka nije mogla ni nabrojiti koliko je djece i trudnica umrlo u rukama tih starih vještica. Njezini opisi njihovih porođajnih metoda bili su jezivi: puštale su duge nokte, njihove oči isijavale su sablasno zelenu boju i imale su loš zadah. Kazala je da su pritiskale majčin trbuh valjkom za tijesto i punile joj usta krpama kao da će dijete izaći na usta. Tetka je rekla da nisu ništa znale ni o anatomiji ni o biološkom funkcioniranju ženskog tijela. Prema njezinim riječima, kad bi se susrele s teškim porođajem, ugurale bi ruke u porođajni kanal i povlačile iz sve snage te bi ponekad zajedno s djetetom povukle i utrobu. Kad bi me pitali da sastavim listu najomraženijih osoba koje bih stavio pred streljački vod, dugo sam bez oklijevanja od­ govarao: stare primalje. Postupno sam shvatio zašto je tetka pretjerivala go­voreći o njima. Grube, neuke stare primalje sigurno su postojale, ali su također postojale i iskusne stare primalje koje su vlastitim iskustvom uspjele dokučiti tajne ženskog tijela. Istinu govoreći, moja je baka bila jedna od tih primalja, zalagala se za to da se što manje umiješa u proces, vjerovala je da će “dinja sama pasti kad dozrije”. Smatrala je da su najbolje primalje one koje ohrabruju rodilju čekajući da se dijete samo promoli, zatim odrežu pupčanu – 16 –

vrpcu, pospu malo vapna i zamotaju novorođenče. Ali ona nije bila popularna stara primalja, svi su govorili da je lijena. Čini se da su više voljeli one čije su ruke i noge stalno bile u pokretu, koje su trčale iz sobe u sobu, vikale i vrištale, zbog čega su se stare primalje znojile jednako kao i rodilje.

Tetka je bila kći mog prastrica, a on je bio liječnik u Vojsci osme maršrute. Najprije je učio tradicionalnu kinesku medicinu, ali kad se pridružio vojsci, Norman Bethune poučavao ga je zapadnoj medicini. Kad je Bethune umro od otrovanja krvi, bio je toliko pogođen njegovom smrću da se i sam razbolio. Svojim nadređenima rekao je da mu nedostaje obitelj i da želi vidjeti majku prije nego što umre.

Odobrili su mu molbu da se vrati kući i oporavi. Kad se vratio kući, moja prabaka – tetkina baka – još je bila živa. Čim je ušao kroz vrata, pozdravio ga je poznati miris juhe od zlatnoga graha. Njegova majka oprala je lonac i naložila vatru za juhu, a kad joj je snaha poželjela priskočiti upomoć, štapom ju je odgurnula ustranu. Moj prastric sjedio je na ulaznim vratima, nestrpljivo čekajući. Tetka je rekla da je bila dovoljno stara kako bi se sjećala takvih stvari, a kada su joj rekli da pozdravi svog oca, sakrila se iza majke i odatle virila. Često je slušala svoju baku i majku kako govore o njemu, a sada kad ga je napokon ugledala on je za nju bio stranac. Tetka je rekla da je sjedio na ulaznim vratima blijeda lica i duge kose dok su mu se po vratu penjale muhe. Nosio je pohabanu jaknu podstavljenu pamukom, a iz razderotina jakne virile su pamučne niti. Rekla je da je njezina baka, naša prabaka, plakala pokraj peći dok je kuhala. Kad je juha napokon bila gotova, prastric je nestrpljivo uzeo zdjelu i počeo srkati iako je bila vrela. Njegova mu majka reče: Sine, polako, u loncu ima još. Tetka je rekla da su mu ruke drhtale. Kad je pojeo drugu zdjelu juhe, ruke su mu se prestale tresti. Znoj mu se slijevao niz lice.

Znakovi života počeli su se iscrtavati u njegovim očima i u lice mu se vratila boja. Tetka je rekla da je mogla čuti kako njegov trbuh kruli poput mlinskoga kamena koji se okreće. Sat ili dva poslije, ispričala je, njezin je otac otišao u poljski zahod, gdje je ispraznio crijeva, koja su skoro izašla zajedno s izmetom. Tada je počeo njegov oporavak i za dva mjeseca bio je onaj stari, pun života.

