Zaljubljeni Goethe
-1-
-2-
Martin Walser
Zaljubljeni Goethe prevela s njemaÄ?kog Romana PereÄ?inec
Fraktura -3-
Prvi put objavljeno pod naslovom Ein liebender Mann © 2008 Rowohlt Verlag GmbH, Reinbek bei Hamburg © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Romana Perečinec i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-200-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 750821
-4-
Za Ulrike von Egloff-Colombier
-5-
-6-
Jedan
-7-
-8-
1.
Kad je on nju ugledao, ona je njega već vidjela. Kad je njegov pogled dospio do nje, njezin je već bio uperen u njega. To se odigralo na Kreuzbrunnenu, poslijepodne u pet, 11. srp nja 1823. u Marienbadu. Stotinu je finih gostiju bilo na promenadi, s čašom svake godine sve slavnije vode u ruci, želeći biti viđeni. Goethe nije imao ništa protiv da bude viđen. Ali htio je biti viđen kao netko tko više razgovora nego što je na promenadi. Tih je srpanjskih dana uvijek raz govarao s grofom Sternbergom. Dobrih deset godina mlađi od Goethea i prirodoslovac. Goethe se naviknuo, iako se nije mogao naviknuti, da su gotovo svi prirodoslovci za njegovo učenje o bojama iskazivali, u najboljem slučaju, podrugljivo žaljenje. Ako bi susreo takvoga koji je priznavao učenje o bojama, često se skoro ne bi mogao savladati od ljubaznosti, zahvalnosti, ganuća svake vrsti. Grof Kaspar Sternberg bio je upravo takav prirodoslovac, napisao je knjigu o flori pretpovijesti, što će reći umio je čitati što je kamenje sačuvalo. A kamenje je u međuvremenu postalo Goetheovo najdraže područje istraživanja. Ali sad, ovih srpanjskih dana, postojao je još jedan razlog zbog kojeg je grof uza sve prirodoslovlje Goetheu bio zanimljiv. Prošle su go dine obojica stanovala u palači grofa Klebelsberga koja je bila otvorena kao toplički hotel. A tu su stanovali i Leve tzowi. Upoznali su se u salonu Amalie von Levetzow. Pa mi se znamo, uzviknuo je Goethe, znamo se još iz pretpovijesti. -9-
Time je aludirao na naslov Sternbergove knjige pa je gotovo žurno prišao grofu i zagrlio ga. To je bilo upadljivo jer bi inače kad se s nekim trebao upoznati ostao stajati i tom drugom ili toj drugoj dao priliku da mu se približi. Obojica smo se popeli na Donnersberg, gore kod Teplitza, barunice, svaki s druge strane, i obojica smo, pisali smo si o tome, stigli na vrh. Vas ste dvojica putnici, rekao je grof Klebels berg, koji se susreću dolazeći iz dva različita područja svi jeta i povijesti, a kada ste usporedili svoja iskustva, vidjeli ste da je prednost po različitim putovima dolaziti do istoga cilja. Sada, na promenadi, Goethe je slušao kako ga grof Sternberg izvještava o tome da je švedski kemičar Berzelius upravo ustanovio kako je vulkansko kamenje iz Auvergnea u zapanjujuće bliskom srodstvu s ovim ovdje na Kammer bühlu. Takav razgovor štiti sugovornike, gdje god da se odvija. Goethe je bio taj koji je danas više nego jednom gledao dalje od razgovora. Goethe je bio kratkovidan, ali naočale je smatrao užasnima, što su u njegovim krugovima znali svi koji su ih nosili, pa su ih skidali ako su htjeli da ih Goe the primi. Naočale me oneraspolože, rekao je, a ono što bi rekao slavni pjesnik širilo se dalje. Onu koju je tražio ne bi izdaleka prepoznao, ali Amalie von Levetzow s njenim kćerima Ulrike, Amalie i Berthom, koje su ove godine imale devetnaest, šesnaest i petnaest godina, tu bi grupu raspoznao na svakoj udaljenosti i na svakoj promenadi koliko god da je živa. Tako je i bilo. Mada se međusobni odnos silueta promijenio. Ulrike je sad bila najviša, bitno viša od majke. Ne prekidajući grofovo izlaganje o srodnosti kamenja iz Auvergnea i Kammerbühla, usmjerio je sebe i grofa prema
