Značenje Magreba by Fraktura

sadrĹžaj

ZnaÄ?enje Magreba

sadr탑aj

sadržaj

Značenje Magreba uredio Srećko Horvat

Tariq Ali H Slavoj Žižek H Antonio Negri H Peter Hallward H Hicham Saﬁeddine H Samir Amin H Gilbert Achcar H Michael Hardt H Alain Badiou H Noam Chomsky H Vijay Prashad H Tzvetan Todorov H Richard Seymour H Kevin Ovenden

Fraktura

sadržaj

Preveli Marina Kelava, Srećko Horvat, Mario Kopić, Ivana Kolarić, Irena Curić, Sana Perić, Trpimir Matasović, Ozren Pupovac, David Tarandek “Foucault u Kairu” © 2011, Srećko Horvat / “This is an Arab 1848” © 2011, Tariq Ali / “Why fear the Arab revolutionary spirit” © 2011, Slavoj Žižek / “Lettera ad un amico tunisino” © 2011, Antonio Negri / “In Egypt and Tunisia the will of the people is not a hollow cliche” © 2011, Peter Hallward / “Tomorrow’s Tunisia and Egypt: Reform or Revolution?” © 2011, Hicham Safieddine / “For Egypt, this is the miracle of Tahrir Square” © 2011, Slavoj Žižek / “L’Egypte en mouvement” © 2011, Samir Amin / “Revolutionary Hope and Change Acrross the ‘Arab World’” © 2011, Gilbert Achcar / “Arab uprisings mark a turning point for the taking” © 2011, Peter Hallward / “Arabs are democracy’s new pioneers” © 2011, Michael Hardt & Antonio Negri / “Tunisie, Egypte: quand un vent d’est balaie l’arrogance de l’Occident” © 2011, Alain Badiou / “Egypt’s popular revolution will change the world” © 2011, Peter Hallward / “Noam Chomsky speaks to Saswat Pattanayak” © 2011, Noam Chomsky / “Intervening in Libya” © 2011, Vijay Prashad / “Libya is another case of selective vigilantism by the west” © 2011, Tariq Ali / “Il n’existe pas de guerre juste” © 2011, Tzvetan Todorov / “Vilifying Gaddafi externalises evil” © 2011, Richard Seymour / “Libyan developments” © 2011, Gilbert Achcar / “Libya – a legitimate and necessary debate from an anti-imperialist perspective” © 2011, Gilbert Achcar / “The Arab Revolution Must Stay in Arab Hands” © 2011, Kevin Ovenden / “Une monde de bandits, dialogue philosophique” © 2011, Alain Badiou

© za hrvatsko izdanje, Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-218-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 767590

sadržaj

Sadržaj Srećko Horvat Umjesto predgovora: Foucault u Kairu

Tariq Ali Ovo je arapska 1848.

Slavoj Žižek Pod nebom je kaos – situacija je odlična

Antonio Negri Pismo tuniskom prijatelju

Peter Hallward U Egiptu i Tunisu volja naroda nije šuplja fraza

Hicham Saﬁeddine Tunis i Egipat sutra – reforma ili revolucija?

Slavoj Žižek Čudo na Tahriru

Samir Amin Egipat je zemlja dugih revolucija

Gilbert Achcar Revolucionarna nada i promjena diljem “Arapskoga svijeta”

sadržaj

Peter Hallward Lekcije arapskog ustanka

Michael Hardt & Antonio Negri Arapi su novi pioniri demokracije

Alain Badiou Tunis i Egipat: kada istočni vjetar pomete aroganciju Zapada

Peter Hallward Egipatska narodna revolucija promijenit će svijet

Samir Amin Narodna revolucija je dug akumulacijski proces

Samir Amin Muslimanska braća u egipatskoj revoluciji

103

Noam Chomsky Klasna borba od Afrike do Indije

110

Vijay Prashad Intervencija u Libiji

118

Tariq Ali Arapski ustanci: druga faza

126

Tzvetan Todorov Ne postoji opravdani rat

129

Richard Seymour Demoniziranje Gadaﬁja eksternalizira zlo

133

Gilbert Achcar Libijski razvoji

140

Gilbert Achcar Libija: legitimna i potrebna rasprava iz antiimperijalističke perspektive

148

sadrĹžaj

Kevin Ovenden Arapska revolucija mora ostati u arapskim rukama: Odgovor Gilbertu Achcaru

