Zvijezda mora by Fraktura

z 2y

Joseph O’Connor

Zbogom staroj Irskoj prevela s engleskog Martina »iËin-Šain

Fraktura z 3y

Naslov izvornika Star of the Sea ∂ by Joseph O’Connor 2002 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura 2010. ∂ za prijevod Martina »iËin-Šain i Fraktura 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-133-0 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 730410

z 4y

IRSKO-IBERSKI TIP

ANGLO-TEUTONSKI TIP

CRNAC

Iz Ëasopisa Harper’s Weekly: A Journal of Civilisation

z 5y

Za Anne-Marie Sada i zauvijek

z 6y

“[Glad] je Božja kazna lijenoj, nezahvalnoj i buntovniËkoj zemlji; indolentnim i nesamostalnim ljudima. Patnja Iraca posljedica je Božje providnosti.” Charles Trevelyan, pomoÊnik ministra ﬁnancija Njezina VeliËanstva, 1847. (godine 1848. dobio viteški naslov za angažman na dostavi pomoÊi gladnima)

“Engleska je doista zloËinaËka država. Engleska! Cijela Engleska! (…) Treba je kazniti. A vjerujem da Êe je kazna sustiÊi preko Irske i kroz Irsku. I tako Êe Irska biti osveÊena… Ni Atlantski ocean nije dubok kao pakao koji Êe izbljuvati vatru na tlaËitelje mog naroda.” John Mitchel, irski nacionalist, 1856.

“KARIKA KOJA NEDOSTAJE: pustolovni istraživaËi sumnjivih Ëetvrti Londona i Liverpoola mogu sresti stvorenje koje je u evolucijskom lancu oËito smješteno izmeu gorile i crnca. PotjeËe iz Irske, odakle se nakanilo iseliti. Zapravo, pripada plemenu irskih divljaka, najnižoj vrsti irskog troglodita. Kad razgovara sa sebi sliËnima, to zvuËi kao nerazumljivo blebetanje. Osim toga rijeË je o životinji sklonoj veranju, pa je katkad možemo vidjeti kako se uspinje ljestvama natovarena opekama.” Ëasopis Punch, London, 1862.

“Božja providnost poslala je bolest krumpira, ali Engleska je izazvala Glad… Dosta nam je licemjernih priËa svih onih koji nam govore da ne smijemo kriviti britanski narod zbog zloËinâ njihovih vladara nad Irskom. Krivimo ga.” James Connolly, jedan od voa Uskrsnog ustanka protiv britanske vlasti, 1916.

z 7y

z 8y

P R E D G OVOR iz pera

AMERIKANCA U INOZEMSTVU: Zapisi o Londonu i Irskoj iz 1847.

N a pis a o G . G R A N TL E Y DI XON novinar New York Timesa

9 O G R A N I »E N O , prigodno stoto izdanje, I Z M I J E N J E N O , N E P R O »I Š ΔE N O i prošireno novim sadržajima

z 9y

z 10 y

»UDOVIŠTE

9 PREDGOVOR U KOJEM SE SAŽETO IZNOSE NEKA SJEΔANJA SA ZVIJEZDE MORA TE SE OPISUJE STANJE NJEZINIH PUTNIKA I ZLO ŠTO JE VREBALO MEÐU NJIMA.

Cijele noÊi koraËao bi brodom, od pramca do krme, od sumraka do prvog svjetla, taj šepavi Ëovjek iz Connemare, suh kao granËica, spuštenih ramena, u odjeÊi boje pepela. Mornari, stražari i svi koji su se vrzmali oko kormilarnice naËas bi prekinuli razgovor ili svoj osamljeniËki posao i gledali ga kako prolazi maglovitom tamom, oprezno, kradomice, uvijek sam, vukuÊi lijevu nogu kao da neprestano diže sidro. Na glavi mu je bio zgužvani polucilindar, a oko brade i vrata omotao bi iskrzani rubac. Pohabani vojniËki kaput bio mu je tako prljav da je bilo nemoguÊe zamisliti da je ikada bio Ëist. Kretao se polako, gotovo ceremonijalno, s neobiËnom mješavinom zapuštenosti i dostojanstva, kao kralj u nekoj priËi koji se prerušen uvukao meu podanike. Ruke su mu bile vrlo duge, oËi sjajne. »esto se u njima oËitavala smetenost ili neka zla slutnja, kao da mu je život došao do toËke koja se ne da objasniti ili se sve više približava takvoj toËki. Tužno mu je lice bilo nagreno ožiljcima, izbrazdano tragovima neke bolesti koju je svojedobno još pogoršao bjesomuËnim Ëešanjem. Iako vitak i lagan, kao da je nosio neki neopisiv teret. Nije to bilo samo zbog njegove invalidnosti ∑ deformiranog stopala u Ëetvrtastoj drvenoj klompi na kojoj je bilo otisnuto ili urezano veliko tiskano slovo M ∑ nego i zato što se Ëinilo da živi u nekom tjeskobnom išËekivanju, vjeËito prestrašen i na oprezu, kao zlostavljano dijete. z 11 y

