Židovi i riječi

predgovor

1

Ĺ˝idovi i rijeÄ?i

2

amos oz i fania oz-salzberger

Knjige Amosa Oza u izdanju Frakture: Prizori iz seoskog života Među svojima Rimovanje života i smrti Iznenada u dubini šume Pantera u podrumu Priča o ljubavi i tmini Kako izliječiti fanatika

predgovor

3

Amos Oz i Fania Oz-Salzberger

Židovi i riječi preveo s engleskog Marko Gregorić

Fraktura

4

amos oz i fania oz-salzberger

Naslov izvornika Jews and Words © Amos Oz and Fania Oz-Salzberger 2012 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2015. © za prijevod Marko Gregorić i Fraktura, 2015.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-633-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 907582

predgovor

“Kako čudno od Boga što je izabrao Židove.”

— William Norman Ewer “Nije tako čudno: Židovi su izabrali Boga.”

— anonimni autor “Židovi su izabrali Boga i njegov su uzeli zakon ili su izmislili Boga i tek onda izdali zakone. Što je od toga bilo prvo, možda ne možemo znati.

Ali već čitavu vječnost oni ostaju pri svome: umjesto počitanja biraju umovanje, i baš ništa ne ostavljaju nepretresenim.”

5

6

amos oz i fania oz-salzberger

predgovor

7

Sadržaj Predgovor 9 Kontinuitet 11 Žene s glasom

67

Vrijeme i bezvremenost

117

Svaka osoba ima ime; ili treba li Židovima judaizam?

161

Epilog 205 Zahvale

221

Izvori 225 Kazalo imena

249

8

amos oz i fania oz-salzberger

predgovor

9

Predgovor Ova je knjiga esej. Ona je nebeletristički, spekulativan, grub, a povremeno i zaigran pokušaj da se kaže nešto donekle novo na temu s nevjerojatno bogatom prošlošću. Nudimo vam osobno viđenje jednog od sržnih aspekata židovske povijesti: odnosa Židova prema riječima.

Autori su otac i kći. On je pisac i proučavatelj književnosti, ona je povjesničarka. Teme vezane uz ovu knjigu bile su predmetom naših razgovara i prepirki još otkako su autorici bile oko tri godine. Ipak, naše suautorstvo zahtijeva stanovito razjašnjenje.

Naš će timski rad zacijelo postati jasniji ako odmah na početku jasno iznesemo što se u ovom eseju tvrdi. U njemu se tvrdi da židovska povijest i židovska narodnost tvore jedinstveni kontinuitet, koji nije ni etnički ni politički. Svakako, naša povijest uključuje etničke i političke linije porijekla, ali one nisu njene glavne arterije. Naprotiv, nacionalna i kulturna genealogija Židova uvijek je počivala na međunaraštajnom prijenosu verbalnog sadržaja. Taj se prijenos, naravno, tiče vjere, ali tiče se, čak još konkretnije, i tekstova. Značajna je činjenica da su ti tekstovi bili odavno dostupni u pisanom obliku. I znakovito je da su od samoga početka izazivali polemike. U svojim najboljim varijan-

10

amos oz i fania oz-salzberger

tama židovska smjernost ima određenu primjesu drskosti. U svo­jim najboljim varijantama židovska je umišljenost popraćena samopropitivanjem, koje je katkada jetko, a katkada urnebesno veselo. Znanstveno je izučavanje važno, a obitelj još i važnija. Ta se dva glavna uporišta kod nas teže preklopiti. Očevi, majke, učitelji. Sinovi, kćeri, učenici. Tekst, pitanje, rasprava. Ne znamo kako stvari stoje s Bogom, ali židovski kontinuitet uvijek je bio popločen riječima.

Upravo je zbog toga naša povijest vrhunska priča. Štoviše, u židovskim ljetopisima nekoliko se povijesti i brojne priče prepleću. Mnogi učenjaci i pisci odvažno su zakoračili u taj labirint.

Mi ovdje izlažemo svoj vlastiti zajednički hod kroz neke od njegovih prolaza, hod u kojem se ukrštavaju pogledi romanopisca i povjesničarke, a naš se dijalog pridružuje razgovoru neizmjernog mnoštva glasova.

