Zar je to čovjek

Jedan od najvrednijih autora naše epohe.

– Alfred Kazin

Zar je to čovjek

O M I PR

I V LE -1-

Od istog autora u izdanju Frakture Utopljenici i spaĹĄeni

-2-

Primo Levi

Zar je to Ä?ovjek preveo s talijanskog Tvrtko Klarić

Fraktura -3-

Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.

Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri e della Cooperazione Internazionale italiano.

Naslov izvornika Se questo è un uomo © 1958., 1963., 1971., 2005. i 2014. Giulio Einaudi editore s.p.a., Torino © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Tvrtko Klarić i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-854-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 958818

-4-

Vi što živite zaštićeni U svojim toplim domovima, Vi što zatječete vraćajući se uvečer Toplo jelo i lica draga: Promislite zar je to čovjek, Tko radi u blatu Tko ne zna za mir Tko se bori za koricu kruha Tko umire za jedno da ili ne.

Promislite zar je to žena, Bez kose i bez imena Bez imalo snage za sjećanje Ispijenih očiju i hladne utrobe Poput žabe zimi.

Imajte na umu da je tako bilo: Nalažem vam ove riječi Urežite ih u svoje srce Boraveći u kući, idući putem, Liježući, ustajući; Ponavljajte ih svojoj djeci.

Ili neka vam se sruši kuća, Bolest neka vas snađe, Potomci neka okreću lice od vas!

-5-

-6-

Predgovor

N

a moju sreću u Auschwitz sam deportiran tek 1944., naime nakon što je njemačka vlada odlučila, zbog sve veće oskudice radne snage, produljiti srednju dob na smrt osuđenih zatvorenika, dopuštajući – prema prosudbi – osjetna poboljšanja životnih prilika te povremeno odgađajući ubojstva.

Zato ova moja knjiga, s obzirom na okrutne pojedinosti, ne dodaje ništa onome što je čitateljima cijeloga svijeta već znano o uznemirujućoj temi logora za uništenje.* Ona nije napisana u svrhu podastiranja novih poglavlja optužbe; prije će biti u stanju ponuditi vjerodostojan podatak za spokojno proučavanje nekih oblika ljudskoga duha. Mnogima se može dogoditi, pojedincima ili narodima, da smatraju, više ili manje svjesno, da “svaki stranac je neprijatelj”. Štoviše, takvo uvjerenje leži na dnu dušâ poput pritajene zaraze; očituje se samo napreskokce i neujednačeno; ne nalazi se, dakako, na početku nekog misaonog sustava. No, kad se to dogodi, kada neiskazana dogma postane prva premisa silogizma, tada na kraju lanca stoji Lager. On je proizvod takve zamisli svijeta koja je svojom strogom dosljednošću dovedena do krajnjih posljedica: sve dok takva zamisao postoji, posljedice nam prijete. Pripovijest

Doslovno “logor za uništavanje”. U našoj historiografiji uobičajeno “logor smrti”. (Op. ur. Većina je bilješki prevoditeljeva. Ukoliko su uredničke ili auto­rove, kao takve su posebno označene). *

-7-

o logorima za uništenje svi bi trebali shvatiti kao zlokoban znak pogibelji.

Svjestan sam strukturnih manjkavosti ove knjige, pa molim za oprost. Ako ne i stvarno, onda kao nakana i zamisao, knjiga je nastala još u danima Lagera. Potreba da se “drugima” ispripovjedi, da se “druge” učini sudionicima, poprimala je među nama, prije i poslije oslobođenja, značaj neposredna i silovita poriva, do te mjere da se natjecala s drugim elementarnim potrebama: knjiga je napisana da udovolji toj potrebi; u prvom redu, dakle, s ciljem unutarnjega oslobađanja. Odatle njezino obilježje nedovršenosti: poglavlja nisu pisana logičkim slijedom, već redom hitnosti. Posao slaganja i stapanja obavljen je po planu tek naknadno.

Držim da je suvišno isticati kako ništa nije izmišljeno.

Primo Levi

-8-

Putovanje

F

ašistička Milicija zarobila me 13. prosinca 1943. Imao sam dvadeset četiri godine, pameti malo, nikakvo iskustvo i odlučnu sklonost, koju je poticao segregacijski režim, a na što su me već četiri godine svodili zakoni o rasi, da živim u svome, nedovoljno zbiljskom svijetu, napučenom uljudnim kartezijanskim utvarama, iskrenim muškim i blijedim ženskim prijateljstvima. Gajio sam umjeren i tek teoretski osjećaj pobune.