- 10 -
grupi Levetzow i susreo Ulrikein pogled. Otkrila ga je dok on nju još nije bio otkrio. Preplavio ga je nemir, val, nalet iznutra, u glavi je bilo vruće. Osjetio je da bi mu se moglo zavrtjeti. Pokušavao je izdisanjem opustiti, olabaviti čelo i oči, koje kao da je ukočio grč. Nakon što se godinu dana nisu vidjeli, ne smije valjda ponovni susret proslaviti grimasom iznenađenja, bola i preneraženosti. Dakle. Pozdrav. Mlada je majka bila bitno živahnija od svih svojih kćeri. Ulrikein postojani pogled, je li mu bio poznat još od prošle godine? Njezin i njegov pogled ostali su spojeni. Kad je to postalo neizdrživo, kad se napokon nešto moralo reći, on je rekao: Molim vas, shvatite, drago društvo, ja ne proučavam samo kamenje nego i oči. Što više promijeni oči, svjetlo izvana ili raspoloženje iznutra? Ulrikeine oči, budući da vremenski uvjeti upravo guraju veliki kumulusni oblak pred sunce, u ovome trenutku – a nije li to krasna riječ: trenutak – u ovome se trenutku mijenjaju iz plavih u zelene. Ako oblak ostane, imat ćemo zelenooku Ulrike. Grofe Sternberg, ovaj dvostruki fenomen, preteže li vanjski uzročnik ili onaj unutrašnji, trebao bi nas zanimati. Srdačnu dobrodošlicu vam želim, milostiva gospođo, i vama, najljupkiji trio na svijetu, srdačnu dobrodošlicu želim. Šesnaestogodišnja Amalie, koja je ponajviše što se tiče govorljivosti sličila majci, rekla je: Mi uopće nismo trio, mi smo svaka za sebe, ako dopuštate, gospodine povjerljivi sa vjetniče. Itekako dopuštam, reče Goethe i ponovo pogleda prema Ulrike. Ulrike je i dalje gledala tako mirno, tako čvrsto, kao što ga je i dočekala. On je ostao u njezinu pogledu. Glumio je istraživača očiju. Ali to nije bio. Drugi su u to trebali vjerovati. Ulrike nije vjerovala. A ni on nije vjerovao. Pogledala
- 11 -
ga je samo da bi pokazala da ga gleda. Prije nego što je zaključio temu pogleda, još je rekao: Ulrike, neki će vam mu škarci kasnije potvrđivati plave oči, drugi će reći da su vaše oči zelene. Ja kažem: ne dajte se, molim vas, obvezati. Potom ga je ponio u svoju sobu, taj pogled. Zajedno se jelo, pričalo, ponovo su se budile uspomene na prošlu i go dinu prije nje. Pretprošle godine, to grozno vrijeme, cijeli je mjesec samo kišilo. Bez tisuću ideja gospodina povjer ljivog savjetnika ne bismo to uopće bili izdržali. Njegovo prezentiranje kamenja imalo je doduše odjeka samo kod Amalie. Posebnu je sobu imao sa stolovima samo za kamenje koje je sluga Stadelmann skupljao po cijeloj okolici. Amalie je još i danas pomalo uvrijeđena jer je gospodin povjerljivi savjetnik među kamenje stavio funtu čokolade za Ulrike da bi joj ga učinio privlačnim. I to čokoladu svježe dopremljenu iz Beča, rekla je barunica, iz slavne slastičarnice Panel! I još s pjesmom, rekla je Bertha, koja je također morala doći do riječi. Ah, rekao je, pjesma. Još uvijek je zna, rekla je gospođa Von Levetzow. Prije nego što je Goethe uspio reći, molim te, reci mi je, Bertha je upravo znalački odrecitirala ono što je nazvala pjesmom: Uživaj u ovom kako god ti milo, Bilo da je piće, ili jelo fino. Još uvijek me zanima zbog čega ovdje postoje granitni blokovi koji su prošarani oker žutim žilama, rekla je Amalie, kako bi ponovo skrenula pozornost na svoj interes za kamenje. Bravo, rekao je Goethe, bravo. - 12 -