U ovome skromnom svesku nismo pokušali dati nikakav iscrpan pregled židovskih djela, pa čak ni onih najpoznatijih ili najutjecajnijih. Brojni su tekstovi ostali nepročitani. Iako je pogodan za složene i panoramske rasprave o nepreglednim temama, esej je književna vrsta koja je i osobito sklona selektivnom čitanju, pri­ stranim vidicima te oholoj strasti prema uopćavanju. Bez obzira na navedene žanrovske slabosti preuzimamo punu odgovornost za sve te nedostatke, kao i za mnoge druge na koje će čitatelj možda naići. To je još nešto što naša knjiga pokušava naglasiti: u židovskoj tradiciji svaki je čitatelj korektor, svaki učenik kritičar, a svaki pisac, uključujući Tvorca svemira, pobuđuje svu silu pitanja.

Ako ovaj niz slutnji i nabačaja može ikoga uvjeriti, onda bi naš zajednički očinsko-kćerinski projekt mogao imati smisla.

kontinuitet

11

prvo poglavlje

Kontinuitet U trideset dva najskrivenija i najčudesnija puta mudrosti Go­ spod nad Vojskama urezao je svoje ime: Bog nad četama Izraela, besmrtni, milosrdni i milostivi, uzvišeni Bog, koji prebiva u nebesima, koji boravi u vječnosti. On je stvorio svijet s po­ moću tri Serafa – Broja, Pisma i Govora. Postoji deset brojeva, kao i Sefira, i dvadeset dva slova, koja su Temelj svih stvari.

Židovski kontinuitet uvijek je počivao na izrečenim i napisanim riječima, na rastućem spletu interpretacija, debata i prijepora te na jedinstvenim međuljudskim odnosima. U sinagogi, u školi i ponajviše kod kuće on je uvijek uključivao dva ili tri naraštaja udubljena u razgovor.

Mi nemamo krvnu, nego tekstualnu liniju porijekla. Abraham i Sara, Raban Johanan, Glückel iz Hamelna i današnji autori u vrlo konkretnom smislu pripadaju istom obiteljskom stablu. Taj kontinuitet odnedavna se dovodi u pitanje. Tako se tvrdi da nije po­stojala “židovska nacija” prije nego što su je izmislili prepredeni novovjekovni ideolozi. E pa, ne slažemo se. Ne stoga što smo nacionalisti. Jedna od svrha ove knjige jest odati priznanje svojem nasljeđu, ali druga je objasniti kakvo je to nasljeđe na koje se, prema našemu mišljenju, vrijedi truda pozivati.

12

amos oz i fania oz-salzberger

Kod nas nije riječ o kamenju, klanovima ili kromosomima.

Ne trebate biti arheolog, antropolog ili genetičar da biste otkrili kako židovski kontinuum postoji i da nađete potkrepu za svoje otkriće. Za to ne trebate biti pravovjerni Židov. Ne trebate biti Židov. A ne trebate biti ni antisemit. Dovoljno je da budete čitatelj ili čitateljica.

U svojoj prekrasnoj pjesmi “Židovi” pokojni izraelski pjesnik Jehuda Amihaj napisao je: “Židovi nisu povijesni narod Pa čak ni arheološki narod, Židovi Su geološki narod s provalijama I urušavanjima tla i stratumima i užarenom lavom.

Njihovi ljetopisi moraju se mjeriti Prema drugačijim mjerilima.”

Geološki narod: ta neobična metafora može izražavati duboku istinu i o drugim narodima. Ona ne vrijedi nužno samo za Židove.

Ali ona za nas osobito snažno odzvanja dok razmišljamo o židovskom kontinuitetu kao kontinuitetu koji je ponajprije tekstu­ alan. “Historijska”, etnička i genetička židovska narodnost priča je o provalijama i nesrećama. To je krajolik geološke katastrofe.

Možemo li se pozivati na biološko porijeklo koje bi potjecalo, recimo, od galilejskih Židova rimskoga doba? Sumnjamo. U našim venama suviše je krvi obraćenikâ i neprijateljâ, uključujući legendarne Hazare i Kozake. S druge strane, današnji genetičari, izgleda, tvrde da nas naši geni već dosta dugo prate na putu.

To je zanimljivo. Ali nema nikakve veze s onim o čemu govorimo.

Porijeklo postoji. Ono se može izmjeriti, naša se povijest može

kontinuitet

13

ispričati. Ali naše “drugačije mjerilo” načinjeno je od riječi. Ova knjiga govori o tome.