Nije mi bilo lako odlučiti se za planinu te pridonijeti da se uspostavi ono što je, u mojim i razmišljanjima prijatelja donekle is­ kusnijih od mene, trebala postati partizanska četa, pridružena pokretu “Pravda i sloboda”.* Nedostajali su oružje, veze, novac te iskustvo da sve to priskrbimo; nedostajali su sposobni ljudi, a prepla­vili su nas nevježe te dobro- i zlonamjernici, koji su gore pristizali iz ravnice, u potrazi za nepostojećom organizacijom, kadrovima, oružjem, ili samo zaštitom, skloništem, vatrom, parom cipela.

U to vrijeme još mi nije bio posredovan nauk, koji sam kasnije u Lageru morao brzo naučiti, a po kojem je prva čovjekova zadaća ostvarivati vlastite nakane prikladnim sredstvima, a tko pogriješi

Pokret što su ga 1930. godine utemeljili braća Carlo (1899.–1937.) i Nello (1900.–1937.) Rosselli; zastupao je odlučan otpor fašizmu te moderan oblik socijalističke demokracije. *

-9-

– plaća; zato naknadni rasplet događaja ne mogu smatrati doli primjerenom pravičnošću. Tri satnije Milicije, koje su krenule duboko u noć ne bi li iznenadile drugu jednu četu, od nas znatno snažniju i opasniju, a koja se bila ugnijezdila u susjednoj dolini, banuše jedne sablasne snježne zore u naše sklonište te me odvedoše u dolinu kao sumnjivu osobu.

Na saslušanjima koja su uslijedila izjasnio sam se radije kao “talijanski građanin židovske rase”, jer sam držao da inače ne bih mogao obrazložiti svoju nazočnost na tim mjestima, previše udaljenima i za jednog “izbjeglicu”, procijenivši (pogrešno, kao što se poslije pokazalo) da bi priznavanje moga političkoga djelovanja značilo zlostavljanje i sigurnu smrt. Kao Židova poslaše me u Fossoli, pokraj Modene, gdje je jedan oveći logor za internaciju, otprije namijenjen engleskim i američkim ratnim zarobljenicima, prikupljao pripadnike brojnih skupina nepoćudnih novorođenoj fašističkoj republikanskoj vladi.

U trenutku moga dolaska, to jest potkraj siječnja 1944., u logoru je bilo oko stotinu pedeset talijanskih Židova, ali za nekoliko tjedana njihov je broj dosegao više od šest stotina. Radilo se, štoviše, o cijelim obiteljima koje su fašisti ili nacisti uhapsili zbog njihove nerazboritosti, ili potkazivanja. Nekolicina se sama predala, spontano, bilo u očajanju pred skitničkim životom, bilo zbog nedostatka sredstava, bilo da se ne odvajaju od uhapšenih srodnika, ili čak – posve besmisleno – “da se dovedu u red sa zakonom”. Uz to, tu je bilo i stotinjak jugoslavenskih ratnih zarobljenika te neki drugi stranci, koje se smatralo politički sumnjivima.

Dolazak manjeg odjela esesovaca* morao je potaknuti na zdvajanje i najveće optimiste; ipak se ova novost uspjela tumačiti na

Pripadnik SS-a (Schutzstaffel), elitne nacističke organizacije u čijoj nadležnosti je bio i sustav koncentracijskih logora i logora smrti. (op. ur.) *

- 10 -

različite načine, ne izvlačeći iz nje najbjelodaniji zaključak, tako da je – usprkos svemu – najava deportacije zatekla duše nespremne.

Dana 20. veljače Nijemci su brižno pregledali logor, javno i glasno prigovorili talijanskome povjereniku zbog manjkave organizacije podvorbe u kuhinji te nedostatka dodijeljene količine drva za grijanje; čak su rekli da bi uskoro ambulanta trebala proraditi.

Ali ujutro 21. doznade se da će sutradan Židovi krenuti. Svi: bez iznimke. I djeca, i starci, i bolesnici. Kamo, nije se znalo. Pripremiti se za petnaestodnevno putovanje. Za svakog tko na prozivci bude nedostajao, desetorica će biti strijeljani.

