Žohar

Žohar

-1-

Od istog autora De Nirova igra

-2-

Rawi Hage

Žohar prevela s engleskog Snježana Husić

Fraktura -3-

Objavljivanje ove knjige potpomogao je Kanadski savjet za umjetnost.

Naslov izvornika Cockroach © 2008 Rawi Hage Published by arrangement with House of Anansi Press, Toronto. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Snježana Husić i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-396-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 809098

-4-

Posvećeno Ramzi, Jenny i Nadi, za osmijehe koje mi izmamljuju; mojoj braći; Lisi, kao što sam jednom obećao; Madeleine, koja voli Istok; i mojim prijateljima u izgnanstvu, sa željom da se vrate.

-5-

-6-

To što zovemo vrstama tek su različita izobličenja istoga tipa.

Isidore Saint-Hilaire, Vie d’Étienne Geoffroy Saint-Hilaire, 1847.

Tad Satavesa pusti da vode poteku u sedam Karšvara Zemlje, a kada dotamo sađe, u svojoj ljepoti stane te širi mir i radost plodnim krajevima.

Avesta, drevni zoroastrijski spisi

-7-

-8-

I.

-9-

- 10 -

Zaljubljen sam u Šohreh. Ali više ne vjerujem vlastitim osjećajima. Nikad nisam živio sa ženom niti sam se ikojoj ozbiljno udvarao. A često sam razmišljao o svojoj potrebi da zavedem i posjedujem svako žensko biće vlastite vrste na koje nabasam.

Kad ugledam ženu, osjetim kako mi zubi postaju tanji, duži, zašiljeni. Izvinem se u hrptu, a iz čela mi niknu dva ticala i zalelujaju se kroza zrak u želji da privuku pozornost. Ženama koje srećem želim otpuzati pod noge i odozdo se diviti njihovu uspravnom držanju, tanahnim gležnjevima.

Istodobno mi je mučno – ne neugodno, nego mučno – od ljigavih osjećaja privlačnosti i potrebe. To što me preplavljuje neobična je mješavina emocija i instinkta koja me sili da prilazim tim ženama kao da sam grbavac u društvu školarki.

Možda je vrijeme da opet odem na terapiju jer odnedavno me taj osjećaj doista tišti. Doduše, isti me nagon obu­zeo baš kad sam bio kod psihićke. Nedavno sam je vidio kako se smije s jednim od kolega i shvatio sam da je i ona žena pa kad je zatražila da joj predočim svoje nagone, a sjedila je meni nasuprot, spustio sam ruku na njezino koljeno. Promijenila je temu i staloženo, sažalna izraza lica, odgurnula moju ruku, povukla unatrag svoj stolac i rekla: Dobro, razgovarajmo o vašem samoubojstvu.

- 11 -

Prošlog sam joj tjedna priznao da sam nekoć bio odvažniji, lakomisleniji, a moglo bi se reći i nasilniji. Ali ovdje na sjeveru nitko vam neće pružiti izliku za tučnjavu, pljačku ili pucnjavu, čak ni za dernjavu s balkona kako biste susjedima opsovali majku i zaprijetili njihovoj djeci.

Kad sam to rekao liječnici, odvratila mi je da u sebi krijem mnogo bijesa. Zbog toga sam, čim je nakratko izašla, otvorio njezinu torbicu i ukrao joj ruž, a kad se vratila, na­ stavio sam priču o tome kako sam odrastao negdje drugdje.

Prekidala me pitanjima poput: A kakve osjećaje to izaziva u vama? Pričajte mi još o tome. Uglavnom je slušala i bilježila, ali nije se to događalo u otmjenu uredu namještenu masivnom trešnjevinom, čak ni kožnim kaučem (ili starim pomorskim globusom, kad smo već kod toga). Ne, sjedili smo jedno nasuprot drugome u skučenoj ordinaciji javne zdravstvene ustanove, a između nas samo okrugao stolić.

Nisam siguran zašto sam joj uopće govorio o svojim odnosima sa ženama. Više sam joj puta pokušao objasniti da je pokušaj samoubojstva za mene bio bijeg od sunčeve postojanosti. Posve iskreno te uz pomoć svoga ograničenog poznavanja psihologije i jednako skromne sposobnosti izražavanja, nastojao sam joj pojasniti da sam se htio ubiti iz znatiželje, ili u inat prirodi, samome svemiru, svjetlu koje se uvijek iznova vraća. Osjećao sam da me sve to pritišće.

Izjedalo me pitanje postojanja.

Liječnica me uzrujala svojim površnim stavom. Probudila je u meni osjećaj nasilja kakav nisam iskusio otkako sam napustio domovinu. Nije shvaćala. Njoj se sve vrtjelo oko mojih odnosa sa ženama, a za mene je u podlozi svega bila moć sile u svijetu, moć koju ne mogu ni imati ni kontrolirati.

A pitanje koje sam najviše mrzio – i koje je izazvala njezina frustracija jer ne govorim dovoljno – odjeknulo je kad se - 12 -

nagnula preko stola i bezizražajno rekla: Što očekujete od naših susreta?

Planuo sam: Moram biti ovdje, sud je tako odredio! Ja radije ne bih dolazio, ali kad me opazio kako visim na užetu vezanom oko grane stabla, trkač u tajicama odjurio je pozvati policajce koji nadziru park. I dva policijska konjanika dogalopirala su na svojim veličanstvenim konjima, da me spase. Jedino što sam ja tada vidio bili su konji. Pomislio sam da bi konji mogli biti rješenje mog problema, onog po­ sve tehničke naravi. Naime, da sam jahao jednu od tih životinja, dosegnuo bih višu i deblju granu, oko nje omotao uže i oslobodio konja koji bi otrčao. Umjesto toga, stavili su mi lisičine i odveli me, kako su oni to rekli, radi procjene stanja.

Pričajte mi o svom djetinjstvu, tražila je psihićka.

Kao dječak bio sam kukac.

Kakav kukac? pitala je. Žohar, rekao sam.

Zašto?

Zato što me sestra pretvorila u žohara. Što je učinila vaša sestra?