– 17 –

Rekao sam tetki da sam pročitao nešto slično u Učenjacima. Upitala me: Što su Učenjaci? Rekao sam joj da je to poznati klasični roman. Zagledala se u mene: Ako se takve stvari događaju i u klasičnim romanima, što se još ima sumnjati?

Sad kad se potpuno oporavio moj se prastric počeo pripremati za povratak trupama na planini Taihang. Prabaka je rekla: Sine, neću živjeti još dugo. Pričekaj, otiđi nakon mog sprovoda. Njegova supruga nije mu se ništa usudila reći, pa je moja tetka umjesto nje rekla svom ocu: Oče, majci neće smetati ako odeš, ali voljela bih da mi prije toga ostaviš bracu.

Vojnici Vojske osme maršrute iz istočne vojne oblasti Shandong pojavili su se pred njegovim vratima kako bi ga nanovo regrutirali.

Bio je učenik Normana Bethunea i uživao je veliki ugled. Pripadam ogranku Shanxi-Chaha’er-Hebei, rekao je. Ali mi smo komunisti, baš kao i oni, rekao je shandonški predstavnik, zar je važno gdje ćeš raditi? Stari Wan, zaista nam je potreban netko kao ti i učinit ćemo sve kako bismo te zadržali. Zapovjednik Xu rekao je da ako ga ne uspiju privoljeti time što će po njega poslati zatvorenu nosiljku koju nosi osam muškaraca, onda će ga svezati i u pratnji odvesti na primanje u njegovu čast. Tako je prastric ostao u Shandongu, gdje je osnovao podzemnu bolnicu Xihai.

Bolnica je zaista bila pod zemljom, imala je podzemne prolaze koji su povezivali odjele i sobe, uključujući i sobu za sterilizaciju, sobu za liječenje, operacijsku dvoranu i sobu za oporavak. Još je uvijek u dobrom stanju i nalazi se u selu Zhujia, koje je dio Gradske općine Yutong samoupravnog okruga Laizhoua. Osamdesetosmogodišnja starica Wang Xiulan, koja je bila njegova medicinska sestra, i dan-danas je živa i zdrava. Nekoliko soba za oporavak vodilo je prema bunaru. Jednog dana jedna je mlada žena otišla do bunara po vodu i bila je iznenađena kad se njezino vjedro zaustavilo prije nego što je došlo do dna. Pogledala je dolje, i odatle, iz tame podruma, lica blijeda kao u duha, pogledao ju je mladi ranjeni vojnik Vojske osme maršrute.

Priče o stričevim izvanrednim liječničkim sposobnostima brzo su se proširile mjestom. Izvadio je šrapnel iz lopatice zapovjednika – 18 –

Xua te je tijekom teškog porođaja uspio spasiti suprugu političkoga komesara Lija i njihovo dijete. Priče su se proširile čak i do grada Pingdua, koji je bio pod zapovjedništvom zapovjednika Sugitanija, čiji je konj nagazio na minu tijekom razminiranja. On se u Pingdu vratio na nogama, a za sobom je ostavio konja. Prastric je operirao konja, koji je, nakon što se oporavio, postao ratni konj pukovnika Xiaa. No nije mnogo prošlo, i konj se poželio vratiti kući, pa je pregrizao uzde i vratio se u Pingdu. Sugitani je bio presretan kad je ugledao svoga dragocjenoga konja zacijeljenih rana te je rekao svojim kineskim suradnicima da otkriju što se dogodilo. Saznao je da je Vojska osme maršrute izgradila bolnicu pred njegovim nosom i da je njegov konj živ zahvaljujući liječničkim sposobnostima direktora bolnice Wan Liufua. Sugitani, koji je i sam stekao medicinsku naobrazbu, bio je impresioniran stričevim sposobnostima i pozvao ga da se preda. Kako bi se to dogodilo, Sugitani je razradio plan iz klasičnog romana Romansa o tri kraljevstva, što je značilo da se tajno infiltrirao u naš rodni kraj i oteo moju prabaku, prastrinu i tetku pa ih odveo u Pingdu, a odatle je poslao pismo stricu obavještavajući ga da su one njegove taokinje.

