Zona

Mathias Énard

ZONA roman Zona

-1-

-2-

Mathias Énard

Zona prevela s francuskog Ivana Šojat-Kuči

Fraktura -3-

This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Zone © Editions Actes Sud, 2008.

Objavljeno prema sporazumu s Agence de l’Est. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Ivana Šojat-Kuči i Fraktura, 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-573-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 880232

-4-

Svijetu A-ova

-5-

-6-

And then went down to the ship Set keel to breakers, forth on the godly sea, and We set up mast and sail on that swart ship, Bord sheep aboard her, and our bodies also Ezra Pound

Jeruzalem i ja smo poput slijepca i invalida: On mjesto mene vidi Sve do Mrtvog mora, sve do kraja vremena.

Ja nosim ga na plećima A, ispod njega, koračam u tami.

Yehuda Amichaï

-7-

-8-

I.

sve je teže u odraslo doba, sve zvuči lažnije pomalo metalno poput zvuka dvaju brončanih oružja koja udaraju jedno o drugo vraćaju nas nama samima ne dopuštajući pritom da iz bilo čega izađemo lijep je to zatvor, putujemo s tolikim stvarima, dijete koje nismo nosili zvjezdica od češkoga kri­ stala talisman snjegovi koje gledamo kako se tope, nakon promjene smjera Golfske struje preludij ledenome dobu, stalaktiti u Rimu i sante leda u Egiptu, ne prestaje kišiti nad Milanom propustio sam avion čekalo me tisuću petsto kilometara vlakom preostaje mi još šesto, jutros su Alpe blistale poput noževa, od umora sam drhtao na svome sjedalu nisam mogao oka sklopiti kao izmrcvareni narkoman, sasvim sam si glasno govorio u vlaku, ili sasvim tiho, osjećam se veoma staro htio bih da kompozicija nastavi sve do Istan­ bula ili Sirakuze da ide sve do kraja barem ona znade otići do kraja putanje pomislio sam oh stvarno sam vrijedan žaljenja sažalio sam se nad sobom u tom vlaku čiji vam ritam otvara dušu sigurnije nego skalpel, sve puštam sve bježi sve je teže u vremena koja trče uz željezničke tračnice volio bih pustiti da me jednostavno voze od jednog mjesta do drugog što je i logično za putnika poput slijepca kojeg uhvate za ruku koji prelazi opasnu prometnicu no ja putujem samo od Pariza do Rima, i na središnjem kolodvoru u Milanu, u tom Ehnatonovu hramu za lokomotive gdje je preostalo još -9-

nekoliko tragova snijega usprkos kiši vrtim se ukrug, promatram divovske egipatske stupove koji pridržavaju strop, iz dosade ispijam čašicu, na terasi s pogledom na perone onako kako se s drugih vidi more, nimalo mi to ne godi nije bio trenutak za prinošenje ljevanica toliko je stvari koje vas skreću s puta, koje vas navode na krivi trag a alkohol je jedna od njih on čini rane još dubljima kad se zateknemo sami na divovskom ledenom željezničkom kolodvoru opsjednuti odredištem koje je istodobno ispred i iza vas: premda vlak ne vozi ukrug, nego ide od jedne do druge točke a ja sam u orbiti kao kamičak, osjećao sam se poput lakoga kamička kad mi je na peronu prišao čovjek, znam da privlačim budale i umno poremećene u posljednje vrijeme nasrću na moju krhkost pronalaze si ogledalo ili brata po oružju koji je ludi svećenik nekog nepoznatog božanstva na glavi mu je patuljkova kapa u lijevoj ruci zvončić, pruža mi desnu ruku i viče na talijanskom “druže posljednje rukovanje prije smaka svijeta” iz straha da je u pravu ne usuđujem se prihvatiti pruženu ruku, sigurno mu je četrdeset godina ne više ima prodoran inkvizicijski pogled luđaka koji vas proučavaju zato što su u vama pronašli instant-brata, oklijevam pred ispruženom rukom izbezumljen pred tim luđačkim osmijehom te mu odgovaram “ne hvala” kao da mi je htio prodati novine ili ponudio pljugu, luđak tad protresa zvončić i po­ činje se smijati moćnim mračnjačkim glasom upi­rući u mene prstom ruke koju mi je pružio, pljuje na tlo, odlazi i ogromna gotovo izbezumljena samoća mete peron u ovom bih tre­nutku dao bilo što za ruke ili ramena čak i vlak koji me vozi u Rim odustao bih od svega samo da me netko umiri i stoji nasred željezničkoga kolodvora, među sjenama, među ljudima bez ljudi putnicima koji se čvrsto drže svojih telefona i kofera, svima onima koji će iščeznuti i odustati od - 10 -

vlastitih tijela u kratkoj stanci koja će ih sa središnjega milanskoga kolodvora odvesti u Fossoli Bolzano ili Trst, davno mi je još na kolodvoru Lyon u Parizu jedan poremećeni vidjelac također najavio smak svijeta i bio je u pravu pre­ polovio sam se tad u ratu i smrskao poput minijaturnog meteora, jednog od onih koji čak i ne svijetle na nebu, prirodni projektil čiju masu astronomi opisuju kao smiješnu, luđak na milanskom željezničkom kolodvoru podsjeća me na blago udarenoga sa željezničkoga kolodvora Lyon, svetac, tko zna, možda jedan te isti čovjek, možda smo odrastali u istome ritmu svatko za sebe svatko u vlastitoj ludosti lu­ dostima koje su se susrele na 14. peronu milanskoga željezničkoga kolodvora, grada koji nosi ime ptice grabljivice i španjolskog vojnika uz rub doline postavljenoga kao nanos snijega što ga polagano povraćaju Alpe čije sam vrhove vidio, oštrice iz Volgua koje paraju nebo i stvaraju atmosferu apokalipse koju je potvrdio patuljak sa zvončićem u hramu na­pretka što ga predstavlja la stazione di Milano Centrale izgubljena u vremenu kao što sam ja ovdje izgubljen u prostoru elegantnoga grada s povezom preko oka kao Millán Astray jednooki general, ptica grabljivica, gorljiva, spremna proždrijeti drhtavo meso čim osjeti svjetlost leta i opasnosti: Millán Astray toliko bi volio da je Madrid postao novi Rim, služio je iberijskome Francu le Duceu svome ćelavom idolu u velikoj ratnoj predigri četrdesetim godinama, taj jednooki drzoviti časnik bio je legionar i kao dobri je vojni prorok izvikivao viva la muerte, i bio je u pravu, fuga će odje­ kivati sve do Poljske, podignut će visoki val mrtvaca čija će pjena na kresti naposljetku, u Trstu ili u Hrvatskoj, zapljusnuti obale Jadrana: razmišljam o Millánu Astrayu i njegovoj polemici s Unamunom striktnim zastupnikom kulture dok se putnici guraju na peronu kako bi se ukrcali na putovanje - 11 -