Dođi, rekla mi je sestra. Igrajmo se. A onda je zadigla suknju, namjestila moj zatiljak između svojih nogu, podigla pete u zrak i polako zanjihala noge preko mene. Gle, otvori oči, rekla je i dotakla me. To je tvoje lice, to su ti zubi, a moje noge su tvoja dugačka, jako dugačka ticala. Prasnuli smo u smijeh, zavukli se pod plahte i jedno drugo grickali za lice.

Hajde, nemojmo pustiti svjetlo unutra, rekla je. Daj, utisnimo taj poplun čvrsto pod madrac, sve zatvorimo tako da svjetlo uopće ne može ući. Igrajmo se u podzemlju.

Zanimljivo, rekla je liječnica. Mislim da bismo trebali istražiti još takvih priča. Za tjedan dana?

Za tjedan dana, rekao sam i ustao i okrenuo se na peti i - 13 -

prošao bolnicom držeći se zidova i niza stube i van na hladnoću i svjetla grada.

Po povratku kući shvatio sam da mi je sudoper pun posuđa, raznovrstan skup neonski jarkih šalica iz dućana gdje je sve po dolar pomiješanih s tanjurima cvjetnog uzorka naslaganim ispod velikog lonca za tjesteninu, a sve prljavo.

Nisam stigao ni dohvatiti svoju ubojitu papuču, a žohari koji stanuju sa mnom već su se nagurali u slivnik, bijegom spašavajući goli život.

Bio sam gladan. A ostalo mi je vrlo malo novca. Dakle, došlo je vrijeme da potražim Rezu, glazbenika iz Irana koji mi je dugovao četrdeset dolara. Čvrsto sam odlučio utjerati dug i s tim mi je gadom ponestajalo strpljenja. Razmišljao sam čak o tome da mu razbijem santur ako mi uskoro ne vrati novac. Obično je visio u kafiću Artista na uglu. Lokal je otvoren dvadeset četiri sata na dan i dvadeset četiri sata dnevno skuplja dim što ga izbacuju pluća novopridošlih doseljenika koji trule na plastičnim stolcima, laktovima svrdlaju okrugle stolove, mašu rukama sijući uokolo svoje jadikovke, pucketaju prstima požutjelim od duhana kad dozivaju konobare, dok im žigice poput indijanskih signala plamte ispod dlakavih nosnica, a tupa lica otpuhuju dim cigareta žustrinom španjolskih bikova u posljednjem nasrtaju na razigranu crvenu tkaninu.

Sjurio sam se niza stubište da potražim gada u kafiću, pa pomoz Bog! Dvije Jehovine svjedokinje razvukle su svoje karipske osmijehe i prepriječile mi put ustobočenim slamnatim šeširima okićenim perjem koji su utisnuli sjenu kokosove boje na pjeskovite stepenice ruševne zgrade u kojoj

- 14 -

živim. Je li vam stalo do svijeta? pitale su me. I prije nego što sam stigao odgovoriti, jedna od njih, u dugačkom podstavljenom kaputu, obrušila se na mene apokaliptičnim pro­ročanstvom: Znate li za ozonsku rupu iznad naših glava?

Ozonsku? upitao sam.

Da, ozonsku. Ozonski omotač štiti nas od vrelih sunčevih zraka. A u njemu je rupa i ta rupa se stalno širi, još malo pa ćemo svi skončati sprženi. Samo će žohari preživjeti i zavladati Zemljom. Ali ne očajavajte, mladiću, jer već ćete danas biti spašeni ako kupite ovaj časopis – baš držim nekoliko primjeraka u ruci – i ako dođete na biblijska čitanja u našu Kraljevsku dvoranu. A poslije, dragi moj, možete sići u podrum i poslušati vođu (uz kekse i plastičnu čašu u ruci), i on će vam objasniti da je transfuzija krvi (bilo preko šprice, u medicinske svrhe, ili preko nastranog seksa) smrtni grijeh.

Samo tako ćete imati izgleda za spasenje. Pokajte se! viknula je žena i otvorila Bibliju na označenom mjestu. Pročitala je: Sinko, riječ je Gospodnja: Zato ću i ja postupiti gnjevno. Oko se moje neće sažaliti i neću se smilovati. Oni će na moje uši vikati iz svega glasa, ali ja ih neću uslišiti. Sinko, kupite časopis (sa­ drži i riječ Gospodnju). Pročitajte ga i pokajte se!

Pošto je? upitao sam oslobađajući džep grešna bremena nekoliko okruglih novčića obilježenih idolopokloničkim obličjima pataka, gusaka, medvjeda i vrhovničkih glava. To je bilo sve što sam imao.

Dajte mi te kovanice i pomolite se jer samo ćete tako dobiti priliku da vas Isus naš spasitelj ponese uvis na svojoj zraci i dok tako budete uzlazili na nebesa možete baciti pogled dolje na svoje susjede koji su nam zalupili vrata pred nosom. Možete gledati kako se prže kao valjušci u tavi i uvjeravam vas da će Gospodin naš ostati ravnodušan na

- 15 -

njihovu muku, na njihove patnje, na njihove glasne samrtne jauke kajanja i boli – da, boli! A Bog nek nas poštedi takve strašne boli.

Izljubio sam Jehovinim svjedokinjama ruke. Zamolio sam ih za milost kad dođe do tog cvrčanja. Jeziva je smrt od vatre. Da mogu birati, sigurno bih se odlučio za nešto bezbolnije, za nešto brže, možda i poetičnije – kao što je visjeti s vrbine grane ili dobiti metak u čelo ili utonuti u besvjestan vječni san popraćen mirisom pećnice iz koje curi plin.

Ostavio sam gospođe i sjurio se do kafića Artista na St. Laurentovoj, i dalje u nadi da ću zateći Rezu okruženog dimom i socijalnim slučajevima i zadahom prožetim okusom kave. Dok sam s mukom gazio mokro tlo i drhtao od hladnoće, proklinjao sam svoju sreću. Proklinjao sam avion koji me spustio u ovaj nesmiljeni kraj. Gledao sam niz ulicu i neodlučno koračao istočnom stranom, izbjegavajući svaku nakupinu bljuzgavice, nastojeći ne obazirati se na zvukove trenja kad automobilski kotači zaparaju kroza snijeg, zvukove koji su mi ulijetali u uši, stalni podsjetnici na pahulje koje padaju i skupljaju se i gomilaju tiho, neumorno, i nema tog vjetrobrana, šešira, kante za smeće, vjeđe, krova ni pla­ nine koju neće zaposjesti. A što je, prijatelju moj, s onim prijetećim legijama teških čizama kojima su oklopljena ljud­ ska stopala i s obezvučenim ušima začepljenima vunom i trakama oko glave i lepršavim kaputima koji prolaze kao sablasne prilike i skrivaju lica, naškubljene usne, grube ruke?

