Život bez imena
-1-
-2-
Vladimir Stojsavljević
Život bez imena
Fraktura -3-
© Vladimir Stojsavljević i Fraktura, 2011. All rights are represented by Fraktura, Croatia. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-238-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 769310
-4-
1.
Ponekad sjedim ispred špilje i prstima mrvim već izmrvljeni cimet. Volim taj miris koji me podsjeća na tebe, tvoja prsa, tvoja leđa i tvoje udo. Miris me ne ispunjava nekim novim osjećajem jer moja ljubav to ne dopušta. Ja sam samo čuvarica te ljubavi i ne postojim, čak me se i tijelo odriče, glas moj nema snagu da me netko može čuti, a snaga mojih dugih prstiju kojima mrvim cimet postala je nečujan dodir i praznina jer kao da i prsti znaju kako odavno nema tvoga lica, tvojih širokih grudi, trbuha, teških mudrih vjeđa, bilo čega od tvoga tijela što bi mogli dodirnuti. Sve mislim da ti moji prsti i ne znaju da mrve cimet. Žale jednako kao sva ja, ona ja koja ionako nikoga više ne zanima otkada su stali, prestali, iščezli tvoji zagrljaji i ja zaboravljenog imena što sjedim u surovoj pustinji nedaleko od Mrtvog mora napadana vjetrom i solju, jedino tvoje pravo čudo nikome pokazano, bez svjedoka i onih koji bi poželjeli to opisati. Ne, ne prigovaram, ne žalim se, ali neugodno je koliko me mnogo ljudi napustilo, pa i svi tvoji uče nici. Lutaju po gradovima, bilježe, govore, prenose, tumače kako si ih poučavao, ali mene koja sam te prva ugledala one noći, onoga jutra kada je trebalo biti da se nikada više nećemo vidjeti, mene i ne spominju, niti me obilaze, a vjerujem da im nisam ni u uspomenama. Neka. Nema u meni ni sjete ni ogorčenja. A ako moram reći svoju istinu do onog bolnog kraja koji mrziš, ta tvoja poslanja o kojima učenici pišu i govore trebala su samo popraviti i poučiti muškarce i zatajiti mene. Da. Za-5-
misli – zatajiti mene!? Pa to me nasmijava! Zašto zanijekati mene, koja šutim već godinama, stoljećima, pa zašutjela sam za života koji si provodio među nama, i sa mnom, oglušila, umrla. Da. Umrla. Žive su mi samo suze koje kapaju na ova slova i ne otapaju ih, nego pečate. Kao da ne umijem pronaći dovoljno tužnih riječi kojima ću nekome opisati žalost što me obuzima pa uljuljkuje, žalost koja je jedina stvarnost ove pustoši u kojoj ipak još jesam. Tvoj mi je otac produljio godine života kao u prvih ljudi, praoca i pramajke Adama i Eve. Na tvoju sreću, ovozemaljska sam već stotinama godina. Ne možemo se sresti u toj vječnosti gdje čamiš sve te iste godine uz oca, slavan i blagoslovljen. A možda i ne želiš taj susret? Nije važno, jednom ću doznati. Čudo neobjavljeno moje je umijeće pisanja. Pišem. Još ne želim znati kome i zašto, najviše pišem za tebe, ali pišem odnedavna svim slovima koja naš svijet poznaje. Klinastim znakovima, dugim i šarenim viticama hebrejskoga pisma, slikama Egipćana, slovima pomirenih Grka. Ne pišem ja kao tvoji učenici sa svrhom i za ljude, za povijest, nego pišem jer moram i tako tražim sama svoju svrhu, njezino ime, dokaz našeg, tvog i svog postojanja. Pamtim trenutak kada sam poželjela naučiti pisati, godinama sam htjela naučiti pisati, ali ne znam kada si mi želju ispunio. Sad znam da si baš htio i namjerio učiniti to prije konačnog rastanka kako bih ovo napisala sa svim znanjima kojima si me začarao, a život prije tebe poučio. Drži me on, tvoj otac, na životu radi ovog pisanja, u kojem neće biti molbe za oprost, a neće biti ni optužbe, nego samo moj jad i nesreća redom kako se zbivala u danima dok nisam znala da je nesreća i u danima kada sam shvaćala da je nesreća koju ne bih mijenjala ni za što drugo. Nemam ja koga pozvati za svjedoka, osim tebe i tvoje pri tajene želje. Nemam ni kome se ispovijedati. Nemam ni sebe osim svoje utrobe, koju si nakon svega ipak ostavio samo s -6-