Bio je jedan od onih ljudi koji privlaËe pažnju time što se jako trude ne privlaËiti pažnju. Iako nisu to mogli objasniti, mornari su Ëesto osjeÊali njegovu prisutnost i prije nego što bi ga vidjeli. PoËeli su se zabavljati kladeÊi se gdje se u odreenom trenutku nalazi. Kad bi odzvonilo deset, to je znaËilo da je dolje kod svinjca, na desnoj strani broda. U jedanaest i petnaest zatekli bi ga gore kod baËve s vodom, gdje su siromašne žene iz treÊeg razreda danju pripremale ono malo hrane što su imale. Ali veÊ treÊe noÊi nakon što su isplovili iz Liverpoola, natjecanje više nije bilo dovoljno zanimljivo da ubije vrijeme. KoraËao je brodom kao da izvodi ritual. Gore. Dolje. Poprijeko. Natrag. Prova. Lijevi bok. Krma. Desni bok. Zato što bi se pojavio zajedno sa zvijezdama i zavukao se u potpalublje Ëim bi svanulo, meu brodskim noÊnim pticama postao je poznat kao “Duh”. Nikad se nije upuštao u razgovor s mornarima. Izbjegavao je i sve putnike koji bi noÊu tumarali brodom. »ak ni nakon ponoÊi ne bi ni s kim progovorio, kada bi svi ostali što su još bili budni razgovarali sa svima ∑ kada bi na mraËnoj i mokroj palubi Zvijezde mora zavladalo drugarstvo kakvo se danju rijetko moglo vidjeti. Pregradna vrata noÊu bi ostala otvorena; pravila se nisu tako strogo poštovala ili bi se sasvim zanemarila. Dakako, ta demokracija što je na brodu vladala u gluho doba noÊi bila je iluzija; tama bi naizgled izbrisala razlike u klasnoj i vjerskoj pripadnosti, ili bi barem prepreke meu njima poravnala do razine kada nije imalo smisla uzimati ih u obzir. To je samo po sebi možda bilo priznanje temeljne nemoÊi Ëovjeka na moru. NoÊu ste imali dojam da je brod neka apsurdna tvorevina sasvim izvan svog elementa ∑ nespretan spoj hrastovine, smole, Ëavala i vjere ∑ što škripi i pušta vodu, nošen divljinom pakosnog crnog mora koje bi se moglo razjariti na najmanju provokaciju. Kad bi pao mrak, ljudi su na palubi govorili tiho, kao da se boje da Êe inaËe probuditi bijes oceana. Ili ste mogli zamisliti Zvijezdu kao golemu tegleÊu životinju Ëija se drvena rebra naprežu kao da Êe puknuti, dok je gospodar šiba biËem u još jednu potjeru, iako je trupina veÊ napola mrtva, a mi putnici njezini smo paraziti. Ali to z 12 y

nije dobra metafora jer nismo svi bili paraziti. Oni koji jesu ne bi to bili priznali. Ispod nas dubine koje se samo mogu zamisliti, klanci i kanjoni tog neizmjerenog kontinenta. Iznad nas nebeski svod crn kao smrt. Vjetar je udarao, bijesno urliËuÊi iz visina, koje je i najveÊi skeptik meu mornarima oprezno nazivao “nebesima”. A veliki valovi pljuskali su i valjali naše sklonište ∑ kao da se vjetar utjelovio i oživio pa se ruga oholosti onih koji su se drznuli napasti njihov teritorij. Ipak, gotovo vjerski spokoj vladao je meu onima koji su noÊu hodali palubom: što je more bilo gnjevnije, što je kiša bila ledenija, to je opipljivija bila solidarnost onih koji su im zajedno odolijevali. Admiral je mogao Ëavrljati s prestrašenim malim od palube, gladni putnik treÊeg razreda s grofom koji ne može zaspati. Jedne su noÊi na palubu doveli zatvorenika, bijesnog i nasilnog Ëovjeka iz Galwaya, da protegne noge. »ak se i on ukljuËio u tu zajednicu somnambula, pa je u miru popio šalicu ruma i porazgovarao s metodistiËkim sveÊenikom iz Lyme Regisa u Engleskoj, koji nikad prije nije okusio rum, ali je Ëesto propovijedao o njegovoj štetnosti. (Vidjeli su ih kako zajedno kleËe na krmenoj palubi i potiho pjevaju “Budi uz mene, Gospode”.) Neke nove stvari bile su moguÊe u toj noÊnoj republici. Ali Duh nije pokazivao zanimanje za moguÊnosti ili novosti. Bio je neosjetljiv kao stijena u nepreglednoj pustoši ∑ Prometej u dronjcima što Ëeka proždrljive ptice. Stajao je pokraj glavnog jarbola i promatrao Atlantik kao da oËekuje da se zaledi ili da iz njega prokljuËa krv. Izmeu prvog zvona i dva zvona veÊina bi se povukla. Mnogi od njih sami, ali neki i zajedno, jer snošljivost je cvala pod dobrostivim okriljem noÊi: priroda i osamljenost sklopile su savez u mraku. Izmeu tri sata i prvog svjetla malo se toga dogaalo na palubi. Dizala se i spuštala. Propinjala se i zaranjala. »ak su i životinje u kavezima spavale, svinje i kokoši, ovce i guske. Zvono koje se oglašavalo svakih pola sata razbilo bi neprestani i otupljujuÊi mrmor mora. Možda biste Ëuli mornara kako pjeva da ne zaspi, ili njih dvojicu kako jedan drugome pripovijedaju priËe. Iz z 13 y

