Zapad by Fraktura

Zapad

roman -1-

Zapad je napet poput trilera, no ponajprĳe je jezično remek-djelo. Neue Zürcher Zeitung Julia Franck od početka je imala izniman osjećaj za tempo pripovĳedanja. Maestralno opisuje neizgovorivo u odnosima dvoje ljudi. Berliner Zeitung Nĳe jednostavno napisati roman o prebjezima iz DDR-a koji odiše duhom epske pravde, a pogotovo napisati ga za publiku koja, kad je o povĳesti dvĳu Njemački rĳeč, zna samo za gorljivu sumnju ili blagu nostalgĳu. Julia Franck u tome je uspjela… Ona ne želi poravnati račune s DDR-om – za takvo što predobra je spisateljica. Frankfurter Allgemeine Zeitung

Julia Franck rođena je 1970. u Istočnom Berlinu. S majkom i sestrama kao osmogodišnjakinja emigrira u Zapadni Berlin. Na književnoj sceni pojavljuje se 1995., kada s kratkim pričama pobjeđuje na berlinskom natječaju za mlade pisce Open Mike. Objavila je romane Der neue Koch, Liebediener te Zapad, prema kojemu je snimljen i višestruko nagrađivani ﬁ lm Westen (Zapad) pod redateljskom palicom Christiana Schwochowa. Godine 2007. njezin roman Poludnica nagrađen je prestižnom Njemačkom književnom nagradom (Deutscher Buchpreis) i prodan u više od milĳun primjeraka. Romanima Rücken an Rücken i Rede für Gerhard Richter te prĳevodima na 39 jezika Julia Franck potvrđuje se kao jedna od najzanimljivĳih suvremenih njemačkih autorica.

Julia Franck

Zapad prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Vuković

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reﬂects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Lagerfeuer © 2003 Julia Franck. Sva prava pridržava S. Fischer Verlag GmbH, Frankfurt am Main. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Latica Bilopavlović Vuković i Fraktura, 2015. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-610-6 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-615-1 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 898088 (tvrdi uvez) i 898091 (meki uvez)

-4-

Za Oscara, Emilie i Ulija

-5-

-6-

Nelly Senff prelazi most

Djeca su nakon upornog mahanja umorno spustila ruke. Isprva su mahali s istinskim oduševljenjem, iako im nitko nije uzvraćao, zatim valjda iz navike i dječje revnosti, sigurno sat vremena, usta priljubljenih uz prozore automobila, ostavljajući vlažne obrise poljubaca na zamagljenim staklima, mahali su sve dok Katja nije rekla bratu: “Ne mogu više, daj, prestanimo”, na što je Aleksej kimnuo kao da je dobro napokon odustati, kao da je dobro raskrstiti s rastankom. Auto nas je ponovno odveo komad puta dalje, zaustavna svjetla malenog dostavnog vozila ispred nas ugasila su se. U polumraku je pod ravnom nadstrešnicom stajao muškarac u uniformi koji nam je dao znak da se približimo te odmah potom naglo podignuo obje ruke u zrak. Zakočili smo uz trzaj, motor je kašljucnuo i ugasio se. Tako smo se kretali već četiri sata, u ta četiri sata prešli smo možda tri metra, možda deset. Nekoliko metara ispred nas morao se nalaziti Bornholmski most, to sam znala, samo što ga nismo mogli vidjeti, jednostavna široka zgrada kroz koju je prolazio uski vozni trak zaklanjala je vidik na sve iza sebe. Malenom dostavnom vozilu mahnuli su da se makne ustranu i usmjerili ga u susjedni trak. Svjetiljke su žmirnule i upalile se jedna za drugom. U desnom je redu jedna ostala ugašena. Pitala sam se kad je ovdje vrijeme za popravke. Možda noću između dvanaest i dva. Mogli smo promatrati sjenu ispred nas kako se primiče, nestaje ispod poklopca motora, odmah potom se na njega penje, plazi preko vjetrobranskog stakla, na naša -7-

lica, i naposljetku guta auto, bezobzirno, kao što je gutala sve što joj je stajalo na putu, sjena tog širokog krova, te zgrade koja je premošćivala vozni trak i priječila nam vidik. Zgrada čitava od kartona i valovitog lima. Sve dok sunce ispred nas nije utonulo između kuća još jednom zabljesnuvši u prozorskom staklu nadzornog tornja visoko iznad, kao da nas mami i obećava nam da ćemo ga već sutra ujutro ponovno vidjeti, na zapadu, samo ako ga slijedimo, te je potom nestalo i ostavilo nas ovdje u sumraku s nekoliko plamenih pruga na nebu, a sjene nisu progutale samo nas nego i čitav grad za našim leđima kad je Gerd ugasio cigaretu, duboko udahnuo, zadržao zrak i rekao mi, tobože usput fućnuvši kroza zube, kako se još prije deset godina pitao kad ću napokon doći, ali da sam baš tada srela tog čovjeka i, danas mi to može reći, sada kad sjedim u njegovom autu i moj put vodi samo još u tom jednom smjeru, kad više ne mogu ni izići, na što se nasmijao, da je uvijek zamišljao kako me drži golu u zagrljaju. Gerd je pripalio novu cigaretu, jezikom je odozdo obujmio filter, upalio je motor, ugasio ga, ponovno ga upalio, pepeljara je bila pretrpana, golom rukom povadila sam opuške i natrpala ih u plastičnu vrećicu koju sam ponijela za slučaj da djeci pozli. Zlo je sada bilo meni. Nisam htjela biti gola u Gerdovu zagrljaju. Uspješno sam se borila protiv te predodžbe sve do ovog trenutka u kojemu je laganim zviždukom kroza zube i pokojom bezazlenom riječju ismijao moja nastojanja. Čak ni činjenica da sam u njegovu autu, da moja djeca sjede na njegovu stražnjem sjedalu i ljube prozore te da se spremamo prijeći taj most nije to činila uzbudljivim. Katja je začepila nos i upitala smije li otvoriti prozor. Kimnula sam ne obazirući se na Gerdovo stenjanje. Dugo sam mislila da me tog slušanja svojih želja Gerd štedi iz obzirnosti i zato što zna da ne želim njegove dodire. Zatim sam se pak nadala da je zaboravio moje tijelo koliko je god mogao. Da je barem pokušao, makar i bez -8-