U ovoj početnoj fazi valja nam jasno i glasno reći u kakve se mi Židove ubrajamo. Oboje smo sekularni židovski Izraelci. To samoodređenje objedinjuje nekoliko značenja. Prvo, ne vjerujemo u Boga. Drugo, hebrejski je naš materinski jezik. Treće, naš židovski identitet ne hrani se vjerom. Cijelog smo života čitali hebrejske i nehebrejske židovske tekstove; oni su naši kulturni i intelektualni prozori u svijet. A ipak, u našemu tijelu ne postoji nijedna religiozna kost. Četvrto, svjesni smo da živimo u kulturnoj klimi – u suvremenom i sekularnom dijelu izraelskog društva – koja u citiranju Biblije, pozivanju na Talmud, pa čak i u samom zanimanju za židovsku prošlost sve više otkriva politički obojenu sklonost, koja je u najboljem slučaju atavistička, a u najgoremu nacionalistička i trijumfalistička. To rašireno liberalno uzmicanje pred većinom onoga što je židovsko ima mnogo razloga, od kojih su neki razumljivi. Ali ono je pogrešno. Što sekularizam znači za izraelske Židove? Očigledno više nego što znači za druge suvremene nevjernike. Od devetna­esto­ stoljetnih mislilaca okupljenih oko pokreta haskale do kasnijih hebrejskih autora židovska je sekularnost stvorila knjižnicu koja se neprestano povećava i prostor za kreativno mišljenje koji se neprestano širi. Ovdje navodimo samo jedan jezgrovit primjer, preuzet iz eseja “Hrabrost da se bude sekularan” Jizhara Smi­ lanskog, velikog izraelskog pisca koji je potpisivao svoje knjige pseudonimom Sameh Jizhar: “Sekularizam nije popustljivost ni kaos bezakonja. On ne od­ ba­c uje tradiciju i ne okreće leđa kulturi, njezinu utjecaju ni

14

amos oz i fania oz-salzberger

njenim dostignućima. Te optužbe nisu drugo do jeftina demagogija. Sekularizam je drukčije shvaćanje čovjeka i svijeta, koje je nereligiozno. Čovjek može s vremena na vrijeme osje­ ćati potrebu da traži Boga. Priroda te potrage nije važna. Ne postoje gotovi odgovori, kao ni gotove blagodati, unaprijed pripravljeni i spremni za upotrebu. I sami su odgovori stupice: odreci se svoje slobode da bi postigao spokoj. Božje ime jest spokoj. Ali spokoj će nestati i sloboda će biti potraćena. I što onda?”

Samosvjesni sekularci ne traže spokoj, nego intelektualni nemir i vole pitanja više nego odgovore. Za sekularne Židove kao što smo mi hebrejska je Biblija veličanstvena ljudska tvorevina. Samo ljudska. Mi je volimo i mi je propitujemo.

Neki moderni arheolozi tvrde da je židovsko kraljevstvo bilo beznačajno s gledišta materijalne kulture. Na primjer biblijski prikaz Salomonovih velebnih zdanja kasnija je politička izmišljotina. Drugi znalci bacaju sjenu sumnje na bilo kakav kontinuitet između starih Izraelaca i današnjih Židova. Možda je na to ciljao Amihaj kad je ustvrdio kako mi “nismo čak ni arheološki narod”. Ali ma koliko bila činjenično točna ili netočna, oba ta uče­njačka pristupa jednostavno su irelevantna za čitatelje kao što smo mi. Naša Biblija ne zahtijeva ni božansko porijeklo ni ma­terijalne dokaze, a naše pozivanje na nju nema nikakve veze s našim kromosomima.

Tanah, Biblija na izvornom hebrejskom, zapanjujuće je djelo.

“Razumijemo” li svaku njezinu riječ? Očito da ne. Čak i vrsni poznavatelji suvremenoga hebrejskog jezika vjerojatno pogrešno shvaćaju izvorna značenja mnogih biblijskih riječi, jer

kontinuitet

15

njihova se uloga u našem vokabularu znatno razlikuje od one koju su imale u starohebrejskomu. Uzmimo predivnu sliku iz Psalma 104,17: “Ondje se ptice gnijezde, hasida brošim beijta.”

Za današnje izraelsko uho te tri riječi znače “roda pravi svoj dom u čempresovim stablima”. I usto nam pružaju primjer dražesne štedljivosti starohebrejskoga, zbog koje je on često sposoban izvesti rečenicu od tri riječi koja u engleskom prijevodu zahtijeva triput toliko. A koliko je tek svaka od tih riječi, od kojih su sve imenice, puna boja i okusa, i kako je bremenita značenjem! Ali da se vratimo glavnom argumentu.

Znajte da u današnjem Izraelu rode ne prave domove na čempresima. Rode se zapravo rijetko gnijezde kod nas, a kad se u velikim jatima zaustave da prespavaju noć na putu u Europu ili Afriku, nisu osobito naklonjene šiljatim čempresima.