Êelije bi se povremeno Ëulo kako luak viËe, kako cvili kao ranjeni pas ili prijeti da Êe drugom zatvoreniku prosuti mozak palicom. (U tom trenutku nije bilo drugog zatvorenika.) Možda biste naËas ugledali neki par u sjenovitom prolazu izmeu stražnjeg zida kormilarnice i podnožja dimnjaka. A onaj Ëovjek iz Connemare još bi uvijek stajao i zurio u neizmjernu tamu, prkoseÊi susnježici kao pulena na pramcu, sve dok mreže od razapetih konopa ne bi u zoru izronile iz mraka, tako crne na sve crvenijoj pozadini neba. TreÊeg jutra, malo prije svitanja, prišao mu je mornar i ponudio lonËiÊ kave. Zrnca leda uhvatila su mu se za lice, kaput i obod šešira. Nije prihvatio dobrohotnu ponudu niti je pokazao ikakvu zahvalnost. “Siromašan ko crkveni miš”, dobaci prvi Ëasnik gledajuÊi ga kako u tišini odlazi vukuÊi noge. Mornari su se katkad pitali nije li Duhov noÊni ritual neki vjerski obiËaj ili neobiËan naËin samokažnjavanja ∑ govorkalo se da su irski katolici skloni takvim stvarima. Možda pokora zbog nekog neizrecivoga grijeha, ili otkupnina za duše u plamenu »istilišta. U Ëudne su stvari vjerovali ti irski uroenici, a pomorac kojeg bi put nanio meu njih mogao je oËekivati da Êe vidjeti neobiËno ponašanje. Nonšalantno su govorili o Ëudima, o ukazivanju svetaca, o kipovima što krvare. Pakao im je bio stvaran kao Liverpool, a Raj se mogao nacrtati na karti kao Manhattan. Molitve su im zvuËale kao bacanje Ëini ili vudu-vraËanje. Možda je Duh bio sveti Ëovjek, jedan od njihovih gurua. Zbunjivao je i svoje suputnike. Izbjeglice iz potpalublja Ëule bi ga kako otvara vidilicu i hromo se spušta ljestvama u polumrak svijeÊa, rašËupane kose, promoËene odjeÊe, oËiju staklastih kao u polumrtve skuše. Znali su da je svanulo kad bi ga Ëuli kako dolazi, ali kao da bi sa sobom donio i oštru hladnoÊu noÊi. Tama ga je obavijala kao nabrani ogrtaË. Ako je u kabini bilo buËno, a Ëesto je bilo buËno Ëak i u zoru ∑ muškarci bi se okupili i razgovarali, ili bi neka žena kao u deliriju molila krunicu ∑ s njegovim dolaskom veÊina bi utihnula. Gledali bi ga kako drhteÊi prelazi s jednog na drugi kraj kabine, kako se provlaËi izmeu zavežljajâ i z 14 y

košara, malaksao od iscrpljenosti, kašljuÊi dok mu se iz odjeÊe cijedi voda, kao islužena marioneta kojoj su prerezali konce. Skinuo bi mokri kaput s promrzlog trupa, složio ga i smotao u duguljasti jastuk pa se zaogrnut u deku samo skljokao i zaspao. Bez obzira na to što se dogaalo oko njega, prespavao bi cijeli dan. Nije reagirao na plaË dojenËadi, na povraÊanje, glasne svae, suze, tuËnjavu i kockanje ∑ svu buku i žamor života u potpalublju. Nisu mu smetali ni grohot i psovke ni dobacivanje i gnjev. Ležao bi na drvenom podu kao mrtvac. Miševi su trËkarali po njemu, ne bi se ni trznuo. Žohari su mu se zavlaËili ispod ovratnika. Djeca bi oko njega trËala ili povraÊala, muškarci strugali po violini, vikali ili se prepirali, žene bi se cjenkale za malo hrane (jer hrana je bila jedina moneta u toj ploveÊoj koloniji, a o njezinoj isplati vjeËito se i grozniËavo nagaalo). Iz srca te galame dopirali su jauci bolesnih, uzdižuÊi se kao molitve s onih bijednih ležajeva; bolesni i zdravi spavali su rame uz rame; izmuËeno stenjanje i prestrašeno zazivanje miješalo se sa zujanjem bezbrojnih muha. Red ispred jedina dva zahoda u treÊem razredu stvarao se toËno iza onog djeliÊa prljavog poda, veliËine poklopca za mrtvaËki sanduk, koji je Duh šutke prisvojio kao vlastiti ležaj. Jedan je zahod bio napuknut, a drugi zaËepljen i poplavljen; oba su bila pod opsadom vojske siktavih štakora. Do sedam sati ujutro oštri zadah amonijaka, neprestan kao hladnoÊa i vika u potpalublju, svom bi žestinom napao tu ploveÊu tamnicu i zaposjeo je kao zloduh. Smrad je bio gotovo opipljiv, kao nešto ljepljivo što se može zagrabiti šakom. Trula hrana, trulo meso, truli plodovi trulih crijeva… OsjeÊali ste ga na odjeÊi, u kosi, na rukama; na Ëaši iz koje ste pili i na kruhu koji ste jeli. Duhanski dim, bljuvotina, ustajali znoj, pljesniva odjeÊa, prljave deke i jeftini viski. Putnici bi otvorili brodske prozore ne bi li nekako ublažili taj strašni zadah gnjileži. Ali povjetarac bi ga samo pogoršao i raznio u sve kutke potpalublja. Dva puta na tjedan pod su polijevali morem, ali Ëak se i u pitkoj vodi osjeÊao smrad proljeva i trebalo je dodati octa da je Ëovjek uopÊe može pogledati. Gust, nezdrav vonj širio se kao vruÊa, kužna, odurna isparina koja je pekla oËi i z 15 y