mnogo uspjeha. Sada se pokazalo da taj pokušaj zbog kojega sam ga cijenila nije ni poduzeo ili da se u ovom trenutku izjalovio. Taj čovjek, čije ime Gerd posve sigurno nije zaboravio, no nije ga izgovarao, bio je otac moje djece. Ali nije mi se zbog toga Gerd iznenada zgadio. Gadilo mi se to što nije htio primijetiti zašto sjedimo u njegovu autu. Sjedili smo u njegovom autu samo kako bismo prešli taj most, možda je postojao i neki drugi razlog, ali sigurno ne taj da neometano sjedimo tik jedno do drugoga. Izvana je zapuhnuo prohladan zrak, mirisalo je na benzin i pomalo na ljeto, no više na noć i hladnoću koja se bližila. Sumrak. Muškarac u uniformi prišao je autu, prignuo se s Gerdove strane kako bi mogao bolje zaviriti u unutrašnjost automobila. Njegova džepna svjetiljka prosula nam je nešto svjetla po licima, slabašno je svijetlila i žmirkala, kao da će se svaki čas utrnuti. Provjeravao je imena i lica jedno za drugim. Uzvratila sam pogled prema blijedome licu niska, široka čela, oči su mu bile duboko usađene, jagodičnim kostima posvema stiješnjene u dupljama, pomeransko lice koje, iako još mlado, više nije bilo mladoliko. Svjetiljkom je pokucao po stražnjim vratima i rekao da ovdje ne smijemo stajati otvorenih prozora. Prozori iz sigurnosnih razloga moraju ostati zatvoreni. Nakon što je pregledao i Ka tjine i Aleksejeve dokumente, rekao je: “Iziđite.” Moja su vrata zapinjala, tresla sam ih dok se nisu otvorila te sam izišla. “Ne”, doviknuo mi je muškarac u uniformi preko krova, “ne vi, samo djeca.” Sjela sam natrag u auto i okrenula se: “Trebate izići”, ponovila sam i istovremeno posegnula za Aleksejevom rukom, čvrsto je sti snuvši. Izvukao ju je. Ruka mi je kliznula u prazno. Tek sam tad primijetila da drhtim. Vrata su se zalupila. Muškarac je rekao mojoj djeci nešto što nisam razumjela, pokazao na naš auto, odmahnuo glavom i potapšao Alekseja po uskim ramenima, zatim sam vidjela kako idu za njim i nestaju u niskoj zgradi. Iznad mračnog prozora -9-

gorjela je neonska svjetiljka. Čekala sam da se upali svjetlo, no pro zor je ostao u tami. Možda su unutra bile rolete. Ili je neki poseban sloj sprečavao pogled unutra. Samo se iznutra moglo gledati van – kao kroz bakrena stakla u Palači Republike*. Kralj je gledao van i mogao je promatrati svoj narod, dok su ljudi vani gledali u neprozirna stakla i, zaslijepljeni njihovim sjajem, nisu mogli vidjeti kroz njih. Da su bili na istoj visini s kraljem i njegovim prozorima, na razini odraza, bili bi mogli vidjeti makar svoj lik, susresti se sa svojim neskriveno radoznalim pogledom. Međutim stajali su dolje, sitan puk, na trgu. A gore u staklima zrcalilo se tek nebo. Pogledi nisu bili uzvraćeni. Ali stakla ovog prozora ovdje bila su posebno crna, duboko crna, crna kao ugljen, crna kao noć, što sam dulje gledala onamo, to mi se neprirodnijim to činilo. Nikakva sjaja, ništa narančasto. Sve svjetlo odavna apsorbirano. Nema noći, nema uglje na, nema dubine. Samo još crnilo. Prozor mora da je lažan. Gerd je ugasio cigaretu i pripalio sljedeću. “Kakva lijepa tišina.” Uživao je u tim minutama nasamo sa mnom. Katju i Alekseja ispitivat će zašto želimo prijeko, poći će sa svakim nasamo u prostoriju bez prozora, posjesti dijete na stolac i reći: nešto nas zanima i moraš nam reći istinu, jasno? Katja će kimnuti, a Aleksej će gledati u svoje cipele. Pogledaj me, reći će Alekseju državni službenik. Pritom će ga potapšati po leđima, kao kompića, kolegu, bliskog prijatelja. Ne znajući da ga Aleksej, čak i kad podigne glavu, može vidjeti tek mutno jer mu naočale više ne vrijede bogzna što. Volio je gledati u svoje cipele, one su bile nešto što se nalazilo najdalje od njegovih očiju, a ipak je bilo njegovo, za cipele je točno znao kako izgledaju. Možda će mu službenik zaprijetiti, možda ga naglo povući za ruku da Aleksej ne zaboravi koliko

Palast der Republik, nekadašnje sjedište Parlamenta NjDR-a. (op. prev.)