jednim djetetom. Namjerno. Tako si učinio i znaj da te ne osuđujem, niti te žalim. Ne osjećam ni ljubomoru zbog tvoje neograničene slave. Prihvatila sam napokon samo tu beskrajnu ljubav za tebe. Ne, ne kao pokoru ili teret, nego baš kao samu ljubav koja diše, živi i gleda umjesto mene ovako stare i ružne. Ta ljubav koja gleda umjesto mene, vidi više i dublje negoli je dopušteno, jer njezin pogled prodire i na drugu stranu u taj tvoj ljudima za života nevidljiv svijet u kojem sada jesi. Nisam ja određivala snagu i moći ljubavi, nego su drugi to određivali zaboravljajući da se to može okrenuti i protiv njih ma koliko bili na položaju gospodara. Sad više neću pisati o ljubavi jer sve što zapišem bit će ta ljubav sama. Ma i to znaš. Odgurnuo si me, ne, odbacio uvjeren kako će sve usahnuti i nestati. Ali i dalje si ljubavnik, samo moj, mene, koju si htio izbrisati iz svojeg milosrdnog srca, iz svoje prelijepe glave u čiju su kosu slijetali svi vjetrovi pod nebom kako bi predahnuli. Ne pišem to kao ohrabrenje ili što me slika tvojeg lica nadahnjuje, nego zato da upravo to ne zaboravim kao što su drugi zaboravili, da moja ljubav ne postane pusta sila što tumara svijetom i uveseljava neznalice. To je sidro, to da si moj ljubav nik. To je ta mrska riječ našim ženama, koje u svojoj pokornosti ne znaju za bolje, za drugačije, za veličanstveno mjesto među našim ženskim bedrima, jedinstveno mjesto sačuvano samo za jednog muškarca, onoga koji napokon pristaje biti ljubavnikom. Mrska je to riječ i u tvojim govorima, naglašavana i protumačena kao grijeh, ali oboje znamo istinu – ona je neuobičajeno točna koliko uopće riječi mogu imati tako neprikosnoven sadržaj ničim načet, nepromjenjiv, samo taj jedini sadržaj koji u svim pisanjima i na svim jezicima odmah predočava to mjesto u kojem se obnavlja život rođenjem i u koje svaka pametna žena, za čitava života, pripusti samo jednog muškarca kada shvati da joj je par. I tako mi svih bivših bogova i ovoga jedinog što nam je nakon tebe preostao, ne žalim i ne -7-
kajem se što sam te pripustila na to mjesto, jer odmah sam shvatila da smo par. Stara sam. I onda odjednom nisam stara. Ne znam koliko mi je godina ako bi me upitali za njihov broj. Ali sam posve pouzdana u razmišljanju i u odlukama. Čini mi se da te ovo zapisano neće iznenaditi. Kako napre dujem u pisanju, djeluje očekivano, gotovo naručeno. Kao hrana. Kao voda. Zašto si me obdario čudom pisanja ako ne očekuješ i neobuzdanih riječi!? Vidim tvoj siromašni smiješak kojim si se branio od pitanja na koja bi nevoljko odgovarao. Vidim i tvoj prodorni pogled kojim očekuješ da se zamišljeni čin ostvari. Nedostaju mi sve te mijene na tvojem licu, tvoje usnice, hod. Uzdah. Dah. Još uvijek mi nedostaješ. Prošlost je samo ono što smo bili, a ne ono što smo mogli biti. Zato je možda muškarcima tugaljivo i okrutno buljiti u prošlost jer ne umiju dijeliti želje od događaja. Samo, oni ne maju jasan cilj poput mene, ne gledaju očima srca i nisu smogli odvažnosti da se zabulje u bistre slike, nego se sklanjaju u maglu, u ono mutno viđenje koje stvari čini dvostrukima. Nisu dvostruke. Kad ih doista kaniš pronaći, neobično su jednostavne i jednostruke. Naravno, time su nemilosrdno osam ljene. Goli spomenici samoći. Mogu poći u prošlost jer tebe ni sebe ne tražim više. Ni bilo kakvo opravdanje. Pišem da ne zaboravim. Ne, točno je ako kažem – pišem jer još postojim u ovom svijetu. Znaš, samo su boje jače postojanje od riječi. No boje su sazdane od svjetla koje je nestalno. A riječi ostaju i nakon jezika kojemu su pripadale i privlače nove ljude s taj nom svojeg zaboravljenog značenja. Tako će se i ovo moje pismo jednom prometnuti u zagonetku za još nerođene ljude, i neka bude tako. Plaši li te to!? Ljuti? Ostavlja ravnodušnim? Ili ne želiš saznati što je bilo nakon tvog odlaska, kako ti je ubijen sin, kako si me ostavio na nemilost Jakovu, prepustio samoj sebi ludoj od boli!? -8-
Odgovori mi, barem to zaslužujem. Ženski glas zašuti kao da tijekom šutnje treba stići odgovor na padinu brijega kojom se uspinju dvije djevojčice. Djevojčica koja čuje ženski glas ne zastaje na kamenjaru, jer glas je zbunjuje. Ispucali su zemlja i nebo između stvarnog i nestvarnog. U to gleda dok se penje uz brdo. Krajolik je u nekoj opreci dobra i zla. Sve miroljubivo spaja običnost. Tolika običnost da ste uvjereni kako mjesto Međugorje obilazite ponovo. Mje sto nije za pamćenje. Ali nije ni za zaborav. Nakon svega ostaje opori miris rijetkih biljaka što se plode vjetrom i svoje ljubavne patnje šire zrakom. Miris. Snažan miris juga u krajoliku koji već vidljivo pripada sjeveru. U tome mirisu hodaju te dvije djevojčice. Znane jedna drugoj oduvijek. Stasale su istovremeno, različitih želja, ali jednake budućnosti, koja se može iskazati kratkom riječju – udaja! Datum rođenja udaljen im je prvi od drugoga pola godine, baš kao i udaljenost od pola koraka kojom jedna zaostaje za drugom dok se penju na brdo po čijem tjemenu divlja vjetar i