Zeleni šator

Š I A N T E O L R E Z Zeleni šator

Ljudmila Ulicka

–1–

Od iste autorice u izdanju Frakture: Iskreno vaš, Šurik Daniel Stein, prevoditelj

–2–

Ljudmila Ulicka

Zeleni šator preveo s ruskog Igor Buljan

Fraktura –3–

Naslov izvornika © 2010 by Ludmila Ulitskaya.

Objavljeno prema sporazumu s Elkost Intl. Literary Agency. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Igor Buljan i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-921-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 980479

–4–

“Ne tješite se nepravednošću vremena. Njegova moralna nepravednost nâs još ne čini pravednima, njegova nečovječnost nije dovoljna da bismo već samim tim što se ne slažemo s njime bili ljudi.”

B. Pasternak V. Šalamovu 9. srpnja 1952.

–5–

–6–

...najljepše je đačko doba

Z

animljivo je proučavati putanju kretanja koje dovodi do neminovnog susreta ljudi predodređenih jedni drugima. Ponekad kao da se taj susret dogodi bez osobitih napora sudbine, bez do­ mišljate pripreme radnje, slijedeći prirodni tijek događanja – recimo, ljudi žive u istom ulazu ili idu u istu školu.

Ta trojica klinaca zajedno su pohađala školu. Ilja i Sanja od prvog razreda. Miha je došao poslije. U hijerarhiji koja se spontano gradi u svakom čoporu sva trojica zauzimala su najniže položaje – za­ hvaljujući potpunoj nesposobnosti i za tučnjave i za okrutnost. Ilja je bio izdužen i kržljav, ruke i noge stršale su mu iz kratkih rukava i nogavica. K tome nije bilo čavla ili komada željeza koji mu ne bi poderao komad odjeće. Njegova majka, osamljena i malodušna Marija Fjodorovna, iz petnih se žila trudila iskrivljenim rukama zašiti iskrivljene zakrpe. Nije bila vična šivanju. Ilja, uvijek odjeven gore od druge, također loše odjevene djece, neprestano je zbijao šale i izrugivao se, izvodeći predstavu od svojeg siromaštva, i to je bio uzvišen način da ga prevlada.

Sanjina situacija bila je gora. Među razrednim kolegama zavist i gnušanje izazivali su jakna s patentnim zatvaračem, djevojačke trepavice, razdražujuće ljepuškasto lice i platneni ubrusi u koje je bio zamotan sendvič od kuće. K tome je učio svirati glasovir, i mnogi su vidjeli kako je, držeći se jednom rukom za baku, a u drugoj noseći notnu mapu, išao Ulicom Černiševskog, bivšom i budućom Po­ krovkom, u glazbenu školu Igumnov – ponekad čak i u dane svojih

– 11 –

mnogobrojnih ne teških, ali dugotrajnih bolesti. Baka je – sami profil – koračala tankim nogama kao cirkuski konj i u hodu ravnomjerno njihala glavu. Sanja je hodao pored nje i malo otraga, kako i priliči konjušaru.

U glazbenoj školi, za razliku od općeobrazovne, Sanjom su bili oduševljeni – već u drugom razredu na ispitu je odsvirao Griega, kojega ni svaki petaš nije mogao svladati. Milini je pridonio i nizak stas izvođača: kad je imao osam godina, smatrali su da je predškolske dobi, a kad je imao dvanaest – da je osmogodišnjak. Iz istog je razloga Sanja u općeobrazovnoj školi imao nadimak Gnom. I nikakve miline – samo zlobni podsmijesi. Ilju je Sanja svjesno izbjegavao: ne toliko zbog automatske pakosti koja nije bila usmjerena specijalno prema Sanji, iako bi ga s vremena na vrijeme povrijedila, koliko zbog ponižavajuće razlike u visini.

Ilju i Sanju spojio je Miha, kad se pojavio u petom razredu izazvavši opće oduševljenje: sa svojom prepoznatljivom riđom puti bio je idealna meta za svakoga tko nije žalio truda. Nulerica, iskrivljeni čuperak s crvenkastozlaćanim preljevom, prozirne grimizne uši poput jedara koje strše na pogrešnom mjestu na glavi, nekako preblizu obrazima, bjelina i pjegavost, čak oči narančaste nijanse.

K tome cvikeraš i Židov.

Mihu su prvi put istukli već prvog rujna – ne jako i za pouku – na velikom odmoru u nužniku. I to čak ne Murigin i Mutjukin – oni nisu sišli – već njihovi slugani i pajdaši. Miha je stoički primio svoju porciju, otvorio torbu, izvadio rupčić kako bi obrisao bale koje su mu iscurile i tada je iz torbe provirio mačić. Uzeli su mačića i stali ga prebacivati iz ruke u ruku. U tom trenutku ušao je Ilja – najviši u razredu! – i ulovio mačića iznad odbojkaških ruku, a zvono koje se oglasilo prekinulo je taj zanimljivi događaj.

Ušavši u razred, Ilja je tutnuo mačića Sanji, koji je naišao, i ovaj ga je sakrio u svoju torbu.

Na posljednjem odmoru glavni neprijatelji ljudskog roda, čija će imena, Murigin i Mutjukin, poslužiti kao osnova za buduću filološku igru i iz mnogih su razloga vrijedna spomena, kratko su tražili ma-

– 12 –

či­ća, ali ubrzo su ga zaboravili. Poslije četvrtoga sata sve su ih pustili, i klinci su uz vrisku i galamu pojurili iz škole, ostavivši nezainte­ resirano njih trojicu u pustom razredu ukrašenom šarenim lijepim katama.