Samo se manjina prostodušnih i samoobmanutih uzjogunila u nadi: nadugo smo i naširoko razgovarali s poljskim i hrvatskim izbjeglicama, pa smo znali što znači krenuti.

Prema na smrt osuđenima tradicija propisuje opor obred, kadar iznijeti na vidjelo kako su svaki poriv i svaki gnjev sad već ugasli te kako čin pravednosti ne predstavlja ništa do žalobnu obvezu prema društvu, takav da bi se mogao pridružiti samilosti prema žrtvi od strane samoga krvnika. Osuđenik se zato pošteđuje svake izvanjske skrbi, odobrava mu se samovanje, kada to poželi, svaka duhovna okrepa; napokon, da oko sebe ne osjeća mržnju ili samovolju, već neminovnost i pravednost i, zajedno s kaznom, oprost.

No nama to nije bilo dano, jer nas je bilo previše a vremena malo; osim toga, u konačnici, zbog čega smo se trebali kajati, i što nam je trebalo biti oprošteno? Talijanski povjerenik odredi dakle da sve službe nastave rad do konačne najave; kuhinja stoga ostade u pogonu, za čišćenje zaduženi radili su kao po običaju, pa čak i učitelji i nastavnici u maloj školi održaše uvečer nastavu, kao svakoga dana.

Ali te večeri djeci ne zadadoše zadaću.

I dođe noć i bî takva da se razaznalo da ljudske oči u njoj ne bi trebale biti nazočne niti bi trebale preživjeti. Svi oćutješe to: nitko od stražara, ni Talijani ni Nijemci, nije smogao snage doći vidjeti što čine ljudi kad znaju da im je mrijeti.

- 11 -

Svatko se od života opraštao onako kako mu je ponajviše pristajalo. Neki su molili, drugi prekomjerno pili, treći se opijahu posljednjom odurnom strasti. Ali majke su probdjele da umilnom pomnjom priprave hranu za put, i okupaše djecu, pripremiše prtljagu; a u zoru bodljikava žica bî puna dječjeg rublja obješenog na vjetru da se suši; i nisu zaboravile pelene, ni igračke, ni jastuke, ni stotinu onih malih stvari za koje one dobro znaju da su djeci u svakom slučaju potrebne. Zar ne biste i vi jednako tako postupili?

Kad bi vas sutra imali ubiti s vašim djetetom, zar mu danas ne biste dali jesti?

U baraci 6A boravio je starac Gattegno sa suprugom te brojnom djecom i unucima, sa zetovima i radišnim snahama. Svi su muškarci bili stolari; stigoše iz Tripolija nakon brojnih i dugih putovanja, a uvijek su sa sobom nosili alate za svoj obrt, i kuhinjsko posuđe, te harmonike i violinu za svirku i ples nakon radnoga dana, jer su bili vesela i bogobojazna čeljad. Njihove su žene među prvima požurivale pripreme za putovanje, šutljive i hitre, eda bi doteklo vremena za korotu; a kada je sve bilo spremno, pogače ispečene, zavežljaji povezani, tada se izuše, raspletoše kose pa po tlu razmjestiše pogrebne svijeće, te ih užgaše po običaju otaca, posjedaše uokrug na pod za jadikovku, pa su svu noć molile i plakale. Mi smo u veliku broju zastajkivali pred njihovim vratima i dušu nam je obuzimala, za nas nova, ona drevna bol naroda bez zemlje, bol bez nade u izlazak, obnavljana svakoga stoljeća.

Zora nas zateče poput izdaje; kao da se novo sunce udružilo s ljudi­ ­ma u naumu da nas zatre. Različiti osjećaji koji su se u nama uzbibali, svjesnoga prihvaćanja, pobune bez odaziva, vjerske predanosti, straha, očaja, pomalo su se sad stapali, nakon neprospavane noći, u zajedničko nekontrolirano ludilo. Bilo je isteklo vrijeme da se promisli, da se odluči, a svaki kret uma talio se u bezveznu metežu,

- 12 -

u kojem izbijahu, bolne poput udaraca mačem, poput blijeska, tako bliske u vremenu i prostoru, mile uspomene na naše domove.