Prokletstvo! Nitko ni da bi kimnuo u ovom hladnom kraju ni da bi sramežljivo mahnuo ili uputio osmijeh ispod crvenih, šmrcavih, useknutih noseva. Sve te ukopane glave na vratovima pridavljenim sintetičkim šalovima. Uzrujalo me to i zapitao sam se: Gdje sam ja to? Što ću ja ovdje? Kako sam zaglavio u ovoj trupini koja se stalno trese od hladnoće - 16 -

i korača smrznutim gradom dok mokra vata neprekidno pada? A povrh svega toga, još sam i gladan, siromašan i bez ikoga svoga, ikoga... Jebeni led, dovoljno je da ti misli na trenutak kliznu drugamo pa da zaroniš nogom u jednu od onih podmuklih hladnih lokvi koje čekaju tvoj korak strplji­vo poput mornarskih supruga, zlurado poput močvarnih čudovišta. Proklinji koliko te volja, ali svejedno moraš izdržati sleđene prste i šljapkanje u mokrim čarapama i sluz s primaljskih ruku i hvatove kaputa koji promiču ulicom pored tebe i otvaraju se i zatvaraju, lepršavi i nabrekli kao jedra nošena prema obećanoj zemlji.

Proklet sam!

Kad sam ušao u kafić, izljuštio sam se iz slojeva kapa, rukavica i šalova, oslobodio se smičaka i gumba, podnio bolno otkidanje čičaka koji su zasiktali kao prapovijesni gmaz, odijelili se i razdvojili kao ljudski životi, kao izgnanici koji upadaju u raspukline koje rađaju i vode u smrt pod udarcima lopata koje zvuče baš poput trenja automobilskih kotača kad snijegom okivaju moje smrtne udove.

Spazio sam profesora Jusufa kako sjedi sam za stolom, na svom uobičajenom mjestu. Taj lijeni, umišljeni pseudofrancuski intelektualac iz Alžira uvijek je skockan u odijelu od gabardena i vječno nosi istu usku kravatu koja je bila krik sedamdesetih. Skriva se iza svojih naočala iz šezdesetih i slijedi primjer francuskih mislilaca utoliko što puši lulu u slabo osvijetljenim kutovima. Cijeli dan sjedi u tom kafiću i govori o révolution et littérature.

Pitao sam profesora je li vidio Rezu, glazbenika iz Irana, ali nije mi odgovorio. Počastio me samo svojim bahatim osmijehom.

Znao sam, znao sam! Profesor me želi zasuti svojim egzi­ stencijalističkim pitanjima. Ta mrcina glumi Sokrata kad - 17 -

god stigne. Oduvijek se prema nama ostalima ponašao kao da smo učenici koji ljenčare na stepenicama atenske agore i nikad ne odgovara na pitanja. Zamišlja da je pseudosocijalistički berberski publicist, ali zapravo je običan pritajeni propovjednik i na pitanje će odgovoriti samo protupitanjem.

Znači li to da ili ne? C’est urgent, hitno je, viknuo sam na njega u namjeri da prekinem njegova epistemološka snovanja.

Non! J’ai pas vu ton ami, nisam vidio tvog prijatelja. Profesor je opet nalijepio svoj zajedljivi smiješak, otpuhnuo dim iz lule i promijenio položaj nogu. Zavalio se na naslon stolca i pogledao me intelektualistički nadmoćno, kao da sam kmet nedostojan kratkovidne debljine njegovih naočala. Ne vjeruje mi. Njuši me kroz omaglicu svoje lule. Znam da sumnja da sam mu ja ukrao posljednju vrećicu duhana, a i jesam. Ali ne može to dokazati. Sad svaki put kad mu priđem, namješta se na stolcu kao da se sprema reći nešto važno i dubokoumno, ali kroz oblak iz njegove lule vidim kako privlači k sebi svoje stvari i stišće torbu u naručju kao izbjeglica u pretrpanu čamcu.

Ostavio sam profesora razmišljajući o tome kako bih Rezu, tog srednjoistočnog grbavca, rado zadavio žicama njegova glazbala. Bio mi je dužan, a meni je trebao novac.

Uvijek bi mi nekako uspio izvući novac. Ili bi mi održao dug monolog o Perziji i njezinoj veličanstvenoj povijesti, ili bi isplakao suze svoje majke, koju prije njezine smrti više neće vidjeti jer je, kako tvrdi, nesretni prognanik. Ali ja znam da je Rezi stalo samo do toga da mu obamru usne i lice. Stalno šmrca, a ako uzrok nije prehlada, onda je alergija, a ako nije alergija, onda je prirođeni poriv da si napraši nos “bijelim Kolumbijcem”, kako on to kaže. No sad nisam mogao ništa

- 18 -

drugo nego ponovno navući oklop protiv studeni i vratiti se u svoju sobu i čekati da Reza nazove.

Kod kuće sam se ispružio na krevet, posegnuo za cigaretama, da bi me zatim bez ikakva razloga obuzeo nemir, ili možda sjeta. Nije to bila paranoja, kako je psihijatrica zapisala u svojim glupim bilješkama (bilješkama koje sam uspio ukrasti); bila je to samo moja potreba da se ponovno sakrijem od sunca i nikoga ne vidim. Osjećao sam kao nužnost ogoliti svijet od svega što me okružuje i postojati ispod svega, bez predmeta, ljudi, svjetla ili zvuka. Bila je to moja potreba da rastrem vječan pokrivač koji bi sve prekrio, zapečatio nebo i moj prozor i pretvorio svijet u kukčevu igru.

Nekoliko sati poslije, rano navečer, odlučio sam posjetiti Rezu kod kuće. Po hladnoći sam otpješačio do njegove kuće, pozvonio i pričekao. Vrata je otvorila Matild, francuska ljepotica, konobarica i Rezina sustanarka. Čim me ugledala, pokušala mi je zalupiti vrata pred nosom.

Gurnuo sam nogu između vrata i dovratka te nježno šapnuo: Zabrinut sam za Rezu.