- 10 -

je netko poput njega snažniji. Možda su trojica njih stajala ispred Alekseja, petorica, čitava je prostorija mogla biti puna uniformiranih državnih službenika, pripadnika Narodne policije, Državne sigurnosti, graničara, nadstojnika, naučnika, pomagača – no onda bi pojedinac izgubio autoritet. Što vaša majka želi prijeko? Poznaje li već dugo tog muškarca? Voli li tog muškarca? Jeste li vidjeli kako je ljubi? A ona njega? Kako se ljube? Želite li takvog oca sa Zapada? Je li vam donio darove? Kakve? Dakle kapitalist je. Zar ne? Muk. Ta što Aleksej može na to odgovoriti? Postoje samo pogrešni odgovori. Nešto mi je palucalo u dnu kralježnice, mogla bih to nazvati strahom, no bilo je to samo palucanje. Pogrešni odgovori. Aleksej čak ni to nije znao, možda je slutio. Hoće li nas zadržati? Što vrijedi papir, dozvola, ako me jednostavno pojede mrak, skroz-naskroz, a djecu strpaju u neki dom? Prisilno posvojenje. O tome su kružile glasine. Pogotovo su djecu državnih neprijatelja, ali i neprijatelja socijalističke demokracije, a posebno bjegunaca, prebjega, stavljali pod zaštitu države. Bez traga i bez povratka. Poslije bi uvijek mogli tvrditi da sam umrla od plućne embolije. Mogu to ustvrditi za bilo koga. Priče gotovo da se i nisu međusobno razlikovale – samo su protagonisti imali različita imena. Za koga bi se tu i trebalo iz mišljati nešto maštovito? Nitko im to neće dokazati, jer istine su također samo izmišljotine, sporazumne, jedino bi Gerd mogao dokazati da nisam pravila nered i da nisam bila bolesna. Dok god nije bio jedan od njih, bilo je dobro što sjedi sa mnom u autu, što je to njegov auto. Obuzdati palucanje, samo ne izgorjeti. On ne bi mogao samo tako nestati, onda bi kralj dospio u poteškoće, velike poteškoće, mi im nismo bili tako važni, ni Aleksej, ni Katja. Sitne ribe. Sićušne ribice. Doduše, udaljile su se od jata, nisu više plivale u struji, ali bile su tako majušne da ih se moglo previdjeti. Što mislite da vas očekuje u kapitalizmu? To je Katjina učiteljica pitala još prije nekoliko tjedana, kad je nakon nastave zadržala Katju u učionici - 11 -

na razgovoru u četiri oka. Zar ne vjerujete u mir? Katja, zar se ne sjećaš? Nisi li i ti htjela pomoći siromašnoj djeci u Vijetnamu? Donijela si rižu i skupljala sirovine? Ta tko je kriv za bijedu u Vijetnamu? Onda, tko je kriv? Tko izgladnjuje djecu svijeta? Zar nisi ama baš ništa naučila u školi? U vrtiću? U jaslicama? Zar ne znate da su vam kapitalisti neprijatelji? Katja se vratila kući otečenih očiju. Nije htjela da druga djeca gladuju zbog nas, nije htjela ići k onima koji izgladnjuju drugu djecu. Plakala je pola noći. Sigurno ih sada na taj način preslušavaju. Vaš budući otac, što je ono on? Stolar, ne, to nije posve točno. On je kapitalist. Da, neprijatelj. Što je bilo s vašim pravim ocem? Što se s njim dogodilo? Pokucala sam o prozor. “Zašto kucaš po prozoru? Prestani kucati po prozoru.” Gerd se zavalio izbjegavajući moj pogled, toliko se valjda bojao da ne izgubi živce. Pokucala sam o prozor. “Prekini.” Pokucala sam triput, kucanjem oponašajući njegovu naredbu. Zastenjao je, a ja sam dlanom prebrisala staklo. “Koliko su već dugo tamo unutra?” upitala sam zureći u crni prozor barake. “Ne znam, nisam gledao na sat, možda dvadeset minuta.” “Dulje.” Gerd mi nije odgovorio, pušio je. Otkako je muškarac u policijskoj uniformi nestao s mojom djecom, vrata se nisu ni jedan jedini put otvorila. Nitko nije ušao, nitko izišao. Vrata su bila tako zatvorena da sam se zapitala nisam li se prevarila i nisu li moja djeca nestala u nekoj posve drugoj baraci, nekoj na čija se vrata čitavo vrijeme nisam obazirala. Ili su pak doista ušli u baraku koju sam promatrala, no odavno neprimjetno izišli iz nje na drugome mjestu. Kroz stražnja vrata. Možda je neki podzemni hodnik vodio u neki - 12 -

udaljen policijski tabor, direktno u Centralni komitet, pod mračne plavozelene svodove Državne sigurnosti. Odande postoji samo još jedan mogući izlaz – u tamnicu bakrene palače. Možda se ispod Schlossplatza nalazio razgranat labirint s posebnim tamnicama u koje su zatvarali djecu izbjeglica i bjegunaca i primoravali ih na popravak. Dok ne bi bila spremna da ih građani odani državi prihvate u socijalističke obitelji. Možda u obitelji koje uopće nisu mogle postojati. A ja sam ovdje uzalud čekala svoju djecu. “Jesi li i ti vidio kako ulaze? Tamo. Vidiš li onu baraku? Tamo su unutra.” U glasu mi je treperila nesigurnost, ali pokazala sam prijeko na baraku s lažnim prozorom. Gerd je pogledom pratio moj prst. Nasmijao se otpuhnuvši samo jednom kratko i snažno pa umorno slegnuo ramenima. “Ne znam”, osvrnuo se oko sebe, “ta sve izgledaju isto.” Kolibe su stajale u ravnome nizu, sve su imale uska vrata slijeva, desno lažni prozor, a iznad toga neonsku rasvjetu. Osim rubnih. Koliko sam mogla razaznati, njihovi prozori nisu bili lažni, iz njihovih je prozora prodiralo svjetlo. Gerd je frknuo izdišući. “Ne misliš valjda da žele ondje zadržati tvoju djecu?” Zadržati ondje. Ne ovdje. Gerd je u mislima već bio prijeko, s druge strane mosta. Ja nisam. Gerd se nasmijao. “Baš si smiješna, zar stvarno misliš da nemaju pametnijeg posla nego da zadržavaju malu djecu?” “Ne samo malu djecu”, pokušala sam se nasmijati zajedno s njim, nije baš uspjelo, “kod nas se nikad ne zna.” “Kod nas?” Gerd se ponovno nasmijao i odjednom su mi navrle suze na oči, okrenula sam se ustranu kako ih ne bi vidio. “Kod nas vas prvo vodim na večeru, na veliku porciju pomfrita. Umirem od gladi.” Upravo sam otirala rukavom suze s lica, okrenuvši se prema prozoru, kako se Gerd ne bi još i mojim suzama smijao, kadli se - 13 -

