Zavičaj, zaborav

ZaviÄ?aj, zaborav

-1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek Toranj kiselih jabuka Karusel Zavičaj, zaborav Patnje Antonije Brabec Kratka kronika porodice Weber Zapisi i vremena Nikice Slavića

-2-

Ludwig Bauer

ZaviÄ?aj, zaborav

Fraktura -3-

© za prvo izdanje Ludwig Bauer i Fraktura, 2010. © za ovo izdanje Ludwig Bauer i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-831-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 948658

-4-

Svijet opisuju rijeÄ?i drugih.

Gledamo ga kroz napuklo zrcalo sluge.

-5-

-6-

prv i dio

-7-

-8-

Prva glava

-9-

- 10 -

Susret

K

iša je bila isprala navezeni šoder pa je put pretvorila u vododerinu u kojoj stopala zapinju za grube neravnine skrivene u mraku jer mjesec je sasvim nisko i sa strane pa se ništa ne bi vidjelo čak i da je veći od onog istanjenog srpa, srpića, ukovanog u tintu neba – to se zove tauschiren, taj postupak, sjetio sam se; samo što je majstor za tu vrstu intarzije ovdje štedio srebro – i nasmijao sam se sâm sebi, nasmijao sam se naglas, bilo je šaljivo što mi misli tako plešu od zemlje do neba, a zapravo bih trebao obraćati pažnju samo na to kuda hodam, vjerojatno je uz rub puta bilo sigurnije jer je voda iskopala svoje krivudavo korito uglavnom po sredini: bujica je ovdje suviše brzo tekla da bi se stigla razliti po cijelom putu.

Malum nullum sine aliquo bono, nijedno zlo bez nekog dobra: da ovdje nije bila takva strmina, ne bi na vinograd padalo toliko sunca, a ni zemlja ne bi bila tako ocjedita – loza ne voli da joj je korijen u vodi, bar tako vele vinogradari. A možda se spotičem i zato što sam malo više popio, ne previše, baš sam pa­zio da se ne naločem, gustirao sam svaku čašu, ali večer je bila duga, a vino ne možeš držati na nepcu i jeziku, ne možeš ga srkati: prava je draž u tome kako klizne iz­među nepca i jezika i pomiluje čovjeku grlo, dok mu se muškatni miris rasplinjava prema gore, prema čelu. Malo su mi se rugali što pijem muškat, što sam ostao na tome i poslije degustacije, oni su svi prešli na Žiginu graševinu, Welschriesling ili na pinot, koji je meni bio zaista suviše tanak, ali za njih je bijeli muškat bio žensko vino, namirisano, kako su govorili, pritom su možda - 11 -

aludirali i na moju namjeru da sljedećeg proljeća sadim Gewürztraminer, Cserszegi Fu ˝szeres – tako ga je zvao onaj Mađar kod kojeg sam ugovorio kupnju sadnica – sasvim su mu se nepravedno rugali jer je taj mirisavi traminac bio prepun vrlina i mlad, a dobro je i stario, Ma­đar je imao desetak bačava, za tri godine imat ću ga i ja, za tri godine... tko zna što će biti za tri godine; uostalom, imao sam i svoje crveno vino, Žiginu kombinaciju, Žiga je dobro miješao sorte, crveno je bilo zaobljeno, frankovku i cabernet sauvignon ublažavao je muškat-hamburgerom, meni se taj cuvee činio dobro izbalansiranim, harmoničnim, dovoljno snažnim i dovoljno pitkim, iako su vinari voljeli Žigu zadirkivati pa su tu pitkost radije pripisivali podru­­mu ukopanom u brijeg nego njegovu podrumarskom umijeću; Žiga mi je i sam priznao da je, pri sadnji, loze miješao samo zato što je bio navikao da neke sorte jednom podbace, a druge bolje ponesu... Nešto je šušnulo u grmlju sa strane, pomislio sam na lisice koje se noću, češće pred jutro, spuštaju dolje do prvih kokošinjaca, i u to sam osjetio zamah kao kada čovjek stane na grablje, tako sam to prepoznao – većina ljudi poznaje to samo iz filmskih gegova, ali meni se to zaista dogodilo, nekada davno, u djetinjstvu – i uslijedio je udarac koji nije bio od grablji, imao sam osjećaj da me je netko iz mraka udario ploštimice lopatom pa mi se obraz raspuknuo kao što se gnječi češnjak za kuhanje. Začuo sam i pucanj, dvostruki, gotovo istodobni pucanj iz dviju cijevi, morala je to biti lovačka puška, a udarac je bio kundakom – mogao mi je smrskati lubanju, pomislio sam, dok sam glavinjao i padao. Koji si sada ti? – upitao je neki glas sa strane, s druge strane upalila se džepna svjetiljka pa sam vidio oko sebe trnje u kojem sam ležao prije nego što me je zaslijepila, a onaj drugi glas ponovio je strogo: Tko si ti, čovječe?