Alors, appelle la police, quoi, bof. Ah moi, alors, je ne veux pas me mêler de cette affair. Pozovi onda policiju, što, kvragu!

Ha, pa ja se u tu priču neću miješati. Prošli mjesec nije platio svoj dio stanarineee. J’en ai marre là de vous deux. Dojadili ste mi vas dvojica.

Smijem li ući? upitao sam.

Rekla sam ti-i, on nijeee ovdjeee.

Samo želim baciti pogled u njegovu sobu, rekao sam.

Mais non là, tu exagères. Ne možeš tamo, to je stvarno previše.

- 19 -

Molim te, preklinjao sam. I pokazao Matildi što mogu moje snuždene, plahe oči.

Samo u njegovu-u sobu-u, rekla je. Dalje od kuhinjeee, i prsteee daljeee od WC papira, d’accord, može? Kad smo radili zajedno u onom restaurant, svi su govorili da ti kradeš WC papir i svi su me gledali poprijeko-o jer sam ti ja dala preporuku za taj posa-o.

Gledao sam kako Matildina čvrsta guza poskakuje prema kuhinji. Skvrčio sam se i uvukao vrat između ramena, a zubi kao da su mi izrasli u šiljke dok sam zurio u njezin veličanstveni, velebni, kraljevski francuski derrière – proučavao sam njezinu pozadinu, premjeravao je, procjenjivao i naslađivao se svakim zamahom. Još je bila u spavaćici, koja joj je sezala samo do vrha bedara. A bila je bosa!

Uzdahnuo sam. I dalje zgrbljen, očešao sam noge jednu o drugu. Zatim, obuzet očajem prognanika, čovjeka bez domovine, bijednika nasukanog u hodnicima birokracije i imigracije, okrenuo sam se i šmugnuo u Rezinu sobu.

Soba mu je zaudarala na iznošene čarape i cijelu trupu zatočenih strastvenih pušača. Svjetla jedva da je bilo, no svejedno sam prepoznao stari crno-bijeli televizor koji je naslijedio od svog prijatelja Perzijanca Hišama, kompjutorskog programera koji je odselio u Sjedinjene Države jer, kako je rekao, tamo ima više novca, a u Kanadi nema budućnosti – previše poreza. Tako mi je to barem predstavio taj praznoglavi tehnokratski parvenu one večeri kad smo se upoznali na iranskoj zabavi. Zabavu su preplavile izbjeglice iz Irana: odbjegli umjetnici, prognani pjesnici, ljevičarski hašišari i bivši revolucionari preobraćeni u taksiste. Iste sam večeri upoznao i Šohreh. Oh, prelijepa Šohreh! Izludila me, prouzročila kod mene trenutni metamorfički udar od kojega sam počeo žvakati papirnate tanjure, lizati plastični pribor, - 20 -

utapati se vrećicama čipsa (vrećicama koje su hrskale uza zvukove pucketanja leda i lomljenja grana). Plesala je s mršavim homićem odjevenim u crno, Irancem po imenu Farhud. U plesu se trljao o njezino čvrsto tijelo. Šohreh je, kao i on, nosila pripijenu crnu odjeću, a prsa su joj poskakivala u ritmu s osebujnim, prijetećim krikovima jeftina doseljeničkog sterea. Kad je glazba na trenutak utihnula, uvukao sam se za njom u napučeni hodnik i pratio je do kuhinje.

Prokrčio sam sebi put između tanjura, vilica i grickalica, da bih naposljetku, kad je umočila krišku krastavca u bijeli umak gust poput baruštine, krenuo u akciju. Želim te oteti tvom dečku plesaču, rekao sam. Šohreh se nasmijala i podviknula: Dečku? Dečku! Pa se nasmijala još glasnije. Farhude! dozvala je čovjeka u crnom.

Tip misli da si mi dečko.

Farhud se zasmijuljio i krenuo prema nama. Obgrlio me oko ramena. Zapravo, ja tražim dečka za sebe, nježno je šapnuo i zanjihao bokovima. Piće u njegovim rukama poprimilo je oblik i sjaj lizalice. Šohreh se nasmijala i zabacila kosu i otišla.

Cijele sam noći pratio Šohreh: vrebao sam je kao vuk.

Kad je otišla na zahod, priljubio sam uho na vrata u nadi da ću čuti mokraću s jedanaest posto alkohola kako se u slobodnom padu obrušava između njezinih tajnovitih, glatkih bedara. Oh, kako sam uzdisao na vodopadno pljuštanje te­kućine u kristalno bistru lokvicu iz gradskog vodovoda.

Oh, kako sam snatrio i zamišljao dragocjene izljeve što će se zakovitlati toplim tunelima punim pare ispod ovoga za­ leđenoga grada. Tekuća izdašnost stvorenja poput Šohreh održava tlo pod nama toplim. Zamišljao sam ljepotu te linije dok se probija između podzemnih sjenki, zlatna i jasna, ravna i podatna, oslobođena i prigrljena, i otkriva sve što je - 21 -

tijelo ikada primilo, zadržalo, preradilo i otpustilo, kao pa­ pirnati zmaj na uzici, kao pupčana vrpca novorođenčeta.

Ah! Tog sam dana posvuda vidio spasenje, novo rođenje i zlatne trake svetkovanja.

Zamolio sam Šohreh da mi dâ broj telefona. Ne dam ti ga, rekla je, ali neću se ljutiti ako se potrudiš i sam ga saznaš.

Tako je romantičnije, zar ne? Gledala me dok je plesala, ko­ jiput bi mi se osmjehnula, a zatim se pravila da me ne vidi.

Vidio sam koliko joj laska moj očajnički izraz. Bilo joj je posve jasno da sam voljan dopuzati joj pod noge poput kukca, plesati na uličnom sajmu poput medvjeda na lancu, pljeskati poput tuljana na tronošcu, kimati glavom poput minijaturnog plastičnog psića na komandnoj ploči imigrantskog taksija. Toliko sam želio biti onaj koji će je zavrtiti na plesnom podiju. Htio sam biti onaj koji će je nagnuti i udahnuti miris njezinih dojki koji se prelijeva preko ruba crnog čipkastog grudnjaka.