Dakle zacijelo smo nešto krivo shvatili: ili hasida nije roda ili broš nije čempres. Ali ništa zato. Rečenica je ljupka i znamo da je riječ o stablu i ptici, dijelu velike hvale upućene Božjemu stvorenju ili – ako vam je tako draže – ljepoti prirode. Psalam 104 hebrejskom čitatelju pruža bogatu riznicu slika, snažan i skladan užitak koji se može usporediti s magijom neke pjesme Walta Whitmana. Ne znamo pruža li to i u prijevodu.

Biblija tako nadživljava svoj položaj svetog spisa. Njezin sjaj kao književnog djela nadmašuje i znanstveno seciranje i pobožno čitanje. Ona potresa i ushićuje kao što to čine velika književna djela, ponekad Homer, ponekad Shakespeare, ponekad Dostojevski. Ali njena historijska snaga drukčija je od snage tih znamenitih djela. I druge su velike poeme možda nadahnule osnuće religija, ali nijedno drugo književno djelo nije proizvelo tako konkretan pravni sustav, izložilo tako uvjerljivu društvenu etiku.

16

amos oz i fania oz-salzberger

Naravno, to je i knjiga koja je nadahnula nebrojene druge. Kao da je i sama Biblija poslušala zapovijed koju stavlja u Božja usta: “Idite i množite se.” Stoga, čak i ako su znanstvenici i kritičari u pravu, i ako stari Izrael nije sagradio nikakve palače i nije svjedočio nikakvim čudesima, njegovo književno stvaralaštvo raskošno je poput palače i čudesno. To mislimo u posve sekularnom smislu.

No odvagnimo malo stvari. Iako imamo mnogo toga lijepa reći o židovskim posebnostima, ova knjiga ni u kojem slučaju nije veličanje separatizma ili nadmoći. Židovska kultura nikada nije bila neprijemčiva za nežidovsko nadahnuće. Čak i kad je prezirno odbacivala strane trendove, često ih je potajice usvajala. Za nas je Tolstoj jednako divovski lik kao i Agnon, a Bashevis Singer ne istiskuje Thomasa Manna. Postoji mnogo toga što volimo u “poganskoj” književnosti i podosta je toga što nam se ne sviđa u židovskim tradicijama. Mnogi se spisi, uključujući Bibliju u njenim najrječitijim momentima, razma­huju mišljenjima koja nam ostaju nepronična i utvrđuju pra­vila kojih se ne možemo držati.

Sve su naše knjige pogrešive. Židovski model međunaraštajnog razgovora zaslužuje osobitu pozornost.

Stari hebrejski tekstovi neprestano se bave dvama ključnim parovima: roditelj i dijete, učitelj i učenik. Ti su parovi možda važniji, ili jesu važniji, od žene i muškarca. Riječ dor, naraštaj, pojavljuje se mnogo puta kako u Bibliji tako i u Talmudu. Oba djela vole nabrajati generacijske lance, koji sežu u daleku prošlost i upućuju u daleku budućnost. Mnogo je toga rečeno o glavnoj karici lanca, ocu i sinu. (Molimo vas da imate strpljenja i za majke i kćeri – i one imaju svoje mjesto u ovoj knjizi.) Od Adama i Noe

kontinuitet

17

do uništenja judejskoga i izraelskoga kraljevstva Biblija usmjeruje pozornost na pojedinačne očeve i sinove, od kojih većina pripada brižljivo popisanim genealogijama.

To uopće nije jedinstveno. Mnoge, vjerojatno i sve kulture posjeduju paradigme odnosa oca i sina što počivaju u samim teme­ ljima njihova kolektivnog sjećanja, mitologije, etosa i umjetnosti.

Postoji univerzalan okvir brojnih biblijskih drama o očevima i sinovima. To su vječne priče o ljubavi i mržnji, vjernosti i izdaji, sličnosti i različitostima, nasljeđu i razbaštinjenju. Gotovo su sva društva njegovala zahtjev za međunaraštajnim pripovijedanjem.

Gotovo su sve kulture veličale prijenos s koljena na koljeno. To je uvijek bila glavna dužnost ljudskog sjećanja – obiteljskog, plemenskog i poslije nacionalnog.

No postoji židovska inačica toga sveopćeg zahtjeva. “Nijedna drevna civilizacija”, piše Mordecai Kaplan, “ne može se mjeriti s judaizmom s obzirom na snagu zahtjeva za poučavanjem mladih i usađivanjem u njih tradicija i običaja svoga naroda.” Je li ta generalizacija pravedna prema drugim drevnim civilizacijama? Ne znamo i ne možemo prosuditi. Ali znamo da su židovski dječaci, i to nipošto ne samo bogati i povlašteni, dovođeni u doticaj s pisanom riječi u zapanjujuće ranoj dobi.