Mnogo je tada među nama rečeno i učinjeno; ali o tome bolje da ne ostane spomena.

Besmislenom točnošću, na koju smo se kasnije naviknuli, Nijemci obaviše prozivku. Na koncu: “Wieviel Stück?”* upita narednik; a kaplar spremno pozdravi i odgovori da “komada” imade šest stotina i pedeset te da je sve u redu; zatim nas utovariše u velike autobuse i odvezoše na kolodvor u Carpi. Tu nas je čekao vlak i pratnja za putovanje. Tu primismo i prve udarce: to je bilo tako novo i besmisleno da ne oćutjesmo bol, ni tijelom ni dušom. Samo duboko čuđenje: kako se čovjeka može udarati bez srdžbe?

Vagona je bilo dvanaest, a nas šest stotina i pedeset; u mom vagonu bilo nas je samo četrdeset i pet, no bio je to neki mali vagon.

Evo, dakle, pred našim očima, pod našim nogama, jednog od onih zloglasnih njemačkih konvoja, onih koji se ne vraćaju, o kojima smo, strepeći i uvijek pomalo s nevjericom, tako često slušali. Baš tako, točku po točku: teretni vagoni, izvana zaključani, a unutra ljudi, žene, djeca, nemilice nagurani, poput malovrijedne robe na putu prema ništavilu, na putu prema dolje, prema dnu. Ovaj put unutra smo mi.

Više ili manje zarana u svom životu svi otkriju da savršena sreća nije ostvariva, malobrojni se međutim zaustavljaju na oprečnu promišljanju: da je takva i savršena nesreća. Trenuci koji se opiru ostvarenju oba ta krajnja slučaja iste su naravi: proizlaze iz našega ljudskog stanja, koje je protivnik svakog beskraja. Opire se tome

Koliko komada?

*

- 13 -

naše uvijek nedostatno poznavanje budućnosti; a to se, u prvom slučaju, zove nada, a u drugom – nesigurnost pred sutrašnjicom.

Opire se tome izvjesnost smrti, koja nameće granicu svakoj radosti, ali i svakoj boli. Opiru se tome i neizbježne materijalne brige koje, kao što okuže svaku trajniju sreću, jednako tako ustrajno odvraćaju našu pozornost od nedaće koja nam prijeti, a naša je svijest o njoj nepotpuna, pa prema tome i podnošljiva.

Na putovanju i poslije, baš su nas nedaće, udarci, studen i žeđ održavali očajničkom prazninom bez dna. Ni volja za životom, ni svjesno pomirenje sa sudbinom: jer malo je ljudi spremnih na to, a mi nismo bili drugo doli običan uzorak ljudskoga roda.

Prozorčići su odmah pozatvarani, ali vlak se prije večeri nije pomakao. S olakšanjem smo razabrali naše odredište. Auschwitz – ime lišeno značenja, tada i za nas; ipak, bit će da odgovara nekom mjestu na ovoj zemlji.

Vlak je išao polagano, s dugim zamornim zaustavljanjima. Kroz prozorčiće smo vidjeli gdje promiču visoke blijede litice uz rijeku Adige, posljednja imena talijanskih gradova. Brenner smo prešli o podne drugoga dana, i svi ustadoše na noge, ali nitko ne izusti ni riječi. U srcu mi je ležala misao o povratku, pa sam okrutno zamišljao kako neljudski bi morala izgledati radost tog drugog prijelaza, kraj otvorenih vrata, kad nitko ne bi htio pobjeći, a prva talijanska imena... I osvrnuh se naokolo, pomislih kolike će, u tom jadnom ljudskom prahu, zapasti takva sudbina.

Od četrdeset i pet osoba iz moga vagona samo su četiri opet ugledale svoje domove, a bio je to kudikamo najsretniji vagon.

Patili smo od žeđi i studeni: na svim postajama glasno smo tra­ žili vode, ili barem šaku snijega, ali rijetko bi nas čuli; vojnici iz pratnje udaljavali bi svakoga tko bi se pokušao približiti konvoju.

Dvije mlade majke, s djecom još na prsima, jaukale su danju i noću, moleći vodu. Za sve nas manje su bili mučni glad, umor i nesanica, koje je ublažavala napetost živaca: ali noći su bile beskrajne mòre.