Sanja izvadi napola ugušenog mačića i pruži ga Ilji. Ovaj ga preda Mihi. Sanja se osmjehnu Ilji, Ilja Mihi, Miha Sanji.

– Napisao sam pjesmu. O njemu – stidljivo reče Miha. – Evo je.

Mače bješe jako slatko, Trebalo je živjet kratko, Al mu život spasi Ilja, Ovdje tu je s nama, zbilja.

– Pa, nije loše. Naravno, nije baš Puškin – prokomentirao je Ilja.

– Ne može biti “ovdje tu” – primijeti Sanja i Miha se samokritički složi: – Da, točno. Evo tu je s nama, zbilja. Bez “ovdje” zvuči bolje!

Miha podrobno ispriča kako je ujutro na putu u školu istrgnuo jadnog mačića gotovo iz samih ralja psa koji ga se spremao rastrgati.

Ali nije ga mogao odnijeti kući zato što još nije znao kako bi to prihvatila teta, s kojom je živio od prošlog ponedjeljka.

Sanja je milovao mačića po leđima i uzdisao: – Ja ga ne mogu uzeti, već imamo mačka. To mu se sigurno ne bi svidjelo.

– Dobro, ja ću ga uzeti. – I Ilja nemarno uhvati mačića.

– I sve će biti u redu kod kuće? – zanimalo je Sanju.

Ilja se podsmjehnu: – Kod kuće će biti kako ja kažem. Imam normalan odnos s majkom. Sluša me.

“Skroz je odrastao, ja nikad neću biti takav, neću moći ni izgovoriti: ‘Imam normalan odnos s majkom.’ Tako i treba: ipak sam mamin sin. Iako i mene mama sluša. I baka me sluša. O, i više nego sluša! Ali to je ipak drukčije”, rastužio se Sanja.

Promatrao je Iljine koščate ruke sa žutim i tamnim mrljama,

– 13 –

s ogrebotinama. Dugački prsti, takvim prstima može obuhvatiti dvije oktave. Miha si je dotle stavljao mačića na glavu, na riđi plišani čuperak koji je jučer velikodušni frizer kod Pokrovskih vrata ostavio “da raste”. Mačić je padao, Miha ga je neprestano namještao na tjeme.

Iz škole su izašli utroje. Mačića su nahranili rastopljenim sladoledom. Sanja je imao novca. Bilo ga je dovoljno za četiri porcije.

Kako se poslije razjasnilo, Sanja je gotovo uvijek imao novca... Prvi put u životu Sanja je jeo sladoled na ulici izravno iz pakiranja: kad je baka kupovala sladoled, donijeli bi ga kući, istresli ga na hrpu u staklenu čašu s niskom nožicom, odozgo nakapali slatkog od višanja – i tek bi ga onda jeo!

Ilja je oduševljeno ispričao kakav će si fotoaparat kupiti prvim zarađenim novcem, a ujedno izložio plan kako se točno taj novac može zaraditi.

Sanja je iz čista mira najednom otkrio svoju tajnu – ruke su mu sitne, “nisu pijanističke”, i to je za svirača velika mana.

Miha, koji se privikavao na novu – treću po redu – obitelj u posljednjih sedam godina, obavijestio je te gotovo nepoznate klince da mu već ponestaje rodbine, i ako ga ta tetka ne bude zadržala kod sebe, morat će opet u dječji dom...

Nova tetka, Genja, bila je slaba žena. Nije imala neku određenu bolest; turobno i značajno govorila je sebi u bradu: “Sva sam bolesna” – i neprestano se tužila na bol u nogama, u leđima, u grudima i u bubrezima. Osim toga imala je invalidnu kćer, što joj je također loše utjecalo na zdravlje. Svaki posao bio joj je težak, i na koncu je obitelj odlučila da nećaka bez roditelja smjeste kod nje, a njoj će rodbina skupljati novac za njegovo uzdržavanje. Miha je ipak, hoćeš-nećeš, sin njihova brata koji je poginuo u ratu.

Klinci su tumarali i brbljali, brbljali i tumarali, a zatim se zaustavili kod Jauze, ušutjeli. Istodobno su osjetili – baš lijepo: povjerenje, prijateljstvo, ravnopravnost. I nema ni pomisli tko je glavni, naprotiv, svi su jedni drugima jednako zanimljivi. A za Sašu i Nika, za

– 14 –

prisegu na Vrapčjim gorama još nisu znali, čak ni načitani Sanja još nije otkrio Hercena.* A i ta trula mjesta – Hitrovka, Gončari, Koteljniki – stoljećima su se smatrala najsmrdljivijima u gradu i nisu bila stvorena za romantične prisege. Ali dogodilo se nešto važno: takva povezanost između ljudi moguća je samo u mladoj dobi. Udica zahvati samo srce i nit koja povezuje ljude dječjim prijateljstvom ne prekida se cijelog života.

Nakon nekog vremena i poslije dugih rasprava, odbacivši Trojstvo i Trio, nazvat će izvještačeno taj srčani savez Trianon. Ništa nisu znali o podjeli Austro-Ugarske, odabrali su tu riječ zbog ljepote.

