Žene

Žene

718

Od istog autora u nakladi Frakture Dr. Seks PriÄ?aj, priÄ?aj

728

T. C. Boyle

Žene prevela s engleskog Ivana Šojat-Kuči

Fraktura 738

Naslov izvornika The Women © T. Coraghessan Boyle, 2009 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Ivana Šojat-Kuči i Fraktura, 2011.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-264-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 772326

748

Posvećeno Karen Kvashay

758

768

Autorova bilješka

T

ekst koji slijedi fikcija je koja oslikava određene događaje u životu Franka Lloyda Wrighta, njegovih triju supruga – Catherine Tobin, Maude Miriam Noel i Olgivanne Lazovich Milanoff – i njegove ljubavnice, Mamah Borthwick Cheney. Stvarni događaji i povijesne ličnosti prikazani su vjerno, no sve su situacije i dijalozi izmišljeni, osim izravnih navoda izvučenih iz novinskih izviješća toga vremena. Duboko sam zahvalan brojnim biografima i piscima memoara koji su pisali o životu Franka Lloyda Wrighta, osobito Meryleu Secrestu, Brendanu Gillu, Robertu C. Twomblyju, Finisu Farru, Edgaru Tafelu, Juliji Meech, Anthonyju Alofsinu, Johnu Lloydu Wrightu i Adi Louise Huxtable, a osobitu bih zahvalnost htio is­ kazati Keiranu Murphyju i Craigu Jacobsenu iz Taliesin Preservation Inc. za pomoć koju su mi pružili, kao i Charlesu i Minervi Montooth te Sarah Logue kojima zahvaljujem na ljubaznosti i gostoljubivosti.

778

788

Rano tijekom života morao sam birati između poštene arogancije i licemjerne poniznosti; arogancija mi je draža.

Frank Lloyd Wright

798

7 10 8

Prvi dio Olgivanna

7 11 8

7 12 8

Uvod u prvi dio

O

automobilima tada nisam baš bog zna što znao – a ne znam ni danas, ako ćemo iskreno – no upravo sam se automobilom u jesen 1932. odvezao do Taliesina, kroz krajolik naizmjenično porubljen stablima ili kao sag rasprostrt sve do stražnjih zidova štagljeva, stogova sijena i farmerskih kuća, kroz gradove poput Black Eartha*, Mazomanija i Coon Rocka** u kojima nitko za života još nije vidio lice nekog Japanca. Ili Kineza. Kada bih zastao da natočim gorivo, kupim si sendvič ili iskoristim priliku i skok­ nem u toalet, ljudi bi valjda mislili da sam sišao s Marsa i sjeo za upravljač savršeno uobičajenog crnog i kanarinski žutog otvorenog dvosjeda Stutz Bearcata. (Kad smo kod toga, što je zapravo bearcat, medvjeđa mačka?

Hibridno čudovište iz ormara nekog reklamnog stručnjaka, pretpostavljam, stvar koja bi cestom trebala urlikati, grepsti i orati onako kako je to činio ovaj auto, u skladu s reklamom.) Na cesti, tijekom dana koji je bio pretjerano topao, pretjerano miran i jasan za listopad, tako da se činilo kako se godišnje doba nikada neće promijeniti, ljudi bi u mene uglavnom zurili sve dok ne bi shvatili da bulje i odvratili pogled kao da nisu ni shvatili što vide, kao da sam bio tek nepostojana slika na rožnici njihovih očiju. Samo je jedan – ne kanim ukoriti ga, jer bio je neuk, a do tada sam se na to već bio privik­ nuo – na moju zamolbu da mi posluži hamburger odgovorio tako što je donju čeljust objesio u čuđenju i uzviknuo: “Isusa ti Krista, pa ti si Kinez, ha?”

Sve je zakomplicirala činjenica da se pokretni krov automobila nije dao

*

Crna Zemlja (op. prev.)

Rakunova Stijena (op. prev.)

**

7 13 8

podignuti, tako da mi je lice bilo izloženo ne samo blještavilu sunca i nemilosrdnoj kanonadi prašine, kokošjeg perja i sitnih čestica gnojiva nego i tupim pogledima svakog stanovnika Wisconsina pokraj kojega sam prošao.

Ubijala me jednoličnost putovanja, rupe na cesti pune bezbojne vode koja je poput gejzira štrcala u vis valjda svakih tridesetak metara. A tek kukci: nikada u životu još nisam bio vidio toliko kukaca koji kao da su nastajali ni iz čega, kao da ih je zemlja iz utrobe izbacivala poput polena, jer bilo ih je beskonačno mnogo, poput zrnaca pijeska, čestica prašine. Rasprskavali su se na vjetrobranskome staklu u blistavim nakupinama sluzi i tekućine, tako da sam naposljetku jedva vidio cestu kroza sav taj kaos. Posvuda su iskakali lajavi psi, lutajuće guske, dezorijentirane svinje i samoubilački raspoložene krave, same prepreke koje su se u nedogled nizale u mome vidnom polju, sve dok nisam počeo kočiti u svakom zavoju, na svakom raskrižju. Prošao sam pokraj najmanje stotinu teretnih kola. Tisuću polja. Pokraj bezbroj stabala. Čvrsto sam držao upravljač i škrgutao zubima.

Tri dana ranije, proslavio sam svoj dvadeset i peti rođendan – sam, u noćnome vlaku kojim sam iz Grand Centrala putovao do Chicaga i postaje Union – posve sam, s prigodnim telegramom što sam ga primio od oca u kuferu, zajedno s od listanja raskupušenim primjerkom Wendingena*, Wasmuthove monografije o Wrightovim radovima i novom odjećom za koju sam bio uvjeren da će mi u unutrašnjosti biti potrebna; trapericama, komotnim košuljama i sličnim. Odjeću čak nisam bio ni raspakirao. Ovu sam ekspediciju doživljavao kao obredni pothvat, kao nešto što zahtijeva formalnu odjeću i konvencionalno ponašanje, usprkos neumoljivosti ceste i onome što bih nazvao smetnjama koje ladanje za sobom povlači. Moja kosa, koju sam neprestano uvijek iznova češljao zbog vjetra koji ju je mrsio, bila je zaglađena, blistavo čudo istančanog ukusa i profinjenosti. Na sebi sam imao svoje najbolje odijelo, novi ovratnik i kravatu koju sam odabrao baš za ovu priliku. I premda se nisam opredijelio za zaštitne naočale ili kapu, ipak sam svratio do Marshall Field’sa kako bih kupio rukavice za vožnju (golubljesive, od jareće kože) i bijeli svileni šal koji mi je trebao nehajno lepršati oko vrata, no nakon samo desetak kilometara vožnje pretvorio se u oznojenu i zapetljanu omču koja me je gušila.

*

Časopis za kulturu i umjetnost (op. prev.)