Znao sam da gubim svijest, možda i umirem, pomislio sam rav­ nodušno, ili – možda mi se samo vrti od udarca i pića, ali umro vjerojatno nisam, ondje sigurno nema ništa, uvjeravao sam se nesigurno, očekujući, na rubu svijesti koja je nestajala, možda neki znak - 12 -

vječitog trajanja – ipak! – neko možda čak i podrugljivo, neizgovoreno, a jasno: Eto, i opet si se prevario, čovječe, beznačajni, mali, sitni čovječe, starče pijani, koji tako bolno dodiruješ obrazom sasušeno blato između trnovitih grančica, dodiruješ prah u koji ćeš se pretvoriti, a onda vječno...

Oficirče malo! rekla je majka, veselo i očajno u isti mah, zasmijala se i jauknula, malo odmaknula rub teške zavjese, one koja se navlačila noću da ujutro ne znaš je li svanulo ili nije, i pokazala je pognutu figuru, figuricu na kraju kolone, nekog nedoraslog dječaka na konju koji je također bio manji od svih onih konja na početku kolone, majušnog konja poput magarca, ali mršavijeg, bio je taj mršavi ko­njić niži i od vojnika koji su glavinjali naprijed i koji bi možda bili popadali da na kraju kolone nije jahao i klatio se na umornom kljusetu taj pogrbljeni dječak u vojničkoj pelerini. Der kleine, rekla je majka i pokazala prstom, a kada su se izgubili iza ugla, i čulo se još na trenutak kloparanje teških cipela, rekla je Prinz Eugen Division, rekla je to onako kako se govore obredne riječi na kraju pokopa, riječi nakon kojih svi prilaze rupetini što zjapi u zemlji i bacaju grude unutra, dobro sam pamtio taj zvuk, tupo udaranje o poklopac lijesa, a pamtio sam i majčin izgovor, s otegnutim diftongom na početku druge riječi: Oegen, Princ Oegen Divizijon, Princ Oegen Divizijon, rekla je majka, ali mi ostajemo, ostajemo ovdje, mi ostajemo kod kuće.

- 13 -

Nebo ispod razine stola

N

eki je list zatreperio na vjetru, gore sasvim visoko u brajdi, zatreperio je kao propeler, i načas je stvorio klepet od kojeg su ptice ušutjele – ako nisu ušutjele zbog nekog drugog razloga: događalo se da ušute kada bi se pojavio jastreb na nebu, ma kako visoko kružio; ušutjele su ptice, a iz tišine se pojavilo isprva tiho pa sve jače brundanje, i ja sam se hitro zavukao pod stol, mogao sam se uvući i pod stolicu na kojoj je sjedila majka, ali stol mi se činio sigurnijim, skutrio sam se pod njim, a kamenčići su mi se zarivali u koljena, osjećao sam da će mi ona krasta koja je već bila očvrsla na koljenu – to je bilo... lijevo koljeno, da, lijevo – sada ponovno prokrvariti. Očeve noge nisu se pomaknule, ili možda ipak – stopala su se malo svinula i pete cipela odignule od zemlje kao kada se čovjek saginje, i pojavila se njegova ruka, u kariranom rukavu, malo svinut dlan virio je iz rukava kao što kornjača u vrtu pruža glavu ispod oklopa, a majka je, s druge strane stola uzvik­nula: Jebem te blesava! Uskoro će u školu krenuti, a ima pameti manje od kokoši! Tata je rekao: Ne psuj! Toliko puta sam te upozorio! – zatim je dodao, a to nije govorio njoj nego meni: Nema više bombardiranja! I nikad ga više neće biti. Ne lete više ni štuke ni oni što su gađali bandu. Štuka se nisam sjećao, znao sam za njih samo iz neke pjesme, dijela pjesme koja se gubila u nekom otegnutom Oj, ispred kojeg se pjevalo Lete štuke, lete avijone..., s nekim čudnim izgovorom i naglascima, i stalno sam bio suočen s tim da ljudi sve nekako - 14 -