162

Alain Badiou Svijet bandita: ďŹ lozofski dijalog

181

Izvori 187 Kazalo imena

189

sadr탑aj

umjesto predgovora: foucault u kairu

Srećko Horvat

Umjesto predgovora: Foucault u Kairu

Otkad je, 25. siječnja, započeo povijesni pokušaj zbacivanja tridesetogodišnje vladavine Hosnija Mubaraka, ono što je začudilo nije toliko osuda diktatorskog režima i policijske brutalnosti koliko zadržavanje distance i opreza (“Ali ovo unosi nestabilnost u regiju!”), a u najboljem slučaju podrška s ﬁgom u džepu (“Valja zbaciti Mubaraka, ali što ako islamisti dođu na vlast?”). Ako slučajno podržavate pravo naroda na pobunu, u najmanju ruku riskirate da vas optuže da ste naivni kao Michel Foucault u Iranu. Foucault je u Iran stigao nedugo nakon “Crnog petka” 1978. kako bi izvještavao za talijanske novine Corriere della Sera. Na terenu je intervjuirao predstavnike Šahove vojske, značajne opozicionare, pa čak i američke službenike u Teheranu. Pratio je i demonstracije na ulicama, koje su rasle iz dana u dan. Bio je entuzijastičan i tvrdio da se prosvjednici bore ne samo protiv Pahlavija već i protiv “globalne hegemonije”, vjerovao je u Homeinija i smatrao da nova “muslimanska” vrsta politike nagovještava početak jednog novog oblika “političke spiritualnosti”. Foucaultova je glavna teza bila da nijedan zapadnjački intelektualac koji želi zadržati

srećko horvat

vlastiti integritet ne može ostati indiferentan spram toga što se događa u Iranu. Foucaultova glavna pogreška bila je u tome što se Ajatolahov režim ubrzo pretvorio u brutalnu teokraciju. No stanimo na trenutak. Zar je Foucault morao anticipirati što će se dogoditi? Naravno, svaki će vam stručnjak za makropolitiku ili međunarodne odnose reći da svakako va lja biti oprezan kada se radi o preslagivanju moći (valja prvo saznati tko stoji iza “toga”), a to je i razlog zašto se takvi stručnjaci u načelu – a Egipat ovdje nije izuzetak – najčešće ustručavaju prikloniti ijednoj od strana (tek kada je stvar koliko-toliko izvjesna, onda kreću veliki komentari). Foucaultova veličina je u tome što je odlučio ne biti indiferentan. Ili, kako će to reći Slavoj Žižek u svojoj knjizi In Defense of Lost Causes, “Foucault je bio u pravu kada se angažirao, a sve insinuacije liberalnih kritičara da je to samo još jedno poglavlje u tužnoj sagi zapadnih radikalnih intelektualaca koji svoje fantazije projiciraju na neku egzotičnu stranu zonu turbulencija, što im omogućava da zadovolje simultano svoje emancipacijske želje i svoj tajni ‘mazohistički’ poriv za krutom disciplinom i opresijom, potpuno promašuju bit.” Naravno, post festum Foucault je bio u krivu. Slučaj Egipta ipak nam omogućuje da ne padnemo u zamku u koju je upao Foucault. Glavna razlika između Irana 1978. i Egipta 2011. je sljedeća: Iranska je revolucija bila isla mistička i nacionalistička, usmjerena protiv sekularizma i zapadnjačkih utjecaja. Egipatska pobuna nije niti islamistička niti nacionalistička i, unatoč pokojem razbijenom McDonald’su i osudama Obame, zapravo teži još većem zapadnjačkom utjecaju u smislu demokratizacije i omogućenja