Pročitavši Sugitanijevo pismo, moj prastric, koji je bio odan ko­ munist, zgužvao ga je i bacio. Komesar bolnice uzeo je pismo i odnio ga u okružni stožer. Zapovjednik Xu i komesar Li zajedno su napisali pismo Sugitaniju u kojem su ga nazvali bijednim čovjekom te su mu zaprijetili da će iz Shandonga poslati čitavu Vojsku osme maršrute ako padne i dlaka s glave ijednoj od članica Wan Liufuove obitelji.

Tetka je rekla da su u Pingduu ostale tri mjeseca, bilo je dovoljno jela i pića i dobro su postupali prema njoj, njezinoj majci i baki.

Prema njezinim riječima, Sugitani je bio mlad čovjek svijetle puti, nosio je naočale bijelih okvira i imao je brkove, bio je tih i djelovao knjiški te je tečno govorio kineski. Moju prabaku zvao je strina, prastrinu šogorica, a moju tetku nećakinja. Tetka je rekla da nije imala loše mišljenje o njemu. Naravno, tako je govorila o njemu jedino u privatnosti svoje obitelji, drugima je govorila drugačije.

Drugima je govorila da su sve tri bile žrtve japanske brutalnosti, – 19 –

podvrgnute nasilju i podmićivanju, no unatoč tome nisu se dale pokolebati i ostale su nepokorive.

Sensei, mogao bih Vam govoriti o svom prastricu tri dana i tri noći, to je neiscrpna tema. Kad budemo imali vremena, ponovno ćemo razgovarati o njemu. Ali ipak Vam moram ispričati kako je umro. Tetka je rekla da se ugušio plinom tijekom operacije u podzemnoj bolnici. Tako je njegova smrt zabilježena u povijesnim knji­ gama na zasjedanju Narodne političke savjetodavne konferencije, ali neki privatni izvori govore da je jahao konja prema Pingduu s osam ručnih granata na opasaču, odlučan da sam spasi svoju suprugu, kćer i staru majku, no, nažalost, nagazio je na minu koju su postavili pripadnici narodne vojske Zhaojia. Izvor te priče bio je Xiao Shangchun (Gornja Usna), nosač nosila u bolnici Xihai. Ne­ obična osoba, Xiao Shangchun nakon oslobođenja je služio kao čuvar spremišta za žito u narodnoj komuni, gdje je otkrio pesticid koji je bio učinkovit otrov protiv štakora. Iz novina smo saznali da je promijenio ime od chun, što znači “usna”, u chun, što znači “iskrenost”, što su dva različita znaka koja se izgovaraju jednako. Poslije je otkriveno da je glavni sastojak tog otrova protiv štakora bio zabranjen i da je to bio vrlo toksičan pesticid.

On i tetka bili su veliki neprijatelji, zbog čega je i njegova priča prilično nepouzdana. Jednom mi je kazao da je moj prastric odbio poslušati naredbe nadređenih i zapostavio je svoje pacijente kako bi ispao heroj, napio se od dva jina alkoholnog pića od slatkoga krumpira i onda je pijan naletio na vlastitu minu. Xiao Shangchun pokazao je svoje žute zube i, sretan zbog tuđe nevolje, rekao: Tvoj prastric i konj kojeg je jahao razneseni su na komade, obojicu su odnijeli natrag do bolnice u dvije kutije, isprepletene kosti i kopita zajedno su nemarno bačeni u lijes. Lijes nije bio loš, zaplijenili su ga bogatoj obitelji iz sela Lan. Kada sam prepričao njegovu priču tetki, oči su joj se raširile, zaškrgutala je svojim bisernim zubima i rekla: Jednog dana ću vlastitim rukama uškopiti toga gada!