do kraja svijeta i u vlak koji ih odvozi baš tamo, Unamuno je bio tako klasičan i plemenit filozof da nije vidio masakr koji se bližio, nije mogao priznati da je jednooki general bio u pravu kad je uzvikivao živjela smrt pred svojim jatom jer taj je sokol osjetio (zvijeri drhte prije oluje) da će strvina biti sve više, da će smrt nekoliko godina živjeti u izobilju, sve dok i sama ne završi u vlaku, vlaku koji prometuje između Bolzana i Birke­naua, između Trsta i Klagenfurta ili Zagreba i Rima, gdje se vrijeme zaustavilo, onako kako se i za mene zaustavilo na ovom peronu porubljenom vagonima, bijesnim i zadihanim vožnjama, stanka između dviju smrti, između španjolskog vojnika i kolodvora ho­monima, jednako dojmljiva kao i bog Ares glavom i bradom – makinalno palim posljednju cigaretu potrebno je pripremiti se na putovanje, na premještaj poput svih onih koji koracima mjere peron središnjega milanskoga kolodvora u potrazi za ljubavlju, jednim pogledom, događajem koji će ih iščupati iz začaranih krugova, spasiti od Kotača, jedan susret, bilo što kako bi umaknuli samima sebi, životnome trgovanju, sjećanju na ganuća i zločine, doista je čudno što u ovom trenutku na peronu nema nijedne žene, potaknut tako sjećanjem na Millána Astraya i njegovo povezano oko i sam se ukrcavam na ekspresni talijanski vlak koji je prije deset godina jamačno bio vrhunac napretka i tehnologije jer vrata na vagonima bila su automatska i za lijepa je vremena na ravnim dionicama vozio i brže od dvjesto kilometara na sat a danas, malo bliže smaku svijeta, ovo je samo vlak: mnogo toga poput vlakova i automobila, zagrljaja, lica, tijela njihovih brzina njihovih ljepota ili njihovih ružnoća nekoliko se godina po­ slije doima smiješno, čim sagnjiju ili zahrđaju, jedan korak i već sam u drugom svijetu, pliš umiruje sve, toplina također, ukrcavši se u ovaj vagon napustio sam dio zime, ovo je pu- 12 -

tovanje kroz vrijeme, ovo je dan nimalo nalik na druge, osobit je dan 8. prosinca blagdan Bezgrešnog začeća i upravo propuštam papinu homiliju na Španjolskome trgu baš kad mi je luđak najavio smak svijeta, mogao sam posljednji put vidjeti papu, vidjeti duhovnog potomka prvog palestinskog vođe koji je jedini uspio postići neki rezultat, no nije to bila unaprijed zajamčena pobjeda za tog bijednog i grintavog istočnjaka koji za života nije napisao nijedan redak, vani na susjednom peronu stoji jedan vlak a iza prozora jedna mlada djevojka ima nešto u pogledu, mislim da razgovara s nekim kog ne vidim, zapravo mi je veoma blizu ne razdvaja nas više od metra dijele nas dva prilično prljava prozorska stakla moram biti jak ne smijem se zadržavati na licima mladih djevojaka moram očvrsnuti kako bih uhvatio zamah za kilometre koji me čekaju zatim i za prazninu i strah od svijeta mijenjam život zanimanje bolje je ne misliti o tome odložio sam kovčežić iznad svoga sjedala diskretno sam ga lisičinama privezao za policu za prtljagu bolje je nakratko sklopiti oči no na peronu policajci na električnim kolima poput Ahileja ili Hektora bez konja proganjaju mladog crnca koji bježi u smjeru tračnica i izaziva iznenađenje i uznemirenost putnika, modri anđeli, možda navjestitelji Apokalipse, jašu neobičan azuran i tih skuter, svi silaze iz vagona kako bi uživali u prizoru, sinovi Tideja i Palade Atene jurišaju na Trojance, nekoliko desetaka metara od mene bliže lo­ko­ motivi jedan od dvojice karabinjera sustiže bjegunca i iznimno nasilno potpomognut brzinom svojega vozila jednom kretnjom čovjeka u škripcu baca u betonski stup nasred perona, bjegunac udara u beton, glava mu udara u beton i pada, pada na trbuh usred željezničkoga kolodvora Milano Centrale baš na vrijeme kako bi mu drugi anđeo skočio na leđa i sputao ga, sjedeći na križima krotitelj ili seljak vezuje - 13 -

životinju koja se otima, a zatim, ponovno se popevši na svoje prijevozno sredstvo, za sobom na lancu vuče kriminalca koji posrće, praćen šapatom divljenja okupljene gomile, svezani u lance pobijeđeni se uvijek vuku za bojnim kolima, odvlače se prema brodovlju, crncu je lice pomalo izudarano, nos mu krvari glava je uzdignuta premda izgleda kao da je pomalo u nevjerici svi se vraćaju u vagone incident je okončan pravda je ponovno trijumfirala samo nas nekoliko minuta dijeli od polaska, pogledavam kofer, strahujem da neću moći spavati da će me progoniti čim zadrijemam čim sklopim oči čim spustim gard da će mi se zavući u san ispod kapaka onako kako čovjek malo podigne rolete ili venecijanere, dugo već nisam mislio na Veneciju, na zelenu vodu vrška Douane, na maglu kod Zatterea i na intenzivnu hladnoću koju čovjek osjeća dok s Fondamente Nuove promatra groblje, na povratak iz rata, nisam mislio na sjene koje su u Veneciji od vina i koje se zimi ispijaju od pet poslijepodne, ponovno ispred sebe vidim slavenske violiniste koji sviraju japanskim turistima, Francuze usred karnevalske maskarade, bogatog münchenskog frizera koji si je kupio palaču na kanalu Grande, a vlak iznenada kreće zabacujem glavu idemo još samo petsto kilometara do smaka svijeta

- 14 -

II.

prepuštam se jednoličnom ritmu predgrađa grada koji nosi ime španjolskog vojnika i ptice grabljivice, predgrađa grada na sjeveru poput tolikih drugih, zgrade u koje se mogu zgu­ rati proleteri, imigranti iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, koncentracijska okomitost, u paradoksalnome ritmu željezničkih pragova – u Veneciji sam u minijaturnome vlažnom stanu gdje je samo u kuhinji bilo svjetla pod je bio nakošen, spavalo se s nogama u zraku što je navodno dobro za cirkulaciju, nalazio se na ulazu u Geto prekoputa pekarnice prije velike sinagoge iz koje su do mene povremeno dopirali psalmi i pjevani dijelovi, ponekad je ime četvrti ulijevalo strah, Stari geto, osobito noću kada bi sve bilo pusto i tiho, kada bi puhala bura ledeni vjetar koji bi činilo se dolazio ravno iz Ukrajine nakon što bi zaledio Čehe Mađare i Austrijance, u mome starome getu nemoguće je bilo ne misliti na Łódź u Krakovu u Solunu i druga geta od ko­ jih nije preostalo ništa, nemoguće je ne biti progonjen zimom 1942., vlakovima koji voze prema Treblinki, Bełżecu i Sobibóru, 1993. nekoliko mjeseci nakon mog rata i točno pedeset godina nakon istrebljenja, u venecijanskome getu potopljenom u maglu i hladnoću zamišljao sam njemački stroj smrti ne znajući da se jedan od njegovih posljednjih mehanizama okretao sasvim blizu, samo nekoliko kilometara dalje, no ako sad i ponovno mislim na Veneciju u želje- 15 -