palila nosnice. Ali taj zagušljivi mijazam smrti i napuštenosti nije bio dovoljno otrovan da probudi Duha. Od poËetka putovanja bio je i ostao ravnodušan. Malo prije podneva onog dana kad smo isplovili iz Liverpoola, zaËuo se glasan uzvik skupine putnika na glavnoj palubi. Vidjeli su kako im se približava barkantina koja je s juga plovila duž obale prema Dublinu. »asno joj je ime bilo Vojvotkinja od Kenta. Prenosila je posmrtne ostatke Daniela O’Connella ∑ zastupnika u Parlamentu, “osloboditelja” irske katoliËke sirotinje ∑ iz Genove, gdje je umro te godine u kolovozu, na vjeËni poËinak u domovinu.* Kad su ugledali brod, kao da su ugledali njega ∑ to biste pomislili vidjevši putnike kako se plaËuÊi mole. Ali Duh ne samo da im se nije pridružio u devetnici za palog junaka nego nije ni došao na palubu gledati. Junaci ga nisu zanimali koliko san; pa tako ni njihovi posveÊeni brodovi. U osam sati kuhinjska bi posada podijelila dnevnu porciju hrane: Ëetvrt kilograma mornarskog dvopeka i Ëetvrt litre vode za svaku odraslu osobu, a pola te gozbe za svako dijete. U devet i petnaest slijedila je prozivka. One koji su umrli prethodne noÊi, iznijeli bi iz potpalublja i pripremili za sprovod. Katkad bi za usnulog Duha pomislili da je jedan od njih, pa su ga njegovi oronuli suputnici morali braniti. Ležaje od šperploËe nabrzinu bi isprali. Pod bi obrisali mokrom krpom. PokrivaËe bi skupili i prokuhali u mokraÊi da ubiju uši koje su širile svrbež. Kad bi završili s jelom, putnici iz potpalublja odjenuli bi se i uspeli na palubu. Ondje su šetali na Ëistom, hladnom zraku; sjedili na podu i prosili od mornarâ; kroz vrata od lijevanog željeza, dvaput zakljuËana, gledali bi nas, putnike prvog razreda, kako jedemo kolaËe i pijemo kavu u zaklonu svilenkastih tendi. Siromašni putnici Ëesto su žustro raspravljali o tome kako toËno us-

SjeÊanje mi kaže da su jedra na tom brodu bila crna, ali kad pogledam bilješke, vidim da griješim. (G. G. Dixon)

z 16 y

pijevaju vrhnje održati svježim za bogataše. Neki su govorili da djeluje ako dodate kapljicu krvi. Prvi su dani prolazili neizdrživo sporo. Na svoje zaprepaštenje, putnici su u Liverpoolu saznali da Êe ih brod prvo odvesti natrag u Irsku, a tek se onda suoËiti s Atlantikom. OsjeÊajuÊi se izigrano, muškarci su se najprije opili, a zatim i potukli. VeÊina putnika u treÊem razredu prodala je sve što je imala da prikupi dovoljno za kartu do Liverpoola. Mnoge su u tom nesretnom i nasilnom gradu opljaËkali, na prijevaru ih rastavili od ono malo imovine, nekima su prodali hrpu kositrenih brtvenih prstena rekavši im da su to ameriËki dolari. Sad su ih opet vodili u Dublin, odakle su prije nekoliko tjedana otišli pomireni ∑ ili se barem nastojeÊi pomiriti ∑ s time da nikad više neÊe vidjeti rodnu grudu. Ali Ëak i taj mali blagoslov bit Êe im uskraÊen. Prešli smo neprijateljski uzburkano Irsko more i pristali u Kingstownu da se opskrbimo namirnicama. Zatim smo se odvukli niz nazubljenu jugoistoËnu obalu do Queenstowna u grofoviji Cork (ili “Cobh”, kako ga zovu na gelskom). GledajuÊi Wicklow, Wexford i Waterford kako klize pokraj broda, mnoge je u duši zapeklo ∑ kao zajedljiva poruga, kao da im netko trga melem s gnojne rane. SušiËavi kovaË iz Bunclodyja skoËio je s broda u blizini Rta Forlorn i posljednji je put vien kako slabašnim zamasima pliva prema obali. Zadnje atome snage uložio je u povratak na mjesto gdje mu je smrt bila zajamËena. U Queenstownu se ukrcalo još stotinu putnika, a bili su u tako oËajnom stanju da su se ostali u usporedbi s njima doimali kao plemstvo. Vidio sam jednu staricu tako mršavu da je izgledala kao puka nakupina dronjaka. Nekako se ukrcala na brod, ali kad je stupila na prednju palubu, umrla je. Njezina djeca preklinjala su kapetana da je ipak odvedu u Ameriku. Nisu imali Ëime platiti sprovod, ali nisu je mogli ni samo ostaviti na molu jer ne bi mogli živjeti s tolikom sramotom. Njezin stari obogaljeni muž ležao je na pristaništu, previše slab od tifusa da izdrži putovanje. I njega samog tek je nekoliko sati dijelilo od smrti. Zar Êe to biti jedna od posljednjih slika koje Êe ga ispratiti s ovog svijeta? z 17 y