drugačije govore, drugačije od mene i drugačije međusobno, ali zapravo sam osjećao da drugačije govorim ja i da mi je teško naučiti reći avijone jer sam negdje u najdubljem džepu pamćenja imao za to sasvim drugu neku riječ, nešto nalik na fajercajg, a posebno mi je bilo strano što mama govori sasvim drugačije nego mama koju sam sanjao i koja je izgovarala Princ Oegen, sasvim drugim glasom, bez žestine i tvrdoće, nekako samilosno i sjetno – kao slika onog anđela čuvara koji je visio na zidu u mome sobičku, usprkos tome što je mama govorila da je to sranje i religiozne predrasude – ali je tata rekao da je to umjetnost, da je tako bilo i tako će ostati, baš kao što Kremlj nitko nije htio srušiti zato što je nekada bio carski, nego se poštuje umjetnost, u kojoj sada stoluje narodna vlast, a ono što je umjetnosti ostalo nitko ne dira. Posjeo me na stolicu, noge su mi se zaklatile iznad zemlje kao da nisu moje, kao noge strašila ispunjene slamom koje se klate na jakom vjetru nezavisno od nepomičnosti tijela na motki; tata je ponovio Ne lete više ni štuke ni oni što su gađali bandu, ne boj se, sinko, i ja sam se tada sjetio tih koji su gađali bandu, sjetio sam se huke i aviona koji su izašli iz oblaka, i ispuštali paketiće u nizu, netko je vikao Naši, naši! – a u polju su se dizali oblaci dima, i kada su paketići pali u blizini dimnjaka koji je izvirivao iz zelenila, dimnjak se nagnuo i legao u zelenilo, nestao, i opet su se podigli oblaci dima, i sjetio sam se tutnjave onih drugih koje nismo vidjeli, jer su svi bježali, i mene je neko vukao, ili me nosio pod rukom kao jastuk, trčali smo u brijeg, u podrum, u mrak i kiselkasti miris vina, i onda je nešto grunulo i odmah zakuckalo na teška vrata, kao pregršti šljunka, netko je rekao Špliteri, a poslije je u dvorištu popločenom ciglom bila velika rupa, cigle su bile istrgnute, polomljene, razbacane i među njima je sa strane bila krvava noga, komad noge u cipeli i bez nogavice, na grmu uz dvorišni zid bili su komadi crijeva, a kuhinjski prozori buljili su u dvorište slijepo, bez stakala.

Usro se od straha, rekla je mama, ne moš tu ništa promijenit, to - 15 -

je ta usrana krv, ne mereš gusku naučit da jede sijeno. Upozorio sam te, zakleo sam te, rekao je tata, ako još jednom spomeneš, ustrijelit ću te kao kučku, i udario je šakom o stol pa se okrugla ploča iskrenula, nagnula, a boca i čaše kliznuli su na zemlju, a ona je rekla, povikala Kao da ja ne umijem pucat, je li; tata je naglo ustao, okru­gla ploča stola kliznula je dolje na čaše, čulo se krckanje, tata se spotakao i zanio, mama se naglo pomaknula na rub klupice, onaj drugi kraj naglo se podigao i udario tatu pod bradu. Tata je zgrabio klupicu i zamahnuo, ne kao da je zaista namjerava udariti, onako skvrčenu na zemlji, po isturenom boku – suknja se povukla nagore i vidjelo se da mama nema gaćice – zamahnuo je samo prijeteći, ali ja sam se objesio na kraju klupice i vikao Nisam se usro, izgovarajući tu riječ, novu, grubu, nepoznatu, izgo­varajući je s gađenjem, smrdje­ ­la je na daščani klozet u vrtu, Nisam, nisam, nisam, ponavljao sam vrišteći jer sam se bojao da bi je mogao ipak udariti po tom ogoljenom mesu na kojem se već ocrtavao reljef daske na kojoj je bila sjedila, a kada bi je udario, mama bi me sigurno još manje voljela.