zničkome mrtvilu to je prvenstveno zbog one koja mi se ondje pridružila, tijela koje mi je uskratila tako često prisiljavala na duge noćne šetnje ponekad sve do svitanja, s crnom kapom na glavi, prolazio sam preko Campo dei Mori, pozdravljao Svetoga Kristofora na vrhu crkve Madonna dell’ Orto, izgubio bih se između nekoliko modernih zgrada koje ondje izgledaju kao da ih je netko postavio u kutove crteža da ih sakrije, kao da ih laguna nije dovoljno zakrilila, a koliko bih se puta koliko zatekao kako u svitanje ispijam kavu s vozačima i strojarima vaporeta za koje nisam ni postojao, jer Venecijanci imaju tu atavističku sposobnost da se ne obaziru na one koji nisu oni, da ne vide, da im stranac iščezne pred očima, a taj suvereni prezir, ta bizarna uhođena plemenitost bolesnika koji si dopušta da potpuno ignorira ruku koja ga hrani nije bila neugodna, baš suprotno, daleko od komercijalne simpatije koja je preplavila čitavi svijet, čitavi svijet osim Venecije gdje vas i dalje ignoriraju i preziru kao da vas ne trebaju, kao da vlasniku restorana gosti nisu ni potrebni, on je bogat kao i njegov grad i siguran, uvjeren da će drugi ne tako sićušni gosti ponovno preplaviti njegove stolove, što god se dogodilo, a to mu daje zastrašujuću superiornost nad posjetiteljima, superiornost lešinara nad lešinom, putnik će uvijek završiti opelješen, raskomadan s osmijehom ili bez njega, zašto mu lagati, čak i pekar meni prekoputa priznao je i ne trepnuvši da mu kruh i nije baš najbolji i da su mu slastice preskupe, taj pekar viđao me svakoga dana svakoga dana mjesecima i nikad mi se nije nasmiješio njegova snaga bila je u uvjerenju da ću nestati, jednoga dana napustit ću Veneciju i lagunu, bilo to za godinu, dvije, tri, deset, on će se pojaviti na otoku ja ne, i sva­koga me jutra podsjećao na to, što je bilo spasonosno, nije bilo iluzija družio sam se isključivo sa strancima, Sla- 16 -

venima, Palestincima, Libanoncima, Ghassanom, Nayefom, Khalilom, pa čak i s jednim Sirijcem iz Damaska koji je po­ sjedovao bar gdje su se okupljali studenti i prognanici, bio je to stari mornar koji je tijekom jedne plovidbe dezertirao, prilično smežuran frajer kojeg nitko ne bi povezao ni s kakvim brodom, ni s kakvim morem, izgledao je kao pravi kontinentalac imao je veoma velike uši prilično dlakave ko­liko se sjećam, bio je veoma pobožan, molio se, postio je i nikada nije pio alkohol koji je posluživao gostima, slabost su mu bile djevojke, ponajprije kurve, što je opravdavao govoreći da je Prorok imao stotinu žena, da je ljubio žene da je kad se sve uzme u obzir bludničenje sladak grijeh, ja u Veneciji nisam mnogo bludničio, zima je bila beskrajna, vlažna i hladna, zapravo nimalo prikladna za bludničenje, sjećam se da prve noći u getu nisam imao pokrivač i tako sam se smrzavao da sam se omotao orijentalnim sagom prepunim prašine, sasvim odjeven, s cipelama na nogama zato što je sag, krut, stvarao nešto nalik na cijev i nije mi pokrivao stopala, prije spavanja sam čitao priče Williama Hodgsona o fantomskim brodovima kao neuspjeli fakir ili mornar zašiven u svoju ležaljku spreman za bacanje u more, prilično daleko od erotizma što ga neki pripisuju Veneciji, momak zamotan kao prašnjava i otrcana cigara, na vlastitom krevetu, s cipelama i kapom, zašto grijanje nije radilo, nisam u stanju sjetiti se u svakom slučaju u ovom je vagonu sigurno dvadeset pet stupnjeva, svukao sam džemper u istom trenutku kad i moj susjed prekoputa, on izgleda kao bijeli newyorški reper, čita Pronto superiorna izraza lica, pitam se što će mi najaviti, on, sigurno ne smak svijeta, prije kraj veze hollywoodskih glumaca ili predoziranje kokainom ne­kog talijanskog poslovnog čovjeka od tridesetak godina, nećaka ili unuka Agnellija genijalca Fiata, uspijevam proči- 17 -

tati njegovo ime na naslovnici, Lupo, čudno, sigurno griješim, kako netko može biti poslovni čovjek i zvati se Vuk, zamišljam ga lijepog, blistava krzna, bijelih zuba, živahnih blago crvenih očiju, sigurno su ga pronašli u nesvijesti u nekom luksuznom stanu u Torinu, možda u društvu nekog polupoznatog, s lamborghinijem parkiranim ispred zgrade, s tko će ga znati možda malo krvi ili žuči na raskopčanoj Armanijevoj košulji, i naslućujem ganuće kućanica koje čine veliku većinu čitateljstva tih časopisa, moj bože taj vuk je tako lijep, tako bogat i rođen u tako dobroj obitelji, kakve li štete, mogao je biti toliko dostojanstven da jureći sto kilometara na sat udari u zaštitnu ogradu, da pogine u padu helikoptera, ili džet-skija, skonča tako da ga elisa vlastite jahte iskida na komadiće, ili da ga metkom u lice ubije neki ljubomorni suprug ili plaćeni mafijaški ubojica ali droga, droga je kao da je obolio od boginja, to je sramota, to je nemoguće, nepravedno, malo je nedostajalo da mi taj mladi torinski vuk koji svoju obitelj uvlači u skandal postane simpatičan, nadam se da će izaći iz bolnice prije smaka svijeta, moj susjed izgleda popustljivo i prijekorno, kima i tiho cokće dok vani pada noć, nalazimo se u dolini, žalosnoj lombardijskoj dolini koju preplavljuje tama hvala bogu sumrak će kratko trajati iščeznut će ogoljena zaleđena stabla onkraj dalekovoda slutit ćemo im samo obrise a mjesec će možda povremeno provirivati između oblaka kako bi obasjao brežuljke prije Bologne, u toskanskoj mekoći kliznut ćemo zatim prema jugozapadu sve do Firence i naposljetku u istome smjeru sve do Rima, još gotovo pet sati do željezničkoga kolodvora Termini, crkve, papa i sva raskoš, rimski Sveti Posjed: pobožnosti i kravate, ka­dionice i kišobrani, sve uronjeno u Berninijeve fontane i automobile, tamo gdje, na trulim nogostupima i Tiberu koji budi mučninu, plu­t aju - 18 -