Taj će se Trianon spomenuti u Iljinu mučnom razgovoru s visokorangiranim službenikom državne sigurnosne službe, neutvrđenog čina, po imenu, ne posve vjerodostojnom, Anatolij Aleksandrovič Čibikov. Čak su se i najprepredeniji borci protiv disidenata tih godina iz sve kagebeovske bagre libili proglasiti Trianon omladinskom antisovjetskom organizacijom.

Treba odati priznanje Ilji: s pojavom prvog fotoaparata počeo je stvarati pravi fotoarhiv, koji se u cijelosti sačuvao sve do naših dana.

Doduše, na prvoj mapi školskih godina stajao je drugi naziv, ništa manje zagonetan od Trianona – Ljursi.

Dakle dječake nije spojio – i to je poslije bilo dokumentirano – uzvišeni ideal slobode za koji je trebalo ili odmah žrtvovati život ili, što je dosadnije, cijeli život godinu za godinom služiti nezahvalnom narodu, kako je to bilo sa Sašom i Nikom prije više od sto godina – već kržljavi mačić kojemu nije bilo suđeno preživjeti uzbuđenja 1. rujna 1951. godine. Jadničak je izdahnuo nakon dva dana na Iljinim rukama i pokopan je tajno, ali svečano ispod vrtne klupe u dvorištu zgrade u Ulici Pokrovka broj 22 (u to vrijeme Ulici

Aleksandar Ivanovič Hercen (1812.–1870.), ruski publicist, književnik i ideolog. (op. prev.) *

– 15 –

Černiševskog, koji je također protratio život na plemenite ideje).* Zgradu su nekoć nazivali “komoda”, ali od sadašnjih njezinih stanara malotko je mogao čuti za to.

Micek je počivao pod vrtnom klupom na kojoj je nekoć sjedio – pretpostavlja se – mladi Puškin sa svojim sestričnama, zabavljajući ih skladnim stihovima. Sanjina baka neprestano je podsjećala: zgra­ ­da u kojoj žive znala je za bolja vremena.

Na neobičan način u razredu se prilično brzo – nakon dva tjedna ili nakon mjesec dana – nešto promijenilo. Miha, naravno, to nije osjetio, otkud bi znao kako je bilo prije, bio je novi učenik. A Sanja i Ilja su osjetili: u razredu su i dalje bili na samom dnu hijerarhije, ali sada ne pojedinačno, već zajedno. I postali su na taj način priznata manjina po onom istom neodređenom obilježju zbog kojega se nisu mogli uklopiti u zajednički krug toga malog svijeta. Dvojica vođa, Mutjukin i Murigin, držala su sve ostale u šaci, a kad bi se međusobno posvadili, onda bi se i razred podijelio na dvije neprijateljske stranke, kojima se odmetnici nisu pridruživali, a niti bi ih primili.

Tada bi dolazilo do veselih, žestokih tučnjava, s krvi i bez nje, i svi bi zaboravili na njih. A potom, kad bi se Mutjukin i Murigin pomirili, opet bi počeli primjećivati te izdvojene, nedruštvene čudake koje su mogli bez osobitog truda prebiti kako spada, ali ih je bilo zanimljivije držati u strahu i nemiru te ih neprestano podsjećati tko je ovdje glavni: Židov-cvikeraš, muzikant, školska luda ili normalni dečki kao što su Mutjukin i Murigin.

U petom razredu počela je srednja škola i sad su se umjesto jedine Natalije Ivanovne, zadužene za svu gramatiku i aritmetiku, dobre tete koja je naučila azbuku čak i Mutjukina i Murigina, koje je odmilja zvala Toljenjka i Slavočka, pojavili predmetni nastavnici: ma­ tiše, ruskog, botanike, povijesti, njemačkog i geografije.

Nastavnici su bili opsjednuti svatko svojim predmetom, zadavali

Nikolaj Gavrilovič Černiševski (1828.–1889.), ruski publicist i književnik, socijalističkim i revolucionarnim pogledima utjecao na lijevu inteligenciju u Rusiji i izvan nje. (op. prev.) *

– 16 –

su velike domaće zadaće, i “normalni dečki” očito se nisu snalazili.

Ilja, koji u osnovnoj školi nimalo nije blistao, disciplinirao se okružen novim prijateljima, i potkraj prvog tromjesečja, to jest prije Nove godine, otkrilo se da manje vrijedni cvikeraši i slabići odlično uče, a Mutjukin i Murigin jedva se provlače. Sukob koji bi odrasli ljudi prozvali “socijalnim” zaoštravao se, poprimao svjesniji karakter, barem što se tiče potlačene “manjine”. Upravo tada Ilja je uveo naziv koji se godinama zadržao u njihovu društvu – “mutjuki i murigi”. Bio je to gotovo sinonim glasovitih “sovoka”* iz kasnijeg razdoblja, ali draž je bila u tome što je nastao improvizacijom.