Vidi ga, vidi ga, rekao je tata, odjednom smireno, pustio svoj kraj klupice, nasmijao se, Vidi ga kako te brani, svoju mamicu, kurvicu partizansku, zatim ju je pogladio po koži na kojoj se ocrtavao reljef daske, Hajde, diži se, baš smo budale, znaš da te ja ne bih nikada udario, hajde, diži se, hajde da se mirimo pod jorganom. Ja sam držao kraj klupice, onaj drugi ležao je sada na zemlji, i izgovorio sam Flugzeug! Koji flugcojk, beno? – rekla je mama, otre­sajući neko smeće s haljine i podižući rukama dojke, Koji te flukcojk sada napao?

Avijone, rekao sam. Eto vidiš, rekla je mama. Eto vidiš! – To je švapski, rekao je tata, tamo u zbjegu bilo je i švapske djece pa si nešto pokupio.

- 16 -

Mišja rupa

N

e, ne piša u krevet, rekla je mama. Samo to što sam vam rekla.

Ušuljao se u našu sobu, i ja čujem šššš, razumijete, čujem to ššš, a on lijepo kleknuo na pod ispred kreveta i piša u rupu na podu, znate ono mjesto gdje iz daske ispa’ne čvor pa ostane rupa. I već prije primjet’la sam ja nešto mokro oko toga mjesta, ali ko bi se toga sjetio. Ima derište svoju sobu, gore na katu, to je švapska kuća znate, ima u potkrovlju sobu kao kakav gospodin, ali ne – on se mora spustit niz stepenice – i to je moro jako oprezno i polako jerbo škripe, probud’la bi se ja, naučiš se u part’zanima spavat ka zec – došuljo se u našu sobu, a i vrata škripe ako ne paziš, ali on je to nekako potiho, pa da nije bilo onog šištanja šššš, razumijete, ne b’ se ja ni probudila, a onaj moj pogotovo, spava ko zaklan, da izvinete, da si se i posro onđe ispred kreveta, rekla je meni i udarila me dlanom po potiljku, ne baš snažno, prije nekako neuobičajeno blago, ali sjedio sam na rubu stolice pa sam se morao uhvatiti za naslone sa strane da ne skliznem na pod – da izvinete, rekla je mama, velim da se i posro, ne bi onaj moj primijetio, ne bi primijetio ni smrada ni zvuka, jerbo to se baš ne može potiho, zar nije tako? Ne znam, rekao je doktor, ne znam. To mi je novo, hoću reći nisam imao u svojoj medicinskoj praksi, razumijete drugarice – nisam imao takav slučaj. Ono bude da djeca mokre u krevet, razumijete, a onda tražimo uzroke koji, recimo, mogu biti i psihičke naravi, psihosomatski, ali i organski, da vas ja sada ne gnjavim s tim stručnim stvarima, drugarice – u svakom slučaju, nemojte ga udarati po glavi, - 17 -

znate, to nije preporučljivo, ja vas shvaćam i znam da je tu i tamo potrebno kao odgojna mjera... ali vidite, tjelesno kaž­njavanje, je li, to je ipak, da tako kažem, prevladano, jedan više buržoaski običaj, odnosno metoda kažnjavanja... Ma za koga vi mene smatrate, rekla je majka i udarila se šakom u grudi, ja sam za ovo društvo krv svoju prol’jevala, a ovaj ma­li..., ali bolje da o tome i ne govorim, nije to vaša stvar, samo ja ne mogu dozvol’t da me se... Ma nikako, drugarice, svaka čast vama, ja vas potpuno razumijem, nego razgovaramo, zar ne, pa sam, onako usput, je li, ukratko: što se tiče toga mokrenja, ja ne vidim razloga da ide kod psihijatra, možda je to samo neki dječji prkos, nikada ne znamo što se događa u nečijoj glavi, ne zna­ ­mo ni za odrasle, a kamoli za djecu, vidite – da je to neki pas u pitanju, rekli bismo da označava svoj teritorij, ali čovjek je složeno biće, dakle, ukratko, je li, preporučam da se vidi koliko bi se metodom uvjeravanja, razumijete, kaznu tu ne bih preporučio, dakle – ako to ne bi uspjelo, onda kod psihijatra, iako za sada, prema mome stručnom mišljenju, nije neophodno, posebno stoga što njihove metode, mislim da me razumijete, drugarice, mogu biti radikalne, danas vam je takvo vrijeme, shvaćate, pa njima stoje na raspolaganju metode, je li, nekada se to koristi i eksperimentalno, od elektrošoka do lobotomije, ne... naravno, to bi bilo preradikalno, spominjem to ovako usput, a za sada razgovor, razgovor, dečko vam je jako sladak, baš je na vas, samo što je on plav, a vi ste crni, i uopće ste jedna feš mlada dam... mlada drugarica, dakle, kao što sam rekao, razgovor, razgovor, razgovor, i sve bi trebalo biti u redu, evo ruke, Zdravo, drugarice, zdravo, mali.

