Živi pijesak

JESMO LI BAŠ SVI NEVINI DOK SE NE DOKAŽE SUPROTNO?

Živi pijesak

MALIN PERSSON

d1D

GIOLITO

d2D

Malin Persson Giolito

Živi pijesak prevela sa ťvedskog Sandra Ljubas

Fraktura

d3D

Naslov izvornika Störst av allt © Malin Persson Giolito, 2016 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2019. © za prijevod Sandra Ljubas i Fraktura, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-358-138-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1025630

d4D

UÄ?ionica

d5D

d6D

Kraj lijevog reda klupa leži Dennis i, kao i inače, tenisice su mu odvezane, odjeven je u majicu kratkih rukava s nekakvim natpisom i traperice iz veleprodaje. Dennis je iz Ugande. Tvrdi da ima sedam­ naest godina, ali izgleda kao debeli dvadesetpetogodišnjak. U školi izučava neki zanat i živi u kvartu Sollentuna, u ustanovi za takve poput njega. Kraj njega je dospio Samir, on leži postrance. Samir i ja idemo u isti razred jer je uspio upasti na Međunarodnu ekonomiju, posebni program naše škole.

Kraj katedre je Christer, naš razrednik i samoprozvani društveni reformator. Šalica mu se prevrnula preko stola i kava mu kaplje na nogavicu. Amanda sjedi tek dva metra od njega, naslonjena je na radijator pod prozorom. Još do prije nekoliko minuta sva si je bila važna sa svojim kašmirom, bijelim zlatom i sandalicama. Dijamantne naušnice koje je dobila kada smo se krizmale još uvijek svjetlucaju na suncu ranoga ljeta. Ali sada bi čovjek pomislio da je blatnjava. Ja sjedim na podu usred učionice. U mom krilu leži Sebastian, sin najbogatijeg čovjeka Švedske, Claesa Fagermana.

Ljudi u ovoj učionici ne uklapaju se jedni s drugima. Inače nismo zajedno. Možda se tek slučajno sretnemo na peronu podzemne željeznice kada taksisti štrajkaju ili u vagonskom restoranu u vlaku, ali ne i u učionici.

Smrdi po trulim jajima. Zrak je siv i mutan od puščanoga praha.

Svi su ustrijeljeni osim mene. Ja nemam čak ni masnicu.

d7D

d8D

Glavna sudska rasprava u sluÄ?aju B 147 66 TuĹžiteljica i dr. protiv Marije Norberg

d9D

d 10 D

Prvi tjedan suđenja, ponedjeljak 1.

Razočarala sam se kada sam prvi put vidjela unutrašnjost sudnice.

Išli smo u obilazak sudnice kao razred i naravno da sam znala da nisu svi suci samo pognuti starci s vlasuljama i pelerinama i da optuženik neće biti neki luđak u narančastoj uniformi, s pjenom oko usta i lancima na zglobovima, ali ipak. Mjesto je djelomično izgledalo kao ambulanta, a djelomično kao konferencijski centar. Odvezli su nas do tamo u unajmljenom busu koji je smrdio na žvakaće gume i znojne noge. Optuženik je imao prhut i hlače na crtu na sebi, a bio je optužen za utaju poreza. Osim mog razreda (i, naravno, Christera) raspravu su došle slušati još samo četiri osobe, ali bilo je toliko malo mjesta da je Christer morao otići po dodatan stolac iz hodnika pred sudnicom kako bi imao na što sjesti.

Danas je sve drukčije. Nalazimo se u najvećoj švedskoj sudnici.

Suci ovdje sjede na tamnim stolcima od mahagonija s visokim naslonima presvučenima baršunom. Naslon stolca u sredini viši je od ostalih. Ondje sjedi glavni sudac. On se još naziva i predsjedavajućim.

Pred sobom na stolu ima čekić s ručkom presvučenom u kožu. Pred svakim sjedalom iz stolova izviruju tanki mikrofoni. Drvene obloge na zidovima sudnice mogle bi biti od hrastovine, izgledaju nekoliko stotina godina staro, ali na dobar način. Na podu među sjedećim mjestima prostrt je tamnocrveni tepih.

Publika me nikada nije zanimala. Nikada nisam htjela glumiti Svetu Luciju u zboru niti sam se prijavljivala na natjecanja talenata.

Ali sudnica je dupkom puna. I svi su ovdje zbog mene, ja sam atrakcija.

d 11 D

Kraj mene sjede moji odvjetnici iz odvjetničkog ureda Sander & Laestadius. Svjesna sam da Sander & Laestadius zvuči kao ime nekog antikvarijata gdje se dva znojna pedera u svilenim ogrtačima i s monoklima i petrolejskim lampama vuku među hrpom pljesnivih knjiga i prepariranih životinja, ali to je najbolji švedski odvjetnički ured specijaliziran za kazneno pravo. Obični kriminalci dobiju samo po jednog umornog javnog odvjetnika, a mom javnom odvjetniku društvo pravi cijeli niz nabrijanih ljudi u odijelima. Svi oni rade do sitnih noćnih sati u nekom fensi uredu na Skeppsbronu, imaju barem po dva mobitela i svi osim Sandera ponašaju se kao da su u nekoj američkoj seriji gdje svi uvijek jedu kinesku hranu iz malih kartonskih kutija kako bi pokazali da su taaako zauzeti i važni. Nitko od ukupno dvadeset i dva zaposlenika odvjetničkog ureda Sander & Laestadius ne zove se Laestadius. Taj je umro, vjerojatno od srčanog udara, isto jer je bio taaako zauzet i važan.

Danas su ovdje tri moja odvjetnika: Peder Sander, on je poznata zvijezda, i dvoje njegovih suradnika. Najmlađa je ženska ružne fri­ zure i s rupicom u nosu iz koje je skinula pirsing. Vjerojatno ga je morala skinuti zbog Sandera (“da si istog trena maknula to sranje”).

Ja sam joj prišila muško ime Ferdinand. Ferdinand smatra da je riječ “liberalizam” psovka i da je nuklearna energija opasna po život.

Nosi odvratne naočale jer misli da time pokazuje kako je prozrela mušku dominaciju svijetom i prezire me jer sam, prema njezinu mišljenju, ja kriva za kapitalizam. Na prvim se sastancima prema meni ponašala kao da sam neka poludjela modna blogerica s ručnom granatom u avionu. Naravno! rekla je, a da se nije usudila ni pogledati me, na-rav-no! Ne brini, mi smo ovdje da ti pomognemo. Kao da sam prijetila da ću sve dignuti u zrak ako odmah ne dobijem svoj biodinamički preparat od rajčice, bez leda.

Drugi pomoćni odvjetnik tip je u četrdesetima s mlohavim trbuhom, licem okruglim poput palačinke i osmijehom koji odaje da kod kuće skuplja filmiće koje zaključava u ormar posložene abecednim redom. Palačinko je ošišan na nulericu. Tata često kaže da nije moguće vjerovati nekome bez kose. Najvjerojatnije to nije smislio

d 12 D

sam, vidio je to u nekom filmu. Moj je tata jako sretan kada dobaci tako neku zgodnu dosjetku.

Kada sam tek upoznala Palačinka, pogled mu je odmah pao niže od moje ključne kosti i morao je pregristi svoj debeli jezik u ustima.

A onda je zaljubljeno prosiktao: Djevojčice mala, pa kako ćemo ovo sad, ti izgledaš mnogo starije od sedamnaest. Da Sander nije bio tamo, vjerojatno bi počeo i dahtati. Ili možda sliniti. Pustio bi da mu slina curi iz usta na preuski prsluk odijela. Nisam imala snage reći da mi je zapravo osamnaest.