“Mutjuke i murige” najviše je uzrujavao Miha, on je dobivao najviše batina, ali ih je sa svojim iskustvom iz doma lakše podnosio, nikad se nije tužio, otresao bi se, pokupio kapu i zbrisao uz ijujukanje neprijatelja. Ilja je uspješno zbijao šale, pa je često znao zbuniti neprijatelje ruganjem ili ih zapanjiti neočekivanom dosjetkom. Sanja se pokazao najosjetljivijim. Zapravo, upravo ta neprilična osjetljivost poslužila mu je naposljetku kao obrana. Jednom kad je Sanja prao ruke iznad umivaonika u školskom zahodu – spoju parlamenta i lopovskog sastajališta – Mutjukina je ispunilo duboko gađenje prema tom bezazlenom postupku, pa je predložio Sanji da usput umije i njušku. Sanja se, dijelom iz miroljubivosti, ali dijelom iz strašljivosti, umio, i tada je Mutjukin uzeo krpu za pod i obrisao njome Sanjino mokro lice. Dotle su ih već bili okružili znatiželjnici: očekivali su zabavu. Ali od zabave nije bilo ništa. Sanja se zatresao, problijedio i izgubivši svijest srušio se na podne pločice. Bijedni protivnik bio je, dakako, poražen, ali na neki nezadovoljavajući način. Ležao je na podu u čudnoj pozi, sav izvaljen. Murigin ga je lagano gurnuo nogom u bok, samo da provjeri zašto ovaj leži i ne miče se. Obratio mu se posve dobrodušno: – Ej, Sanjok, što se valjaš?

Mutjukin je ošamućeno gledao nepomičnog Sanju.

Sovok (rus.) – “lopatica”; žargonski naziv za sovjetsko doba i sovjetskog čovjeka općenito. (op. prev.) *

– 17 –

Ali Sanja nije otvarao oči, bez obzira na poticajno lupkanje. Tada je u nužnik ušao Miha, ugledao nijemi prizor i pohitao k školskom liječniku. Vonj nišadora vratio je Sanju u život, nastavnik tjelesnog odnio ga je u medicinski kabinet. Liječnica je Sanji izmjerila tlak.

– Kako se osjećaš? – upitala je.

Odgovorio je sasvim zadovoljavajuće, ali nije se odmah sjetio što se dogodilo. A kad se sjetio prljave krpe kojom su mu prešli preko lica, smučilo mu se. Zatražio je sapun, pomno se umio. Liječnica je htjela pozvati roditelje. Sanja ju je ne bez truda nagovorio da ne zove. Mama je ionako bila na poslu, a baku je čuvao od neugodnosti.

Ilja se ponudio da otprati oslabjelog prijatelja kući i liječnica im je dala cedulju kojom ih pušta s nastave.

Od tog je dana Sanjin status, ma koliko to čudno bilo, bio bolji.

Doduše, sad su ga zvali Gnom padavičar, ali prestali su ga zadirkivati: što ako se opet sruši u nesvijest?

Trideset prvog prosinca raspustili su školu, počeli su zimski praznici, jedanaest dana sreće. Miha je upamtio svaki pojedini dan.

Za Novu godinu poklonili su mu čaroban dar. Nakon tajnih pregovora sa sinom i uvjeravanja da se njegovo potomstvo odriče tog dijela obiteljskog nasljedstva, a da on sam nema ništa protiv, teta Genja uručila je Mihi klizaljke.

Bio je to američki, iz uporabe davno izašli hibrid, nešto između “pancerica” i “hagenica”, s dvostrukim noževima i izlizanim vrhom.

Klizaljke su krupnim zvjezdastim zakovicama bile pričvršćene za propale cipele nekoć crvene boje. Na metalnoj lameli koja je spajala noževe s cipelama moglo se pročitati “Einstein” i niz nerazumljivih brojki i slova... Cipele je jako iznosio prethodni vlasnik, ali sami noževi blistali su kao novi.

Teta Genja odnosila se prema klizaljkama kao prema obiteljskoj relikviji. U drugim obiteljima tako su se odnosili prema bakinim briljantima.

Briljanti su posredno bili prisutni i u povijesti tih klizaljki. Godine 1919. starijeg brata tete Genje Samuila sâm Lenjin poslao je u SAD radi organiziranja Američke komunističke partije. Samuil se ostatak života ponosio tom misijom i detaljno pričao o svojem – 18 –

putovanju bliskim rođacima i bliskim prijateljima, kojih je bilo nekoliko stotina, sve dok ga trideset sedme nisu uhitili. Dobio je deset godina bez prava na dopisivanje i zauvijek nestao, ali njegova veličanstvena priča postala je obiteljska legenda.

U srpnju 1919. Samuil je zaobilaznim putem iz Moskve preko sjeverne Europe stigao u New York i stupio na gat kao mornar koji je na trgovačkom brodu doplovio iz Nizozemske. Sišao je brodskim stubama lupajući potpeticama cipela koje je sašio kremaljski postolar, s briljantom goleme vrijednosti umetnutim u petu. Obavio je zadatak – u ime Kominterne otvorio je prvi ilegalni kongres Komunističke partije. Nakon nekoliko mjeseci Samuil se vratio i izvijestio druga Lenjina osobno da je zadatak obavljen.

Skromne dnevnice, uz odbitak dvanaest dolara potrošenih na hranu, otišle su na darove. Donio je ženi crvenu vunenu haljinu s izvezenim jagodama na vratu i ramenima te crvene cipele tri broja manje nego što je trebalo. Klizaljke su bile treći i najskuplji američki dar u njegovoj prtljazi – kupio ih je veće za malodobnog sina, koji je ubrzo umro.