7 14 8

Sjedio sam uspravno kao svijeća, jednom rukom držao upravljač, dok mi je druga počivala na zagonetnome mjenjaču brzina, baš kako mi je srdačni i uslužni gospodin iz agencije za prodaju automobila i pokazao večer ranije, u Chicagu, gdje sam auto i kupio. Bio je to model iz 1924., polovan, ali “veoma sportski”, uvjeravao me – “u strašno dobroj kondiciji, prvoklasan, stvarno prvoklasan” – platio sam ga čekom s računa što ga je moj otac otvorio kada sam se, prije četiri godine, iskrcao u San Franciscu (na koji je, velikodušno i obzirno, nastavio uplaćivati svakog prvog u mjesecu).

Moram priznati da mi se svidio sveukupan dojam kad sam ga ugledao uz rub pločnika, zaustavljenog, suspregnutog, premda sam se pitao što bi moj otac rekao da ga vidi. Pri pogledu na ovakav automobil, čovjeku su neizbježno na pamet padale raskalašene žene i studenti u bundama od rakunova krzna – ili još gore: gangsteri – no u usporedbi s njim, ostali su automobili djelovali obično. Čak smrtno dosadno. Bio je ondje jedan crni durant kojemu su trebali na prozor postaviti oznaku pogrebnoga društva, a bilo je čak desetak, pa i više fordova koji su izgledali bljutavo poput prljave vode nakon pranja posuđa, onako premazani bojom koju je Henry Ford nazvao japanskicrnom (uopće mi nije jasno zašto, osim ako je možda na umu imao štapiće za tuš i kanji, no kako bi on ili bilo koji od njegovih dizaj­ nera iz ksenofobičnih prigradskih područja oko Detroita mogao znati išta o kanjiju?) Činilo se kako u odbojnicima nema rupa od metaka, barem ih nisam uočio, a automobilski je motor veoma ugodno pljuckao i brundao. Uskočio sam u auto, provozao se krug ili dva oko bloka zgrada, dok je prodavač pokraj mene sjedio i glasno mi davao upute kamo skrenuti, te hvalio moje početničko umijeće upravljanja vozilom. Zatim sam međutim bio prepušten sam sebi, pa sam gotovo gmižući napustio grad, priječeći put fordovima i chevroletima koji su mi režali za leđima ili me jednostavno zaobilazili uz grmljavinu. Nisam se ni osvrtao na njih, dok su kolege-vozači kroz bočna stakla pravili grimase i ismijavali me, pozdravljali nepriličnim gestama. Ne, bio sam previše zaposlen mjenjačem, kvačilom, kočnicom i papučicom gasa koji su zahtijevali moju potpunu pozornost. (U teoriji je vožnja automobila puka sitnica, najbanalnija refleksna radnja – svatko je u stanju voziti, čak i žene – u praksi je međutim za mene to bilo poput opetovanog uskakanja u pregrijanu javnu kupelj.)

A kada je o seoskome krajoliku riječ, slično sam iskustvo imao samo na 7 15 8

Harvardu, gdje je prozor moje spavaonice gledao na dobro održavane travnjake, ukrasno grmlje i duboku sjenu hrastova i brijestova koji su se uzdizali iznad brojnih generacija koje su prije mene pohađale sveučilište. Nikada nisam vidio neko seosko gazdinstvo, čak ni nakratko, a meso i jaja kupovao sam u trgovini, poput svih ostalih ljudi. Ne, bio sam posve urbano stvorenje, jer odrastao sam po stanovima na području tokijskoga, Akasaka distrikta, a zatim i u Washingtonu D. C., gdje je moj otac šest godina u japanskome veleposlanstvu obnašao dužnost kulturnog atašea. Privlačili su me pločnici.

Popločene avenije. Ulična svjetla, trgovine i restorani u kojima čovjek može pronaći francuskoga kuhara koji umije pripraviti bechamel ili čak umak bér­ naise i poslužiti ga umjesto široko rasprostranjenog umaka od pečenja i pire-krumpira. Putovao sam vlakom, automobilom i gradskim fijakerom, a jedine životinje koje sam počesto viđao bili su golubovi. I psi. Oni na uzici.

Pa ipak sam se zatekao ovdje, u borbi s mjenjačem brzina i kvačilom koje je bilo toliko kruto da mi se koljeno raspadalo kada god bih mijenjao brzinu, dok sam vrludao nepopločenim puteljkom, bogu iza leđa, u unutrašnjosti Wisconsina, prekriven sve dubljim slojem prašine i tjelesima kukaca, frustriran, bijesan, izgubljen. I to ne samo izgubljen: nepovratno izgubljen.

Isto sam seosko gospodarstvo vidio već triput, baš kao i ista napuštena teretna kola kroz čije je paoke na zahrđalim kotačima probijala trava, iste šarene krave na istome polju tupo su me iritantno gledale svojim goveđim očima, a ja nisam znao što bih. Nekako sam zapao u cestovni trans, udovi su mi se počeli ponašati poput automata, mozak mi se isključio, sve što sam mogao bilo je skrenuti lijevo, pa desno i opet lijevo, tako da sam neprestano istim putem prolazio u svome glatkom stroju koji je režao, koji se pretvorio u moje osobno čistilište i zatvor.

Na raspolaganju sam imao tek rukom nacrtanu kartu koju mi je poslao Karl Jensen, tajnik Fondacije Taliesin koja me je nedavno primila kao diplomanta, no karta je prikazivala odoka ucrtanu cestu koja se protezala uz jednako odoka ucrtanu rijeku koja, činilo se, uopće nije ni postojala. Pitao sam se gdje sam pogriješio, dok mi je uporno cviljenje motora u glavu slalo vibracije pune suosjećanja. U trenutku kada sam se po četvrti put zaputio istom trasom čitav se prizor iznenada promijenio: ondje je bio štagalj, teretna kola, a bile su i krave, no nešto je novo ušlo u cjelokupnu sliku. Uz cestu je stajala krupna žena u običnoj sivoj haljini s pregačom, a uz nju i šareni pas, kao i dva malena dječaka. Kada sam joj ušao u vidokrug, počela je mlatarati 7 16 8

rukama kao da smo na moru i kao da je preko zaštitne ograde pala u zagrljaj visokih, sivih valova, tako da sam odmah pomaknuo mjenjač i nagazio kočnicu i zaustavio se nekih desetak metara iza nje. Čekala je da se prašina slegne, a zatim se smirena izraza lica zaputila niz cestu, dok su dječaci (moglo im je biti sedam ili osam godina) skakutali ispred nje, a pas im je veselo lajao za petama.

“Zdravo!” nježnim je glasom povikala kao bez daha. “Zdravo!”

Stigla je do automobila, dok su dječaci, valjda stidljivo, u posljednji tren uskočili u do pojasa visoko, gusto raslinje pokraj ceste i nepovjerljivo me gledali. Bio sam svjestan razdaljine koja nas je dijelila, visine sjedala moga stutza i goleme kosine mojih odbojnika. Trava prošarana jesenjom hrđom mjestimično je prekrivala cestu, koja ionako nije bila šira od poljskoga puta.

Jedan od dječaka ubrao je vlat trave i umetnuo je između prednjih zuba.

Nisam znao što bih rekao.

Promatrao sam izraz njezina lica, dok su me odmjeravale njezine svijetle irske oči, dok je promatrala moje lice, odjeću, moj veličanstveni automobil.