Danas Palačinko sjedi meni slijeva. Ponio je i svoju aktovku i tor­ ­bu na kotačiće punu fascikla i papira. Torbu je ispraznio i sada su svi ti fascikli na stolu pred njim. U torbi je ostavio samo jednu knjigu (naslova Make Your Case – Winning is the Only Option) i četkicu za zube koja viri iz jednog od manjih pretinaca. Iza mene, u prvom redu slušatelja, sjede mama i tata.

Kada sam s razredom bila na tom obilasku sudnice prije dvije godine i cijele jedne vječnosti, prvo su nas uputili u slučaj, kako bismo “shvatili ozbiljnost situacije” i “mogli pratiti”. Sumnjam da nam je to išta pomoglo. Ali “snašli smo se”, tako je rekao Christer kada smo odlazili. Bio je nemiran, mislio je da se nećemo moći suzdržati da ne počnemo frktati i vaditi mobitele. Mislio je da ćemo cijelo vrijeme igrati igrice ili da ćemo zaspati s glavama na prsima poput zastupnika u parlamentu koji umiru od dosade.

Sjećam se Christerova smrtno ozbiljna glasa dok nam je objašnjavao (“poslušajte me sada”) da sudski postupci nisu nešto što se brzinski sfuša jer su na kocki ljudski životi. Svatko je nedužan dok mu se sudskom presudom ne utvrdi krivnja. To je više puta ponovio.

Dok je Christer govorio, Samir se naslonio, malo se zaljuljao na stolcu i kimao na onaj način zbog kojega su ga svi profesori obožavali. Kimao je kao da želi reći da on “stvarno to sve razumije” i da je na istoj valnoj duljini s profesorom i da jednostavno nema što dodati jer je sve što profesor kaže tako pametno.

d 13 D

Svatko je nedužan dok mu se sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

Kakva je to čudna izjava? Netko je ili bio nedužan cijelo vrijeme ili je pak počinio to nešto još od samog početka. Sud valjda treba otkriti što se stvarno dogodilo, a ne odlučivati o tome što bi bila istina? Na mjestu događaja nisu bili prisutni ni policija ni tužitelj ni suci i nemaju pojma tko je što učinio, pa kako onda mogu naknadno osmisliti što se to dogodilo?

Sjećam se da sam to rekla i Christeru. Da sudovi neprestano griješe. Da često na slobodu puštaju silovatelje. Nema čak smisla ni prijaviti seksualno zlostavljanje jer djevojkama nikada ne vjeruju, čak ni kada ih je silovalo pola prihvatilišta za migrante, ni kada su im gurali cijelu gajbu boca između nogu. A to ne znači da se to nije dogodilo i da silovatelj nije učinio to što je učinio.

“Nije to tako jednostavno”, rekao je Christer.

Tipičan profesorski odgovor. “Jako dobro pitanje...”, “Shvaćam što želiš reći...”, “Nije sve samo crno ili bijelo...”, “Nije to tako jednostavno...” Svi takvi odgovori znače samo jedno: da nemaju pojma o čemu govore.

Ali dobro. Ako je teško znati što je istina, a što laž, ako se ne može točno znati, što onda?

Negdje sam pročitala da je “istinito ono u što odaberemo vjerovati”. To zvuči još ćaknutije, ako je to uopće moguće. Da netko sam može odlučivati o tome što je istina, a što laž? Da stvari istovremeno mogu biti i istinite i izmišljene ovisno o tome koga pitaš? I ako netko kome vjerujemo nešto kaže, e da, onda mi možemo odlučiti da je to baš tako. Možemo “odabrati da je to istina”. Kako netko uopće može smisliti nešto tako glupo? Da meni neka osoba kaže da “odabire vjerovati mi”, odmah bih znala da je zapravo uvjerena da je sve što kažem laž, ali da će glumiti suprotno. Čini se da mog odvjetnika Sandera nije briga ni za što od toga.

“Na tvojoj sam strani”, to je jedino što kaže, ukočena lica kao da se zamrznula slika na zaslonu. Sander nikada nije baš uzbuđen. Kod njega je sve opušteno i pod kontrolom. Nema ispada. Nema osjećaja.

Nema grohotna smijeha. Vjerojatno nije vrištao ni kada se rodio.

d 14 D

Sander je sušta suprotnost mom tati. Tata uopće nije “tako kul” (njegove riječi) kako bi htio biti. Škripi zubima dok spava i skače na noge kada gleda nogometne utakmice lokalnih klubova. Moj se tata razljuti, psuje pedantne općinske radnike, susjeda koji je pogrešno parkirao već četvrti put u istom tjednu, nejasne račune za struju i telefonsku prodaju. Ljuti se na računala, provjere putovnice, djeda, roštilj, komarce, neočišćeni snijeg na pločniku, Nijemce u redovima za uspinjaču i francuske konobare. Sve ga može razdražiti, dere se i viče, lupa vratima i šalje ljude k vragu. A kada je Sander strašno bijesan, kada je toliko ljutit da samo što ne poludi, on se tek namršti i pucne jezikom, to je jedini znak njegove ljutnje. Tada se svi njegovi suradnici uplaše i počnu mucati ili tražiti neke papire ili knjige ili bilo što za što vjeruju da bi mu moglo popraviti raspoloženje. Kao što to i mama radi kada se nekada dogodi da tata nije iživciran, nego sasvim tih i miran.

Sander se nikada nije naljutio na mene. Nikada se nije uzrujao zbog nečega što sam rekla ili nadurio zbog nečega što nisam rekla, ili kada sam nešto slagala, a on me prozreo.

“Na tvojoj sam strani, Majo.” Ponekad samo zvuči malo umornije nego inače, ali to je to. Nikada ne govorimo o “istini”.

Najčešće mi je baš drago što se Sander ni oko čega ne brine osim onoga što su policija i tužiteljstvo dokazali. Ne razbijam glavu time misli li on obaviti dobar posao ili se samo pravi da hoće. Nekako je uspio sve mrtve i svu krivnju i sav strah pretvoriti u brojeve i ako jednadžbe na kraju ne budu štimale, on je pobijedio.

Možda to tako i treba. Jedan plus jedan ne može biti tri. Sljedeće pitanje, hvala.

Ali meni to, naravno, ne pomaže. Jer se nešto ili jest dogodilo, ili nije. Tako je kako je. Ovo zamršeno okolišanje zabavlja samo filozofe i (očito) pokojeg pravnika. Sve su to konstrukcije. “Nije to tako jednostavno...”

Zato se sjećam kako je Christer ustrajao prije tog obilaska sudnice, kako se stvarno trudio da slušamo. Svatko je nedužan dok mu se sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Napisao je na ploču: Temeljno

d 15 D

pravno načelo. (Samir je ponovno kimnuo.) Christer nam je rekao da to zapišemo. Prepišite ovo. (Samir je zapisao. Iako upravo njemu to i nije bilo potrebno.)

Christer je obožavao sve što je bilo dovoljno kratko da se može naučiti napamet i od čega se moglo napraviti jedno pitanje na testu.

Točan odgovor na testu koji smo pisali dva tjedna poslije donio nam je dva boda. Zašto ne jedan bod? Jer je Christer smatrao da uvijek postoje siva područja, čak i kada nešto samo treba naučiti napamet, te da netko može biti gotovo u pravu. Jedan plus jedan ne može biti tri, ali dat ću ti pola boda jer si barem odgovorio brojem.

Prošle su dakle dvije godine otkada nas je Christer odveo u taj obilazak sudnice. Sebastian nije bio s nama jer tada još nije ni išao u naš razred, pridružio nam se tek na zadnjoj godini jer je pao razred.