Bolje da je sebi kupio klizaljke. Kao klinac Samuil je toliko maštao o tome da izađe na sredinu klizališta i projuri, prignuvši se prema uljastom ledu, pored svih svojih zlonamjernika, pored dama s mufovima, gimnazijalaca i djevojaka među kojima je svakako morala biti Marusja Galjperina... Klizaljke su dugo ležale u škrinji, čekajući da se pojavi novi nasljednik. Ali Samuil više nije imao djece, pa su klizaljke, preležavši deset godina skrivene, pripale sinu njegove mlađe sestre Genje.

Sad su, nakon još dvadeset godina, prešle u ruke – točnije, u noge – drugog rođaka junačkog Samuila.

Tim neočekivanim darom koji je nadmašio sve predodžbe o mo­ gućoj sreći završio se prvi dan praznika za Mihu. I ništa nije nagovještavalo nesreću do koje je uskoro došlo zbog tog dara...

Na novogodišnju večer velika obitelj tete Genje okupila se za stolom, koji su uz dopuštenje susjeda postavili u prostranoj komunalnoj kuhinji, a ne u sobi od četrnaest kvadrata, gdje su živjeli sama teta – 19 –

Genja, njezina neudana i u endokrinološkom smislu nesretna kći Mina te odnedavno Miha. Teta Genja spravila je obilje hrane – istodobno i pile i ribu. Noću, poslije fantastične gozbe, Miha je napisao pjesmu u kojoj su se odrazili nezaboravni dojmovi toga dana.

Od sveg su ljepše klizaljke Što dosad vidjeh ja, Od Sunca, vode ljepše su, Čak i od plamena.

I čovjek lijepo izgleda Što kliže na njima.

I stol je pun, ko da je pir, Da svak se najede, I zato želim rodbini Još veće pobjede.

Prvobitno je umjesto “svatko da se najede” stajalo “za svakoga sve i sva”. No za “sve i sva” u dativu osim “pijanstva” nije mogao naći nikakvu rimu.

Miha je cijeli tjedan ustajao još za mraka i izlazio u dvorište, na zaliveni kutak klizališta, klizao se sam i odlazio čim bi se vani pojavila djeca, ispavana za vrijeme praznika. Nije baš čvrsto stajao na klizaljkama i bojao se da ih u slučaju napada neće moći odbiti.

Klizaljke su, naravno, tih praznika bile događaj broj jedan.

Broj dva – Sanjina baka Ana Aleksandrovna. Ona je dečke vodila u muzeje.

Nije se zagrijao samo Miha, koji je po naravi bio ustrojen napola od žudnje za znanjem, znanstvene i neznanstvene radoznalosti i zanosa, a napola od neodređene kreativne gorljivosti. Odlasci u muzej ostavili su dubok dojam čak i na Ilju, koji se, čini se, nije isticao umjetničkim potrebama, već je više naginjao tehnici. Samo je Sanječka, vlasnik izvanredne bake, ležerno prelazio iz dvorane u dvoranu i s vremena na vrijeme oglašavao se replikama – upu­ ćenima ne prijateljima, baki! – iz kojih je proizlazilo da je i ondje, u muzejima, kao i u konzervatoriju, na svome.

– 20 –

Miha se zaljubio u Anu Aleksandrovnu. Doživotno, do same njezine smrti. Ona je pak u njemu vidjela tip muškarca kakav joj se uvijek sviđao. Dečko je bio riđe puti, bio je pjesnik, i toga tjedna čak je šepuckao, isprobavši nove klizaljke – navlas isto kao onaj pjesnik, gotovo velik, u kojega je Ana Aleksandrovna bila tajno zaljubljena kao trinaestogodišnjakinja... Sam etalon, u to daleko doba odrastao muškarac s aureolom borca i gotovo mučenika, koji je početkom dvadesetog stoljeća postigao velik uspjeh, nije primijetio zaljubljenu djevojku, ali ostavio je dubok trag na nekakvom frojdovskom naličju njezine psihe: cijelog dugog života sviđali su joj se takvi riđokosi, markantni, emotivni muškarci.

Smiješila se gledajući Mihu – mali je taj tip, ali mimoišli su se vremenski... I bilo je ugodno hvatati njegov ushićeni pogled.

Na taj su način, iako ni sam to nije znao, Mihi bili uzvraćeni osjećaji. Od te je zime postao čest gost u domu Steklovih. U velikoj sobi s trima prozorima i s još pola prozora presječenog nadvoje pregradom, pod vrlo visokim stropom sa štukaturom, također presječenom, gnijezdile su se neviđene knjige, čak i na stranim jezicima.

U svakidašnjoj pozi borbene gotovosti stajao je pijanino s glazbom skrivenom u sebi. S vremena na vrijeme iskrsnuli bi neuobičajeni ali čarobni mirisi – prave kave, mastiksa, parfema.

“Vjerojatno je sve upravo tako bilo u domu mojih roditelja”, razmišljao je Miha. Roditelje nije pamtio: majka je poginula u bombardiranju posljednje kompozicije koja je vodila iz Kijeva na istok 18. rujna 1941., kad su se Nijemci već približavali Podilu. Otac je poginuo na bojištu, ne saznavši za ženinu pogibiju i sinov spas.

Ustvari u domu Mihinih roditelja sve je bilo posve drukčije nego kod Sanje Steklova, a fotografije roditelja, koje su se nekim čudom sačuvale poslije rata, prvi je put vidio tek kao dvadesetogodišnjak.