Jebo te jež, rekla je majka kada smo ušli u dvorište, samo stva­raš probleme, rekla je i klepnula me po potiljku: spotaknuo sam se, cigle su bile neravne, iz desnog koljena potekla je krv, sasvim tanak mlaz koji sam uspio obrisati dlanom prije nego što je dotaknuo bijelu dokoljenku – čiste bijele dokoljenke morao sam nositi zbog - 18 -

doktora – još jednom obrisao sam krv, mama nije ništa primijetila.

Pogledao sam prema kući da vidim je li tata već stigao, da – prozor je bio otvoren, a gore iznad prozora bio je četvrtast, pravilan otvor u zidu, iznad njega bile su neke brojke, ili slova, znao sam otprije da je u tom otvoru gnijezdo, malo je virilo preko ruba, gruda suhe trave i nekih otpadaka, a sada se ispod toga otvora koprcao vrabac, lupao krilima, viseći na jednoj nozi koja se bila zaplela u nit ili vlat, možda je gnijezdo bilo lastavičje, možda se pokušao useliti u tuđi dom. Mama, ljestve, rekao sam, a ona me uhvatila za ruku kojom sam pokazivao prema vrapcu, povukla, gotovo sam opet pao, ali držala me dovoljno čvrsto, vukla uz stepenice, i pustila tek na trijemu, ugurala me u kuhinju i rekla ocu Evo ti ga! Lud je u glavu.

Veli doktor da ga treba remenom po dupetu, inače će u ludnicu. To je ta krv, lijepo sam ti rekla. Plakao sam i vikao Tata, ljestve – on me podigao u krilo, pokušao me zagrliti, ali ja sam ridao Ljestve, ljestve, i udarao ga šakama u prsa, onda više nisam mogao ništa izgovoriti, samo sam grcao, sada već bez suza, i počeo sam drhtati, bilo mi je zima, strašno zima, i tata me je podigao i odnio u krevet, pokrio gunjem koji je morao izvući iz ormara, a ja sam i dalje drhtao i izgovarao isprekidano u-u-u-u-u koje se treslo zajedno sa mnom. Čekao sam oca na nasipu, onaj vrabac i dalje je visio na niti, sada sasvim zgrčen i od jučer već malo sasušen, vjetar ga je njihao, kao iskošeno klatno nekog četvrtastog sata – a onda sam tatu ugledao u daljini, pogurenu figuru na visokom crnom biciklu, tata je govorio da je to pred­ratna kvaliteta, njemački čelik, takav se danas više ni ne pravi – bicikl smo naslijedili zajedno s kućom, bio je registriran, imao je pločicu s brojem naprijed na štangi, takav je bio red, ali neki su vozili neregistrirane bicikle pa su stavljali kojekakve torbe odmah iza gu­vernala da se ne vidi kako nemaju pločicu s brojem – Ljudi se snalaze, govorio je tata, i činilo se da im ne zamjera previše, iako je uvijek isticao kako voli i poštuje red, i radije bi išao pješke nego da - 19 -

na njegovu biciklu nema broja. Trčao sam mu ususret, a otac je stao i pričekao, da mi se ne približi previše, podigao me na štangu i vozio do dvorišnih vrata, zatim ih je otvorio i ugurao bicikl, nije više uzjahao na sjedalo, ali ja sam i dalje sjedio na štangi i vozio se, sve do one tri stepenice kojima se išlo na trijem, iako vožnja po neravnim ciglama nije bila onako ugodna i glatka kao po utabanoj zemlji na nasipu. Što ima novo, druže? – pitao je tata, a ja sam mislio na ljestve i na onog vrapca kojeg bi možda trebalo skinuti, ali rekao sam Ništa, i onda sam rekao: Tata, pričaj mi opet kako si me našao u zbjegu.