- 14 -

Malo je ljudi koji u smrt umiju poći dostojanstveno, a počesto to nisu oni od kojih bi se očekivalo. Malo ih umije šutjeti, i poštivati tuđi muk. Nemiran naš san često su prekidale bučne i suvišne svađe, proklinjanja, udarci nogom i šakom naslijepo upućeni u obrani od kakva neugodna i neizbježna dodira. Zatim bi netko upalio pretužan plamičak svijeće, otkrivajući tako, prignuto na podu, turobno gmizanje, smetenu i kompaktnu ljudsku tvar, ukočenu i žalobnu, koju bi tu i tamo podigli iznenadni trzaji, što ih je odmah gasio umor.

Kroz prozorčiće gledamo znana i neznana imena austrijskih gradova: Salzburg, Wien; zatim čeških, i napokon poljskih. Uvečer četvrtoga dana studen ojača: vlak je prolazio kroz beskonačne crne borike, uspinjući se uočljivo. Snijeg je bio dubok. Mora da je to bila sporedna pruga, postaje bijahu male i gotovo puste. Više nitko nije pokušavao, za vrijeme stajanja, razgovarati s vanjskim svijetom: već smo se osjećali “s druge strane”. Bilo je jedno duže stajanje na otvo­ renu polju, a potom vožnja proslijedi sasvim sporo i konvoj se napokon zaustavi, kasno u noć, usred mračne i šutljive ravnice.

S obje strane tračnica vidjeli su se nizovi crvenih svjetala, dokle god je sezao pogled; ništa međutim od smušene graje koja izdaleka prokazuje nastanjena mjesta. Pri oskudnu svjetlu posljednje svijeće, kada se ugasio ritam kotača, kada se ugasio svaki ljudski zvuk, očekivali smo da se nešto dogodi.

Uza me, kao i ja pritiješnjena među tijelima, za cijelog putovanja bijaše jedna žena. Godinama smo se poznavali, i nesreća nas je zatekla zajedno, no malo smo znali jedno o drugome. U času odluke rekosmo jedno drugome ono što se među živima ne govori. Pozdravismo se, sasvim kratko; svatko je u drugome pozdravljao život.

Više se nismo bojali.

I odjednom dođe do raspleta. Vrata se otvoriše uz prasak, tamom odjekivahu strane zapovijedi, i onaj barbarski lavež Nijemaca kada - 15 -

izdaju komande, pa se čini da daju oduška vjekovima starom bijesu.

Ukazao nam se peron obasjan reflektorima. Malo podalje, red ten­ kova. Potom sve iznova utihnu. Netko prevede: treba sići s prtljagom i odložiti je uz vlak. Peron je u hipu vrvio sjenama: no, bilo nas je strah narušiti taj muk, svi su se vrtjeli oko prtljage, međusobno se tražili, dozivali jedan drugoga, ali sramežljivo, potiho.

Desetak esesovaca stajalo je sa strane, ravnodušni, ukočeni, raširenih nogu. Odjednom prodriješe među nas, pa krotkim glasom, kamenih lica, počeše nas brzo ispitivati, jednog po jednog, na lošem talijanskom. Nisu ispitivali sve, samo ponekog. “Koliko godina?

Zdrav ili bolestan?” te na temelju odgovora pokazivali nam dvije različite strane.

Sve je bilo šutljivo kao u kakvu akvariju, poput stanovitih prizora iz snova. Očekivali smo nešto zloslutnije: izgledali su kao obič­­ni redarstvenici. Bilo je zbunjujuće i razoružavajuće. Ponetko se usudio raspitivati za prtljagu. Odgovoriše: “prtljaga kasnije”; drugi pak nije htio ostaviti suprugu. Rekoše: “poslije opet zajedno”; mnoga majka nije se htjela odvojiti od djece: odvratiše: “dobro, dobro, ostati s dijete”. Neprestance, s nepomućenim mirom onoga tko ne čini drugo do svoju svakodnevnu dužnost; ali Renzo je časak previše oklijevao pozdravljajući svoju zaručnicu Francescu, pa je samo jednim udarcem posred lica oboren na tlo; bijaše to njihova svakodnevna dužnost.