Bogorodice s djetetom, Sveti Mateji, Pietà, skidanja s križa, mauzoleji, stupovi, karabinjeri, ministri, carevi i buka grada koji je uskrsnuo tisuću puta, koji nagriza gangrena ljepote i kiše, koji više od lijepe žene podsjeća na starog mudraca veličanstvena znanja koji se u svome naslonjaču lako prepušta zaboravu, život ga napušta na sve načine, on drhti, kašlje, recitira Georgike ili neku Horacijevu odu i piša po sebi, na jednaki se način prazni središte Rima, nema više stanovnika, ni trgovaca prehrambenim artiklima, odjeća odjeća i samo odjeća da ti se zavrti u glavi od milijardi košulja stotina tisuća otmjenih cipela milijuna kravata šalova kojima bi se mogao omotati Sveti Petar, kojima bi se mogao opasati čitavi Kolosej, kako bi se sve zauvijek sakrilo ispod prnja, i pustilo turiste da trguju u toj ogromnoj religioznoj starinarnici gdje blistaju pogledi žedni otkrića, pogledaj, pronašao sam predivnu Borrominijevu crkvu ispod ove bunde, strop braće Carracci iza te lovačke jakne, a u ovim crnim kožnatim čizmama Mojsijeve rogove Michelangela, da me ondje nitko nije čekao nikada se ne bih onamo vratio, da je u zreloj dobi sve jednostavnije nikada ne bih bio pošao na to putovanje, nikad ne bih nosio ovaj posljednji kofer, više moja galska Loire nego latinski Tiber, u srednjoj školi napamet naučeni Du Bellayjevi stihovi, Sretan je onaj koji kao Odisej i tako dalje, imam i ja svojih Žaljenja, Ungaretti je govorio kako je Tiber fatalna rijeka, Ungaretti rođen u egipatskoj Aleksandriji u rodnome je gradu živio do dvadesete godine prije nego što će se brodom zaputiti u Rim a zatim nastaniti u Francuskoj, Aleksandrija, postoji pijemontska Aleksandrija nedaleko odavde, nikada nisam tamo otišao, sjećam se kako sam u Veneciji u nekoj putničkoj agenciji pitao imaju li brodove koji plove u Aleksandriju a zaposlenica agencije – plavokosa Venecijanka sa štapićem nalik na čačkalicu u ustima - 19 -

– zaprepašteno me pogledala, u Aleksandriju, ali postoji vlak, a ja sam u trenutačnom povjerenju što ga ljudi osjećaju prema profesionalcima na tren, na sekundu zamislio vlak koji iz Venecije vozi prema egipatskoj Aleksandriji, izravno preko Trsta Zagreba Beograda Soluna Istanbula Antiohije Alepa Bejruta Akre i Port Saida, izazov geopolitici i nazupčenostima, pa čak i kad sam shvatio njezinu zbunjenost, pijemontska Aleksandrija, počeo sam sanjariti o vlaku koji bi ujedinio sve Aleksandrije, željezničku mrežu između pijemontske Aleksandrije, turske Aleksandrete egipatske Aleksandrije arahozijske Aleksandrije, možda najzagonetnije, u Afganistanu izgubljene daleko od željezničkih tračnica, vlak bi se zvao Aleksandar Ekspres a vozio bi od Aleksandrije Eshate u Tadžikistanu sve do Pijemonta preko ruba Afrike trinaest dana i jednako toliko noći, egipatska Aleksandrija još jedan dekadentni grad kojem ne nedostaje šarma osobito kada kiši ili kad je mrak, sjećam se bili smo ondje u nekom hotelu na Obali prvi smo put provodili sate na balkonu koji je gledao na Sredozemno more sve dok se veliki komad betona nije odvalio i zamalo ubio frajera koji je sjedio na terasi, ispod, jedva je podigao pogled, Egipćanin naučen na činjenicu da bi mu nebo svakoga dana moglo pasti na glavu, u toj sobi za dvoje spavao sam s Marianne, razodijevala se u kupaonici, imala je tijelo, lice koji su trgali dušu a moja je tražila baš to, u mirisu kiše i mora u Aleksandriji opijao sam se Marianneinim mirisima, naš hotel nije bio Cecil, nije bilo Durrella u našem boravku, tad još nisam znao za knjige, Ungarettijeve ili knjige Kavafisa tog žalosnog bijednog zaposlenika jedne od ogromnih banaka kakvih ima u Ramlehu, ili Burze pamuka, po izlasku s posla zalazio je u divovske slastičarnice gdje je sanjario o Antoniju pobijeđenom kod Akcija promatrajući geganje kakva arapskoga - 20 -

konobara i sunce koje je zalazilo onkraj mamelučke utvrde, noću je sve nalik jedno na drugo, mogao sam biti u Aleksandriji, u onom hotelu na obali na koju nasrću magle baš kao što je moj prozor sad išaran kapima kiše, bilo je žalosno i kišilo je, jedne noći, polagano sada, gotovo u ritmu talijanske lokomotive pridružujem se Marianne u tom ledenom hotelu u kojem smo drhturili od hladnoće, sklapam oči kako bih se sjećao tog dodira, tog brzog i vulgarnoga koitusa, je li se dogodio, je li mi samo dopustila da je poljubim, ne vjerujem, na sebi je ostavila džemper i šal, soba je bila prepuna propuha no ujutro je sjalo sunce more je bilo plavo Marianne je brzo otputovala u Kairo ja sam ostao još nekoliko dana tumarati gradom i tonuti u alkoholu, “Ricardo istinski aleksandrijski anisovac” užasni egipatski anis koji sam ispijao bez leda iz plastične čaše zureći u more, čista veličanstvena samoća, ujutro čaj u jednoj od slastičarnica blizu željezničkoga kolodvora Ramleh s cro­issantom kako bih u sebe unio barem petsto grama, gledajući tramvaje koji drndaju amo-tamo iz kožnatog naslonjača koji se možda sjećao Tsirkasove, Kavafisove, Ungarettijeve besposlene stra­žnjice, aveti u gradu što ga nagriza siromaštvo, leđa okrenutih prema Sredozemnome moru kao prema zidu, prljavom i nezdravom gradu čim se čovjek odmakne od sre­ dišta koje je i samo prljavo, lijepo mjesto da se iščekuje smak svijeta jedući prženu ribu pod moćnim zimskim suncem u udubini neba koju su očistili vjetrovi, iznimno je vruće u ovom vagonu, zadrijemat ću, već napola spavam dok se lju­ ljuškam u bijelim Marianneinim rukama, lice joj se mijenja, izobličuju ga suton i izduženi obrisi stabala koja defiliraju, vratio sam se u Aleksandriju često sam se tamo vraćao i ne uvijek u snovima, kako bih zaključio više ili manje tajne transakcije s egipatskim generalima čija se važnost nije mje­ - 21 -