– Pa, toliko sam ti puta to ispričao, rekao je tata, ali ja sam to želio čuti jer uz njegove riječi javljale su se slike u mom pamćenju, valjalo se dobro napregnuti da ih dozovem, valjalo se napregnuti da ih povežem jer uvijek su bile malo drugačije, uvijek je ostajalo nešto nejasno, nešto što se odnosilo na druge ljude i djecu koji su morali biti ondje, a ipak ih se nisam sjećao, kao što se nisam sjećao mjesta, osim nekih djelića, vrbovoga grma, busena čička i linije bodljikave žice, sjećao sam se i zidanih stupova ispod kojih su stajali vojnici – Molim te, molim te, tata, pričaj mi opet – Dobro, dobro, rekao je tata, ali ionako ćeš opet sve zaboraviti. Dašta će zaboravit, rekla je majka, šta se tu ima pričat Markove konake: bio si u zbjegu, on te naš’o i doveo ‘vamo, kući, je l’ tako – dosta mi vas je više slušat, šta ste sada našli pričat – grabi čorbu i jedi!

Navečer je tata donio knjigu, sjeo na rub moga kreveta i rekao Pazi sad, kucnuo je nadlanicom po koricama tanke knjige i izgovorio polako: Legende o drugu Titu – otvorio je knjigu, poravnao dlanom stranicu, a ja sam pitao je li on bio s drugom Titom u partizanima, tata se osmjehnuo, naravno da je bio, ali nisu bili jedan uz drugoga, Tito je bio Vrhovni komandant, kao što je i sada, ja – borac, samo što su me pred kraj unaprijedili u komesara čete, to ti je nešto kao oficir, iako ja nisam baš ništa zapovijedao i slično, nego sam bio više - 20 -

kao neki pisar, slao i primao poruke, jer moj kapetan – baš je bio junačina, čovjek iz naroda – nije bio baš pismen, nije imao prilike na­učiti, a Tito, dragoviću moj, o njemu su se pjesme pjevale, on je bio iznad nas, kao sunce iznad oblaka, pa kad se reklo Tito je na­ redio, onda nije bilo uzmaka, i nije bilo toga što ne bismo učinili; ovaj tu, kucnuo je tata opet nadlanicom po knjizi, pjesnik i heroj, i najveći naš pisac bio je uz Tita, tako je i napisao ovu knjigu pa ti sada slušaj jer ćeš tako puno naučiti i postati pametniji od druge djece. Ali prvo mi ispričaj kako si me našao u zbjegu, molio sam.

Vidi ti njega tvrdoglavca – kako si me našao, kako si me našao – pa lijepo sam te našao, našao sam te jer sam te tražio.

A zašto nisi znao gdje je zbjeg, tata? Kako bih znao kada su vas stalno premještali, zato se to i zove zbjeg. A zašto ste me uopće ondje ostavljali?

Eh, rekao je tata, moj zaštočiću, već sam ti toliko puta ispričao – pogladio me po čelu nekoliko puta pa je onda sasvim polako i potiho, kao da ne želi da mama dolje čuje, pričao o tome kako je bila ofanziva, i kako je trebalo probijati Srijemski front, a to nije mačji kašalj, jer Švabe su, ma što se o njima govorilo, bili majstori za borbu u ravnici, izvježbana vojska koja je prošla i sito i rešeto, i još stisnuti, kosili su naše drugove, mlade proletere, to su bile Proleterske brigade, baš su ih kosili kao zrelo žito, ali ne možeš zaustaviti onoga tko se bori za slobodu... i zato, jasna stvar, zbog svega toga, rat nije mačji kašalj, kao što rekoh, pa gdje bi s djetetom mama i ja krenuli na mitraljeze, nego je tebe valjalo ostaviti dok se zemlja sasvim ne oslobodi od neprijatelja i domaćih izdajnika, sva­ kojake bande i ostalo, a kada je zemlja bila oslobođena, hajde traži pa traži malog Lukijana, Lukana našega, sve od zbjega do zbjega, dok te nisam našao. Priča tata, priča, a ja zatvorio oči pa mi se čini kao da spavam i sanjam neku djecu i neke čuvare, vidim neke žene u tamnim haljinama, prljavim tamnim haljinama, prljavim od blata i prašine, nešto mrmljaju, neke molitve, čudne molitve, na nekom - 21 -