umjesto predgovora: foucault u kairu

pravednih izbora. I premda je Foucault možda već tada mogao ili morao znati u kojem će se smjeru odvijati uspostavljena teokracija, time još uvijek nije ukinuta legitimnost trenutka (ili, ako hoćete, Događaja) u kojem se narod pobunio protiv korumpiranog šaha koji je od samog početka bio lutka za sprovedbu američkih interesa. Jednako tako, doista je moguće da je i El Baradei, kao što neki smatraju, zapravo igrač novog globalnog poretka, iza kojeg stoje Fordova fondacija, George Soros i Bill Gates, kao i da će se u jednom trenu prikloniti upravo Iranu, budući da mu je žena, navodno, u rodu s ajatolahom Mahdavijem Kanijem, ali to ni na koji način ne diskreditira egipatski revolt. Štoviše, čak da je tomu i tako, čak i ako je ovo samo još jedna prilika da se neoliberalne reforme sprovedu još žešće, zar ne biste radije odabrali nultu godinu demokracije u kojoj će na idućim izborima možda biti moguće da vladajuća stranka ne osvoji više od 90% mjesta u parlamentu, nego 30 godina diktature u kojoj je apsolutna vlast bila u rukama jednog jedinog čovjeka? Svi podaci s terena govore u prilog tome da je egipatska pobuna doista bila spontana, potaknuta uglavnom od mlađih stanovnika koji su se nevjerojatno snalažljivo služili društvenim mrežama kao alatima za stvaranje pokreta, a hoće li je u skorašnje vrijeme kooptirati upravo oni globalni igrači koji su trideset godina podržavali Mubaraka – ni na koji način je ne dovodi u pitanje. Ili, kao što je to rekao sam Foucault u jednom od svojih tekstova za Corriere della Sera: “Ne mogu pisati povijest budućnosti, a da sam jednako tako nespretan u predviđanju prošlosti. Međutim želio bih pokušati shvatiti što se događa upravo sada, jer ovih dana još ništa

srećko horvat

nije završeno, a kocka se još uvijek okreće.” (“Mitski vođa iranskog revolta”, 26. studenog 1978.) Poenta je u sljedećem: ostati na ciničnoj ili skeptičnoj distanci sada, kada se pobuna još uvijek odvija i zapravo ni šta još nije odlučeno, znači ne samo ostati u sigurnoj kuli nedonošenja vrijednosnih sudova, nego – prije svega – odreći se integriteta koji bi svaki intelektualac morao zadržati. Na posljetku, ovdje se radi o tome da valja imati hrabrosti podržati neku pobunu, pa makar poslije bili u krivu. Kad bismo pisali povijest egipatske – i zapravo čitave arapske, pa onda i afričke – budućnosti, na osnovi svih podataka, već u ovom trenu došli bi do zaključka da je veća opasnost od islamista zapravo još veći uvoz neoliberalizma u Egipat. Međutim on je već odavno, i to upravo s Mubarakom, otegnuo papke u arapskom svijetu što, između ostalog, potvrđuje i činjenica da je jedna britanska korporacija, Vo dafone, na početku pobuna bila odgovorna za ukidanje komunikacije (poziva mobitelom i slanje sms-a) egipatskom narodu. Sada se radi o tome da se najprije izbori minimum demokracije, da bi se možda potom otišlo i korak dalje. Tekstovi sabrani u ovoj knjizi, prije svega zahvaljujući samim autorima koji su nam ih velikodušno ustupili, ponavljaju Foucaultovu gestu – uz svijest da je situacija kompleksna i nepredvidiva, ali uz nadu da se u “Arapskom svijetu” ponavlja 1848.

ovo je arapska 1848.

Tariq Ali

Ovo je arapska 1848.

Odbijanje ljudi da ljube ili ignoriraju batinu koja ih je šibala tolika desetljeća otvorilo je novo poglavlje u povijesti arapske nacije. Često ponavljana apsurdna neokonzervativistička ideja da su Arapi ili muslimani neprijateljski raspoloženi prema demokraciji nestala je kao papir bačen u vatru. Oni koji su promovirali takve ideje sada se čine najnesretnijima: Izrael i njegovi lobisti u Europi i Americi, in dustrija oružja koja žurno pokušava prodati što više može (britanski premijer djeluje kao trgovac smrti na sajmu oružja u Abu Dhabiju), te opsjednuti vladari Saudijske Arabije, koji se pitaju hoće li se bolest proširiti na njihovo tiransko kraljevstvo. Dosada su pružili utočište brojnim despotima, ali kada za to dođe vrijeme, gdje će kraljevska obitelj tražiti utočište? Oni moraju biti svjesni da će ih njihovi pokrovitelji odbaciti bez pompe i ustvrditi da su uvijek preferirali de mokraciju. Ako se traži usporedba s Europom, onda je to kao 1848. godina, kada su revolucionarna previranja ostavila samo Ve liku Britaniju i Španjolsku netaknutima – iako se kraljica Viktorija, misleći na Poveljaše, bojala da će biti drugačije.