Ovdje navodimo jednu od nevjerojatnih konstanti židovske povijesti počevši (barem) od doba Mišne: od svakog se dječaka zahtijevalo da ide u školu u dobi od tri do trinaest godina. Ta se dužnost nametala muškoj djeci i njihovim roditeljima, a za njeno ispunjenje bila je odgovorna zajednica, koja je nerijetko pružala i financijsku pomoć. U školi, koja se često sastojala od jedne jedine majušne prostorije, jednog učitelja i učenika različitih dobi, dječaci su učili hebrejski – jezik koji nije bio njihov materinski i koji se nije govorio još od talmudskog doba – na razini dovoljnoj da

18

amos oz i fania oz-salzberger

umiju i čitati i pisati. Taj desetogodišnji studij bio je bezuvjetan, neovisan o staležu, porijeklu i sredstvima. Naravno, neki su dje­ čaci ispadali prije nego što bi postali bar micva, ali vrlo ih je malo ostajalo nepismeno. Štos je bio u tome da ih se već u najranije doba nauči što više, mudro ih kljukajući slatkišima usporedo s prvim alfabetom. Dok su druge kulture prepuštale dječake majčinoj brizi sve dok ne bi dovoljno stasali da vuku plug ili vitlaju mačem, Židovi su počinjali uvoditi svoj pomladak u staru priču čim bi mališani bili u stanju razumjeti riječi, u dobi od dvije godine, i čitati ih, često u zreloj dobi od tri godine. Ukratko, poučavanje je počinjalo nedugo poslije dojenja.

Ta se židovska inačica ticala i posude u kojoj se stara priča posluživala potomstvu. Vrlo smo rano u povijesti počeli ovisiti o pisanim tekstovima. O knjigama. Velika priča i u nju usađeni neodgodivi zahtjevi prelazili su s naraštaja na naraštaj na pločicama za pisanje, papirusima, pergamentima i papiru. Danas, dok pišemo ovu knjigu, povjesničarka među nama provjerava sve podatke što ih navodimo na svom iPadu, i ne može se oteti dražesnoj pomisli kako je židovska tekstualnost, i zapravo svaka tekstualnost, opisala puni krug. Od pločice do tableta, od svitka do scrolla.

To nas dovodi do našega drugog dvojca, učitelja i učenika. Njih nužno nalazimo u svim knjiškim kulturama.

Tko su bili naši prvi Učitelj i Učenik? Židovska tradicija postavlja Mojsija kao uzornog učitelja; ali ni Aron ni Jošua, koji su se poslije označivali kao Mojsijevi učenici, ne ponašaju se kao učenici. Niti postaju velikim učiteljima. Stoga prvi par učitelj–učenik nala-

kontinuitet

19

zimo u svećeniku Eliju i njegovu sljedbeniku proroku Samuelu.

Znakovito je da su Elijeva dva biološka sina zastranila, dok je njegov duhovni sin ispao nevjerojatno dobro. To sadržava potresnu istinu: djeca mogu postati veliko razočaranje, ali dobar će vas učenik malokad ostaviti na cjedilu.

Učitelj i učenik, rabi i talmid, glavni su nositelji postbiblijske židovske književnosti sve do modernog doba. Njihov je odnos bio fakultativan – “učini rabina po svojoj volji”, rječito poučava Mišna – i stoga u određenom pogledu drukčiji od biološke povezanosti oca i sina, no u mnogim drugim pogledima sličan njoj.

Rabini su, razumljivo, uživali gotovo sveopće poštovanje, ali često ga se ukazivalo i učenicima. U Talmudu se mišljenje nekog pametnog mladića katkada pokazivalo nadmoćnim mišljenju njegova učitelja. Čuveni parovi rabi–talmid kao što su Hilel i Johanan ben Zakaj ili Akiva i Meir očituju duboku istinu tog odnosa: ljubav i poštovanje protkani su rasprom, a takvi i trebaju biti.

Razilaženje u mišljenjima, kad je u razumnim granicama, glavna je os oko koje se sve vrti. Dobar je učenik onaj tko razborito kritizira svog učitelja, pružajući novo i bolje tumačenje.

Rabin i učenik obično nisu bili osamljen par. Za učenike se očekivalo da postanu učitelji i utemelje nove sljedove učenosti koji će se protezati kroz više naraštaja. Mišnajski locus classicus glasi ovako: “I Mojsije primi Toru na Sinaju, i preda je Jošui, a Jošua je preda starješinama, starješine prorocima, a proroci ljudima iz velikog Kneseta.”