Za manje od deset minuta nas zdrave muškarce okupiše u jednu skupinu. Što se dogodilo s drugima, ženama, djecom, starcima, nismo mogli ustanoviti ni tada ni poslije: noć ih je progutala, čisto i jednostavno. Danas međutim znamo da se, u onom brzom i nasumičnom odabiru, prosudilo o svakom od nas, hoće li ili neće moći korisno raditi za Reich; znamo da u logore Buna-Monowitz i Birkenau iz našeg konvoja nije otišlo više od devedeset šest muškaraca i dvadeset devet žena, i da svi ostali, brojem više od pet stotina njih, dva dana kasnije više nisu bili živi. Znamo također da to, tako - 16 -

tanano načelo diskriminacije na pokretne i nepokretne, nije uvijek primjenjivano, da je naknadno primjenjivan jednostavniji način: otvorile bi se obje vratnice vagona, bez obavijesti ili uputa novopridošlima. U logor su ulazili oni koje je slučaj odabrao da siđu s jedne strane konvoja; u plin su odlazili oni drugi.

Tako je umrla trogodišnja Emilia; jer se Nijemcima neupitnom činila povijesna nužnost da usmrćuju židovsku djecu. Emilia, kći inženjera Alda Levija iz Milana, znatiželjna, uspjeha željna, vesela i bistra djevojčica; koju su otac i mati uspjeli okupati u cinčanom kablu, u mlakoj vodi, što je njemački izrod strojovođa dopustio zagrabiti iz lokomotive, koja je sve nas odvozila u smrt.

Nestadoše tako, u tren oka, mučki, naše žene, naši roditelji, naša djeca. Gotovo nitko ne imade načina pozdraviti ih. Vidjesmo ih neko vrijeme kao sjenovito mnoštvo na drugom kraju perona, a zatim ne vidjesmo ništa više.

Ukazaše se međutim u svjetlu reflektora, dva odreda neobičnih jedinki. Hodali su postrojeni, utroje, neobično sputanim korakom, glave nagnute naprijed i ukočenih ruku. Na glavi su imali smiješnu kapicu, obučeni u širok ogrtač na pruge, koji je i noću i izdaleka izgledao prljav i poderan. Opisaše velik krug oko nas, tako da nam se ne približe, pa se šutke uhvatiše ukoštac s našom prtljagom, penjući se i silazeći iz praznih vagona.

Gledali smo se bez riječi. Sve bijaše neshvatljivo i ludo, ali jedno smo ipak razumjeli. To bijaše preobrazba koja nas očekuje. Sutra ćemo i mi postati takvi.

Ni sâm ne znam kako se zatekoh na teretnjaku s tridesetak drugih; teretnjak je krenuo u noć punom brzinom; bio je pokriven pa se nije moglo vidjeti van, ali se po drmanju moglo razabrati da na cesti ima mnogo zavoja i rupa. Jesmo li bez pratnje...? da iskočimo? Prekasno je, prekasno, svi idemo “dolje”. Osim toga, ubrzo smo shvatili da nismo bez pratnje: neobična je to pratnja. Neki njemački vojnik, naoružan do zuba: ne vidimo ga jer je mrkli mrak, - 17 -

ali osjećamo njegov tvrd dodir, svaki put kad nas uzdrmano vozilo sve baci desno ili lijevo. Upali džepnu svjetiljku pa, umjesto da vikne: “Jao vama, grešne duše!”* jednog po jednog uljudno nas pita na njemačkom, i na sveopćem jeziku, imamo li novaca ili satova da mu ih ustupimo: ionako nam kasnije neće služiti. Nije to zapovijed, nije propis: jasno se vidi da je to malo osobno poduzetništvo našeg Harona. U nama to izaziva gnjev i osmijeh te neko neobično olakšanje.

Tim se riječima Haron, demon koji osuđene duše prevozi na drugu obalu Aheronta, obraća Danteu i Vergiliju, jer ih je zamijenio za grešnike. Vidjeti: Dante, Pakao, III, 84.