tariq ali

Pišući nećaku opkoljenom na belgijskom tronu, ona izražava sućut, ali se i pita “hoćemo li svi biti pobijeni u svojim kreve tima”. Uznemirena liježe glava koja nosi krunu ili pokrivala za glavu s draguljima, a ima milijarde pohranjene u stranim bankama. Baš kao i Europljani 1848. godine, Arapi se bore protiv strane dominacije (prema nedavnom istraživanju, 82% Egipćana ima “negativno viđenje SAD-a”), protiv narušavanja njihovih demokratskih prava, protiv elite koju je zaslijepilo vlastito nelegalno bogatstvo, i za ekonomsku pravdu. To je različito od prvog vala arapskog nacionalizma, koji se prvenstveno brinuo kako otjerati ostatke Britanskog Carstva iz regije. Egipćani su pod Naserom nacionalizirali Sueski kanal te su ih zatim napale Britanija, Francuska i Izrael, ali bez dopuštenja Washingtona trojka se morala povući. Kairo se osjećao pobjednički. Probritansku monarhiju srušila je revolucija u Iraku 1958. godine, radikali su preuzeli vlast u Damasku, saudijski princ pokušao je udar na palaču i pobjegao u Kairo kada to nije uspjelo, oružane borbe izbile su u Jemenu i Omanu, a puno se pričalo o arapskoj naciji s tri glavna grada. Nuspojava je bio ekscentričan udar u Libiji koji je na vlast doveo mladog, polupismenog časnika Moamera Gadaﬁja. Njegovi saudijski neprijatelji uvijek su inzistirali da su puč režirale britanske obavještajne službe, baš kao i onaj koji je doveo Idi Amina na vlast u Ugandi. Sav Gadaﬁjev proklamirani nacionalizam, modernizam i radikalizam bio je predstava, baš kao i njegove sablasne znanstvenofantastične kratke priče. To se nikad nije odnosilo na njegov narod. Unatoč bogatstvu koje je dolazilo od nafte, odbio je obrazovati Libijce ili

ovo je arapska 1848.

im osigurati zdravstvenu skrb ili subvencionirane stanove, rasipajući novac na apsurdne projekte izvan zemlje, kao na primjer skretanje britanskog aviona koji je vozio sudansku socijalističku i komunističku opoziciju i njihovo isporučivanje prijatelju Gaafaru Nimeiryju u Sudanu kako bi ih ovaj objesio. Gadaﬁ je tako uništio mogućnost bilo kakve radikalne promjene u toj zemlji, sa strašnim posljedicama, kojima svjedočimo svaki dan. Kod kuće je održavao rigidnu plemensku strukturu, misleći da može podijeliti i potplatiti plemena kako bi ostao na vlasti. Ali ne više. Izraelski kratkotrajni rat i pobjeda 1967. godine zadali su smrtonosni udar arapskom nacionalizmu. Međusobni sukobi u Siriji i Iraku doveli su do pobjede desničarskih baatista, što je blagoslovio Washington. Nakon Naserove smrti i pirove pobjede njegovog nasljednika Sadata protiv Izraela 1973. godine, egipatske su vojne elite odlučile smanjiti gubitke, prihvatile godišnje subvencije od SAD-a u milijardama dolara i sklopile dogovor s Tel Avivom. Zauzvrat, Euro-Amerika njihovog je diktatora častila kao državnika, baš kao i Sadama Huseina dugo vremena. Da su barem pustili da ga ukloni vlastiti narod; umjesto toga, ružan i destruktivan rat i okupacija, preko milijun mrtvih i pet milijuna djece koja su postala siročad. Arapske revolucije, potaknute ekonomskom krizom, mobilizirale su masovne pokrete, ali nije svaki aspekt života doveden u pitanje. Društvena, politička i vjerska prava postaju predmetom žestoke polemike u Tunisu, ali ne i drugdje. Nisu se pojavile nove političke stranke, što ukazuje na to da će nadolazeće izborne bitke biti natjecanje između arapskog liberalizma i konzervativizma u obliku Muslimanske braće,