Na njima su bili prikazani siromašni ružni ljudi koji su ga silno razočarali – mama s lažnim osmijehom na malim tamnim usnama i s golemim besramnim poprsjem i tata, niski debeljko neobično ohola lica. Iza njih su virili fragmenti svakodnevnog života koji ničim nisu podsjećali na dio male dvorane na bivšem posjedu obitelji Apraksin i Trubeckoj u kojemu je stanovala Sanjina obitelj.

– 21 –

Devetog siječnja, potkraj praznika, slavili su Sanjin rođendan.

Prije toga bio je još i Božić, ali na njega su pozivali samo odrasle goste. Prošlo je još nekoliko godina prije nego što su dečki počeli obilježavati i sedmi siječnja. Zato bi za Sanjin rođendan uvijek ostalo svakakvih božićnih poslastica – ušećerene jabuke, višnje, čak i arancini, koje je Ana Aleksandrovna pripremala kao nitko na svijetu.

I još bi sklopili paravan, prenijeli stol za jelo bliže vratima i između dvaju prozora postavili veliku jelku ukrašenu neviđenim igračkama iz kutije koja je cijele godine bila spremljena u ormariću pod stropom.

Sanji bi uvijek priredili divnu proslavu. Bilo je čak i cura: taj put dvije Sanjine prijateljice, Liza i Sonja, iz glazbene škole, i unuka bakine prijateljice Tamara s prijateljicom Oljom, ali bile su sasvim malene, prvašice, i među dječacima nisu izazvale nikakvo zanimanje.

A i sama ta bakina prijateljica bila je neupadljiva i kojekakva. Zato je Lizin djed Vasilij Inokentijevič, u vojnoj odori, s brkovima, okružen zamršenim mirisom kolonjske vode, medicine i rata, bio divan.

Unuci se napola u šali obraćao s “vi”, a Ani Aleksandrovnoj govorio je: “Njuta, ti...” Bio joj je bratić, pa je Liza na taj način Sanji bila sestrična u nekom koljenu. Čak su se čule prijerevolucionarne riječi “kuzen”, “kuzina” – također, vjerojatno, iz one kutije pod stropom...

Ana Aleksandrovna zvala je curice gospođicama, dečke mladićima, i Miha je bio zapanjen tim gospodskim obraćanjem, potpuno smeten, a smirio se tek kad mu je Ilja namignuo iz daljine s izrazom lica kao da kaže ne boj se, neće ti nauditi!

Ana Aleksandrovna sve je organizirala na nezaboravan način.

Najprije je bilo kazalište lutaka s pravim paravanom, Petruškom, Vanjkom i debelom lutkom Rozom. Smiješno su se tukli i svađali na stranom jeziku.

Zatim su se malo igrali riječima. Djevojčice Tamara i Olja nisu zaostajale za odraslima, pokazale su se razvijenijima u odnosu na dob. Ana Aleksandrovna pozvala je djecu za ovalni stol, a odrasli su usput pili čaj iza ormara. Vasilij Inokentijevič sjedio je u naslonjaču i pušio cigaretu. Nakon završetka kućne predstave Ana Aleksandrovna izvadila je iz srebrne doze koja je ležala ispred Vasilija

– 22 –

Inokentijeviča na stoliću debelu cigaretu i zapalila je, ali odmah se zakašljala: – Basile, užasno jake cigarete!

– Zato ih nikome i ne nudim, Njuta.

– Fuj, fuj! – tjerala je ispred sebe smrdljivi dim Ana Aleksandrovna. – Gdje ih nabavljaš?

– Ja kupujem duhan, a Lizka puni tuljce.

No to nipošto nije bio kraj proslave. Nakon predstave bio je stol sa slasticama, koji je Miha zapamtio za cijeli život – od domaće bovle do žutih koštanih obruča u koje su bile utaknute salvete od tvrde bijele tkanine.

Ilja i Miha izmjenjivali su poglede. To je bio trenutak u kojemu je Sanja bio samostalan i uzvišen, a njih dvojica odvojena od njega i malo niže. Prijateljstvo utroje, kao i svaki trokut, nije jednostavna stvar. Iskrsavaju zapreke i napasti – ljubomora, zavist, katkad i do najsitnijih, čak oprostivih, ali ipak podlosti. Opravdava li se podlost nepodnošljivo velikom ljubavlju? Nepodnošljivo velikom ljubomorom i boli? Kako bi to shvatili, njima trojici bili su dani za to rijetko prikladna epoha i cijeli život – komu kraći, komu dulji...

Te su se večeri ne samo sputani Miha nego čak i snalažljivi Ilja osjećali pomalo poniženim divotom toga doma. Sanja, najviše zauzet Lizom izdužena lica i kose raspuštene ispod modre vrpce, nešto je osjetio, pozvao je Mihu, dugo su se došaptavali, a zatim se obratili Ani Aleksandrovnoj. Malo oklijevajući obznanili su da će igrati šaradu. Zatim je Sanja prevrnuo neveliki čudnovati stolac i on se pretvorio u oniske ljestve. Sanja se uzverao na sam vrh, tako da je stajao mnogo više od Mihe, a ovaj je stajao prečku niže, pa su dvoglasno izrecitirali, gurajući jedan drugoga, povlačeći jedan drugoga za uši, mumljajući i ispuštajući razne nerazumljive zvukove, sljedeću pa gotovo bi se moglo reći pjesmu: Prvo je moje jedno na dvoje – razgovor na livadi dviju uvaženih osoba, drugo je moje u jednom slučaju teret – “teško je – uh!”,

– 23 –

u drugom ne posve pristojan zvuk što se ispušta poslije jela, treće je moje opet jedno na dvoje prijedlog u njemačkom.