neko raskvašeno lice pojavilo tik ispred mojega. Neki drugi muškarac u uniformi izvana je pokucao o prozor. “Prozor”, čula sam ga kako kaže, palcem je uporno pokazivao prema dolje. Odvrnula sam ručicu. Staklo je škripalo u prorezu. “Otvorite prtljažnik.” Pogledala sam Gerda, koji se još samo nacerio i izvadio ključ iz kontaktne brave. “Evo, izvolite.” Pružio je ruku ispred mene prema muškarcu. Ovaj je uzeo ključ iz dlana i nestao. Iako je zrak bio ugodan i lagan i blag, ponovno sam zatvorila prozor. Čulo se kako otvaraju prtljažnik. Podizali su stvari, kuckali odozdo po autu. Nedugo potom vidjela sam dva službenika kako s našim kovčezima nestaju u jednoj od baraka. Jedna muha zujala je u donjem kutu vjetrobranskog stakla, stal no se iznova zalijetala u staklo, činilo se da njezino tjelešce tupo i teško o nj udara, ali nije odustajala, zujala je, na trenutak bi zastala, zazujala, zabila se u staklo, zanijemjela. I iznova zazujala. Rukom sam pipala po komandnoj ploči i uskoro osjetila iscrpljeno, zujeće muhino tijelo pod dlanom. Polagano sam spuštala dlan na ploču dok me muha nije zaškakljala između kažiprsta i prstenjaka, neprekidno trepereći nježnim krilcima, zujeći, toliko me škakljala da sam stisnula oba prsta i pritisnula ih o ploču što sam čvršće mogla. Žestoko se batrgala, ali se nije mogla osloboditi. Činilo se da je prostor između prstiju i plastike prevelik, još uvijek sam u širokim razmacima osjećala njezinu borbu krilima. Morala sam pomisliti na bjelkastu tekućinu koja iscuri ako se prignječi. Odjednom je nešto glasno lupilo o prozor, mogla sam vidjeti samo šaku, ne i lice, uniformiran muškarac, vrata su se otvorila. Umalo da nisam pala na njega. Uhvatio me. “Moramo vas moliti?” “Molim?” “Pođite s nama.” Činovnik me nimalo nježno zgrabio za nad- 14 -

lakticu i vukao me pokraj sebe. Posrnula sam preko niske stube. Unutra se preda mnom pružao hodnik koji je izgledao predugačak za baraku, možda se protezao kroz unutrašnjost dviju ili triju baraka. Gurnuli su me lijevo u neku prostoriju, činilo se da nas ondje već čekaju. Za uskim stolom sjedila su dvojica gotovo identičnih muškaraca. I oni su bili uniformirani, doduše, ne u uniformama narodne policije. Nije bilo vrijedno truda razmišljati o tome kojoj državnoj službi pripadaju. Igra skrivača i obmana išle su ruku pod ruku s kostimiranjem u uniforme. Mora da su bili blizanci, u najmanju ruku braća, toliko su si nalikovali. “Sjednite. Napuštate zemlju kako biste se udali za gospodina Gerda Beckera?” “Da.” “Uselit ćete se u zajednički stan u Zapadnom Berlinu, je li?” “Naravno.” “I vaš budući suprug već je sve pripremio, je li? Već dulje vrijeme živi u tom stanu, je li?” Samouvjereno sam kimnula. “Da, naravno.” Dok je desni od dvojice vodio saslušanje, njegov je brat listao akte, činilo se da nešto traži. “Čujte, pa to je sve već zapisano u zahtjevima. Još prošli tjedan bila sam u Državnoj sigurnosti, tada smo razgovarali isključivo o gospodinu Beckeru.” “A da? Koje saslušanje, gospođice – gospođo Senff. Nelly Senff. Jeste li već bili u braku?” “Nisam, ta znate to.” “Ni s ocem svoje djece?” Odmahnula sam glavom. “Onda?” “Nisam.” “I baš sad hoćete probati, je li?” - 15 -

Baš sad? Samo strpljivo, rekla sam si, strpljivo, samo ne izgubiti živce, i odgovorila: “Da, to želim.” “A otac vaše djece?” Zapiljila sam se u desnog brata. “To znate.” “Što? Što znamo? Ne želite odgovoriti?” Žele te razljutiti, pomislila sam, ništa loše, samo te žele razljutiti. Kakvu li zadovoljštinu tom visokom činovničiću pružaju takva pitanja i odgovori? “Muškarac sa Zapada je prikladniji, je li?” Kimnula sam, slegnula ramenima. Ta što sam ja znala o muškarcima sa Zapada kao takvima, što o njihovoj prikladnosti za ove ili one svrhe? Gerd mi je pomagao u prijevari, u tome je bio sasvim dobar. “Ni vaša majka nije se udavala. Čini se da je to u vašoj obitelji uobičajeno, je li? Divlji brak. Izvanbračna djeca. Zar bismo stvarno trebali vjerovati da ćete se prijeko udati?” “To baš nije bilo moguće.” “Kako, molim?” “Što se tiče moje majke. To baš nije bilo moguće. Drugi zakoni, drugi običaji. Isprva nisu smjeli, poslije više nisu htjeli.” Blizanci su me pogledali bez razumijevanja. Sve dok desni, ne okrećući glavu, nije rekao lijevome: “Židovi.” Lijevi je prelistao dokumente, kažiprstom kucnuo po jednoj stranici i promrmljao nešto što je zvučalo kao: “Nemoguće... više ne postoji.” “Vaša je majka bila Židovka?” Desni je buljio u mene otvorenih usta. “To je još uvijek. Da. Ne. Nije vjernica. Više ne vjeruje, makar ne u Boga. Vjeruje u komunizam, ali to znate.” “Jesi li to znao? Je li bila slavna?” Čim Nijemac čuje za živućeg Židova, misli da je taj sigurno slavan. Priznata slava činila se jedinom mogućnošću bijega pred strategijama ubijanja. Tko je umakao, - 16 -