hladi. Kad se popnu na vrh brda, zagledat će se u daljine iza lanca gorja gdje se živi u velikim gradovima. Gradovima gdje vrijeme hita, puca i trpa veliki broj događanja u samo jedan dan. Čovjeku se može uči niti kako taj dan traje kao najmanje pet ovdašnjih dana. Djevojčice o tome snatre. Grad je njihov neostvareni san. One sad šute. Već su na dnu brijega sve jedna drugoj rekle. Možda progovore na brijegu kad se zadihane zaustave opčinjene daljinama koje obećavaju. I bilo bi tako da je ovo njihovo današnje hodanje dio svakodnevnog niza bježanja od surove stvarnosti kojem su donedavna pribjegavale. Ovaj trenutak sve je drugačije. Opakije. Nema više bezbrižnosti. Starijoj dje vojčici, onoj koja čuje ženski glas, prošli je mjesec umrla majka. Isušila se, dotrajala, kako je rekao otac, i – otišla. Bolest nisu ni imenovali. Liječenje su započeli kad je već bilo prekasno. -9-
Tako je sama majka htjela. A bogami i zato što nije bilo para. Svećenik na zadušnici uznemirio se nakon što je u više navrata rekao da je bila dobra mati, shvaćajući kako se nema o tom životu više što reći. Nekako je prebrzo preporučio njezinu dušu Gospodinu. Mještani su u tišini napustili crkvu i požurili za svojim poslovima. Samo je Marija, starija djevojčica koja zaostaje u hodu pola koraka, ostala na hladnoj klupi zureći u križ na oltaru. Tamo je prvi put i začula taj ženski glas, tu priču koja očito pripada starici koja sjedi pred nekom špiljom u nekoj pustinji. I nekom priča. I mrvi cimet. Ali taj glas nije utihnuo nakon zadušnice. Povremeno se javlja. Kao sad dok se penju na vrh brda kako bi možda posljednji put čeznutljivo odmjerile te daljine kojima teže. Nekako ga Marija i ne želi izgubiti, taj glas. Raduje ju priča. Ona još ne zna da je to ispovijed. Njoj je to priča kojom se uspavljuje u ovim novim noćima. Noćima bez majke. Upitala je oca, morala je, nema druge, što misli o glasu koji joj se javlja. Otac joj ne umije ništa reći. Ponekad samo promrmlja – bit će rata! To kaže za sebe, ali i njima, djeci. Marija mu treba pogađati misli. Sve je više smrknut i prepoznaje ona da nije tužan, nego zabrinut. Kad se popne, povjerit će se prijateljici. Pitati za savjet kako razgovarati s ocem. Varja se mnogo pouzdanije snalazi sa svojim ocem. Prijateljica kao da zna za tu Marijinu nakanu. Staje, maše rukom i širi oči. “Marija! Zar ne vidiš?” “Što!?” “Netko te slijedi!” “Bog s tobom, same smo.” “Okreni se, vidi!” “Nema nikoga. Ma što ti je?” “Okreni se, eto je za tobom!” “Koji te đavo spopada...” Marija se onda ipak osvrće. “Kako znaš da ide za mnom?” - 10 -
Prikaza lagano i bešumno slijedi njezin put, već prilazi, ali kao da nema snage da ih stigne. Lebdi u mjestu. Žena, ogrnuta laganim haljama, pokrivene glave, stisnutih usana, ozbiljna no dobronamjerna. Ne, to nije lik starice koja joj priča, zaključuje Marija, ali osjeća na neki poseban način bol za majkom koju je izgubila. Prikaza je isto žalosna. To je majka koja je izgubila dijete, pomisli. To je posebna bol i to pojačava njezinu žalost. Uostalom, to je ta bol za djevojčicu koja je izgubila majku. I sad mora odrasti. Znači, odlaskom majke prestaje biti djevojčica pa tako mora i promijeniti način razgovora s ocem. Ništa ne zna o ćaći. Odnosno, zna činjenice, ali ne poznaje njegov način ponašanja, njegove misli i osjećaje. Radio je u Njemačkoj nakon što im je propala ljetina, istrulio iz nepoznatih razloga sav duhan. Slao je novce, obilazio ih za blagdane. Napravio brata, pa sestru. Nisu ga prepoznali kad se napokon vratio ponovo živjeti s njima. Majka ga je uvijek veselo dočekivala, ali na dan konačnog njegova povratka imala je upaljene oči i slabo je vidjela. To je njezino djetinjstvo. Ti dolasci i odlasci, očeve šutnje i poneki neodređen smiješak za nju, prvu kćer Mariju. Možda pamti dva, ne, tri smiješka za čitava djetinjstva. Kamo će nestati djetinjstvo!? Hoće li ga ova žena, prikaza nevjerojatna lica, sada uzeti i pospremiti nekamo za kasnije!? Marija se nasmije vlastitoj lakovjernosti i ohrabrena se uputi prikazi. Žena, odnosno prikaza zaustavlja je pružajući joj pa pir koji izvlači iz rukava. Papir smotan kao svitak neki vjetar lagano prenosi u Marijinu pruženu ruku. Prikaza iščezava. Dugo, bešumno, svečano. Htjela je zahvaliti, ali tada se ponovo javlja glas starice koja želi ispričati svoje djetinjstvo. Sad nije glas iz prostora, nego kao da dopire s tog darovanog svitka. To je važna priča, pomisli Marija, moram je saslušati. Samo, kako ću ovako rastrojena i tužna!? Okreće se prijateljici, ona zatečena i uplašena sklanja ruke za leđa kako ne bi ni slučajno dotaknula papir. - 11 -