Danima poslije zabave molio sam onu šupčinu Rezu da mi dâ Šohrehin broj. Nije htio. Taj samoživi, prijetvorni prognanik samo bi rekao, sa svojim blesavim naglaskom: Ne misliš ti ozbiljno s njom. Samo je hoćeš odvući u krevet.

Nije ona takva, Iranka je. Meni je ona kao sestra i moram je čuvati od prljavih Arapa poput tebe.

Ali, Reza, maestro, rekao sam, pa i sestre se jebu, i sestre imaju svoje potrebe.

To ga je naljutilo i opsovao je: Wa Allah alaazim. Pobrinut ću se da je više ne vidiš!

Ali vidio sam Šohreh. Njezin mi je broj dao Farhud, ple­ sač. Ugledao sam ga jednoga dana na ulici, veselo je skakutao, kaskao kao Bambi. Tog sam dana oko lica omotao širok šal, sunuo sam na drugu stranu ulice i stao pred njega s rukama na kukovima kao Batman. Farhud me smjesta pre- 22 -

poznao, čak onako zamaskiranoga. Spustio mi je šal i poljubio me u obraze i nasmijao se kao mali Robin. Odmah sam mu rekao da sam zaljubljen u Šohreh i da mi treba nje­ zin broj.

Morat ću najprije nju pitati, rekao je, a ruke su mu pokretima pratile istodobno treptanje trepavica. Ali, ljubavi, nije ti ona zaljubljivi tip, dodao je.

Daj mi broj i voljet ću te dok sam živ, obećao sam mu.

Obgrlio sam ga oko ramena i poljubio ga u čelo.

Nasmijao se. Zloćko jedan! uskliknuo je i iz torbe izvukao kemijsku s glavom medvjedića te zapisao i svoj i njezin broj.

Sad sam pretraživao Rezinu sobu u potrazi za novcem, hranom, hašišom, kokom – bilo čime što bih od gada mogao uzeti. Otvarao sam ladice, njuškao ispod kreveta, zavukao sam ruku pod komodu i pipao prstima ne bih li pronašao plastične vrećice koje tamo obično polijepi samoljepljivom trakom. Zadovoljio bih se i autobusnom kartom, bilo čime, samo da vratim što mi duguje. Ali nije bilo ničega. Taj siromašni restoranski glazbenik ušmrče sve što zaradi.

Zazvao sam Matild, ali nije odgovorila. Otišao sam do njezine sobe. Ležala je u krevetu, polugola, i čitala un livre de poche, nekakvu džepnu knjigu, a iza stranica izvijao se dim. Osjetila je moje teško disanje i pogled koji je klizio preko njezinih glatkih, izbrijanih bedara. Skrivena iza romanesknog prizora, šapnula je: Mislila sam da smo se dogovorrrili-i da ovamo ne ulaziš.

Hoćeš li me nazvati ako ti se Reza javi?

Matild je otpuhnula i nije odgovorila.

Važno je.

- 23 -

D’accord. Nazvat ću te. Idi sad. Molim teee.

Otišao sam do vrata stana, otvorio ih i glasno zatvorio, a zatim se ušuljao natrag u kuhinju i polako otvorio hladnjak. Grabio sam što sam stigao – hranu i slatkiše – i tad sam doista otišao, odvukao se kući kroz visok snijeg.

Kad sam došao kući, žohari su u kuhinji namirisali plijen u mojoj ruci i počeli sliniti kao mala pseta. Premjestio sam se u spavaću sobu, daleko od njihovih zavidnih očiju, i sjeo na krevet te napravio sendvič. Sad, pomislio sam, moram se dokopati nešto novca do kraja mjeseca, prije nego što umrem od gladi u ovom usranom stanu, u ovom hladnom svijetu, u ovom gradu pogođenom kroničnim snijegom.

Fijukalo je kroz prozore i ledeni je zrak ulazio kroz pukotine; ako se mene pita, živio sam u usranoj rupi koja se ras­ padala. Ali što je tu drukčije? Otkako sam se rodio, nije se mnogo toga promijenilo u mom životu. Sad sam barem ži­vio sam, a ne zbijen u istom sobičku sa sestrom, ocem koji hrče i živčanom majkom koja usred noći skače iz kreveta i pita jesmo li gladni, žedni, moramo li na zahod (ili, kad smo već kod toga, spavamo li). Nisam više dijelio sobu s gotovo punoljetnom sestrom tinejdžericom koja sanjari o Arapima naoružanim puškama i pištoljima, zavlači lijevu ruku pod pokrivač, sablasno zuri u prazno, grize usnu i vrti kažiprstom kao da je vitlo kinoprojektora koji prenosi seksualne fantazije na zid spavaće sobe. I evo navijačkog klicanja, po­ put onoga muškaraca okupljenih u starom kinu Lucy, gdje su se ilegalni pornići nakratko pojavljivali i brzo nestajali između isječaka o Drugom svjetskom ratu, talijanskih sapunica, kauboja i Indijanaca koji poskakuju na divljim konjima. Kino Lucy, sjedala puna mrlja od sjemena koje blista i potom hlapi, uzbuđeni muškarci raštrkani po parteru u društvu džepnih rupčića koje su držali uza se kao da su - 24 -

djevojka s kojom su izašli na spoj. Poput gerilaca u noći, ti su muškarci nestrpljivo čekali da se inserti iz pornića pojave između nevažnih svjetova glavnih atrakcija repertoara, cir­ kusa skakutavih sisavaca i strmoglavljenih lakrdijaša, sanjarija s pučinama i zalascima sunca koji se gase i tamne iza nadirućih europskih vojski čiji topot u visokim čizmama gazi preko spaljenih obronaka i potaracanih trgova, vojski ukočenih pri samom pogledu na šačicu generala koji salutiraju i na njihove supruge debelih gležnjeva.

Sjedili smo u kinu Lucy i čekali da se tijela pojave na platnu. Bili smo poput anđela. A onda, kad bi se stariji pobojali da je prošlo već previše vremena ili da se uludo troši na projekciju starih uspomena, ratova i ocvalih zvijezda, zavikali bi i zalupali po starim sjedalima: Attcheh (insert iz pornića), Abou-Khallil! Attcheh, Abou-Khallil! Tada, podlegavši pod pritiskom razbubnjanih dlanova, grudi bi se raz­ bujale na platnu, zatiljak bi zakrio puteno bedro i nekolicina bi muškaraca ustala, klicali su i zviždali sve dok im u hlačama ne bi nabubrilo tako da se smičak rastvori, a ramena bi im se svinula naprijed poput silueta ribara koji sa zakrivljenim obzorom u pozadini izvlače ribu na svjetlu zalazećeg sunca, i prsnuli bi u svoje rupčiće uz prasak ispaljenog hica koji im ranjava ponos, i stavili na stranu slike bivših ljubavi i svojih nezadovoljenih supruga.