“Tražite li nešto?” upitala je bez ikakva okolišanja, ni ne čekajući da joj odgovorim na pozdrav. “Jer ovom cestom prolazite već četvrti put. Jeste li se izgubili” – i tada joj je do mozga doprlo ono što su oči već vidjele: činjenica da sam stranac, pa čak i gore od toga – egzotičan stranac – “ili nešto tako?”

“Da”, rekao sam pokušavajući se nasmiješiti. “Čini se da sam u škripcu.

Tražim Taliesin?” posljednju sam rečenicu izgovorio kao pitanje. Tada još nisam bio svjestan da pogrešno izgovaram ime mjesta za koje do tada zapravo nisam ni znao kako se izgovara. Pretpostavljam da sam imenu pridao japanski naglasak, u stilu – Tal-jaj-sin, umjesto mekšeg Tal-i-esina, jer žena je samo tupo zurila u mene. Dvaput sam ponovio isto, a tada se javio jedan od dječaka: “Mislim da misli na Taliesin, mama.”

“Taliesin?” ponovila je i lice joj se zgrčilo oko kiselosti tog vlastitog imena. “Zašto želite onamo ići?” upitala je, a glas joj se podigao do nečeg nalik na prigušeno cičanje u trenutku kada je izgovarala posljednji (pretjerano naglašen) slog. No još dok je izgovarala pitanje, odgovor joj je već bio vidljiv u pogledu. Do kakvih god da je zaključaka došla, oni nisu bili ugodni.

“Imam, uh”, automobil je ispod mene podrhtavao i rigao vatru, “dogovoren sastanak.”

“S kime?”

7 17 8

Odgovor mi je preko usana prešao i prije nego što sam bio svjestan onog što izgovaram: “S Wrieto-Sanom.”

Oči su joj se skupile, usta ponovo kiselo iskrivila, pas je soptao, dječaci skakutali, a posvuda oko nas letjeli su kukci: “S kime?”

“Gospodinom Lloydom Wrightom”, rekoh. “Arhitektom. Tvorcem...”

Wasmuthovu monografiju sam prelistavao sve dok se stranice nisu izlomile, sve dok napamet nisam naučio svaku kuću i zgradu, no u hitnji mi je na pamet pao tek ponos Tokija – “Hotel Imperial.”

Na nju to nije ostavilo baš nikakav dojam. Počeo sam se živcirati. Moj engleski je bio savršeno razgovijetan – a njime sam vladao dovoljno da sam uz malo truda mogao izgovoriti čak i onaj bolni suglasnik koji je mojim sunarodnjacima toliko mučio nepce. “Gospodin Lloyd Wright”, ponovio sam, pažljivo naglašavajući ono dvostruko L. Na meni je sada bio red da pažljivo promotrim cjelokupnu situaciju: Tko je ta žena? Ta seljanka s neurednim dječacima, stražnjicom nevjerojatnih proporcija i obrazima koji izgledaju kao da će se rasprsnuti? Tko je ona da mi postavlja pitanja? Nisam znao, barem ne tada, no nekako sam slutio da zapravo nikada nije ni čula za Hotel Imperial ili nezemaljsku ljepotu njegovih nacrta i revolucionarno građevinsko umijeće zahvaljujući kojemu je uspio preživjeti najveću seizmičku katastrofu našega vremena nakon koje je na hotelu bilo nužno tek nekoliko kozmetičkih zahvata. A kada smo kod toga, jednako sam tako sumnjao i da je ikada čula za moju zemlju ili veliki kotao ustalasane vode Tihog oceana koji se prostire između ovog ovdje i onog tamo.

Ime Lloyd Wright joj je međutim bilo poznato. Ta joj je činjenica poput topovskoga taneta eksplodirala u dubini očiju, stisnula joj usne u ravnu crtu.

“Ne mogu vam pomoći”, rekla je, a zatim podigla i spustila ruku, okrenula se i zaputila dalje. Dječaci su kratko oklijevali, jer zadivio ih je prizor blistavog, prvoklasnog sportskog automobila žuto-crne boje koji je na rub njihova polja dovezao egzotični čovjek. Zatim su međutim slegnuli ramenima i pošli za ženom. Ostao sam s kukcima, travom i psom, koji je kratko zastao u prašini kako bi iza uha otjerao buhu. I on je zatim otišao za njima.

Naposljetku sam ipak pronašao put do Taliesina, kakvu god to simboliku za sobom povlačilo ili podrazumijevalo – jer da nisam, ne bi imalo smisla zapisivati sve ovo. Bilo kako bilo, jedno sam vrijeme samo sjedio u automo7 18 8

bilu, zabezeknut ravnodušnošću i neznanjem koji su ovdje možda bili uobičajeni, ali istodobno neviđeni u mojoj domovini – Amerikanci, promrsio sam. Nisam mogao ne pomisliti na svoga oca, čovjeka nevjerojatne energije, vječnog tragača kojega su godine provedene u Washingtonu zbog silne frustracije umalo stajale života. Povukao sam zatim mjenjač i zaputio se u suprotnome smjeru. Ovoga mi je puta ono seosko gazdinstvo bilo s lijeve strane, a nedugo zatim, nakon čitavog niza nasumičnih skretanja, počeo sam otkrivati nove štagljeve, nove puteljke i olupine, sve dok se naposljetku – mirabile dictu – preda mnom nije ukazala u kartu ucrtana rijeka, a zatim i tražena cesta. Živnuo sam. Stvari su krenule nabolje.

Još samo malo, neprestano sam si ponavljao, još samo malo, a zatim, usred radosti u zamahu, počela me obuzimati moja poslovična nesigurnost. Nisam imao pojma čemu se mogu nadati. I dok sam bio siguran u obrazovanje koje sam dotada stekao – nakon cjelovitoga studija na Carskom sveučilištu u Tokiju, prvo sam se upisao na Harvard, a zatim i m. i. t. kako bih se usavršio, jer htio sam dobiti uvid u zapadnjačko gledanje na arhitekturu, a bio sam spreman raditi i danju i noću kako bih to u konačnici i postigao – u Taliesin sam se ipak zaputio impulzivno. Bilo je ovako: jednoga poslije­ podneva, prošloga proljeća, vukao sam se kroz predvorje zgrade studija arhitekture s gomilom knjiga ispod jedne ruke, dok sam u drugoj nosio kovčežić s crtaćim priborom. Osjećao sam se slomljeno i deprimirano (obu­ zelo me ono što moderni glazbenici nazivaju “bluesom”, istinska plima izgubljenosti i beznađa, jer moja me inamorata bila ostavila zbog bijelca koji je svirao trombon, instrument s krajnje faličkim konotacijama, dok mi se moj studij doimao suhoparno i repetitivno, drevno poput jonskoga stupa ili podnožja na kojima takvi stupovi stoje), a upravo sam tada, u tom mutnom trenutku kada sam se osjećao kao da sam umoran od života, zastao ispred oglasne ploče pokraj dekanova ureda.