Meni je tada u školi još bilo lijepo, bila sam zadovoljna i kolegama iz razreda i profesorima koji su nam od početka predavali različite predmete: bio je tu Jonas, profesor kemije koji je pretiho govorio, nikada nije uspio zapamtiti ničije ime i koji je ruksak držao s prednje strane tijela dok je čekao bus; profesorica francuskog Mari-Louise s naočalama i kosom koja je stršala u zrak, ona je uvijek toliko jako cuclala ostatak neke crne pastile za grlo da bi joj se usta smanjila poput šumske jagode; zatim kratko ošišana Friggan iz tjelesnoga koja je izgledala poput svježe lakirane drvene površine, nije baš bilo jasno kojega je spola, uvijek je imala zviždaljku oko vrata i potpuno obrijane, svijetle, široke listove, a oko nje se neprestano širio smrad čarapa i tuđeg znoja; rastresena pofarbana plavuša Malin, naša profesorica iz matematike, koja je uvijek bila nezadovoljna, uvijek je kasnila i u prosjeku je barem dva dana u tjednu bila na bolovanju, a na profilnu sliku na Facebooku stavila je fotografiju na kojoj ima dvadeset kila manje i dvodijelni bikini na sebi.

I Christer Svensson. Angažiran na način da nam je stalno predlagao da se okupimo na Marijinu trgu i zauzmemo za svoje stavove, a posve običan kada je trebalo jesti svinjski odrezak i pire-krumpir s umakom od vrhnja. Vjerovao je da rock-koncerti mogu spasiti svijet

d 16 D

od ratova, gladi i bolesti i uvijek je govorio onim pretjerano entuzijastičnim profesorskim glasom koji bi trebao biti zabranjen u svim slučajevima osim kada želiš da neki psić zamaše repom.

Christer je svaki dan sa sobom u školu nosio termosicu kave koju bi napravio kod kuće s toliko šećera i mlijeka da je nalikovala na kremu za tortu. Kavu bi ulio u svoju osobnu šalicu (“Najbolji tata na svijetu”), a onda bi tu šalicu ponio sa sobom u učionicu i tijekom nastave si točio još kave. Christer je obožavao rutine, obožavao je svaki dan raditi isto, slušati najdražu pjesmu na repeatu. Vjerojatno za doručak jede isto ono što je doručkovao i kada mu je bilo četrnaest godina, nešto dostojno skijaških trkača, tipa kašu sa zobenim pahuljicama i pekmezom od brusnice te punomasno mlijeko (“doručak je najvažniji obrok u danu!”). Sigurno bi uvijek popio pivo i čašicu rakije kada bi se nalazio s prijateljima (“svojim drugovima”), petkom jeo tacose s obitelji, odlazio u pizzeriju u kvartu (onu s papirima i bojicama za djecu) i podijelio bocu crnog vina sa svojom “ženicom” kada je htio proslaviti nešto veliko i važno. Christer nije baš bio maštovit, odlazio je na čarter-putovanja, nikada ne bi stavio korijandar u jelo ili pržio hranu i na čemu drugome osim maslacu.

Christer nam je razrednik već četiri godine i barem jednom tjed­ ­no žalio bi se da je vrijeme postalo čudno (“nema više pravih godišnjih doba”), a svake jeseni i na to da se sve ranije u izloge postavljaju božićni ukrasi (“uskoro će na Skeppsbronu jelku kititi i prije nego što trajekti prestanu voziti prema ljetnom rasporedu”). Žalio se na večernje novine (“zašto ljudi čitaju takva sranja?”), Ples sa zvijezdama, izbor za pjesmu koja će nas predstavljati na Eurosongu i reality showove (“zašto ljudi gledaju takva sranja?”). A najviše je srao po našim mobitelima. (“Jeste li vi krave? Ti vaši chatovi po cijele dane pište i zvone, pa to je isto kao da imate zvonce oko vrata... Zašto se ne ostavite tih sranja?”). Uvijek je izgledao zadovoljno dok se žalio, mislio je da je to mladenački i “kul” (to nije samo tatina riječ) i da je to što pred nama smije reći “prokleto sranje” neki dokaz da je jako blizak sa svojim učenicima.

Christer bi nakon svake šalice kave pod gornju usnicu gurnuo

d 17 D

malo duhana za žvakanje, a upotrijebljeni bi duhan prvo zamotao u papirnati ubrus, a zatim bacio u koš za smeće. Christer je volio red i mir, čak i kada je posrijedi bio burmut.

A poslije, kada je sudska rasprava protiv utajivača poreza bila gotova i kada smo se vratili u školu, opet je bio zadovoljan. Smatrao je da smo se “dobro” ponašali. Christer je uvijek bio “zadovoljan” ili “zabrinut”, a nikada presretan i nikada bijesan. Christer je uvijek htio svakome dati barem pola boda na onim pitanjima koja se trebalo naučiti napamet.

Christer je umirao ležeći. S rukama oko glave i privučenim koljenima, otprilike kao moja mlađa sestra Lina kada duboko spava.

Iskrvario je već prije no što je stigla hitna pomoć i pitam se slažu li se i njegova supruga i djeca da stvari zapravo nisu tako jednostavne i da sam nedužna jer nijedan sud još nije utvrdio moju krivnju.

d 18 D

Prvi tjedan suđenja, ponedjeljak 2.

Mama mi je kupila odjeću koju danas imam na sebi. Ali isto bi bilo i da na sebi imam prugastu pidžamu poput braće Dalton. Prerušena sam.

Djevojke se zapravo uvijek prerušavaju. U zgodne kulerice ili u pametne, ozbiljne djevojke. Ili u flegme, one djevojke koje, kao, boli briga kako izgledaju, koje imaju razbarušenu kosu i nose pamučne grudnjake bez žica i gotovo prozirne majice kratkih rukava.

Mama me pokušala prerušiti u osamnaestogodišnjakinju, u sasvim običnu djevojku koja je završila ovdje iako ništa nije napravila.

Ali bluza mi se napinje na grudima. Udebljala sam se u zatvoru i sada između svakog dugmeta nastaju malene okrugle pukotine. Izgledam kao neka prodavačica koja je na sebe navukla liječničku kutu s ciljem da trči za ljudima u šoping-centru i pokazuje im testere krema za njegu kože. Ne misliš valjda da možeš nekoga zavarati.

“Kako si divna, ljubavi”, šapće mi mama sa svog mjesta u prvom redu. Uvijek to radi, dobacuje mi komplimente, smeće za koje očekuje da ću ga ja razvrstavati. Izmišljene komplimente. Ja nisam “lije­­pa” i ne “crtam dobro”. Ne bih trebala više pjevati ili ići na satove glume nakon škole. Strašno me vrijeđa što mama to tvrdi jer time samo dokazuje da nema pojma o tome što mi stvarno dobro ide ili kada zbilja dobro izgledam. Ne zanimam svoju majku dovoljno da bi mi mogla dati kompliment koji stvarno stoji.

Mama nikada nema pojma ni o čemu. “Rastrči se malo ako želiš”, tako bi mi rekla onih posljednjih mjeseci kada se više nije mogla praviti da želi da “dođem i ispričam joj” sve o svome danu. Rastrči

d 19 D

se? Dovoljno sam odrasla da glasam i pijem alkohol u kafićima. Već se tri godine legalno smijem seksati. Što si ona misli da ću raditi?

Igrati se skrivača sa susjedima? Četiri, tri, dva, jedan, ko se nije skrio, magarac je bio! I da ću onda zadihano tražiti po vrtu, uvijek iza istoga grma, u istom ormaru, iza istog pokvarenog suncobrana u garaži.

“Jeste li se zabavili?” pitala bi me nekada kada bih se vratila kući, a odjeća mi je zaudarala po marihuani. “Možeš li objesiti tu jaknu u podrumu, ljubavi?”

Sinoć su mi dali da telefoniram s mamom. Glas joj je bio viši nego obično. To je glas kojim govori kada još netko sluša ili kada istovremeno još nešto radi. Mama skoro uvijek istovremeno radi još nešto, skuplja stvari, rasprema, suši, razvrstava. Neprestano je živčana, nemirna u cijelom tijelu. Uvijek je bila takva, nisam ja kriva.