Kapetan nije pristao. Bio je suosjeÊajan Ëovjek, kvekerske vjere, ali vezan nizom pravila, koja se nije usuivao prekršiti. Nakon gotovo cijelog sata plaËa i usrdnih molbi sjetili su se kompromisnog rješenja i pomno ga isplanirali. Mrtvu su ženu umotali u deku s kapetanova kreveta i sklonili je u zatvorsku Êeliju dok nismo izašli iz luke, a tada su je diskretno bacili u more. »lanovi njezine obitelji morali su to sami uËiniti. Mornari nisu smjeli dirati mrtvo tijelo zbog straha od zaraze. »etvrti Ëasnik stroja, koji im je unatoË svemu pomogao jer su ga ganuli, poslije je ispriËao da su joj nekakvom oštricom potpuno unakazili lice, bojeÊi se da Êe je struja odnijeti natrag u Crosshaven, gdje bi je mogli prepoznati nekadašnji susjedi. Meu onima koji su tako siromašni da ne zaslužuju sram, sram traje i dulje od života. Poniženje im je jedino naslijee, a uskrata valuta kojom se isplaÊuje. Burne nedavne plovidbe ostavile su traga na Zvijezdi, brodu Ëije se službovanje veÊ bližilo kraju. U svojih osamdeset godina prenijela je mnogo tereta. Bilo je tu žita iz Karoline za gladne u Europi, afganistanskog opijuma, baruta, norveških trupaca, šeÊera s Mississippija i afriËkih robova za plantaže šeÊerne trske. Zvijezda je u svom životu poslužila najplemenitijim i najnižim ljudskim strastima. KoraËajuÊi njezinim palubama i dodirujuÊi njezine planke, osjeÊali ste snažnu povezanost i s jednima i s drugima. Kapetan nije znao ∑ možda nitko nije znao ∑ da Êe je nakon ovog putovanja poslati u Dover, da ondje skonËa prenamijenjena u zatvor. Nekolicini putnika iz treÊeg razreda prvi je Ëasnik ponudio posao, krpanje baËava, šuperenje, sitne stolarske radove, šivanje mrtvaËkih pokrova od jedrenog platna. Njima su zavidjeli drugovi koji nisu znali nikakav zanat ili su u Irskoj dotad Ëuvali ovce, jer to je zanimanje na brodu bilo jednako beskorisno kao što Êe zasigurno biti i u sirotinjskim naseljima u Brooklynu. Onaj tko je na brodu radio dobivao je više hrane. Nekima je to znaËilo opstanak. Meu putnicima na Zvijezdi mora nije bilo katoliËkog sveÊenika, ali katkad bi u poslijepodnevnim satima metodistiËki sveÊenik na krmenoj palubi izgovorio nekoliko nekontroverznih reËenica ili naglas Ëitao iz Biblije. Najviše je volio Levitski zakonik, Makaz 18 y

bejce i Izaiju. Kukajte, lae taršiške, jer vaša je tvra razorena. Neka bi se djeca prestrašila slušajuÊi njegov vatreni nastup, pa su molila roditelje da ih odvedu. Ali mnogi bi ostali i slušali ∑ da ubiju dosadu, ako ni zbog Ëega drugog. Taj uredni i suÊutni Ëovjek sitne glave stajao bi na prstima i dirigirao Ëetkicom za zube, a oni bi pjevali metodistiËke crkvene pjesme o nepokolebljivoj vjeri, u stihovima ogoljelim i dostojanstvenim poput granitnih grobnica. Gospode, bio si nam pomoÊ u danima prošlim, I naša si nada u godinama buduÊim; Ti nas štitiš od udara olujnih, I vjeËni nam pružaš dom. Dok su oni pjevali, Duh je u potpalublju spavao. A onda bi se opet smraËilo. Ustao bi s one hrpe posteljine, smrdljive i pune buha, i mahnito progutao svoju porciju hrane. Jelo su mu ostavljali u vjedru pokraj ležaja, a premda kraa hrane nije bila nepoznata pojava na Zvijezdi, nitko nikad nije krao od Duha. Napio bi se vode. Svaki bi se drugi dan obrijao. Zatim bi obukao svoj prastari kaput, kao ratnik koji stavlja oklop prije bitke, i kao vihor odjurio uvis, u noÊ. Kabina treÊeg razreda bila je toËno ispod glavne palube, a njezine su napola istrunule daske mjestimice bile lomne kao dvopek koji je putnike iz potpalublja držao na zalogaj od smrti. Katkada bi u sumrak Ëuli onaj uobiËajeni “klop” njegove drvene cipele. Tupi udarac istresao bi kišu prašinastog iverja, na što bi se djeca poËela smijuljiti u tanjur s kašom ili bi ih obuzela neka vrsta veselog straha. Neke majke iskoristile bi njihovu strepnju: “Ako me ne budeš slušao, ostavit Êu te gore da te pojede Ružni Lord.” Duh nije bio ružan, ali lice mu je bilo neobiËno. Blijedo kao mlijeko i pomalo izduženo, kao da je sastavljeno od ukradenih dijelova nekoliko razliËitih muškaraca. Nos mu je bio svinut i malo z 19 y