Džoint će mi ugrijati kosti, pomislio sam, ili barem umr­ tviti um tek toliko da ne osjetim vlastiti jad i hladnoću.

Zavukao sam se u garderobu i posegnuo u tajne otvore uz najvišu policu. Svoje stvari slažem pedantno: ručnike i posteljinu na najniže police, ono što se ne smije dirati – poput opijuma i snova – na vrh. Izvukao sam plastičnu kutijicu za film i tanke bijele papiriće koji su stajali uz nju. Ostalo je vrlo malo hašiša, tek kuglica, dovoljno za tanku smotku, da - 25 -

me podigne kao konop i zatim uljulja u spokojan spust.

Razmrvio sam je i pokušao smotati, ali prsti su mi bili hladni i, kao obično, drhtavi. Osim toga, nisam imao duhana koji bih pomiješao s robom. Cigarete štete zdravlju, utješio sam se.

Legao sam na krevet i pustio da dim uđe u mene nerazblažen. Pustio sam da mi od njega niknu krilca i mnoštvo nogu. Uskoro sam stajao bos i tražio svojih šest pari papuča.

Pogledao sam u zrcalo i ponovno potražio papuče. U zrcalu sam vidio svoje lice, izduženu čeljust, ticala kako šibaju kroz dim oko mene. Vidio sam mnoštvo bosih stopala u pokretu.

Pohitao sam zatvoriti prozor i navući zavjese. Potom sam se vratio u krevet, zaronio lice u plahte te se pokrio jastukom i pokrivačima preko glave. Zažmirio sam i razmišljao o škripcu u kojem sam se našao.

Isplata socijalne pomoći bila je tek za deset dana. Ostao sam bez droge. U kuhinji sam imao samo rižu i nekakve ostatke i gmizave kukce koji će me nadživjeti na Sudnji dan.

Sva sreća što sam imao i tu vrećicu basmatija i ono malo vegetarijanskih ostataka sa zabave koju je priredila budistica Mary.

Gdje ima glazbe, ima i hrane, ja vam velim! Prije nekoliko dana, oko sedam navečer, nakon što se sunce povuklo iz igre, začuo sam kroza strop bosonogo tapkanje s gornjeg kata, kroz komešanje gostiju i plah početak svirke uživo razaznao sam nožne prstiće kako gmižu i to je zvučalo isto­ dobno kao prijetnja i kao obećanje. Bubnjevi su me dozivali.

Odškrinuo sam vrata i ugledao stopala kako se penju u susjedin stan. Mary? pomislio sam. Da, tako se zove. Sjetio sam se da sam je jednom sreo u podrumu. Tužila se da nema kanti za recikliranje otpada. Ili za kompost? Kako god, htjela je nakrcati zemlju raspadnutim biljnim otpadom i - 26 -

imala je čudnu teoriju o reinkarnaciji. Bilo je dovoljno da bacim pogled na njezine goste i znao sam kakva će to biti zabava – jedan pogled na pletenice, bubnjeve, izmrcvarena rastafarijanska klupka kose na izblajhanim glavama, izbušene ušne resice i noseve kojima bi se svaki uzgajivač bikova ponosio, i bilo mi je jasno. Što obući, to je bilo pitanje.

Plahtu omotanu oko struka i ništa više? Ili pidžamu? Da, da! Svi na Južnoj polutki u svitanje dohvate novine u pi­ džami koja leprša ponad papuča ravnih potplata i laganih stopala, svi ispijaju kavu na prašnim pločnicima, a naborana ranojutarnja lica zure između blatobrana nepokretnih auto­ mobila. Ipak sam odlučio ne pretjerivati. Egzotiku ovdje treba ubla­žiti, da ne bude preautentična, prezačinjena ili prejaka mirisa, nego tek toliko da podsjeti druge na izmaštano drugdje. Na koncu sam ostao u trapericama i skinuo cipele, a čarape sam pustio da se još malo prozrače u mojoj sobi te sam se bosonog popeo kroza zidove.

Mary me srdačno dočekala. Miroljubiv je osmijeh dolebdio k meni. Nisam bio siguran je li mu uzrok tamjan koji je stalno gorio u sobi ili možda halucinogena isparavanja kojima sam upravo ja tijekom godina natopio njezine zidove.

Poslužio sam se hranom serviranom na Marynoj zabavi dok su svi ostali sjedili prekriženih nogu na podu i jeli. Čuo sam kako žvaču, zvučalo je poput bajalice, a oni su gotovo lebdjeli na indijskim jastucima dok je brujanje u njihovim jednjacima pratilo melodiju Maryna starog hladnjaka i kruženja planeta.

Prezirao sam način na koji su ti bljedoliki vegani skrušeno držali svoje žličice. Koga misle zavarati ti izblajhani brahmani? Svi znamo da je sjedenje na podu samo još jedna faza u njihovim kratkim životima. Nakraju će dograbiti veće žlice i prekopati zemlju u potrazi za baštinom svojih očeva - 27 -

i majki. Ali ja sam taj! Ja i meni slični, mi ćemo jesti otpatke prirode pod umirućim stablima. Ja! Ja i meni slični, mi ćemo čekati da vjetar zatrese grane i dobaci nam plod. Smeće, opsjenari, lakrdijaši na grčkoj pozornici! Ti će budisti nakraju zaploviti sa strujom, skinuti šarene egzotične kostime i navući trodijelna odijela svojih očeva. No ja ću ih svejedno prepoznati i ispod prosijedih pramenova. Zavidjet ću im kad poput monarha budu sjedili na visokim stolcima, nadvijajući se bez trunke srama nad ljude pocrnjelih noktiju koji čuče pred njima i lašte im crne cipele, brišu i vitlaju četkama od konjske dlake oko njihovih korporativnih gležnjeva. Na diskretan znak čistača cipela brahmani će sklopiti svoje novine, ustati i poravnati kravatu, posegnuti u džep za sitnišem i u zrak hitnuti nekoliko novčića za radnika ispod sebe. Zatim će se voziti uspinjućim dizalima, čvrsto stiskati ruke na pozdrav, tapšat će ih po ramenima i toliko će puta začešljati kosu promatrajući se u odrazu zatamnjenih okana na neboderima. Njihove će sjajne cipele blistati poput zrcala, a njihovi će laki koraci odzvanjati hodnicima tvrtke uz promrmljano “Vidimo se na roštilju, pozdravi svoju ljupku suprugu”. Ne, nitko od tih hohštaplera nije mantrao da izbjegne reinkarnaciju; svi su se oni htjeli vratiti u iste prepune kuhinje, u iste velike kuće, u iste visoke postelje, pod iste pokrivače da se opet skriju ispod njih.