“Bit će sve u redu”, rekla je. Više puta. Riječi su joj se spoticale jedne o druge. Ja nisam baš mnogo toga rekla. Samo sam slušala njezin piskutavi glas. “Bit će sve u redu. Ne brini se, bit će sve u redu.”

Sander mi je pokušao objasniti što će se događati za vrijeme rasprave, što mogu očekivati. U zatvoru su mi pokazali informativni filmić u kojemu su trećerazredni glumci odglumili sudski postupak o dvojici tipova koja su se potukla u krčmi. Optuženik je proglašen krivim, ali ne po svim točkama optužnice, nego samo za tipa pola stvari.

Kada je film završio, Sandera je zanimalo imam li kakvih pitanja.

“Nemam”, odgovorila sam.

Od onog suđenja za utaju poreza na koje smo išli s razredom najbolje se sjećam kako je sve nekako bilo tiho. Svi su tiho govorili, pa su svi drugi zvukovi djelovali glasnije: nakašljavanje, zatvaranje vrata, škripanje stolca na podu. Da je netko zaboravio ugasiti zvukove na mobitelu i dobio poruku u toj sudnici, to bi zatreštalo jed­ nako glasno kao kada se ugase svjetla u kinodvorani u kojoj je upravo instalirano novo ozvučenje. Sve je bilo tako tiho, a utajivač poreza sjedio je i s čela odmaknuo svoje masne šiške. Kada je tužitelj pročitao za što je optužen, pogledao je svog odvjetnika i razdraženo frknuo. Sjećam se kako sam pomislila da glumata. Zašto se pravio

d 20 D

da je iznenađen? Tužitelj i odvjetnik ovoga glumatala govorili su jedan po jedan, čitali neke dijelove s papira, dva ili tri puta ponavljali iste stvari i prečesto se nakašljavali. Sve je to bilo bezvezno. Ne zato što “ništa nije bilo kao u filmovima”, već zato što se činilo da svi uključeni umiru od dosade, čak se činilo da se i zločinac jedva uspijeva usredotočiti. I u stvarnosti su svi bili trećerazredni glumci koji nisu naučili tekst.

No Samiru ništa od toga nije bilo smiješno. Nagnuo se naprijed u svom neudobnom stolcu, naslonio laktove na koljena i namrštio se. To mu je išlo najbolje, kada je trebao pokazati kako je ozbiljan i kako ozbiljno shvaća ozbiljne stvari. Samir je smatrao da su ti luzeri odjeveni u poliester najfascinantniji govornici koje je ikada u životu slušao. A Christer je cvao. I zbog suda i zbog Ozbiljnog Samira.

Samir najčešće nije morao ni otvoriti usta, a opet bi uspio polizati Christerov šupak. Poslije smo mu se Amanda i ja smijale zbog toga.

Voljele smo zadirkivati Samira. Ali Labbe ga je potapšao po ramenu kao da je Samir njegov najmlađi sin koji je upravo postigao odlučujući gol u nogometnoj utakmici. “Samir je sve shvatio”, rekao je Labbe, a Samir se nacerio. “Baš sve.”

Kada sam još išla u drugi razred, i kod kuće mi je bilo prilično lijepo.

Mama i ja još uvijek smo razgovarale i o drugim temama, a ne samo o tome kada ona misli da bih ja trebala dolaziti kući. Mama je bila ponosna na mene, ili barem na to kako me odgojila. Hvalila se svojim učinkovitim metodama da od mene napravi točno onakvo dijete kakva sam trebala biti da njoj život bude jednostavniji. Znala je prepričavati kako sam već s četiri mjeseca spavala cijele noći u komadu, kako sam jela “sve” i sama držala žlicu od prvog dana kada sam počela jesti krutu hranu. Kako sam htjela krenuti u školu već godinu ranije jer mi je u vrtiću bilo dosadno. Kako sam htjela sama ići u školu i prije nego što sam navršila osam godina i kako sam “obožavala” biti sama kod kuće bez dadilje. Prepričavala je kako mi je prvo dala da vozim bicikl bez pedala, i kako sam tek nakon toga pokušala voziti pravi bicikl, pa se ona nikada nije morala saginjati ili pridržavati stražnji dio bicikla da ne padnem. Samo me pustila,

d 21 D

i “puf”, već sam znala sama voziti bicikl, a ona je mogla hodati kraj mene u svojoj lepršavoj odjeći i smijati se, onako ni preglasno ni pretiho.

Mama nikada nije prepričavala ništa o tome što je ona činila za mene, kako bi moj život bio jednostavniji, ali u to je vrijeme jednostavno bila čvrsto uvjerena u to da sam bila tako laka i neproblematična upravo zato što je ona učinila baš sve kako treba.

Danas, ovdje u sudnici, isto je sve na neki način tiho. Ali uopće nije isto kao kod onog s porezima. Zrak se čini gust zbog svih ovih važnih ljudi koji čekaju da se dogode važne stvari. Tužiteljica i odvjetnici usrali su se da će od sebe napraviti budale. Čak je i Sander živčan, iako to mogu primijetiti samo oni koji ga poznaju. Žele pokazati koliko su jaki. Kada je Palačinko govorio o tome kako misli da će sve proteći, govorio je o “izgledima” i “našim šansama”, kao da je moj košarkaški trener, a da ja igram na poziciji centra. On želi pobijediti. Palačinko je zašutio tek kada je Sander pucnuo jezikom.

Današnja rasprava počinje time da glavni sudac napravi kao neku prozivku. Nakašljao se u mikrofon, pa su se ljudi prestali došaptavati. Sudac provjerava jesu li prisutni svi koji trebaju biti prisutni.

Ja ne moram dići ruku i reći da sam tu jer predsjedavajući kimne prema meni i pročita moje ime. Zatim kimne mojim odvjetnicima pa pročita i njihova imena. Razvlači dok govori, ali ne zvuči pospano, i toliko se ozbiljno nadima da bi mu mogli popucati šavovi na tom ružnom odijelu.

Sudac mi kaže “dobro nam došla”, stvarno to kaže. Ja ne odgovaram “hvala, još bolje vas našla” jer sumnjam da od mene očekuju odgovor na to, ali mislim da se inače dobro snalazim. Mislim da izgledam otprilike kako bih i trebala. Ne smiješim se, ne plačem, ne kopam nos ili išta takvo. Držim manje-više uspravna leđa i pokušavam izbjeći da mi dugmad na bluzi popuca.

Kada glavni sudac obznani tužiteljici da može početi, ona izgleda toliko nabrijano da pomislim da će ustati. Ali ipak samo malo

d 22 D

privuče stolac, nasloni se prema malenome mikrofonu, koji više sliči slamci, pritisne jedno dugme i nakašlje se. Tako uzima zamah.

Vani u čekaonici za odvjetnike, gdje smo sjedili prije nego što smo došli ovamo, Palačinko je rekao da su ljudi čekali u redovima kako bi uhvatili mjesto u sudnici. “Kao da smo na koncertu”, obznanio je gotovo ponosno. Sander je izgledao kao da bi ga najradije zveknuo.

Ništa od ovoga nije kao na koncertu. Ja nisam nikakva rock-zvijezda. Svi ti ljudi koji dolaze nisu nikakvi zaluđeni obožavatelji, samo su u lovu na dramu i senzacije. Kada novinari pune naslovnice mojom pričom, sve miriše na smrt, a to još više uzbuđuje te lešinare.

Ali Sander ipak želi da sudska rasprava bude javna. Tražio je da mediji i javnost dobiju pristup suđenju unatoč tome što sam ja tako mlada. I to ne zato da bi se Palačinko osjećao kao faca, već zato što je “ključno da tužiteljica nema monopol nad izvještajima o tijeku suđenja”. To zapravo samo znači da on želi javno pokazati svoje umijeće, ali možda si je umislio i da će oni koji me mrze promijeniti svoje mišljenje kada čuju “moju verziju priče”. Sander griješi. To neće igrati nikakvu ulogu.