Taj lanac, tvrdi Rachel Elior, nepravedan je prema izraelskim svećenicima i levitima. Oni su bili prvi prepisivači i učitelji Tore.

Geološki je jaz nastao između njihove duge tradicije i mudraca Drugoga Hrama, koji su utvrdili pisani kanon i zabranili daljnje dodatke spisima istovremeno utirući nov i izravan put usmenoj

20

amos oz i fania oz-salzberger

Tori. Taj izraz obuhvaća brojne rabinske rasprave koje su na­ posljetku oblikovale Mišnu i Talmud. Pretpostavlja se da su one po­čele nedugo nakon što je pisana Tora objavljena na gori Sinaju, ali počele su se učestalije prakticirati i dokumentirati vjerojatno tek nakon zapečaćivanja Biblije. Tada se razvio nov razgovorni model, sa slobodnim raspravama, interpretacijama i učenjačkim pustolovinama što su se nadodavale kanoniziranim knjigama.

Kako su stoljeća prolazila, i te su razmjene mišljenja postupno zapisivane na pergament.

Tijekom burnog razdoblja Drugoga Hrama porasla je napetost između svećenika vezanih uz tekst i kreativnih mudraca sklonih prepiranju. Ti su mudraci, tvrdi Elior, tvorili pravu demokraciju u pogledu debate i interpretiranja: isključivo mušku demokraciju, doduše, ovisnu o hijerarhiji intelektualne vrsnosti, ali otvorenu svakom židovskome muškarcu sklonom umovanju, neovisno o porijeklu i statusu.

Tu zapažamo neobičnu dinamiku: umjesto jednostavnog raz­ voja iz usmenog u pismeno svjedočimo narodnoj predaji koja je vrlo rano bila izgovarana ili pjevana i vrlo se rano pretočila u pisane tekstove, koji su se potom proširivali, redigirali i najzad sanktificirali, što je otvorilo novo doba kreativne konverzacije, naposljetku zabilježene u knjigama. Židovska je kultura postala vrlo upućena u proučavanje govora kao i pisma. Ali ta prirođena napetost između novatorskog i sakrosanktnog – u neprestanu ukrštanju usmenog i pisanog – održala se do današnjeg dana.

I tako se to nastavilo, sve do mišnajskih mudraca, tanaim, koji su predali palicu talmudskim amoraim, poslijetalmudskim savo­ raim, zatim geonim, koji su doživjeli procvat oko 700. n. e., kasnosrednjovjekovnim rišonim te ranonovovjekovnim aharonim.

Potonja riječ znači “posljednjî”, i doista, u ranom novom vijeku

kontinuitet

21

židovsko je pravovjerje intelektualno zamrlo, nesposobno obnoviti vlastitu kuću. Ali nepravovjerno židovstvo na svoje je načine nastavilo tradiciju, vrludajući na tome neujednačenom putu izme­­đu Mojsija i moderniteta. Povezani u toj modernoj niski židovske učenosti, otvoreno i radosno općeći s nežidovskim svijetom, neprestano potresani razdorima, neusuglašenih mišljenja, članovi toga novovjekovnog kontinuuma uključuju Mendelssohna (trećeg velikog Mojsija poslije proroka i Majmonida), Ašera Ginzberga (poznatijega kao Ahad Ha’am), Gershoma Scholema, Franza Rosenzweiga, Martina Bubera, Emmanuela Levinasa, Mordecaija Kaplana, Abrahama Joshuu Heschela i Yeshayahua Leibowitza. Svi ti mislioci pripadaju, prema vlastitoj odluci, velikom lancu židovskoga učenjaštva koji je na gori Sinaju mitski i tekstualno započeo Mojsije, prvi učitelj.

Na većoj udaljenosti, ne više kao dio lanca kojem se izričito pripada, već zahvaljujući kakvu učenom rabinu ili knjigoljubnoj majci ili liturgijskoj pjesmi što i dalje palucaju na njihovu biografskom obzoru, nalaze se Heine i Freud, Marx i braća Marx, Einstein i Arendt, Hermann Cohen i Derrida. Navodimo ih ovdje ne samo zbog njihova židovskog porijekla – uopće nas ne zanimaju takve filistarske inventure – nego i zato što su ti mislioci i umjetnici očigledno nosili duboki tekstualni biljeg koji je bio nedvojbeno židovski.

Postoji i treća grupa. Suvremeni “od lanca otrgnuti” Židovi imaju prethodnike i pretke u pojedincima koji su odlučili raskinuti s pravovjernim slijedom rabinske učenosti, ali tek nakon što je ona ostavila na njima određeni trag: Isus, Josip Flavije, Spinoza.