rila brojem zvjezdica nego brojem mercedesa, ti generali koji su se protiv islamističkog terorizma bo­rili tako što su svake večeri savjesno polirali čelo brusnim papirom kako bi oponašali opetovani dodir kože čela s molitvenim sagom sve dok na čelu ne bi dobili žuljeve i izgledali pobožnije od svojih neprijatelja, sve je u Egiptu uvijek pretjerano, bilježio sam imena adrese mreže aktivista prebačenih iz Afganistana ili Sudana, i vojnika, jednog debljeg od drugog, koji naglašavaju riječi dok izgovaraju svoje inšallah, Allahu e’lem, la havle, oni koji, jednako predano, jednim potezom muče i ubijaju bradate u stražnjim dvorištima prenapučenih zatvora smještenih uz dolinu Nila, doista sam bio u Aleksandriji, dvaput sam uspio tamo doći preko mora, trajekt je osiguravao pomorsku liniju s Cipra, moglo se dakle iz Bejruta do Aleksandrije doći presjedajući s jednog broda na drugi u Larnaki a to je zapravo ugodno presjedanje i najpraktičnije, za čovjeka koji poput mene prevozi osjetljive materijale, praktičnije od aerodroma u Bejrutu krcatog Sirijcima, Marianne naravno već odavno nije bila ondje u trenutku kad je Ras et-Tin izranjao iz jutarnje izmaglice, stjecao se dojam da grad gledate s leđa, potajno, bez uresa kao kad u zoru zateknete nagu ženu u kupaonici, a more je bilo tako jasno, gledano s brodskog spremišta za visaljke, mogle su se prebrojiti meduze koje su plutale u mlakoj vodi: na svakom sam putovanju zamišljao Marianne, bljesak njezina rublja u ledenoj sobi, dvije sekunde tišine pri susretu s njezinim golim nogama uz rub kreveta, nogama koje je prebrzo sakrila pod pokrivač, vani je bjesnjela oluja, vjetar je zviždao uhvaćen u stakleni zid bez zastora, što smo radili u istom krevetu, ona, ona se nesumnjivo žrtvovala suvremenosti, ona je u toj krevetnoj diobi vidjela nevinost pomiješanu s opasnošću ondje gdje sam ja, gnječen požudom, razabirao tek predivnu - 22 -

priliku, ružičasto vino imena Rubin Egipta kojim sam je napajao, zajedno s Ricardom, ostalo je moja aleksandrijska madlena: za stolom s vojnicima ili policijskim časnicima koji su za doručkom pijuckali Johnny Walker ne skidajući sunčane naočale odmjereno sam ispijao Rubin Egipta i velike vesele gutljaje Omar Khayyama u znak sjećanja na Marianne pred njihovim užasnutim očima, čovjek bi povjerovao da je Prorok dopustio samo britanski viski, a poznavao sam čak i čovjeka bliskog predsjedniku republike koji se tovio pr­ ženim crvenim barbunima i zalijevao ih Single Maltom, klasnim simbolom, simbolom moći, prepričavajući mi istodobno sudbinu ovog ili onog, koji je umro tijekom mučenja ili u nekakvu previranju – zašto sam u Kairo išao tek rijetko više se ne sjećam, dogovarali su nam sastanke u Aleksandriji ili u Agamiju na porubu libijske pustinje, možda zato što je bilo ljeto, zimi je sve drukčije, u zimu 1998. nešto se važno pregovaralo u glavnome gradu, uza sam Nil u Garden Cityju s poslovnim ljudima koji su nalikovali na grčke komunističke militante iz Tsirkasovih romana, hvalisavi ljudi patetični govornici koji vas sasvim izvjesno znaju uspavati poput ovog vlaka u sutonu, oprezni a svejedno susretljivi, Saloma u liku zmije, daleko od ćorave jednostavnosti vojnika i pandura, ljudi koji skidaju svoje zatamnjene lor­njone s nosa kako bi vam se bolje zagledali u oči, procijenili vas, sondirali vas dok me vlak ljuljuška, zadrijemat ću kao u Aleksandriji gdje sam tonuo u san drhteći od zime, brojeći Marianneine nečujne udisaje i izdisaje, a sad i protiv vlastite volje brojim podrhtavanja vlaka dok prelazi preko pružnih pragova, jednog za drugim, postajem svjestan svoga tijela u sjedalu, egipatski, libanonski, saudijski poslovni ljudi svi odreda školovani na najboljim britanskim i američkim sveučilištima, diskretno elegantni, oprečni klišejima previše nakićenih i bučnih istoč­ - 23 -

njaka, nisu bili ni debeli ni prerušeni u beduine, odmjereno su govorili o sigurnosti svojih budućih investicija, o regiji koju nazivaju the area “Zona” i o svojoj vlastitoj sigurnosti, ni u jednom trenutku ne izgovarajući riječ oružje ili riječ nafta zapravo nijednu drugu riječ osim investment i safety, zapitao sam se, dok me hipnotizira sad iscrpljeni krajolik, svjetlost pod kojom se ne može razabrati pas od vuka, tako kažu, tko je ovdje pas a tko vuk, ti tako civilizirani ljudi, promatrao sam, slušao svog šefa, tako sam ga zvao, slušao sam svog šefa kako pokušava uvjeriti te ugodne predatore, neki od njih prodavali su oružje bosanskim Hrvatima, drugi Muslimanima, a treći po Africi prije nego što su se odlučili za krijumčarenje oružja Iraku – gospodari Zone u tom su predivnom hotelu u Kairu sudjelovali u neformalnom sastanku tijekom kojeg smo ih pokušali uvjeriti da uđu u igru s nama, izvijestili smo ih o situaciji, o pomoći koju im možemo pružiti kako bi iračku naftu koju su posjedovali u ogromnim količinama prodali po što boljoj cijeni, crno je zlato voluminozno i pluta u tankerima, Sirijci su im naplaćivali pravo bogatstvo kako bi otpremali njihovu naftu kao da dolazi iz njihovih presušenih izvora s obala Eufrata, a na tankere je bila ukrcana u Latakiji, čudni su to putovi, svi su raspolagali tonama i tonama sirove nafte, tolikom količinom da su se nekoliko godina poslije francuski diplomati po po­ vratku iz Bagdada šetali Parizom i usred bijela dana prodavali barele nafte kao staklenke pekmeza, to me podsjetilo na trgovanje Plavih kaciga u Bosni, ti vojnici prodavali su svoje dnevne obroke, gorivo, iznajmljivali svoja blindirana vozila kao taksije za Split ili Zagreb, kao da je to nešto najprirodnije na svijetu, sretni zbog čiste savjesti i džeparca koje su im te usluge donosile, žalili su se međutim na opasnost, baš kao što naši poslovni ljudi u Zoni ne vide prijet- 24 -