“Ne straši se, papir priča. Slušaj!” Prvo želim nešto reći o svom djetinjstvu, o kojem ništa nisi znao ni za života. Kad promislim, kao da nisam ni imala djetinjstvo, to razdoblje na koje je većina ljudi oko mene ponosna. Otkad pamtim, samo znam hodati, samo osjećam glad i samo dišem. Disanje mi je najvažnije, jer dahom oblikujem riječi i dahom sam nekada izazivala tvoj užitak, koji je prskao snažno poput kore naranče skrivene u travi kad je nehotice nagaziš. Dah mi stvara uzdah kojim te se spominjem. I grije smrzle prste u pustinjskim noćima kada studen štipa. Djetinjstvo, bolje reći slike koje ga predočavaju, tek se odnedavna iznjedrilo u mojoj glavi. Godinama ga je prekrivao niz događaja započetih u nekom gradu na obali, gdje su me nepoznati mornari pokušali odvući na brod da s njima isplovim u daleku i neimenovanu zemlju. Iskustvo brutalne otmice nije ostavilo u meni, kako se priliči, strah od muškaraca. A dugo nisam ni dijelila ljude na žene i muškarce. Spasila sam se bijegom, u panici sam vjerovala da postižem sigurnost ako pobjegnem što dalje. Tako sam pobjegla u Jopu. Tamo me udomila neka bludnica s više imena. Kupala sam njezine udove izmučene muškim rukama, uglavnom pred zoru kada se njihova žudnja ispunila. Mogla sam imati oko pet godina. Bila je milostiva prema meni i znala je nenadano u očajanju, koje tada nisam prepoznavala, izreći, poput kletve, savjet da se nikada, baš nikada ne odam njezinu zanatu. Kako nisam pamtila roditelje, svijet se sastojao od odraslih, koji rade, svašta rade, i djece, koja još ne rade. Bila sam na pragu odrastanja, tako sam to osjećala, to pamtim. Tako se i dogodilo. Naglo su mi izbile dojke i suzilo se lice tjerajući mi sve sočnije usnice u napućenost, što su drugi doživljavali kao poljubac upućen dobroti života, a to je značilo – muškarcima. Ali nije bilo tako. Zašto bih željela poljubiti nešto što za mene tada nije postojalo? Ali - 12 -
o tome ću još ponešto napisati kasnije kad se udomim kod prijateljice koju si poznavao, koja te obožavala. “Ti ništa ne čuješ?” “Ne čujem.” “Pa pokušaj, saberi se.” “Idemo.” “Čekaj, pa nije te valjda strah?” “Idemo, kažem ti. Bit će oluja.” Marija tek sad vidi oblake kako sa sjevera jurišaju na njihovu zaravan. Kiša će. Nevoljko počinje silaziti niz brdo slije deći Varju. Prijateljica je ime dobila po djedovoj neprežaljenoj ljubavi. Djed je kao vojnik u prvom ratu završio daleko na sjeveru u Rusiji. Oženio se. Njegova ga je Varja potom napustila. Vratio se snužden u svoj kraj, gdje još godinama nije potražio novu ženu. Jedino su za revoluciju i Lenjina mještani Bijakovića saznali iz prve ruke. Mnogo ranije nego taj uvaženi svijet iza gorja preko kojeg sad nailazi oluja. A djevojčice su se upoznale na pričesti u crkvi, sitne kao dvije bijele grude snijega. I postale nerazdvojne. Iako su im kuće na dvije strane sela, dočekivale su se na raskrižju kako bi zajedno došle u školu. Godinama su sve dijelile, do smrti Marijine majke, koja ih je počela udaljavati. Varja je nerado pristala na ovu šetnju. Kao da postoji nagomilan red neizgovorenih stvari koje podižu zid između nje i Marije. Ne može sudjelovati u njezinoj žalosti, ali ipak mora prihvatiti činjenicu kako i njezina majka može umrijeti. Sad Marija više nema obitelj dok jednog dana ne stvori svoju. A nekako Varja sluti da se to neće dogoditi, nova obitelj, priznala joj je prijateljica sama, otac je želi poslati u Sarajevo na više škole, na studije, i tako će se dogodine razići. Ne može biti Varja mirna. Prijateljica joj je pokazivala pjesme koje piše, a od majčine smrti njezin se govor izmijenio. Ne dolazi više iz poznatoga govora obitelji, mogla bi to tako pro - 13 -