Tetka mi je odlučno rekla: Dijete, ne moraš vjerovati ništa, ali jednu stvar moraš vjerovati, a to je da je tvoj prastric bio junak otpora protiv japanske okupacije i revolucionarni mučenik! Njegova duša – 20 –

uspela se na nebo, a njegovo tijelo leži u mauzoleju na Brdu mučenika, gdje su njegov skalpel i kožnate cipele izloženi za razgledavanje. To je par engleskih cipela, na samrtnoj postelji dao mu ih je Norman Bethune.

– 21 –

III.

Sensei, požurio sam se s pričom o svom prastricu kako bih imao više vremena da Vam ispričam priču o tetki. Rođena je 13. lipnja 1937., petog dana petog mjeseca lunarnoga kalendara. Kao dijete zvali su je Duanyang sve dok nije krenula u školu, a onda su je prozvali Wan Xin (Srce). To ime dao joj je prastric, pokazujući poštovanje prema lokalnim običajima, a opet, njezino je ime ujedno bilo slikovito. Nedugo nakon njegove smrti, nakon što se razboljela, u Chengduu je umrla i njegova majka. Članovi shandonške vojne oblasti organizirali su veliku misiju spašavanja kako bi spasili tetku i njezinu majku i jednom kad su se našle na oslobođenim područjima, tetka se upisala u osnovnu školu pokreta otpora protiv japanske okupacije, a njezinu majku poslali su da radi u tvornici potplata za cipele. Nakon oslobođenja potomci mučenika kao što je bila tetka imali su vrlo svijetlu budućnost, ali njezinoj se majci nije sviđala pomisao da napusti svoj rodni kraj, a tetka pak nije željela napustiti nju. Kad su je okružni vođe upitali čime se želi baviti, rekla je da želi nastaviti očevim stopama, pa se upisala u medicinsku školu. Školu je završila sa šesnaest godina i dodijelili su joj radno mjesto u zdravstvenom centru Gradske općine, gdje je pohađala tečaj za moderne metode primaljstva koji je organizirao okružni ured za zdravstvo. Tada je nastala neraskidiva veza između tetke i ovog uzvišenog posla – primaljstva. Prema njezinoj računici, od četvrtog dana četvrtog mjeseca 1953., kada je porodila prvo dijete, pa sve do proslave Proljetnog festivala prošle godine, ukupno je porodila oko deset tisuća djece, brojeći dvoje kao jedno kad bi radila s nekim – 22 –

drugim. To Vam je i osobno kazala. Deset tisuća djece – pretpostavljam da je malo napuhala broj, ali moralo ih je tu biti sigurno oko sedam ili osam tisuća. Imala je sedam stažista, a jednu od njih zvala je Mala Lavica, mladu ženu čija kosa nikada nije bila počešljana, sa spljoštenim nosom, četvrtastim ustima i licem prekrivenim prištićima. Bila je toliko odana tetki da kad bi joj ova rekla da ubije nekoga, ona bi uzela nož i učinila to bez pitanja.

Već smo ustvrdili kako su u proljeće 1953. žene u mom rodnom kraju odbijale moderne metode primaljstva. Kad su one stare primalje širile raznorazne glasine, tetka je imala samo sedamnaest godina, ali zbog svog nekonvencionalnog iskustva i privilegiranog statusa već je bila utjecajna mlada žena koju su u Sjeveroistočnoj gradskoj općini Gaomi svi cijenili. Doduše, i to što je bila lijepa igralo je veliku ulogu. Ako samo spomenemo njezine zube, izuzimajući glavu, lice, nos i oči, i to je dovoljno. Naša voda bila je toliko jako fluorirana da su svi, i stari i mladi, imali crne zube. No nakon što je dugo živjela u oslobođenim područjima istočnog Shandonga i pila izvorsku vodu, a da i ne govorimo kako je stekla naviku redovitog pranja zubi, što je naučila od vojnika iz Vojske osme maršrute, njezini zubi bili su pošteđeni te škodljive posljedice i nije imala karijesa. Svi su joj zavidjeli na zubima, posebice djevojke.