nju iza ispružene ruke, smrtonosne igre koje će se igrati nekoliko sljedećih godina, a naravno da nisam znao da će me sve to gurnuti prema Rimu sto pedeset kilometara na sat u ledenu dolinu kao tane ispucano iz topa ispresijecanog stablima krajolika, taj krajolik koji je nagrizao lombardijski sumrak iznenada su obasjala svjetla kolodvora Lodi: most Lodi na rijeci Addi sigurno nije daleko, tijekom prvog osva­ jač­kog pohoda u Italiji nedugo prije odlaska u Egipat i Bonapar­te se ovdje borio – Bonaparte možda najveći vojskovođa Mediterana uz bok Hanibalu i Cezaru, mračni Korzikanac Zeusov miljenik suprotstavio se ovdje mojim hrvatskim precima koji su služili Austrijancima poredani u bojne redove ispred mosta na suprotnoj obali Adde, dvanaest tisuća vojnika, četiri tisuće konjanika s topovima, njihove teške puške s beskrajno dugim bajunetama i njihova vojna glazba, Napoleon se svojski potrudio, pomaže u biranju ciljeva, bio je artiljerac, uz svoje je ljude, udahnjuje im hrabrost i odlučnost kao Atena Grcima, prijeći će most, protiv svih očekivanja jurišat će na drveni most po kojem pljušte meci, kolona od šest tisuća grenadira juriša preko saga sazdanog od vlastitih mrtvaca koji padaju u ritmu austrijskih plotuna, nasred mosta oklijevaju Lannes maleni ličilac iz Gersa kreće naprijed i urla s isukanom sabljom na čelu svoje postrojbe izbija na suprotnu obalu na neprijateljske sluge koje obuzima panika Francuzi si sabljama otvaraju prolaz dok konjica koja je nizvodno pregazila rijeku masakrira Hrvate u rasulu, dvije tisuće mrtvih i ranjenih, dvije tisuće Habsburgovaca pokošenih u samo nekoliko sati leži na obali rijeke, dvije tisuće leševa s kojih lombardijski seljaci skidaju sve što je vrijedno, medaljice s krštenja, srebrne ili emajlirane tabakere, usred jauka umirućih i ranjenih u toj noći 21. floreala 1796. IV. godine Revolucije dvije tisuće aveti dvije - 25 -

tisuće sjena nalik na oblike koje vidim onkraj stakla svog prozora, jablanovi, tvornički dimnjaci, idemo prema Pou seoski je krajolik sve mračniji, Velika vojska koja se tad još nije tako zvala dan nakon bitke na mostu Lodi ulazi tako u Milano, rođen je Maleni Kaplar, mit je uhvatio maha, Bonaparte će nastaviti avanturu sve do Rusije, pritom proći kroz Egipat – dvije godine poslije u Aleksandriji će se iskrcati s idejom da Francuskoj stvori carstvo po uzoru na Bri­ tansku Indiju, a mrtvi više neće prekrivati obale Adde, nego podnožja piramida: petnaest tisuća ljudskih leševa i nekoliko tisuća mamelučkih konja trunut će na rubu pustinje, horde crva koji se migolje prepustit će mjesto crnim živčanim muhama, na mrljama krvi koju je ispio pijesak, tamo gdje danas turisti padaju kao žrtve pred prodavačima razglednica i svih vrsta suvenira, u Egiptu je nemoguće prebrojiti muhe, nekoliko stotina metara od Plodne doline, na zaklanim kravama obješenima na zatvorenim tržnicama koje presijecaju odurno smrdljivi odvodni kanali kojima mirno otječe krv žrtvovanih životinja, smrad mrtvoga mesa sigurno je nalik na onaj nakon bitke, muhe uvijek pobjeđuju, polako prislanjam glavu uz prozor, leđa povijenih od brzine kroz polumrak, ošamućen od sjećanja na gustu žegu Kaira, na prašnjava stabla manga, iznemogle banijane, dotrajale građevine, svijetle turbane vratara i kuhani bob koji je u zoru smrdio jednako kao i obješene životinje, nekoliko koraka od veleposlanstva Velike Britanije gdje je tijekom četrdesetih sve vrvjelo špijunima kao danas žoharima, u bezimenom pansionu na zadnjem katu zgrade čije je kućište za dizalo igralo ulogu odlagališta za otpad i sve do odmorišta na drugome katu bilo puno iskidanih madraca i zahrđalih bicikala, moja je soba nekim čudom imala maleni bal­kon pa sam noću, u relativnoj tišini grada koji nikad ne - 26 -

spava, promatrao crnu vrpcu Nila koji je mirisao na somove, vrpcu koju su presijecala svjetla nove opere na otoku Gezira, predivna riba dugih svjetlucavih brkova, čitao sam Nasukane gradove, ne shvaćajući pretjerano što čitam, ne prepoznajući u spletkarenjima sjena između stranica svoje vlastite korake međunarodnog špijuna, baš kao što se danas, sjedeći ispod svoga kofera, nepomičan pri brzini od najmanje sto pedeset kilometara na sat, prepuštam putovanju kroz suton zapravo nesvjestan igre u kojoj sudjelujem, tajnih niti koje me pokreću baš kao i ovaj vlak koji me vozi u Rim, a u tom nježnom fatalizmu u koji vas guraju umor i nesanica moje se oči gube usred prosinačke večeri i krijesnica od mraza što ih vlak na trenutke pali na stablima bez lišća, život može nalikovati na loš prospekt neke turističke agencije, Pariz Zagreb Venecija Aleksandrija Trst Kairo Bejrut Barcelona Alžir Rim ili na udžbenik vojne povijesti, konflikata, ratova, ili na moj život, Duceov ili život Millána Astraya jednookog legionara ili prije toga na događanja 1914. i tako dalje počevši od rata za vatru, kao dobar vojnik tog sam jutra došao na kolodvor u Lyonu točno na vrijeme, kakve li smiješne zamisli čuo sam se kako govorim u telefonsku slušalicu, kakve li smiješne zamisli doći vlakom, pretpostavljam da imate neke svoje razloge, ja ih nemam, vjerujem, jednostavno sam propustio zrakoplov a u vlaku koji me vozi u Milano, napola usnuo, sanjao sam – koliko već dugo nisam putovao vlakom – o Španjolskome ratu i poljskim getima, nesumnjivo pod utjecajem dokumenata i svome kovčežiću, čija se informatička tinta jamačno izlila po mome sjedalu i prodrla mi u san, osim ako nije riječ o Marianneinim prozračnim prstima s plavičastim venama, u ovom prijelomnom trenutku svoga života, danas 8. prosinca sanjarim sjedeći između dva mrtva grada kao turist koji u ritmu parobroda - 27 -