Svi stihovi iz Danteovog Pakla (koje Levi često citira u nastavku djela) navode se u hrvatskom prijevodu prema: Dante Alighieri, Djela, Božanstvena komedija, (preveo Mihovil Kombol, uredili Frano Čale i Mate Zorić), Sveučilišna naklada Liber i Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1976. *

- 18 -

P

rimo Levi (Torino, 1919.–1987.) talijanski je pjesnik, prevodi­ telj, pri­povjedač, romanopisac i esejist. Po temeljnoj izobrazbi kemičar, u svijet književnosti zakoračuje svjedočeći o osobnom iskustvu Holokausta, objavivši 1947. roman Zar je to čovjek (Se questo è un uomo). Logoraškom iskustvu autor se navraća i četrdeset godina poslije u svojoj knjizi antropoloških eseja Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati), koja se zbog iznenadne smrti prometnula u Levijevo testamentarno djelo.

Autobiografski su snažno obilježena i druga dva Levijeva djela: Smiraj (La tregua, 1963.), u kojem tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu, i Periodni sustav (Il sistema periodico, 1975.), dvadeset kratkih proza od kojih svaka za naslov ima ime nekog kemijskog elementa, spajajući iskustvo znanstvenika i tih godina već svjetski afirmiranoga književnika.

Knjigama kratkih znanstveno-tehnoloških parabola, “plemenitih i varljivih izmišljaja”, kako ih sam autor naziva, Prirodopisne priče (Storie naturali, 1965.) i Iščašenost oblika (Vizio di forma, 1971.) upozorava na otuđenost čovjeka i opasnosti koje vrebaju iz neodgovorna odnosa prema okolišu.

Nakon odlaska u (kemičarsku) mirovinu Primo Levi još se više posvećuje književnom radu. Objavljuje dva romana: Zvjezdasti ključ (La chiave a stella, 1978.) i Ako ne sada, kada (Se non ora, quando, 1982.), tematizirajući etičnost dobro obavljenog posla u prvome, odnosno

- 195 -

sudjelovanje skupine Židova u ratnim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata u drugome.

Dvije knjige eseja Tuđe područje (L’altrui mestiere, 1985.) te Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati, 1986.) upotpunjuju sliku o Leviju kao intelektualnom znatiželjniku čiji su enciklopedijski interesi u rasponu od riječi do svijeta životinja, ali i osobi koja dubinski promišlja tamnu stranu ljudskoga uma, podsjećajući da valja biti itekako suzdržan pri donošenju konačnih sudova. Žanrovski izdvojeno mjesto zauzima Levijeva osobna antologija Traganje za korijenima (La ricerca delle radici, 1981.), u kojoj je predstavljeno “trideset autora iz trideset stoljeća pisane riječi” s odabirom kraćeg ulomka iz djela te uz antologičarevo kratko uvodno obrazloženje.

Slika o Leviju bila bi nepotpuna bez podsjećanja na njegove prijevode, među kojima – uz one iz svijeta znanosti (Henry Gilman i njegova četiri pozamašna sveska Više organske kemije s preko 3500 stranica!) – nalazimo imena kao što su Claude Lévi-Strauss (La voie des masques i Le regard eloigné) i Franz Kafka (Proces).

Levijeva su djela prevedena – u cijelosti! – u Francuskoj i Njema­ čkoj, a tom popisu nedavno su se pridružile i Sjedinjene Države.

Iscrpnije na stranici Centro internazionale di studi Primo Levi (www.primolevi.it).

- 196 -

T

vrtko Klarić rođen je 1955. godine u Gornjem Vukšiću, desetak kilometara od centra Brčkog (Bosna i Hercegovina). Osnovnu i srednju školu pohađao je u Hrvatskoj (Ilok, Bol na Braču, Dubrovnik i Samobor), Vojvodini (Nova Gajdobra i Silbaš) te Bosni i Hercegovini (Donja Skakava, Bukvik i Ulice).

Nakon kratkotrajnog boravka (1976.–1977.) i studija u Italiji (Bologna i Torino), stalno živi u Zagrebu (od 1978. godine), gdje na Filozofskom fakultetu studira latinski i talijanski jezik s pripadajućim književnostima.

U razdoblju od 1993. do 2013. godine urednik je izdanja Društva Svetog Jeronima: pučkoga godišnjaka Danica i dvomjesečnika Marulić te ostalih publikacija toga izdavača.