Kao i u slučaju prethodnih dviju skupina i ovdje ima još mnogo, mnogo drugih.

220

amos oz i fania oz-salzberger

zahvale

221

Zahvale Naravno, u ovu su se knjižicu slili mudrost i savjeti mnogih, kao i njihova britka kritika. Prvo i ponajprije zahvaljujemo svojoj obitelji: Nily Oz, Eli Salzberger i Galia Oz više su puta pažljivo pročitali rukopis i popratili ga oštroumnim primjedbama; Daniel Oz, Dean Salzberger i Nadav Salzberger sudjelovali su u mnogim značajnim, odvažnim i vrlo zabavnim međunaraštajnim raz­ govorima.

Na ideju za ovaj projekt došao je Felix Posen, kojemu, kao i njegovu sinu Danielu, zahvaljujemo na čvrstom prijateljstvu, požrtvovnosti i dobrom raspoloženju. Moglo bi se činiti neobičnim što su se dva izvorna govornika hebrejskog jezika kao što smo nas dvoje odlučila pozabaviti svojim kulturnim nasljeđem na engleskom, no smatramo da se ova knjiga u potpunosti i prisno uklapa u Posenovu Biblioteku židovske kulture i civilizacije (Posen Library of Jewish Culture and Civilization). Mnogi vrsni znanstvenici rade na deset svezaka Biblioteke i njihov je rad nadahnuo naš.

Mi dijelimo njezino široko viđenje, posve drukčije od uskovidna programa, židovske povijesti kao složene i raznovrsne riznice ljudskih glasova ispresijecanih značajnim kontinuitetima. Bogatstvo kulturne raznolikosti ne zatomljuje postojanje ujedinjujućih načela. Religija je samo jedno od njih.

222

amos oz i fania oz-salzberger

Više kolega i prijatelja bilo je toliko ljubazno da pročita rukopis i poprati ga primjedbama. Oni su nas spasili od činjeničnih pogrešaka, pogrešaka u prosudbi i sličnih nedaća; one koje se još mogu naći u knjizi pripadaju samo nama. Srdačne zahvale upućujemo Yehudi Baueru, Menachemu Brinkeru, Rachel Elior, Yosefu Kaplanu, Debori Owen, Adini Stern te anonimnom korektoru Yale University Pressa.

Sa zahvalnošću priznajemo i druge intelektualne dugove, obično u obliku nezaboravnih razgovora ili predavanja koja smo slušali tijekom više godina. Neke od ovdje navedenih osoba možda ne znaju da su nadahnule ovu knjigu, ali jesu: Shlomo Avineri, Haim Be’er, Susannah Heschel, Ora Limor, Anita Shapira, Daniel Statman, Yedidia Stern, Michael Walzer te A. B. Yehoshua.

Nekolicina urednika Posenove Biblioteke slala nam je relevantne materijale i ponovo zahvaljujemo Ori Limor i Yosefu Kaplanu, kao i Davidu Roskiesu i Elishevi Carlebach.

Veći dio ove knjige napisan je za vrijeme profesorskog rada Fanije Oz-Salzberger na Sveučilištu u Haifi i u Australskom centru za židovsku civilizaciju Sveučilišta Monash, kao i na Katedri za suvremena izraelska istraživanja Leon Liberman na tom sveučilištu. Od srca zahvaljujemo svojim australskim prijateljima Leeju Libermanu, Lesu Retiju i Ricci Swart. Zadovoljstvo nam je što možemo zahvaliti i profesorima, osoblju i studentima iz Sveučilišnog centra za ljudske vrijednosti (University Center for Human Values) pri Sveučilištu Princeton na godini dana živahne intelektualne pustolovine 2009.–2010.

Sarah Miller i Dan Heaton s Yale University Pressa ovoj su knjizi posvetili tankoćutnu i pronicavu uredničku pozornost, na čemu smo im osobito zahvalni. Joyce Rappaport i Yael Nakhon-Harel iz Posenove Zaklade pružili su daljnju uredničku pot­

zahvale

223

poru. Tammy Reznik držala je stražu za nas na Sveučilištu Monash. Na Sveučilištu u Haifi Ela Bauer, Lee Maanit, Boaz Gur i Alon Kol pružili su znatnu pomoć tijekom različitih etapa istraživanja i pisanja; administrativna pomoć Kalanit Kleemer bila je od neprocjenjive vrijednosti.