Grof se preporučio. Htio je još malo posložiti ono što je s Goetheom razgovarao o vulkanizmu i neptunizmu. Mahnuo je svima, poklonio se i otišao. Goethe je gledao za njim. Trojica takvih, i dragom bih se Bogu klanjao. Što je vulkanizam, uzviknula je Amalie posve brzo i pritom nije pogledala onoga kojega pita, nego svoju sestru Berthu, koju je preduhitrila. Ja onda pitam što je neptunizam, uzvikne Bertha, koja je svoju dvije godine stariju sestru željela nadmašiti u svemu. A ja vam, rekao je Goethe, svima kažem da se učenjaci svađaju je li površina Zemlje kakvu danas imamo oblikovana vatrom koja se onda povukla u dubine i vulkanima još uvijek ukazuje na svoju nekadašnju ulogu, ili vodom koja se postupno povlačila tako da su nastala mora. A vi, pitala je Ulrike, što vi mislite? Mislim da se o onome o čemu se trenutačno može odlučivati samo slutnjom, ne treba odlučivati. Ali budući da se nehotice uvijek nekamo tendira, priznajem, ja sam kolebljivi neptunist. Ne znam što bih s tim trebala započeti, reče Ulrike prilično žestoko. I reče to samo Goetheu. Opet s onim pogledom. Goethe upita mora li reći više od onoga što zna. Budući da se radi o prirodnoj znanosti, rekla je, a ne o lirici, smije se očekivati odlučnost. Oh, reče Goethe, naša Ulrike sprema ništa manje nego pravu kritiku čistog uma. Majka: Morate znati da su je u Straßburgu u međuvremenu počeli zvati kontesa Ulrike. Za Amalie prilika da dokaže kako sve razumije: Comtesse i contre, sve je francusko na toj školi. Goethe reče, on čestita na školi koja je sposobna za takva otkrića, te prizna koliko ga usrećuje što ponovo može sjediti - 13 -
u krugu obitelji i s njima čavrljati. U Weimaru, gdje se od njega uvijek iščekuje nešto važno, to je isključeno. U čemu gospodin povjerljivi savjetnik nije posve nedužan, reče Ulrike. Priznajem, konteso, reče Goethe. Tamo je moj život više teatar nego život. A ovdje, upita Ulrike. Ovdje, reče on i ne reče više ništa, jednostavno pogleda Ulrike, a ona pogleda njega i reče: Da, ovdje?! Ovdje, reče on, ponovo primjećujem da sam dvije weimarske zime patio od toga što sam premalo znao o Leve tzowima. Koji su prije dvije godine, reče Amalie, uvijek spremna na odgovor, o vama znali još manje. Ne možemo zaboraviti da je naša starija sestra, kojoj je tad već bilo sedamnaest ljeta, prve godine odmah priznala da nije pročitala ni retka Goe thea. Ali zato, jao užasa, itekako mnogo Schillera. U francuskom internatu u Straßburgu, reče Ulrike, na njemačkom su nam ponudili samo počasnoga građanina Francuske revolucije. A Goethe: Dao sam si slobodu da vas podsjetim kako su Schiller, Gellert, Hagedorn i Geßner bolji uzori za mladež od mene. A Ulrike: A Francuzi, rekli ste, više su za idilu i stilizaciju nego za prirodu i stvarnost. Da, reče Goethe, stoga je Salomon Geßner tamo mnogo poznatiji nego ovdje, tamo mu je više mjesto. Ali i Voltaire, reče sad Ulrike. A njega nije, reče on, prevodio moj prijatelj Schiller, nego ja. Čak dvaput, reče Ulrike, Zaire i Mahomet.