morao je biti slavan, ako ništa drugo zato što je umakao. Lijevi je listao po aktima i prstom pokazivao različite stranice. “Njezina je majka rođena dvadeset i četvrte, otac dvadeset i druge, ali umro je 1950. još u Francuskoj. Što ovdje piše? Tijekom povratka iz egzila?” Lijevi je okrenuo stranicu, desni je zurio u mene: “Vaša se baka tada s vašom nosećom majkom vratila u Berlin? I vi ste ovdje rođeni.” Nisam odgovarala, na kraju krajeva, te su stvari morale stajati u aktima. “Zašto u Berlin?” “Pa to sam rekla, sada vjeruje u komunizam.” “Komunizam nije pitanje vjere”, ustvrdio je desni. “Nije?” “Ne, to je pitanje uvjerenja, ispravnog stava. Vi niste pohađali socijalističku školu? U koju ste školu išli?” U koju sam školu trebala ići? Zar je mislio da još uvijek postoje židovske škole, ili je mislio da Židovi ne pohađaju školu? “Maršal I. S. Konjev”, rekao je lijevi, nasmijao se i munuo brata u rebra. Brat je to pogledom provjerio u aktima, očito nije mogao vjerovati. “Pet godina prije nas”, došapnuo je lijevi desnome. Pohvalnica za marljivo učenje u socijalističkoj školi. Možda toga u moje vrijeme još nije bilo. Katja je imala čitavu hrpu takvih pohvalnica, za marljivo učenje i uzorno društveno i izvannastavno zalaganje, te je inzistirala na tome da pohvalnice ponesemo sa sobom na Zapad. Iako ondje teško da su to bile dječje prekretnice u mogućoj karijeri junakinje. Pa nije zaludu skupljala stari papir, pojasnila mi je, no nije mi mogla odgovoriti zašto ga je onda skupljala. Nisu smjeli ponijeti čak ni originalne školske svjedodžbe, predane su im preslike, tako da u državi ostane ono što državi pripada. Prekrižila sam noge i nisam odgovarala. - 17 -

“Ali ne izgledate kao Židovka.” “Kako molim?” “Ne izgledate kao Židovka. Ili, dobro, hajmo, reći, ne kao tipična Židovka. Ta i vi morate biti Židovka ako vam je majka Židovka.” “A kako to izgleda tipična Židovka?” “Pa to biste vi sami trebali najbolje znati, gospođice Senff. Senff – to je židovsko prezime, je li?” Nisam mogla suspregnuti uzdah. “To je prezime moje majke.” “Zvuči nekako njemački”, promrmljao je lijevi i ponovno se zadubio u crveni papir akata koji su ležali pred njim. Grizla sam usne i izdisala što sam dulje mogla. Ako čovjek ne udahne zrak, pokušavala sam se uvjeriti, ako se takoreći zrakoprazno sklopi, eksplozija je gotovo isključena, makar znatno otežana. Lijevi je ustao s aktima i napustio prostoriju, ostao je desni, koji sada više nije bio desni, nego jedini, jedini koji je sjedio za stolom nasuprot meni, dok su trojica, očito beznačajna po rangu i funkciji, stajala sa strane i držala stražu. Ne okrećući glavu te i ne trepnuvši, iskosa su pratili svaki pokret. Barem moj. Jedini je sklopio akte, napravio značajnu stanku, uživao u šutnji koju je nametnuo, naposljetku se nasmiješio očima prošaranim crvenim žilicama, koje su sad u potpunosti utonule, te me pogledao. “Gospođo Senff, nešto mi nije jasno, zašto ste spakirali pastu za zube i sapun ako večeras idete u stan svoga budućeg – u vaš zajednički stan. Gubimo ovdje vrijeme brbljajući ako nas i dalje zadržavate ovakvim pričama. Zar on nema sapuna? Vaš zaručnik Becker?” Pogledala sam tog muškarca u njegovoj uniformi koju je bilo nemoguće identificirati, osjetila kako mi krv suklja u glavu i zatvorila usta. Jezik se lijepio za nepce. “Ostali ste bez riječi, gospođice Senff? Pođite s nama.” Ustala sam i slijedila jedinoga kroz uski hodnik u drugu pro- 18 -

storiju. Prostorije nisu imale prozora. Osjećao se prodoran i lagano slatkast vonj plastičnog poda po kojemu su škripali potplati. Miris koji me podsjećao na Aleksejevu i Katjinu školsku torbu. Umjetna koža. Plastika s reljefnim uzorkom. Već godinama ista tri modela, uglavnom samo dva. Smeđi i travnato zeleni, žuto-narančasta kombinacija bila je rijetka. Prije mnogo godina mora da je postojala i crvena. Čula sam svoje potpetice na plastičnom podu, osjetila kako iznenada, potpuno neočekivano i neprikladno u toj situaciji, s od ređenim poletom stavljam nogu pred nogu, poletom kojemu bi se mogao pripisati neki osjećaj radosti koji mi je napinjao suknju oko bedara, gotovo sam poskakivala, kao da idem na bal i veselim se događaju koji slijedi. Jedan uniformirani otvorio je vrata, ljubazno sam mu i poletno kimnula, neki ih je drugi za mnom zatvorio. Unutra sam se ponovno zatekla s desetak službenika, dim je bio gust, jedan od službenika odmjerio me od glave do pete, suknja se smirila. Prekrižila sam ruke. “Sjednite.” “Hvala, ali nije baš jako ugodno tu kod vas.” “Sjesti”, potvrdio je službenik s možda najduljim stažem. Prijateljski sam mu se osmjehnula. U prostoriji osim mene nije bilo ni jedne jedine žene. Razmišljala sam o tome kako ću posjetiti svog ujaka Leonarda u Parizu. Živio je na rubu Maraisa s trećom ženom. S drugom je bio stanovao u Americi, sjeverno od San Francisca, na brežuljku usred šume. Ujutro su mu na veliki prozor terase slijetali kolibriji i pili šećernu vodu koju je u posudicama vješao pod strehu. Lepet njihovih krila bio je tako brz da ti je postajala jasna strelovitost vremena. Taj ga je osjećaj umirivao. Kad bi pogledao kroz prozor, svud uokolo bila je samo šuma, a nešto niže zimi se iza cedrova mogla razaznati istočna obala jezerca, ljeti je dolina bila često prekrivena maglom. Kad sam prije tri godine posljednji put - 19 -