Chen Bi bio je prvo dijete koje je tetka porodila. Činjenica koja joj je donijela cjeloživotnu žalost, jer je njezino prvo novorođenče trebalo biti sin ili kći kakvog revolucionara, a ne kopile imućnog veleposjednika. Ali u ono vrijeme nužnost da se započne nešto novo i da se raskrsti sa starim metodama nikako joj nije dozvoljavala da razmišlja o takvim činjenicama.

Kad je tetka čula da će Ailian roditi, skočila je na svoj bicikl – velika rijetkost u ono vrijeme – preko ramena prebacila medicinsku torbu i odjurila. Za deset minuta prešla je deset lija* udaljenosti od zdravstvenog centra do našeg sela. Supruga Yuan Liana, seoskog tajnika podružnice Partije, koja je prala rublje na obali rijeke Jiao,

*

Kineska mjera za duljinu, 1 li = 500 m. (op. prev.)

– 23 –

na svoje je oči vidjela tetku kako juri uskim kamenim mostom.

U tom trenutku na malome mostu igrao se psić, kojeg je u jurnjavi tako prestrašila da je pao u rijeku.

S medicinskom torbom u ruci tetka je uletjela u Ailianinu sobu, a onda je vidjela da je stara primalja Tian Guihua već stigla i počela s porođajem. Starica šiljasta lica i upalih obraza bila je u šezdesetima, a sada je, srećom, hrana za crve. Kad je tetka ušla, Tian Guihua gurala je Ailianin ispupčeni trbuh svom snagom, opkoračivši je.

Starica je patila od kroničnog bronhitisa, a zvuk njezina disanja miješao se s divljom vriskom njezine trudne žrtve, stvarajući tako tragično-herojsku atmosferu u sobi. Veleposjednik Chen E klečao je u kutu sobe, preklinjao i udarao glavom o pod poput kukca, iznova i iznova, govoreći nepovezano.

Bio sam mnogo puta u Chen Bijevoj kući, pa sam vrlo dobro znao njezin raspored. Dvije skučene sobe s niskom nadstrešnicom bile su smještene na zapadnoj strani. Prva stvar na koju biste naletjeli kad biste ušli u prostoriju bila je peć koja je bila poduprta zidom visokim dva chija*, a površina za spavanje, kang, bila je iza niskog zida. Po ulasku u kuću tetka se razljutila vidjevši što se događa na kangu, da se poslužim njezinim riječima: “pukla je od bijesa”. Bacila je svoju medicinsku torbu, zaletjela se poput strijele i lijevom rukom na staričinoj lijevoj ruci i desnom rukom na njezinu desnom ramenu zbacila je staricu s kanga. Starica je glavom udarila o noćnu posudu, sav sadržaj razlio se po podu i zrakom se proširio miris mokraće. Iz rane na glavi počela joj je curiti tamna krv. Zapravo, nije to bila ozbiljna ozljeda, ali to ne biste zaključili slušajući krikove agonije koje je ova ispuštala. Kad bi čuli tako snažne krikove, mnogi bi ljudi otupjeli od straha, ali oni nisu imali nikakva utjecaja na tetku, koja je u životu vidjela svakakve ljude.

Tetka se smjestila pokraj kanga, navukla gumene rukavice i ozbiljnim glasom rekla Ailian: Bez plakanja, bez vrištanja, nikakve koristi od toga. Slušaj mene ako želiš preživjeti, učini onako kako

*

Kineska mjera za duljinu, 1 chi = 33 cm. (op. prev.)

– 24 –

ti kažem. Ailian se umirila, naravno da je znala sve o tetki i njezinim neuobičajenim iskustvima. Tetka je rekla: Ti si stara rodilja, a dijete je u krivom položaju. Novorođenčad obično izlazi na glavu, ali tvoj želi izaći rukama van, s glavom u utrobi. Poslije je tetka često zadirkivala Chen Bija govoreći mu da je želio izaći na ovaj svijet ispružene ruke kao da nešto traži od svijeta. A na to bi Chen Bi obično kazao: Tražio sam hranu!

Premda je to bio njezin prvi slučaj, tetka je sačuvala hladnu glavu.