Pogled mi je privukao oglas. Prelijepo otisnut oglas na gustom papiru bež boje kojim je objavljeno osnivanje Fondacije Taliesin pod pokroviteljstvom Franka Lloyda Wrighta, kojoj će sjedište biti u njegovu domu i atelijeru u Wisconsinu. Školarina od 675 dolara uključuje smještaj i hranu, kao i zajednički rad sa samim Učiteljem. Vratio sam se ravno u svoju studentsku sobu i načinio skicu zamolbe. Pet dana kasnije, Wrieto-San osobno mi je poslao telegram kojim me izvijestio da sam primljen, te da očekuje prispijeće mog čeka.

7 19 8

I tako, bližio se trenutak istine. Bio sam na životnome raskrižju, i je li mi itko mogao zamjeriti što sam blago tjeskoban? Osjećao sam se poput brucoša koji se prvi put pojavljuje na sveučilištu, koji se pita gdje će spavati, što će jesti, kako će ga prihvatiti njegovi vršnjaci, hoće li ga uopće prihvatiti, hoće li doživjeti uspjeh, ili potonuti u nemilost i neuspjeh. Nesvjesno, počeo sam ubrzavati, vjetar mi je mrsio kosu, dok mi je šal po ramenima palucao kao napola rasporen, mokar ručnik. Mislim da je sama Božja providnost podalje od ceste držala šugave pse i glupe krave tijekom posljednje etape puta do Taliesina.

Rijeka je protjecala, a s njom i cesta. Prošlo je pet, deset minuta. Bio sam nestrpljiv, bijesan na sebe sama, tjeskoban i obuzet mučninom, sve istodobno – pitao sam se gdje je, gdje je to arhitektonsko čudo koje sam dosad viđao isključivo na stranicama knjiga i časopisa, gdje je čudesno zdanje, utjelovljeni raj u kojemu ću provesti sljedećih godinu dana svoga života, a možda i više? Gdje je? Glasno sam psovao, motor je tutnjao, raslinje uz cestu povijalo se kao da ga udara nevidljivi bič, pa ipak je oko mene sve izgledalo kao i prije. Polja i samo polja, gomile kukuruza, brežuljci koji se uzdižu i padaju niz dolinu, štagljevi i samo štagljevi, u nedogled – a onda se iznenada pojavilo. Podigao sam pogled i materijaliziralo se poput Genji Monogatarija, poput optičke varke, oblika koji ne možeš vidjeti dok ga ne ugledaš. Ili ne: nije se toliko pojavilo, koliko se razvilo s brijega preda mnom, pa zatvorilo, ponovo razvilo, iznova zatvorilo.

Jesam li vozio prebrzo? Da. Da, vozio sam. A pritišćući kočnicu, nekako sam zanemario kvačilo – a i upravljač koji kao da je vodio vlastiti život izvan moga nadzora – tako da je moj Bearcat ispustio kratak urlik i po cesti se počeo okretati u tornadu sazdanom od prašine i kamičaka, a zatim se u mjestu zaustavio okrenut u pogrešnome smjeru.

Vrlo važno! Sama je kuća stajala ondje, divovski prostor nepravilna oblika, širok i nizak prostirao se preko brežuljka meni sučelice. Onako obasjana poslijepodnevnim suncem, ispred mene se zlaćano ljeskala kuća-Feniks izgrađena 1911., koja je tri godine kasnije izgorjela u požaru, nakon kojega je obnovljena, a zatim ponovno izgorjela kako bi iznova izrasla u zlatnome veličanstvu. Iz misli si nisam mogao odagnati Schellinga, jer velika arhitektura ponaša se kao zaleđena glazba, kao glazba u prostoru, jer to je bilo upravo to. Nije ovo bila tek maketa, nego simfonija skladana za stoglasni zbor, kuća Wrieto-Sana, njegov dom i utočište. A upravo sam tamo bio 7 20 8

pozvan kao učenik velikog Učitelja. Dobro. Lupkajući se otro sam prašinu sa sakoa, počešljao se i potrudio sabrati se. Zatim sam uključio motor automobila i pošao u potragu za ulazom na posjed.

To uopće nije bilo lako. U zbrci cesta i puteljaka nisam mogao odrediti koji put vodi do posjeda, a kada sam konačno pronašao pravu cestu, koja se protezala kroz farmu svinja, zaustavila me plima znakova koji su zabranjivali prolaz preko privatnoga posjeda. Oni teško da su se odnosili na mene, pomislio sam, no ipak me je na mjestu zadržala prirođena nesigurnost – stidljivost, ako hoćete, ili urođeno, kulturološki određeno duboko štovanje prema društvenim pravilima i normama. Automobil je podrhtavao u blatu.

Povukao sam mjenjač i postavio ga u ler, kratko zurio u najbliži znak. Njegovo je značenje bilo prilično jasno – zapravo nepobitno. zabranjen, pisalo je, prolaz.

Tek sam tada postao svjestan lika koji me je promatrao iza drvene ograde, meni slijeva. Bio je to, koliko sam shvatio, farmer u prljavim hlačama s naramenicama i umrljanim čizmama. Stajao je u do gležnja dubokom talogu svinjskih izmetina, nasred svinjca, a životinje su oko njega njuškale, stvarale najžešći i najneugodniji smrad što sam ga ikad osjetio. Kratko sam gledao kako me gleda – cerio se sada, a u pogledu sam mu slutio nešto zajedljivo i puno osude – a zatim sam povikao kako bih nadglasao brundanje motora i roktanje svinja. “Pitam se mogu li...” zaustio sam, no on me je odmah prekinuo glasnim i oštrim smijehom. “Oh, ma samo naprijed”, rekao je. “...

Neće mu to uopće smetati. Znakovi su samo za turiste.” Zbunjeno me zatim pogledao. “Ti nisi turist, ha?”

Zatresao sam glavom, kratko mu se naklonio, ubacio mjenjač u prvu brzinu i zaputio se uz brijeg koji je, nažalost, bliže zidovima od vapnenca i blago nakošenim krovovima, postajao sve strmiji. Ispod kotača mi je sada bio sitan šljunak. Kada je veličanstveni bearcat to shvatio, čvrsto ga je ščepao, pa su kotači počeli drobiti cestu, a motor ispuštati zvukove kao da je kakva mitska zvijer s krilima koja riga vatru. Išao sam gore, sve više i više – sve dok šljunak nije prešao u žitko blato, a kotači počeli oklijevati i grepsti, sve dok nisu došli do opake stijene. Baš kada sam htio posegnuti za papučicom kočnice, dopro sam do samog vrha brijega i prednjim dijelom svoga automobila udario o branik ondje parkiranog auta. Bio sam silno uzbuđen, drhtao sam od silnoga napora i napetosti, od uzvišenosti cjelokup­ noga pothvata. I što ako sam zbog svega toga pogreškom krenuo sporednom 7 21 8

cestom, onom kojom prolaze samo traktori i tegleći konji? Što ako sam se zaletio u stražnji branik Wrieto-Sanova Cord Phaetona, najbržeg i najveličanstvenijeg automobila ikad proizvedenog na kugli zemaljskoj? Stigao sam.

Došao sam kući.