- 14 -
Ne baš sjajne komade, reče Goethe. Otkako čitam vaše knjige, reče Ulrike, muči me što ni u jednom trenutku ne znam tko ste. Uvijek to uzvišeno fabuliranje. Divno se tu govori, misli, osjeća, ali tko je on? To je ono što bi ona htjela znati. To je naime učinak kada ga se čita, da u čovjeku raste nasrtljiva, podla radoznalost, da ga se upozna, kakav je, kakav je doista. Da je takoreći na dohvatu, da se može, kad čovjek poželi, za njim posegnuti. Da, poželi ga dotaknuti. Ali tko je on? Ali zato je Scott odličan, bubnu Bertha. Točno, reče Ulrike. Ne poznavati Scotta ne boli. A Bertha, koja očito nije baš pravo znala o čemu se u tom trenutku radi, reče, čim ovoga ljeta ponovo počne kišiti, opet će se recitirati. I to Scotta. Ponijela je Crnog patuljka. Majka doda da Bertha ono što joj je Goethe prošle godine rekao o recitiranju neprestano vježba. Bertha svojim sestrama: Mene je nazvao ljupkom mladom nadom. I da prilikom recitiranja moram početi sasvim duboko i onda povisivati ton. To se danas moglo čuti, reče Goethe. A Bertha je odmah još jednom intonirala: Bilo da je piće, ili jelo fino. Da, uzviknu Goethe, jelo ne treba, budući da je na kraju, spuštati, nego gore i van s njim, jelo fino, obje riječi jednako jako i više nego sve druge. Mene je ekscelencija samo kritizirala, reče Ulrike posve mirno. Nikada se ne bi naprasno umiješala, ali bi uvijek, kad je to htjela, dolazila do riječi. Da, uzviknu Bertha, morala bi razviti više energije i živosti u izvedbi. Ja i ne želim postati Tieck, reče Ulrike. Amalie: Što sad to znači?
- 15 -
A Ulrike: Ne želim postati recitatorica. Amalie ponovo uzme riječ: Da povjerljivi savjetnik nije uzor za mlade, već smo shvatili. A Goethe: Povjerljivi je savjetnik sad radoznao. Da, vaša igra, reče Amalie, netko predloži jednu temu, onaj do njega mora od toga smisliti priču, ali svatko ima pravo ubaciti riječ koja treba biti uključena u priču. A koju ste riječ vi ubacili u Ulrikeinu priču? Podvezica, gospodine povjerljivi savjetniče. Ulrikeica je pocrvenjela... Nije točno, to se nije dogodilo, uzviknu Ulrike, zato što je gospodin povjerljivi savjetnik, kad mu se ta riječ dogodila, odmah dodao: red podvezice. Tako, kao da nikada ništa drugo nije imao na pameti, reče Amalie, poznato nam je. Budući da mu ipak nije bilo pravo da u krugu tih perspektivnih kćeri ispadne posve neuzoran, rekao je, više za sebe nego društvu, da nije pušio duhan, nikada nije igrao šah, izbjegavao je sve što oduzima vrijeme. A Ulrike: Ovo je zvučalo kao da žalite što ste živjeli tako uzorno. Ako je na kraju dospio u krilo božanske obitelji Leve tzow, rekao je, ne može sve što je napravio biti krivo. Tako se to odvijalo. Zapravo je samo tražio priliku da susretne njezin pogled. Znao je to kad je potom na drugoj strani ulice u svojim skromnim odajama koje je volio stajao uz prozor i gledao u doista moćan Klebelsbergov toplički hotel preko puta, prema prozorima na drugom katu, iza kojih je Ulrike sad stajala, sjedila, ležala, čitala, razmišljala... Kako da živi s tim pogledom? Vjerojatno je već prošle godine bilo prekasno. Razbolio se prošle zime, teško razbolio. Pisao joj je. Ona mu je odgovorila. Bilo je nešto. Ali što je to bilo, tek je danas doživio. Njenih par pisama već je bilo takvo da ih nikome - 16 -