svom jeziku, ali ja ih svejedno razumijem, razumijem i čuvare koji viču, razumijem, iako viču drugačije, i znam da će tada doći tata kojeg nisam prepoznao, i koji nije prepoznao mene dok mu nisu prstom pokazali, vidim ga ispod zatvorenih kapaka, vidim ga kako mi prilazi, sunce mu je iznad glave i ne vidim mu lice, lice mu je u sjeni, ali on zna već da sam to ja, našao me je konačno, sada će zastati, onda me zagrliti i podići visoko, onda ćemo proći ispod onih stupova od crvene cigle pod kojima stoji po vojnik sa strojnicom sa svake strane – i tada se odjednom u te slike umiješa neki suh čovjek, ima strogo lice i bijeli obruč oko vrata, dodiruje mi čelo palcem, urezuje mi mali križ noktom u čelo i govori potiho neke riječi, neke polupoznate riječi, a opet nerazumljive... Otvorio sam oči i ugledao strop iznad kreveta, potražio očima tatino lice, sada već sasvim poznato lice, napola okrenuto od mene, pogleda uprta u onu knjigu na koljenu, i pitao sam Tata, kako to da te nisam odmah prepoznao? – a tata se osmjehnuo, nekako žalosno, još uvijek je gledao u onu svoju knjigu, onda se okrenuo i pogladio me, opet nekoliko puta, i rekao Pa nisam ni ja tebe prepoznao kako si bio musav. Zatvorio sam oči i vidio sebe, jasno sam se vidio, sitnog mršavog dječarca, sasvim uprljana lica, s prištevima na čelu i nekom krastom u kutu desnog oka, i znao sam da se nisam mogao vidjeti, da se čovjek može vidjeti samo u ogledalu ili ako se nagne nad neku vodu, ali ipak sam se i dalje vidio, i znao sam po tome da već sanjam, iako još nisam bio sasvim zaspao jer sam i dalje osjećao kako mi tatin dlan gladi kosu.

- 22 -

L

udwig Bauer rodio se 1941. u Sisku. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Bavio se prevođenjem stručnih djela (među njima je i prvi prijevod knjige o kibernetici na hrvatskom jeziku – J. Bober, Čovjek, stroj, dru­štvo, 1967.) i beletristike; bio je profesor i učitelj u Zagrebu, Londonu i Washingtonu, glavni urednik izdavačke kuće Globus i književnog časopisa Naša knjiga, analitičar javnoga mnijenja i pro­pa­gandist, profesionalni vozač, scenarist (epizode crtanih filmova Profesor Bal­tazar; Televizija UN), istraživač interkulturnih pitanja i kolum­ nist; na engleskom je napisao Pregled aktivnosti Međunarodne agen­ cije za atomsku ener­giju (Beč, 1996.). Priređivao je i uređivao različite knjige (uključujući antologije i izbore školske le­ktire), pisao predgovore, kritike, recenzije i prikaze. Prvu prozu objavio je kao gimnazijalac, na Radio Zagrebu krajem pedesetih, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Objavio je više uspješnica za djecu: Parnjača Colombina, 1979., Poliglot i pas, 1988., Tri medvjeda i gitara, od 1991. čak devet izdanja, Ronilac bisera, 2000., Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, 2001., Vještica Liza Ha­ inburška, 2002., Vila Zelenog jezera, 2003., Morski igro­kazi, 2005., Bajkoviti igrokazi, 2005., Krava voli lava (s M. Radnichom), 2005., i Maske do daske (s M. Radnichom), 2006. Posebno je ugledan kao romanopisac i do sada je objavio četrnaest romana: Trag u travi, 1984., Trik, 1985., Dokaz da je zemlja okrugla, 1987., Kratka kronika porodice Weber, 1990., Biserje za Karolinu, 1997., Partitura za čarobnu - 411 -

frulu, 1999., Pre­vo­đenje lirske poezije – Romanetto Buffo, 2002., Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, 2003., i u Frakturinu izdanju Zapisi i vremena Nikice Slavića, 2007., Patnje Antonije Brabec, 2008., Zavičaj, zaborav, 2010., Karusel, 2011., Toranj kiselih jabuka, 2013, i Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek, 2015. Za roman Zavičaj, zaborav nagrađen je nagradama Meša Selimović, Fran Galović i Kiklop za 2011. godinu.