Moji prvi dojmovi? Mir, obilje ljepote, gracioznosti i elegancije linija Staroga svijeta. A bilo je tu i nečeg znatno većeg: duboka duhovna prisutnost koja kao da je proizlazila iz same zemlje, kao da je riječ o svetome mjestu, o hramu gdje su se domorodačka plemena okupljala tijekom svetkovina, davno prije dolaska Wrieto-Sanovih predaka, prije Lloyda Jonesesa koji je došao iz Walesa, prije Kolumba, u doba kada je Edo još bio odsječen od svijeta. Osjećao sam se kao da sam upravo ušao u jedan od hramova u Kyotou – u Nanzenji, ili još bolje: Kinkakuji u čijim se zlatnim listićima gnijezdi sama svjetlost. Tjeskoba me je minula. Osjetio sam smirenost, trenutačnu smirenost.

Bila su četiri sata poslijepodne. Sunce je iznad krošnji stabala visjelo poput talismana na nevidljivoj uzici. Isključio sam motor i sve su ptice svijeta unisono zapjevale. Gotovo trenutačno, umor je iščeznuo, a ja sam postao svjestan lakoće i čistoće zraka. Zrak je mirisao na djetelinu, borovinu, klorofil mlade trave, dok se kroza sve to provlačio jedva zamjetan miris dima od zapaljena drveta – ali i miris hrane, miris kuhanja koji me je podsjetio da nisam jeo od onog zloslutnog hamburgera. Kratko sam stajao i duboko disao, razmišljao hoću li pripaliti cigaretu, a onda se dosjetio nečeg boljeg.

Taliesin me je čekao.

Baš dok sam izlazio iz automobila, svlačio pritom svoje (znojem namočene) rukavice, u namjeri da zatim raspetljam šal, iz jedne od garaža na dvorištu, točno iza blistave cordove haube, pojavio se čovjek. Trebalo mi je vremena – vid mi je znatno bolji na manjoj udaljenosti, poput one crtaćega stola – da shvatim, dok mi je srce sve brže tuklo, da je preda mnom Učitelj osobno.

Naklonio sam se. Duboko. Nikome se još nisam tako duboko naklonio, čak ni svome časnome djedu ili rektoru Tokijskog Carskog sveučilišta.

I on se meni naklonio na sebi svojstven način – kratko se naklonio samo glavom i ramenima kako bi mi pristojno uzvratio jednakom mjerom. Istodobno me je iznenadio pozdravom na japanskome jeziku. “Konnichi wa”, rekao je i pogledao me.

“Hajimemashite”, odgovorio sam i ponovo se naklonio.

7 22 8

Wrieto-Sanu bilo je šezdeset pet godina, premda nije htio priznati više od šezdeset tri, a izgledao je i ponašao se kao deset, pa čak i petnaest godina mlađi muškarac. U autobiografiji, koja je te godine dočekana aklamacijama, ustvrdio je kako je visok 172 centimetra, no bio je znatno niži (osobno sam visok 170 centimetara, a u tjednima koji su uslijedili u brojnim sam prigodama vlastitu visinu mogao usporediti s njegovom, te ustanoviti kako je od mene niži dva i pol do pet centimetara). Bio je odjeven kao estet koji ide na izložbu: beretka, pelerina, visoki ovratnik, vunene štucne i Malacca štap zahvaljujući kojemu je dobivao na eleganciji, ali i autoritativnosti. Kosa mu je, onako valovita i razbarušena, padala preko ovratnika.

“Ogenki desu-ka?” pitao me. (Kako ste?)

“Genki desu”, odgovorio sam. “Anata wa?” (Dobro. A vi?)

“Watashi-mo genki desu.” (Također.) Čini se kako je tada iscrpio svoje znanje japanskoga, jer na cordovu se haubu naslonio kao da traži bolji kut iz kojega će me promotriti, a zatim je prešao na engleski.

“A vi ste?”

Ponovo sam se naklonio što sam dublje mogao.

“Sato Tadashi.”

“Tadashi? U Tokiju sam upoznao jednog Tadashija – Tadashi Itoa, pripadnika skupine barona Okure.” Ispitivački me promatrao, zadržao se na blistavilu mojih cipela, prljavštini na mojim hlačama, na mome ovratniku i kravati.

“Vaše prezime znači ‘ispravan’, zar ne?”

Naklonio sam se kako bih to potvrdio.

“I jeste li u skladu s vlastitim prezimenom? Jeste li ‘ispravni’, gospodine Tadashi?”

Rekao sam mu kako “barem za crtaćim stolom doista jesam takav” – a on se nasmijao. Bio je fantastičan po pitanju smijeha, Wrieto-San, istinska riznica razigranosti i veselja, čovjek s urođenim šarmom kojim je umirivao ljude, kojeg je nadvisiti mogao tek magnetizam njegove genijalnosti. Bio je, dakako, poznat i po zajedljivosti, promjenama raspoloženja i karakteru, osobito u trenucima kada bi osjetio da mu netko ne iskazuje poštovanje – laskanje, pa čak i obožavanje – koje je smatrao da zaslužuje.

“A čisti?”

Ponovo sam se naklonio.

7 23 8

Sada se smiješio i čitavo mu se lice preobrazilo.

“Kažem vam, Tadashi, da je to osobina koju kod vašega naroda ponajviše cijenim”, rekao je i uspravio se, počeo oko mene koračati u malenim krugovima po kamenom popločenom dvorištu – nikada nije bio u stanju predugo ostati statičan, jer njegov je polet bio neiscrpan, energija vulkanska.

“Pridržavati se normi i strogih pravila. I ja mogu biti takav”, rekao je, zatim namignuo prije no što će nastaviti. “Nadam se međutim da vas neću šokirati, Sato-San, ako vam kažem da sam češće nečist nego čist. Ne želite ipak sputati čovjeka, zar ne? Zapriječiti ga konvencijama?”

Nisam shvaćao u kojem je smjeru pošao razgovor, no bilo mi je jasno kako je riječ o zadirkivanju i kako je moj jedini mogući odgovor bilo tiho izgovoreno “ne”.

“No, vi ste preko Tehnološkog instituta došli s Harvarda, zar ne?”

“Da.” “Koliko sam imao prilike vidjeti”, – kasnije ću tek doznati da uživa u velikim izjavama, te da je ovu već rekao ranije, pred drugima – “Harward kao studente prihvaća savršeno dobre ljude i pretvara ih u mrtva puhala.”

Intonacija njegova glasa pozivala je na neizostavan smijeh, pa sam se nasmijao i rekao da je u pravu. Svjestan činjenice koliko je na njega dubok utjecaj izvršilo arhitektonsko nasljeđe moga naroda, jednostavnost i čistoća linija naših kuća i hramova, ponovo sam se naklonio i rekao: “U Japan se jednostavno nisam mogao vratiti s klasičnim i ornamentalnim obrazovanjem što sam ga primio na sveučilištu...”

“Pa ste zato došli k meni.”

“Htio sam dobiti izravan pristup, organičku arhitekturu, korištenje prirodnih materijala i dizajna koji ne dominira nad prirodom, nego je nadopunjuje, pristup svemu onome u čemu ste upravo vi bili prvi kada ste projektirali kuću Robie, Darwin Martin, zatim, zatim, Willits, pa...”