Iz njegove prevoditeljske radionice već su izašla, a neka čekaju na objavljivanje, djela koja potpisuju (abecednim redom) autori i autorice talijanskog novecenta: Roberta Dapunt, Erri De Luca, Margherita Guidacci, Primo Levi, Albino Luciani (Papa Ivan Pavao I.), Elsa Morante, Mario Rigoni Stern, Leonardo Sciascia, te švicarski autori talijanskoga govornoga područja (Prisca Agustoni, Aurelio Buletti, Pietro De Marchi, Renato Martinoni, Alberto Nessi, Giorgio Orelli, Fabio Pusterla, Dubravko Pušek, Antonio Rossi).

- 197 -

- 198 -

Sadržaj

Predgovor 7 Putovanje 9 Na dnu

19

Inicijacija 37 Ka-Be 43 Naše noći

59

Rad 69 Jedan ugodan dan

77

S onu stranu dobra i zla

85

Utopljenici i spašeni

95

Ispit iz kemije

111

Pjesma o Odiseju

121

Ljetni događaji

129

Listopad 1944.

137

Kraus 145 Die drei Leute von Labor

151

Posljednji 161 Priča o deset posljednjih dana

169

O autoru

195

O prevoditelju

197 - 199 -

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Vuk Perišić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2017., ožujak Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-854-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 200 -

Čitajte još u izdanju Frakture Primo Levi Utopljenici i spašeni preveo s talijanskog Tvrtko Klarić 208 stranica

Nerijetka su tumačenja po kojima povijesne procese određuju ekonomija, ideologija, klasa, nacija... Nisu sasvim netočna, ali kao u poslovici o stablu i šumi, zanemaruju upadljivo: poviješ­ ­ću upravlja čovjek. Utopljenici i spašeni Prima Levija eseji su o čovjeku, stvaratelju povijesti i njenoj žrtvi. Govore o ljudima koji su u vrtlogu Holokausta, najtežem od svih moralnih i političkih poremećaja koji se ikada dogodio, spasili život ili su spasili vlastitu savjest. Rijetko i jedno i drugo. O ljudima koji su se u abnormalnim prilikama moralno utapali na raznolike načine, katkad bezazleno, katkad zločinački, ali i o abnormalnim prilikama u kojima je, začudo, još uvijek bilo moguće donositi moralne odluke. Na koncu, iza svega stoji odluka pojedinca, bila moralna, bila zločinačka, bila banalna. Ili ona najgora: zločinačka koja je sebe uspjela uvjeriti da je moralna.

To je fašizam. Koliko god je nepojmljiv u svojoj odvratnosti, fašizam je ipak ljudski produkt.

Utopljenici i spašeni primijenjena su antropologija, bolna u svojoj raspetosti između potrebe za vjerom u čovjeka i strahom od tog istog stvora: ako je jednom već bio u stanju stvoriti Auschwitz, znači da ga uvijek i opet može ponoviti. S tom mišlju valja nam živjeti među ljudima i sačuvati ljudskost.

Potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr

- 201 -

Je li naslov romana Zar je to čovjek pitanje ili tvrdnja? Doima se kao pitanje, ali je upitnik svjesno izostavljen. Možda nikada u povijesti književnosti nije odsutnost jednog jedinog interpunkcijskog znaka prouzročila tako bolnu dvosmislenost. Kao kemičar, Primo Levi je znao da svekolika raznolikost tvari ovisi o malim, gotovo neprimjetnim odstupanjima u strukturi atoma. U alkemiji književnosti, na putu od gole riječi, preko poimanja i tumačenja, pa sve do zaborava, neizvjesnost je još strašnija, varijable su premnoge, a kada se toj smjesi doda onaj isti sastojak – Auschwitz – zbog kojeg je postalo nemoguće pisati poeziju, javlja se prijetnja klonuća, predaje... Treba li se dakle predati? Pitanje je pogrešno. Treba svu svoju imovinu, a to je dnevno sljedovanje kruha, uložiti da bi se nabavilo bogatstvo, obična žlica za juhu. U svijetu bez upitnika.

Veličina romana Zar je to čovjek u tome je što o najvećoj strahoti svih vremena, kad ljudi nisu imali pravo ni na žlicu, Primo Levi piše sa začudnom smirenošću. Traganje za ravnotežom između vlastite boli koja bi najradije vrištala (ili tupo klonula) i opore emotivne samodiscipline 139,00 kn kojom je pisan ovaj roman, nije tek dužno izbjegavanje patetike. To je vještina književnog genija.

- 202 -

www.fraktura.hr