- 412 -

Sadržaj

Prvi dio 7 Prva glava 9 Susret 11 Nebo ispod razine stola 14 Mišja rupa 17 Makso 23 Na koga pucati?

27 Škola 30 Tito umjesto imena 34 Prinz Eugen Krottendorfer 40 Boginja Božica 45 Zavičaj 53 Žiga veli 60 Vinograd 64 Kratka košulja 71 Vijest iz prošlosti 76 Druga glava 81 Nijemci 83 Skauti 88 Referat 93 I opet: Schachtel 104 Još jednom: Schachtel 107 Zečevima u kavezu treba red 114 Treća glava 119 Sazrijevanje 121 Déjà vu 133 - 413 -

Sub rosa 141 Dubina stereotipa 147 Ljeto, ljeto, zima 151 Ah, Mila 157 Nacionalnost 161 Vojnik 165 Postojani vojnik 170 Drugi dio 177 Prva glava 179 Podrijetlo 181 Istina... 187 Nomen omen 194 Priča stare dame 199 Čempresi i pas 207 Bernard Bauer 210 Onamo kući 220 Druga glava 223 Stranac, ali naš 225 Egzaktno ili prema osjećaju 228 Barbari 231 Prava Njemačka 236 Zavičaj i palačinke 239 Teško je biti razuman 244 Dvije pa ništa 247 Zločin i Kafka 251 Sine ira et studio 256 Tako revolucionarna godina 262 Treća glava 267 Povratak u provinciju 269 Iz džepa zaborava 272 Obećana zemlja 276 Stanka ili diskontinuitet 278 Asimetrija 285 Svitanje mraka 287 - 414 -

Treći dio 289 Prva glava 291 Čisti Čeh 293 Utiranje staze 297 Traženje Europe 301 Draž druge strane 305 Izvan zakona 310 Mi i Oni 314 Ljubav treba zaslužiti 320 Druga glava 325 Rostock 327 Od Njemačke do Njemačke 334 Institut 337 Povod za pjenušac 340 Vrijednost analize 342 Pitanja pristranosti 345 Margarete Kaufmann, ali ne prava 348 Ugodna toplina groznice 352 Wendy i Wendi 355 Ponovno Margarete Kaufmann 359 Rostock poslije Lili Marleen 363 Piroga, piroga za odlazak 369 Treća glava 373 Putujući cirkus 375 Alice 379 Antifaschistischer Schutzwall 384 Istok Zapad 388 Odričem se vraga i njegova sjaja 391 Vitez... vitez koji se vraća 397 Vajnberg 401 Most 404 O autoru

411

- 415 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2017., siječanj Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-831-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T:+385 1 335 78 63 F:+385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 416 -

- 417 -

Sudbina podunavskih Nijemaca, pojedinac nasuprot sistemu te odnosi muškarca i žene u vremenu opte­ rećenom poviješću – velike teme Ludwiga Bauera – duboko prožimaju roman Zavičaj, zaborav. Glavni junak istinski je idealist, čovjek kojega život nije mazio.

Odrastajući uz poočima i pomajku, tek kao mladić saznaje svoje pravo ime i porijeklo. Kako bi pobjegao od skučenosti zavičaja, odlazi studirati u veliki grad, a ljevičarski ga ideali vode dalje u Čehoslovačku i Istočnu Njemačku.

Kroz potragu pojedinca za svojim korijenima Ludwig Bauer pripovijeda o neostvarivoj želji svakog čovjeka da pobjegne od samoga sebe, ali i potrebi suočavanja sa svojom prošlošću. Zavičaj, zaborav iznimno je dinamičan i filmičan roman o nostalgiji, djetinjstvu i nezaustavljivom kotaču povijesti, prepun emocija i veličanstvenih slika.

Nagrada Kiklop 2011. za prozno djelo godine Nagrada Fran Galović 2011.

Nagrada Meša Selimović 2011.

129,00 kn

www.fraktura.hr

Novo izdanje - 418 -