vidjela ujaka, ispričao je kako s trećom ženom u Parizu može još bolje sve zaboraviti, u povoljnim trenucima čak i svoju prošlost, a katkad i sebe sama. Možda bi ujaka Leonarda veselio naš susret. Pokazao bi mi mjesta u Parizu koja se ne mogu pronaći ni na jednoj razglednici, mesnicu Panzer i skele koje ne stoje ispred kuća kao kod nas, nego vise s krovova na željeznoj užadi. Htio je sa mnom jesti svježe školjke. Upoznat ću njegova dva sina Amerikanca, koji su obojica imala po nekoliko poslova, razumjeli se u sve pomalo i ni u što jako dobro, kako je on govorio. Što sloboda čini od čovjeka, uvijek je ponavljao promatrajući me napola sažalno, napola zavidno, mene koja očito nisam imala nikakve slobode, pa mi nije preostalo ništa drugo nego da započnem znanstvenu karijeru. Tako blizu cilja nisam bila nimalo voljna prihvaćati zapovijedi. No nisam htjela biti blesava. Sjela sam. “Vi ste kemičarka?” “Znate to.” “Četiri godine radili ste za Akademiju znanosti?” “Nakon studija sam ondje započela, da. Ali posljednje dvije godine više ne radim ondje. Radim na groblju.” “Na groblju?” “To mi je bio posljednji posao, da. Zbog napuštanja zemlje”, čudila sam se kako ti granični službenici, kako se činilo, malo znaju. Ta su mi pitanja posljednjih mjeseci višekratno postavljali – a ispitivali su o tome i druge ljude u mojoj okolini, za neke sam znala, za druge sam mogla samo slutiti. Uniformirani je listao. “Opet ustanite.” “Da opet ustanem?” “To smo upravo rekli, da. I ne postavljajte pitanja. Pitanja postavljamo mi.”

- 20 -

Ustala sam. Suknja mi se lijepila za stražnjicu. “Zahtjev za iseljenje podnesen je u travnju prije dvije godine. Od svibnja su vam ograničeni kontakti. Imali ste uvid u državne tajne?” “Ne. Hoću reći, da, postojala je ta zabrana, ali nisam imala uvid u državne tajne.” “Mi imamo drugačije informacije. Želite nam lagati?” “Ne.” “Na čemu ste radili na Akademiji znanosti?” Cipele su me tiskale, prebacivala sam težinu s noge na nogu i pogledavala okupljene. “Hoće li to?” “Što da vam o tome kažem? Zaboravila sam. A što nisam zaboravila, o tome ne smijem govoriti, a ono o čemu smijem govoriti ionako ne biste razumjeli, niste iz te struke, gospodo.” “Oho, prava pametnjakovićka”, službenik je sklopio akte koji su ležali pred njim i došaptavao se s najstarijim po stažu, koji je sjedio ukoso iza njega. “Odvedite je.” Najstariji po stažu kimnuo je visokom muškarcu s nerazmjerno malenom glavom. Bio je tako visok da su mu očito morali produljiti hlače, tamnozelena boja na porubu hlača doimala se poput bordure. Visoki me zgrabio za nadlakticu i odveo u susjednu prostoriju. Ni ta nije imala prozora. “Gdje su moja djeca?” “Zar niste čuli, ovdje mi postavljamo pitanja.” Ovdje bih bila rado sjela, ali u prostoriji nije bilo ni stolice ni stola, a nisam htjela pred državnim službenikom sjesti na pod u suknji. Pogledala sam na sat. Bilo je šest i nešto. Aleksej i Katja polako će ogladnjeti. Čekati, a ne znaš zašto. Kad sam ponovno pogledala na sat, bilo je deset do šest, i po-

- 21 -

gledavala sam na sat otprilike svake tri minute, posljednji put u pet do sedam, prije nego što je ušao jedan službenik s nekom ženom u uniformi. “Je li bilo kakvih neugodnosti?” Službenik je upitno pogledao visokoga. “Nije”, začulo se odozgor. Visoki je u znak pozdrava prislonio dlan uz malenu glavu. “Svucite se.” Stariji službenik zadovoljno mi je kimnuo. “Kako, molim?” “Odjeću možete predati kolegici.” Kolegica mi je uputila prazan pogled. Nisu se spominjala nikakva imena. Na trenutak sam razmišljala o tome kako bi se mogao zvati jedan takav mlad službenik, doduše visok, ali ipak malene glave, kojem bi odjelu mogao pripadati i koji čin posjedovati. Možda se zvao Glavešina, unatoč malenoj glavi i niskom činu. Ali takva slučajnost morala bi se moći izbjeći, zakonski osporiti i ukinuti, jer bi službenik malene glave s imenom Glavešina bio nedvojbeno poslovno zakinut zbog te slučajnosti, slučajnosti koja bi izazivala podsmijeh, slučajnosti koja bi u svijetu reda i poretka jednostavno bila nepodnošljiva. Stariji službenik izderao se na mene: “Hoće li to?” “Zašto se sada moram svući?” “Mi ovdje postavljamo pitanja, ne vi”, ponovio je visoki i nacerio mi se ohrabrujući me. “Ispred vas?” Vjerojatno su granični službenici ovdje učili samo četiri, pet rečenica koje su upotrebljavali prema potrebi, rečenice koje su skrivale njihov identitet, no bile su dovoljne za nužne upute. Gotovo da sam se morala nasmijati. “Vidite li možda nekoga drugoga?” Dugonja malene glave gladio je fini crni pištolj koji mu je bio čvrsto priljubljen uz tijelo. Smijeh u koji sam sada prasnula nije se mogao suspregnuti. “Želite da...?” - 22 -

“Hajde, hajde, i mi smo samo ljudi.” Stariji službenik glumio je dosadu. “Ljudi?” Nervozno sam se nasmijala. Vrata su se otvorila, ušao je još jedan muškarac u uniformi. “Što je sad? Gdje su stvari?” Glas mu je zvučao promuklo. “Ustručava se.” “Trebamo li dovesti pojačanje?” “Ne”, prvo sam izula cipele, “ne”, zatim svukla haljinu. Službenica je pružila ruku te sam joj morala donijeti stvari. “Sve.” Nisam htjela čuti još jedan hoće li to. Odlučila sam da na trenutak neću misliti, svukla sam čarape i donje rublje pa i to odnijela službenici. Čarape sam složila prije nego što sam joj ih položila preko ruke. “Nakit također.” Skinula sam lančić s vrata i pružila ga službenici, bila je potpuno nezainteresirana. A što bi je i trebalo interesirati? “Sat.” Visoki s malenom glavom u međuvremenu je milovao svoj pištolj. “I naočale.” Još sam jednom pogledala na sat, bilo je sedam i deset. Nisu više imali mnogo vremena. Iznenada sam bila sigurna u to da imaju obvezu pustiti nas preko granice prije ponoći. Inače krše vlastita pravila. Sigurno su postojali sporazumi između dviju država koji su propisivali te postupke. “Prsten.” Pogledala sam uniformiranoga kao da ga ne razumijem, pokazao je na moju ruku. Promotrila sam svoju ruku i odmahnula glavom. “Prsten.” “Nemoguće, ne može se skinuti.” “Svaki se prsten može skinuti. Sapun!” - 23 -