Skupa su imena dvaju stvorenja koja uvjetno pripadaju vrsti Homo sapiens.

Gosti su se smijali, ali nitko, naravno, nije mogao odgonetnuti. Među gostima je bila samo jedna osoba kadra odgonetnuti tu lingvističku zagonetku – Ilja. I nije zakazao. Pustivši goste da se uvjere da nisu dorasli rješenju, izjavio je ne bez ponosa: – Znam, te se životinje zovu Mutjukin i Murigin!* Ruku na srce, tu šaradu nije trebalo igrati, jer nitko od gostiju nikad nije čuo ni za kakvog Murigina i Mutjukina, ali nitko im to nije predbacio. Bilo je veselo, što ćeš više?

No među dečkima se nešto okrenulo: Miha se sudjelujući u stvaranju šarade približio Sanji, a Ilja se čak i uzdigao iznad njega – upravo je on bio odgonetač, prihvatio je igru. Mogla se smatrati neuspješnom da nitko nije odgonetnuo. Bravo, Ilja!

Dečki su se zagrlili i Vasilij Inokentijevič fotografirao ih je utroje.

To im je bila prva zajednička fotografija.

Vasilij Inokentijevič imao je odličan trofejni fotoaparat – Ilja je to primijetio. I primijetio je još da su epolete pukovničke i sa zmijama. Vojni liječnik...

Desetog siječnja Ana Aleksandrovna povela je dječake na klavirski koncert u dvoranu Čajkovski da poslušaju Mozarta. Ilji je bilo jako dosadno, čak je nakratko zaspao, Miha se veoma uzbudio, jer ta je glazba u njemu izazvala tako velik zanos i zaprepaštenje da tim povodom čak nije uspio napisati pjesmu. Sanja se zbog nečega

Riječ je o slogovima mu (razgovor na livadi dviju uvaženih osoba – kravlje mukanje), tjuk (rus. bala, veliki svežanj), rig (koji asocira na podrigivanje) te in (njemački prijedlog koji znači u). (op. prev.) *

– 24 –

ražalostio, gotovo je zaplakao. Ana Aleksandrovna znala je zašto: i Sanja bi htio tako svirati Mozarta...

Jedanaestoga su krenuli u školu i već su prvog dana njih trojicu i još jednoga, Igora Četverikova, dobro izlemali na školskom dvorištu. Počelo je nevinim grudanjem, a završilo se velikim porazom: Mihi je bilo natečeno oko, naočale potrgane, Ilji su razbili usnicu.

Sramota je što su bila samo dvojica napadača, a njih četvorica. Sanja se po običaju držao malo dalje – prije iz obzira nego zbog strašljivosti. Murigin i Mutjukin izazivali su jednako gađenje kao nezaboravna krpa kojom su mu prelazili preko lica. Protivnici na Sanju uopće nisu obraćali pozornost, riđi Miha, koji je kao kamen tvrdu grudu nabio Muriginu ravno u nos, zanimao ih je kudikamo više.

Ilja je pljuvao krv kraj ograde, Četverikov se dvoumio bi li uhvatio maglu, a Miha je, naslonivši se leđima na zid, stajao spreman s cr­ venim šakama ispred lica. Miha je imao velike šake, gotovo kao muškarac.

I tada je Mutjukin izvadio nož na rasklapanje, nalik na perorez, ali očito za vrlo velika pera, iz njega je iskočilo tanko sječivo, pa je njišući se krenuo ravno na Mihu s njegovim glupim šakama. I tada je Sanja vrisnuo, đipnuo pa u dva neskladna poteza priskočio i zgrabio sječivo. Krv je briznula neprirodno brzo, Sanja je mahnuo rukom, crveni mlaz zalio je Mutjukinu cijelo lice. Mutjukin je zaurlao kao da su njega ranili nožem i naglo odjurio praćen Muriginom. Ali o pobjedi nitko nije razmišljao. Miha je slabo vidio što se dogodilo – nije imao naočale. Četverikov je sa zakašnjenjem pohitao za Muriginom, ali potjera nije imala nimalo smisla. Ilja je stezao Sanjinu ruku šalom, ali krv je šikljala kao iz slavine.

– Trči k Ani Aleksandrovnoj, brzo! – viknuo je Ilja Mihi. – A ti hajde u školu, k doktorici.

Sanja je bio bez svijesti – ili od straha ili od gubitka krvi. U Institut Sklifosovski dopremili su ga za dvadeset pet minuta. Krv su brzo zaustavili, ranu zašili. Nakon tjedan dana pokazalo se da se četvrti i peti prst ne mogu izravnati. Stigao je profesor, odmotao Sanjinu sitnu šaku, obradovao se kako dobro zacjeljuje i obznanio da je onaj vražji nož prerezao duboku poprečnu tetivu u šaci te da – 25 –

ga veoma čudi što se ne mogu izravnati samo dva prsta, a ne sva četiri.

– Može li se to razraditi? Masaža? Elektroforeza? Neki novi postupci? – upitala je Ana Aleksandrovna profesora, koji ju je pogledao s poštovanjem.

– Svakako. Nakon što potpuno zacijeli. Pokretljivost će se djelomice vratiti. Ali, znate, tetive nisu mišići.