nije smio pokazati. Svoja je pisma njoj uvijek samo do pola diktirao pisaru Johnu. Svaki je put morao sam dopisati još nešto što nije smjelo imati nikakav sadržaj, ali je trebalo otkrivati ono što se prešućivalo kroz besadržajnost. Nikada nije smio pisati samo Ulrike, uvijek je morao pisati i majci. A ipak i opet, sve je to bilo podnošljivo. Sljedeća ljetna prepirka dala se dočekati. Onda taj pogled koji je sve promijenio. Tu je morao uskrsnuti Sesenheim, Friederikein* čisti djevojački izgled. Oči koje su odavale žestinu, ali u kojima se uvijek sve tako brzo mijenjalo, kao da se svako raspo loženje, ako želi doći do izražaja, mora odmah napustiti. Friederikeina su usta tako malo znala što čine da bi sam od sebe njenu ignoranciju i znatiželju nadomještao svojom. A Charlotte Buff**, velika glumica u ulogama sentimentalne ljubavnice, koja univerzum obuhvaća jednim jedinim uzdahom i potapa ga u njemu. Ono što je u njemu pobudila pojačao je do najvećeg mogućeg stupnja. Wertherove Lotte. S pravom se poslije žalila na ono što je od nje načinio u romanu. Wertherova Lotte, to je bio on, baš kao i Werther. A Christiane***, velika osjećajnost, koja se nije smatrala pre velikom za svaku vrst prilagodbe. Nije bilo situacije kojom ne bi ovladala podčinjavanjem. Zatim Marianne****, koja je
Goethe u Sesenheimu, nedaleko od Strasbourga, gdje studira pravo, 1770. upoznaje 19-godišnju pastorovu kćer Friederike Brion. O tom razdoblju života piše u 11. knjizi Poezije i zbilje. ** Charlotte Buff – poslužila je kao predložak za Lotte u Patnjama mladog Werthera. *** Christiane – Goetheova žena od 1806. do svoje smrti 1816. **** Marianne von Willemer – glumica i plesačica, žena frankfurtskog bankara, Goetheova prijatelja, ovjekovječena u “Knjizi o Zulejki” u Zapadno-istočnom divanu. Posmrtno je otkriveno da je autorica nekih od pjesama u toj zbirci. *
- 17 -
htjela biti posve srodna, te nevjerojatnom duševnom energijom i postigla da se prisvoji do samoukinuća. Ali sve to kao kostimirani bal. Kao kulturna senzacija. Kao krasna anegdota u povijesti književnosti. A Ulrike. Dvije godine djevojačke dražesti od sve samih osjećajnih nisam-tako-mislila. Još prošle godine jedna fina neprobuđenost, živahna želja da bude prisutna, uvijek u nastojanju da ne napravi ništa pogrešno, krajolik nad kojim sunce još uvijek nije iza šlo, a sad, sunce je izašlo, krajolik živi. Njen pogled sad. Nema obrane. Ne bi znao protiv čega bi se trebao boriti. Uhvaćen si. Zatočenik tog pogleda. Morao je još za pisaći stol. Toj Ulrike, kontesi Ulrike mjesto je u romanu, u krajnje neophodnoj drugoj verziji romana o putovanjima Wilhelma Meistera. Hersilie je figura koju može obogatiti kontesom. Ali o tome ni riječ Ulrike. Iako bi joj itekako rado prišapnuo da se pojavljuje u tvom romanu, suspregni se! Izvoru se ne smije reći da je izvor. Onda više ne bi bio čist. Nije mogao u krevet. Samo ne sad u onu izgubljenost samoga sebe koju zovu spavanjem. Ako bi se mogao nadati da će je sanjati, onda da. Ali ovako! Budnost u kojoj neprestano može misliti na nju, može je zamišljati, da zamijeni za stanje sna u kojem se najvjerojatnije uopće neće pojaviti. Još ne. Hodati amo-tamo. Stati ispred svakog prozora. Gledati na drugu stranu. Iza kojih prozora ona spava? Prošle je godine i on stanovao u kući Klebelsberg, koju zovu i palačom i hotelom. Mlada udovica Levetzow životna je družica grofa Klebelsberga, ali Ulrikein djed Broesigke u palači ima glavnu riječ. Ove je godine i veliki vojvoda Karl August htio boraviti u toplicama Marienbada, a kako je odavna prijateljevao s obiteljima Broesigke, Klebelsberg i Levetzow, morao je sta novati u njihovoj kući. I to na prvom katu, u kneževskom - 18 -