predug. Uši su mu lagano stršile, kao u harlekina. Kosa, koja je podsjeÊala na golemi crni maslaËak, mogla je nekoÊ pripadati nekom Ëudovištu iz bajke. Svijetloplave oËi bile su mu nestvarno bistre, tako da mu je lice, iako blijedo, u usporedbi s njima izgledalo tamno. Njegovu pojavu pratio je miris mokrog pepela, pomiješan s vonjem dugotrajnog putovanja. Ipak, vodio je raËuna o higijeni više nego mnogi drugi i Ëesto su ga znali vidjeti kako pola svoje dnevne doze vode troši na pranje one komiËno zamršene kose, pedantan kao debitantica koja se sprema za bal. Potpalubljem je vladao bog dosade, u pratnji svojih pomoÊnika ∑ nemira i malodušnosti. Duhovo ekscentriËno ponašanje ubrzo je postalo predmet nagaanja. Svaki skup ljudskih biÊa, svaka obitelj, svaka stranka, svako pleme, svaka nacija udružit Êe se ∑ ne oko onoga što je svima zajedniËko, nego protiv onoga što tu zajednicu u biti plaši, a što je Ëesto mnogo veÊe. PokazujuÊi nesnošljivost prema onome tko se ne uklapa, ona možda prikriva vlastitu uznemirenost, strahujuÊi od onoga što bi mogla sebi uËiniti ako unutarnje spone puknu. Duh je postao koristan kao stranac meu putnicima treÊeg razreda, kao nakaza meu prestrašenim normalnim ljudima. Njegova prisutnost pomogla im je da njeguju iluziju jedinstva. To što je bio zaista vrlo Ëudan samo mu je podizalo vrijednost. Glasine su se hvatale za njega kao lupari za brodsku oplatu. Neki su govorili da je u Irskoj bio zelenaš ∑ gombeen u njihovu žargonu ∑ u svakom sluËaju, omražena ﬁgura. Drugi su rekli da je bio upravitelj ubožnice, agent nekog zemljoposjednika ili dezerter. SvjeÊar iz Dublina tvrdio je da je Duh glumac: kleo se da ga je gledao u Hamletu u KraljiËinom kazalištu u Ulici Brunswick i da je u predstavi glumio svog imenjaka. Dvije djevojke iz Fermanagha koje se nikad nisu smijale bile su sigurne da je odležao neko vrijeme u zatvoru, jer mu je izraz lica bio tako hladan, a sitne ruke tako žuljevite. Zbog toga što je pokazivao strah od danjeg svjetla i ljubav prema tami, neki od maštovitijih putnika rekli su da je on zapravo cithoge, neobiËno nadnaravno biÊe iz irske legende, dijete smrtnika i vile, koje može Ëovjeka prokleti i z 20 y

zaËarati. No nitko nije znao toËno što je, jer u razgovoru je malo toga odavao. »ak bi i na posve banalno pitanje samo nešto promrmljao, uvijek neizravno ili pretiho da bi razumjeli što je rekao. Ali izražavao se kao uËen Ëovjek i sigurno je bio pismen, za razliku od mnogih suputnika. Kad bi mu prišlo neko hrabrije dijete, ponekad bi mu neobiËno nježnim šapatom Ëitao iz knjižice s priËama koju je nosio u dubokom džepu kaputa i nikome nije dopuštao da je uzme u ruke ili prelista. Kad bi se opio, što je bilo rijetko, imao je naviku, tipiËnu za njegove zemljake, govoriti podrugljivo, a da opet tako ne zvuËi. Pitanje bi okrenuo protiv onoga tko ga je postavio. Ali uglavnom uopÊe nije govorio. Trudio se potpuno izbjegavati razgovor nasamo, a u društvu ∑ koje je Ëesto bilo nemoguÊe izbjeÊi s obzirom na nemilosrdnu stvarnost u potpalublju ∑ pognuo bi glavu i zurio u pod, kao da se izgubio u molitvi ili uspomenama od kojih ga obuzima beznae. Neka djeca koju je puštao blizu rekla su da zna ime ogromnom broju ribljih vrsta. »inilo se i da ga glazba donekle zanima. Jedan od mornara ∑ iz Manchestera, koliko se sjeÊam ∑ reËe da ga je vidio kako prouËava tekstove irskih balada i smije se iz nekog nepoznatog razloga: “Cerekao se ko stara baba na NoÊ vještica.” Kada bi ga baš izravno upitali, rekao bi što misli o tom i tom sviraËu violine. Ali svoje bi mišljenje uvijek izrazio ukratko i gotovo bi uvijek bilo pohvalno. I kao što to obiËno biva s ljudima koji daju samo pohvalno mišljenje, drugima je uskoro dosadilo pitati. U sebi je imao nešto od mladog sveÊenika: bilo mu je nelagodno u ženskom društvu. No bilo je jasno da nije nikakav sveÊenik. Nije Ëitao molitvenik, nije davao blagoslov, nikad se ne bi pridružio ostalima u Slavi Ocu. A kad je prvi putnik umro od tifusa, dva dana nakon što smo isplovili iz Queenstowna, nije došao na sprovod ∑ propust o kojem se popriliËno gunalo u potpalublju. Ali onda je nekome palo na pamet da bi Duh mogao biti Židov ili Ëak nekakav protestant. I to bi moglo biti objašnjenje njegove nelagode. z 21 y

Nije rijeË o tome da je uËinio nešto nepredvidljivo ∑ jer bio je najpredvidljiviji Ëovjek na brodu. Upravo je zbog svoje predvidljivosti bio Ëudan. Kao da je bio siguran da ga netko motri. Iako sam u to doba bio još mlad i zelen, veÊ sam susretao ljude koji su nekome oduzeli život. Vojnike. Presidentes. Gangstere. Krvnike. Od tog užasnog putovanja sreo sam ih još mnogo. Neki su ubijali za novac, drugi za domovinu. Danas mislim da su mnogi od njih ubijali zato što su u tome nalazili zadovoljstvo, a novac ili domovina služili su im kao krinka. Ali taj neugledni ËovjeËuljak, to Ëudovište koje je noÊu opsjedalo palubu, bio je drugaËiji od svih njih. GledajuÊi ga kako vuËe noge tim brodom punim jada ∑ kao što ga ja dan-danas vidim u sjeÊanju, iako je otada prošlo gotovo sedam desetljeÊa ∑ istina, vidjeli ste Ëovjeka koji se neobiËno ponaša, ali ništa neobiËnije od mnogih kad ih pritisne siromaštvo. Ništa neobiËnije od veÊine, ako Êemo pravo. U njemu je bilo neËeg izrazito obiËnog. Nikad ne biste pomislili da snuje ubojstvo.