Još sam žešće odmahnula glavom. Jedan je službenik napustio prostoriju, vjerojatno je otišao po sapun. “Ako sapun ne pomogne, postoje ovdje i druge metode”, došapnuo mi je muškarac u uniformi. Pravila sam se da ga ne čujem. Prsten nisam skinula od Vasilijeve smrti, ni na spavanju, ni na plivanju, ni prilikom pranja, ni dok sam na groblju čeprkala po zemlji i čupala korov, ni dok sam poslije toga prala ruke. Nikada. Drugi službenik vratio se s komadom sapuna. “Hoće li to?” “Molim vas, nemojte.” Glas mi je bio neobično tih, kao da mi ne pripada. Stisnula sam šaku. Službenik je pokušao otvoriti šaku, odvajao je svaki pojedini prst. “Molim vas. Nemojte.” Kao u usporenom filmu promatrala sam kako prsten malo-pomalo gura uz prst, stišće ga, vuče te kako ovaj nestaje u službenikovoj ruci. Nije se poslužio sapunom. Nisam osjećala ni prsten ni svoju ruku. Izdaleka sam čula neki glas: “Molim vas, nemojte. Molim vas, nemojte. Molim vas, nemojte.” Vjerojatno me stariji službenik, koji je još stajao na vratima i inače izdavao naredbe, oponašao. “Vi ćete ostati ovdje”, naredio je mladome da pazi na mene. Zatim je domahnuo kolegici koja je pošla za njim s mojim stvarima. Prsten čak nije ostavio ni trag na mom srednjaku. Mladi se naslonio pokraj vrata i izgledao je kao da se veseli. Odjednom sam morala pomisliti na svog brata, koji u godinama pretpuberteta ni za čim nije više čeznuo nego za uniformom, najdraže su mu bile policijske i vojničke, no fascinirali su ga i vatrogasci, piloti i mornari. Zlatne zvijezde sviđale su mu se više od srebrnih i crvenih. Želio je postati isključivo nešto od toga. Sigurna sam da bi bio loš policajac. Ne zato što ne bi mogao izdavati naredbe ili spontano intervenirati u nekoj situaciji, te su mu stvari išle od ruke, samo je teško podnosio - 24 -

podređenost, nije trpio ničije naredbe osim majčinih. I tako je silom prilika postao nespretan glodač. Ovaj momak ovdje s užitkom je izvršavao naredbe, pa bilo to i nadziranje razodjevene žene. Oči su mu nemirno žmirkale preko moga tijela i okolo njega, bile su tako pozorno usredotočene da neprimjetno ne bih bila mogla čak ni propasti u zemlju od srama. Pogledima sam uzimala mjere. Malena glava. Mlad. Visok. Više pojedinosti nisam zamjećivala, ništa svojstveno, osobno. Koža mu je možda bila blijeda, ali pod ovim se svjetlom vjerojatno svačija koža doimala blijedom. Ni ime mu nisam smjela znati, mogla bih ga poslije izdati. Čin je ostao u tajnosti, njegovo poznavanje pružilo bi mi orijentaciju. Jedino je njegova vanjština, kojoj sam već neko vrijeme bila izložena, stvarala neku bliskost, sigurno ne namjernu. Činilo se da mu moja golotinja uzrokuje više nelagode nego meni. Odjednom se potpuno smračilo, zatim se svjetlo ponovno upalilo. “Pardon”, visoki mladac jedva je skrivao svoju razgaljenost, očito je bio leđima pritisnuo prekidač. Ja sam ponovno prekrižila ruke. Nakon nekog vremena otvorila su se vrata i stariji je službenik rekao: “Za nama.” Na vratima se pojavila službenica, vjerojatno nas je pratila iz pristojnosti. Kako bi se zajamčio red i disciplina. Donijela mi je ručnik koji je bio premalen da sve pokrijem, grudi i genitalije, po mogućnosti još i veliki madež što mi se širio tik iznad pregiba koljena, koji sam mrzila i zbog kojega mi je bilo neugodno i koji je bio još manje za javnost nego grudi i genitalije. Put je hodnikom vodio u sljedeću prostoriju, gdje nas je primio muškarac s golublje plavom pregačom i naočalama. Odložio je zglob neke cijevi na regal, očito je bio radnik, možda je bio zadužen za održavanje i popravke. O meni je stariji rekao: “Evo je.” Muškarac u golublje plavoj pregači nije me ni pogledao, samo je umorno glavom pokazao stolac i naredio mi da sjednem. - 25 -

“Čemu to?” “Rutinski pregled.” Stolac je podsjećao na prijestolje, imao je široke naslone za ruke, čvrsto i visoko postolje. “Na stolac.” “Moram piškiti.” “Sada?” “Da.” “Zahodi su na drugome kraju, sada ne možete onamo”, služ benik je odsutno gledao u moje grudi koje se nisu dale pokriti ručnikom. “U kutu je kanta”, rekao je muškarac u golublje plavoj pregači i pokazao bijeli emajlirani sić. Čučnula sam iznad sića, ručnik je skliznuo na pod, jednom sam ga rukom uhvatila za drugi kraj, kao da ta povezanost mijenja nešto u mojoj golotinji. Pogled mi je pao na jedinoga, kojega nisam primijetila kad je ušao u prostoriju. Nisam se mogla odlučiti je li to bio prvotno desni ili lijevi. Tako je bilo lakše ne uzimati osobno njegovu prisutnost. Službenica mi je pružila toaletni papir. “A sada na stolac.” Podstava prijestolja bila je na nekoliko mjesta poderana, iz unutrašnjosti je izvirala spužva. Gubila je čvrstoću, rastvarala se na površini i dolazila u dodir sa zrakom i tekućinama, pjenaste pahuljice uslijed trenja su se osipale. Nisam mogla prestati razmišljati. Tako sam razmišljala da ima žena koje su doživjele sasvim druge stvari. U ratu. Osvrnula sam se po prostoriji, nasuprot meni nalazio se jedan od crnih prozora čiji je okvir bio tako plitko uglavljen u zid da je teško mogla biti riječ o vanjskom prozoru. Osim toga nalazio se u desnome kutu prema vratima i hodniku po kojemu smo stigli, tako da je očito gledao u susjednu prostoriju. - 26 -