apartmanu u kojem je Goethe stanovao godinu prije. Karl August već je pedeset godina bio Goetheov vladar, Goetheov šef i Goetheov prijatelj. Goethe je mogao opet stanovati u palači Klebelsberg, ali radije se odlučio za Zlatni grozd preko puta. A nakon onog što se sad dogodilo, morao se čuditi mudrom instinktu koji ga je naveo u kuću preko puta. Da je sada s njom pod istim krovom, ali razdvojen katom i zidovima. Morao bi izmisliti neki zvuk koji bi dopirao do nje, da joj javi da je tu i da ne može disati ako ona ne dozna, ne osjeti, ne čuje da je on tu. Da je samo za nju tu. Ima malo lice. Unatoč tome nos koji se ne može zvati nosićem. I oči u obliku koštica šljive, koje mijenjaju boju. Ali uvijek sjaje. To je još prošlih godina upamtio: te nikad umorne, nikad ugasle, te oči što uvijek svijetle plavo i zeleno. Uglavnom ipak nisu plave ili zelene, nego zelenoplave. Morao se posvetiti njenim ustima. Nikakvo gorje od usana, puna i posve skladno razvijena gornja usna koja se može pouzdati u skromnu donju. Gotovo pomalo osamljena, ta usta na donjoj polovici lica. Nos također ostaje za sebe. Ima lom koji se više da naslutiti nego opaziti. Jednostavno se ne želi spustiti bez napetosti i dosadno ravan. Tko dobro ne gleda, pomisli da završava šiljato. Zapravo završava vrhom koji je na kraju zaobljen. Završava onako kako nos nad tim osamljeno lijepim ustima mora završiti: vodeći k njima, ali ne približavajući im se previše. To lice ima grandioznu nenametljivost. Ima je cijela Ulrike. Sad je zažalio što je uvijek crtao samo krajolike, a nikada ljude. To Ulrikeino lice doduše je i prvo u galeriji lica njegova života koje bi rado nacrtao. To je krajolik na svjetlu. Da nije crtač, nego slikar, rekao bi: na svjetlu koje nadnaravno svijetli. To bi se moglo naslikati, ne nacrtati. Morao je pred veliko ogledalo u garderobi. Svjetiljke s obje strane ogledala. - 19 -
Vlasnik Zlatnoga grozda bio je poznat u mjestu kao fanatik svjetla. Nije propuštao nijedan sajam na kojem se mo gao nadati novoj vrsti svjetiljki. Bila je to vijest koja je povjerljivom savjetniku mogla potvrditi dobar odabir ovog hotela. Spojio je ruke na leđima, što je stvaralo njegovu uvjež banu, stasitu pojavu. Morao je prijeko u radnu sobu da iz ladice izvadi Wiener Zeitschrift, koje mu je poslao stanoviti gospodin Braun iz Braunthala, jer je on, dvadesetjednogodišnji pjesnik, opisao kako je u Weimaru posjetio Goethea. Goethe se smijao svaki put kad je čitao dio tog izvješća, a uvijek je čitao samo onaj dio koji se bavio njegovom pojavom. U tom mi trenutku to nije bila banalna ljuska čovjeka civilizacije; Goethe me doista podsjetio, dok je sekundu stajao na vratima i odmjeravao me, na kip Zeusa napravljen od parskog mramora. Ta glava! Taj stas! To držanje! Ljepota, plemenitost, uzvišenost! Već starac od sedamdeset tri godine, valovita kosa što pada na jaki vrat, bijela poput tek palog snijega, plemenite crte još čvrste, mišići još napeti, uzdignuto čelo glatko i čisto kao da je od alabastra, usne još uvijek prisutnog izraza samosvijesti, dostojanstva i blagosti istovremeno, brada što svjedoči snagu još uzdignuta, i naposljetku te oči, te krasne, čisto plave minijature gorskih jezera što odražavaju nebo! Od svih njegovih slika koje sam dosad mogao vidjeti nijedna nije odgovarala tom divljenja vrijednom skladu veličine, ljepote i snage; moglo bi se, u najvišem umjetničkom nastojanju, takav spoj, kao što se već i dogodilo, skulpturalno oblikovati, ali nikada pretočiti u sliku u boji; kao što se ni Monte Rosa ili Mont Blanc ozareni zrakama sunca na zalasku ne daju naslikati. Tako se Goethe pojavio, a moj mu je duh iskazivao počast. Kako li sam bio sretan što sam čovjek koji još ništa ne znači, koji će se - 20 -