Ponestalo mi je toaletnog papira, ali koga briga? Ionako sam se uvijek prao poslije velike nužde. Premda moram priznati da je za vrijeme nestašice vode tijekom rata, tamo odakle sam, bilo razdoblja kad se dugo nisam prao. Jedva se i zube moglo oprati. Oh, nekoć sam itekako davao prednost samo neposredno vidljivom: umio bih lice i, kako je malo vode bilo, sve drugo izostavio. Svaka me kap vode koja bi istekla niza slivnik pozivala da je slijedim, da je skupim i - 28 -

ponovno upotrijebim. Kao dječak bio sam opčinjen slivnicima. Nisam siguran je li to bilo zbog vonja ili zbog šumova i jeke koji bi se nenadano začuli kad bi voda bila usisana, ili jednostavno zbog mogućnosti bijega na mjesto gdje se nečist s musavih lica, zaprljanih ruku, blatnjavih nogu i tamnogrimiznih desni skuplja u velikoj lokvi u kojoj onda djeca iz naselja straćara plivaju, prskaju se i igraju.

Ustao sam, otišao do prozora i razgrnuo zavjese. Užareni pepeo na vrhu moga džointa blistao je, svijetao i srebrnast, s Mont Royalom u pozadini. Na vrhu brda stajao je golem metalni križ. Postavio sam džoint okomito, ispružio ruku prema oknu i namjestio žar na vrhu točno u središte križa. Gledao sam kako se pramenovi uzdižu poput plamtećih vlasi. Dim me podsjetio da je vrijeme da pobjegnem od te vječne bjeline, od vječnog brujanja neonskog svjetla u hodniku, od otkucaja kuhinjskog sata i od vlastita nepokolebljivog disanja – da, od vlastita daha koji je zamaglio okno i zamutio obrise vanjskoga svijeta pokrovom od uzdisaja i tuge kad je isparavanje mojih suza navlažilo prozor.

Vlastiti mi je dah zaklanjao pogled na svijet!

Podsjetio sam samoga sebe da mogu pobjeći od bilo čega.

Ja sam majstor bijega (za razliku od onih ružičastih budista, uhvaćenih u klopku vječnog povratka). Kao dječak, pobjegao bih kad bi moja majka viknula, kad bi moj otac otkopčao pojas, kad bi učitelj podigao ravnalo visoko iznad mog ma­ lenog dlana. Nestao bih dok su se udarci obrušavali i sijevali po mojim rukama poput munja po krajoliku od linija života – dugih putovanja i putničkih dlanova. Gledao sam učiteljevo ravnalo kao da ne šiba moje prste koji su se pružali poput crvenog zenita iznad plaža obasjanih mnogim suncima. Podmetao sam naizmjence svojih šest žoharskih ruku da raspodijelim bol od udaraca. A kad su me dlanovi pekli - 29 -

i boljeli, mahao sam svojim žoharskim krilcima. Pustio bih da mi zrak hladi natečene ruke dok sam stajao u kutu, licem i osjetljivim trbuhom okrenut prema zidu.

Najviše sam se nabježao kad sam krao slatkiše, olovke, žvakaće i, kasnije, kamere i automobile. Primitivan i neodgojen kakav sam bio, instinktivno sam osjetio kao da sam uhvaćen u zamku u okrutnom i mahnitom svijetu prezasićenom ljudskim bićima. Mrzio sam odrasle, koji su se stalno nadvijali nada mnom i gledali me svisoka. Oni su, naravno, vladali visinama; bili su u stanju dosegnuti luster, najvišu policu u hladnjaku; mogli su mi razbarušiti kosu kad god bi im se prohtjelo. Ali ja sam bio gospodar podzemlja. Zavlačio sam se pod krevete, prebivao ispod stolova; štoviše, bio sam ona vrsta djeteta koje se može zavući pod auto po loptu, spasiti zaglavljenu mačku, pronaći kovanice ispod hladnjaka.

U tinejdžerskim sam godinama upoznao svog mentora Abu-Rora, mjesnog lopova. Uočio je moju sposobnost provlačenja kroz bilo što. Kako bi mi pomogao da dosegnem visoko, isprepleo bi prste obiju ruku i ja bih stavio nogu na njegove spojene, rastvorene dlanove, a on bi me podigao do kakva prozorčića kroz koji se samo gamad može provući.

Kad bih tako ušao u kuću, crkvu ili školu, odmah bih se bacio na sve što je vrijedno. Sve bih pokrao. Krao sam sve što se uopće zamisliti može. Gmizao sam kroz prozore i rupe i pobirao komplete srebrnog pribora za jelo, križeve, kovanice, ručne satove. Zadržao bih se čak da prigrizem ostatke hrane i mrvice u kuhinji.

Podzemlje je, prijatelju moj, svijet za sebe. Ostatak ljudskoga roda zuri u nebo, ali ja ti kažem, jedini put ovim svi­ jetom prolazi ispod zemlje.

- 30 -

Sljedećih sam nekoliko dana uzalud birao broj Rezina stana. Lupao sam na sva vrata svih mjesta gdje sam mislio da bi mogao biti, u ritmu koji ni on ne bi nikad bio u stanju ponoviti – nekoliko tat-a-tata tu i tamo. Jednom sam čak eksperimentirao s bu-tam i bu-dum! Ali nisam ga uspio naći. Četrdeset mi je dolara dugovao. Zamislite samo svu juhu koju bih mogao kupiti, rižu, metre toaletnog papira koje bih mogao poslagati u redove, upotrijebiti da očistim radnu plohu u kuhinji, obilježim teritorij i razgraničim nacije, pustiti ih da polete kao zmajevi, obrišem suze, naguram u podzemne cijevi i pričekam da sve podzemno ispliva na površinu. Podijelio bih to, razrezao i razdao sirotinji u ovoj državi, pošteno i bez ostatka! Samo recite, ja bih to učinio!