– A glazbalo?

Profesor se suosjećajno osmjehnuo: – Malo vjerojatno.

Nije znao da je potpisao presudu. Ana Aleksandrovna ništa od toga nije rekla Sanji, pa su pola godine nakon otpusta iz bolnice išli na terapije.

Odmah nakon operacije Sanju je u bolnici posjetila direktorica, priče o nožu stigle su do nje, pa se uplašila. Na ispitivanju Larise Stepanovne Sanja se držao zatvoreno i čvrsto: ponovio je nekih pet puta da je nož našao u školskom dvorištu, pritisnuo je gumb i sječivo je iskočilo, razrezalo mu dlan. A čiji je nož, nema pojma. “Materijalni dokaz” pronašli su dan nakon tog događaja. Nož je ležao, kao u filmu, nasred snježnog otočića natopljenog krvlju. Odnijeli su ga direktorici, pa je završio u gornjoj ladici njezina pisaćeg stola.

Teta Genja dugo je jadikovala nad Mihinim potrganim naočalama, Ilju je majka malo izgrdila zato što se tukao, a Igor Četverikov uspio je u cijelosti zatajiti roditeljima što se dogodilo.

Od toga se dana, iako nije ušao u Trianon kao punopravni član, smatrao simpatizerom. Daljnji razvoj događaja, rastegnut, doduše, na četvrt stoljeća, potvrdio je da je sve na svijetu opravdano – nisu uzalud iznimno dalekovidni sitni huligani udesili tog budućeg disidenta.

Kad je direktorica uspjela zataškati okršaj koji je uznemirio cijelu školu, od Mutjukina i Murigina privremeno su se udaljili, njih su se dvojica posvađala i sad su se tukla međusobno. Razred se podijelio na dva tabora, i svima je život bio zanimljiv – s neprijateljskim doušnicima, prebjezima, pregovorima i čarkama. Borbeni duh obuzeo je većinu, a manjina je oslabjela i razmazila se.

– 26 –

O autorici

Lj

udmila Ulicka rođena je 1943. u Baškiriji tijekom evakuacije, a odrasla je u Moskvi, gdje je nakon završetka studija radila u genetičkom laboratoriju. Otpuštena je zbog pretipkavanja samizdata, nakon čega radi u kazalištu te piše crtice i tekstove za djecu.

Priče počinje objavljivati potkraj osamdesetih u časopisima te se potpuno posvećuje pisanju proze. Za romane i zbirke priča, prevedene na više od dvadeset jezika, osvojila je brojne nagrade, prva je žena koja je dobila nagradu Ruski Booker (2001.), a najvažnija su joj djela Sonječka i druge priče, Medeja i njezina djeca, Veseli sprovod, Slučaj Kukocki, Daniel Stein, prevoditelj, Iskreno vaš, Šurik...

– 527 –

– 528 –

O prevoditelju

I

gor Buljan rođen je 1974. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i rusistiku. Preveo je djela Mihaila Bulgakova, Viktora Pelevina, Vladimira Nabokova, Tatjane Tolstoj, Samuela Becketta, Nialla Fergusona, Douglasa Couplanda i dr.

– 529 –

– 530 –

Sadržaj

Prolog 7 ...najljepše je đačko doba 11 Novi učitelj 36 Djeca podzemlja 60 Ljursi 69 Posljednji bal 94 Prijateljstvo među narodima 106 Zeleni šator 115 Umirovljenička ljubav 147 Svi su siročad 154 Svadba Kralja Artura 165 Tijesne čizme 186 Visoki registar 192 Razredne kolegice 216 Potegača 252 Glavati anđeo 263 Zgrada s vitezom 270 Mrlja od kave 274 Bjegunac 282 Potop 304 Hamletova prikaza 318 Dobra karta 330 Jadni kunić 340 Put u jednom smjeru 363 – 531 –

Gluhonijemi demoni 368 Miljutinov vrt 393 Na prvoj liniji 430 Odlikovane gaće 450 Imago 459 Ruska priča 485 Ende gut 495 Epilog: Kraj divne epohe

515

O autorici O prevoditelju

527 529

– 532 –

– 533 –

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., prosinac Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-921-3 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 534 –

– 535 –

Zeleni šator, veliki roman koji se smješta između dviju velikih smrti – smrti Josifa Staljina i smrti Josifa Brodskog – baš kao i ostala djela Ljudmile Ulicke govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri, no više od svega ostalog: o složenosti i veličini ljudskoga života. A taj život Ulicka nam ovaj put daje kroz sudbine Miše, Ilje i Sanje, trojice neprilagođenih dječaka u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, naivnost i nada onih koji su se opirali sivilu i opresiji sovjetskog režima. Mudro i potresno, u najboljoj tradiciji velike ruske književnosti, Ulicka nas vodi u svijet zabranjenih ideja i knjiga, svijet potpirivane paranoje, u kojemu se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama, pod sjenom sveprisutne vlasti i čeličnim stiskom KGB-a. Naravno, dok ga stotinama sudbina opisuje, Ulickoj ne nedostaje ni razumijevanja ni humora ni senzualnosti, a sve što u Zelenom šatoru pronađemo, gdje god ga i kad god ga čitali, posve sigurno prepoznat ćemo kao blisko, kao ljudsko, kao svoje.

189,00 kn

– 536 –

www.fraktura.hr