tek ostvariti; znajući pak da je ponekad uskratio pristup vrlo važnim, sasvim gotovim ljudima, a po njegovu sam negližeu vidio da je u mom slučaju napravio iznimku ili da se nije htio previše opterećivati. Odmjerio me kao što kraljevska boa konstriktor odmjerava srnu. No nije me smlavio, nego je polako odšetao do divana, “zapadno-istočnog”, pozivajući me blagom kretnjom da ga sli jedim te da – o miline – zauzmem mjesto do njega. Započeo je razgovor blago, a ja sam pritom osjećao kako mi sve udove potresa blagotvoran električni udar, nastao jer je veličanstveni pjesnički bard moju ruku, moju ruku koja se tresla od ushita i udivljenja, nježno primio i meko je uokvirio objema svojim rukama, i ne spuštajući pogleda s mene, ovako govorio... Vratio je novine u ladicu praćen proturječnim osjećajima, ponovo je otišao pred ogledalo u susjednoj sobi, malo se nasmiješio i vidio rupu u kojoj je nedostajao jedan od njegovih prednjih zuba. Posljednjih trinaest godina. Još se nije na to naviknuo. Svoja je usta doduše tako disciplinirao da se rupa u nazočnosti drugih ljudi nikada nije pojavljivala. Barem se nadao. Snahi Ottilie dao je u zadatak da uvijek pazi na to te da ga obavijesti kad bi se rupa zbog bilo kakve razuzdanosti raspoloženja vidjela. Smatrao je da Ottilie te obavijesti uvijek daje s ponešto pretjeranim užitkom. Samome sebi tu rupu nije skrivao. Kad je bio sam. Dakle sad. Ulrike je izazvala njeno pojavljivanje. Kao da je ono što se sada događa unaprijed znao ili se toga pribojavao, u svom je “Čovjeku od pedeset godina” *, koji je upravo objavljen,
“Ein Mann von fünfzig Jahren”, pripovijetka koja je dio romana Putovanja Wilhelma Meistera. *
- 21 -
napisao kako je sasvim ponižavajuće s takvom se rupom udvarati mladoj dragani. Otišao je u spavaću sobu, legao, obučen, na krevet i tražio među likovima svojih knjiga rečenicu koja je izražavala ono što je sad osjećao. Ta je rečenica postojala. Prilično ju je brzo prizvao u sjećanje. Njegov je Wilhelm smatrao, još dok je bio mlad: Sve je to ništa.
- 22 -
Posljednja vijest
Gospođa Marie Schäfer, koja je plemenitoj gospođici Von Levetzow šesnaest godina služila kao komorkinja, zapisala je o 12. studenome 1900.: Kad se Ulrike von Levetzow sinoć spremala na počinak, hladni joj je znoj orosio lice, a predosjećajući svoj skori kraj, naredila je da se na srebrnom pladnju spali paketić pisama s čijim sadržajem nitko nije bio upoznat. Pepeo je bio pohranjen u srebrnu kutijicu, uz želju da ta njoj neprocjenjiva uspomena bude po njenoj smrti položena u lijes. Tako je i učinjeno. U četiri ujutro probudila se uz kašalj, u šest je blago preminula. Prema pisanoj izjavi njene pranećakinje, bila su to Goe theova pisma.
- 231 -
Prijevod ovog djela potpomogao je Goethe Institut, koji financira Ministarstvo vanjskih poslova Republike Njemačke. The translation of this work was supported by a grant from the Goethe-Institut which is funded by German Ministry of Foreign Affairs.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici Alissa Walser Godina izdanja 2011., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-200-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 236 -
- 237 -
- 238 -