koji ga vozi promatra Sredozemno more koje mu prolazi ispred očiju, nepregledno more orubljeno stijenama i planinama, tim miljokazima koji obilježavaju tolike masovne grobnice na mjestima pokolja nova karta još jedna mreža tragova željezničkih putova rijeka koje nastavljaju no­siti leševe ostatke djeliće vriske kostura zaboravljenih pošto­ vanih anonimnih ili upisanih u veliku Povijest priprosti pergament koji uzalud oponaša mramor koji nalikuje na petparački časopis što ga je moj susjed presavio kako bi bez napora čitao, prekomjerna doza narkotika talijanskog poslovnog čovjeka, skandali glumica i polupoznatih starleta koji i nisu baš pretjerano skandalozni, ponašanja nepoznatih, sve zapravo prilično nalik na sadržaj kofera, tajne koje ću prodati natrag njihovim legitimnim vlasnicima, plodovi dugotrajnih istraživanja u sklopu mojih aktivnosti u ulozi međunarodnog špijuna: 1998. između dvaju sastanaka šetao sam gradom u zimu koja je u Kairu uvijek bistra, jer prašina je tad možda manje obilna nego ljeti a osobito je vrućina podnošljivija, Egipćani tad vele da je hladno, čudna pomisao u gradu gdje se temperatura nikad ne spušta ispod dvadeset stupnjeva, na Aveniji Qasr el Ayni uz rub dekadencije Garden Cityja u vrlo britanskoj i trošnoj četvrti gdje se nalazio moj hotel nalazila se trgovina alkoholom koju su držali Grci, povremeno sam tamo odlazio kako bih se opskrbio Ri­ cardom istinskim aleksandrijskim anisovcem, kako ne bi šokirali muslimane, u njihovu su izlogu bile samo planine načinjene od kutija papirnatih rupčića, plave, ružičaste ili zelene dok su se unutra stare drvene police uvijale pod težinom Metaxe, džina Bordon’sa i viskija J&C “made in Arab Republic of Egypt” koji su nesumnjivo svi odreda bili proizvedeni od istog temeljnog alkohola koji je zatim u najvećoj mjeri upotrijebljen za proizvodnju sredstava za čišćenje, za - 28 -

glancanje metala i pranje stakala, Egipćani ne riskiraju, moji vojnici piju samo uvozna pića kupljena u duty free-trgovinama, grčki trovači sigurno nisu pretjerano zarađivali, zapravo su prodavali uglavnom pivo stanovnicima četvrti i nešto anisovca avanturistima idiotima ili onima koje su za­bavljale etikete na bocama, boce su umatali u stranice starih brojeva atenskog Ta Nea pa ih umetali u ružičastu plastičnu vrećicu, objasnili bi zatim na raskošnom francuskom da je bolje vrećicu ne držati za ručke, uvijek bez osmijeha, što bi me trenutačno podsjetilo na Balkan i staru šalu prema kojoj je bilo potrebno poslužiti se nožem da nasmiješ Srbina, Heleni su sigurno Balkanci, ako ni zbog čega drugog onda zbog škrtosti u pogledu osmijeha – kod Grka u Qasr el Ayniju uvijek bi poprilično stari čovjek sjedio u kutu trgovine na drvenome stolcu s likom Kleopatre, s trgovcima je razgovarao na francuskome s čudnim naglaskom, u ruci je držao bocu Metaxe ili konjaka Ami Martin omotanu novinskim papirom te se tako predano i diskretno opijao razgovarajući sa svojim domaćinima, kad sam ga prvi put čuo obilno je vrijeđao Nasera i arabiste, govorio je tako, s dvadeset pet godina zakašnjenja, Naser je već odavno bio mrtav a s njim i panarabizam, bilo je prilično iznenađujuće slušati tog starog pijanca lica obilježena kairskim suncem, mršavog u prevelikom tamnosivom odijelu, lokalna izgleda, koji opće­nito gledajući osjeća toliku osvetoljubivost prema ocu nacije, podsjećao me na djeda mog ratnog druga Vlahe, starog dalmatinskog vinogradara koji je provodio vrijeme proklinjući Tuđmana, proglašavajući ga sljedbenikom fašizma, zato što je on sam bio partizan, zato što se na Neretvi borio s Titom, obilno nas je vrijeđao, govorio nam da smo sitni nacisti, izgovarao i druge nježnosti, sigurno je bio jedan od pripadnika sedam ili devet posto populacije koji - 29 -

su se smatrali “Jugoslavenima”, a nesumnjivo je bio i jedini seljak u toj frakciji, jedini seljak i jedini Dalmatinac, a u toj grčkoj trgovini alkoholnim pićima u Kairu sjetio sam se onog starca gledajući onog čudnog lika koji je Nasera nazivao lopovom i makroom bez okolišanja ispijajući cugu od koje očigledno nije uspio oslijepjeti, no od koje je možda poludio, bio je Nizozemac, zvao se Harmen Gerbens, bilo mu je sedamdeset sedam godina a u Egiptu je živio od 1947., bio je pravo čudo prirode, kako se već kaže, zato što je toliko dugo odolio destiliranim pićima, rodio se 1921. u Groningenu – u ovom je trenutku možda već mrtav, dok nekoliko pahulja otopljena snijega presijeca milanski seoski krajolik onkraj moga prozora, je li crknuo u svome krevetu, naprasno, ili nakon duge agonije, od bolesti jetre ili srca koje ga je izdalo, ili je na njega naletio taksi dok je prelazio Aveniju Qasr al Ayni kako bi otišao do svojih prijatelja Grka, tko zna, možda je još uvijek živ, negdje u nekom azilu za starce ili još uvijek u svome ogromnom sumornom stanu u Garden Cityju, od čega je zapravo živio, primao je malenu egipatsku mirovinu kao “inženjer” mehaničar, što je prilično velika titula za nekoga kog su 1943. mobilizirali kao mehaničara u četvrtoj brigadi Panzergrenadier SS “Nederland” čiji su se posljednji pripadnici Amerikancima predali u svibnju 1945. u zapadnom dijelu Berlina nakon dvije godine različitih bojišnica, Gerbens je brbljavac, jednog poslijepodneva prepričao mi je svoj život, u svojoj mračnoj i praznoj jazbini na prvome katu oronule zgrade, htio mi je prije svega objasniti zašto je Naser gad – što me navodi da mislim na staroga nizozemskog čangrizavca u pristaništu u Lodiju, tad nisam znao da je Brigada Nederland na nekoliko mjeseci bila izmještena u Hrvatsku kako bi se ujesen 1943. nakon talijanske kapitulacije borila protiv partizana, možda se borio i - 30 -