Obožavaju me mrziti. Mrze sve povezano sa mnom. Kao da smo na koncertu? Ne vjerujem da je Palačinko ikada bio i blizu ikakve glazbe uživo, ako ne brojimo onu emisiju kada svi pjevaju uglas u Skansenu, muzeju na otvorenom. Pretpostavljam da uglavnom sluša radijsku stanicu Vinyl 107 i pjeva reklamne džinglove za savršen obiteljski automobil.

Prije devet mjeseci, tjedan dana nakon što se sve ovo dogodilo, u Djursholmu su izbili neredi. Nekoliko se muškaraca podzemnom odvezlo do stanice Mörby, tamo su sjeli na bus broj 606 i odvezli se svih osam stanica do glavnog trga na Djursholmu. Kako bi “naučili te prokletnike pameti!” Ili, kako su se izrazili oni rječitiji, “proklete snobove”. Inače takvi neredi izbijaju u sumnjivim predgrađima u kojima žive sami članovi bandi, među socijalnim stambenim zgradama, domovima za mladež gdje odbačeni motoristi rade kao “voditelji mladeži” i “čuvari četvrti” jer ih nijedan normalan poslodavac ne želi blizu sebe. I kada u novinama piše da “predgrađa gore”,

d 23 D

obično bude riječ o napuklim olupinama s osvježivačima zraka u obli­­ku drveta i zabranom vožnje, a ne o u cijelosti osiguranim automobilima kupljenima na leasing na ime firme, automobilima koji se mijenjaju čim im već samo jedan retrovizor pukne. Ali ne i ovaj put.

Tri dana i noći trajala je opsada na trgu i oko Sebastianove kuće dolje uz šetnicu na Strandvägenu. Već se druge večeri tamo okupilo pedesetak ljudi. Sander mi je to ispričao, pokazao mi je i članke.

Vidjela sam razbijene izloge u onim staromodnim buticima na trgu. Što su tamo mogli ukrasti? Svatko po jednu bluzu na kopčanje, škotski karirani pokrivač i kristalni vrč? A kamo su pošli kada su ih odvratili od Fagermanove vile? Gore prema našoj kući? Jesu li je pronašli? Što je moja majka učinila kada su joj došli na vrata s bejz­ bolskim palicama i Molotovljevim koktelima? Ona, koja je smatrala da “u znak poštovanja svakoga treba lijepo pozdraviti”, čak i svakog onog prosjaka koji sjedne na zapišani pokrivač pred trgovinom dolje u ulici Vendevägen i drži šalicu u ruci? “Bokić, ugodan dan vam želim, ugodan vikend.” Pitam se što im je moja majka rekla onih dana dok je Nacionalna postrojba pomagala “očuvati red” pred našom kućom. “Kako ste, je li sve u redu?”

U novinama koje mi je Sander pokazao spekulira se o razlozima zašto. Ima li to veze s time što smo Sebastian i ja “simbolizirali”, što smo sve “predstavljali” i što je ono što smo učinili “izazvalo”. Jesu li neredi izbili jer je ono što se dogodilo bilo tako prokleto gnusno?

Jesu li se osobito razljutili zbog toga što smo mi tako bogati, a oni nisu? Ili je došlo do tučnjave samo zato što je skupina malenih gang­ stera jednostavno htjela pronaći razlog za tučnjavu (a švedska je nogometna liga u lipnju bila na godišnjem odmoru)? Neovisno o raz­ lozima njima je, u svakom slučaju, pristup sudnici zabranjen.

U sudnici je najviše novinara. Mnogi pišu na laptopima. Nitko ne smije slikati, vrijedi “zabrana fotografiranja”, mislim da su čak morali odložiti i svoje mobitele prije nego što su ušli. Dio novinara, u svakom slučaju, ima obične blokove papira i kemijske olovke.

Ovdje je i jedan crtač. Jadnik. Čovjek bi pomislio da sam lik iz nekog Dickensova romana, neka šugava djevojčura koju će možda

d 24 D

baciti na vješala, ili da sam Elvira Madigan iz one stare narodne pjesme, ona čiji je život tragično okončan. Tragedije se događaju, čak i u naše vrijeme. Pjevali smo to u školi. Amanda je, naravno, plakala.

Najslađa je bila upravo onda kada je plakala, ali kada nije zapravo bila tužna (“očaravajuća je”), tada bi dobivala još više pažnje nego inače.

Amandu novine i televizija nazivaju mojom najboljom prijateljicom. Tako je zovu u predistrazi, tako je zove čak i moj odvjetnik.

Moja najbolja prijateljica.

Je li Amanda bila osoba s kojom sam se najviše družila, ako izuzmemo Sebastiana? Da. Je li Amanda bila osoba s kojom sam najviše razgovarala, ako izuzmemo Sebastiana? Da. Nalazi li se kraj mene na otprilike dvjesto šezdeset fotografija na mom Facebook-profilu?

Jesam li se s njom u prosjeku dva sata dnevno dopisivala na Snap­ chatu prva četiri od onih šest mjeseci koliko su provjeravali moju aktivnost na mobitelu? Je li me označila kao svoju najbolju prijateljicu na više od stotinu objava na Instagramu s hashtagom #bff ? Da. Da. Da. Jesam li voljela Amandu? Je li ona bila moja najbolja prijateljica?

Ne znam.

d 25 D

Prvi tjedan suđenja, ponedjeljak 3.

U svakom sam slučaju obožavala provoditi vrijeme s Amandom.

Skoro smo uvijek bile skupa. Sjedile smo skupa u učionici i u kantini, skupa smo učile i markirale. Srale smo po djevojkama koje su nam smetale (“ne želim biti zla, ali...”) i besmisleno trenirale na raznoraznim spravama u teretani. Zajedno smo se šminkale i išle u šoping, znale smo razgovarati satima, neprestano smo se dopisivale, smijale se onako kako se djevojke smiju u filmovima dok jedna leži na trbuhu na krevetu one druge, a druga stoji na madracu, ima prekratku spavaćicu na sebi i četku za kosu umjesto mikrofona, pa glumi da pjeva neku dobru pjesmu koja svira ili pak imitira neku od šeprtljavica iz škole.

Tulumarile smo skupa. Amanda bi se brzo napila. Njezino se pijanstvo uvijek odvijalo u istim koracima: prvo bi se smijuljila pa glasno smijala pa plesala pa bi pala, smijala se još malo, legla na kauč, ronila vruće suze koje bi joj tekle niz obraze. Zatim bi povratila i pošla kući. Uvijek sam se ja brinula o njoj, a nikada ona o meni.

S Amandom mi je bilo lijepo, mogla sam isključiti sve ostalo. Uz nju mi je bilo jasno da se život živi samo da bi se što više zabavljao.

Većinom je čak bilo i zabavno kada bi glumatala glupu plavušicu.

Kada bi je netko pitao kakvo će biti vrijeme, ona bi odgovorila “za japanke”. Ili “za najlonke od 40 dena”. Ako bi bilo stvarno hladno, zaključila bi da je “jebeno za skijanje” i došla u školu u podstavljenim tajicama, čizmama za snijeg i pernatoj jakni s ovratnikom od zečjega krzna.

Bilo bi prejednostavno reći da je Amanda bila površna. Svakako,

d 26 D

teško da bi ikada uspjela postati kolumnistica za bilo koje imalo ozbiljne novine. Smatrala je da je “potlačenost užasna” i da je “rasizam užasan” i da je “siromaštvo baš jako užasno”. Isticala je sve ono pozitivno. Udvostručavala sva svoja mišljenja: sve je bilo jako jako dobro ili ful ful ugodno ili pinku pinkicu pinkicu nekakvo.