z 22 y

Zbogom staroj Irskoj, zemlji mog djetinjstva, Jer danas je zauvijek napuštam. Zbogom ostajte, obale gdje djetelina raste, Tu ljepota blista, tu dom je hrabrim ljudima. Na doline njene s ljubavlju Êu misliti, Al’ te zelene brežuljke više neÊu vidjeti. Jer put me vodi preko bijesnog oceana ∑ Bogatstvo, slavu i slobodu ondje mi je tražiti.

z 23 y

z 24 y

P O G L AV L J E P RV O

ODLAZAK

9 PRVI OD DVADESET ŠEST DANA NA MORU, U KOJEM NAŠ ZAŠTITNIK BILJEŽI NEKE BITNE POJEDINOSTI I OKOLNOSTI VEZANE UZ PO»ETAK NAŠEG PUTOVANJA.

9 VIII. NOV. MDCCCXLVII. Ponedjeljak, osmi dan mjeseca studenoga, godine tisuÊu osamsto Ëetrdeset sedme. Još dvadeset pet dana na moru.

Ono što slijedi jedini je dnevnik Josiasa Tukea Lockwooda, kapetana broda, napisan i potpisan njegovom rukom. Dajem Ëasnu rijeË da je to potpun i istinit opis putovanja te da nije izostavljen nijedan bitan dogaaj. ZEMLJOPISNA DULJINA: 10° 16,7’ Z. ZEMLJOPISNA ŠIRINA: 51° 35,5’ S. SREDNJE VRIJEME PO GREENWICHU: 20.00 h. SMJER I BRZINA VJETRA: južni i jugozapadni, 4, s refulima. MORE: valovito. KURS: sjever-sjeverozapad (282,7°). PADALINE I OPASKE: Cijeli dan bila je izmaglica, ali noÊ je vedra i vrlo hladna. Gornji konopi obloženi ledom. Otok Dursey s desne strane. Na 52° 4,5’ S; 10° 39,7’ Z vidljiv otok Tearagh, najzapadnija toËka Irske, pa tako i Ujedinjenoga Kraljevstva (vlasništvo grofa od Corka). IME BRODA: Zvijezda mora (nekadašnja Zlatna gospa) GRADITELJ: John Wood, Luka Glasgow (pogonske motore projektirao M. Brunel) VLASNIK: Silver Star Shipping Line & Co. PRETHODNA PLOVIDBA: Luka Dublin (Južni dokovi) ∑ Liverpool ∑ Dublin Kingstown POLAZNA LUKA: Queenstown (ili Cove), 51° 51’ S; 008° 18’ Z ODREDIŠNA LUKA: New York, 40° 42’ S; 74° 02’ Z z 25 y

UDALJENOST: izravna udaljenost 2768 nautiËkih milja; preraËunati zbog plovidbe uz vjetar PRVI »ASNIK: Thomas Leeson AGENT KRALJEVSKE POŠTE: gospodin George Wellesley (u pratnji sluge Briggsa). TEŽINA BRODA: 1154 bruto tona DIMENZIJE BRODA: 62 m × 10 m OPΔENITO: kliperski pramac, jedan dimnjak, tri jarbola s križnim jedrima (opremljeni za jedrenje), hrastova oplata (bakrenim Ëavlima priËvršÊena za rebra), tri palube, kasar i kaštel, boËni parni motor, puna brzina 9 Ëvorova. Sve u plovnom stanju, iako su potrebni znatni popravci. OšteÊena je i unutarnja ugradnja itd. Gornje stijenke i vertikalne pregrade u potpalublju jako propuštaju. Trup treba pregledati na suhom doku u New Yorku i po potrebi šuperiti. TERET: 2,5 tone žive za Alabama Mining Co. Pošiljke Kraljevske pošte (Ëetrdeset vreÊa). Sunderlandski ugljen za gorivo (loše kvalitete, prljav i pun troske). Prtljaga putnika. Dodatni napoj u skladištu. Jedan koncertni klavir za gospodina Johna J. Astora iz New Yorka. ZALIHE: dovoljne koliËine pitke vode, piva, konjaka, crvenog vina, ruma, svinjetine, piletine, ovËetine, dvopeka, konzerviranog mlijeka itd. Osim toga zobeno brašno, zobena kaša, melasa, krumpir, usoljena i sušena govedina, svinjetina, slanina i šunka, usoljena teletina, perad u salamuri, kava, Ëaj, jabukovaËa, zaËini, papar, umbir, brašno, jaja, dobar porto i crno pivo, kiseli kupus, suhi grašak za juhu, ocat, maslac i konzervirane haringe. Žive životinje (u kavezu) za klanje na brodu: svinje, kokoši, janjci i guske. Jedan putnik, izvjesni Meadowes, zatvoren je u Êeliji zbog pijanstva i tuËnjave (nepopravljivi ekstremist: treba ga držati na oku). MoguÊi sluËaj tifusa premješten u stivu da bude izoliran od ostalih. Bilježim i da je danas umrlo troje putnika treÊeg razreda. Uzrok z 26 y