Izraz njegova lica – a ovom usporedbom uopće ne iskazujem nepoštovanje – podsjećao je na izraz njuške luksuznog psića kojeg vlasnik mazi i pazi. Izgledao je zadovoljno – kao da sam rekao pravu stvar, baš ono što se tražilo – a on je samome sebi čestitao što je upravo Sato-Sana odabrao za učenika. “Dobro”, rekao je, pružajući pritom ruku kako bi me spriječio da išta kažem. “Odlično. Upozoravam vas međutim da nisam učitelj i da ovdje neće biti nikakvih predavanja. Fondacija, onakva kakvom sam je zamislio, 7 24 8

pružit će vam priliku da radite za mene, sudjelujete u svim fazama mojih projekata, i to kao aktivan arhitekt. To vam je jasno, zar ne?”

Rekao sam da mi je jasno.

“Dobro, u redu. Krenut ćete od kuhinje. Gospođa Wright mi je rekla kako je ondje potrebna ispomoć.” U tom se trenutku oglasilo zvono – ubrzo ću doznati kako je riječ o kineskome artefaktu što ga je donio s jednog od svojih izleta na Daleki istok. Zvono se svakoga dana oglašavalo u četiri sata poslijepodne kako bi pripadnike Fondacije vani okupilo na ispijanju čaja.

Već mi je bio okrenuo leđa i zaputio se prema izvoru zvonjave, no zatim mi se okrenuo i obišao oko mene.

“A ovaj automobil, Tadashi – je li vaš?”

“Da, Wrieto-San.” Obojica smo pogledali Bearcat koji je čučao iza corda, odbojnici su mu se caklili, baš kao i kanarinskižuta hauba, usprkos sloju prašine kojim je bio prekriven. Lice Wrieto-Sana sada je bilo trezvenije, procjenjivačko, onakvo kako je izgledao kada god bi raspravljao o novcu koji je, žalosno je reći, bio središnji problem čitava njegova života. Činjenicu da se čovjek njegova statusa – da ne spominjemo njegovu dob, mudrost i genijalnost – morao neprestano boriti da spoji kraj s krajem duboko me šokirala kao očitovanje njegove nesavjesnosti, a tako je doživljavam i dan-danas. I da, bio sam čuo glasine – da je bio u besparici, da je primao sramotno malo narudžbi za nove projekte, što je bilo posljedica zle sreće i skandala koji su ga u stopu pratili posljednjih dvadesetak godina. Ali i glasine da je Velika depresija iscrpila izvore potencijalnih klijenata, da su ga nova kretanja u arhitekturi odgurnula na začelje, te da je Fondacija samo način da novac izmuze od onih koji su dovoljno budalasti u vjerovanju da im njegova aura može prenijeti išta što bi se naknadno moglo unovčiti. Usprkos svemu, bio sam zaprepašten koliko su glasine ipak dijelom bile utemeljene. Čovjek je bio istinski škrtac, nema načina da to drukčije kažem. Možda čak pomalo i profesionalni varalica. A kako su ga zvali u najbližem gradu, Spring Greenu?

Sporo Plaćajući Frank.

“Nije li to pomalo ekstravagantno?” pitao se naglas. “Ne bi li, na kraju krajeva, ipak bilo mudrije da ste taj novac uložili u Fondaciju? Onu školarinu – koja teško da će pokriti stan i hranu, a ostale pogodnosti da ni ne spominjem – na umjetan sam način održavao onako niskom kako bi se 7 25 8

stvari pokrenule u ova teška vremena. Ali doista, Tadashi, ovo je... pretje­ rano.”

Ovime nisam htio ukazati na nesklad. Premda osobno moram reći kako je cord jamačno bio i nekoliko puta skuplji od iznosa što sam ga isplatio – ili bolje rečeno: iznosa što ga je moj otac isplatio – za Bearcat koji je, moram priznati, pomalo ipak bio znak prenemaganja. No i meni su se sviđale fine stvari – a nikada dotad nisam posjedovao automobil. Ono što sam međutim rekao – uz naklon – bilo je da automobil zapravo nije onakav kako se čini.

“To je stutz, zar ne?”, pitao je i zaškiljio.

“Hai, Wrieto-San. Tako je. No riječ je o autu starom osam godina. Polovnome. Kupio sam ga polovnog. Jučer. U Chicagu.” Pokušao sam nasmiješiti se, premda mi je, iskreno govoreći, raspoloženje bilo u opadanju. “Kako bih na vrijeme došao u Fondaciju, kako bih mogao raditi pod vašim vodstvom i nadzorom.” Činilo se da kratko o tome razmišlja.

“Dobro”, konačno je izjavio. “U redu. No ne očekujte da ćete od mene dobiti ikakve upute. Nisam pedagog, ni u kojem slučaju. Ne zaboravite to.”

Zvono se ponovo oglasilo. Nekoliko malenih ptica – lastavice ili čiope? – jurnule su sa streha i u brišućem letu preletjele preko dvorišta. Wrieto-San se okrenuo da ode, no zastao je. Ponovo me dugo promotrio.

“Znate kuhati?” pitao me. “Zar ne?”

A zapravo nisam znao kuhati. Odnosno, kuhao sam onoliko koliko u svim kulturama kuha bilo koji samac: minimalno. Znao sam skuhati jaje.

Goveđi odrezak dvaput okrenuti na tavi. Pripremiti hrenovku u pecivu. No to ionako uopće nije bilo važno, jer moj rad u kuhinji sastojao se uglavnom od rezanja kupusa, krunjenja kukuruza i guljenja krumpira što su ga drugi polaznici iskopali iz organskim gnojivom obogaćena tla. Kuharice su zapravo bile dvije žene iz zajednice, sestre jednog od radnika koje je Wrieto-San unajmio da obnove školu Hillside Home (progresivna škola internatskoga tipa koju su vodile tetke usidjelice Wrieto-Sana), koja se nalazila na krajnjem, jugozapadnome rubu posjeda Taliesin, i u koju je trebao biti smješten dio Fondacije. Ti su radnici Učitelja promatrali sa znatno manje divljenja nego ja. Bilo kako bilo, dok sam te prve večeri promatrao Wrieto-Sana kočoperno podignutih ramena kako se udaljava žustrim korakom, sa štapom koji je neprestano bio u pokretu – skakao je lijevo-desno, uvrtao se u zraku poput čarobnjakova štapića – nisam imao vremena zamisliti se nad svojim 7 26 8

statusom. Jer u tom se trenutku niotkuda pojavio apsurdno visok i moćno građen mladić, koji je poput pelivana preskočio obližnju ogradu i prema meni pojurio s ispruženom desnicom. Na sebi je imao hlače s naramenicama, radne čizme i veoma opuštenu flanelsku košulju zavrnutih rukava.

“Hej”, rekao je. “Ti si sigurno novi.”

Pokušao sam nakloniti se, no njegova je ruka već bila ščepala moju i prisilila je na rukovanje, na napola prijateljski, napola agresivan i posve nehigijenski obred tijekom kojeg muškarci ove zemlje jedni druge iskušavaju i procjenjuju. Njegova je ruka obuhvatila moju – gruba ruka prepuna žuljeva, kože ogrubjele od rada – a moja se ruka upinjala izvršiti jednak pritisak na njegovu, preko kože i mesa mu poslati jednaku poruku. A on mi je poručivao kako ne gaji baš nikakve predrasude, premda je dvadeset i dva centimetra viši od mene, a teži barem trideset i pet kilograma, premda je od­gojen na mjestu gdje čovjek Japance nije susretao ništa češće od Eskima ili Bantua.