Knjige kojima smo se služili u procesu pisanja navedene su u popisu izvora, koji pruža i sve bilješke o citatima. Ipak, nekoliko internetskih stranica zaslužuje osobitu pozornost. Mechon-mamre.org opskrbila nas je korisnom dvojezičnom Biblijom. Neki od engleskih prijevoda odlomaka iz Babilonskog Talmuda potječu iz izdanja Soncino Pressa koje je preveo L. Miller, a uredio rabi dr.

Isidore Epstein, dostupnog online na www.come-and-hear.com/ talmud/. Njime smo se često koristili, a druge talmudske navode autori su nedavno preveli. Poslužila nam je i ma’agar sifrut ha-ko­ desh, online-tražilica svetopisamskih tekstova na stranici Hebrejskog sveučilišta Snunit: kodesh.snunit.k12.il. Slične je vrijednosti i stranica Center for Educational Technology (CET): cet.org.il, koju sponzorira Zaklada Rothschild. Od koristi je i Ben-Yehuda Project na benyehuda.org, neprofitna javna zbirka elektroničkih knjiga na hebrejskom. Web je, kao što povjesničarka među nama neprestano pokušava uvjeriti romanopisca, labirintska knjižnica, divovski splet značenja i stoga vrlo talmudski prostor.

Preuzimajući još jednom svu odgovornost za pogreške koje su ostale u ovoj knjizi, nadamo se da su one takve da će potaknuti raspravu, a ne izrugivanje. Obogaćeni iskustvom i mišljenjima tolikog broja sugovornika, željno očekujemo nove razgovore, osobito one kritičke.

258

amos oz i fania oz-salzberger

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Bodrožić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., lipanj Tisak Web 2 tisak, Sveta Nedelja ISBN 978-953-266-633-5 Biblioteka Platforma, knjiga 47 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

predgovor

259

Amos Oz Prizori iz seoskog života Pripovijetke Prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh 192 stranice

Nešto je čudno u selu Tel Ilanu. Jedan se starac tuži kćeri da noću čuje zvuke kopanja, negdje ispod temelja kuće. Kopa li to njihov podstanar, mladi Arapin? No baš on jedini je koji uz starca čuje kopanje; koliko će temelji izdržati, tko ruje i čija se kuća ruši? “Ne brini se”, napisala je na cedulju žena i poslala je mužu u ured. Dok je traži po selu, ona kao da je u zemlju propala. “Ne brini se”, ponavljamo s njime, ali ispod površine svakodnevice kakvu u Prizorima iz seoskog života opisuje Amos Oz dovoljno je razloga za strepnju, dovoljno motiva za potragu.

Nešto je čudno u Tel Ilanu i nema boljeg načina da saznate što je to nego čitajući ovu predivnu knjigu. Dok piše o selu u kojem delikatesne radnje i vinarije okružuju prašnjava atomska skloništa i hrđave poljodjelske alatke, dok govori o ljudima koji su nešto izgubili pa to izgubljeno traže svugdje i bez prestanka – u knjigama, na tavanima i u podrumima svojih života – jedan od najvećih živućih pisaca ne piše o Izraelu, nego o nama.

Na svoj neusporedivi, duboko humani način Oz nas u Prizorima iz seoskog života tjera da činimo isto što i njegovi likovi: da strepimo i ne prestajemo tragati.

260

amos oz i fania oz-salzberger

Amos Oz Među svojima Pripovijetke Prevela s hebrejskog Andrea Weiss Sadeh 192 stranice

Jedan od najcjenjenijih suvremenih svjetskih pisaca Amos Oz u svojoj najnovijoj knjizi u osam zgoda iz života u kibucu, u kojem je i sam proveo dobar dio mladosti, opisuje sva veselja i tuge, sitne ljudske radosti i pakosti, ljubav i čežnju, mladost i starost, sve ono što život čini životom. Među svo­ jima očaravajuća je knjiga u kojoj Oz jednostavnim jezikom evocira atmosferu kibuca i nevjerojatno precizno pogađa bit međuljudskih odnosa. Čitajući knjigu Među svojima, i sam čitatelj biva uvučen u svijet prijateljstava i obitelji, u vrijeme kada je kolektivizam bio nada, a materijalno nije bilo važno.

Od običnih ljudskih sudbina, od njihovih svakodnevnih priča Amos Oz stvara bogati obiteljski album u kojem se svaka sličica naslanja na onu drugu tvoreći mozaik istinskog drugarstva.

“Lucidno i dirljivo... Među svojima ljudska je komedija u malo­me. Istražuje vječno nesigurne odnose između žena i muškaraca, roditelja i djece, prijatelja i neprijatelja, jasnim i jednostavnim jezikom koji savršeno odgovara lakonskome pripovijedanju.”

Alberto Manguel, The Guardian