tumačiti. Dolazi iz nekog svijeta koji nju plaši. Kao i ova pri kaza, kao papir koji priča, kao oluja koja nadolazi. Silazi i preskače kamenje Varja, i ne osjeća kako se ubrzala, a prve teške kapi padaju na njihove raspuštene kose. Marija vidi mučnu šutnju. Naprosto je vidi, ali još to ne osjeća kao pomutnju njihova prijateljstva. Zna koliko su Varjini strogi, kako na njihovo druženje baš i ne gledaju dobronamjerno. Govore – oni su imućni, navukao je Marijin otac para iz Njemačke, a u njih je što polje i zemlja donese, što se uhvati na sajmovima prodajom stoke, što se sačuva ako Bog dopusti da u obitelji ne bude bolesti i krov ne bude prokišnjavao i ove godine. Marija stanuje u novoj kući. Jednoj od prvih novih kuća u selu. Varja i njezini žive u kući od kamena sagrađenoj još u prošlom stoljeću od prihoda šverca duhanom. Oko Marijine kuće dvorište je s ružama. Posadila ih je pokojnica. A oko Varjine kuće šeće perad dok je ne zakolju za nedjeljni ili blagdanski ručak. Do sada te razlike nisu djevojčicama predstavljale prepreku za mala šaljiva povjeravanja, za tajne toliko obične i beznačajne da su ih i same zaboravljale. Ali danas su viđenje prikaze i postojanje glasa koji priča postali nevidljiva no nepremostiva prepreka za uobičajeno povjeravanje. Grmi. Ne pamte da je u lipnju bilo oluja. Marija sklanja papir pod majicu, a Varja se zakrilila svojom kako joj ne bi pokisnula kosa. Rastaju se u tišini. To su već mnogo puta uči nile. Marija ne voli što se i danas baš na taj način rastaju. Uvlači se u svoju kuću kao mačka. Bešumno, odsutno. Otac se još nije vratio. Sestra nešto petlja u drugoj sobi. Brat se dovikuje s nekim. Ima još rođaka koji se nisu razišli nakon sprovoda. Kuća je bez majke prevelika, tuđa, studena. Smračilo se. Nevrijeme je poprimilo razmjere neugodne za čovjeka i grom je očito udario u električni stup, jer nema struje. Marija gorko zaključuje kako joj prijateljica više ne vjeruje. Smatra je ludom. Inače, kako bi čula nepostojeće glasove? Kako bi se za njom - 14 -
šuljali duhovi? Pa neka samo tako misli! Ta koja je prva ugledala prikazu!? Uvlači se u sve gušćoj tami pod pokrivač svoga kreveta. Ne može se gledati televizija. Gladna nije. Ne želi jesti večeru koju nije pripremila majka. Ne želi ponovo čuti ćaćina predviđanja o ratu. Nikako ne želi ni gledati nijemo odobravanje rođakâ ćaćinoj tvrdnji o tom neminovnom ratu. Više ne može ni plakati. Samo joj se ponekad srce ubrza pa lupa kao da će izaći iz njezina mršavog tijela i samo poći za majkom. Čeka Marija struju i čuje da se život u kući stišava. Oluja je sve zabrinula. Struja se ne vraća. Kao da grmljavina kani još više odvojiti selo oduvijek odvojeno od svijeta. Bljesne munja, tutnji grom. Udaljeni povici kazuju joj da je stradala nečija kuća. Ili jedina trgovina. Došlo je baš iz tog smjera. Ne, nije ju grmljavina preplašila. Samo da nekako otjera tugu, pomisao na sutrašnjicu, strah od oca, koji ne zna plakati, ali ni raz govarati. Nema tome mnogo kako je svojim rukama načinio klupu koja se ljulja i u kojoj su on i mati trebali ispraćati dan u predvečerja. Vidjela je kako nogom udara tu ljuljačku u koju mati nikada neće sjesti. Sakrila se da otac ne vidi kako je taj bijes vidjela. Ona nikada nije bila bijesna i to baš ne razumije. Taj njegov bijes. Neka se vrati ženski glas. Neka joj glas priča, pa makar svi u školi, u selu i na preostalom svijetu govorili da je luda. Samo neka priča ukloni sve misli o mrtvoj majci, neka je zatravi blagoslov zaborava, neka glas govori i govori. Neka priča pokrije tu toliko uznemirenu i oštećenu stvarnost. Zadržava dah i napokon začuje glas, staricu kako govori, kako je svojom pričom tješi. Jedina slika koju zbivanja nisu izbrisala bile su oči žene za koju vjerujem da je moja majka iako joj imena ne znam i ne mogu joj zamisliti ni čuti glas. Te nijeme zelene oči. Ali te zelene oči i danas gledaju zabrinuto u moje lice, u moj život, u moje tuge. Zato sam uvjerena da su to oči moje majke. Ugasle su na pragu - 15 -
naše kuće u Magdali pod kopljem nekog ratnika. Taj prizor vidim. Došla je neka vojska, neki konjanici, nečiji, drugačiji, oko podneva u naše selo i starješine su neko vrijeme pregovarali s njima. Već je bilo jasno da su pljačkaši, zlonamjernici, da pregovori nemaju svrhu dogovora o neprekinutome miru. Još su vođe mudro sjedili pod smokvama u hladu ispijajući vino, dok su ratnici započinjali palež, ubojstva i pljačku. Majka je zgrabila nož i pojurila na prag kuće, kada ju je tamni ratnik probio svojim kopljem. Ostala je ležati na vratima i to je spriječilo ostale da zavire u kuću i zateknu me na podu s golemom pogačom u rukama. Pokušali su je zapaliti, ali neočekivani pljusak ugasio je vatru jedino na našem krovu. Još nisam razabirala da je to njegovo miješanje u moj život, tvoga strogog oca, da to nije sreća, a još manje milosrđe. Od najranijeg djetinjstva