Moja je poruka bila da sam poput svih ostalih i da sam spreman učiniti sve što Učitelj bude od mene zatražio – pa čak i raditi u kuhinji.

“Wes Peters”, predstavio se i još mi jednom energično stisnuo ruku (njegovu sam se stisku odupro također nimalo zanemarivim stiskom), a zatim je ispustio kako bi obred priveo kraju. “A ti si Sato, zar ne?”

Naklonio sam se u znak potvrde. Bio je to međutim skraćeni naklon namijenjen meni jednakima.

“Zovi me Tadashi”, rekoh.

“Dobro”, rekao je. “Tadashi. Drago mi je što sam te upoznao. I dobro nam došao.”

“I ti si jedan od šegrta, pretpostavljam?”

“Da”, odgovorio je i počeo se ceriti. “Sve nas je više, iz dana u dan.

Gospodin Wright veli da će nas u konačnici biti tridesetak. Čitava momčad.

Uključujući i žene. Njih pet. Iz Vassara.”

Nisam znao što bih rekao na to – je li trideset velik broj? Ili malen?

Koliko ćemo posla imati? Zamišljao sam da ću rame uz rame s Wrieto-Sanom raditi na važnim nacrtima, projektima velikih zdanja, poput Hrama Jedinstva, kuće Fukuhara ili administrativne zgrade Larkin, da će moja olovka biti pod njegovim izravnim nadzorom. A bile su tu i žene. Nisam ih očekivao, ne u arhitektonskome pothvatu. Zbunjen, samo sam promrmljao: “Dobro. To dobro zvuči.” Ili sam možda rekao samo: “Izvrsno.”

Crtao sam još od djetinjstva. I dok su moji kolege na akademiji Yasinori 7 27 8

skicirali dvokrilne zrakoplove ili automobile, ja sam stvarao vlastiti svijet, crtao prizore iz gradova koje sam izmislio, u koje sam uključivao ljudske likove, ljude od krvi i mesa koji su polako šetali prostranim bulevarima, sve do ladanjskih kuća koje sam im stvorio, osmislio s pomoću bezbrojnih skica prizemlja i katova. (Prizemlja su me osobito fascinirala zato što se njima moglo manipulirati u nedogled, sve u svrhu udovoljavanja ljudima kojima sam izmišljao imena i zanimanja, emocionalne povijesti, pomicao zidove kuća kako bih stvorio sobe za bilijar ili dječačke spavaonice s krevetima na tri kata, kaubojskim šeširima i bizonovim glavama na zidovima.) Izgleda da sam u ruci baš uvijek imao olovku kojom sam vazda nešto črčkao po papiru, skicirao, sjenčio ili bojao. Ponekad bih satima sjedio i sanjario iznad papira, sve dok na njemu ne bih ugledao nešto što nitko drugi nije vidio, a zatim i nacrtao s pomoću šestara, kutomjera i ravnala. Od uzbuđenja bih ispod stola udarao koljenima. Čitavim bih bićem tragao za suvislošću. Bilo je to čarobno, nalik na magiju, kao da je električna struja iz moga mozga preko ruke iskrila kroz olovku, sve dok čitava stranica ne bi oživjela.

“Ali, čuj”, govorio je Wes dok su mu oči skakale s mojih očiju na Bearcat i natrag. “Mislim da ćemo morati propustiti današnje ispijanje čaja, jer nam trebaju namirnice. Mislim, stvarno nam trebaju namirnice, pa sam se pitao bi li htio...” okolišao je. Značajno je pogledao automobil.

Trebalo mi je vremena da shvatim – ponekad sporo palim, osobito kada sam umoran, a bilo je prošlo tek desetak minuta otkako sam izašao iz auta, a moja prtljaga još je ležala na stražnjem sjedalu, dojmovi su me zapljuskivali kao cunami – a onda mi je sinulo.

“Oh, da”, rekao sam. “Naravno.”

“Ako nemaš ništa protiv”, nastavio je mekšim glasom, glasom čovjeka koji je dobio što je tražio, pa je prema autu već stupao dugim koracima, a ja sam pošao za njim. “To je samo pet kilometara dalje.”

“Oh, ne”, rekoh širom otvarajući vrata s vozačeve strane i bacajući pogled prema paklenoj strmini niz koju se spuštala zavojita cesta i farmi svinja koja se nazirala u daljini, dok je on sjedao pokraj mene. “Nemam ništa protiv.

Baš nimalo.” Žena u trgovini pogledala me je – pogledala nas je – jednako kao i ona seljanka koju sam ranije susreo: čvrsto stisnutih usana i užarena pogleda u kojemu nije bilo ni trunke simpatije ili ljudskosti dok je Wes od nje tražio 7 28 8

kečap, kavu, čaj, brašno, šećer, velike vreće sušena graha i riže, ukratko sve što čovjeku nije mogla priskrbiti farma, kao ni povrtnjak u Taliesinu. (Taj je pogled, usput budi rečeno, bio nešto na što ću se priviknuti tijekom mjeseci koji su uslijedili. Bio je, dakako, povezan s mojom rasnom pripadnošću, no jednako je bio namijenjen i Wesu i Herbertu Mohlu i svima koji su ikako bili povezani s Taliesinom. Za njega je uglavnom bio odgovoran stav Wrieto-Sana prema plaćanju računa, kao i gomile njegovih ljubavnih avantura i ispada koje je duboko konzervativno okolno stanovništvo smatralo krajnje nemoralnim ponašanjem. U javnosti. Ovdje, duboko u kontinentalnom dijelu zemlje. I to baš on, kojemu su i stričevi i otac bili svećenici.)

Kada je Wes potpisao račun – dok nas je žena izbezumljena od bijesa, usijana, nabreklih vratnih žila, ubijala pogledom – ukrcali smo se u Bearcat, te smo se punih ruku vratili u Taliesin.

A zatim sam se našao u kuhinji, gdje sam gulio luk. Šefica kuhinje (gospođica Emma Larson, četrdesetpetogodišnja, energična i punašna žena kojoj je kosa prošarana sjedinama preko čela padala na način koji je desetljeće ranije možda i bio moderan među lutkama u izlogu neke robne kuće), sagnula se iznad čađavoga kotla koji je energično zvečao na peći na drva dok je njezina sestra Mabel pjenjačom mutila jaja s nekoliko kilograma dimljenoga mesa koje je iz tave za pečenje zatim prebacila na pladanj. Nakon luka, ogulio sam i krumpire, a nakon krumpira mrkve. Zatim sam prao posuđe, stotine tanjura, tisuće, tjednima. I čemu me to iskustvo poučilo? Naučio sam da Wrieto-San (odnosno gospodin Wright, kako su ga zvali baš svi, uključujući i neprijatelje koje je među seljankama i trgovkinjama imao) voli hranu pripravljenu na najjednostavniji način. Volio je bijelu ribu, teleću jetricu s lukom, povrće kuhano na pari, dobre, stare pržene krumpiriće i borovnice u tučenome slatkom vrhnju, koje mu dok je bio dijete nisu dopuštali jesti. A doznao sam i da je Taliesin istinski i demokratičan zajednički pothvat kojemu je jedina iznimka bilo njegovo božanstvo koje je nesputano i na besramno despotski način upravljalo svime, tako da sam istodobno doznao i da je djelatni arhitekt poput generala koji zapovijeda vojskom, poput generala nad generalima, te da se čitav niz užitaka, uljudnosti i još mnogo čega mora žrtvovati u ostvarenju započetoga projekta.