tariq ali

koje se modelira po islamistima na vlasti u Turskoj i Indoneziji, a zaglavilo je u zagrljaju SAD-a. Američka hegemonija u regiji je nagrižena, ali ne i uništena. Postdespotski režimi će vjerojatno biti nezavisniji, sa svježim i subverzivnim demokratskim sustavom i, nadamo se, novim ustavima, koji će odražavati društvene i političke potrebe. No, vojska u Egiptu i Tunisu će osigurati da se ništa naglo ne dogodi. Velika briga za Euro-Ameriku je Bahrein. Ako se njegovi vladari uklone, bit će teško spriječiti demokratski prevrat u Saudijskoj Arabiji. Može li si Washington priuštiti da se to dogodi? Ili će aktivirati oružanu silu kako bi zadržao kleptokratske vehabije na vlasti? Prije nekoliko desetljeća, sjajni irački pjesnik Mudafar al-Nawab, razljućen skupom despota nazvanim Arapski su mmit, izgubio je smirenost: ... Mubarak, Mubarak, Obilje i dobro zdravlje Faksiraj vijest UN-u. Kamp nakon kampa i Davida, Otac svih tvojih kampova. Prokleti tvoji oci Trula gomila; Smrad vaših tijela preplavljuje vaše nosnice... O prijetvorni summite Vođe Neka vaša lica budu zacrnjena; Ružni li su vaši opušteni trbusi Ružne vaše debele guzice Čemu iznenađenje

ovo je arapska 1848.

Što vaša lica nalikuju oboma... Summit... summit... summit Okupljaju se koze i ovce, Prde u ritmu Neka bude summit Neka ne bude summit Neka summit odluči; Ja pljujem na sve vas Kraljeve... Šeike... Sluge... Bez obzira na sve ostalo, arapski summiti neće više biti isti. Pjesniku se pridružio narod. Prevela s engleskog Marina Kelava

186

alain badiou

izvori

187

Izvori

Srećko Horvat, “Foucault u Kairu”, proširena verzija teksta izvorno objavljenog u Novostima, 5. veljače 2011. Tariq Ali, “This is an Arab 1848”, Guardian, 22. veljače 2011. Slavoj Žižek, “Pod nebom je kaos – situacija je odlična”, proširena verzija članka “Why fear the Arab revolutionary spirit”, Guardian, 1. veljače 2011. Antonio Negri, “Lettera ad un amico tunisino”, UniNomade 2.0 (http// uninomade.org) Peter Hallward, “In Egypt and Tunisia the will of the people is not a hollow cliche”, Guardian, 31. siječnja 2011. Hicham Safieddine, “Tomorrow’s Tunisia and Egypt: Reform or Revolution?”, Monthly Review, 1. veljače 2011. Slavoj Žižek, “Čudo na Tahriru”, proširena verzija teksta “For Egypt, this is the miracle of Tahrir Square”, Guardian, 10. veljače 2011. Samir Amin, “L’Egypte en mouvement”, rukopis Gilbert Achcar, “Revolutionary Hope and Change Acrross the ‘Arab World’”, New Socialist, 1. ožujka 2011. Peter Hallward, “Arab uprisings mark a turning point for the taking”, Guardian, 22. veljače 2011. Michael Hardt i Antonio Negri, “Arabs are democracy’s new pioneers”, Guardian, 24. veljače 2011. Alain Badiou, “Tunisie, Egypte: quand un vent d’est balaie l’arrogance de l’Occident”, Le Monde, 18. veljače 2011.

188

izvori

Peter Hallward, “Egypt’s popular revolution will change the world”, Guardian, 9. veljače 2011. “Narodna revolucija je dug akumulacijski proces”, telefonski intervju sa Samirom Aminom 22. veljače 2011., rukopis Samira Amina “Muslimanska braća u egipatskoj revoluciji”, intervju sa Samirom Aminom, rukopis Samira Amina “Noam Chomsky speaks to Saswat Pattanayak”, Kindle Magazine, ožujak 2011. Vijay Prashad, “Intervening in Libya”, Counterpunch.org, 23. ožujka 2011. Tariq Ali, “Libya is another case of selective vigilantism by the west”, rukopis Tzvetan Todorov, “Il n’existe pas de guerre juste”, Libération, 22. ožujka 2011. Richard Seymour, “Vilifying Gaddafi externalises evil”, Guardian, 22. ožujka 2011.; intervju objavljen na www.newleftproject.org, 20. ožujka 2011. Gilbert Achcar, “Libyan developments”, ZNet, 19. ožujka 2011. Gilbert Achcar, “Libya – a legitimate and necessary debate from an anti-imperialist perspective”, ZNet, 25. ožujka 2011. Kevin Ovenden, “The Arab Revolution Must Stay in Arab Hands”, www. socialistunity.com, 28. ožujka 2011. Alain Badiou, “Une monde de bandits, dialogue philosophique”, Libéra tion, 28. ožujka 2011.