(Ovo zadnje zapravo je trostruko?) Svoja mišljenja o politici ili ravnopravnosti ili kojem god već političkom pitanju temeljila je na tri i pol epizode istraživačkih emisija na televiziji koje je odgledala (i uz koje je plakala). A kada je na YouTubeu ugledala snimku o tome kako je najdeblji muškarac svijeta prvi put u trideset godina izišao iz kuće u kojoj živi, uskliknula je: “Uff! Nemoj sada izlaziti, gledam vijesti!”

Amanda je najviše voljela govoriti o svojim tjeskobama. Približila bi se i šapnula mi kako je to naporno kada imaš poremećaj prehrane ili nesanicu (“stvarno je užasno užasno naporno”). Jedno je vrijeme tvrdila da “mora” izbjegavati sve zeleno i broj devet, da “mora” izbjegavati rubove pločnika (“znači, nije da ja to želim, nego, kužiš, moram to tako raditi, inače ću umrijeti, mislim, onak stvarno, do­ slovno ću umrijeti”). Ponekada, ako ne bi dobila reakciju koju je htjela, jako bi poglasnila glazbu. Pravila se da je opeklina koju je zadobila kada smo jednom za užinu pokušale napraviti palačinke zapravo ožiljak od nečega drugog, nečega “o čemu radije ne bi razgovarala”. Htjela je da ljudi pomisle da se pokušala ubiti. Nije joj ni palo na pamet da bih ja svima mogla reći istinu.

Ali nije baš ni da je samo lagala, barem nije sve to bilo laganje.

Ona je stvarno ponekad mislila da joj je život težak. Mislila je da je tjeskoba ono kada se brine da će propustiti autobus ili da ima bulimiju jer joj je jednom bilo loše nakon što je pojela dvjesto grama čokolade s lješnjacima u manje od deset minuta.

Naravno da je Amanda bila razmažena. Razmazili su je i mama i tata i terapeut i onaj konjušar koji se brine o njezinu konju. Ali nije stvar bila u odjeći i stvarima. Nešto je drugo bilo posrijedi. I pred svojim roditeljima i profesorima – zapravo svim autoritetima, uključujući i Boga – držala se kao što se držala i pred uslužnim osobljem, na primjer recepcionarima nekog luksuznog hotela. Očekivala

d 27 D

je da će joj svi pomagati sa svime, bilo da je riječ o prištiću na nosu, izgubljenim naušnicama ili pak nekom hitnom slučaju ili vječnom životu. Nije ju zanimalo postoji li Bog ili ne, ali mislila je da on svakako mora pomoći njezinu bratiću koji je obolio od raka jer je “to stvarno užasno užasno tužno”, a on je “baš ful ful sladak, iako je ćelavac”. Uvijek joj je bilo žao ljudi s problemima, ali smetalo joj je što ljudi nisu zauzvrat žalili nju.

I bila je zaokupljena sama sobom. Toliko je vremena posvećivala svojoj kosi duljine do struka, više nego što bi valjda posvetila svojoj baki na samrti. Ljudi su obično smatrali da je draga, ali zapravo nije bila dobra prema drugima. Svaki put bi te dvaput pitala želiš li mlijeko u kavi (“jesi li stvarno sigurna?”) i natjerala te da se osjećaš debelo. Ili bi rekla nešto tipa “da sam barem ja kao ti, tako opuštena i da mi je svejedno kako izgledam” i “stvarno je nevjerojatno da si tako fotogenična” i još očekivala da joj zahvališ na tome jer nije shvaćala da si već shvatio da su to sve uvrede.

I, naravno, smatrala je da je “politika ultravažna”. Ali nije bila politički angažirana kao oni ljudi koji se uključe u neku mrežu mladih pa u kratkim hlačicama idu skupa na kampiranja ili igraju pikado.

Nikada ne bi obojila kosu u crno ili zapalila uzgajalište kuna zlatica ili uopće imala snage pročitati vijesti o ozonskim rupama i koraljnom grebenu koji nestaje, i definitivno nije bila politički angažirana na način na koji su svi profesori mislili da Samir jest samo zato što je njegov tata bio zarobljen i mučen zbog svojih uvjerenja.

Za Amandu je politika bila pitanje toga treba li županijska uprava platiti ugradnju želučane premosnice koju planira staviti ako ikada prijeđe kilažu od “tipa šezdeset kila”. To bi bilo “i više nego fer”, “s obzirom na poreze koje plaćamo”. S “mi” nije mislila na svoju majku jer je jedini novac s kojim je njezina majka mogla raditi što je htjela bila ona gotovina koju bi joj vratili na blagajni u trgovini kada bi išla kupiti namirnice. Taj je ostatak stavljala u banku i nazivala to svojim “bankovnim računom za cipele”, a Amanda je na taj račun kolutala očima i prezirala ga. Ispričala mi je to, ali samo zato što je smatrala da joj je majka blesava, a ne zato što je vidjela išta čudno u tome što joj mama može spontano za cijelu obitelj rezervirati

d 28 D

putovanje zrakoplovom u prvom razredu i luksuzni hotel u Dubaiju tijekom praznika u studenom, ali da istovremeno mora skrivati sitniš kako bi sebi mogla kupiti nove traperice, a da ne mora prvo pitati za dopuštenje.

Kako je Amanda postala dijelom tog “mi” sa svojim ocem i njegovim novcem i kako je to točno mislila da ona sama pridonosi nacionalnoj ekonomiji, to nikada nije jasno rekla.

Za vrijeme jedne političke rasprave s Christerom, nekoliko mjeseci prije nego što se sve ovo dogodilo, došli smo na temu Chea Guevare.

“Ja mislim da je skroz gnusno ubijati djecu”, rekla je Amanda.

“Iako se ne kužim baš skroz u to što se događa na Bliskom istoku.”

Samir je sjedio nekako dijagonalno iza nje u učionici i nije odmah shvatio da se obratila njemu, pa je morala čekati da je primijeti.

“Tako da shvaćam da mrziš Amerikance”, rekla je kada je napokon susrela njegov pogled.

Ne sjećam se što je Christer rekao. Samo se sjećam da je Samir pogledao u mene. Ravno u mene, ne u Amandu. Smatrao je da je moja pogreška to što Amanda nije znala tko je Che Guevara. Što nije znala razlikovati Latinsku Ameriku od Izraela i Palestine. I što je umislila da Samir ima nešto načelno protiv SAD-a.

Da. Amanda je bila politički angažirana na neki diznijevski način i ponekad je bilo teško zadržati to mišljenje da je tako ultra ultra dražesna. Rijetko smo razgovarale o politici. Od toga me boljela glava i Amanda bi se naljutila kada bi primijetila da se primjećuje da zapravo nema pojma o čemu govori.

Ali dok bih ležala na Amandinu tepihu i s pola uha, kao onu glazbu što je puštaju u liftu, slušala kako entuzijastično cvrkuće onim svojim glasićem kao da se nalazimo u nekom filmu za mlade gdje svi uskaču u svoje kabriolete, a da nikad ne moraju ni otvoriti vrata, često bih razmišljala o tome kako smo toliko različite da smo na koncu zapravo postale vrlo slične. Amanda se pravila da je politički angažirana, a ja sam se pravila da mi nije stalo. I toliko smo se dobro pravile da smo na kraju prevarile sve, čak i sebe same.

Jesam li mislila da je glupa? U predistrazi je zabilježena jedna

d 29 D

poruka koju je Amanda poslala Sebastianu. Napisala ju je četiri dana prije nego što su i ona i on umrli. “Ne budi tužan”, napisala je.

“Uskoro će ovo proljeće biti tek uspomena.”