Ukratko: on je upravljao našim životima. Tatica Frank. Koliko li sam samo puta čuo kako ga šegrti i drugi tako nazivaju iza njegovih leđa? Tatica 7 29 8

Frank, pater familias Taliesina. Neprestano je mutio vodu, uplitao se u naše privatne živote, naše ljubavi i prijepore, naše uzajamne veze, žestoko je gušio svaku inicijativu i individualnost, onako kako je generaciju ranije, tako je barem tvrdio, prema njemu postupao Louis Sullivan. Iskreno govoreći, mislim da mu nikada neću oprostiti što je stao između mene i Daisy Hartnett – ili pozajmicu koji je uspio izvući od moga oca (koju, dakako, nikada nije vratio).

Ne žalim se međutim; ovo ne činim kako bih se žalio. Uopće. A i ne pripadam podvrsti ruganju sklonih mudrijaša koji su se ponašali kao da je Fondacija neka vrsta ljetne škole, a Wrieto-San tek drevni lik iz maglovite prošlosti”, najveći živući arhitekt devetnaestoga stoljeća”, kako je jednom prilikom izjavio jedan od šaljivčina. Devet sam se godina zadržao u Taliesinu, duže od praktično bilo kojeg drugog šegrta, izuzmemo li Herberta Mohla i Wesa koji je oženio Svetlanu, Wrieto-Sanovu pokćerku i s njom imao dug i sretan život. Devet godina. Devet uzvišenih godina proveo sam uz čovjeka koji je bio u stanju sjesti i iz glave samo tako izbaciti nacrt za valjda najznačajnije zdanje stoljeća – ovdje govorim o Fallingwateru – u trenutku dok izbezumljeni naručitelj prema nama putuje iz Milwaukeeja i svakoga časa može stići na naše parkiralište. Svjedočio sam tome. Pružio sam mu papir, našiljio olovke i preko njegova ramena, zajedno s pola tuceta drugih šegrta, s divljenjem, čak dubokim štovanjem promatrao ono što je činio.

Ne želim ovdje pretjerivati s važnošću vlastite uloge – jer tijekom jednog sam razdoblja bio tek zubac zupčanika, jedan od mnogobrojnih zubaca, i ništa više od toga. No, poznavao sam ga, a upoznao sam i one koji su ga poznavali dok me je, kao dječaka u kratkim hlačicama od Taliesina dijelio još čitav kontinent i ocean – upoznao sam ljude poput starog Dad Signola, klesara čiji će trag na žutim dolomitskim stupovima ostati dokle god kuća bude stajala gdje jest, i Billyja Westona, majstora drvodjelju, koji je pola svoga svijeta uložio i podložio viziji te iste kuće. Upoznao sam gospođu Wright – Olgivannu, Wrieto-Sanovu treću i posljednju suprugu – i njezine kćerke, Svetlanu i Jovanu, baš kao i njegove šegrte i klijente, četiri sina i dvije kćeri Wrieto-Sana iz prvoga braka. Jesam li međutim upoznao i njega?

Bit će pritužbi, dakako – slutim ih unaprijed. Jer ovo je nesavršen proces koji razmatra čitav niz godina, bavi se zbrkom uspomena, hvata u koštac s prizorima čiju točnost nitko živ više ne može ni potvrditi, ni zanijekati. A 7 30 8

moram se osloniti i na svog suautora i prevoditelja (mladog Amerikanca irskoga podrijetla, Seamusa O’Flahertyja, supruga moje kćerke Noriko, koji je do sada preveo u Americi još neobjavljene, a kako sam čuo odlične romane Fukazawe i Shimizua) čije se jezične konstrukcije u konačnoj analizi, moram priznati, doimaju pomalo neobično. Ipak, i dalje se nameće pitanje: Jesam li poznavao čovjeka kojeg Japanci zovu Wrieto-San? Tko je on zapravo bio? Junak koji je ulicama Tokija paradirao nakon petogodišnjeg rada na Imperial Hotelu (čiji su prekomjerni troškovi ulagače barona Okure gotovo doveli do bankrota), praćen pobjedonosnim pokličima “Banzai, Wrieto-San! Banzai!” kako je zapisao u svojoj autobiografiji? Ili je bio raskalašeni majstor prijevara kojemu je oduzet posao, te je uklonjen s gradilišta, iz zemlje dapače, nakon čega je, moglo bi se reći, čak zapao u nemilost? Je li on bio povrijeđeni genij ili ženskar i sociopat koji je izigrao povjerenje gotovo svih ljudi koje je ikada poznavao, osobito žena, upravo žena?

Tadashi Sato Nagoya, 9. travnja 1979.

7 31 8

7 32 8

Sadržaj

prvi dio Olgivanna Uvod u prvi dio Prvo poglavlje: Ples pred mrtvacima Drugo poglavlje: Miriam u agoniji Treće poglavlje: Kako gore stvari Četvrto poglavlje: Jovana Peto poglavlje: Richardsonovi Šesto poglavlje: Miriam na vratima Sedmo poglavlje: Nije plesačica Osmo poglavlje: Roni suze, Miriam Deveto poglavlje: Izlječenje u Taliesinu

11 13 33 46 60 81 96 110 129 151 166

drugi dio Miriam Uvod u drugi dio Prvo poglavlje: Dies irae Drugo poglavlje: Miriam stupa na scenu Treće poglavlje: A sada slijedi strah Četvrto poglavlje: Krv i meso Peto poglavlje: Ljubavno gnijezdo Šesto poglavlje: Zmija licemjerja Sedmo poglavlje: U razvučenoj sjeni planine Fuji Osmo poglavlje: Deru Kugi Wa Utareru Deveto poglavlje: Osovina blaženstva

181 183 209 221 235 244 258 268 279 290 307

7 475 8

treći dio Mamah Uvod u treći dio Prvo poglavlje: Ženskaroš Drugo poglavlje: Auf Wiedersehen, meine Kinder Treće poglavlje: Časna duša Četvrto poglavlje: Taliesin Peto poglavlje: Stvoreno za prosječne Šesto poglavlje: Na scenu stupa Carleton Sedmo poglavlje: Plop-plop Osmo poglavlje: Sve se urušava

323 325 349 359 371 385 401 420 444 458

O autoru O prevoditeljici

471 473

7 476 8

7 477 8

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Branka Savić Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici © Joost Swarte Godina izdanja 2011., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-264-1 Svjetski bestseleri, knjiga 38 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

7 478 8

7 479 8

7 480 8