kazalo imena

189

Kazalo imena A Abas, Mahmud 64 Abdulah, kralj 121 Achcar, Gilbert 62, 140, 148, 162-163, 187, 188 al-Ghanouchi, Muhamad 37 Ali, Ben 27, 29-30, 35, 37, 3940, 80, 127, 143, 162 Alliot-Marie, MichĂ¨le 88 al-Nawab, Mudafar 16 Amin, Idi 14 B Badiou, Alain 77, 83, 100, 181, 187-188 Beauvoir, Simone de 72 Berlusconi, Silvio 124, 143, 152, 166 Blair, Tony 20, 93, 152 Bouazizi, Mohamed 35 Bourguiba, Habib 37 Buchanan, Patrick 151 Bush, George W. 93, 106, 120, 152, 154 C Cameron, David 73, 76, 164, 168, 172, 174

Castro, Fidel 32 Ce Tung, Mao 21, 32, 140, 142, 151 Chavez, Hugo 75, 123 Che Guevara, Ernesto 32 Christie, Agatha 21 Clinton, Bill 154 Clinton, Hillary 122, 165 Cooper, Robert 165 E Eisenhower, Dwight D. 110 El Baradei, Mohamed 11, 52-53, 55, 58, 67, 80, 89 el-Sadat, Anver 15, 95, 178 Engels, Friedrich 180 Ennarah, Karim Medhat 92 F Fanon, Frantz 32, 33 Fayad, Salam 64 Foucault, Michel 9-11, 187 Fox, Liam 133 G Gadafi, Moamer 14-15, 80, 99, 119-121, 123-124, 126-128, 131, 133-134, 136-137,

190

kazalo imena

139-147, 150-152, 154-160, 166-167, 169-171, 173, 176177, 188 Gates, Bill 11 Gates, Robert 119 Ghonim, Wael 80 Gleize, Jean-Marie 85

Muasher, Marwan 110 Mubarak, Hosni 9, 11-12, 16, 2021, 35, 39-40, 48-52, 56, 60, 65-68, 80, 91-92, 95, 97-98, 106-108, 162, 166-167, 174175, 178 Muhktar, Omar 170

H Ham, Carter 119 Henley, Jon 133 Hitler, Adolf 134, 174 Homeini, ajatolah 9, 19, 47, 49 Husein, Sadam 15, 120, 134, 158, 166, 173

N Naser, Gamal Abdel 15, 58, 63, 100, 106, 134, 141, 151 Nimeiry, Gaafar 15

J Jefferson, Thomas 31 K Kant, Immanuel 46-47, 90 Kapuscinski, Ryszard 49 L Lenjin, Vladimir Iljič 32, 148 Livni, Tzipi 176 M Mahdavi Kani, ajatolah 11 Mahmoud, Ahmad 92 Mandela, Nelson 32 Marat, Jean-Paul 84 Marinetti, Tommaso 119 Marx, Karl 84, 180 Milošević, Slobodan 173 Moussa, Amr 122

O Obama, Barack 10, 30, 50, 56, 73, 106, 122, 126-128, 164165, 167, 174 P Pahlavi, Mohammed Reza 9 Puri, Manjeev Singh 122 R Reagan, Ronald 133, 171 Rice, Condoleezza 122, 152 Robespierre, Maximilien 31 Rousseau, Jean-Jacques 31 Roy, Arundhati 112, 113 S Salam, Nawaf 122 Sarkozy, Nicolas 89, 119, 127, 164, 166, 168, 170, 172, 174 Soros, George 11 Soueif, Ahdaf 92 Strauss-Kahn, Dominique 89

kazalo imena

191

Sulejman, Omar 49, 52, 56, 60, 89, 91

W Walzer, Michael 121, 124

T Thatcher, Margaret 73

Z Zuma, Jacob 122

V Vershbow, Alexander 157 Viktorija, kraljica 13 Viotti, Maria Luiza Riberio 122

Ž Žižek, Slavoj 10, 18, 46, 187

192

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Srećko Horvat Lektura i korektura Branka Savić Graﬁčka urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja, 2011., svibanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-218-4 Biblioteka Platforma, knjiga 23 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

kazalo imena

193

194

kazalo imena