Bez naznake panike, njezina je tehnika davala bolje rezultate od očekivanih. Tetka je bila rođeni genij kao opstetričarka, instinkti su joj govorili što treba činiti, a njezine su ruke djelovale. Žene koje su svjedočile njezinu radu i njezine pacijentice duboko su je poštovale i divile joj se. Moja majka mnogo nam je puta rekla: Ruke tvoje tetke drugačije su od ostalih ruku. Ruke većine ljudi hladne su ili tople, ponekad krute ili znojne, ali ruke tvoje tetke uvijek su bile iste; bez obzira na hladnoću ili zimu ili ljetnu vrućinu, njezine su ruke meke i svježe... kao da su... Kako da ih opišem? Moj stariji obrazovani brat rekao je: Poput igle zamotane u pamuk, mekane i čvrste u isto vrijeme? Tako je, rekla je majka. A premda su bile svježe, njezine ruke nikada nisu bile hladne. Ne mogu pronaći riječi da opišem... Ponovno joj moj brat priskoči upomoć: Možemo li reći “vanjska toplina i unutrašnja svježina”, poput hladne svile ili lijepog žada? Majka je rekla: Tako je, upravo tako. Sve što je trebala napraviti bilo je položiti ruke na bolesnika, i sedamdeset posto bolesti bi se povuklo. Žene iz našeg sela tetki su gotovo pripisivale obilježja svetice.

Ailian je imala sreću, prije svega je bila vrlo pametna žena. Čim su tetkine ruke dotaknule njezin trbuh, osjetila je jednu vrstu snage.

Ljudima koje je poslije srela često je govorila da je tetka imala generalsko držanje. Usporedivši je s njom, žena koja je ležala na podu u lokvi mokraće bila je klaun. U inspiraciji i moći koje su izvirale iz njezina znanstvenog pristupa i dostojanstvena držanja Ailian je vidjela bistrinu i smogla snage da rodi, a njezino vrištanje i bol oslabjeli su. Prestala je plakati i činila je sve kako joj je Gugu naložila, zajednički su radile kako bi sigurno donijele na svijet ovo dijete velika nosa.

– 25 –

Kad je izašao, Chen Bi isprva nije disao, pa ga je tetka uhvatila za noge, okrenula naglavačke te udarala po stražnjici i prsima sve dok nije počeo cviliti poput mačića. Tetka je rekla: Kako to da ovaj dječarac ima tako veliki nos? Izgleda kao jedan od onih Amerikanaca. Tetkino srce bilo je ispunjeno srećom, poput zanatlije koji je upravo dovršio svoj prvi rad. Licem iscrpljene majke raširio se prekrasan osmijeh. Premda je tetka bila prožeta snažnim osjećajem za klasnu borbu, klasa i klasna borba bile su potpuno zaboravljene u trenutku kad je pomogla djetetu da izađe iz porođajnoga kanala, a radost koju je osjetila bila je čista i iskrena.

Kad je čuo da je njegova druga supruga rodila dječaka, Chen E dopuzao je iz kuta. Nije znao što bi s rukama, hodao je na­prijed-nazad uskim prostorom iza peći. Iz njegovih očiju suze su se slijevale poput meda. Teško je riječima opisati sreću koju je osjećao.

Poželio je reći mnogo toga, ali nije se usudio – zapaliti mirisne štapiće, muški nasljednik – ali da su te riječi došle iz usta čovjeka poput njega, bile bi uvredljive.

Dječak ima tako velik nos, rekla je tetka. Bez razmišljanja ga nazovite Chen Bi! To što je tetka rekla bila je samo igra riječi, ali Chen E kimnuo je u znak odobravanja i naklonio se, jer za njega su njezine riječi bile poput carskog edikta: Od srca zahvaljujem tetki što mu je odabrala ovo ime! Od srca zahvaljujem tetki što mu je odabrala ovo ime! Chen Bi je lijepo ime, zvat će se Chen Bi. Preplavljena Chen Eovim neprestanim zahvalama i Ailianinim suzama radosnicama, tetka je pospremila svoju medicinsku torbu i spremala se otići, kad je ponovno ugledala Tian Guihuu kako sjedi u kutu naslonjena na zid, a razbijena noćna posuda i dalje je bila pokraj nje. Izgledala je kao da spava. Tetka nije točno znala kada se zbila ta preobrazba ni kada je zapravo prestala vrištati i urlikati.