čuvao me za svoje nakane. Nisam ostala siroče, i ne znam što bi to trebalo značiti. Ostala sam s pogačom, koju sam razdijelila na četiri dijela, tako je činila i mrtva žena koju nazivam svojom majkom, i kad sam je pojela, a za to je trebalo nekoliko dana, odvažila sam se prošetati zgarištem, koje je prije toga bilo mjesto za život, bezbrižnost i molitve. Nimalo uplašena hodala sam od kuće do kuće, od tora do tora, od migdala do migdala, kako zovemo sušionicu za ribe. Ne, nisam tražila preživjele, jer sam nekako znala da ih nema, ili ako su već uspjeli pobjeći, još se nisu odvažili vratiti. Na obali su, suhe i prazne, treperile ribarske mreže, kao što je iza njih treperilo jezero. I tu prestaje slika tumaranja opljačkanim i spaljenim prostorom, vjerojatno mje stom gdje sam rođena. Za oca sam izabrala jednog mrtvaca koji je sav izranjavan ležao na kraju sela, a na početku puta kojim su razbojnici po bjegli. Upamtila sam bradu u koju su nestajale moje djetinje nježnosti, a kako je mrtav ratnik imao baš takovu bradu, odlučila sam da je moj otac hrabro poginuo. Istina jest to kako - 16 -
se sjećam da sam se tog muškarca nekada sjećala, ali danas to nije pouzdana slika, nego samo neki nedovršeni osjećaj da je bilo upravo tako. Nažalost, to nije slika poput zelenih očiju koje umijem predočiti i otvorenih vjeđa. Ali stvarna slika jesu moje sitne ruke koje dovlače sasušenu travu s obale našeg jezera i oblutke kojima pokapa tog muškarca koji je žrtvovao život za uzaludnu obranu moje majke, žene zelenih očiju, i mene. Nakon tog neuspješnog obreda, neuspješnog jer sam već znala da je njegovu dušu trebalo počastiti riječima i uputiti u taj drugi svijet, darovati za putovanje, vratila sam se na obalu. Nisam htjela kretati se putem kojim su došli i otišli ubojice, ratnici. Krenula sam obalom očekujući ljude, žive ljude uz vodu, ljudi su uvijek uz vodu, nadala sam se. I išla, išla, hodala. Druge djevojčice u onom vremenu nisu izravno gledale muškarcima u oči i obarajući pogled gubile su mogućnost da im se pokloni hrana. U početku nisam bila svjesna te razlike, sebe i drugih djevojčica, niti sam to držala nekom obdare nošću, ali danas znam da je to meni bilo dano kako ne bih oborila pogled pred tobom kad se napokon susretnemo. Zahvaljujući drskosti mojih otvorenih očiju darivali su me hranom, vodom, voćem, ponekim komadom svile da se umotam, i to svile strogo namijenjene gospama zbrinutim u palačama ili prebogatim šatorima gdje im je jedina svrha noću otvarati svoj cvijet muškarcu koji ih svilom i dariva. Gospama koje su svoj porod odmah polagale u ruke dadiljama, ženama čije su dojke vječno nabrekle mlijekom i čiji tihi glas upućuje u prve korake i prve zahtjeve, ali koje nikada nisu sposobne zastupati samu sebe, kakvom sam ja izrastala. Moj pogled u lice ratnika, gospodara ili trgovaca koji mi je osiguravao da preživim nije bio jedino što je ljude upozoravalo na mene kao naročitu dje vojčicu. Moja stopala bez sandala nikada nisu bila izranjavana dugim pješačenjem i poskakivanjem po oštrim stijenama, nego su se bijeljela i zaustavljala poglede svojom krhkošću i čudila. - 17 -
Kako hodam, zašto i što me čuva od napora, što ih drži netaknutima? Nisam znala da se te noge, ta stopala njeguju za zavođenje muškarca, Grka kojeg ću napokon sresti u Jerušalaimu u palači Rimljanke koja me zavoljela, na kraju još jedne godine, a na početku sudbine koja me nemilosrdno vodila tebi, pred tvoje lice skriveno iza širokih pleća tvojih učenika u Be taniji. Znao si da u moj život moraš ući kao iznenađenje, kao nešto neočekivano. Sad znam da nisi bio iznenađenje, ništa neočekivano, nego baš smisao tadašnjeg i sadašnjeg mog života, a kao i svaki muškarac otišao si zaštićen dužnostima i dodijeljenom ulogom. No u ovom času mislim o drugome muškarcu koji se dogodio u mom životu prije naše ljubavi, prije nego što si me odabrao. Mislim na roba kojem dugujem većinu svojega znanja, svoju čednost, za kojim žalim na posve drugi način negoli za tobom, ali jednako neutješno. Neutješno!? Zar će do kraja života ostati neutješena!? Marija se izvuče ispod pokrivača i pogleda prema prozoru, po kojem klizi kiša. Još oluja nije stala. Još nema struje, ali oči su joj se privikle na tamu, pa pilji u krošnju iza prozora koju vjetar silovito pritišće prema zemlji. Na isti način nju pritišće sram. Što je loše u žaljenju za majkom do kraja života? Ne zbunjuje ju to žalovanje, nego tupost koju žalovanje proizvodi. Tupost koja je ovladala njezinim bićem jača je od svake njezine volje. Pa to ne smije trajati ostatak života ni ovladati njezinim nadama. Mora otići u Sarajevo na fakultet. Kako će drugačije pobjeći sa sela, od pijanih momaka, besposlenih muževa, od razmirica švercerâ i političarâ, kako? Marija ustaje. Prilazi pro zoru i hladi čelo staklom natopljenim kišom. Ne može pogledati u nebo. Predaleko je nebo, a mora reći majci koliko joj nedostaje. Upravo je naučila da svi bježe od tuge. Oni drugi najteže dijele tugu s tobom. Ni Varja ne umije s njom podije-