protiv Vlahina djeda, možda, možda sam na Harmena pomislio u prikladnom trenutku, u trenutku kada i sam krećem u drugi život baš kao i on nakon godine dana oskudica i mučenja u zemlji uništenoj i poharanoj ratom otišao je potražiti sreću drugdje preko rođaka koji je od prije rata radio u aleksandrijskoj luci, danas kad je Egipat oličenje siroma­ štva neobičnom se čini i sama pomisao da bi netko mogao baš tamo imigrirati kao predradnik i poboljšati si život, pitam Harmena je li njegova prošlost u Waffen SS-u imala nekakve veze s njegovom odlukom da ode, odgovara mi kako nije, kako jest, možda, nakon poraza je proveo nekoliko mjeseci u vojnom zatvoru, naposljetku bio sam samo mehaničar, govorio je, a ne nacist, popravljao sam gusjeničare i kamione, za to se ne dobiva Ritterkreuz, ha? Ne sjećam se više, pustili su nas prilično brzo, bio je to moj prvi odlazak u zatvor – tri je godine crnčio u aleksandrijskoj luci, popravljao i održavao dizalice, transportna vozila i svu lučku mašineriju, imao je dvoje djece, dvije kćeri, sa ženom iz Groningena, Egipat joj se u početku sviđao, govorio je, u početku, a ja mislim na svoju majku koja je također emigrirala, odrasla daleko od svoje domovine koju gotovo i ne poznaje, moj susjed s Prontom presavio je svoj časopis, ustaje i odlazi prema baru ili zahodu, tko zna gdje su se rodili njegovi roditelji, možda su emigrirali iz Napulja ili Leccea, dok su još bili mladi, kako bi iskušali sreću na naprednom sjeveru, Harmen Gerbens pak je otišao na napredni jug – napustio je zatim Alek­sandriju kako bi otišao na bolje radno mjesto u Helwanu u blizini Kaira u sasvim novu tvornicu oružja koja je proizvodila puške hakim, teške strojnice kalibra 8 mm izrađene prema švedskom predlošku, sva oprema i strojevi dopremljeni su izravno iz Malmöa, baš kao i inženjeri: dobro sam se s njima slagao, priča Harmen, bio sam - 31 -

zadužen za održavanje, hakim je bila predivna puška, bolja od originala, gotovo bez povratnog udara usprkos nezamislivoj moći ba­rutnog punjenja mauserove čahure, podnosila je čak i pijesak u svome zatvaraču bio sam veoma ponosan što sudjelujem u njezinoj proizvodnji – nakon Naserove Revolucije sve je krenulo po zlu kaže mi Harmen, bio sam jedini stranac koji je ostao u tvornici, svi su otišli, Grci, Talijani, Britanci a jednoga dana je izbio rat: Englezi, Francuzi i Izraelci intervenirali su na Suezu – 31. listopada 1956. uhitili su me i optužili za špijunažu, dan nakon bombardiranja aerodroma, i zatvorili u “odjel za strance” zatvora Qanater, Harmen nikad nije doznao ni zašto ni kako, ni u čiju je korist bio izdajnik, Harmen Gerbens već je bio ozbiljno pijan kad mi je ispričao tu priču, blago je slinio, čaj mu se zadržavao na spuštenim brkovima zatim cijedio niz kutove usana, naglasak mu je bio sve naglašeniji a brada mu je podrhtavala koliko i ruke dok je zalazak sunca uranjao u sjenu prazan stan, prazan stan bez žene i kćeri koje su bile “protjerane” u Nizozemsku ubrzo nakon njegova uhićenja, Harmen Gerbens nizozemski alkoholičar u Qanateru je ostao osam godina, zaboravili su ga ondje i bogovi i njegov konzulat, doznao sam zatim i zašto, osam godina u zatvorskom odjelu za strance pokraj tamnica u kojima su četrdeset godina poslije trunuli moji islamisti, bio je osobni mehaničar upravitelja zatvora, Gerbens pljuje na tlo na sam spomen njegova imena, izlijeva čašu žestice u svoj čaj izgovara užasne kletve na nizozemskom pa se pitam je li ta priča uopće istinita, je li stvarno moguće da je taj čovjek iz nepoznatih razloga proveo u zatvoru osam godina, nije li ovo samo izgubljeni momak, stari luđak kojeg su izjele samoća i cuga – zašto se ne vratite u Nizozemsku, ne mogu odgovara on, ne mogu i ne tiče vas se, ne proturječim mu pozdravljam - 32 -

starog pijanca oko mu suzi prati me do vrata – stubište je prekriveno otpadom a ja se spuštam niza stube kako bih ponovno zašao u crvenu agoniju kairskih večeri koja zaudara na mumije

- 33 -

Mathias Énard (rođen 1972. u francuskom Niortu) studirao je suvremenu umjetnost te potom arapski i perzijski, i to u Teheranu, Egiptu, Veneciji i Damasku. U Siriji je uz studij poučavao francuski, a zatim je do 2010. predavao arapski na Sveučilištu u Barceloni. Još na studiju počeo je objavljivati zbirke poezije, Travail de nuit i Parfois entre nous la mer. Prvi roman La perfection du tir izašao mu je 2003., a drugi Re­ monter l’Orénoque 2005. Njegovo sljedeće djelo bila je zbirka eseja o terorizmu Bréviaire des artificiers. Najpoznatije djelo, roman Zona, objavljeno je 2008. Uz brojne pozitivne kritike Zona je osvojila više francuskih i međunarodnih nagrada: Prix Décembre, Prix Thyde-Monnier SGDL, Prix Cadmous te Prix Candide 2008. te Inter i Initiales 2009. Uz književna djela Énard piše tekstove za više kulturnih magazina te je član uredništva časopisa Inculte i jedan od utemeljitelja galerije scrawitch. Živi u Barceloni, a često provodi vrijeme na kulturnim razmjenama u drugim europskim gradovima.

- 478 -

Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šamšiel, 2002., Unterstadt, 2009., i Ničiji sinovi, 2012., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., i Sofija plaštevima mete samo­ ­ću, 2009. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama “Vladimir Nazor”, “Ksa­ver Šandor Gjalski”, “Fran Galović” te “Josip i Ivan Kozarac”.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Ray­monda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. Živi i radi u Osijeku.

- 479 -

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Kamil Vojnar / Trevillion Images Godina izdanja 2014., lipanj (prvo izdanje) Tisak Znanje, Zagreb ISBN 978-953-266-573-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 480 -

- 481 -

Francis Servain Mirković, Francuz hrvatskog porijekla, pokušava završiti svoju špijunsku karijeru i s kovčežićem punim tajnih dokumenata vlakom kreće u Rim kako bi Vatikanu prodao svoje tajne pa preuzeo identitet Yvana Deroya, svog nekadašnjeg prijatelja doživotno zatvorenog u psihijatrijskoj ustanovi. Dug put vlakom pravi je trenutak za svođenje životnih računa i prisjećanje na događaje u posljednjih dvadesetak godina, od rata u bivšoj Jugoslaviji, gdje se borio slijedeći put svojeg djeda ustaše, suradnika Maksa Luburića, do analitičkog rada na krvavim alžirskim egzekucijama i suradnje s Mossadom. Važna stavka u njegovoj rekapitulaciji vlastitih poraza svakako su i žene koje su ga ostavljale: Marianne, družica iz ratnog doba, te Stéphanie, kolegica s posla, koja bi se, kako sam sumnja, mogla pobrinuti da jednog dana itekako plati za sve svoje grijehe.

Roman Zona Mathiasa Énarda kritičari su proglasili jednom od istinski originalnih knjiga desetljeća. Ovaj napeti i osebujni roman čita se u jednom dahu, a svojom je kvalitetom zaslužio više francuskih i međunarodnih književnih nagrada.

179,00 kn

- 482 www.fraktura.hr