Pomislila je da bi starica mogla biti mrtva, ali kad je ugledala zeleno svjetlo u njezinim očima, kao u mačke u mraku, znala je da je živa.

Obuzeo ju je bijes. Još nisi otišla? upitala ju je. Starica joj je odgo­ vorila: Obavila sam polovinu posla, a ti si obavila drugu polovinu.

Trebala bih dobiti pet jaja i jedan ručnik, ali zahvaljujući tebi – 26 –

ozlijedila sam glavu. Neću te prijaviti vlastima zbog tvoje majke, ali zato mi trebaš dati svoj ručnik kako bih zacijelila ranu i pet jaja kako bih osnažila tijelo.

To je podsjetilo tetku da su stare primalje uvijek tražile isplatu i ta joj se misao zgadila, srce joj se ispunilo prijezirom. Sramota!

Kakva sramota! Procijedila je kroza zube: Kako to misliš, obavila si polovinu posla? Da sam te ostavila da dovršiš posao, na onom kangu sada bi ležala dva trupla! Vještice stara, misliš da je ženin porođajni kanal poput kvočkinoga čmara i sve što trebaš napraviti jest stisnuti da jaje izađe! Ti to zoveš porođajem? Ti si zapravo ubojica! I ti mene misliš prijaviti? Tetka je naciljala i nogom udarila staricu u bradu. Želiš ručnik? I jaja? Još je jednom naciljala nogom, ovog puta udarila ju je u stražnjicu, a zatim je jednom rukom zgrabila svoju medicinsku torbu, a drugom gusti pramen staričine kose i izvukla je iz kuće u dvorište. Chen E slijedio ih je van želeći smiriti situaciju. Gubi se unutra, naredila je tetka ljutito, i pobrini se za svoju suprugu!

Tetka je rekla kako je tada prvi put u životu udarila nekoga. Nije nikada mislila da je sposobna za takvo što, ali opet ju je udarila nogom u stražnjicu. Starica se otkotrljala, zatim je sjela pa rukama počela udarati po zemlji zapomažući: Upomoć! Pokušava me ubiti...

Wan Liufuova razbojnička kći pokušava me ubiti!

To se zbilo uvečer. Zalazeće sunce, šareno zapadno nebo, nježan povjetarac. Većina seljana večerala je vani. Čim su čuli buku, sa zdje­ lama riže u rukama dotrčali su do mjesta događaja da bi vidjeli što se zbiva. Došli su i seoski tajnik Partije Yuan Lian i vođa radne brigade Lü Ya (Zubi). Tian Guihua bila je Lü Yaova daljnja rođakinja, dovoljno bliska da se smatra članicom obitelji, i zato je Lü Ya rekao: Wan Xin, ti, tako mlada djevojka, zar te nije sram udarati staricu?

Tetka nam je rekla: Što je on mislio, tko je on da me tako prozove?

Supruzi je polomio sve kosti, pa puže oko kuće. I on će mene učiti redu?

Kakva starica? upitala je tetka. Prije bih rekla stara vještica, demon koji ubija ljude i škodi im! Sam je pitaj što je radila ovdje!

Ne znam koliko je ljudi umrlo na tvojim rukama, ali da žena – 27 –

poput mene ima pištolj, sa zadovoljstvom bih ti prosvirala glavu.

Tetka je uprla prst desne ruke u staričinu glavu. Tada joj je bilo tek sedamnaest godina, i rulja se cerekala na njezine riječi “žena poput mene”.