- 18 -
liti tugu. Pa ni ona ne umije s ocem bilo što podijeliti. Zašto je sve tako usrano? Koji je to život pred njom? Sutradan s Varjom kreće na brdo ponad sela. Varja je pozvala nekoliko djevojčica i dječake iz susjedstva. Ona voli iz vijestiti sve seljane o nečem posebnom što se samo njoj događa. Njoj život bez svjedoka ne postoji. Luka i Mate premali su da bi Marija s njima razgovarala. Inače ne razgovara s dječacima. Penju se razdvojeni, ali s očekivanjem. Prijateljica Varja očito im je nešto obećala. Nešto što ih očekuje na vrhu brda. Dvije nove djevojčice prepiru se oko tkanja, pa zaostaju. U trgovini su vidjele neki materijal, koji različito imenuju. Za jednu je to svila, a drugoj obično platno, samo malo svjetlucavo. Pamuk i ništa više s ponekom sjajnom niti od plastike. Prepiranje završava dogovorom da se na povratku zajedno vrate u trgovinu i provjere. Marija se sjetno okreće, prepirka je podsjeća na njezinu i Varjinu pomamu za novim materijalima koje je njezina majka tako vješto pretvarala u haljine, a materijali su tako rijetko stizali u njihovu trgovinu. U ormaru još ima tkaninu ocrtanu voćkama iz koje je trebala nastati haljina veoma modernoga kroja. Kroj su pronašle u nekom časopisu koji je otac donio iz Njemačke. Pokušat će sama završiti tu haljinu. Majka će biti ponosna. Marija se zaustavlja na predjelu zvanom Podbrdo zabavljena zadatkom koji je upravo sama sebi postavila i nalijeće na Varju, koja ih je predvodila. Sad ih Varja upo zorava da zašute, kao učiteljica kad uđu u neki muzej. Tišina. Sunčano je i vidi se koliko je grozota proizvela noćašnja oluja. Ima oštećenih krovova, polomljenih stabala, uništenih stupova koji vode kroz rijetka polja duhana i nove vinograde prema pošti. Sigurno telefon ne radi. Zašutjeli su i uživaju u pogledu. Nehotice su oblikovali krug kao da će zaigrati kolo. Krug je pravilan i prostran. Svatko od njih gleda na svoju stranu. Još proučavaju dokaze nevremena koji ih okružuju dolje pod pa
- 19 -
dinama Crnice, kako mještani nazivaju taj brijeg. Varja po kazuje nestrpljivost trzajući glavom i sužavajući pogled na prostor u krugu. Nadlijeće ih avion ostavljajući bijeli trag koji se još dugo neće raspasti. Dolje se stišalo zvono na crkvi, koju preuređuju. Jedan od dječaka prvi se odvaži i pita – po što smo se ispeli? Varja ga upravo želi utišati, kad u krugu nakon bljeska izranja prikaza žene koja je jučer slijedila Mariju. Djeca je napokon ugledaju. U nevjerici pružaju ruke. Žele je dotaknuti. Varja im želi reći kako to nije moguće, ali žena ih obilazi i svakoga od njih pozdravlja dotičući mu svojim jedva vidljivim prstom čelo. Dodir je topao kao majčin poljubac. Svi imaju to iskustvo i brzo ga prepoznaju. Nitko ništa ne izgovara. Prikaza se najdulje zadrži pred Marijom. Potom se vraća u središte njihova kruga, kao da govori – zbogom, anđeli moji, i dostojanstveno iščezava. Ostaju zapanjeni. Varja govori da se danas više neće ponoviti to ukazanje. Kasnije, dok silaze prema selu, Luka se prvi usudi pitati – tko je ta žena? Varja ga mune šakom u rame neka šuti, ali Mate odgovara kako je valjda upamtio sa slika u crkvi kako izgleda Gospa. E to ti je svila, kaže djevojčica koja se prepirala oko tkanine s drugom djevojčicom. Marija se pokušava sjetiti njezina imena. Janja, a drugoj je ime Marta. Ili je obrnuto. Ulaze u selo. Varja ozarena prednjači, ali kad ostali zastanu, staje i ona. “Najbolje je da šutimo o Gospi”, predlaže Marija. “E, da ne bi Gospa!” inati se Varja. “I ti se moraš zavjetovati na šutnju, Varja.” “Ne pada mi na pamet! Što je na papiru?” “Kakvom papiru?” “Vidi je, pravi se luda. Znaš ti dobro kakvom.” “Oprosti, dala ga je meni.” “Danas nas je sve pozdravila, a ne samo tebe. Znači, i papir je dala svima, a ne samo tebi.”