Julia Franck rođena je 1970. u Istočnom Berlinu. Kći je kazališne glumice Anne Katharine Franck i režisera Jürgena Sehmischa. S majkom i sestrama kao osmogodišnjakinja emigrira u Zapadni Berlin. Radila je kao urednica i novinarka za brojne njemačke novine te Sender Freies Berlin (Radio slobodni Berlin), između ostaloga i kao konobarica, čistačica i pomoćna medicinska sestra. Na književnoj sceni pojavljuje se 1995., kada s kratkim pričama pobjeđuje na berlinskom natječaju za mlade pisce Open Mike. Objavila je romane Der neue Koch (1997.), Liebediener (1999.) te Zapad (2003.), prema kojemu je snimljen i višestruko nagrađivani film Westen (Zapad) pod redateljskom palicom Christiana Schwochowa. Godine 2007. njezin roman Poludnica nagrađen je prestižnom Njemačkom književnom nagradom (Deutscher Buchpreis) i prodan u više od milijun primjeraka. Romanima Rücken an Rücken (2011.) i Rede für Gerhard Richter (2012.) te prijevodima na 39 jezika Julia Franck potvrđuje se kao jedna od najzanimljivijih suvremenih njemačkih autorica.

- 279 -

- 280 -

Latica Bilopavlović Vuković rođena je 1976. u Novoj Gradiški. U Zagrebu je završila jezičnu gimnaziju te diplomirala njemački jezik i književnost i francuski jezik i književnost. Dobitnica brojnih priznanja i stipendija, četiri semestra provela je na studijskoj stipen diji za usavršavanje njemačkoga jezika na Sveučilištu u Mainzu. Boravila je na prevoditeljskoj stipendiji Ministarstva kulture Republike Francuske u Arlesu, prevoditeljskim radionicama u LCB-u te u Europskom prevoditeljskom kolegiju u Straelenu. Redovito prevodi s francuskog i njemačkog jezika za Hrvatsku televiziju. Do sada je objavila niz prijevoda, među kojima se ističu prijevodi romana i knjiga priča s njemačkog i francuskog jezika: Daniel Kehl mann, Mjerenje svijeta; Monika Maron, Animal triste; Patrick Mo diano, Mali Dragulj; Elke Schmitter, Gospođa Sartoris; Atiq Rahimi, Zemlja i pepeo; Serge Brussolo, Peggy Sue i duhovi; Tamara Bach, Djevojka s Marsa; Wladimir Kaminer, Vojni rock, Berlinske ulice i Putovanje u Trulalu; Marica Bodrožić, Tito je mrtav i Tišina, rastanak; Daniel Kehlmann, Magičan život Arthura Beerholma i Slava; Uwe Timm, Crveno; Juli Zeh, Corpus delicti; Ilma Rakusa, Mnogo mora te prijevodi stručnih priručnika.

- 281 -

- 282 -

Sadržaj

Nelly Senff prelazi most

Krystyna Jabłonowska drži brata za ruku

Kako John Bird prisluškuje svoju ženu, a preslušava drugu

Srećković Hans Pischke

John Bird postaje svjedokom

Brat Krystyne Jabłonowske kuje planove

Nelly Senff pozvana je na ples

101

Hans Pischke čeka svoj red, gotovo bez ikakvih želja

107

Krystyna Jabłonowska je nepažljiva

125

Nelly Senff čuje što ne želi čuti

135

Hans Pischke susreće Nelly Senff u praonici

167

Krystyna Jabłonowska mijenja mišljenje

177

Kad se dvoje sretne vani

185

Nelly Senff bježi od doktora Rothea

213

Hans Pischke rukuje se ljevicom

243

Nelly Senff želi reći da

263

O autorici

279

O prevoditeljici

281

- 283 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Fotografija na naslovnici Tjaša Kalkan Godina izdanja 2015., siječanj (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-610-6 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-615-1 (meki uvez) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 284 -

Ali sedamdesetih godina prošloga stoljeća za Nelly Senﬀ i tisuće onih poput nje iza Zida ne počinje Zapad – ondje su nepovjerljivost, hladnoća i prihvatni centar Marienfelde. I baš tu, u Čistilištu, između onoga što nĳe bilo Pakao i onoga što neće biti Raj, briljantna njemačka spisateljica Julia Franck pronalazi svoje junakinje i junake, rastavlja kompas predrasuda i u potrazi za ljudskošću nanovo uspostavlja strane svĳeta. Lĳepa udovica Nelly Senﬀ, poljska violončelistica Krystyna, izmučeni glumac Hans i John, tamnoputi agent CIA-e, susrest će se i dotaknuti u ograđenom perimetru Zapada, a ono što će iz njihovih dodira nastati potresna je i moćna priča o hrabrosti, roditeljskoj ljubavi i čovječnosti koja opstaje ili nestaje pod udarcima teškog čekića povĳesti.

99,00 kn

www.fraktura.hr

Zapad Julia Franck

Još koji trenutak i Nelly Senﬀ i njezino dvoje djece dospjet će s druge strane Zida, na Zapad. Na Istoku više nemaju ništa: prĳe tri godine Nellyin si je muž oduzeo život, ili su joj tako barem rekli – ne može biti sigurna, nisu joj dopustili vidjeti tĳelo. Jedino što sada želi jest otići, zaboraviti, započeti život iznova.

roman