Tužiteljica zasad još nije spominjala Amandu. Čuva je za svoj krešendo. Za početak se usredotočila na Sebastiana.

Sebastian, Sebastian, Sebastian. Danima će govoriti o njemu, svi će govoriti o njemu. Cijelo vrijeme. Ako itko ovdje sliči rock-zvijezdi, onda je to Sebastian. Sander mi je pokazao fotografije koje su mediji pronašli i objavili. Crno-bijela fotografija Sebastiana nastala na škol­ skom fotografiranju našla se na barem dvadeset naslovnica diljem svijeta, čak i u časopisu Rolling Stone. Ali ima i drugih fotografija.

Fotografija Sebastiana koji se smješka s cigaretom u ustima, fotografija kada je pijan i čelo mu je znojno, fotografija kada stoji na krmi svoga broda i vozimo se kroz kanal Djurgårdsbrunnskanalen na putu do otoka Fjäderholmarna, a ja sjedim dolje i naslonila sam glavu na njega. Ima još jedna fotografija s istog putovanja, kada Samir sjedi kraj mene i odvraća pogled, da ne gleda u nas. Izgleda kao da smo ga natjerali da dođe, kao da je dobio morsku bolest već od toga što je s nama. Amanda sjedi s moje druge strane, ima bijele zube, preplanule noge, plave oči i bujnu kosu koju vjetar otpuhuje u pravome smjeru. Dennisa, naravno, nema na tim slikama. Ali Dennisovih slika ima u predistrazi, Sebastian je imao nekoliko njih u svome mobitelu, volio ga je fotkati dok je bio pijan. Ne znam zašto nisu uzeli i te slike. Činjenica je da postoje slike na kojima su i on i Dennis, zajedno, jednako pijani, napušeni, ludi. Sebastian je tako nevjerojatno zgodan na svima njima. Dennis izgleda kao Dennis.

Tužiteljica će najviše govoriti o onome što je Sebastian učinio jer kaže da je sve što je učinio zapravo činio sa mnom. Ne znam kako ću to moći slušati. Ali opasno je kada mi popusti pažnja. Tada mi se vraćaju zvukovi.

Zvukovi kada su ušli u učionicu i odvukli me, zvukovi kada je Sebastianova lubanja udarila o pod, zvučala je šuplje. Sve u meni tutnji. Čim izgubim pažnju, sve mi se vrati. Zarijem nokte u dlanove,

d 30 D

pokušavam se izvući odatle. Ali ne pomaže. Ne mogu pobjeći. Moj me mozak neprestano vraća u tu prokletu učionicu.

Ponekada kada spavam, sanjam o tome. I o tome kako je bilo točno prije nego što su došli. Sanjam kako držim ruku na mjestu krvarenja, kako mi on leži u krilu, a ja stišćem što jače mogu. Ne mogu zaustaviti krvarenje koliko god da pritišćem. To je kao da pokušavam zadržati vodu koja štrca iz otrgnute slavine. Jeste li znali to, da i krv može štrcati? Da ju je nemoguće zaustaviti rukama?

A Sebastian postaje sve hladniji, još uvijek to osjećam, noćima, uvijek iznova, kako mu ruke postaju sve hladnije. Sve se to događa brzo.

I sanjam trenutak kada je Christer posljednji put izdahnuo. Zvučalo je kao kada uliješ natrijev hidroksid u odvodne cijevi. Nisam znala da se može sanjati o tome kakva je bila nečija koža i kako neki zvuk zvuči, ali može se jer se meni to događa cijelo vrijeme.

Pokušavam ne gledati u one koji su došli u sudnicu kako bi gledali u mene. Nisam čak ni pogledom potražila tatu kada sam ušla. Ali mama me dotaknula u prolazu. Bilo je nečega u njezinu pogledu što nisam prepoznala. Smješkala mi se, nagnula je glavu ustranu i podignula kutove usana kako bi me podsjetila na ono što mi je jučer rekla preko telefona. Osmijeh govori da će sve biti u redu. Ali zadrhtala je točno trenutak prije nego što sam ponovno odvratila pogled, samo jednu mikrosekundu prerano, prošla ju je jeza.

Prije nego što se sve ovo dogodilo, mojoj je majci najveći izazov bio da pokuša živjeti bez ugljikohidrata. Debljala se i mršavjela je toliko brzo da je izgledalo kao da joj je to profesija. Bila je stvarno ponosna na sebe kada bi uspjela zadržati jedenje pod kontrolom.

Sada sjedi ovdje. U predistrazi sve piše. Ne samo o onome danu. Već i sve o našim tulumima, o onome što je Sebastian radio, o onome što sam ja radila. I sve o Amandi. Moja je majka obožavala Amandu.

Obožavala je i Sebastiana, barem na početku, ali sada to vjerojatno više ne želi priznati.

Pitam se vjeruje li mama “mojoj priči”. “Odabire” li ona vjerovati u nju. Ali nije ništa rekla o tome niti sam je ja pitala. Kako bih

d 31 D

i mo­gla? Nisam se smjela naći s mamom i tatom još od ročišta o pritvoru prije devet mjeseci, a naše su telefonske razgovore prislu­ škivali.

Nije li to čudno? Da je prošlo devet mjeseci otkada smo mama, tata i ja bili u istoj prostoriji. Ali ni tada zapravo nismo bili skupa.

Samo sam ih vidjela kroz onaj stakleni okvir u zatvoru, između sudnice velike poput učionice i niza sjedećih mjesta za publiku.

Sigurno su tamo sjedili barem petnaest minuta prije nego što je sudac obznanio da će se ročište odvijati iza zatvorenih vrata i da svi moraju napustiti dvoranu, čak i moji roditelji.

Plakala sam kao kišna godina tijekom ročišta. Neprekidno. Plakala sam već kada smo ušli. Osjećala sam se otprilike kao našopana guska, bilo mi je loše, a mama i tata izgledali su smrtno uplašeno.

Mama je za ročište bila obukla novu bluzu. Nisam je nikada prije bila vidjela. Pitam se u što se prerušila taj dan, dok je sve još bilo tako neizvjesno. Prije nego što je znala. Vi možda smatrate da se prerušila u majku koja zna, koja sasvim sigurno zna da je sve to pogreška i da njezina kći nije ništa kriva. Ali ja mislim da je bila prerušena u majku koja je sve učinila kako treba, u majku koju ne treba ni za što kriviti, što god da se dogodilo.

Ročište o pritvoru održano je tri dana nakon što sam stigla u zatvor i sada mi je žao što sam toliko plakala. Sada bih radije da sam razbila onaj stakleni okvir i pitala mamu neke stvari koje zapravo nisu bitne.

Htjela sam je pitati jesu li namjestili moj krevet nakon što sam otišla Sebastianu. Tanja petkom nije radila. Je li ostao nepospremljen sve dok policija nije došla? A nakon toga? Je li Tanja sve pospremila ili su joj mama i tata zabranili da ulazi u moju sobu, onako kao što to rade roditelji čija djeca poginu, pa onda trideset godina ne diraju ništa u sobi kako bi ostala ista onakva kakva je bila kada je dijete umrlo?

Htjela sam da su mama i tata tako napravili, htjela sam da mi to kažu, da sve izgleda točno onako kao što je izgledalo kada sam otišla, da policajci ništa nisu mijenjali, da je život, moj život, život prije ovoga, raniji život, zamrznut u vremenu, očuvan, zamotan debelim

d 32 D

slojevima zavoja poput mumije. Ako preživim ovo i vratim se kući, želim ponovno prepoznati samu sebe.