- 20 -
“Ti se papira bojiš!” Neko vrijeme stoje okupljeni šutnjom. Dječaci prvi od ustaju i odlaze. Danas je Ivanje, pa susjed u dvorištu peče janje, a smjet će i popiti rakiju. Luku to zabavlja jer se pri svakom gutljaju rakije stresu, nadigravaju se u stresanju, a on se toliko stresa da ponekad i prolije sadržaj svoje čašice. Potom djevojčice Marta i Janja odlaze u trgovinu provjeriti tkaninu, a Ma rija na groblje. Mimoilazi Varju bez uobičajenog – vidimo se. Ne poziva je da joj se pridruži. Zuri u kamen i odlazi. Na groblju otac postavlja ogradu. Ono malo divljih ruža već je uvenulo. Koleba se pa ipak priđe. Muškarac nastavlja s poslom, znojan i već vidljivo umoran, ali nakanio je završiti posao i ne posustaje. Marija stoji po strani i smišlja što bi mu rekla. Ali misli joj lutaju. Lani je umro drug Tito, nekako u isto vrijeme kao i njezina majka ove godine. Sve se zaustavilo. Tjedan dana trajala je žalost po cijeloj državi. Na svim naslovnicama novina i magazina bila je crno-bijela fotografija netom preminulog predsjednika Jugoslavije. Na televiziji su prikazivali dokumentarne filmove o njemu ili koncerte ozbiljne glazbe njemu u počast. Susjedi su se okupljali i tiho se sa šaptavali. Na sprovod Titu došlo je stotinu predsjednika. Onaj ruski predsjednik Brežnjev bio je u invalidskim kolicima. Engleska premijerka nosila je veliku torbu preko ruke i crne rukavice. Dobro je upamtila. Gledala je na televiziji taj sprovod. Otac je htio ugasiti televizor, a majka je samo rekla – pa pusti je neka gleda! Ma što da gleda, kako je ostavio rat ovim budalama što ga oplakuju!? obrecnuo se ćaća. To je bila smrt o kojoj je govorio čitav njoj poznati i nepoznati svijet. O toj Titovoj smrti pričalo se mjesecima po selu, a i danas na nekoj pijanci ima onih koji uskliknu – neka ga je vrag odnio! Tada tog bundžiju ostali brzo stišavaju sagledavajući se onim njoj odvratnim pogledom koji ustvari kaže da se o tome ne govori.
- 21 -
U njihovoj obitelji kao da je bilo nepristojno govoriti o politici. Majka joj je jednom nakon te smrti objasnila kako su u onom drugom, svjetskom ratu bile dvije vojske. Jednu su vo dili Tito i Staljin, a drugu neki Pavelić i drugi ljudi, i mnogi su muškarci bili u toj drugoj vojsci, pa kad je Tito pobijedio, nije im bilo dobro živjeti. Pitala je ona zašto im nije bilo dobro. Majka je samo kazala – pa i otac ti radi u Njemačkoj, što joj tada nije izgledalo loše jer su imali više novca od mnogih drugih u selu. Oca o tome ne kani ispitivati. Shvatila je da on ne želi o tome razgovarati. Pogotovo ne sa kćerkom. Sa sinom bi možda i razgovarao, ali s njom nikako iako je često oslovi sa “sine”. Ako je pravilno zaključila, Varjini su bili u toj Titovoj vojsci, čak su i zastavu na pola koplja izvjesili tih dana žalosti nakon maršalove smrti. Samo, nju ne zanima tko je gdje nekada dok se još nije ni rodila bio, ratovao i što sve nije, nego zašto tako brzo zaboravljaju njezinu majku. Smrt njezine majke više ni u selu ne spominju. Ženu koja je rado svima u selu pomagala. Tu dobrotu zaboravljaju. To nije spomenuo ni svećenik na misi, a Tita nikako da izbiju iz glave. Pamte ga jednako žestoko i po dobru i po zlu. Njezinoj majci teško da bi našli kakvo zlo. Uvjerena je. Pa čak i kad bi joj kopali po djetinjstvu, koje je trajalo i prestalo dok još nije poznavala oca i rodila svoju najdražu Mariju, ne bi pronašli nikakva zla. Ti si moja Mare koja mi je oduzela mladost i pokopala djetinjstvo, tepala joj je više puta kao da se bojala da će ona to zaboraviti. Nije zaboravila i sad stoji ovako bespotrebna na njezinu grobu dok ga otac ograđuje. Htjela bi da joj netko ispriča kakvo je to bilo njezino djetinjstvo koje je ona, Marija, svojim rođenjem ukinula, protjerala u zaborav. Nikad neće saznati ništa o životu svoje majke u vremenu dok je nije bilo. Otac ako i zna neće joj to ni pokušati ispričati. Zato kad se vrati kući razočarana posjetom grob lju, iz sakrivenog papira nastavit će se priča o djetinjstvu žene
- 22 -
koju ne poznaje, niti će je upoznati. I do čijeg joj djetinjstva uopće nije stalo, a evo doznaje sve. Tko će je uputiti zašto je važno saznati sve o tuđem djetinjstvu u času kad zaboravljaš svoje!? Priča može potirati stvarnost.
- 23 -
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey, Zagreb Godina izdanja 2011., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-238-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 364 -
- 365 -
- 368 -