smrti u sva tri sluËaja bila je bolest izazvana dugotrajnim gladovanjem. Margaret Farrell (52), udana žena iz Rathfylanea u Enniscorthyju u grofoviji Wexford; Joseph English (17), navodno kolarov nauËnik, bez stalne adrese, ali roen u okolici Cootehilla u grofoviji Cavan; James Michael Nolan iz Skibbereena u grofoviji Cork, star mjesec i dva dana (izvanbraËno dijete). Njihovi posmrtni ostaci predani su moru. Neka im se SvemoguÊi Bog smiluje duši: “Jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj buduÊi tražimo.” Na brodu je trideset sedam Ëlanova posade, 402 ½ obiËnih putnika treÊeg razreda (dijete se po obiËaju raËuna kao polovica odraslog putnika) i petnaest putnika u prostoru prvog razreda ili u luksuznim kabinama. Meu njima su: grof David Merridith iz Kingscourta i njegova žena, groﬁca. Putuju sa svojom djecom i jednom irskom služavkom. Gospodin G. G. Dixon iz New York Tribunea, ugledni kolumnist i pisac. LijeËnik William Mangan, doktor medicine s Fakulteta anatomije i kirurgije u Dublinu, u pratnji svoje sestre gospoe Derrington, udovice; Njegovo Carsko VeliËanstvo maharadža Ranjitsinji, indijski princ; veleËasni Henry Deedes, doktor teologije, metodistiËki sveÊenik iz Lyme Regisa u Engleskoj (prebaËen iz treÊeg razreda) i nekolicina drugih. Danas, dok smo isplovljavali, primili smo žalosnu vijest o brodolomu Exmoutha ispred Liverpoola 4. prošlog mjeseca, kada je poginulo svih 239 ½ emigranata i cijela posada, osim tri mornara. Neka im se SvemoguÊi Bog smiluje duši. I neka bude milostiviji prema našem putovanju, ili neka ga barem promatra s dobrohotnom ravnodušnosti.

z 27 y

“…ljudi koji kod kuÊe visoko dižu nos, kad dou ovamo [u Ameriku], Ëude se kad vide da se prema nama iz niže klase ovdje ponašaju s jednakim poštovanjem kao prema njima [ali] kad dou ovamo nema koristi od toga da govore kod kuÊe sam bio taj i taj i imao sam ovo i ono [jer] su ovdje stranci i moraju steÊi poštovanje svojim djelima, a ne rijeËima… znam ovdje neke ljude [iz Irske] koji ne bi progovorili sa mnom da su me [ondje] sreli na cesti [ali] ovdje im se mogu nasmijati u lice kad ih vidim…” pismo Patricka Dunnyja, irskog doseljenika u Philadelphiju

z 28 y

SADRŽAJ

Predgovor

»udovište

Poglavlje prvo Odlazak

Poglavlje drugo Žrtva

Poglavlje treÊe Uzrok

Poglavlje Ëetvrto Glad

Poglavlje peto ObiËni putnici

Poglavlje šesto Delphijske vizije

Poglavlje sedmo Model

Poglavlje osmo Ono neizgovoreno

Poglavlje deveto Karta irske

Poglavlje deseto Aneli

105

Poglavlje jedanaesto Pisac balada

114

z 461 y

Poglavlje dvanaesto Tajna

125

Poglavlje trinaesto Ostavština

138

Poglavlje Ëetrnaesto PripovjedaË

149

Poglavlje petnaesto Otac i njegov sin

173

Poglavlje šesnaesto MoÊ mraËnih stvari

185

Poglavlje sedamnaesto UdvaraË

190

Poglavlje osamnaesto Prevoditelj

208

Poglavlje devetnaesto Lopov

214

Poglavlje dvadeseto Prosjak s tužnom priËom

228

Poglavlje dvadeset prvo UËitelj

241

Poglavlje dvadeset drugo Zakon

259

Poglavlje dvadeset treÊe Oženjen Ëovjek

265

Poglavlje dvadeset Ëetvrto Kriminalci

281

Poglavlje dvadeset peto NeplaÊeni raËun

290

Poglavlje dvadeset šesto Pomorski izvještaj

305

Poglavlje dvadeset sedmo

308

Poglavlje dvadeset osmo Denuncijacija

310

Poglavlje dvadeset deveto Izgubljeni neznanci

316

z 462 y

Poglavlje trideseto Zatvorenik

321

Poglavlje trideset prvo PoËasni gost

329

Poglavlje trideset drugo

356

Poglavlje trideset treÊe Granica

366

Poglavlje trideset Ëetvrto Doktor

384

Poglavlje trideset peto Svjetlo upozorenja

391

Poglavlje trideset šesto Sidrište

396

Poglavlje trideset sedmo Ubojstvo

404

Poglavlje trideset osmo OtkriÊe

418

Poglavlje trideset deveto

424

Epilog Progonjeni Ëovjek

427

Izvori i zahvale

450

O autoru

457

O prevoditeljici

459

z 463 y

Nakladnik zahvaljuje na novËanoj potpori fondu za prevoenje Ireland Literature Exchange, Dublin, Irska. www.irelandliterature.com info@irelandliterature.com

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan GraﬁËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracije na koricama ∂ Corbis Art/Corbis, ∂ The Gallery Collection/Corbis Godina izdanja 2010., veljaËa (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj. ISBN 978-953-266-133-0 Svjetski bestseler, knjiga 24 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

z 464 y

z 458 y