Reza, taj šarmantni neizlječivi lažljivac, bio je vrhunski varalica koji je uspio godinama spavati po ženskim kaučima začaravši domaćicu egzotičnim melodijama i pričama o pat­ nji i izgnanstvu. Njegova omiljena i najbolja priča govorila je o tome kako je zamalo izgubio sve prste svirajući za ajato­ laha Homeinija. Tu je priču obično pripovijedao u barovima poslije kakve gaže na kojoj je svirao fusion s Angloamerom na električnoj gitari ili s bijelim rastafarijancem na bubnjevima. Ženama okupljenima oko sebe za stolom ispričao bi kako je prestrašen i nervozan bio kad je iranski Hezbolah, Božja garda, tražio da svetom čovjeku ne svira ništa nepoćudno, što je značilo ništa brzo ni svjetovno. Zatim, kad su ga naposljetku gurnuli kroz vrata iza kojih je sjedio veliki vođa iranske revolucije, bio je tako nervozan da je velikom muli zaboravio poljubiti ruku, zaboravio se čak nakloniti i promrmljati Al-salaam alaikum, što je razbjesnilo stražu.

Prepričavao je kako je sjedio na podu i ugađao glazbalo dok mu se znoj slijevao niz kralježnicu, no kad je zasvirao, osjetio je samo zanos (uvijek odan svojoj umjetnosti i umjetniku - 31 -

u sebi!). Zaboravio se i svirao je sve brže i brže. A tada bi Reza obično zastao da procijeni kako žene reagiraju i da ih zadrži u napetosti, sve dok jedna od njih ne bi upitala: I što je onda bilo? (A žena koja bi postavila to pitanje obično je bila ona koja bi potom pozvala Rezu da prespava kod nje.)

Reza bi nastavio priču, rekao bi ženama kako je zasvirao brzu svjetovnu melodiju i kako je zabacivao glavu lijevo-desno jer, kad svira, ne može si pomoći; sve dok jedan od stražara nije dotrčao do njega, razbio mu glazbalo nagazivši na njega, uhvatio ga za prst i svijao mu ga unazad, pokušao ga slomiti uz obećanje da je to samo prva od brojnih polom­ ljenih kostiju. I da se nije umiješao ajatolah Homeini osobno, mahnuvši rukom i oslobodivši tako Rezu stiska one zvijeri, svi glazbenikovi prsti sad bi bili slomljeni. A tada bi glazbeni ljubavnik završio svoju priču pitanjem: A vi znate što to znači za glazbenika poput mene, zar ne, slomiti prste? Lakovjerne bi glavice kimnule, suosjećajne bi se oči u čudu razrogačile, pokrivači bi se prostrli preko kauča i kreveta, hladnjaci bi izbacili ostatke hrane, a ako bi se pjetliću posrećilo, sve bi to završilo zalogajem piletine zalivene gutljajem piva ili vina i toplim tušem začinjenim trokutima pice dostavljene u spavaću sobu i oblizane uz prizore jeftinih filmova na televiziji.

Kad smo se Reza i ja jednom posvađali i skrenuli na to kakve živote vodimo i kakvim se bijednim metodama preživljavanja koji od nas služi, nabio sam mu na nos njegove smicalice i laži. Nagnuo se prema meni svojim izduženim licem i rekao: Brate, ja sam ti nešto poput lutajućeg sufije. Širim oko sebe ljubav i glazbu, a zauzvrat prihvaćam gostoprimstvo, mir i ljubav. Ljubav, prijatelju, uvijek je ljubav u pitanju. Kad je to rekao, obrve su mu zaplesale i zamahnuo je svojom glazbeničkom glavom, pogled mu se zamutio i - 32 -

osmjehnuo se. Ja pružam nešto zauzvrat, nastavio je, a ti si, naprotiv, običan sitni lopov bez talenta. Sve što znaš to je upaliti i ugasiti svjetlo u hladnjaku, a kad se vrata zatvore, nikad nisi siguran je li lampica unutra utonula u tamu, kao i tvoja mračna duša.

Opsovao sam mu u lice i rekao da će doći dan kad ću svu svoju moć izvući na površinu. Iz bezdana ću uzdići jeku vriske glodavaca i kukaca da ti razderem bubnjiće! tako sam mu rekao. A onda neće biti potrebe da se sijeku stabla kako bi se izduble glazbene kutije i nikakve žice neće biti napete, ugođene ili prebirane, i jedina će melodija dopirati iz kruga bića čiji su instrumenti prirođeni dio njih samih – nožice kukaca koje sviraju otmjeno poput violina, zubi glodavaca silovitiji od svih tvojih udaraljki, milijuni savršeno sinkroniziranih stvorenja spojenih u jedinstven orkestar koja stu­ paju i zahtijevaju što im po pravu pripada...

Reza mi se nasmijao u lice i otišao pjevušeći. Znao sam, rekao je. Ti si lud. Oduvijek sam to znao – luuuđak.

Na koncu sam opet otišao do Matild, Rezine sustanarke, ljepotice koja još radi u francuskom restoranu u kojemu sam nekad i ja radio. Primijetio sam da su grad u posljednje vrije­me preplavili cmizdravi Parižani poput Matild koji in­ toniraju Marseljezu čim im se ukaže prilika. Dolaze na ovaj Québécois američki sjever zaposjesti svaku boulangerie, zagospodariti svakim restoranom i svakom croissanterie svojim ravnodušnim izrazom lica i vonjem pljesnivog sira – premda, da budemo iskreni, njihovo je naslijeđeno poznavanje vina i kulture zavidno. To su vještine kojima se treba potajno diviti. Zapravo, velika je potražnja za Parižanima, vlasti u Québecu ih žele. Posteri seoskih predjela, la campagne ru- 33 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Tamara Novak Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2012., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-396-9 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 294 -

- 295 -

- 296 -