Lü Ya poželio je reći štogod u obranu Tian Guihue, ali ga je tajnik Yuan Lian preduhitrio: Liječnica Wan nije učinila ništa loše. Stare vještice koje se opasno igraju tuđim životima trebaju biti oštro kaž­ njene. Tian Guihua, prestani glumiti. Dobro si prošla što te samo udarila, trebala bi završiti u zatvoru. Od ovog trenutka nadalje zvat ćemo liječnicu Wan na porođaje! Tian Guihua, pojaviš li se još jednom i počneš raditi to što si radila dosad, polomit ću ti te pseće prste.

Tetka je rekla da Yuan Lian nije bio obrazovan čovjek, ali je dobro znao u kojem smjeru vjetar puše i poznavao je važnost pravde. Bio je dobar kadar.

– 28 –

Mo Yan kineski je pisac rođen 1955., dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2012. Pravim imenom Guan Moye, rođen je u seljačkoj obitelji, a školu napušta s dvanaest godina za vrijeme Kulturne revolucije, kada je prisiljen raditi u tvornici. Godine 1976. priključuje se vojsci, počinje pisati i prvo djelo objavljuje 1981. Tada uzima pseudonim Mo Yan, koji znači “ne govori”, odnosno “bez riječi”, kao poziv na šutnju upućen samome sebi jer smatra da je opasno izreći previše. Prvi mu je uspjeh bio roman Crveni sirak (1987.), koji prati život više generacija u sjeveroistočnoj Kini pod japanskom okupacijom. Slijede The Garlic Ballads (1988.), Big Breasts & Wide Hips (1996.), Life and Death Are Wearing Me Out (2006.), Žabe (2009.), Promjena (2010.) i Pow! (2013.). Napisao je i brojne kratke priče objavljene u više zbirki te eseje. Osim Nobelove nagrade dobio je više azijskih i međunarodnih književnih nagrada. Živi u Pekingu.

– 371 –

– 372 –

Karolina Švencbir Bouzaza radi kao prevoditeljica i profesorica kineskog jezika u Marseilleu, gdje studira kinesku suvremenu knji­ ževnost na poslijediplomskome doktorskom studiju na Sveučilištu Aix-Marseille, a simultano prevodi s kineskoga za Konfucijev institut Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsku radioteleviziju i druge institucije. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za sinologiju predavala je kinesku književnost, a studirala je kineski jezik i književnost u Kini, gdje je diplomirala i magistrirala.

– 373 –

– 374 –

sadr žaj

Prva knjiga Druga knjiga Treća knjiga Četvrta knjiga Peta knjiga

5 93 169 205 309

Žabe 311 Prvi čin 313 Drugi čin 321 Treći čin 326 Četvrti čin 333 Peti čin 340 Šesti čin 345 Sedmi čin 357 Osmi čin 358 Deveti čin 365

O autoru O prevoditeljici

371 373

– 375 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Godina izdanja 2016., srpanj Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-785-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

– 376 –

– 377 –

Wan Xin kći je liječnika koji se proslavio svojim otporom prema Japancima. Kreće očevim stopama i kao primalja na kineskom selu dobiva legendaran status. No kad njezin zaručnik, pilot borbenog zrakoplova, prebjegne na Tajvan, šikaniranje koje doživljava kulminira na spektaklu javnog suđenja. Kako bi dokazala svoju lojalnost režimu, Wan Xin postaje fanatična zagovornica politike jednog djeteta, a bračne parove koji su se drznuli suprotstaviti i odlučili na drugu trudnoću progoni nevjerojatno nesmiljeno i uporno.

Premda je zbog njezine slijepe odanosti Partiji i sam ostao udovac, njezin nećak Wan Zu želi zabilježiti njezin život, od slavnih dana do starosti, u kojoj se pokušava iskupiti za sve zlo koje je drugima nanijela.

Vodeći suvremeni kineski pisac Mo Yan u svojem romanu Žabe briljantno oslikava život u ruralnoj Kini od sredine 20. stoljeća do današnjih dana. Potresan i duhovit roman, nevjerojatan spoj zbilje i fantazije, Žabe su remek-djelo pisca kojem je Nobelova nagrada 2012. učvrstila poziciju jednog od najvećih i najvažnijih pisaca današnjice.

179,00 kn

– 378 – www.fraktura.hr