Ali naravno da mi to nisu mogli reći. I zapravo nema nikakve veze je li mama pospremila moj krevet ili ne. Već sam znala da je policija pretražila kuću, rekli su mi to na saslušanju. I rekli su mi da su uzeli moje računalo, a u bolnici su mi već uzeli mobitel (morala sam im ostaviti sve svoje zaporke, za svaki forum, svaku aplikaciju, svaku stranicu koju sam posjetila), a kada sam ih pitala što su još uzeli, rekli su “većinu toga... iPad i papire i... knjige, posteljinu, tvoju odjeću s tuluma”. “Kakvu odjeću?” upitala sam i odgovorili su mi kao da je to potpuno normalno i nimalo čudno: “Tvoju haljinu, grudnjak i gaćice.”

Uzeli su moje prljave gaćice. Zašto su to učinili? Htjela sam razbiti onaj stakleni okvir i zahtijevati od mame da mi objasni to, nisam htjela pitati Sandera. “Zašto su uzeli moje gaćice, mama?” To sam je htjela pitati. Nisam htjela razgovarati sa Sanderom o nečemu što je na sebi imalo moj iscjedak iz rodnice.

A stvari koje su ostavili, što su mama i tata učinili s njima? I to sam htjela znati. Pitala sam se je li Tanja oprala smrad iz ostatka moje odjeće. Uvijek mi se činilo da se njoj sviđa vješati veš. Izglačati ga, istegnuti šavove, izravnati nabore. Naopačke vješati majice, ona­ ­ko da rukavi vise prema dolje kao da su odustali od nečega, tipa kao da se predaju. I čarape u paru, po dvije s jednom kvačicom. Tako da ih poslije bude lakše razvrstati.

Pitala sam se jesu li dopustili Tanji da me pospremi. I promatra li mama ujutro nož za maslac koji bih uvijek zaboravila vratiti na mjesto i pomisli li: “Nedavno je još bila ovdje. Sada je nema.”

“Mama?” htjela sam viknuti. Glasno. Što se događa?

Ali između nas nalazio se taj stakleni okvir. I tek što sam sjela, već je sudac otjerao sve slušatelje. Nisam dobila nijedan odgovor, umjesto toga su me pritvorili.

Jednom davno prije svega ovoga upitala sam mamu zašto me nikada ne pita ništa važno. “Što želiš da te pitam?” pitala me. Nije ni pokušala pogađati.

Danas ona i tata smiju ostati sjediti ovdje. Za njih su rezervirana

d 33 D

mjesta, pretpostavljam da su to ona “najbolja” mjesta, ona skroz naprijed, najbliže meni (iako među nama ima koji metar). I mama se udebljala. Još uvijek je prerušena u majku koja je napravila sve kako treba, ali, tko zna, možda je za utjehu ipak malo više jela?

Možda je u sebe trpala masnu tjesteninu s maslacem, sirom i kečapom. Možda je halapljivo žderala ugljikohidrate. S obzirom na to što sam učinila, ima ispriku za sve, čak i za debljanje. Svi je razumiju.

I svi je također preziru, bila ona mršava ili ne.

Mami izbiju mrljice na vratu kada je živčana, a uvijek je živčana kada pokušava objasniti što misli. I onda je nemoguće usredotočiti se na to što govori, svi samo zure u njezine mrljice. Pretpostavljam da zato mama tako rijetko govori što misli. To je preriskantno.

Radije pita tatu što on misli. Ako je dobro raspoložen, on uvijek kaže sve što misli. I onda prođe cijela jedna večer, a da mama ne mora reći “mi više nikada ne raaaaazgovaramo”.

Nadilazi okvire mog razuma kako se ona uspijeva brinuti oko toga što netko s njom više ne razgovara dovoljno često, a ipak nikada nikoga ne pita kako je. Ali nikada je nisam mrzila zbog toga što nema pojma ni o čemu. Mrzim ju jer je njoj to u redu. A najviše je mrzim kada mi kaže kako se ja osjećam.

“Znam da si zabrinuta.” “Znam da se bojiš.” “Znam kako se osjećaš.”

Moja mama je idiot. “Kada bih barem ja mogla zauzeti Majino mjesto.” Je li rekla to? Meni nije.

d 34 D

Malin Persson Giolito švedska je spisateljica i pravnica rođena 1969. u Stockholmu. Diplomirala je pravo na Sveučilištu u Uppsali 1994. godine i isprva je radila na Sudu Europske unije u Luksemburgu.

Magistrirala je na temu europskog prava na College of Europe u Brugesu. Radila je u odvjetničkom uredu Mannheimer Swartling te u Europskoj komisiji u Bruxellesu, gdje i danas živi s obitelji.

Od 2015. godine spisateljica je na puno radno vrijeme. Piše kolum­ne za švedske novine Aftonbladet te kronike za “književnu subo­ ­tu” u novinama Dagens Nyheter. Od 2008. objavila je pet romana, od kojih je najveći uspjeh postigao Živi pijesak (2016.). Roman je osvojio brojne nagrade, proglašen je najboljim švedskim krimićem 2016. te najboljim nordijskim i najboljim europskim krimićem 2018. godine. Prema njemu je snimljena i istoimena televizijska serija (Quicksand, Netflix, 2019.).

d 379 D

d 380 D

Sandra Ljubas (Pforzheim, 1992.) diplomirala je njemački jezik i knji­ževnost te švedski jezik i kulturu (prevoditeljski smjer) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2017. Trenutačno studira na poslijediplomskom doktorskom studiju Humanističkih znanosti na Sveučilištu u Zadru. Bavi se prevođenjem i istraživačkim radom, prvenstveno iz područja računalne lingvistike i strojnoga prevođenja. Za Frakturu je dosad prevela romane Čuvar i vuk (Niklas Natt och Dag, 2018.) i Lovac na zečeve (Lars Kepler, 2019.), radila je kao prevoditeljica na Hrvatsko-švedskom razgovornom priručniku (2018.) te je suautorica Švedsko-hrvatskog rječnika leksičkih inovacija (2018.).

d 381 D

Zahvaljujemo Švedskom savjetu za umjetnost – Swedish Arts Council koji je potpomogao prijevod ove knjige.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić prema Netflixu Godina izdanja 2019., travanj Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-358-138-5 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

d 382 D

d 383 D

Jedno masovno ubojstvo u elitnoj srednjoj školi. Jedna osumnjičena osamnaestogodišnjakinja. I previše teških pitanja.

Jesmo li baš svi nevini dok se ne dokaže suprotno?

Zločin počinjen u školi u najbogatijoj stockholmskoj četvrti po­ tresao je Švedsku, a Maju Norberg od uspješne učenice i dobre kćeri iz bogate obitelji preko noći pretvorio u najomraženiju ti­ nejdžericu u zemlji. Što se doista dogodilo u učionici u kojoj su živote izgubili Majin dečko i njezina najbolja prijateljica? Ili bolje: što se događalo prije – u roditeljskim domovima i učionicama, na tulumima punim droge i seksa, u zabranjenim imigrantskim predgrađima i na luksuznim jahtama – sve otkako je u njezin život ušao Sebastian Fagerman, prelijepi i uznemirujući sin jednog od najmoćnijih ljudi Švedske?

U razornom psihološkom trileru Živi pijesak, proglašenom naj­ boljim nordijskim i najboljim europskim krimićem 2018. godine, proslavljena autorica Malin Persson Giolito ne stavlja nas samo pred fascinantan književni lik Maje Norberg već i pred dvojbu gledamo li u oči hladnokrvnoj egzekutorici ili tek izgubljenoj djevojci, koja je i sama izgubila one koje je voljela. Živi pijesak vodi nas sve do tamnog srca društva obilja, neumo­ ljivo postavljajući pitanja o prirodi ljubavi i krivnje te o spirali njihovih razornih ili blagotvornih posljedica.

I neka nitko nema iluzije: u sudnici u koju je uvode neće se suditi samo Maji Norberg.

149,00 kn ISBN 978-953358138-5

9 789533 5 8 1 3 8 5

www.fraktura.hr

d 384 D